zbirka priča – Kulturpunkt

Predstavljanje zbirke “Biber 05”

Ivana Pejić — Tue, 04 Apr 2023 17:12:29 +0000

U srijedu, 5. travnja u zagrebačkom književnom klubu Booksa predstavlja se višejezična zbirka kratkih priča proizašla iz natječaja Biber 05. Osim o knjizi, sudionici će razgovarati o značaju društveno angažirane književnosti i umjetnosti uopće.

U razgovoru sudjeluju autori_ce objavljenih priča s natječaja Biber 05: Ana Kutleša (Zagreb), Miloš Perišić (Aranđelovac), Ernad Osmić (Brčko), kao i Ivana Franović (Biber tim, Centar za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd), i članica žirija Olja Savičević Ivančević (Zagreb). Razgovor moderira Monika Herceg.

Tema natječaja za kratke priče Biber 05 bila je pomirenja u kontekstu ostavštine ratova i nasilja u zemljama bivše Jugoslavije. Natječaji i sve zbirke priča su višejezični i na njima mogu sudjelovati autori i autorice koji pišu na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, srpskom ili makedonskom jeziku. Elektronska izdanja svih Biber zbirki mogu se naći na linku i besplatne su za preuzimanje.

KIČMA 2010

admin — Tue, 08 Jun 2010 08:01:01 +0000

Piše: Zdravko Tovilović

Kao i do sada sajam/festival Kičma su zajednički organizirali udruga parNas i nakladnička kuća V.B.Z., kojima se i ove godine kao programski partner pridružila Gradska knjižnica Rijeka. Početna ideja bila je skromna, reći će Matija Budimir, jedan od ParNasovih entuzijasta i pokretača ove manifestacije, ali u ovom kratkom periodu dogodio se rast tako da je ovogodišnja Kičma, unatoč sveopćem recesijskom ozračju, uspjela u Rijeku dovesti respektabilan broj izdavača koji su, s popustima od 10 do 80 posto, ponudili više od 8000 naslova.

Krešimir Vogrinc, direktor Kičme na otvorenju

Iako sadržajno prilično raznoliko, ni ovogodišnje izdanje sajma/festivala nije značajno odstupalo od provjerene programske koncepcije u okviru koje se, pored predstavljanja pisaca i knjiga, dobar dio pažnje usmjerava na časopise koji, premda životareći na marginama književnog mainstreama, vrlo često predstavljaju utočište kvalitetne pisane riječi i prostor u kojem pisci početnici imaju priliku objaviti svoje prve uratke.

Književni program treće Kičme otvoren je poezijom, a pjesnika i pjesnikinja različitih generacija i poetskih usmjerenja na ovogodišnjem festivalu nije nedostajalo. U ugodnoj atmosferi kluba KUNS predstavljena je zbirka pjesama Južne životinje Irene Matijašević kojom tematski dominiraju pitanja položaja žene u različitim prostornim i vremenskim okvirima. Sama zbirka sastoji se od nekoliko ciklusa koncipiranih kroz niz različitih aspekata karakterističnih “ženskih pitanja”, koje autorica problematizira i nastoji opisati različitim literarnim strategijama. Prema riječima autorice, što se više zalazi u sadržaj knjige same pjesme dobivaju sve veću dubinu i nalaze svoj smisao u sintezi čovjeka i prirode, a kao karakteristika autoričinog rukopisa može se dodati i balansiranje između opreka ljudsko – životinjsko, toplo – hladno te racionalno – emotivno.

Darija Žilić i Irena Matijašević

Sljedeća večer bila je obilježena prilično drukčijim poetskim senzibilitetom. U zanimljivo odabranom ambijentu Astronomskog centra Rijeka mlada riječka pjesnikinja Jelena Tondini poznatija kao J-Zlo predstavila je svoju prvu zbirku poezije TreŠ, objavljenu 2008. U svojevrsnoj večeri treš-stiha pod zvijezdama nizali su se duhoviti i satirični osvrti na različite aktualnosti i društvene teme, da bi pred kraj autorica pročitala i nekoliko još neobjavljenih pjesama koje karakterizira stanovita doza melankolije i u kojima se raspoznaje pomak prema intimnijim temama.

