Sindikat Akademska solidarnost organizirao je i ovaj okrugli stol. Na njemu su sudjelovali djelatnici na visokim položajima u polju visokog obrazovanja (Aleksa Bjeliš, rektor Sveučilista u Zagrebu i Damir Boras, dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu), politički aktivni znanstvenici (Gvozden Flego, SDP-ov zastupnik u saboru i donedavni profesor Filozofskog fakulteta, Mate Kapović, docent Filozofskog fakulteta i istaknuti aktivist u studentskim i akademskim prosvjedima, te Dean Duda, profesor Filozofskog fakulteta i član Akademske solidarnosti kao moderator) i akademici koji su se fokusirali na ukazivanje na određene vidove razvoja strategije (Mislav Ježić, profesor Filozofskog fakulteta i član Akademske solidarnosti i Ivan Rimac, profesor Pravnog fakulteta). Sudeći po ulogama koje govornici imaju u razvijanju potencijalne strategije visokog obrazovanja, moglo se zaključiti da će se odvijati zanimljiva i konstruktivna rasprava. Nažalost, to se nije dogodilo. Prvo treba spomenuti podatak koji nije toliko važan, ali je indikativan da bi se dobila slika o ovoj raspravi. Naime, premda su izlaganja svakog od govornika trebala trajati od 5 do 7 minuta, govornici su izlagali u prosjeku više od 20 minuta (čak je i jedan nezadovoljan član publike točno izmjerio dužine govora). Umjesto kratkog govora koji bi ukazao na konkretne probleme i otvorio raspravu u kojoj bi mogli sudjelovati članovi okruglog stola kao i sama publika (tako nekako zamišljam idealan okrugli stol), govornici su se trudili što jasnije, detaljnije i intenzivnije zacrtati vlastitu perspektivu ne upuštajući se u međusobnu debatu. Radi li se ovdje o profesionalnoj deformaciji profesora naviknutih na format predavanja ex cathedra ili o načinu izbjegavanja sukoba vezanog za konkretne probleme razvoja strategije? Usudio bih se reći – oboje.

Kako bih ilustrirao izbjegavanje sukoba o kojem pričam, osvrnut ću se na govor Alekse Bjeliša. Rektor je započeo time da Hrvatska nema nikakvu strategiju visokog obrazovanja – to je teza s kojom će se složiti svi govornici. Međutim, ni Bjeliš ni ostali sudionici okruglog stola ne postavljaju pitanje uzroka nepostojanja strategije. U čemu je točno problem? Zašto vlada nije donijela strategiju? Radi li se o nemaru, nesposobnosti ili namjernom činu ministarstva? Je li i znanstvena zajednica također odgovorna za to? Što se može postići da bi se otklonio takav uzrok i donijela strategija? Premda upiranje prstom u krivca nije najugodnija stvar, nužno je jasno razjasniti tko je odgovoran za ovo stanje i kako se to stanje može promijeniti. Bez toga, rasprave o detaljima strategije su puka intelektualna vježba. Stoga se Ježićevo izlaganje o tome da Hrvatska treba fleksibilnu strategiju koja prati međunarodna događanja čini malo redundantnim (jer je sve to poznato, a opet se ne provodi – zašto?), a Flegin govor o tome da se znanost, politika i tržište trebaju svi skupa dogovoriti o novom zakonu čini se pomalo naivnim (jer uzrok problema ipak nije u tome što se znanstvenici, poduzetnici i ministar nisu lijepo našli i dogovorili). Takvo prešućivanje uzroka problema dovodi do veoma apstraktnih, nerealnih argumenata što se pokazalo kod Rimca koji govori o tome kako bi znanost i ekonomski sektor trebali surađivati, ali budući da ne spominje specifičan poslijeratni političko-ekonomski kontekst Hrvatske, i dalje ostaje nejasno na koji to konkretan način bi hrvatska znanost trebala unovčiti svoja znanja na hrvatskom (i, kasnije, europskom) tržištu.

