Na ova pitanja odgovor je imala Andrea Anđelinić, doktorandica Znanosti o književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u svome predavanju Što je queer u hrvatskoj popularnoj kulturi?, koje je održala 18. ožujka u CeKaTe-u. Anđelinić je, pozivajući se na radove feminističkih i queer teoretičara_ki Rite Felski, Sare Ahmed, Deana Spadea, Alana Searsa i drugih, predstavila čitanje kao proces recepcije, odnosno načina na koje se uspostavljaju prepoznavanje i identifikacija čitatelja_ice s tekstom, ali i na koji način marginalizirani_e recipijenti_ce dominantne kulture, odnosno queer osobe, reintepretiraju njezine proizvode, dijelom ih prisvajajući, a dijelom odbacujući.

Na tome tragu, Anđelinić je dala nekolicinu primjera na koji su način queer osobe i skupine subverzirale produkte dominantne kulture – LeZbor sa svojom obradom Thompsonove pjesme Lijepa li si (2008.) u kojoj, umjesto hrvatskih regija i prirode, članice zbora opjevavaju ljepote Hrvatica te queer umjetnički kolektiv House of Flamingo s obradom pjesme Moja domovina (1991.) novoga naslova Samo s kondomima (2023.) Među primjerima se još našao i kartonski izrez bivšeg splitskog gradonačelnika Željka Keruma u povorci splitskog Pridea 2011. jer se Kerum tijekom svog mandata aktivno protivio njegovu održavanju.

Prema ovim primjerima Anđelinić smatra kako se njegovanje kolektivnog identiteta može odviti na dva načina: zajedništvo, otpor i užitak mogu proizaći iz samog čina rekontekstualizacije ksenofobnih poruka, odnosno njihova preuzimanja i prilagodbe vlastitim iskustvima (primjerice, u obradi domoljubnih pjesama nacionalističkih impulsa); s druge strane, može se uspostaviti (ne)ironično prepoznavanje u kojem su prisutni politički oštri i aktivistički impulsi, ali je istodobno otvoren prostor za sreću i užitak (recimo, donošenje kartonskog izreza Keruma na Pride). 

Osim načina na koje queer osobe u Hrvatskoj percipiraju, konzumiraju i subvertiraju dominantnu kulturu, Anđelinić se osvrnula i na to kako dominantna hrvatska kultura doživljava i tretira queer osobe u javnom prostoru. Od tradicionalnog spaljivanja Fašnika čija je žrtva 2018. u Kaštelima bila slikovnica o gay roditeljima do novinskih članaka senzacionalističkih naslova u kojima se neki od LGBTIQ+ identiteta spominje ili pogrdno ili u formi clickbaita. 

Ovdje je Anđelinić napravila poveznicu s Eurosongom i Markom Bošnjakom, koji se našao na meti napada kada se autao kao gay muškarac. Činjenica je da se queer osobe i odnose, kada ih se već odluči podržati ili prikazati u dominantnom medijskom prostoru u Hrvatskoj, pokušava neutralizirati i normalizirati. Portretirani su kao dio većine na način da javnost može lakše probaviti njihov queer identitet ili seksualnost (za primjer Anđelinić navodi kampanju za senzibilizaciju javnosti o pravima transrodnih osoba udruge kolekTIRV “Ja sam kao ti”).

Anđelinić se zadržala na televiziji te je nastavila svoje predavanje o prikazivanju queer osoba i ljubavi u hrvatskim televizijskim serijama poput dobro poznate sapunice iz dvijetisućitih, Zabranjene ljubavi (2004. – 2011.) i tinejdžerske serije Sram (2024. –) te filma Zečji nasip (2025.) redateljice Čejen Černić Čanak koji je, kako smo saznali na predavanju, krivo promoviran kao “prvi domaći gay film”. Za primjer Anđelinić navodi likove u Zabranjenoj ljubavi, Karolinu i Andreu te Jakova i Leona, čiji su odnosi ili tek naznačeni ili tragično okončani. Karolina i Andrea nisu eksplicitno prikazane kao par – njihov se odnos svodi na jedan poljubac i sugestiju o bliskosti tijekom zajedničkog boravka u zatvoru – dok je priča Jakova i Leona oblikovana kroz poznati trop “bury your gays” s Leonovom smrću u automobilskoj nesreći. 

S druge strane, u slučaju Srama, Anđelinić navodi intervju Večernjeg lista s producentom serije Brunom Mustićem, u kojem je izjavio kako tema najnovije sezone “u biti govori o istim stvarima kao i prethodne: prijateljstvima, ljubavi, nesigurnostima i potrazi za identitetom”, čime se nastoji neutralizirati specifičnost queer priče i uklopiti je u već postojeće narativne obrasce. Anđelinić smatra da se reprezentacija gay iskustva na hrvatskoj televiziji doima razvodnjenom, gotovo cenzuriranom, plasiranom za strana tržišta koja će dobiti ideju o queer životu u Hrvatskoj kao ekstremno regresivnom i tužnom životu vrijednom žaljenja. Stoga, ni ne čudi što se na predavanju izdvojio lapsus BBC-jevog komentatora Eurosonga kada je predstavljao Marka Bošnjaka i izjavio da je “[on] prva gay osoba u Hrvatskoj”.

