Istraživanja već godinama pokazuju kako se mladi u Hrvatskoj nalaze u prekarnoj egzistencijalnoj situaciji. Ta poražavajuća činjenica je dodatno potvrđena početkom lipnja kada je Mreža mladih Hrvatske predstavila aktivnosti i rezultate Erasmus+ projekta Gle što mogu – mladi odlučuju, govore i utječu. Organizatori javne rasprave napomenuli su kako su generalni ciljevi projekta bili motiviranje mladih na promišljanje i raspravljanje, aktivno sudjelovanje i uključivanje, usklađivanje lokalnih realiteta, mjera  i politika, kao i ispitivanje njihovih potreba i prioriteta. Zbog toga su u Mreži odlučili provesti online istraživanje na nacionalnoj razini, no kako su u različitim dijelovima Hrvatski drugačiji životni uvjeti također su željeli ispitati postoje li specifične regionalne distinkcije kada su u pitanju potrebe mladih. Rezultati istraživanja su stoga grupirani u četiri regije ili klastera županija: Istočnu, Zapadnu, Južnu i Sjevernu Hrvatsku.

Regionalna podjela nije služila samo grupiranju rezultata, već je bila ključna za kvalitativni segment istraživanja, kao i daljnji zagovarački rad i kreiranje preporuka za javne politike. Naime, u svakoj su regiji provedeni strukturirani dijalozi s mladima, koji su uključivali prezentaciju rezultata online istraživanja. U popratnoj raspravi se pokušalo saznati odgovaraju li prikupljeni podaci njihovoj percepciji potreba u lokalnim zajednicama da bi zatim mladi sudionici odabrali neke od iskazanih problema i pokušali pronaći rješenja u kontekstu njihove lokalne zajednice. 

Potom su organizirane lokalne konzultacije sa svim relevantnim dionicima – predstavnicima lokalnih samouprava i županija, pripadnicima civilnog društva koji rade s mladima itd., ali i nekoliko sudionika_ca s koji su prethodni dan sudjelovali_e u strukturiranom dijalogu. Time je mladima pružena prilika da direktno prezentiraju zaključke donositeljima odluka, kao i da  zajedno pokušaju formulirati rješenja. Mladi su također dobili određeni uvid u procese donošenja odluka, o tome koje razine vlasti sudjeluju u kreiranju politika za mlade, gdje stvari najčešće zapinju i slično. Na temelju svih sakupljenih materijala iz cjelokupnog procesa su u Mreži mladih kreirali i publikaciju s preporukama za javne politike i zagovarački rad koju mogu koristiti i ostale organizacije civilnog društva. 

Konkretne rezultate i metodologiju online istraživanja Prioriteti i potrebe mladih u Republici Hrvatskoj prezentirala je Josipa Tukara Komljenović. Anketno ispitivanje je provedeno kroz četiri mjeseca, od kraja 2020. pa do trećeg mjeseca 2021. godine. Uzorak nije bio reprezentativan budući da se u diseminaciju ankete išlo putem društvenih mreža i internih mejling lista udruga. Međutim, ovakav način diseminacije ipak je doprinio velikom odazivu – 1284 osoba između 15 i 35 godina pristupilo je ispunjavanju, što je prema Tukari Komljenović ipak pružilo prilično reprezentativne rezultate. Prosječna ispitanica bila je osoba ženskog roda, oko 21 godine, sa završenom srednjom školom, dolazi iz sjeverne Hrvatske iz mjesta manje veličine ili srednje velikog grada. Gotovo 80 posto uzorka čine osobe ženskog roda, 20 posto ispitanika bilo je muškog roda, a 0.4 posto ih se identificiralo kao nebinarne osobe. Najviše je ispitanika_ca bilo u redovnom obrazovanju, a najmanje u NEET statusu – dakle, nisu u sustavu obrazovanja i ne traže posao. Oko 20 posto ispitanika_ca je u trenutku ispitivanja bilo zaposleno. Što se geografske zastupljenosti tiče, najviše ispitanica_ka bilo je iz sjeverne Hrvatske, koja je uključivala i Grad Zagreb, a najmanje iz Južne Hrvatske. Gotovo 70 posto ispitanika_ca dolazilo je iz ruralnih krajeva ili manjih gradova. 

Općeniti prioriteti mladih ispitani su kroz 22 ponuđene kategorije, od kojih je bilo moguće odabrati njih osam. Kategorije su uključivale segmente poput mobilnosti, volontiranja, stanovanja, zaposlenja, neformalne edukacije, radničkih i ljudskih prava, demografske obnove, sporta i rekreacija itd. Ukratko, u Mreži su pokušali pokriti sve elemente života. Rezultati na razini cjelokupnog uzorka su pokazali kako su mladima prioritet egzistencijalna pitanja. Tako je 86.6 posto ispitanika_ca istaknulo zapošljavanje kao središnju potrebu, dok je na drugom mjestu stanovanje koje je prioritet 50.6 posto mladih. Ove odgovore slijede poticanje poduzetništva mladih koje je istaknulo 45.3 posto, uključivanje mladih u društveni život je važno 41.4 posto ispitanika_ca, a prostore za druženja 41 posto. Varijacije u odgovorima između različitih regija su minimalne i često unutar statističke pogreške. Neke razlike doduše postoje – primjerice, ispitanice iz zapadne i istočne regije su u nešto većem broju istaknule prostore za druženje kao jedan od glavnih prioriteta. Volontiranje, mobilnost i neformalne edukacije u svim regijama su se našle na dnu liste.

Osim potreba, u Mreži su željeli saznati stavove mladih kad je u pitanju percepcija važnosti civilnog društva, države i lokalne samouprave. Na pitanje smatraju li da udruge i druge organizacije civilnog društva odgovaraju na njihove potrebe 49.4 posto ispitanika_ca je odgovorilo negativno, gotovo polovica smatra kako udruge djelomično vrše svoju ulogu, dok je tek svaka deseta osoba odgovorila potvrdno.

Tukara Komljenović je napomenula kako mladi koji pokazuju razumijevajući stav o radu udruga civilnog društva kažu “da postoje udruge, da vide njihov trud i njihovo zalaganje, no smatraju da mogu bolje, ali isto tako da udruge ne mogu zamijeniti ulogu države. Gledajući paralelno da su potrebe mladih osoba osiguravanje zapošljavanja i stanovanja, oni vide da udruge ne mogu riješiti središnje probleme u njihovim životima. Kod onih ispitanika koji pokazuju negativan stav, vidljivo je generalno nepovjerenje prema društvu, pa jednako kako ne vjeruju društvu i državi ne vjeruju niti radu udruga. Odnosno, smatraju da se udruge ne trude dovoljno, da ne pružaju kvalitetne sadržaje, da sadržaje koje nude ne kreiraju u skladu s potrebama i suradnji s mladima. Dosta je i onih koji su govorili kako udruge ništa ne rade i gledaju samo vlastite interese”. 

