Usprkos protivljenju najšire fronte koja je podjednako obuhvaćala opće građanstvo (preko 5 milijuna potpisnika online peticije!), internetske aktiviste, nevladine organizacije, raznovrsne inicijative, akademike, ali i internetske megakorporacije, trogodišnja se priča oko europske regulacije autorskih prava približila negativnom raspletu. U utorak, 26. ožujka Europski parlament je s 348 glasova za, 274 protiv i 26 suzdržana odlučio izglasati spornu Direktivu Europskog parlamenta i Vijeća o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, osiguravši time da se procedura neće odgoditi zbog skorašnjih izbora za njegov novi saziv. Parlament je odluku donio nakon što je Direktiva prošla proceduru trijaloga, odnosno pregovora između Parlamenta, Vijeća Europske unije i Europske komisije, koji su rezultirali finalnom verzijom prezentiranom u veljači.

Kao što je otprije poznato, ključni predmet spora u Prijedlogu Direktive bili su članci 11. i 13. (u novoj verziji članci 15. i 17.), koje su njezini kritičari protumačili kao novi udar na otvorenost interneta. Referirajući na čl. 2. i čl. 3. st. 2. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu iz 2011. godine, članak 11. mehanički prenosi tradicionalni model autorskih prava u digitalnu domenu dajući, primjerice, medijskim nakladnicima pravo sklapanja licencnih ugovora s online agregatorima medijskih sadržaja, što može podrazumijevati i traženje naknade za preneseni sadržaj, odnosno ono što se kolokvijalno (i ne sasvim točno) naziva porezom na link. Kao što smo već pisali, riječ je o modelu koji na ruku može ići tek najvećim medijskim igračima koji mogu zauzeti kakvu-takvu pregovaračku poziciju u odnosu na velike platforme. Mali, ekonomski nebitni akteri poput neprofitnih medija sasvim sigurno neće imati nikakvu korist od ovih mjera – štoviše, uzevši u obzir komercijalizaciju internetskog prostora poput sve izraženijeg ograničavanja dosega na društvenim mrežama, sva je prilika da će tom ključnom, neovisnom dijelu europskog medijskog polja biti sve teže dopirati do čitatelja do kojih bi inače “organski” vjerojatno došli.

Ono čemu ranije nismo posvetili posebnu pažnju jest status samih proizvođača medijskog sadržaja. Dok generatori praznog eurobirokratskog govora na sve strane najavljuju konačnu zaštitu autorâ, u slučaju medijskog sektora uistinu ne postoji nikakva garancija da će bilo kakva redistribucija sredstava između internetskog i medijskog polja doprijeti do novinara. Zabluda je to na tragu odluke SDP-ove vlade da izdavačima tiskanih medija bezuvjetno smanji PDV na 5%, koja se pokazala čistim pogodovanjem medijskom kapitalu bez ikakvog pozitivnog odjeka na položaj novinara.

Finalnom se verzijom Direktive očito pokušalo nekako adresirati taj problem pa je tako članku 11. (sada 15.) dodan stavak 5. koji propisuje da će “autori djela uvrštenih u medijsku publikaciju dobiti primjeren udio prihoda koji su izdavači ostvarili temeljem korištenja njihove publikacije od strane davatelja usluga informacijskog društva”. No ove promjene nisu uvjerile Međunarodnu federaciju novinara, koja je 14. veljače objavila priopćenje pod naslovom Nova direktiva izruguje se novinarskim autorskim pravima. U njemu upozoravaju da Direktiva omogućuje nakladnicima da izbjegnu navedenu obavezu na način da se oslone na “postojeće ugovorne obveze” i “zakone o vlasništvu”. “Takve diskriminatorne odredbe”, navode, “gase bilo kakvu nadu da će Direktiva podržati autore u medijskom sektoru u nastojanju da dobiju poštenu i proporcionalnu naknadu za svoj rad. Umjesto toga ona ojačava sustav u kojem moćni izdavači prisiljavaju zaposlene novinare i freelancere na potpisivanje ugovora kojima se odriču svih svojih prava.” Priopćenje prenosi i izjavu generalnog tajnika IFJ-a Anthonyja Bellangera koji smatra kako su pristajanjem na finalni tekst Direktive “institucije Europske unije ili pokazale svoju naivnost ili cinično izdale vrijednosti pravednosti i socijalne pravde koje bi Europa trebala predstavljati”. Kao i u slučaju reguliranja odnosa gigantskih platformi i izdavača, ukratko, EU je još jednom pokazao da donosi potpuno nefunkcionalne mjere koje (veći) kapital stavljaju u poziciju da u potpunosti upravlja njihovim reperkusijama.