Predavanje doktorandice završava Ahmedinim terminom “happy queer, happily queer” i razgovorom o turbofolku. Prema Ahmed, ono što nazivamo “queer srećom” često nije spontano ili individualno iskustvo, nego društveno oblikovan ideal: queer osobe potiče se da budu sretne na način koji je već definiran unutar heteronormativnog poretka. Drugim riječima, sreća se ne prepoznaje kao nešto što osoba sama određuje, nego kao nešto što joj se implicitno pripisuje. 

Za primjer, Anđelinić je iskoristila scenu iz najnovije sezone Srama (S.03 EP.08, Zadržati nekoga zauvijek) u kojoj Lovro, glavni lik ove sezone, prizna svojoj majci da je gay. Iako njegova majka ima pretežito pozitivnu reakciju, ona mu na to odgovara: “Dokle god si ti zdrav i sretan, ja ću biti najsretnija mama na svijetu”. Takva izjava pretpostavlja određenu verziju sreće koju bi Lovro trebao ostvariti – onu koja je razumljiva i prihvatljiva većinskom društvu – čime se njegova iskustva potencijalno potiskuju u korist normativnog ideala.

A na tragu queer (ne)sreće, već spomenut Zbeletronov parti TURBO DAME: Sestro, drži me održao se u petak, 20. ožujka, a tema mu je bila pet faza tugovanja (pjesme i izvođačice turbofolk glazbe podijeljene su u pet kategorija: poricanje, ljutnja, pregovaranje, depresija i prihvaćanje). Ovakav tip partija, smatra Anđelinić, potvrđuje kako je turbofolk zaživio kao dio queer kulture u čijim se maksimalističkim, pretežito emocionalnim pjesmama i spotovima te camp estetici odjeće i šminke izvođačica queer osobe pronalaze. Iako se u turbofolk pjesmama pjeva o heteroseksualnim odnosima, ljubavima, bolima i ljubomorama, queer osobe mogu pronaći užitak u njihovim sastavnicama.

Odgovor na pitanja postavljena u uvodu ovoga teksta kao i na pitanje “Što je queer u hrvatskoj popularnoj kulturi?” može se, prema Anđelinić, sumirati na sljedeći način: nije presudno autorstvo niti primarno značenje nekog kulturnog proizvoda, već načini na koje mi, kao recipijenti_ce kulturnih fenomena, čitatelji_ce, slušatelji_ce i/ili gledatelji_ce interpretiramo, prisvajamo i učitavamo vlastita značenja. Time, kako Anđelinić zaključuje, dolazi do konstruiranja zajedništva i međusobnog prepoznavanja. 

Ovo je predavanje dio ciklusa od šest besplatnih predavanja naziva Aspekti nevidljivog – rod, emocije i kultura. Ono je, prema opisu na stranici CeKaTe-a, “interdisciplinarni projekt o rodnim aspektima ‘nevidljivog’ i njihovim reprezentacijama na filmu, televiziji i fotografiji te u književnosti, izvedbenim i likovnim umjetnostima”. Autorica projekta Dunja Plazonja, književna i filmska kritičarka te esejistica, pozvala je još četiri predavača_ice koji_e će svoja predavanja održati tijekom sljedeće četiri srijede s početkom u 18 sati u prostorima CeKaTe-a. Za više informacija i najave predavanja, posjetite službene stranice CeKaTe-a. 

Program je namijenjen djevojkama i ženama, rodnonebinarnim i rodnovarijantnim osobama koje se kao marginalizirane skupine češće susreću s diskriminacijom unutar glazbeno-scenske industrije.

Cilj programa je kroz ciklus radionica osnažiti djevojke, žene i LGBTIQ+ zajednicu, kao i volontere_ke lokalnih udruga i inicijativa koje djeluju kao queer i feministički_e aktivisti_kinje te ih potaknuti na samoorganizaciju događanja za zajednicu. Voditeljice radionica su članice Zbeletrona i suradnice iz područja glazbene produkcije, odnosno djevojke, žene, rodnonebinarne i LGBTIQ+ osobe koje djeluju na lokalnoj sceni.

Radionice funkcioniraju kao zasebne cjeline, ali će sudionici_e prema željama i interesima moći sudjelovati na više radionica. Raspored radionica uz rokove za prijavu pronađite ovdje:

• Radionica rukovanja tehničkom opremom za postavljanje scensko-izvedbenog prostora pod vodstvom glazbenice i umjetnice Eve Badanjak (subota i nedjelja 21. i 22. ožujka)
• Radionica DIY izrade vizuala pod vodstvom ilustratorice Jordi Ilić (subota 28. ožujka)
• Radionice zborskog pjevanja pod vodstvom glazbenica Tene Rak i Tajane Josimović (nedjelja 29. ožujka, petak 10. travnja, ponedjeljak 13. i 20. travnja, petak 24. travnja, ponedjeljak 27. travnja, četvrtak 30. travnja) 
• Radionica organizacije društveno-kulturnih događanja pod vodstvom producentice Emine Hermann (subota 11. travnja)
• DJ radionice pod vodstvom DJ-ice Lune i DJ-ice Nomadia (nedjeljama 12., 19. i 26. travnja)
• VJ radionice pod vodstvom umjetnice i glazbenice Ivone Ivković (subotu i nedjelju 25. i 26. travnja)

Rok za prijavu na posljednju radionicu je 19. travnja. Više detalja pronađite ovdje.