Na pitanje o sudjelovanju u programima udruga u njihovoj zajednici, dvije trećine ispitanika_ca odgovorilo je kako ponekad ili redovito sudjeluje u programima ili koristi usluge lokalnih udruga, dok jedna trećina nikad ne sudjeluje. Međutim, ove rezultat treba uzeti s određenom rezervom budući da se anketa diseminirala osobama koje su bile u određenom kontaktu s udrugama pa su samim time sklonije pozitivnom odgovoru. Također su odgovarali kako od udruga očekuju kulturne sadržaje, organizirana druženja, mogućnosti za mobilnost, neformalne edukacije, ali također savjetovanje i pomoć. Kada je pak riječ o načinima informiranja o programima udruga, dvije trećine ispitanika_ca informira se putem Facebook stranica udruge ili preko prijatelja, jedna trećina o programima saznaje putem web stranice udruge i, posebno iznenađujuće, putem web stranice grada.

Stavovi mladih o državi i lokalnim vlastima negativniji su nego prema civilnom društvu. Više od polovice smatra kako vlasti ne odgovaraju na njihove potrebe, nešto više od trećine smatra kako to čine djelomično, a samo 6.7 posto ispitanika_ca je odgovorilo pozitivno.

“Ono što kažu mladi koji smatraju da država ne odgovara na njihove potrebe i prioritete jest da ih nije briga za mlade, da većinski i ako ulažu financijski i infrastrukturno to je usmjereno na djecu. Ono što je bilo zanimljivo za vidjeti u mnogim odgovorima je da se mladi osjećaju kao u nekom limbu. Država ako nešto radi onda radi za djecu i starije populacije. Što se tiče mladih, prepušteni su sami sebi i čekanju da prođe tranzicijskog razdoblje pa da konačno dođu u kategoriju odraslih osoba. Još navode kako kod države prepoznaju korupciju i nepotizam pa se država bavi više sama sobom nego s mladima”, sažela je Tukara Komljenović.

Tijekom ranije spomenutih lokalnih konzultacija na kojima su sudjelovali relevantni dionici detaljnije su razrađena četiri prioriteta: zapošljavanje, stambeno osamostaljivanje, prostori za mlade i kvalitetno provođenje slobodnog vremena. Primjerice, sudionici su se složili da su poteškoće detektirane u području zapošljavanja uglavnom sistemske prirode. Istaknuti su problemi tromog i neprilagođenog tržišta rada, nepostojanje prilika za stjecanje iskustva, kao i neadekvatne politike zapošljavanja. Mladi su također nerijetko demotivirani zbog osobnih i tuđih iskustava s traženjem posla. Potencijalna rješenja dionici vide u plaćenim pripravništvima za sve struke, više mogućnosti usavršavanja, priznavanje volonterskog iskustva i slično.

Rješavanje stambenog pitanja se uz zapošljavanje u svim regijama nalazi na vrhu ljestvice prioriteta. Mladi u RH najkasnije u EU napuštaju roditeljske domove, u prosjeku s 32 godine. Razlozi tome su višestruki, ali dva su posebno važna – nedostatak posla u malim sredinama i visoke cijene najma u velikim gradovima. Mladi, dakle, nemaju uvjete za život izvan roditeljskog doma, čak i kad su zaposleni nemaju financijsku stabilnost koja bi im omogućila kreditnu sposobnost. Uz to, gradovi imaju izuzetno malen broj stanova dostupnih za davanje u najam, što znatno umanjuje mogućnost utjecaja na tržište koje je prepušteno samovolji najmodavaca. Predložena rješenja također su poprilično neadekvatna. Primjerice, predloženo je povećanje subvencioniranja kredita kroz APN, koje se u praksi pokazalo tek kao transferiranje državnog novca u privatni sektor.

Što se tiče prostora za mlade i slobodnog vremena, sudionici u lokalnim konzultacijama istaknuli su kako bi prostori trebali biti multifunkcionalni – dakle, trebali bi služiti za učenje, zabavu, druženja itd. – kao što bi također trebali stvarati osjećaj (su)vlasništva. Smatraju da bi bilo najbolje da prostorima zajednički upravljaju jedinice lokalne samouprave i udruge mladih, s time da bi lokalna samouprava trebala ustupiti prostor i pomoći u njegovom održavanju.

Istraživanje Mreže mladih je u konačnici još jedno u nizu istraživanja koje potvrđuje izuzetno prekarnu životnu situaciju mladih u Hrvatskoj. Problem je stoga itekako dobro istražen, ono što nedostaje su sistemske javne politike. No situacija u kojoj protječe već peta godina bez Nacionalnog plana za mlade ne ostavlja mnogo prostora za nadu da će se nešto promijeniti.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Piše: Jelena Ostojić

Radne migracije fenomen su koji ima svoju dugu povijest, a u industrijskom razdoblju obilježavali su ga masovni valovi prema razvijenim zemljama. Ovaj kompleksan narativ precizno ocrtava socioekonomsku geografiju industrijskog i postindustrijskog svijeta. No ograničimo li se vremenski na razdoblje od proširenja Europske unije za 12 novih članica, a onda i Hrvatsku, suzit ćemo raspravu na ono što se kolokvijalno smatra europskom periferijom. To je onaj prostor koji je zauzela Hrvatska, koji, s jedne strane karakterizira snažan odljev radne snage u zemlje europskog centra, a s druge sve izraženija potreba za priljevom novih radnika iz takozvanih trećih zemalja. 

U većem dijelu minulog desetljeća Hrvatsku su karakterizirali vrlo nepovoljni pokazatelji u području rada i zapošljavanja. Izrazito visoke stope nezaposlenosti i njihov kontinuiran rast prekinut je 2014. godine, koja predstavlja početak, uvjetno rečeno, gospodarskog oporavka nakon globalne ekonomske krize započete 2008. Unatoč tom recentnom poboljšanju pokazatelja te činjenici da bilježi i najveći pad nezaposlenosti u postkriznom periodu, Hrvatska je i dalje ostala među zemljama koje prednjače u stopama nezaposlenosti. Međutim, iza ovih naoko povoljnih trendova kriju se snažne radne emigracije iz Hrvatske u druge zemlje Europske unije koje su velikim dijelom doprinijele smanjenju nezaposlenosti, ali je pritom smanjena i ponuda rada. Uvriježene procjene o tome koliko je nezaposlenih otišlo u potrazi za poslom ostavljaju u sjeni podatke da iz Hrvatske emigriraju i radnici koji su dotad bili u radnom odnosu. Prema procjeni poslodavaca, samo u 2016. godini, Hrvatsku je s ciljem pronalaska boljeg zaposlenja napustilo više od 22 000 osoba koje su bile u radnom odnosu (HZZ, 2017). Pri tome treba imati na umu da Ujedinjeno Kraljevstvo, Nizozemska i Slovenija već sada ukidaju ograničenja za hrvatske radnike, dok će Austrija ograničenja maknuti u vrlo skoroj budućnosti, a najkasnije do 30. lipnja 2020. godine. Stoga je teško očekivati smanjenje intenziteta emigracija iz Hrvatske koje su već sada po brojnosti usporedive s onima s početka 20. stoljeća.  