Antologičarski dio pjesničkog segmenta ovogodišnje Kičme započeo je antologijom perzijskog pjesništva od 10. stoljeća do danas Budi biser, biser budi Ebtehaja Navaeya, u izdanju V.B.Z.-a, a nastavio se dan kasnije predstavljanjem antologije hrvatskog pjesništva od 1989. do 2009. godine pod nazivom U nebo i u niks autora Ervina Jahića, također u izdanju V.B.Z.-a. koju su u atriju HKD-a uz autora predstavili još i akademik Tonko Maroević te pjesnik i kritičar Branko Maleš. Kao jedno od glavnih obilježja ove antologije istaknut je pluralizam zastupljenih poetika s osnovnim naglaskom na društvena zbivanja. Maroević je naglasio kako je vrijeme iz kojeg datiraju obuhvaćene pjesme zasićeno mnogim važnim događajima i društvenim promjenama, od rata, stvaranja nove države, promjene društveno-ekonomskog modela…, dodajući kako ta činjenica nije dovela do unifikacije pjesničkog izričaja, a i sam izbor tema teško je svediv na neku zajedničku kategoriju. Zastupljeni autori pripadaju širokom generacijskom rasponu tako da ćemo u ovoj knjizi naići, primjerice na Vesnu Parun, ali i na neke vrlo mlade autorice. Pozicionirajući trenutno stanje hrvatske poezije, Maleš je naglasio kako ona možda ne proživljava svoje najbolje doba, ali se zasigurno nalazi u svojoj zreloj pluralističkoj fazi. Neki od zastupljenih autora su i pročitali svoje pjesme pa su tako na pozornicu izašli Ivan Rogić Nehajev, Ivan Herceg, Sanjin Sorel te Zoran Kršul.

Pjesnički dio festivala zaključen je svojevrsnom večeri bardova hrvatske poezije pod nazivom Goranovci, na kojoj su Zvonimir Mrkonjić, Branimir Bošnjak, Ivan Rogić Nehajev, Branko Maleš i Milorad Stojević čitali izbor iz vlastite poezije.

Gordan Nuhanović i Srećko Horvat

Glasovi ispod površine, naziv je djela Alojza Majetića i Daniele Trputec koje je publici predstavio Branislav Glumac. Valja naglasiti kako je riječ o romanu koji je u potpunosti nastao na blogu i kojega, kako je naglasio Glumac, ne bi ni bilo da se autori nisu upoznali i zbližili preko interneta. Hoće li ovaj kuriozitet biti dodatni povod čitateljima da posegnu za ovom knjigom tek ćemo vidjeti. Kratka i dinamična bila je i prezentacija novog romana Gordana Nuhanovića Vjerojatno zauvijek u kojem se, isprepliću intimna priča o nevoljama muškarca koji odlazi od obitelji, i vješto naznačena slika društvenog zaleđa koja romanu dodaje širu dimenziju. Prema riječima Srećka Horvata roman je stilski dotjeran, a karakterizira ga autorov specifičan smisao za ironiju i humor kojim u naizgled tragičnim situacijama dodaje neočekivanu vizuru tako da one, bez nepotrebne patetizacije, postaju komične. Nakon uspješnog prvog romana Nebo su preplavili galebovi iz 2007. Zoran Tomić ove je godine izdao zbirku priča Pričine i umišljaji. Kako je i sam autor pojasnio, pričine su najvećim dijelom autobiografske i odnose se na autorovo odrastanje na splitskoj periferiji dok se umišljaji bave problematiziranjem “crne hrvatske stvarnosti” i onih problema koji su se u Hrvatskoj pojavili nakon Domovinskoga rata. Autor nije niti u pričinama zaobišao polemiziranje oko urbanizacije i privatizacije prostora u krugu Kaštelanskog zaljeva koji je za njega konkretno mjesto odrastanja, ali i simboličko mjesto žudnje za onim nečim uvijek boljim i ljepšim. Tomićevu novu zbirku priča predstavila je Kristina Posilović koja je na kraju napomenula kako inteligentan humor, dobro osmišljeni dijalozi, dijalekt i žargon čine Tomićeve priče životnima i opipljivima. Proznu sekciju ovogodišnje Kičme zatvorio je već dobro poznati Hotel Zagorje Ivane Bodrožić Simić kojeg je predstavio urednik Drago Glamuzina, naglasivši kako je riječ o djelu koje je obilježilo prvi dio ovogodišnje književne scene, odnosno djelu koje je naišlo na odličan prijem i kod publike i kod kritike. Riječ je o romanu koji karakterizira potresna emocionalnost, ali je lišen svake patetike.