Program je namijenjen djevojkama i ženama, rodnonebinarnim i rodnovarijantnim osobama koje se kao marginalizirane skupine češće susreću s diskriminacijom unutar glazbeno-scenske industrije.

Cilj programa je kroz ciklus radionica osnažiti djevojke, žene i LGBTIQ+ zajednicu, kao i volontere_ke lokalnih udruga i inicijativa koje djeluju kao queer i feministički_e aktivisti_kinje te ih potaknuti na samoorganizaciju događanja za zajednicu. Voditeljice radionica su članice Zbeletrona i suradnice iz područja glazbene produkcije, odnosno djevojke, žene, rodnonebinarne i LGBTIQ+ osobe koje djeluju na lokalnoj sceni.

Radionice funkcioniraju kao zasebne cjeline, ali će sudionici_e prema željama i interesima moći sudjelovati na više radionica. Raspored radionica uz rokove za prijavu pronađite ovdje:

• Radionica rukovanja tehničkom opremom za postavljanje scensko izvedbenog prostora (subota i nedjelja, 22. i 23. ožujka)
• Radionica organizacije društveno-kulturnih događanja (subota, 29. ožujka)
• Radionice zborskog pjevanja (četvrtcima, 20. i 27. ožujka te 3., 10., 17. i 24. travnja)
• Radionica DIY izrade vizuala (srijeda, 2. travnja)
• DJ radionice (nedjeljama, 30. ožujka, 6. travnja i 13. travnja)
• VJ radionice (subotama, 5. i 12. travnja)

Sudionici_e radionica stečene vještine i znanja imat će priliku prezentirati 3. svibnja, kroz provedbu zajedničke glazbene večeri na otvorenju 18. Vox Feminae Festivala, na platou DKC Šesnaestica.

Prijave za sudjelovanje, kao i ostale upite oko održavanja programa možete poslati na e-mail: emina@voxfeminae.net. 

Više detalja o pojedinim radionicama i rokovima za prijavu pronađite ovdje.

Zima, zima, led – prvi dio

Prava Nova godina 2024. dogodila se 5.1.2024., na dan održavanja već legendarne Kafanske boli u AKC Attacku. Volim Kafansku opisati kao mini univerzum u kojem alternativci, pankerice, kvir ljudi i svi u međuprostorima ovog neuobičajenog Vennovog dijagrama, na jednu noć mogu urlati na one najgore narodnjake bez straha da će im se unijeti u lice ili međunožje netko tko je vjerojatno išao u VII. gimnaziju (za ljude koji nisu iz Zagreba – škola koja na ulazu ima križ dostojan katedrale i u kojoj učenici dijele prezimena s političkim moćnicima plavog spektra).

Polovica prvog mjeseca je prošla, a meni se već svidjela neka predstava, wow! Riječ je o Moja babusja ne poznaje izraz biopower Nastasje Štefanić Kralj i Matije Kralja Štefanića, predstavi u kojoj izvođačica (Nastasja) progovara (i pleše) iz svojeg ukrajinskog nasljeđa u momentu ruske agresije na Ukrajinu. Nepretenciozno i ne prvoloptaški, pitko i emotivno, bez uzvikivanja izlizanih umjetničko-aktivističkih parola i jeftinih izazivanja grižnje savjesti. Cijela predstava dostupna je na YouTubeu, i to čak izvedba kojoj sam posvjedočila (ja sam ova koja se premjestila, nešto mi nije štimalo s prvotnom pozicijom).

Promocije knjiga i književne tribine predstavljaju mi noćnu moru iz koje se probudiš i shvatiš da si se probudio u drugoj noćnoj mori, ali, priznajem, tu i tamo mi nešto bude zanimljivo, usudit ću se reći i zabavno. U tu ZZ kategoriju ulazi i tribina Poetomat koju u Booksi vodi pjesnikinja Lara Mitraković, a u selekciju stavljam izdanje u kojem je gostovala pjesnikinja i kritičarka Marija Skočibušić. Lara i Marija u kombinaciji su me podsjetile na Fleabag i njenu sestru, svaka sa svojom dozom začudnosti, čuđenja, lagane nelagode i teretom svojih generacija. Razgovor poluugodni naroda pjesničkog šašav je i opušteni format za sve ljubitelje književnosti i mrzitelje promocija.

U svojstvu producentice sam s drag queer kolektivom House of Flamingo organizirala Gledaonicu Dore, na kojoj su nas iznenadili Severina i Mrle. Imam osjećaj kao da mi je cijela nova etapa života krenula od trenutka u kojem stojim pored Severine koja pjeva Moju štiklu.

U veljači mi se dogodila i prva tetovaža godine, šarena lizalica u obliku srca kod Arnie, članice tetovažerskog kolektiva Ajme tebi! Skupina je to mladih, silno talentiranih individua, svaka sa svojim stilom, a sa zajedničkom preugodnom atmosferom u osunčanom i šarenom studiju u centru Zagrebu. Pogotovo ih preporučam ekipi koja se boji tetoviranja – bez brige, neće biti Ajme meni! 