Ovi procesi nikako se ne mogu promatrati odvojeno od velikog udjela nesigurnog rada koji je postojan kroz sve godine tzv. gospodarskog oporavka, a koji pogađa više od petine ukupno zaposlenih radnika s ugovorima na određeno ili različitim vidovima kratkotrajnih radnih angažmana po kojima je Hrvatska među zemljama s najvećim udjelom u Europskoj uniji. Upravo su uvjeti rada najčešće istican razlog radne emigracije iz Hrvatske, koja je posljedično, na velika vrata, otvorila temu radne imigracije iz tzv. trećih zemalja, do sada skromno zastupljene na hrvatskom tržištu rada. 

Radne migracije i njihove socijalne posljedice

Stoga kad se govori o radnim migracijama, s naglaskom na onima iz tzv. trećih zemalja u zemlje Europske unije, riječ je uglavnom o radnicima s nižim radnim kvalifikacijama koji bi trebali popuniti ona mjesta neatraktivna domaćoj radnoj snazi. Upravo procedura raspisivanja radnih kvota za radnike iz tzv. trećih zemalja koje se odobravaju za razdoblje od godinu dana ravna se prema potrebama zemlje koja ih onda odobrava, dok su sva prava radnika vezana za dozvolu za rad. Ovakva procedura jasno sugerira manjak interesa za dobrobit radnika, njihovu  integraciju ili protekciju. Imajući te karakteristike inozemnog rada u vidu, jasno je da je riječ o izrazito prekarnom obliku rada. Pri tome je teško ne uočiti potencijalnu korist koju poslodavci mogu ostvarivati upravo iz radne i socijalne ranjivosti radnika u ovom položaju zbog koje njima mogu lakše upravljati i smanjivati im cijenu rada. Oni predstavljaju svojevrsnu laku pješadiju globalnog kapitalizma, kako ističe  Guy Standing, koja nije vezana za lokalne običaje solidarnosti te klasni identitet, i tako slabi zaštitnu regulativu i pregovaračku moć lokalnih radničkih skupina. 

Kada je o korisnosti radnih migracija riječ, na razini države podrijetla uglavnom se razmatraju doprinosi koji se tiču novčane doznake kao i smanjenog pritiska na nezaposlenost. Ovakve argumente koristila je Svjetska banka razmatrajući doprinos koji ostvaruju podrazvijene zemlje iz kojih radnici odlaze. Tako nekako bi izgledao trenutni opis dinamike koja se odvija u Hrvatskoj, uzmu li se obzir rekordan priljev novca iz inozemstva koji Hrvatska bilježi zadnjih godina, kao i rekordno mali broj registriranih nezaposlenih osoba. No, riječ je o pristupu koji je često kritiziran jer ne uzima u obzir devastirajuće posljedice za zemlje emigracije u vidu uzaludnog ulaganja u obrazovnu infrastrukturu, koja je neodrživa ako služi kao pogonsko gorivo za rad u razvijenim dijelovima svijeta te gubitka radno sposobnog stanovništva kao generatora održivosti. U takvom kontekstu, pitanje radnička prava i općenito pozicija rada, postaje svojevrsna utrka prema dnu, bilo da je riječ o onima koji odlaze ili oni koji ostaju, odnosno dolaze. 

Organizacija rada i inozemnih radnika u Hrvatskoj

Rad inozemnih radnika u Hrvatskoj propisan je Zakonom o strancima (NN 130/11, 74/13 i 69/17) i odnosi se na osobe iz tzv. trećih zemalja, a dozvola za boravak i rad izdaje se na temelju godišnje kvote i izvan godišnje kvote koju donosi Vlada Republike Hrvatske. Kvote za rad inozemnih radnika odobravaju svake godine za predstojeći period od godinu dana te je radnik ograničen na rad u onoj godini u kojoj je dozvola izdana, a izdaje se na temelju ugovora o radu sklopljenog s određenim poslodavcem. Mogućnost produženja radnog boravka je predviđena, no sam pogled na brojke produženih dozvola sugerira da su se produženja boravka iz godine u godinu odnosila na vrlo mali broj radnika. Samim tim, ostvarivanjem stalnog boravka, za što je uvjet pet godina uzastopnog rada, ne čini se kao praksa koju inozemni radnici gotovo uopće ostvaruju u Hrvatskoj. 

Inozemni radnici stoga čine vrlo osjetljivu skupinu s obzirom na izvjesnu nemogućnost ostvarivanja radnih prava u slučaju da su narušena, kao i borbe za bolje uvjete rada. Sindikalno organiziranje, koje inače predstavlja problem svim radnicima bez trajnih ugovora o radu, ovdje je u praktičnom smislu gotovo isključeno. S obzirom na to da je ugovor o radu osnova za dozvolu boravka u zemlji rada, otkaz ugovora za sobom povlači mehanizme koje radnika čine ilegalcem, odnosno njegov status u zemlji rada izrazito nepovoljnim. Ova stalna prijetnja predstavlja sredstvo pacifikacije u slučaju potrebe za bilo kojim vidom radničkog organiziranja, u čemu bi uloga sindikata ovdje mogla biti od presudne važnosti. 

Upravo ta poveznica otvara i temu odnosa sindikata kada je riječ o ovom obliku rada koji im predstavlja u puno slučajeva veliki izazov. Ostavimo li po strani činjenicu da sindikati gube svoj utjecaj, ali i članstvo, kroz cijeli period postfordističkog razdoblja organizacije rada, njihov fokus je uglavnom usmjeren na radnike u stalnom radnom odnosu, a bavljenje drugim oblicima rada u službi je zaštite upravo izborenih prava unutar stalnog radnog odnosa. Ovakav pristup je dio agende koja priznaje stalni radni odnos kao jedini prihvatljivi tip rada, no paralelno s ekonomskom krizom, kao i u postkriznom periodu, udio nesigurnih oblika rada povećavao se i počeo indirektno utjecati na smanjenje sigurnih oblika rada. Povećanje nesigurne zaposlenosti odvijalo se pod izlikom dugotrajne i duboke recesije, ali se trend povećanja njihova udjela oporavkom tržišta rada nije promijenio. Rad inozemnih radnika po svojim karakteristikama je još samo jedan oblik prekarnog, odnosno nesigurnog zaposlenja, a manjak inicijative od strane sindikata da iznađu načini za organiziranje ovog dijela radništva može dodatno produbiti njihovu krizu i dovesti u pitanje već izborena radnička prava. 

Aktualna godina stoga može biti prekretnica kad je u pitanju ova problematika u okvirima organizacije rada u Hrvatskoj. Gledamo li unatrag, u pretkrizno vrijeme, u 2008. godini koju karakteriziraju izrazito povoljni pokazatelji, Hrvatska je odobrila oko deset tisuća inozemnih radnika što je bio daleko najveći broj do 2018. godine. Razlog izostanka opsežnije rasprave na tu temu može se pripisati upravo malim brojkama inozemnih radnika koje su do sada odobravane. U svjetlu rasprava o prekarnom radu, koje su se aktualizirale na valu njegove rekordne raširenost u Hrvatskoj zadnjih godina, neophodno je razmotriti i mogući dodatni  upliv ovog izrazito nesigurnog oblika rada u 2018. godini otvaranjem preko 30.000 radnih mjesta za inozemne radnike. Da bismo ovu brojku što slikovitije predočili, stavimo je u kontekst u kojem ona predstavlja oko 2 posto ukupnog broja zaposlenih u Hrvatskoj. Drugim riječima, prema toj kvoti broj inozemnih radnika znatno je premašio, primjerice, ukupan broj agencijskih radnika, još jedan od nesigurnih oblika rada, od kojeg je po svojim karakteristikama rad inozemnih radnika znatno nesigurniji. Valja naglasiti i da Hrvatska već spada među zemlje s najvećim udjelom privremenog rada u Europskoj uniji, a s trenutnom kvotom na koju reflektira uvećala bi taj udio za dodatnu desetinu ukupnog broja.