Drugi vid izbjegavanja sukoba ogleda se u Bjeliševoj ideji da se znanstvena zajednica treba povezati, surađivati i sudjelovati u stvaranju strategije. To zvuči lijepo – znanstvenici diljem zemlje se ujedinjuju, zajedno dolaze do inteligentnih, objektivnih zaključaka o razvoju znanosti i obrazovanja, te ih potom donose vladi. Međutim, znanstvena zajednica nije homogena – ona to nije ni po ciljevima, ni po načinu razmišljanja, ni po političkoj poziciji, ni po metodama djelovanja u društvu… ni po čemu! Problem, naravno, nije u manjku homogenosti znanosti – naprotiv, raznolikost razmišljanja i sukobi u idejama su ključne karakteristike svake znanstvene zajednice. Problem je u odbijanju da se ti sukobi priznaju. Jedini način da znanstvena zajednica dođe do transparentnih i jasnih odluka je u tome da akteri otvoreno uđu u raspravu, da se prepoznaju glavne točke neslaganja i da se donese odluka temeljena na nekom obliku javnog kompromisa. Bez takve otvorene rasprave, odluke znanstvene zajednice bit će donesene ili tajno (od strane aktera bližih vrhu hijerarhije), ili u zadnji čas (kao vatrogasno rješenje). Ovaj okrugli stol nije bio otvorena rasprava – iako su razlike u razmišljanju bile očite i ogromne (dok Flego govori o politici kao instanci s kojom se treba dogovoriti, Duda i Kapović ukazuju na politiku kao instancu koja nameće svoja loša rješenja i kojoj treba pružati otpor), ozbiljnog sukoba između njihovih stajališta nije bilo. Govornici su iznijeli svoja viđenja, jedan za drugim, nakon čega je uslijedila kratka rasprava i – kraj okruglog stola. Kad bi se i pojavila naznaka direktnog sukoba (kao u jednom trenutku kada je jedan profesor iznio etičke probleme bivanja profesorom u situaciji gdje se naplaćuju ECTS bodovi i školarine), rasprava bi se brzo vratila na apstraktne grane na kojima se tautološki potiču “izvrsnost”, “vrijednost znanosti” i “dugoročnost planiranja”.

Treba  spomenuti i govor Kapovića koji je pričao o borbi za besplatno obrazovanje. Osim što je naveo kako je besplatno obrazovanje postalo neizbježna tema u javnoj raspravi o visokom obrazovanju upravo zbog pritiska blokade, također se obrušio i na Filozofski fakultet (koji je ugovorom praktički prisilio studente da plate školarinu ako ministarstvo ne isplati obećani novac) i sažeo poznate argumente u prilog besplatnog obrazovanja: ono nije samo pitanje socijalnog prava za sve, nego i uvjet poboljšanja obrazovanja. Iznio je i podatke iz SAD–a o ogromnoj zaduženosti studenata koji su se koristili studentskim kreditima. Na tu temu se nadovezao i moderator Duda ukazujući na neopravdanost naplaćivanja ECTS bodova. S Kapovićem su se praktički složili i rektor, i dekan Filozofskog fakulteta, ali uz već poznati “a što mi tu možemo…” stav čime su, pogađate, izbjegli daljnju raspravu i sukob.

Posljednje izlaganje je držao Boras, dekan Filozofskog fakulteta, koji je proveo većinu vremena iznoseći podatke o tome kako je Filozofski fakultet odličan. Smisao njegovog reklamiranja vlastitog fakulteta u kontekstu teme ovog okruglog stola (i u kontekstu blokade referade koja se odvijala na Filozofskom fakultetu zbog naprasnog uvođenja kontroverznih školarina) ostao mi je potpuno nejasan.

Što možemo izvući iz ovog okruglog stola? Svi se slažu da država nema dugoročnu strategiju razvoja znanosti i visokog obrazovanja. O uzrocima se nije pričalo, a o mogućim strategijama se pričalo na apstraktnoj razini tako da ti govori mogu biti tek poticaj za buduće autore strategije. Lijepo je što se o ovom problemu ipak počelo otvoreno pričati. Međutim, samo otvorenim i hrabrim govorom o konkretnim problemima se može dovesti do značajnijih reakcija i do političkih rezultata, kao što se pokazalo nakon studentske blokade i prosvjeda sindikata Akademska solidarnost. Moj je dojam da je akademska zajednica upravo ovakvim izbjegavanjem sukoba i samodovoljnim izlaganjima doprinijela pasivizaciji svoje uloge u donošenju prijašnjih odluka vezanih uz znanost i visoko obrazovanje (o toj pasivizaciji govori i bezobrazno odsustvo službenika ministarstva za ovim okruglim stolom). Stoga se nadajmo da će novoj raspravi oko prijedloga novih zakona akademska zajednica pristupiti na način kojeg su zacrtali raniji prosvjedi, a ne organizacijom ovakvih “ozbiljnih” okruglih stolova.