Kratki izlet u Varaždin pretvorio se u četverosatno plakanje u HNK-u na Slučaju vlastite pogibelji, kazališnoj adaptaciji istoimenog romana Kristiana Novaka u režiji Ivana Plazibata. Upisala sam naslov u Google, samo da potencijalno izvučem iz sjećanja pokoji moment koji bih mogla izdvojiti za potrebe ovog teksta, ali čim sam pročitala popratni tekst u kojem Plazibat piše “Slučaj vlastite pogibelji roman je koji je mogao nastati samo u Hrvatskoj 2023. godine”, oči su mi se napunile suzama jer je ovo djelo koje kao drvena ptičica u satu podsjeća na beskonačno koruptivnu jamu koja ždere sve pred sobom i koju drhtavim glasom zovemo Republika Hrvatska. 

Proljeće na moje rame

Dosta napet početak proljeća, mučim se dosta s pitanjem što istaknuti. Kao malo dijete ispred škrinje sa sladoledom veselila sam se koncertu Yanna Tiersena u Tvornici Kulture, ali su konobari imali natjecanje tko će glasnije razvaljivati stvari u šanku i uništiti večer instrumentalne glazbe koja se poslije zapravo pretvorila u mlaki underground rave. Doduše, ponosna sam na sebe jer mi je to bilo prvi put u životu da sam sama otišla na koncert. Zahvalna sam da sam srela nekog dragog na koncertu jer neću više nikada ići sama.

Zapravo, mogla bih istaknuti jedan divan vikend u ožujku u Rijeci – u petak karaoke u Riveru i pijenje tekile prvi put od 2014., žaljenje i mučnina u subotu, koju su razbili izložba Fontane Silvija Vujičića u Galeriji Filodrammatica i koncert Senidah u Exportdrvu. Hipnotizirano sam buljila u fontane za koje sam pročitala da su i hommage Hieronymusu Boschu, što je kompletno vidljivo u trenutku u kojemu se ulazi u prostoriju koja čuva Nestabilnu i Stabilnu fontanu. Hipnotizirano sam buljila u Senidu koju sam gledala već sedmi ili osmi put uživo, ali ovoga puta s totalnim zadovoljstvom jer obično budem razočarana njenim live nastupom. Manje kašnjenja nego obično, duljina koncerta koja se može nazvati koncertom, pjesme koje uglavnom ne izvodi live i blesava, ponekad krindž interakcija s publikom – tražim li mnogo da budem zadovoljna?!  

U Centru kulture na Peščenici (KNAP) jako sam se zabavila jedne travanjske večeri na plesnoj predstavi Hororskop Marije Matković u izvedbi plesačica i plesača iz plesnih studija Hip Hop House i NoStress Crew. Odlična i tečna gluma mladih entuzijasta mogla bi posramiti i poneke koje imaju desetljeća glumačkih utakmica u nogama, a o plesnim vještinama neću ni početi. Mogu biti hoch i glumiti da prosipam koju polupametnu o dramaturgiji i režiji, ali istina je da sam se vraški dobro provela i da ću ići opet kada najave novu izvedbu.

U posljednje već sad neko duže vrijeme kao da se s gorkim ranama na usnama izgovara ime Akademije za dramsku umjetnost (u nastavku ADU), a sljedeće istaknuće samo i potvrđuje zašto. Kao ispit završne godine diplomskog studija produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti tadašnji student Marko Čavlović održao je projekt they/perform now, u sklopu kojeg se održao One Flash, drag nastup koji su izvele Sofía Ambicía i Potpuna Prisutnost. Ukazujući na sramotnu problematiku ove institucije i trakavicu zlostavljanja, jasno je zašto je gromoglasnije orio pljesak njihovih kolegica i kolega s faksa. Nisam velika ljubiteljica čina dekonstruiranja draga kroz skidanje šminke, perike i odjeće, ali sam velika ljubiteljica čina raskrinkavanja đavola u sistemima.

Zbeletronke su proslavile velikih 15 godina postojanja događajem u Petom kupeu, i to sa stilom i zvjezdanom ženskom DJ postavom – NIKS, ferrari rot, Elena Mikac i Doxia razđuskavale su nas do ranih jutarnjih sati, a na nogama su nas držali i sočni lezbijski tračevi u prolazu i toaletu. Događaj se održao 20.4. i vezano za taj datum moram prokomentirati da su se iznosile samo dvije činjenice: 1. blaze it; 2. Hitleru je rođendan. Bunilo me zašto se to komentira, ali sam samo nastavila plesati.

Tog sam proljeća naučila jako važnu lekciju: nemoj vaditi umnjak i ići na Sea Star. Nemam daljnjih lekcija, to mi je bila lekcija za sebe.

Doživjela sam koncert Dragane Mirković u Areni Zagreb (uporno pišem Areni Centar i onda me nasmije pomisao na Draganu koja pjeva ispred Bershke) koji je trajao 3 sata i 50 minuta. Sok i vjeverica, 100% zadovoljstvo cijenom karte u odnosu na dobiveno i ganuće kad smo saznali da je riječ o humanitarnoj turneji. Dragana nas je oborila s nogu svojom izvođačkom energijom i učestalom interakcijom s publikom, pogotovo kada se s masivne pozornice spustila na dva podesta u publici i primala glazbene želje koje je ispunjavala s neumornom energijom i voljom. Te sam noći zaspala sa zujanjem u ušima i smirajem jer sam konačno vidjela jednu od najvažnijih balkanskih glazbenih ikona.