Članak 13. (sada 17.), koji uređuje odgovornost digitalnih platformi za sadržaj koji njihovi korisnici postavljaju, izmijenjen je u odnosu na svoj inicijalni oblik jer više ne navodi softver za prepoznavanje sadržaja kao primjerenu i proporcionalnu mjeru. Međutim, ona je naprosto tehnološka nužnost diktirana potrebom giganata poput YouTubea ili Facebooka da se zaštite od tužbi za kršenje autorskih prava u ovakvom regulatornom okviru. U svojem novom obliku ovaj članak ograničava odgovornost onih platformi koje su na teritoriju EU dostupne manje od 3 godine i ostvaruju prihode manje od 10 milijuna eura – njihova je obaveza tek da ulože “najbolje napore” da dobiju autorizaciju za preneseni sadržaj. No upravo se u toj odredbi krije vjerojatni smisao ovog čitavog članka – prisiljavanje digitalnih platformi na potpisivanje licencnih ugovora s izdavačima ili službama za kolektivnu zaštitu autorskih prava poput ZAMP-a, koji je Direktivu čitavo vrijeme i podržavao. S obzirom na to da ZAMP, primjerice, pokriva i zaštitu novinarskih autorskih prava, jasan je njegov interes da se oba sporna dijela Direktive definiraju upravo u ovakvom obliku.

Valja istaknuti da ovaj članak u finalnoj verziji eksplicitno uvodi iznimke poput korištenja autorskih dijela u svrhu citiranja, kritike, osvrta, karikature, parodije ili pastiša. No nije nimalo upitno da tehnologija prepoznavanja sadržaja za kojom posežu i posezat će sve velike platforme ne može ulaziti u takve finese – ona naprosto prepoznaje neki zvučni ili vizualni otisak i automatski ga filtrira. S obzirom na obavezu iz st. 6. ovog članka koji propisuje da sve platforme čiji mjesečni broj korisnika premašuje 5 milijuna moraju također poduzeti sve da spriječe buduće postavljanje zaštićenog sadržaja, to efektivno znači automatsko blokiranje svega što softver prepozna kao autorsko djelo, jer je daleko jednostavnije bacati mrežu preširoko nego riskirati tužbu.

Ukratko, uza sve intervencije i dorade, čini se da Direktiva u svojem finalnom obliku zadržava sve probleme zbog kojih je od početka prozivana. Govori to prije svega o nemogućnosti Unije da napusti zatvorene gabarite promišljanja redistribucije novca u medijima i kulturi – gabarite koji, uostalom, ni do kakve redistribucije evidentno ne dovode. Tu su i naši lokalni poslušnici koji s višestrukim entuzijazmom amplificiraju štetne posljedice europske politike prema onima kojih se ovakvi dokumenti tiču, poput neprofitnih medija i radnika u medijima i kulturi. Srećom, ako ćemo vjerovati Unijinom PR-u, finalna nam verzija Direktive bar omogućuje da radimo memove o tome.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Služba za zaštitu autorskih i muzičkih prava Hrvatskog društva skladatelja, poznata pod kraticom (HDS) ZAMP, izvijestila je da su 30. svibnja predstavnici hrvatske glazbene industrije sudjelovali na forumu Europskog udruženja autorskih društava (GESAC) Meet the Authors, na kojem su sudionici iz različitih “kreativnih sektora” čavrljali s europskom velebirokracijom o reformi sustava autorskih prava na razini Unije.

Opći kontekst Foruma sada je već gotovo dvogodišnji proces zahvaćanja u autorska prava u sklopu Strategije jedinstvenog digitalnog tržišta, predstavljene 6. svibnja 2015. godine. Uži okvir toga procesa je Komunikacija Vijeća Unije Ususret modernom europskom okviru autorskih prava iz prosinca iste godine, koja kao ciljeve navodi slobodniji pristup (digitalnom) kreativnom i medijskom sadržaju na razini EU, učinkovitiju regulaciju iznimaka vezano za znanstvenu i obrazovnu uporabu (osobito u slučaju kulturne “baštine”), pravedniju raspodjelu prihoda od eksploatacije autorskih prava i ujednačavanje nacionalnih regulatornih okvira.

Kao dobar znak u kojem lobističkom grmu leže prioriteti ovih intervencija poslužio je Prijedlog Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o osiguravanju prekogranične prenosivosti usluga internetskog sadržaja na unutarnjem tržištu, objavljen u paketu s Komunikacijom. Pored svog retoričkog šećerenja slobodnom cirkulacijom elemenata nekakvog europskog kulturnog mozaika i korišću koju će ona donijeti “konzumentima” (Đavo je, kao i uvijek, u terminologiji) autori Uredbe na umu imaju primarno telekomunikacijske i streaming gigante čijem poslovanju regulatorno ujednačavanje i nadilaženje teritorijalnog licenciranja ide na ruku.

Povodom konzultacija oko tih dvaju dokumenata predstavnici strukovnih udruga tada su upozoravali na dugoročnu opasnost od eksponencijalnog rasta velikih internetskih distributera koji će se neumitno transformirati u proizvođače – čemu je već tada svjedočila Netflixova rastuća produkcija, u međuvremenu budžetski nabujala preko 6 milijardi dolara. Taj bi razvoj, smatrali su, digitalne servise mogao učiniti konkurencijom pred kojom bi mali proizvođači, potencijalno sve zavisniji o njihovim distribucijskim kanalima, postali bespomoćnima, dok bi ukidanje teritorijalnog licenciranja, primjerice, ugrozilo temelje financiranja manjih nacionalnih kinematografija.