Nesiguran i još nesigurniji rad

Radne migracije u Hrvatsku uglavnom su koncentrirane u maskulinim te radno intenzivnim sektorima u kojem dominira graditeljstvo. Riječ je o tipu potreba za radnom snagom vrlo sličnom Sloveniji te općenito postsocijalističkim zemljama u kojim dominiraju radne imigracije muškaraca. Osim graditeljstva, turizam i ugostiteljstvo sljedeći su najzastupljeniji sektor, iako se sezonski rad u turizmu nužno ne regulira godišnjim kvotama s obzirom na druge institute rada kojima se na rok od tri mjeseca može popunjavati rad u sezoni. Udjelom značajni sektori djelatnosti u kojima se očekuje priljev inozemnih radnika su još metalna industrija te brodogradnja.

Sektorski prikaz kvota upravo vraća raspravu o inozemnim radnicima na nesigurne oblike rada, jer je riječ o sektorima unutar kojih se kontinuirano povećava udio nesigurnih oblika rada, odnosno rada na određeno. Povećani udio rada na određeno u graditeljskom sektoru samo je dio problema nesigurnog rada jer je, prema istraživanju Butkovića i suradnika o prekarnim oblicima rada u Hrvatskoj, prekovremeni rad uobičajen za ovaj sektor, a oko trećine tog rada u pravilu nije plaćeno. Česte su neevidentirane povrede zakona o radu, rašireno je podugovaranje rada te rad u neformalnom gospodarstvu, kao i slanje na rad u inozemstvo za nepostojeće nadnice.  

Turizam i ugostiteljstvo su sektor djelatnosti koji obilježava sezonalnost, što najčešće po definiciji predstavlja rad koji karakterizira privremenost i produžene radne smjene te je fizički zahtjevan, ali i emocionalno iscrpljujući. Metalna industrija, odnosno brodogradnja su pak sektori djelatnosti koji su po nekim karakteristikama slični graditeljstvu, međutim riječ je o sindikalno donekle organiziranom sektoru s relativno niskim nadnicama, iako i ove sektore nije zaobišao rastući trend povećanja udjela nesigurnog rada. 

Ovaj prikaz prekarnosti i uvjeta rada u sektorima s najvećom potražnjom za inozemnim radnicima treba promatrati u svjetlu karakteristika inozemnog rada koji je već po definiciji privremen, a po potencijalima za organizaciju radnike stavlja u znatno lošiju poziciju od ostatka radne snage zemlje u koju dolaze. 

Utrka prema dnu

Tema inozemnog rada i problemi vezani uz nju nikako nisu novost, no u Hrvatskom kontekstu  se upravo aktualiziraju. Naglo povećanje predviđenog broja inozemnih radnika rezultat je višegodišnjeg lobiranja poslodavaca koji već od prvog pada stope nezaposlenosti te pojačanog iseljavanja iz Hrvatske ističu nedostatak radne snage. Ovo je posebno naglašeno u nekim djelatnostima u kojima radni emigranti iz Hrvatske mogu ostvariti povoljnije uvjete rada u drugim zemljama Europske unije gdje su im radna mjesta odnedavno na raspolaganju. To je ujedno dinamika koja će slijediti i radnu imigraciju u Hrvatsku. Doseljavat će se radnici u potrazi za boljim uvjetima rada od onih u državama iz kojih dolaze, a kojima su radna mjesta nekih drugih europskih zemalja nedostupna.

Ovdje ne treba imati iluzija da se rasprava o nesigurnim oblicima rada i poticanje radne imigracije iz tzv. trećih zemalja odvija mimo one o stabilnom radu. Ovakva utrka prema dnu slabi pozicije rada, takva se atmosfera već indirektno odražava na ukupne udjele sigurnog rada, a posljedično i uvjete ovog dijela radne snage. U konačnici cijela rasprava o radu vrlo brzo će se intenzivirati i u valu novih najavljenih zakonskih promjena. S obzirom na zabranu zapošljavanja u javnom sektoru (jednu od kriznih mjera koja je generirala valove privremenog i projektnog zapošljavanja) te poznate aranžmane rada mladih osoba u sklopu mjera aktivne politike zapošljavanja koje su srušile cijenu rada pri prvom zaposlenju, priljev inozemnih radnika nedvojbeno će dodatno utjecati na pregovaračku poziciju rada. Pritom se teško othrvati sumnji da upravo to i jest željeni ishod onih koji aktivno lobiraju za ovakvu dinamiku. Paradoksalno po lokalne apologete vladajućih ekonomskih odnosa, kao prepreka na putu do minimizacije cijene rada mogao bi se ispostaviti upravo slab odaziv trećih radnika ovdašnjem tržištu rada za što naznake već postoje.  

Ova dvostruka dinamika, s jedne strane emigracije stanovništva i s druge prizivanje radne imigracije, zorna je ilustracija utrke prema dnu koja se odvija pod krinkom ekonomskog oporavka. Stvaranje investicijske klime nauštrb radničkih prava i stalno lobiranje privatnog sektora za poreznim olakšicama, ohrabreno je fragmentiranim radništvom i medijskom hajkom na preostala radnička prava, odnosno one radnike i radnice koji ih još uvijek imaju. To je gospodarska stvarnost u Hrvatskoj čija se cjelokupna ekonomska i razvojna strategija svela na licitaciju cijenom rada.

Reference:

Državljani trećih zemalja termin je korišten u kontekstu europskih migracija za osobe koje nisu državljani EU, Islanda, Lihtenštajna, Norveške ili Švicarske, a uglavnom se odosi na migrante iz manje razvijenih ili emigracijskih zemalja 

Iznimka opadanja utjecaja i članstva sindikata su skandinavske zemlje u kojima je sindikalna gustoća viša od ostatka europskih, ali i OECD zemalja. Ipak, blagi pad u gustoći sindikalne zastupljenosti i u skandinavskim zemljama počinje iza 2000-ih godina. (Bagić, 2017. – izlaganje u sklopu Godišnje konferencije Hrvatskog sociološkog društva)

U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW, osmislili smo temat o historijskim i suvremenim migracijama kao poticaj za raspravu o drugačijoj budućnosti gdje se granice ne prelaze batinama, kroz žilet-žicu, već valjanim dokumentima i gestama dobrodošlice. Glavna paralela, ili prije opozicija ovog tematskog broja, postavljena je na relaciji historijske figure gastarbajtera i suvremenog migrantskog radnika, i na pitanjima koja se oko tih dvaju fenomena pletu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

(Paul R. Ehrlich, 1969.)