Zagrebačko kazalište mladih bilo je domaćinom izvanrednog omnibusa predstava Kraj svijeta u tri čina. Koprodukcija je to ZKM-a, Festivala Borštnikovo srečanje – SNG Maribor i Beogradskog dramskog pozorišta, a u sklopu projekta Skriveni glasovi iz sjene pandemije koji se bavi problemom nasilja nad ženama tijekom lockdowna za vrijeme pandemije COVID-19. Cjelokupna predstava nastaje prema tekstovima Pod suknjom Kristine Kegljen, Aktivistice Katje Gorečan i Svijet zaslužuje kraj svijeta Tijane Grumić, za koje imam isključivo riječi hvale, pogotovo za tekst Tijane Grumić. Predstava postepeno u gledatelju izaziva bujicu nelagodnih osjećaja, a uz savršenu primjesu humora ta se bujica konfuzno prebacivala iz jednog jezera osjećaja u drugo, sve dok sam kraj predstave nije napravio dramsku destrukciju i dignuo publiku na noge. I kao dio predstave i kao čin stajaćih ovacija.

Ovde leto je triput vrelije

Jedne kipuće i kišne lipanjske večeri bila sam na rasprodanoj projekciji snimke predstave Vanya na Ljetnoj pozornici Tuškanac. Monodrama je to s londonskog West Enda, u režiji Sama Yatesa i izvedbi Andrewa Scotta, moderna verzija Čehovljeve drame Ujak Vanja. Andrew Scott u monodrami od sat i 40 minuta bez pauze s bizarnom lakoćom skače iz jednog u drugog pa trećeg zatim četvrtog itd. lika, izazivajući u gledatelju zaborav da je riječ o jednoj osobi koja na sebe stavlja pregršt masaka. I to prokleto dobro radi.

Srpanj mi je obilježio događaj A Queer Zagreb Night at the Opera u produkciji Domina (udruge, ne stranke) u režiji Ivice Buljana i Hrvoja Korbara te pod ravnanjem Stjepana Vugera, koji se održao u Hrvatskom narodnom kazalištu. Bio je to kolaž opernih, plesnih, dramskih kvir momenata, ritmički pomalo čudno posloženih. Bilo je lijepo i hihotavo prepoznavati u publici ljude koje obično vidim na plesnim podijima s puno manje odjeće i puno više šljokica.

Eh sad, jesu li se stvari događale u kolovozu? Jesu. Jesam li imala snage izaći iz zone kućne klime? Nisam. Kolovoz je mjesec prekomjernog znojenja, meditacije i konstantne godišnje ljutnje jer mi je rođendan u tom paklu od vrućine. Ove sam se godine opustila u već naučenoj ljutnji jer mi se ročkas poklopio s događajem Lady Gaga u Močvari u suradnji s Maxom. Sašila sam se kao čarapica od 6 vrsti pića, pogledala film Gaga Chromatica Ball i plesala na prigodnom afteru. Lažem, plesala sam ukupno 12 minuta, uglavnom mi je u toplom sjećanju ostalo to da su se uspješno spojili moji prijatelji iz raznih sfera života i da sam brišući znoj presretno gledala kako se stvaraju nova prijateljstva. To se zove rođendan.

Jesen u meni

Već sam pisala o svojem rujanskom oduševljenju zvanom Ništa nije večno sem Brene, ispitnoj produkciji 3. godine preddiplomskog studija glume i lutkarstva Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Nema mi bolje vijesti od toga da u Zagreb stiže osobno mi najdraži kolektiv – Kolektiv Igralke. Igralke stvaraju dokumentarne predstave za koje se mladenački živciram što nisu odavno ušle u kazališnu obaveznu lektiru srednjoškolaca. U KNAP-u sam s oduševljenom i dupkom punom publikom pogledala njihove Cure u režiji Tjaše Črnigoj i u koprodukciji s HNK-om Ivana pl. Zajca i Zavoda VIDNE. Doživljaj gledanja su mi kvarile mama i kći koje su sjedile pored mene i mislile da tiho i nježno šapću, i to konstantno, ali su me na kraju predstave pogodile u srce prizorom u kojem tinejdžerka snažno grli svoju uplakanu majku. Cure❤️

U ZKM-u sam pogledala bombastičnu plesno-dramsku predstavu FUCK ME Marine Otero u sklopu Festivala svjetskog kazališta. Predstavu je Marina režirala dok se oporavljala od teške ozljede kralježnice, i to iz bolničkog kreveta. Pet golih muškaraca zvanih Pablo, Marinino režijsko manipuliranje goluždravcima i upisivanje svojih alter-ega i životnih etapa na njih, i njen posljednji trk sve dok publika ne napusti dvoranu, sve je to dio jednog od najboljih gostovanja ove sezone.

Prvi put u životu sam posjetila Hrelić! Znam, smijem li se nazvati pravom Zagrepčankom? Smijem, nismo dobili zelenu naljepnicu nakon potresa. Dugo nakon posjeta Hreliću razmišljala sam o toj savršenoj, utopijskoj simbiozi memorabilija Josipa Broza Tita i Ante Pavelića, ideološkom sukobu svih ponuđenih zašivaka za odjeću i manjku važnosti tko je otkud. Je li Hrelić raj na zemlji ili barem komadić raja?