Unatoč svim navedenim bojaznima, dio se ovdašnje glazbene industrije, čini se, u međuvremenu vrlo elegantno povezao sa streaming servisima – točnije, s jednim od njih: francuskim Deezerom. Najrecentniji dokaz tomu je udružena PR-kampanja Hrvatske diskografske udruge kao predstavnice izdavačkih kuća i HDS ZAMP-a kao predstavnika autora pod nazivom Slušaj me na Deezeru, u kojoj učestvuju praktički sva najjača glazbena imena, dok se na omotima novih izdanja redovito mogu pronaći naljepnice s istim natpisom. Pritom je važno imati na umu da je Deezer, osim putem standardne pretplate, kod nas ponuđen i kao dio T-Comova paketa usluga, a upravo su telekomunikacijski giganti poput Deutsche Telekoma ključni ekonomski i politički igrači u krojenoj deregulaciji – ili, ljepše rečeno, ujedinjenju – europskog digitalnog tržišta.

To bi udruženo djelovanje autora i diskografa gotovo pa moglo navesti na zaborav da Deezerov dolazak u Hrvatsku nije bio jednako pozitivan za treći, najpodređeniji dio glazbene industrije – prateće izvođače. Kako se preživljavanje diskografije, zbog krize prodaje fizičkih izdanja (ne računajući tzv. vinilnu revoluciju), počelo okretati od izdavaštva ka nakladništvu ili publishingu – to jest, eksploataciji autorskih prava – ionako loš status izvođača, osobito pratećih glazbenih “šljakera” koji često nisu plaćeni ni za studijski rad, postao je marginalan.

U uvjetima seljenja na digitalnu distribuciju, uz zloglasno niske udjele u prihodima od streaminga, on je gotovo pa ponižavajuć – u načelu bi se moglo reći da su muzičari efektivno isključeni iz reduciranih diskografskih prihoda, koji većinom odlaze izdavačima, autorima i nekolicini najjačih izvođača. Zbog toga je i Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava 2015. godine podnijela tužbu protiv Deezera i T-Coma, tvrdeći da njeni članovi nisu mogli prepustiti diskografima prava na digitalnu eksploataciju snimki, budući da nje u vrijeme potpisivanja najznačajnijeg dijela ugovora – primjerice, za najpopularnija Jugotonova izdanja – nije ni bilo.

Iz perspektive pak diskografa i autora, koja je istovjetna s perspektivom regulacije autorskih prava, Deezer (i, bar u načelu, njemu srodni servisi) je poželjniji saveznik jer predstavlja, s jedne strane, stanovit odgovor na piratstvo, a, s druge, bolju alternativu platformama poput YouTubea ili Facebooka koje nisu odgovorne za poštivanje autorskih prava, budući da ih zakoni tretiraju tek kao posrednike koji korisnicima omogućuju dijeljenje sadržaja.

Upravo je problem (re)distribucije prihoda između velikih platformi i autora – tzv. prijenos vrijednosti – bio predmetom briselskog druženja u kojem su sudjelovali predstavnici naše glazbene industrije. Iako je monetizacija YouTube sadržaja omogućena ugovorom o oglašivačkim prihodima koji je taj gigant krajem 2014. godine potpisao s HDS-om, diskografi i autori traže veće udjele u golemim profitima internetskih platformi, koji velikim dijelom počivaju na sadržajima koje proizvode tzv. kreativne industrije.

U tom je smislu još uvijek aktualan Prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, objavljen 14. rujna 2016. godine. Kao što upozorava Boris Postnikov u članku U pet minuta od “besplatnog” interneta do političke kapitulacije, objavljenom na portalu Bilten.hr, riječ je o dokumentu koji čini razvidnima sve slijepe ulice i kontradikcije postojećih ideja o regulaciji autorskih prava na internetu, kao i Unijinog odnosa prema medijima i kulturnoj proizvodnji.

Od posebnog je značaja za tu problematiku četvrta glava Prijedloga koja, kako uočava Postnikov, uvodi ideju “poreza na link”, prema kojoj pretraživači i agregatori sadržaja dio oglašivačkih prihoda moraju prepustiti proizvođačima, te uspostavlja odgovornost (čl. 14) platformi za poštivanje autorskih prava. YouTube, primjerice, već posjeduje sustav Content ID za prepoznavanje zaštićenog sadržaja, učinkovit u slučaju zvučnih zapisa (slično Shazamovoj tehnologiji), no Prijedlogom je po prvi puta pravno sugerirano da odgovornost za preneseni sadržaj leži na “posrednicima”, ne na korisnicima koji ga postavljaju.