Ljubomir Stefanović, Branislav Oblučar, Slađan Lipovec, Branko Čegec

Iako je, za razliku od proteklih godina, u ovogodišnjem programskom dijelu Kičme segment “č” bio nešto manje zastupljen, kako brojem predstavljenih časopisa tako i opsegom predstavljanja, časopisi nisu gurnuti u drugi plan. Od domaćih izdanja u fokusu su bili Novi Kamov, Tema i Quorum dok je zrenjaninska Ulaznica potvrdila međunarodni karakter festivala. Moderatori predstavljanja Slađan Lipovec i Branislav Oblučar, ujedno urednici u Quorumu i dobri poznavatelji “scene” otvorili su raspravu pitanjima o krizi, odnosno letargiji u književno-tržišnim sferama. Diskusija je, dakako, nakon ovakvog otvaranja krenula sumornim tonovima dotičući se standardnih problema financija, distribucije, plasmana i općenito dolaska do publike. Ovi su problemi kao što je rekao glavni urednik Teme Branko Čegec, nevezani uz recesiju – kriza u svijetu časopisa je konstantno stanje. Naveden je podatak kako Ministarstvo kulture RH potpomaže izlaženje čak 96 domaćih časopisa pri čemu ni ljudi iz branše ne bi mogli nabrojiti niti trećinu, što govori o apsurdnosti situacije jer nitko ne dobije novac s kojim može funkcionirati. Svima je jasno, naglasio je Čegec, kako jedan književni časopis nikako ne može funkcionirati tržišno, nadovezujući se s pričom o Temi koja se u početku naplaćivala, no kad su Čegecu iz jedne knjižare poručili da im je ona prevelika formatom, dakle zauzima previše mjesta na polici, a prejeftina, odnosno da na njoj ne zarade dovoljno, on ju je odlučio dijeliti besplatno. No, u međuvremenu su mu iz Ministarstva kulture srezali sredstva na pola u odnosu na količinu s početka izlaženja, pa je bio prisiljen ponovno početi naplaćivati primjerke. Nešto optimističniji bio je Ljubomir Stefanović, glavni urednik Novog Kamova koji je opisujući programsku koncepciju časopisa naglasio kako bi časopisi, unatoč poteškoćama, trebali biti medij za nove ideje, teme s margina, mjesto na kojem novi autori objavljuju svoje prve radove. Upravo je s tim motivom osnovan jedan od najdugovječnijih časopisa u regiji, zrenjaninska Ulaznica, koja izlazi od 1967. i čiji je moto “mrtvi ne mogu unutra – ulaznica je život”, ističući svoju orijentiranost mladim “živim” autorima. Još jedna dodirna točka i jedan od potencijalnih načina izlaska iz krize jest orijentacija na regiju, odnosno regionalna suradnja. U pretposljednjem broju Ulaznice objavljen je tako temat o riječkom Katapultu, a između ostalog i nekoliko pjesama riječke autorice iz Katapultovog inkubatora Željke Horvat, koja je neke od objavljenih pjesama i pročitala. Regionalna suradnja, objavljivanje na internetu te entuzijazam (koji ponekad mora graničiti s mazohizmom) urednika preduvjeti su opstanka i napretka književnih časopisa, složili su se sudionici ove rasprave.

Dodanu vrijednost sajmu donijeli su i poseban program predstavljanja književnosti za djecu te predstavljanja publicističkih izdanja od kojih ćemo izdvojiti dvije biografske knjige o Stjepanu Mesiću iz pera novinara Novog lista Ivice Đikića i Borisa Pavelića, o kojima je uz Slavka Goldsteina i moderatora Ervina Jahića govorio i sam doživotni bivši predsjednik.

Na posljetku pohvala organizatorima koji su i ove godine vlastiti entuzijazam i osjećaj za kvalitetnu književnost uspjeli pretočiti u bogat i zanimljiv program, uz želju da riječka Kičma nastavi čvrsto i uspravno stajati i narednih godina.