Nakon svih ideologija i velikih priča koje su “umrle” (ili naprosto nisu u modi), čini se da društvom danas dominira ideja nepredvidivosti i skepse, čemu se prilagođavaju razmišljanje i govor o budućnosti: umjesto osobnih ambicija, velikih obećanja i utopijskih modela, dominiraju oprez, mlake najave reformi i kratkoročne projekcije. Pitanje “gdje se vidiš za pet godina” danas zvuči začudno, kao popularni šlager iz nekog drugog vremena.

Posebno je zanimljiva sudbina utopija koje su nekad bile uobičajen izvor političkih modela budućnosti, dok su danas, kako piše Katarina Luketić, “[z]a tipskog, uzornoga građanina današnjice (ili ‘planetarnog malograđanina’, kako kaže Agamben) koji ustraje na tome da je liberalna demokracija najbolje moguće rješenje, utopije mentalne olupine iz prošlosti, i zamišljati idealna društva, u vrijeme kraja ideoloških i klasnih sukoba, mogu samo opasni radikali ili pak nerealni pojedinci koji sami sebe osuđuju na izopćenje.”

No, utopijske projekcije budućnosti nisu nestale, nego su naprosto zamijenjene drugim utopijama koje uživaju veći “znanstveni” legitimitet, tj. ekonomsku i političku potporu. Ovlaštenje za proizvodnju utopija danas posjeduje futurologija, znanost koja je na Zapadu stekla veliku popularnost, a u Hrvatskoj (još) nije uhvatila maha. Futurologija je, prema Brianu Appleyardu, nastala na “jedinstvenoj tradiciji koja se nakon Drugog svjetskog rata fokusirala na teme putovanja svemirom, kompjutera, biologije i, u posljednje vrijeme, neuroznanosti”. Futurolozima je svojstvena i jednaka stopa utemeljenosti jer su “skoro uvijek u krivu.” (ibid.) Među poznate futurologe spadaju američki strateg iz hladnoratovskog razdoblja Hermann Kahn, popularni Alvin Toffler (Šok budućnosti) i već citirani Paul R. Ehrlich, a jedan od najpoznatijih živućih futurologa je Ray Kurzweil koji je u bestseleru How to Create a Mind (2012.) najavio da će “ljudi do 2045. stvoriti inteligentno računalo koje će im omogućiti vječni život ili u postojećem tijelu ili u digitalnom obliku.” (ibid.) Kurzweil je iste 2012. godine dobio posao u Googleu, korporaciji koja vjerojatno ipak neće stvoriti digitalni kamen mudraca, ali koja može koristiti Kurzweilove ideje kao legitimaciju za svoje projekte.

Kurzweilov primjer pokazuje zašto su čak i naizgled nebulozne (utopijske?) projekcije budućnosti i dalje važne: ne zato što predviđaju budućnost (jer to uglavnom ne uspijevaju), nego jer utječu na budućnost. U mjeri u kojoj se određena projekcija postavi kao pozitivna i/ili jedina moguća, utoliko će biti normalno očekivati da velika većina društva radi u smjeru njenog ostvarenja. Futurološke projekcije, koje govore o tehnološkom napretku društva kao glavnom i nedvojbeno pozitivnom obilježju budućeg društva, iz fokusa brišu sve druge relevantne probleme i potencijalnu raspravu je li takav tip tehnološkog napretka doista jedini moguć, je li pozitivan i vrijedan ulaganja tolikih resursa, je li uopće bitan. Da parafraziramo Brechta: tko govori o mikročipovima, ne govori o klasnom antagonizmu. Zato budućnost postaje “prostor za kojim se grabe Wall Street, sumnjivi proroci (…) i velike internetske kompanije” (ibid.)

Stoga je skepsa spram utopijske (ili bilo kakve druge) projekcije budućnosti intelektualno siguran, ali politički riskantan stav: time potpuno odustajemo od tzv. “prostora budućnosti” koji je važan jer može utjecati na sadašnjost, ili kroz legitimiranje spornih postupaka, ili kroz kritiku i domišljanje alternativa sadašnjem stanju.

Ta poanta dobiva naročitu važnost sada u Hrvatskoj: u ovom trenutku gotovu cjelokupnu mladež Hrvatske čini populacija koja nije živjela u socijalizmu. Njihovo iskustvo iz prve ruke predstavljaju rat i/ili tranzicijski liberalni kapitalizam. Bez mogućnosti nostalgije i bez sigurnosti u sadašnjici, mladima preostaju samo traženje alternative u drugim državama ili zamišljanje bolje budućnosti. Valja požuriti prije nego što im sliku budućnosti podvale Kurzweil i kolege.

Mladi kao politički subjekt

Dakle, pitanje budućnosti mladih svakako je pitanje kojim se trebamo baviti. Ali – tko je to “mi”? I tko su “mladi”? Samo korištenje tog pojma pretpostavlja opreku između mladih i starijih. Iako ne postoji jasna granica između skupina, postoji jasno definirana pravna i / ili socijalna nejednakost. Dio mladih nema pravo glasa ni potpunu slobodu kretanja, a mladi koji imaju više od 18 godina nemaju značajan simbolički kapital, pa samim time ni pristup sredstvima za izražavanje ili stjecanje i korištenje moći. To su naprosto – klinci. Stoga nemaju ni mogućnost definiranja pojmova u raspravi o svojoj sadašnjosti ili budućnosti, pa pojam “mladi” skoro nikad ne predstavlja politički subjekt, nego objekt kojim barataju “stariji” u raspravi i donošenju odluka. Nejednakost između mladih i starijih možda je jedina društvena nejednakost u demokraciji oko koje postoji apsolutni konsenzus.

Naravno, s pravom se može reći da mladi uglavnom nemaju mudrost stečenu obrazovanjem i životnim iskustvom da bi mogli samostalno djelovati u zajednici. No, koliki broj ljudi starije dobi posjeduje tu mudrost? Tko odlučuje kad su mladi dovoljno zreli? I po kojem kriteriju? Odgovori na sva pitanja u startu podrazumijevaju nejednakost moći jer primat na legitimnu definiciju imaju zastupnici institucija koji donose odluke vezane uz mlade. Bile te definicije “ispravne” ili ne, na temelju njih nastaju politike koje utječu primarno na jedan dio populacije i samim time ga izdvajaju od ostatka, dakle formiraju.