Ipak, sudeći po ZAMP-ovoj objavi za medije odaslanom povodom Foruma, nositeljima autorskih prava predloženi se okvir Direktive ne čini dovoljnim. U njoj se kao zajednička poruka europskih “kreativaca” ističe da ako se “na razini cijele EU ne usvoji snažna legislativa, platforme će i dalje imati veliku slobodu isisavanja vrijednosti iz kulturnog i kreativnog sektora, što će se odraziti i na gospodarsku situaciju zemalja članica”.

Redistribucija golemih profita koje internetski giganti direktno ili indirektno okreću na sadržaju u čiju proizvodnju nisu investirali presudna je za održivost rada u kulturi i medijima. No, kao i u slučaju vlasnika medija, na koje upozorava Postnikov, pitanje je hoće li veći diskografski ugriz u oglašivački kolač doći do svih dionika proizvodnog procesa u glazbi. Sudeći po statusu izvođača u postojećoj hijerarhiji u industriji, u kojoj najčešće ne mogu računati ni na pokrivanje troškova proizvodnje snimki kojih se potom moraju odreći u korist diskografa, krpanje ogromne post-CD-ovske poslovne praznine putem prihoda od digitalnih platformi nipošto ne garantira pošteniju distribuciju novaca unutar same industrije.

Dok trenutni sustav favorizira diskografe i autore koji, u slučaju najužeg kruga komercijalno najuspjelijih, samo na eksploataciji autorskih prava bilježe milijunske prihode, marginalizirani muzičari ne bivaju adekvatno plaćenima ni za obavljeni rad. Pritom je on, kada se odvija izvan diskografije, potpuno prekariziran: potplaćen je, nerijetko i besplatan, odvija se u neprimjerenim, kasnonoćnim terminima, uz nerealne, ponekad i zdravstveno štetne zahtjeve poslodavaca u pogledu trajanja, u neadekvatnim tehničkim i drugim uvjetima, dok često najlošije prolaze upravo oni muzičari koji su najviše investirali u vlastito obrazovanje i sredstva za rad, poput džez glazbenika.

Perspektiva autorskih prava u glazbi, ukratko, tržišna je perspektiva privilegiranih dijelova industrije. S tim na umu, borba za plaćanje rada u glazbi koja se temelji na njihovoj snažnijoj i dubljoj regulaciji ili borbi protiv piratstva čini se prije kao smjer koji će eventualno ojačati njene najjače tržišne igrače, dok će većina glazbenih radnika i dalje ostati jednako prekarnom. Da bi se takvo što promijenilo, potrebno je možda zamišljati modele financiranja onkraj zaštite autorskih prava. U postojećim uvjetima, međutim, izgleda da je uistinu lakše zamisliti kraj svijeta.

Nakon što je višetjedna polemika o ZAMP-u okončana jednoglasnim zaključkom predsjednika Josipovića da je otpočetka bio u pravu, da se oko toga svi slažu i da će se ubuduće također slagati, hrvatski medijski prostor trebalo bi neko vrijeme raskuživati od zadaha tog slaganja i složenih spinova plasiranih u namjeri da se rasprava vodi o svemu, osim o onome što je trebala biti njena tema: pitanju monopola Hrvatskog društva skladatelja i tvrtke Emporion Josipovićeva prijatelja Marka Vojkovića na ubiranje novca od zaštite autorskih prava. Utoliko, uputno je izmrcvarene pseudoargumente napokon ostaviti po strani, već i zbog pretpostavljene prezasićenosti čitatelj(ic)a upravo završenim festivalom denuncijacije. Ako, ipak, postoji razlog da se na razrovano medijsko polje još jednom osvrne, onda se on ne sastoji u neodgovornom naklapanju o narkomanima, reketarima i HOS-ovcima – o čemu je, čini se, manje-više sve rečeno – već u razini na kojoj se samo pitanje medija pojavljivalo u istupima nekoga tko bi, po logici stvari, trebao biti među najodgovornijima za promicanje njihovih vrijednosti.

Vratolomnim polemičkim eskivažama zadane teme Ivo Josipović konstruirao je niz znatno krupnijih problema, ali skandalozno zanemarivanje osnovnih novinarskih pravila i nepoznavanje financijske strukture i zakonske regulative medija funkcionirali su u njegovim istupima kao pouzdan lajtmotiv. 