U kritičkom diskursu političko-ekonomske provenijencije, napose u bujajućoj produkciji kritičko-pedagoških analiza reformi obrazovanja koje se odvijaju širom Europe, zamjetna je povećana frekventnost neologizma tržišni staljinizam (alternativno tržišni maoizam) koji označava militantno inzistiranje na prepuštanju sustava visokog obrazovanja zakonitostima tržišta. Liberalna tlapnja, gotovo teološke intonacije, kako će autonomno tržište svojoj inherentnom snagom uspostaviti balans  nakon ekonomske katastrofe koju ljudi, kukavni i nezajažljivi kakvi jesu, proizvedu, sigurno nikad nije bila zornije prokazana nego u slučaju ekonomskog kraha u SAD-u 2008. Tada je država javnim novcem isplatila enormne dugove banaka, ekskulpirajući direktno odgovorne za katastrofalne ekonomske odluke te pritom prebacujući sav teret na porezne obveznike. Negdje u to vrijeme kao slika situacije počinje kolati i neo-iljf-i-petrovski frazem “ideje naše, novac vaš”, prigodničarski artikuliran i kao “socijalizam za bogate, kapitalizam (i tržišna konkurencija) za siromašne”.

 

Unatoč mogućem legitimnom dojmu, ne namjeravam izložiti hvalospjev bogatstvu generativno-semantičkih potencijala koje stasa u periodima ekonomske krize. Ekstrapoliranjem ovih nekoliko znakovitih momenata htio bih ukazati na svojevrsno političko nesvjesno, koje avetinjski nadvisuje čitavu situaciju oko donošenja paketa zakona o sveučilištu, znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju.

 

Tendencija podvrgavanja svih dimenzija društvenosti zakonitostima ekonomskog polja postoji već duže vrijeme te je svojom postojanošću stasala kao pejorativno intonirani idiom “tržišni fundamentalizam”. Međutim od fundamentalizma do staljinizma/maoizma dug je put, taman onoliko dug koliko treba tihom radu naturalizacije da uspostavi konceptualni okvir koji će zaborav inicijalne geste uspostavljanja i/ili nametanja tržišnih kriterija uspješno petrificirati. Dok u dnevnom, zdravorazumskom pseudo-kritičkom imaginariju fundamentalizam konotira iracionalnu privrženost, mahom religijskog porijekla, nekoj ideji, staljinizam ili maoizam uglavnom pobuđuju asocijacije na grozomorni državno-birokratski sistem koji pod humanističkom egidom sistematski proizvodi enormne društvene katastrofe. Unatoč politički jalovoj moralizatorskoj podlozi na kojoj ovakav rezon počiva, lako je zamijetiti dosljedno (makar i neosviješteno) pozicioniranje unutar weberovske paradigme: dok tradicionalna zajednice robuju iracionalno uspostavljenim regulama i nepisanim kodeksima, moderne države bitno obilježava birokracija kao operativni mehanizam maksimalne racionalizacije društvenog sustava. Tržišni staljinizam ili maoizam, o kojem može biti govora i u hrvatskom slučaju koji predstavljam, utoliko je savršena deskriptivna alatka, unatoč svojoj prividno oksimoronskoj naravi. Naime, procedura donošenja paketa zakona, kao i njihov sadržaj, plastična su ilustracija osebujne političke genealogije koju gore ocrtah. Inicijalno, krenulo se s dijagnozom neodrživosti sustava u postojećem obliku zbog njegove iracionalne naravi te prijedlogom radikalne reforme koja bi racionalizacijom dokinula aktualno neodrživo stanje. Racionalizacija se pritom koristi istoznačno s funkcioniranjem sukladno korporativnim uzusima pa utoliko, i potpuno dosljedno takvom odabiru, značajan niz normi novih prijedloga djeluje kao da je preuzet iz poduzetničke početnice.