***

Fotografije su preuzete iz Galerije sjama knjiga i časopisa Kičma

Pederske, ratne i druge priče

admin — Wed, 04 Nov 2009 16:39:00 +0000

Razgovarala: Darija Žilić

Gordan Duhaček rođen je 1980. u Sarajevu, a trenutno radi kao novinar i književni kritičar u Redakciji kulture Radija 101. Član je žirija za nagradu Roman godine T-portala. Završivši Katoličku gimnaziju u Tuzli 1998. odlazi na studij novinarstva i komunikologije u Beč, na kojem izabire i sekundarnu kombinaciju predmeta koja uključuje južnoslavensku književnost i teatrologiju. Nakon fakulteta, 2004. odlazi živjeti u Sarajevo, gdje počinje pisati filmske kritike za tjednik Dani. Istovremeno povremeno objavljuje u Zarezu i drugim književnim časopisima, kao i na internetu. Od 2006. nastanjuje se u Zagrebu, a osim novinarsko-kritičarskog posla posvećuje se i aktivizmu, sudjelujući u organizaciji Zagreb Pridea. Duhačekova zbirka kratkih priča Destruktivna kritika i druge pederske priče pisana je u ispovjednom tonu, a najvećim dijelom tematizira odrastanje mladog pedera na relaciji Bosna – Beč, u post ratnom vremenu. Knjigu je izdala udruga Domino.

KP: U književnom si životu prisutan prije svega kao novinar i kritičar, no odnedavno i kao autor zbirke kratkih priča. U nazivu zbirke spominje se upravo “destruktivna kritika”, a u pričama, koje si odredio kao “pederske” propituješ homosekusalni identitet svojih junaka.

G. D.: U naslovu nisam mislio na književnu, filmsku ili bilo koju specifičnu kritiku, nego na kritičko mišljenje uopće, čija nestašica itekako vlada i kada sam pisao te priče, a to je bilo između moje 21. i 24. godine, a isto je i danas. Ima previše ljudi koji nemaju mišljenje, a kamoli kritičko, i takva blaziranost je grozna. Druga stvar o kojoj sam tada razmišljao kao o pošasti jest tolerancija, pa i iz nje proizašla politička korektnost. Nisam htio pisati o umiljatim pederima koji jedino traže ljubav i svoju kućicu u heteroseksualnom cvijeću, nisam htio pisati o pederima koji bi trebali ganuti domaćice i homofobe svojom Bambi-patetikom. Ukratko, sve ono što je kasnije nagnalo milijune ljudi da cmizdre gledajući Planinu Brokeback. Pisao sam o pederima kojima je najmanji problem u životu što su pederi, tj. to im nije nikakav problem, nego ih muče većinom iste stvari koje okupiraju sve mlade tih godina, a to su seks, fakultet, izlasci, smisao života, droge, pa eto i ljubav. A kada već pišem o tome, onda ću biti i kritičan, jer bi sve drugo bilo dosadno.

KP: U možda ponajboljoj priči Medusa jedan od tvojih junaka ističe kako u njemu ništa nije umrlo, jer i ničega nije bilo, jer sebe doživljava kao destrukciju, za razliku od svog dečka koji je za njega “najljepša konstrukcija koju je vidio”.

G. D.: U Medusi sam pisao o tome kako izgleda ljubavna veza dvije komplicirane osobe, sličnih po tome ali istovremeno i dvije suprotnosti koje se privlače. To me okupira i zbog toga što sam, koliko god to zvučalo neskromno, prilično komplicirana (ako već ne i kompleksna?) osoba, a za ljude s kojima želim dijeliti svoj život, bili to prijatelji ili ljubavnici, uvijek tražim druge komplicirane osobe. Hrvoje, glavni lik te priče, “najljepša konstrukcija koju sam ikada vidio”, je paradigma svih onih pedera koji su svoju homoseksualnost upotrijebili kako bi stvorili od sebe osobe kakve inače ne bi mogli biti. Velika je prednost pedera – a tu riječ koristim kao identitetsku odrednicu, dok je homoseksualnost tek jedna od tri biološke kategorije seksualne orijentacije – što su u mnogočemu oslobođeni malograđanskih obrazaca ponašanja s kojima se svi ljudi susreću. Već samom činjenicom da su pederi, oni su oslobođeni raznih očekivanja, koja spadaju u kategoriju “jer se to tako radi”. Osoba tada mora preuzeti i veću odgovornost za ono što jest, jer ima priliku biti u mnogo većoj mjeri što doista želi, a ne što društvo nameće. Medusa je zato, kroz lik Hrvoja, s jedne strane posvećena ljudima, pederima, koji su se izborili za slobodno izražavanje samih sebe. A svaka borba ostavlja i ožiljke. S druge strane to je suvremena ljubavna priča između dvoje ljudi koji svoje osjećaje nisu naučili iz holivudskih romantičnih komedija i trač-rubrika, nego su autentično romantični.