Nije pritom riječ samo o tome da je svoje reagiranje na optužbe Ivice Đikića prethodno ustupio zdrugu “najutjecajnijih” dnevnih novina, kako bi on na vrijeme pripremio teren za harangu, što je primjer prilično fleksibilnog razumijevanja prakse medijske polemike. Niti u onom notornom pitanju iz tog reagiranja – “Kako to da u vremenima u kojima su propali mnogi mediji, ili su negdje na rubu propasti (Vjesnik, Nacional, Forum…) jer su izloženi nemilosrdnim zakonima tržišta, kad mnogi novinari, na žalost, ostaju bez posla, baš jedino Novosti i Hrvatsko slovo uživaju državnu potporu?” – tu su ga, naime, elementarno upućeni vrlo brzo podučili da je izjednačavanje državno financiranih (Vjesnik, Novosti, Hrvatsko slovo…) i komercijalno usmjerenih (Nacional, Forum…) novina znak zabrinjavajuće ignorancije. Da je tvrdnja kako “jedino Novosti i Hrvatsko slovo uživaju državnu potporu” faktografska perverzija i da, naposljetku, Novosti i Hrvatsko slovo čak i nisu financirani istim mehanizmima, jer ove druge pomaže Ministarstvo kulture, a prvi novce dobivaju preko Vijeća za nacionalne manjine. Ne iscrpljuje se, konačno, cijeli problem ni u otkriću da predsjednik države ima običaj dogovarati s urednicima opremu svojih intervjua, što se donekle kosi sa Zakonom o medijima, koji opremu tekstova eksplicitno smješta u domenu uredničke autonomije; priča o njegovu višekratnom – i uspješnom – urgiranju da se promijeni naslov razgovora svojedobno objavljenog u Nacionalu, koju je i sam potvrdio, zgodan je maleni eksces u usporedbi sa svakodnevnom žurnalističkom idiotolatrijom političara “kojeg nikad nismo toliko voljeli”, barem ne od doba kad smo toliko voljeli Ivu Sanadera.

Sva ova i još poneko Josipovićevo recentnije otkliznuće s onu stranu osnovnog poznavanja medijskog gradiva samo su, zapravo, signal načelnog stava bezbrižne indolencije i nonšalancije spram pitanja medija i novinarstva. Čak i kada reterira iz otvorenog i neargumentiranog vrijeđanja autor(ic)a Novosti tvrdnjom kako im list zapravo uređuje Milorad Pupovac prema načelnoj kritici komercijalnih medija, kao što čini u jednom od posljednjih intervjua, i kada se zalaže za zakonsko sprečavanje fuzije medijskih i drugih poslova, on brzo odbija mogućnost da pritom misli na EPH, tvrtku o čijim se interesnim stapanjima s građevinskim poslovnim poduhvatima piše već godinama. A kada ustvrdi da o tim stapanjima nije znao ništa, teško je reći govori li istinu ili diplomatski pokušava zadržati temu na načelnoj razini; svejedno, zapravo, jer u prvom slučaju samo iznova pokazuje frapantno neznanje o ključnim problemima ovdašnje medijske scene, u drugom kukavičko izbjegavanje da direktno prozove one koji mu lašte bistu, onako kako proziva medije koji to ne čine.

Nije da u Josipovićevom upornom brkanju razina i kriterija pritom nema nekog sistema. Najjasnije ga je, čini se, formulirao odgovarajući na optužbe za pripadnost “političko-medijskom” kartelu: “Mislim da se takve priče javljaju zato što se novinarstvo prvi put suočava s nemilosrdnim zakonima tržišta koji neke izvrsne novinare ostavljaju na cesti. Država ni predsjednik ne mogu donositi odluke vezano za medije”. Morali smo, dakle, završiti na “nemilosrdnim zakonima tržišta”, drukčije naprosto ne ide: aksiomatska pretpostavka svakog prihvatljivog političkog istupa, ti zakoni u javnom diskursu funkcioniraju kao ideološki tabu, džoker-stav, supstitucija za imanje vlastitog mišljenja. Uzaludno je stoga ponavljati da retoričko prebacivanje vlastite političke odgovornosti na impersonalne zakonitosti apstraktnog tržišta, refleksna gesta kojom ovdašnji političari samouvjereno ističu vlastitu beznačajnost, sadrži niz skrivenih, a pogrešnih pretpostavki, među kojima je najznačajnija ona o apartnom, autonomnom djelovanju tržišnih silnica. Na primjeru hrvatskog medijskog tržišta to je jednostavno pokazati: ako ga je regulirala država, primjerice, smanjenjem stope PDV-a na tiskane medije na 10 posto, i ako je time dobrodušno darovala korporacijama poput EPH-a goleme iznose, onda se sloboda tržišta ipak prvenstveno sastoji u vrlo slobodnom tumačenju javnog značaja i uloge malih oglasnika velikih mogula, poput Jutarnjeg i Večernjeg lista, na što je nedavno argumentirano podsjetio novinar Toni Gabrić. Ako ista država pritom bezbrižno promatra financijsko koprcanje neprofitnih medija, ne smatrajući neophodnim niti zakonski precizirati njihov status, onda se sloboda tržišta sastoji uglavnom u posve slobodnom odabiru medijskih vrijednosti koje će ta država poticati i onih koje neće. Ako je distribucija tiskanih medija otvoreni monopol jednog čovjeka, Ivice Todorića, onda se sloboda tržišta sastoji mahom u slobodnom padu pred noge najvećeg domaćeg oglašivača. I tako dalje, i tako dalje.