Ostat ću u političkoj konotaciji da spomenem predstavu Hotel Zagorje u Gavelli, u režiji Anice Tomić, nastalu prema istoimenoj knjizi Ivane Bodrožić. Znam da nešto ne štima, istina je da je premijera bila davne 2020., a tek sam je pogledala u listopadu 2024., nemojte me osuđivati, živimo u doba hiperprodukcije sadržaja. Gavella me opet oduševila ovim (nadam se?) lektirnim? naslovom? Poznavajući trendove na edukacijskom polju, sigurna sam da sam u krivu. Predstava za koju sam sigurna da će još dugo igrati i samo učvrstiti prefiks kultne.

U listopadu mi se prvi put dogodio i strah na predstavi suvremenog plesa! Gledala sam u Zagrebačkom plesnom centru Migraciju zraka Jovane Zelenović koja počinje s koreografijom fantastičnih izvođačica (Jovana Zelenović, Margareta Firinger, Waithera Schreyeck / Ema Crnić) u kompletnom mraku. Više nego blagu jezu doživjela sam zbog osjećaja da se netko u mraku kreće jako blizu mene, ali sam se opustila u trenutku paljenja svjetla i prosto uživala do kraja predstave. Moram spomenuti da mi često pobjegne trenutak verbalne agresije u krugu bliskih ljudi kada pogledam odličnu predstavu na koju je došlo taman ljudi da se oformi omanji razred. Nadam se da će se s novim vodstvom taj trend u ZPC-u promijeniti.  

U Teatru &TD me oduševila predstava Novo ruho, autorski projekt Natalije Manojlović Varge. Skakanje, trčanje, presvlačenje, fizičko i verbalno, onaj pravi humor s alternativne scene, znoj, stepenice, odijela – car je gol! Nažalost, na izvedbi koju sam gledala jedna od glumica doživjela je poštenu ozljedu noge, ali je unatoč tome odigrala predstavu do kraja, s minimalnim davanjem do znanja da nije dobro. Kapa do poda, longeta na nogu.

U ZPC-u me oduševila predstava Never allone Matee Bilosnić, za koju bih rekla da je jedna od najvažnijih izvođačkih glasova generacije. Ajme, zvučim kao da prodajem novi roman Sally Rooney ili zbirku osrednje poezije, iju. Na pozornici joj ravnopravnog partnera igra robot, pravi pravcati robot. Ne kiborg ili humanoidni robot, maleni pravokutni, usudila bih se reći da je sladak. Matea u ovoj predstavi nastavlja sa svojim trademarkerom – tri su faze koje kao gledatelj_ica proživiš: 1. Wow, kako dobra koreografija.; 2. HAHAHAHHA; 3. Uh, ovo je baš duboko, jebem ti… 

Zima, zima, led – drugi dio

Za kraj godine počastila sam se odlaskom na još jednu balkansku ikonu – Lepu Brenu. Malo sam se razočarala zbog Brenine naočigled nezainteresiranosti i količine tehničkih poteškoća na koncertu, ali mogu mirno spavati znajući da sam vidjela Brenu uživo.

Jedne hladnjikave subote svratila sam na otvorenu probu predstave Prekrasna u režiji Marine Petković Liker i izvedbi Melody Martišković. Najintimnija moguća atmosfera s jednoznamenkastim brojem ljudi u dvoranici, komentari redateljice i divna monodramska izvedba narodne bajke Vasilisa prekrasna koja se bazira na priči o strašnoj Babi Jagi.

Za kraj godine posjetila sam otvorenje Kluba Radio Tvornica i događaj Skijaška fešta Topolke i Lepe Mrene koje su me odabirom pjesama vratile u dobre stare dane Gorana Karana i Severine s kratkom kosom. Put me dalje odnio do AKC Attacka i malo tvrđeg događaja Heiße Scheiße /w Nice Trick & Babilonska gdje sam srela paletu divnih i dragih ljudi, protresla si tijelo žestokim bassom i začepila si uši stajanjem preblizu zvučnika. Vrijedilo je!

Sretna nova!

Stigla je 2025., očekivanja su visoka, a hashtag godine je #opasnakancelarija2025 zbog osjećaja da bi moglo doći do uzbudljivih neočekivanih kanceliranja. Nemojmo glumiti da ne volimo dramu.

U novoj se godini veselim: stand-upu Bob the Drag Queena u Kinu SC, pogledati Maminu kći vuk Maje Posavec, Slučajnu smrt jednog redatelja Rakana Rushaidata i 6. ili 7. put Katalonca Ivana Penovića u &TD-u, uhvatiti koncert Ki Klopa, saznati što se dogodilo sa Svemirkom, major ballu So You Wanna Be a Model Nine Basquiat, Borisa 007 i Ivane 007, pogledati stalni postav antimuzejskih zbirki Vladimira Dodiga Trokuta u Antimuzejskom autobusu, posjetiti nedavno otvorenu galeriju Suputnici, skupiti snage za potegnuti do Arene na Teu Tairović, konačno otići na Dubrovačke ljetne igre (tražim sponzora za putne troškove i smještaj), uhvatiti što više predstava na nezavisnoj sceni, dati priliku trenutačnoj hrvatskoj književnosti i, ako stignem, poraditi na objektivnosti i subjektivnosti u 2025. 

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Slogan Povorke namijenjen je “onima koji donose odluke i politike, onima koji provode te odluke, ali i zakone, poruka i javnoj administraciji, svima koji se trebaju odmaknuti od praznih riječi podrške prema pravoj akciji i provedbi zakona i uredbi kojima je osigurana jednakopravnost”, poručuju organizatori_ce iz udruge Proces.