Najviše državno tijelo koje donosi odluke o mladima je Ministarstvo socijalne politike i mladih koje je izradilo “Nacionalni program za mlade za razdoblje od 2014. do 2017. godine“, usvojen od Vlade 2014. godine. Autori programa postavili su donju granicu na 15. godinu života (kao kraj obaveznog obrazovanja), a gornja granica slobodno varira čak i preko 30 godina:

“Univerzalno zajedničko obilježje mladih jest njihova životna dob. Međutim, istraživači nisu jedinstveni u određivanju tzv. granica mladosti. Suglasje je postignuto oko određivanja donje granice na 15 godina života, dok se gornja granica za pripadnost omladini sve rjeđe zaustavlja na 25. godini, a najčešće na 30. godini, pri čemu se uočava tendencija pomicanja granice mladosti do 35. godine života. Podizanje granice mladosti prema sve zrelijoj životnoj dobi je, između ostalog, uvjetovano produženjem prosječnog životnog vijeka stanovništva u većem dijelu suvremenog svijeta kao i duljim zadržavanjem sve većeg broja mladih u obrazovnom sustavu, odnosno produljenjem razdoblja u kojem se pripremaju za ulazak u svijet rada.” (str. 4)

Granica mladosti dijelom se pomiče zbog duže životne dobi i većeg broja ljudi u obrazovnom sustavu, ali u Hrvatskoj ona je ipak primarno ishod drugih faktora: stopa nezaposlenosti populacije između 15. i 24. godine 2014. iznosila je 46,3%, što Hrvatsku u EU stavlja u sam vrh, ispod Grčke i Portugala, a iznad Italije. Udio ljudi između 20 i 29 godina koji žive s roditeljima je 79,1%. Ako su “mladi” ljudi oni koji ne vode samostalan život, kojima roditelji ili drugi skrbnici daju hranu i krov nad glavom, onda se kriterij za određivanje mladosti seli s osobnih karakteristika (dob, psihološka nezrelost) na društvene i ekonomske uvjete. “Mladi” su nezasluženo sve stariji, jer nemaju šansu steći potrebno životno i radno iskustvo, a samim time ni priliku za sazrijevanje, stjecanje simboličkog kapitala i mijenjanje vlastitih uvjeta. Čini se da je upravo taj začarani krug glavna odrednica labavo povezane skupine koju nazivamo “mladima”. 

Generacijske fluktuacije

Unatoč neravnopravnosti, nepravdi i lošim životnim uvjetima, ne postoji konzistentan otpor mladih niti zajednički pokušaj da se postave kao relevantan politički subjekt, što i ne čudi s obzirom na to da su mladi zapravo prilično heterogena skupina ljudi koji žive u različitim uvjetima, suočavaju se s različitim problemima, imaju različite želje i potrebe, ne pripadaju nužno istom kulturnom krugu i nemaju jednaku perspektivu za budućnost. Uz to, sastav mlade populacije stalno fluktuira: djeca prelaze u mladež, a mladi ipak dobivaju punopravni status starije osobe, čime najčešće postaju potlačeni na temelju neke druge osnove (etničke, rodne, klasne…)

Mladi nisu homogena skupina, pa nema smisla očekivati da se tako ponašaju niti ih tako tretirati. Shodno tome valja istaknuti da na mladima svijet ne ostaje, nego vjerojatno na manjem dijelu (već) privilegiranog dijela te populacije. No, zanimljivo je što, unatoč heterogenom sastavu i različitim životnim prilikama, veći dio mladih ipak posjeduje neke zajedničke vrijednosti, vjerojatno zbog života u istom političkom, kulturnom i pogotovo obrazovnom sustavu. U tom je smislu nedavno provedeno “Istraživanje političke pismenosti učenika završnih razreda srednje škole” Dragana Bagića i Anje Gvozdanović opravdano privuklo pozornost. Mada su se drugi mediji uglavnom fokusirali na rezultate istraživanja koji ukazuju na stavove mladih o zabrani komunističkih i fašističkih simbola, mnogo je zanimljiviji spoj njihovih socijalnih vrijednosti i oblika političkog djelovanja. 

Čak 80,1% ispitanika slaže se s tvrdnjom “Svatko od nas treba se zauzeti za rješavanje društvenih problema u svojoj sredini, a ne čekati da ih riješi netko drugi.” (str. 28) No, “tek trećina smatra da na različite načine mogu utjecati na stanje u državi između dvaju parlamentarnih izbora.” (str. 27). Pritom je naročito nisko povjerenje u stranačku politiku budući da se 56,9% ispitanika slaže s tvrdnjom “U političke stranke većinom se učlanjuju ljudi koji žele stvoriti veze kako bi došli do dobrog posla.” (str. 28), što valja povezati s naročito niskim poznavanjem aktualne političke scene (npr. tek 19,3% ispitanika znalo je imenovati koaliciju na vlasti). Po tome možemo zaključiti da je nisko povjerenje u parlamentarnu politiku formirano bitno prije dolaska ove koalicije na vlast, dakle kroz duže vrijeme (i dijelom vjerojatno putem odgoja). 

Mladi ipak nisu nezainteresirani za politiku u širem smislu jer je 56,7% ispitanika više puta sudjelovalo u humanitarnim akcijama, koje se uglavnom tiču financijskog pomaganja sugrađanima, što je svakako dio političkog života zajednice. No, tek 16,2% ispitanika je sudjelovalo na mirnom prosvjedu. (str. 47) Dakle, istraživanje pokazuje da maturanti nisu egocentrični i apolitični, ali da odgovornost za rješenje političkih problema premještaju na pojedinca, a ne očekuju niti zahtijevaju od javnih tijela da to rade u ime građana.

Manjak kritičke refleksije

Iako su ovakva istraživanja korisna jer pokazuju stavove mladih o društveno važnim pitanjima, ona ne otkrivaju razmišljaju li mladi uopće o tim temama. U tom smislu širu sliku daje nam pregled internetskih foruma na kojima mladi sami odabiru teme za međusobnu raspravu. Posjetom “Kutka za školarce i studente” na najvećem hrvatskom forumu Forum.hr dolazimo do znanstveno neutemeljenih, ali ipak poticajnih informacija: na ovom neformalnom forumu velika se većina tema svodi na razmjenu praktičnih informacija o školskim predmetima, školama i fakultetima, ispitima, stipendijama i sl. Iznimno je malen broj tema na kojima korisnici dovode u pitanje obrazovni sustav ili vlastitu adekvatnost unutar tog sustava. Na prvoj stranici nalazi se tek tema “Što kad ne znaš što želiš raditi u životu?” koja datira iz 2011., a u 2015. godini ima tek dva upisa. U posljednjem upisu korisnica Betty Mo iznosi stav: “(…) Da, većina ljudi pogriješi s 18 godina jer je kod nas toliko debilan sustav da nemaš pojma što ćeš radit sve dok ne završiš faks (a u nekim slučajevima i dok odradiš pripravnički gdje nosiš kave). Situacija nije idealna, zato je prijeko potrebno, odnosno NAJVAŽNIJE, u trenucima dilema odvajati se od roditelja i tražiti svoj put. (…)” (Forum.hr, 28.12.2015.) Unatoč “debilnom sustavu”, gotovo svi ostali upisi na forumu svode se na informiranje kako se što bezbolnije provući kroz taj sustav. 