Država koja je 2007. bezbrižno otpisala 300 milijuna kuna proračunskog novca smanjenjem PDV-a komercijalnim tiskovinama, da bi pet godina kasnije ugasila jedini državno financirani dnevni list zbog deset puta manjeg gubitka, vrlo jasno pokazuje koji su joj medijski prioriteti i vrlo očito donosi “odluke vezane za medije”, ma što njen predsjednik tvrdio o tome. Njegovo mjerenje značaja Novosti licitiranjem s “par stotina prodanih primjeraka” – usput, provjerljivo lažnim, kao što je podsjetila novinarka Lela Vujanić – samo je refleks takvog tržišnog fundamentalizma. Povlačenje na zadnju crtu odbrane ozbiljno načetog javnog ugleda utjecanjem “nemilosrdnim zakonima tržišta” tek je potvrda kapitulacije političke argumentacije. A putanja koju je Ivo Josipović opisao od pitanja o monopolu na autorskom tržištu do fabuliranja o novinarima na slobodnom tržištu luping je, u krajnjoj liniji, moguć tek nakon što je konkretnim državnim intervencijama najveći dio hrvatskog medijskog pogona pretvoren u zahuktalu, prolupalu industriju spina.

Attack je u prvim godinama postojanja uzburkao zagrebačku scenu i ulice te postao ime koje je alternativcima širom Hrvatske pokazivalo mogućnosti smjerova djelovanja i ostvarivanja “alternativne utopije”. Tako je izraz “attakovac” drugima predstavljao jasnu odrednicu identiteta, što je pomalo neobično uzme li se s jedne strane u obzir heterogenost grupe. No, s druge strane, i među attakovcima je postojala svijest o nekakvom zajedničkom projektu, pa i identitetu. Postoji jedan ikonički primjer za to. Saznajemo kako je “Grga iz Arkzina istetovirao logo Attacka na podlakticu”, a i spomenuti Mario Kovač nosi tetovažu, ne s logom, ali s francuskim ključem.

O promjenama koje su baš na prijelazu stoljeća zadesile Attack, o unutarnjim slabim točkama projekta, vrijedi citirati Marka Vukovića, koji je od samih početaka bio aktivist Attacka, neko vrijeme i voditelj, a zaslužan je za teorijsku i praktičnu informatizaciju udruge:

“Attack je bila grupa koju je pokretala mladost i koja je postojala bez razvijene platforme ili strategije. To je vjerojatno bila naša najveća prednost, ali istovremeno i najveći nedostatak. Bez strategije i bez platforme, osim slogana ‘alternativa treba prostor’ bio je jedini način kojim se moglo privući velik broj podržavatelja. Grupa mladih ljudi koja u rano popodne četvrtkom pleše i dijeli na ulici privlačila je i nove saveznike. Vijest se širila, postajali smo vidljivi, i mediji su se zainteresirali. Sve je izgledalo vrlo organski. Međutim, nemati strategiju ni platformu značilo je imati organizacijske probleme. Stvar su pokretali impulsi i mladalačke želje, a to je donosilo obilje energije i veliku mjeru neiskustva. Organsko se često razumijevalo kao sinonim za ‘neodgovorno’. Iz današnje prespektive [2001.], čini se kao da nije postojala odlučnost ili dovoljna sposobnost da se sva ta energija kanalizira u nešto što bi sličilo nekoj strukturiranoj organizaciji. Tako su Attackove najveće snage postale njegovo najveće breme.

S nekim cinizmom vremena, moguće i s cinizmom koji se javlja s godinama, Attack izgleda kao organizam koji je prerastao svoje proporcije, nošen na krilima entuzijazma, sve do trenutka kada je zapravo počeo mijenjati način razmišljanja i značiti nešto široj javnosti. Na kraju se urušio upravo u svom zamahu jer nije bilo skeleta da pridržava taj organizam.”

Vuković, Marko (2001): Autonomous Culture Factory, subsol [online], December 2001. Dostupno  na: http://subsol.c3.hu/subsol_2/contributors0/attacktext.html [04.02.2008.]

Pa ipak, i u dvijetisućitima je Attack njegovao svoj alternativni izričaj, vrlo anarhičan i provokativan, no još proturječniji i možda katkad netrensparentan.

Ako izuzmemo gramzivost HDS-ZAMP-a… meni je ova inicijativa načelno OK. Godinama pržim zakonom zaštićenu glazbu i filmove ko konj, a prže ih – u manjoj ili većoj mjeri – i svi ljudi koje znam. Nismo uključeni ni u kakav lanac piraterije, ali ipak dajemo neke novce za CD i DVD medije na koje pržimo glazbena i filmska djela – djela koja se inače ne dijele besplatno. I mislim da je stoga fer da neka para od toga ode i ljudima odgovornima za nastanak tih djela!

A kad kažem da mi je “ova inicijativa načelno OK”, to ne znači da mislim da je sve sad med i mlijeko. Recimo:

– kako će se dijeliti te pare? Kome? Na osnovu čega će se odrediti kome koliko pripada? Hoće li uistinu biti odgovarajuće podmireni i inozemni autori, ili će se “preko reda” favorizirati domaće?

