Predavanje i raspravu koja je uslijedila moderirala je Jaka Primorac, znanstvena istraživačica s Odjela za kulturu IRMO-a i jedna od suurednica zbornika. Spomenuto istraživanje specifično je po tome što je odrađeno participativno – Praznik je 2022. suosnovala slovenski sindikat nezavisnih umjetnika ZASUK te je njezin pristup temi rada u kulturi jednako drugarski koliko i kritičko-akademski.

Otvorila je zato predavanje presudnim pitanjem: zašto dosadašnja istraživanja i dokumentiranja prekarnosti u umjetničkom i kulturnom radu nisu proizvela sustavnu promjenu? Kroz feminističku analizu, Praznik je pokazala da umjetnički rad ima sličan društveni tretman kao i reproduktivni rad, i to jednako u teoretskom proučavanju koliko i u praksi. Dok potonji rad društvo smatra urođenim imperativom i iskazivanjem rodbinske ljubavi – koje stoga nije oblik rada koji bi trebao biti plaćen – umjetnički rad se svodi na urođeni talent. Umjetnice i kulturni radnici ne “rade” već “stvaraju” iz ljubavi, što ih idealizira kao egzaltirane individue, ali i normalizira i opravdava malu ili nikakvu kompenzaciju.

Taj paradoks skriva i klasnu podjelu: “Oni bez neovisnih sredstava, nasljeđene kuće, obiteljske podrške ili partnerovih_ičinih prihoda sustavno su isključeni iz polja umjetnosti”, naglasila je. Ideologizacija umjetničkog rada kao strasti također utječe na samopercepciju radnika te umjetnici ni sami sebe, prema Praznik, ne percipiraju kao članove kolektiva s dijeljenim interesima, što staje na putu njihovoj kolektivnoj borbi.

Bitan je faktor i činjenica da kulturni sektori u RH i Sloveniji uvelike ovise o radu freelance ili samozaposlenih umjetnika, čiji je tretman istovjetan tretmanu mikro tvrtke ili poduzeća, tj. poslovnog subjekta. Prema Praznik, time se dokida status umjetnika kao radnika_ce, a zatim i prava i zaštite koje dolaze s njim, poput prava na bolovanje, plaćeni dopust i kolektivne pregovore.

U radu sa ZASUK-om, Praznik je identificirala upravo spomenute probleme, ali i “internalizaciju eksploatacije”. Njezini_e su sugovornici_e iznosili da se osjećaju nemoćnima promijeniti radne uvjete te da i sami sudjeluju u eksploataciji suradnika_ca. Zato je ZASUK tijekom početnog organiziranja provodio ankete te razgovore jedan na jedan s umjetnicima_ama i kulturnim radnicima_ama kako bi prevladao osjećaj izolacije. Sindikat je zatim organiziran nehijerarhijski, s radničkim odborom koji čine koordinatori, regionalni delegati i koordinatori akcijskih skupina.

Zahvaljujući ZASUK-ovom radu, slovensko se Ministarstvo kulture 2023. godine obvezalo započeti kolektivno pregovaranje sa samozaposlenim radnicima u umjetnosti. No vodstvo javnih institucija, najčešćeg naručitelja u Sloveniji, izrazilo je otpor jer “nemaju dovoljno novca”. Kako je istaknula Praznik, to se čini kao praktičan razlog, no također razotkriva njihovu “strukturnu ovisnost o eksploataciji umjetničkog rada”. Ministarstvo je zatim implementiralo dekret koji određuje da honorarni radnici_e u suradnji s javnim institucijama moraju primati jednaku kompenzaciju za jednak rad kao i njihovi zaposlenici. To je bio značajan korak, ali krajnji cilj kolektivnog pregovaranja nije postignut.

Problem je predstavljala i unutarnja kohezija te neslaganja oko načina vođenja ZASUK-a, zbog čega šira umjetnička scena nije imala ni informaciju o potencijalu kolektivnih ugovora ni svijest o potrebi za mobilizacijom. “Zagovaranje i obvezivanje na politiku nisu dovoljni bez organiziranog masovnog pritiska samih radnika”, poentirala je Praznik.

Njezina analiza hrvatskog organiziranja u kulturi fokusirala se na rad sindikata SKUPA, koji od 2021. okuplja radnike_ce u organizacijama civilnog društva. Njihovo istraživanje pokazalo je da samo 10 % ispitanika_ca smatra da su im prekršena radna prava, unatoč raširenom uzorku neplaćenih prekovremenih sati te rada tijekom bolovanja i godišnjeg odmora. Prema Praznik, struktura projektnog financiranja postavlja institucije i privatne donatore u položaj indirektnog poslodavca koji određuje radne uvjete, a udruge u položaj direktnog poslodavca bez sredstava i načina da promijeni te uvjete. 