KP: Likovi tvojih priča žive u Beču, studiraju, a pripovjedač, koji je došao iz Sarajeva, nerijetko je, kao stranac predmet egzotičnih fantazmi, a to je dodatno naglašavano insistiranjem na seksualnosti. Inače, eksplicitni prizori seksa česti su, prikazuješ ih od predigre do orgazma, no jednako tako i sama žudnja postaje tvoja pripovjedačka preokupacija.

G. D.: Pisati o pederima a ne pisati o seksu je lažno i puritanski. Seks je općenito važan svim ljudima, a svakako je važan i pederima. Doslovno, shvatiš što te pali, a iz toga slijedi ostalo. Likovi koje opisujem u svojim pričama su mladi pederi, između 18 i 25 godina, kada seks igra još veću ulogu, jer to je optimalan period za jebanje. Prije toga si premlad, a nakon tridesete ionako slijedi “starost”. No, moram priznati da sam iznenađen reakcijama nekih čitatelja, koje su opisi (većinom potpuno vanilla) seksa šokirali. Meni je, dok sam pisao, sve to izgledalo potpuno uobičajeno i nimalo pretjerano. To valjda govori nešto i o tim čitateljima i o meni.

KP: U pričama pratiš razvoj odnosa dvoje partnera, ljubavne igre, ali i njihovo društveno pozicioniranje, koje ponekad ovisi baš o toj činjenici da su gay. Kako uopće danas, nakon što je održano nekoliko gay prideova i nakon svih tih akcija te queer festivala, ocjenjuješ položaj te zajednice u hrvatskom društvu i postoje li uopće književna djela koja govore o tome na relevantan književni način (po mom mišljenju, Milko Valent je daleko najzanimljivije pisao o tim temama i to davno)?

G. D.: Položaj LGBTIQ zajednice se u Hrvatskoj u posljednjih osam godina, od prve Povorke ponosa, značajno poboljšao. Za početak, ona danas postoji i nema šanse da se dogodi, kao što je bilo početkom devedesetih, da pederi i lezbijke nestanu kao društvena skupina. Još kada se pogleda kakvo je stanje u Bosni i Hercegovini ili Srbiji, Hrvatska se čini kao gay El Dorado. To je jedna strana medalje. Druga je da bi trebalo biti mnogo bolje. Dovoljno je pogledati katoličku Španjolsku, koja je u trideset godina prešla put od Franca do Zapatera. Nadam se da je i Hrvatska na tom putu, iako ovdje još nema hrvatskog ekvivalenta Zapatera. Pa nema ni hrvatskog ekvivalenta jednog Almodovara, dakle velikog umjetnika koji je peder, a nije mu grozno jer je peder, nego baš suprotno, vidi taj identitet kao veliko bogatstvo i kreativnu, pokretačku snagu. Nije u cijeloj priči najvažnije koji je stav heteroseksualne većine, nego koji je stav gay ljudi. A da se on mijenja na bolje pokazuju mladi, koji u sve većem broju žele živjeti slobodno te su spremni oko toga se i angažirati i riskirati. Sve će nas od homofobije, dakle, “spasiti” generacije pedera i lezbi koji sada imaju od 10 do 15 godina i koje žele normalan život, bez nasilja i diskriminacije.

A što se gay tematike u hrvatskoj književnosti tiče, ima tu svega i svačega. Za sada ništa od trajnije vrijednosti.

KP: Zanimljivo je tvoje ironiziranje utjecaja rata koje se ponekad, baš od strane intelektualaca koji se i nisu baš napatili, itekako mistificira.

G. D.: Spletom okolnosti sam doživio, proživio i preživio tri godine rata u Bosni, što inače ne smatram važnim podatkom, ali kad već pitaš. Za mene sve to doista nije bilo definirajuće, jer sam se i tada, a i nakon svega, izborio da tako ne bude. Lik u priči kaže kako su to bile kao tri bilo koje druge godine njegovog života, što za mene ne vrijedi, jer ipak su bile malo upečatljivije nego period, recimo, između treće i šeste godine. Ne volim kolektivizam koji rat proizvodi, pa čak i nakon što je završen. A taj ratni kolektivizam je vidljiv i u književnosti, pa ima doista bezbroj pisaca koji o ratu pišu, preko granica čitateljske iznemoglosti i dobrog ukusa, postavljajući se kao tumači Istine. Također ne mogu biti oduševljen kada se o ratu piše manipulativno i nedoraslo, baš zbog tolikih ljudskih tragedija koje je on izazvao. Primjer koji mi u ovom trenutku pada na pamet jest roman Kad je bio juli Nure Bazdulj-Hubijar, u Hrvatskoj nagrađen sa 100 000 kn na VBZ-ovom natječaju, koji je strašan izljev netalentiranosti nad genocidom u Srebrenici. Prvo te smakne Ratko Mladić, a onda ti na grobu zapleše kriminalno loša književnost. Ne, hvala.