Okupljanje sudionika_ca počinje u 18 sati na trgu Portarata, a povorka se centrom grada kreće do Comunità degli Italiani di Pola – Zajednice Talijana Pule, Circola, gdje će se održati službeni program Pula Pridea koji započinje u 20 sati.

U Circolu će nastupiti bend ŽEN, jedan od snažnijih queer feminističkih kolektiva koji u svoj umjetnički rad uključuju aktivizam, potiču na dekonstruiranje normi i izlazak iz okvira. Nakon benda slijedi nastup kolektiva Zbeletron koji će DJ nastupima zabaviti i rasplesati publiku, a večer zaključuje Nikola Pezić – DJ Pez, koji uvesevljava Procesovce već više od šest godina!

Više detalja o programu možete pronaći ovdje.

Okupljanje je predviđeno u 16 sati ispred Glazbenog paviljona, a Povorka će se kretati centrom grada do povratka ispred Glazbenog paviljona gdje će se održati čitanje proglasa. Nakon proglasa, slijedi neformalni zabavni program u parku za koji su zaduženi kolektivi Drum ‘n’ bijes, Feministički tamburaški front i Zbeletron uz performans Magmatikke.

Organizatori_ce poručuju sudionicima_cama Povorke ponosa da ponesu vlastite transparente i zastave, a kako na događaju neće biti prodaje, savjetuju nabavku hrane i pića unaprijed.

Iz najave: “Svi mi znamo da je veliki korak prvi put doći na Pride, ali znamo i koliko je oslobađajući osjećaj prvi put stati među ljude iz zajednice i osjetiti da više nisi sam_a. Vrijeme je da u Karlovcu gradimo novi oblik zajedništva Hrvatske. Dođite i budimo svi zajedno dio jedne važne promjene!”

Radi olakšanog dolaska na Karlovac Pride za sudionike_ce iz Zagreba, postoji opcija dijeljenog prijevoza, a detalje pronađite ovdje.

Više o događaju možete pronaći ovdje.

Ovogodišnje izdanje organizirano u sklopu VoxFeminae festivala nosilo je podnaslov Rod za život, aludirajući na Hod za život koji se održavao istog dana. Bitno je spomenuti da se ove godine dogodila i jedna nepravda (ironično ne mislim na koračanje za ukidanje osnovnih ljudskih prava) – na isti se datum nije održao Eurosong, kao prikladan after LezBijade. Nije se osjetio manjak uzbuđenja zbog te činjenice, već smo dobili dva queer vikenda, što na svu sreću postaje sve češća pojava u Zagrebu.

Zbog samog podnaslova bilo bi lako zaključiti da je riječ o dnevnom prosvjednom događaju, ali istina je u tome da je LezBijada jedno od rijetkih dnevnih queer okupljanja, što je jedna od voditeljica istaknula uz komentar: Pa pol’ nas ne zna kak’ izgledamo na dnevnom svjetlu! Snažan dašak aktivizma osjetio se u pozivu okupljenima da potpišu peticiju inicijative My Voice, My Choice, koja zahtijeva da EU učini sve u svojoj moći da osigura siguran i dostupan pobačaj, ali i u praćenju vijesti from the other side, s naslovima poput: Šefica udruge na “Hodu za život” mahala tuđom bebom. Majka vikala: Glava, glava!

Ha, lezbijske Olimpijske igre, nastale kao neobičan spoj sportskih disciplina i tipičnih lezbijskih stereotipa. Mjesto na kojem ne trebamo biti sportašice da bismo se bavile sportom, niti sport shvaćamo preozbiljno. Zapravo mi je najslađe kad mi ljudi dođu s velikim staklenim očima užasno zahvalni kad osvoje medalju i kažu: “Ja nemam nikakvu medalju, nisam nikad ništa osvojila.” Meni je to tak slatko i toplo – da se netko osjeća dobro, da može objesiti tu medalju i promatrati to kao neki svoj uspjeh, natipkala mi je na Whatsappu Emina, članica Zbeletrona, ikona zagrebačke LGBT+ scene i jedna od voditeljica ovogodišnjeg uzbudljivog izdanja lezbijske Olimpijade. U tandemu s još jednom ikonom, Ivom, gladnog DJ aliasa Puter Štangica, bacale su dosjetke i šale na račun lezbijki kao da su se tjednima pripremile i vježbale unaprijed, što bi zaista bilo u duhu same LezBijade. Učinilo mi se da su misteriozno uvijek pune čaše i debelo sunce učinili svoje, ali na najduhovitiji mogući način. 

Kao dokaz njihovog vrsnog humora, prilažem naslove i opise disciplina:

Otkopčavanje grudnjaka na 100 cm leđno – i najsigurnije su pale na ovoj disciplini!
Muf na dah – koliko dugo možete bez daha, ako je iz finih razloga?
Stolni penis – samo smo ga htjele opet napuhati.
Rod za život – potpuno nova disciplina, nikad viđeno do sad!
Skvirtanje u dalj – što vlažnije, to bolje!
Sklečavci – ovo nam je još jedna nova disciplina jer je bitno naglasiti da postoje puno zabavniji razlozi za klečanje u životu.
Ples sa lezbama – predlažemo da pogledate Dirty Dancing i pronađete inspiraciju u kosi Patricka Swayzeja…
Pičkado – što si bliže cilju, to je sreća veća!
Skok u stan – jedna tipična lezbijska disciplina izgrađena na nesretnim sudbinama svih naših i vaših bivših djevojaka.