– od filmske industrije u ugovoru sam uspio vidjeti da je spomenuto jedino Društvo hrvatskih filmskih redatelja – a što je s filmskim distributerima? Hoće li biti podmireni i videotekari, koji valjda najviše ispaštaju zbog sve masovnije cirkulacije diviksa?

– naknada nije konačna nego je tek prvi korak, i u planu je da se nameti osmerostruko povećaju u roku od 2-3 godine. A “ako radna grupa nesumnjivo utvrdi da naknada ne utječe na prodaju proizvoda obuhvaćenih naknadom, može odrediti raniji prelazak na naknadu iz slijedećeg razdoblja” = “ako vam nije bed, mi bi još i više para. Čim prije!”

– da citiram Tomislava Domesa iz Egoboo.bitsa (http://www.egoboobits.net): “Ako autori dobivaju naknadu za svako moguće kopiranje njihovih radova, onda bi to kopiranje slijedom toga moralo biti legalno. To međutim nije slučaj. Sintagma ‘privatno kopiranje’ se doslovno odnosi isključivo na situaciju u kojoj ja kupim originalni CD i kopiram ga na *svoj* kompjuter ili drugi CD kako bi ga mogao slušati u *svom* autu. Ako ga međutim kopiram svom prijatelju ili nedajbože podijelim sa svojim prijateljima koje sam upoznao preko neke od p2p mreža, ponovno sam napravio prekršaj – usprkos činjenici da su vlasnici sadržaja i autori unaprijed obeštećeni, a ja unaprijed kažnjen za sve potencijalne takve događaje.”

– oporezivanje hard diskova i PC-ja u ovu svrhu… hm, nije li to već malčice pretjerano? Ne bi li umjesto toga za ovu svrhu imalo više smisla oporezivati, recimo, brze internet-veze? (Što bi opet, istina, otvorilo neke nove Pandorine kutije…)

… I tako dalje, i tako dalje. Može se naći još podosta razloga zbog kojih bi se spomenuti sporazum trebao vratiti na doradu. No, nekako imam dojam da online peticija protiv tog nameta (http://www.aktivacija.mine.nu/index.php) nije pokrenuta s ciljem ikakve dorade, nego se kategorički suprotstavlja inicijativi u bilo kojem obliku! Nije mi nimalo simpatična HDS-ZAMP-ova gramzivost te gard da mogu raditi što god hoće bez da ikome imaju išta objašnjavati… ali isto tako, bogami, neću staviti ni potpis na peticiju.. Barem ne u obliku u kojem je prezentirana.

No, ajde da se redom osvrnem na stavke peticije pod naslovom “Zašto potpisati?”. Da ukrotim već podivljali word count
ove kolumne, ograničit ću se mahom na problematiku u sferi glazbe.

Jer ne želite poskupljenje informatičke opreme.

Shvatljivo, ali samo po sebi nije nikakav argument.

Jer smatrate da se glazbenici, kao i svi ostali radno sposobni ljudi trebaju financirati od svoga rada, a ne živjeti na Vašoj grbači.

A što je drugo izdavanje nosača zvuka negoli dio profesionalnog bavljenja glazbom, ilitiga RAD?!? Jest da glazbenici mogu zarađivati na koncertima i prodaji majica i štatijaznam – ali da ne žele zarađivati od nosača zvuka, onda ih brate ne bi zaštitili autorskim pravima i ne bi ih prodavali! Situacija je jednostavna: ako je snimanje i prodaja albuma rad a albumi se neovlašteno kopiraju u tolikim razmjerima da je prodaja istih ozbiljno ugrožena (definitivno u Hrvatskoj, gdje je duboko ukorijenjen mentalitet tipa “ako za nešto treba platiti, ali ja to mogu ubost besplatno, ja ću to ubost besplatno pa makar i ne bilo baš u skladu sa zakonom, jebeš sve”***) – onda ste Vi, dragi moji potpisnici peticije, ti koji radno sposobnim ljudima onemogućuju da se financiraju od svog rada! Pritom se, naravno, svesrdno ispričavam onoj petorici potpisnika peticije što u životu nikad nisu besplatno spržili komad zakonom o pravima zaštićene glazbe. Sori što smo vas uvukli u sve ovo!

*** (Jest da se muzika neovlašteno kopira otkad je god tehnologije i medija što to omogućuju – ali treba i uzeti u obzir narav tehnologije i medija, tj. koliko je kopiranje brzo/jednostavno/masovno. Jedno je bilo kad si morao provesti sat vremena čekajući da ti se jedan album snimi na jednu audio-kasetu, a drugo danas kad ti frend za nekoliko minuta može snimiti DVD s nekoliko desetaka sati glazbe! Danas je kod nas kupnja original CD-a nešto čime se ljudi hvališu, veliki događaj, kao kad odvedeš partnera na večeru u neki super egzotični restoran.)