Obraćajući se okupljenima u Institutu, Praznik je istaknula da sama proizvodnja znanja zato nije dovoljna za strukturnu promjenu te, iako može doprinijeti promjeni, i sama egzistira u institucionalnim okvirima. Potrebno se zapitati koja je svrha istraživačkog rada: “Jesmo li, kao istraživači i politički akteri, stručni kolege koji produciraju znanje o kulturnim radnicima ili smo drugovi u borbi za promjenu kulturnog rada? To nije fiksna pozicija, već tenzija zahtijeva stalno pregovaranje. Zahtijeva da promislimo ne samo o onome što proučavamo, već i o tome u kakvom je odnosu naš rad s postojećim strukturama moći i doprinosi li im ili ih preispituje. Pitanje nije samo što znamo, već što radimo s tim znanjem, i s kim”, zaključila je.

U raspravi koja je uslijedila otvoreno je pitanje mogućnosti zajedničke borbe različitih sektora u kulturi te dogovora oko osnovnog standarda, poput preporučenih cijena rada koje predlažu strukovne udruge. Praznik je naglasila da je u posljednjih 15 godina svijest o stvarnosti i potrebama kreativnih radnika sve šira te da zbog zajedničkih interesa vidi i “izuzetan potencijal” za povezivanje kulturnih radnika s drugim samozaposlenim radnicima. Spomenula je i mogućnost štrajka samozaposlenih u kulturi jer o njima ovisi velik dio kulturne produkcije. Uvjeti rada u RH, istaknula je, definirani su Zakonom o radu koji bi trebao vrijediti i za samozaposlene te, iako priroda kulturnog rada često zahtijeva neregularne uvjete, postoje temelji za definiranje minimalnih standarda bez kojih angažman samozaposlenih suradnika_ca ne bi bio moguć.

Treći po redu ciklus programa odvio se u studenom i prosincu 2024. godine i sastojao se od niza interdisciplinarnih radionica, diskusija i predavanja za dvadesetak polaznica_ka, dok se završnim događanjem, održanim 15. siječnja u prostoru Udruženja hrvatskih arhitekata, Aplauz otvorio i široj javnosti.

Događanje, čiju snimku prenosimo, započelo je predavanjem O umjetniče, zašto si neorganiziran_a? Od srednjoklasnog konformizma do klasne solidarnosti u polju kulturne proizvodnje slovenske sociologinje i teoretičarke Katje Praznik. Predavanje je bilo usmjereno na glavne probleme koji oblikuju radne uvjete u umjetnosti i kulturi, a temeljilo se na istraživanju kojim se ova istraživačica, profesorica i organizatorica bavi u nadolazećoj knjizi Zašto umjetnici_e ne žele biti plaćeni_e? Marksističko-feministička perspektiva, kao i na njezinom participativnom militantnom istraživanju o organizaciji rada koje uključuje i iskustvo suosnivanja slovenskog sindikata u kulturi Zasuk.

Nakon predavanja uslijedila je tribina na kojoj su se Praznik pridružile producentica Romana Brajša, filmska radnica i dramaturginja Karla Crnčević i plesna umjetnica Lana Hosni, uz moderiranje dramaturginje i jedne od organizatorica programa, Nine Gojić. U diskusiji su naglasak stavile na pozitivne primjere iz lokalnog konteksta kojima se promiču pravednije prakse, afirmiraju bolji radni uvjeti i potiče solidarizacija kulturnog polja.

Izvještaj Ane Vučić s javnog dijela programa Aplauz ne plaća stanarinu možete pročitati ovdje.

Snimku prenosimo u suradnji s udrugama BLOK – Lokalnom bazom za osvježavanje kulture i SPID – Savezom scenarista i pisaca izvedbenih djela.

U neizostavnom momentu kad se organizatori_ce i publika vrzmaju prostorom, čekaju i neobavezno ćaskaju prije samog početka događaja načula sam jedan razgovor u kojem se netko zapitao što se toga još uopće može reći o temi koja nas je okupila. Legitimno pitanje, složila sam se u sebi. Samo malo kasnije, na početku predavanja Praznik nas je zamolila da zamislimo sliku umorne umjetnice s podočnjacima koja kasno u noći sjedi za svojim laptopom. Činjenica da sam sliku u svojoj glavi automatski prvo malo romantizirala, iako sam dobro znala da je uvedena u sasvim suprotne svrhe, čini mi se, govori u prilog tome da je potrebno još svašta reći, ili makar ponoviti. 

Zašto romantiziramo patnju u umjetnosti? Odlučno se prebacujem u množinu jer sam nebrojeno puta od prijateljica, poznanica, nepoznanika, profesora, radnica, kritičarki, novinara, lica s televizije i imena s interneta čula da umjetnik_ca bolje stvara kad je bar malo nesretan_na. Pomislila sam to i izrekla i sama. Odakle nam ta ideja i kako se ona uklapa u tvrdnju da uzdižemo umjetnost i pritom ponižavamo umjetnika, kako kaže Praznik? 