I možda je upravo taj manjak kritičke refleksije sustava i svojoj ulozi unutar njega simptomatičan za mlade, što je posve razumljivo s obzirom da danas obrazovni proces već od petog razreda osnovne škole pa do samog kraja zahtijeva vršenje velike količine jasnih i manje jasnih zadataka koji su često presudni za budućnost osobe. Sama državna matura je toliko kompleksna i bitna, a nedorađena, da je čudo što njeni polaznici ne dobiju čir na želucu. Mlada osoba si stoga ne može priuštiti mentalnu pauzu za propitivanje smislenosti tog sustava, nego će najbolje proći ako se fokusira na mehaničko obavljanje nužnih zadataka radi postizanja ekstrinzičnog cilja [što s vremenom prelazi u internalizaciju takvog sustava, kako je lijepo sumirano u upisu korisnika Dorian123 na temi “XV. Gimazija – MIOC (ZG)”: “rekao bi svim ucenicima da ako planiraju na neki faks za koji je mioc savrsen – farmacija, medicina, pmf, fer, fesb – da se okane predmeta tipa geografija, povijest, hrvatski i kasnije filozofije, logike i slicnih gubitaka vremena. isplati se uciti matematika i ovisno o faksu fizika, kemija i biologija. kao jako uspjesnom bivsem uceniku mioca najvise mi je zao sta sam ucio te beskorisne predmete zbog prosjeka, pri upisu na fakultet ti predmeti uistinut nista ne znace. (…)” (Forum.hr, 2.11.2015.)]

Teško je ne povezati navedene osobine mladih uz odrastanje u tranzicijskoj kapitalističkoj demokraciji koja pojedincu daje veću slobodu od zajednice, a zapravo izaziva osjećaj osobne nemoći. Iako mladi pokazuju društvenu odgovornost i empatiju, prilično je nisko povjerenje u državu i parlamentarnu politiku te bilo kakvu kolektivnu političku akciju (što onda i smanjuje potencijal za istu). Mladi se onda fokusiraju samo na vlastiti status, na individualizirano političko djelovanje (humanitarne akcije) i na postizanje osobnog uspjeha ili puko preživljavanje unutar postojećeg sustava. Stoga ne čudi da u sve većem broju slučajeva takve ambicije postaju kratkoročne i prostorne: životni cilj mladih postaje odlazak s kapitalističke periferije u centar, bilo u glavni grad (gdje je koncentracija dostupnih radnih mjesta) ili u zapadne države koje nude bolje životne uvjete za pojedinca. Budućnost mladih se time uglavnom svodi na zbroj privatnih budućnosti koje su određene početnim startnim položajima i sposobnošću plivanja u postojećem ekonomskom i političkom sustavu. 

Fašistom se ne rađa, nego postaje

Iako su mladi individualizirani, imaju potrebu pronaći pripadnost i mogućnost izraza unutar neke zajednice, što predstavlja potencijal za solidarnost i društveni angažman, kao i za ksenofobiju i napade na manjine. U svakom je slučaju važno imati na umu da problematični stavovi i postupci mladih najčešće imaju socijalnu pozadinu. Jasan primjer dala je profesorica Mira Bičanić iz Srpske pravoslavne opšte gimnazije čiji su učenici stalne žrtve napada mladih iz obližnje strukovne škole: “Kad se dogodio jedan od napada na našu djecu, a ja sam mu bila svjedok, njihov vršnjak iz strukovne škole vikao je: pogledaj kakvu su zgradu dobile Srbende, a vidi kako izgleda naša škola. Dakle, u pitanju je, između ostalog, socijalna frustracija koja se onda promeće u nasilje. Takvog nasilja u našem društvu ima koliko želite, a u ponašanju mladih ljudi ono je najvidljivije.” Pri izdvajanju ovakvih incidenata treba odoljeti strahu od “prirodnog”, apstrahiranog fašizma današnje mladeži te uzeti u obzir životne i društvene okolnosti koje ponajviše doprinose razvoju mrzilačkih stavova i ponašanja. Fašistom se ne rađa, nego postaje. Poboljšanjem tih uvjeta smanjuje se i mogućnost mladenačke frustracije. Stoga je šira socijalna politika posredno politika za mlade.

Uz drugačije uvjete, mladi mogu ostvariti solidarnost i povezanost te organizirati vrijedne i zrele kolektivne akcije, kao što se pokazalo tijekom blokade za besplatno obrazovanje i prosvjeda zbog državne mature. Potrebna im je samo platforma koja će ih povezati, omogućiti artikulaciju, potaknuti međusobno upoznavanje, uvažavanje, solidarnost i želju za javnim djelovanjem. Dovoljan broj mladih je sposoban da iskoristi takve platforme za pozitivne ciljeve, no nemaju iskustvo, a često ni mogućnost da sami uspostave takve platforme.

Smatram da tu leži mogući doprinos udruga mladih i za mlade, te kulturnih institucija, koje mogu raditi kreativne i participativne sadržaje putem kojih će mladi stvarati modele budućnosti, uspostaviti međusobne veze te osvijestiti neizbježnu ulogu politike u svom životu, kao i svoj mogući doprinos političkom životu zajednice. Naravno, to se i trenutno događa što nam pokazuje Mreža mladih Hrvatska, “savez udruga mladih i za mlade koji osnažuje mlade za aktivno i odgovorno sudjelovanje u društvu, doprinosi razvoju kvalitetnih politika za mlade i civilnog društva. U svom radu zastupa članice i teži djelovati u interesu svih mladih putem umrežavanja, zagovaranja, informiranja, neformalnog obrazovanja i istraživanja, zalažući se za suradnju s tijelima javne vlasti, odgojno obrazovnim i znanstvenim institucijama, akterima civilnog društva i medijima.” Udruge razvijaju niz projekata za edukaciju mladih i njihovo uključenje u život zajednice, a čak 59,3% mladih članovi su neke udruge civilnog društva (Bagić, Gvozdanović, 2015: 47). Ipak, djelatnosti takvih udruga su ograničene. Njihovo obrazovanje je neformalno, dakle ne može se odvijati tijekom nastave ili radnog vremena, nego se mora s drugim zabavnim sadržajima boriti za slobodno vrijeme mlade osobe. Mladi, pak, “svoju dokolicu najčešće provode družeći se s prijateljima (76%) i to ponajviše u kafićima (55%) te koristeći mogućnosti kompjutera (54%) i gledajući TV programe (53%). Istodobno, zanemariv broj mladih (4-8%) u slobodno vrijeme često odlazi u kazališta te na izložbe i koncerte klasične glazbe, kao i što minimalno sudjeluje u volonterskim, humanitarnim i političkim aktivnostima.” (Ilišin, Spajić Vrkaš; citirano iz “Nacionalni program za mlade za razdoblje od 2014. do 2017. godine”, 2014: 16)

Promjena pedagoške paradigme

Financiranje je uglavnom projektno i relativno kratkoročno, što onemogućuje dugoročan, sustavan i stalan rad te značajnu prostornu pokrivenost (pa tako područja koja najviše trebaju ovakav sadržaj nemaju sredstva da ga ostvare). Veliki su problemi kako omogućiti mladima da uopće pristupe kulturnim sadržajima, a potom i kako ih potaknuti da iskoriste tu mogućnost. 

Stoga je potrebna i temeljna promjena obrazovnog sustava, ne samo kroz uvođenje građanskog odgoja kao predmeta, nego i kroz uvođenje kreativnih predmeta i napuštanje principa cjelokupnog sustava koji počiva na vrednovanju kvantitete reproduciranih “činjenica”. Ukratko, da bi mladi razvili potrebnu zrelost, inteligenciju i maštu da kreiraju ideje o budućnosti, formalnom obrazovanju je potrebna promjena cjelokupnog pedagoškog pristupa koji trenutno potiče pasivnost, nekreativnost i fragmentaciju pažnje na mnoštvo manjih i besmislenih zadataka koji nose veliki ulog. 