Točno jest da se na CD/DVD medije ne prže samo materijali zaštićeni autorskim pravima. Ali, ja mislim da na to ne bi trebalo uslijediti podpitanje “koliko” (“…pržiš glazbe i nastavaka ‘Pirata s Kariba’ a koliko osobnih dokumenata i inog”) – nego sasvim bazično protupitanje: da ili ne? Pržiš li kopirajtanu mjuzu i filmove ili ne? Još jednom, pozivam da se javi onaj tko je u životu pržio CD-e/DVD-e, a da NIKADA nije za džabe pržio glazbu za koju bi inače trebao platiti! Također, pozivam da se javi itko tko je nakon omasovljenja pržilica nastavio kupovati original CD-e u istom, ili barem približnom, obimu kao prije.

(A i mislim, ako od 100 praznih CD-a koje kupiš na tek njih dva zapržiš Shakiru i Gibonnija, za tu privilegiju plaćaš pišljivih osam kuna. Big fucking deal.)

Jer poput većine građana ne razumijete kakve veze imaju glazbenici sa cijenom Vašeg mobitela, računala, praznog CD-a i brojnih drugih stvari koje su drastično poskupile.

Kao prvo, nisam primijetio da se u sporazumu HDS-ZAMP-a i HGK spominju mobiteli (iako će i oni u dogledno vrijeme postati itekako aktualni u ovoj sferi). A kao drugo – da, protivim se projektiranom osmerostrukom povećanju nameta, koje se može okarakterizirati kao kočenje informatizacije društva … ali iz navedene formulacije ispada da je već prva etapa nameta nekakav šokantan udarac po džepu! Tko zna, možda i jest za one likove kojima je previše platiti upad od 10-20 kuna za neku večer u Močvari pa se seljakaju na ulazu?

Jer Vam zaista nije jasno kamo odlaze silni novci (u ovom slučaju ~3.000.000kn godišnje) koje konstantno dajemo za svakakve namete.

Ajde, konačno nešto razumno: slažem se da je potrebna potpuna javna transparentnost u raspodjeli ovog novca. I da bi na tome trebalo inzistirati.

U rubrici “Pomogli (ni)su” upućena je zahvala nekim članovima HGK – vrlo mali broj, ali su nam dali vrijedne informacije o pozadini ovih nameta i igrama koje se odvijaju iza kulise. E sad već stvar postaje zanimljiva! Ali, čekaj… o kakvim je zakulisnim igrama riječ? Nešto tipa da će si HGK i HDS-ZAMP trpati pare u džep mimo reda? A ako da – zašto nismo svjedočili nikakvim prosvjedima diskografa i izvođača?

Gledajte, ni ja nisam skroz stopostotno uvjeren u čiste namjere uključenih. Ali, s druge strane, iza peticije ne vidim ljude koji misle da treba pokrenuti/pojačati monitoring nad HDS-ZAMP-om, ili možda čak oformiti organizacijsku alternativu. Vidim samo ljude koji su se navikli da mogu pržiti što god, kad god i koliko god hoće, pa kmeče poput malih beba kad im netko kaže da ne može to baš tako dok su god na snazi postojeći zakoni o autorskim pravima. Vidim ljude koji ovu priču doživljavaju kao epski sraz bespomoćnih malih potrošača i velikih zlih kompanija, i pritom jedva da uopće natuknu da su tu negdje u igri i – vjerovali ili ne – GLAZBENICI od krvi i mesa.

Ako se glazbenici i spominju u ovakvim pričama, uglavnom se sve svodi na primjere Metallice i sličnih kao bezdušnih milijunaša koji žicaju džeparac za đakuzi u novoj vili na Beverly Hillsu. Međutim, pogledajte bolje i vidjet ćete da se većina glazbenika – sa svih grana žanrovskih rodostabala, sa svih razina hranidbenog lanca, bili mainstream, bili underground – baš i ne vesele vrlom novom “all free music all the time” svijetu. Creative Commons, kreativna licenca koja omogućuje slobodno korištenje, prerađivanje i razmjenu autorskih djela – jest lijepa ideja, ali nažalost ne i nešto što u postojećim društvenim okvirima pospješuje profesionalno bavljenje glazbom. Nije ni čudo da su se od glazbenika CC-u mahom priklonili ili veterani što su namlatili što se namlatit para dalo (David Byrne, Beastie Boys, Chuck D), ili underground entuzijasti čija izdanja, iskreno govoreći, i nemaju baš neku značajnu tržišnu vrijednost (Loca Records (http://www.locarecords.com/mission.html).

Naravno, glazbenici nemaju bogom dano pravo na profesionalno bavljenje glazbom. No, nažalost, isto tako su neizbježne dvije činjenice: a) za stvaranje glazbe najčešće je potrebno uložiti puno vremena, b) za zarađivanje para od kojih se može živjeti također je najčešće potrebno uložiti puno vremena. Mnogi glazbenici vjerojatno i nisu skroz zadovoljni postojećim dominantnim zakonima o autorskim pravima… ali, jebiga, ne vide drugog načina od kojeg mogu živjeti od onoga što vole. A pošto i ja to volim, voljan sam poštivati njihovu želju.

U financijski razumnim granicama, jel.