Idealizacija umjetničkog procesa bila je jedna od glavnih tematskih niti predavanja. Prema Praznik, ona nije slučajna, već zaista strukturalna činjenica te posljedica kultiviranja individualnosti i kreativnosti koje neprestano jačaju od industrijalizacije i začetaka kapitalizma u 18. stoljeću. Idealizirana slika umjetnika i umjetnice kao genijalnih pojedinaca koji trpe za svoju umjetnost internalizirana je i ukorijenjena u ljudima, mistifikacija koja odgovara izrabljivačkom sistemu tržišta koji se gradi na potplaćenosti i prezaposlenosti radnika i radnica u kulturnom i umjetničkom sektoru. Zbog toga, kaže Praznik, kažemo da umjetnici_e stvaraju, a ne da rade, i zbog toga ih ne možemo zamisliti kao ono što jesu: kao radnike.

Kad gledamo na rad kao na ne-rad, kad umjetnike_ce ne smatramo radnicima_ama i kad umjetnički rad podrazumijevamo kao rad “iz ljubavi”, otvaramo se eksploataciji koja logičnu premisu da rad mora biti plaćen pretvara u problematičnu stavku u kontekstu umjetničkog i kulturnog polja. Zato je, naglašava Praznik, važno mijenjati način na koji ta polja percipiramo, što uključuje i promjenu jezika i inzistiranje na naglašavanju radništva: sama tako u predavanju sustavno koristi termin art worker. 

Druga važna komponenta na kojoj inzistira jest uvođenje nekog oblika diskursa i/ili podučavanja o radničkim pravima te uvjetima i vrijednostima umjetničkog rada u umjetničkim školama i akademijama. Posljedično će to dovesti do toga da pri “izlasku u stvarni svijet”, radnik_ca u kulturi odbaci dva nepisana pravila: umjetnici_e se moraju žrtvovati, a o novcu se ne priča. U lokalnom kontekstu producentica Romana Brajša radi upravo na normalizaciji tih tema unutar kurikuluma, pa je na panelu nakon predavanja podijelila kako se u sklopu svojih kolegija na Odsjeku produkcije na Akademiji dramske umjetnosti zajedno sa studentima_cama hvata ukoštac s pitanjima cjenika, ugovora i ostalih radničkih prava u kulturno-umjetničkom polju.

Izlaz iz začaranog kruga eksploatacije koja počiva na idealizaciji umjetnosti Praznik ipak vidi prvenstveno u solidarnosti koja treba odnijeti prevagu nad individualističkim natjecanjem. Promjena je moguća tek u kolaboraciji i zajedništvu, a to se postiže procesom organiziranja. Ideje za pomak iznijela je u obliku vlastitog iskustva djelovanja u slovenskom Sindikatu za stvaralaštvo i kulturu ZASUK. Radnici_e u kulturi tamo su organizirali susrete i pisali manifeste, jedni drugima objašnjavali koje institucionalne alate imaju na raspolaganju i zaključili da je organizacija vještina koja se može naučiti. Njihove su strategije urodile plodom jer se pojavila svijest o tome da se pojedinci unutar sindikata vide kao dio zajednice, a ne kao usamljenici u borbi za pravedne radne uvjete. U toj solidarnosti, zaključuje Praznik, leži lijek za bolest srednjoklasnog konformizma koja se manifestira simptomom čekanja da će probleme riješiti netko drugi.

Potencijal za promjenu proizlazi isključivo iz zajedničkog djelovanja. To su, uz Romanu Brajšu, na panelu posvećenom lokalnim primjerima dobre prakse koji afirmiraju bolje radne uvjete i potiču solidarizaciju kulturnog polja, potvrdile i filmska radnica i dramaturginja Karla Crnčević i plesna umjetnica Lana Hosni uz moderiranje dramaturginje Nine Gojić. 

Zajednički je zaključak i panelistica i predavačice bio da je u razgovorima o problemima u polju rada u kulturi i umjetnosti važno postavljati “pozitivna” pitanja koja nemoć mogu pretvoriti u aktivno djelovanje. Drugim riječima, nije se dovoljno pitati što nam nedostaje, nego se treba usredotočiti na ono što nam treba da bi bilo bolje. U pozitivno intoniranoj završnici panela naglašeno je i da se pomaci zaista događaju jer se u posljednje vrijeme i strukturalno i diskurzivno stvari pomalo mijenjaju, što znači da su daljnji razgovori o ovim temama itekako potrebni. 

Tekst je objavljen u suradnji s udrugama BLOK – Lokalnom bazom za osvježavanje kulture i SPID – Savezom scenarista i pisaca izvedbenih djela.