Pritom je ključno imati na umu da je država nužno sredstvo, ali da javni djelatnici nisu voljni partneri, te je stoga potrebno konstantno vršiti pritisak na pojedine institucije, i to iz dva razloga. Prvo, teško je očekivati da će vlada tijekom svog mandata biti dovoljno konzistentna da donese i provede ikakav dugoročan program. Dobar primjer je upravo “Nacionalni program za mlade za razdoblje od 2014. do 2017. godine”. Na stranu što je dio predloženih mjera naprosto pogrešan, poput ideje da je među mladima “nužno promicati poduzetništvo i poticati osnivanje novih poduzeća” (ibid: 28), i to u situaciji u kojoj većina mladih ne može priuštiti ni podstanarski stan. No, glavni problem “Programa” je što ni u kojem slučaju ne postoji garancija da će se najavljene mjere doista izvršiti. Ne samo što će ministarstvo početkom 2016. preuzeti ljudi koji nisu donijeli taj program pa ga nisu dužni ni izvršiti, nego ga ni sama postava koja je donijela “Program” nije pratila. O tome bi trebalo napisati poseban tekst, ali valja spomenuti da je kao prva mjera “Programa” istaknuto uvođenje građanskog odgoja, u početku međupredmetno (2014.), a potom 2015. kao obaveznog nastavnog predmeta u 8. razred osnovne te 1. i 2. razred srednje škole. Mjera je odlaskom ministra Jovanovića i dolaskom ministra Mornara bez mnogo objašnjenja završila u ladici.

Drugi razlog zašto ne treba tek pustiti institucije da rade svoj posao leži u činjenici da, cinično gledano, vlada nema razloga obrazovati mlade kako propitivati javne instance koje bi trebale osigurati dostojnu budućnost. Dapače, najviše joj se isplati održati status quo. Dobar primjer je tzv. mjera za stručno osposobljavanje koju je Hrvatska uvela 2010., a koja je trebala omogućiti mladima stjecanje radnog iskustva i bolje šanse na tržištu rada, čime bi se kratkoročno i dugoročno smanjila nezaposlenost. U BRID-ovom istraživanju Dora Levačić je navela zašto mjere nisu uspjele riješiti navedene ciljeve: prvo, bave se krivim uzrokom problema jer “uzroci viših stopa nezaposlenosti među mladima ne potječu iz njihove generacijske specifičnosti kao takve, već kao i u slučaju ukupne nezaposlenosti odražavaju stanje na strani potražnje za radom.” Stoga stvaranje većeg broja “osposobljenijih” mladih ne znači ništa dok god ne postoje nova radna mjesta. Pritom je mjera promašila ugroženu skupinu mladih jer “veliku većinu (75%) korisnika mjere stručnog osposobljavanja čine osobe s visokim obrazovanjem te su najčešća područja završenog školovanja korisnika ona u području društvenih znanosti, obrazovanja, poslovanja i prava. (…) Budući da se radi o osobama koje su svojim formalnim obrazovanjem većinom osposobljene za rad i pripadaju najzapošljivijoj skupini mladih, za očekivati je da će ova mjera dovesti do tzv. efekta mrtvog tereta nezaposlenosti, odnosno favoriziranja kandidata koji bi se (lakše) zaposlili i bez sudjelovanja u mjeri.”

Levačić je pokazala kako država nije riješila “problem mladih”, ali valja primijetiti da je država ovom mjerom odlično riješila problem “skupe” radne snage. Od mjere su najviše profitirali poslodavci koji su dobili besplatnu radnu snagu dok su mladi dovedeni u situaciju da rade za iznos manji od minimalne plaće. Mjera je stoga očit primjer javne eksploatacije i diskriminacije mladih koji su, unatoč stupnju obrazovanja, sposobnosti i vrsti posla, pretvoreni u najniže plaćenu radnu snagu u državi.

No, nema mjesta rezignaciji, jer se uz pravilan poticaj mladima odozgo (od strane starijih djelatnika udruga) i pritisak odozdo, stvari pokreću u smjeru pokušaja da se poboljša sadašnji sustav. Brojni primjeri pokazuju kako pravilan rad s mladima može biti poticajan i zahvalan, a recentni primjeri pokazali su kako bahatost i samouvjerenost visoko rangiranih političara brzo prelaze u strah i paralizu pred nepredviđenim i neviđenim kolektivnim akcijama. Odbacivanje pesimizma pred zamišljanjem budućnosti, pred potencijalom građanskih inicijativa i pred mladima prvi su korak prema cilju: da mladi počnu promišljati, zamišljati i utjecati na svoju vlastitu budućnost. Inače im prijeti mogućnost da ostanu zauvijek mladi – što na ovim prostorima doista ne bismo poželjeli nikome.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Za mjesto voditelja razvojnih programa i projekata Zaklade potrebno je sljedeće: završen preddiplomski sveučilišni studij ili stručni studij u trajanju od najmanje tri godine, odnosno viša stručna sprema sukladno ranijim propisima, društvenog ili humanističkoga smjera; tri godine iskustva na odgovarajućim poslovima (programsko i projektno upravljanje); dobro poznavanje djelovanja organizacija civilnog društva u RH na području suvremene kulture i umjetnosti; poznavanje odgovarajućih propisa u poljima kulturne politike i civilnog društva u RH i EU; komunikacijske i koordinacijske vještine; razumijevanje poslovnog planiranja i upravljanja; aktivno znanje engleskog jezika u govoru i pismu; te dobro poznavanje rada na računalu.

Za mjesto suradnika programa podrške potrebno je sljedeće: završen preddiplomski sveučilišni studij ili stručni studij u trajanju od najmanje tri godine, odnosno viša stručna sprema sukladno ranijim propisima, društvenog ili humanističkoga smjera; razumijevanje djelovanja i uvjeta rada, kao i načina financiranja organizacija civilnog društva u RH na području suvremene kulture i umjetnosti; komunikacijske i koordinacijske vještine; aktivno znanje engleskog jezika u govoru i pismu; dobro poznavanje rada na računalu.

Detaljne informacije, potrebnu dokumentaciju i postupak natječaja za zapošljavanje voditelja razvojnih programa i projekata Zaklade potražite ovdje, a za suradnika programa podrške ovdje.

Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske strukovno je udruženje koje organizira i unapređuje djelatnosti na području poznavanja hrvatske kulturne baštine u zemlji i inozemstvu, zaštite spomenika kulture, restauracije i obnove, popularizacije likovnih umjetnosti, uzdizanja razine kritike i komuniciranja u medijima. Primarne djelatnosti društva su: izdavanje knjiga posvećenih hrvatskoj kulturnoj baštini, likovnih monografija o hrvatskim umjetnicima, izdavanje znanstvenog godišnjaka Peristil, te organiziranje tribina, predavanja i znanstvenih skupova. Društvo trenutno broji 390 članova.