KP: U posljednjoj priči u knjizi Plivanje slobodnim stilomu kojoj, smatram, možda malo patetično prikazuješ coming out mladića koji odlučuje majci na samrti iskreno priznati da je gay. Time ujedno naglašavaš važnost suočavanja i toga da se ni pod koju cijenu, ne smije pristati na licemjerni, podvojeni život.

G. D.: Ormaruša je riječ koja se u zadnjih nekoliko godina koristi na zagrebačkoj gay sceni, ili barem onome dijelu koji ja poznajem, za sve one ljude koji sustavno skrivaju svoju (homo)seksualnu orijentaciju. Mislim da je to odlična riječ (između ostaloga i zato jer zasluge za njeno autorstvo i popularizaciju dijelim s još dvojicom prijatelja), jer treba napraviti jasno razgraničenje. Hrvati koji se smatraju najvećim domoljubima, dakle onima koji svoju zemlju vole i žele joj najbolje, trebali bi biti i najveći protivnici (neo)ustaša, Thompsona i sličnih gadosti. No, (neo)ustaše zapravo smatraju sebe najvećim domoljubima, iako su ništa drugo nego štetočine, domaći izdajnici. Ista je stvar s ormarušama, oni su domaći izdajnici svih LGBTIQ osoba. To su ljudi koji su iz oportunizma, kukavičluka, malograđanštine i mržnje prema sebi samima odlučili nijekati svoj identitet (ili ga čak nemaju!), živjeti u četiri zida i biti ne čak ni građani drugog reda, nego potpuno nepostojeći. Njihova je pozicija moralno manjkava na svaki mogući način, jer štete i svim heteroseksualnim ljudima, onemogućujući im da shvate i primijete koliko ih mnogo LGBTIQ osoba okružuje, pa su svojedobno zato bile moguće i priče o tome kako je pederluk nešto “uvozno”, sa Zapada. Također, ormaruše svojim laganjem, skrivanjem i licemjerjem otežavaju situaciju i svih onih pedera i lezbijki koji jesu out. U Plivanju slobodnim stilom pišem o važnosti coming outa, iliti iskoraka, zato što je to jedini put do oslobođenja. Prvo coming out samome sebi, a onda i svima drugima. Događaji su u priči postavljeni dramatično jer sam želio jasno pokazati da nema valjanog izgovora za dugoročno ostajanje u ormaru. Ako se u njemu i rodimo, s obzirom da se sve ljude, nažalost, unaprijed smatra heteroseksualnima, cilj je da što prije iz njega izađemo. Coming out je jednostavno ispravljanje pogrešnih pretpostavki drugih. Zato mi se ne sviđa riječ “priznati” u tom kontekstu, jer pederluk nije kriminalna radnja koja se priznaje.

KP: U pričama nerijetko referiraš na filmove, neki su prizori napisani kao dio scenarija, čitatelji mogu imati dojam da kamera prati junake i njihovo kretanje, a i priče su pune dijaloga, lišene opisa, izrazito su filmične. Koliko su filmovi utjecali na tvoj prozni rad?

G. D.: Previše, priznajem. Baš kao i dobre knjige, obožavam dobre filmove, a još više volim pričati o knjigama i filmovima. Utjecaj filma na priče u Destruktivnoj kritici, iako velik, zapravo je indirektan, jer nisam razmišljao kako u prozu pretočiti ideje za filmove ili scenarije. Filmovi koji su me zadnjih godina najviše oduševili, kao što su Demonlover, There Will Be Blood i Il Divo, daleko su od bilo čega što pišem. U pisanju sam najviše pažnje trošio na konstrukciju svake priče, posebno vremenski slijed, jer se neke stvari baš i ne mogu predstaviti kronološki ako se želi dati puna slika. Tu se onda znaju dogoditi neki, hajdemo reći, filmski postupci i momenti, ali u službi pričanja priče. Oni nisu svjesno filmski, nego mi se nešto tako čini najboljim za priču, što nekad jest slučaj, a nekad nije. Ipak, mogu neke od priča zamisliti kao kratke filmove, s time da se držim onog stava “moja knjiga, tvoj film”.