Kao odgovor mojim prijateljima na pitanje zašto se nikad ne prijavim za natjecateljski dio – bilo je tu trčanja, i to na koljenima, i to unazad, gađanja, plesanja, agresivnog jedenja, svega što slabe kosti i manjak kondicije teško podnose. Agilne natjecateljice (bilo je tu i natjecatelja, ali neka ostane u ženskom rodu (za život)) satima su spremno, vješto i domišljato manevrirale disciplinama i izazovima, frcale su kapljice znoja i s lica promatrača od napetosti koju je sa sobom nosio svaki novi zadatak.

Na kraju natjecateljskog programa bilo je jasno da su sve pobjednice, ali su neke dobile bogate nagrade sponzora, vjerojatno one s najviše bodova. Bitno je sudjelovati i podružiti se, reći ću ja. Salve smijeha, mokrih majica, glasnog navijanja, škicanja bivših i njihovih sadašnjih djevojaka, sve nam je to LezBijada omogućila. Postojana bila i dovijeka lezbijke trenirala!

Usred olimpijsko-lezbijske ekstaze primijetila sam da ne vidim postavljene kamere, a pri samom kraju događaja Emina i Iva potvrdile su moje zapažanje priznanjem da nisu stavile snimati događaj – pripisat ću to napornim pripremama i jakom suncu. Sigurno i uzbuđenju. Svoju sam sumnju pokušala preduhitriti uključivanjem diktafona, što nije rezultiralo uspjehom jer sam nakon preslušavanja shvatila da sam uglavnom uhvatila razgovor dviju lezbijki o brzom useljavanju s partnericom, što bi tematski bio sjajan prijedlog za jednu od disciplina LezBijade – da već nije.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Radionice su namijenjene svima kojie žele razviti vještine pjevanja i naučiti kako u tradicijske ili pop pjesme integrirati aktualna queer i feministička pitanja te tako kreirati vlastite pjevačke narative. Tijekom rada učit će se tehnike zagrijavanja glasa i upjevavanja te zborskog pjevanja u jednoglasju ili višeglasju.

Polaznice_i će na radionicama predložiti i odabrati pjesme koje će se potom tekstualno prilagoditi zajednički odabranim temama. Najavni tekst poručuje: “svi su dobrodošli_e, potrebna je želja za pjevanjem, no ne i predznanje!”

Radionice će se održati kroz 7 susreta tijekom travnja i svibnja. Polaznici_e radionica stečene vještine imat će priliku predstaviti na otvorenju 18. Vox Feminae Festivala.

U prijavi je potrebno poslati kratku motivaciju, opis dosadašnjeg iskustva s pjevanjem i, po želji, prijedlog pjesama/tema. Zbog velikog broja sudionika_ca, organizatorice očekuju redovne dolaske na probe.

Prijaviti se možete mailom, do 5. travnja.

Više detalja o rasporedu probi možete pronaći ovdje.

Elena Mikac mlada je DJ-ica nove generacije koja je na scenu stupila 2020. godine. Kreativni je dio ekipe iza labela Dobar House, a sve veći interes za njezinim angažmanom opravdava njen široki opus sve od housea do minimala i techna uz mnoge podžanrove.

NIKS inspiraciju crpi iz okoline u kojoj je odrasla, u jugoistočnom Londonu, boravkom u Bathu i dubokim afinitetom prema Berlinu, kojeg smatra svojim drugim domom. Pod utjecajem različitih iskustava tijekom formativnih godina, njezin glazbeni stil ostaje čvrsto ukorijenjen u undergroundu.

DJ umjetnica ferrari rot često pretvara plesne podije u trkaće staze. Suosnivačica je berlinskog plesnog i drag kolektiva Dimenzione Danza te slijedi različite žanrove plesne glazbe u svojim DJ setovima: od dubokog groovea do oštrih ritmova.

Doxia je stala za DJ pult prije 9 godina, a od tad je nastupala na brojnim eventima, festivalima, ili kroz matični kolektiv Schlag koji je objedinjavao partije kao sigurno mjesto za LGBTIQ zajednicu. Doxia je također više godina držala radionice za žene u sklopu Zbeletronovih DJ radionica.

Svi prihodi od prodaje ulaznica direktno se koriste za podršku zajednici, kroz donacije i organizaciju besplatnih radionica i događanja. Bez obzira na rodne i seksualne identitete, Zbeletronova vrata su uvijek otvorena za sve pripadnike_ce LGBTIQ+ zajednice i njihove podržavatelje_ice.

Ulaznice u pretprodaji koštaju 12 eura.

Više detalja o događaju pronađite ovdje.

Jedanaesta po redu dodjela nagrada održava se u subotu, 16. prosinca od 21 sat u Ritmu grada (Gajeva 2) u Zagrebu.

Za nominirane osobe i pojednike_ce publika glasa na samom događanju, čiji je cilj informirati zajednicu i potaknuti na aktivističko djelovanje te, kako ističu organizatorice, “zajedno odati počast licima lezBijske i queer zajednice i izabrati Lezbijku godine”.

Više detalja o programu potražite na Facebook stranici događaja.