 

Sama čežnja za potpuno novom normativnom regulacijom pokazala se u realizaciji krajnje osebujnom. U pravničkom žargonu postoji fraza “normativni optimizam” i podrazumijeva specifičnu vrstu uvjerenja u svemoć normativnog uređenja područja na koje se normativni sklop odnosi. U konkretnom slučaju, svi defekti sveučilišnog i znanstvenog sustava, kao i oni visokog obrazovanja, elegantnom su performativnom deklaracijom u preambulama novih prijedloga zakona pripisani lošoj pravnoj uređenosti, neusklađenoj sa svjetskim trendovima. Konzekventno tome, potpuno nova kodifikacija trebala bi uspostaviti okvir koji bi jamčio besprijekorno funkcioniranje sustava i konačno stupanje hrvatske znanosti na međunarodnu scenu u velikom stilu. Unatoč gotovo plebiscitarnom odbijanju hrvatske akademske zajednice (o čemu je već naširoko pisano) nedemokratske procedure donošenja prijedloga zakona, samih zakonskih rješenja, kao i naglašavanju nepostojanja bilo kakve, pa makar i suvisle, strategije, te katastrofalnih sistemskih propusta (kao što je groteskno izostavljanje cijelog podsustava umjetničkog visokog obrazovanja i istraživanja), vrijedi podcrtati jedan detalj koji perzistira u javnoj reprezentaciji cijelog poduhvata od strane ministra, i njegovih pobočnika u nekim institutima i vrhušci NSZVO-a. Radi se o djelatnom sustavu koji počiva na ishodišnom principu oksimorona kao generatora operativne dinamike. 

 

Nakon što su prijepori oko prijedloga zakona između MZOŠ-a i velike većine znanstvenih i visokoškolskih ustanova zaoštreni, prezentacija cijelog projekta svedena je na trijumfalistički poklič kako je finalnim prijedlozima konačno osigurano besplatno obrazovanje (čl. 49. st. 2. ZOVO) i kako je to konačno ispunjenje zahtjeva koji su postavljeni za vrijeme studentskih blokada iz 2009. Začudo, protagonisti blokade, od kojih su neki i dionici inicijative Akademska solidarnost nisu podijelili oduševljenje. Razlog se možda krije u stavku 3. istog članka koji omogućava da ministar pravilnikom, dakle podzakonskim aktom za čije donošenje nije potrebna demokratska rasprava, regulira vrste i razine prava iz studentskog standarda, pa time, ako ustreba i ponovno uvođenje školarine. Ta odredba direktno proturječi prethodnom članku i u slučaju rebalansa proračuna, ili nekih novijih, još asketskijih mjera štednje, ministru daje odriješene ruke za intervenciju u besplatnost. Nadalje, u preambuli istog zakona stoji kako dodatna sredstva za uvođenje zakona nisu potrebna (za 2011.) iako zakon stupa na snagu osam dana od donošenja te bi, da je usvojen prije ljetne stanke, iziskivao sredstva za namirivanje upisnine za oko 71 000 redovnih studenata (procjena samog MZOŠ-a, napomenuta u preambuli). Sredstva su čarobnjačkim štapićem pronađena od 19. travnja 2011, kad u prijedlogu zakona nije postojala odredba o besplatnom upisu, do 20. lipnja kad se ta odredba pojavila. Samo nekoliko redaka preambule dalje, i borba protiv komercijalizacije obrazovanja, kao stožerne točke cijelog projekta, žustro se nastavlja beskompromisnom sugestijom kako će “visoka učilišta moći pored gore navedenog iznosa doznačenog iz državnog proračuna, izravno naplatiti dodatni iznos zakonom propisane upisnine od redovitih studenta koji ne ispunjavaju svoje obveze, kao i neograničeni iznos školarine od izvanrednih studenata kojih prema podacima Državnog zavoda za statistiku na preddiplomskim i diplomskim studijima ima 30% od ukupnog broja studenata”. Katastrofalna praksa proizvodnje “lijenih studenata” koja je na jednom fakultetu dobila i sudsko-istražni epilog, time je iz domene ekscesa ušla u sam zakon. 

 

Ovaj je slučaj tek najznakovitija instanca ozbiljnosti i plemenitosti namjera MZOŠ-a, kao i dorečene sistematske usklađenosti paketa. Međutim, povrh ukazivanja na hohštaplerski pristup MZOŠ-a u konceptualiziranju i reguliranju svoje temeljne materije, on je ujedno i pokazatelj sistemske intencije čiji su aktualni dosezi zasad skrpani tek u ova tri, mahom nemušta prijedloga. Ta je intencija pak postojana i ispod površinski utemeljenog dojma rasapa, marljivo napreduje, revno poduprta doprinosima režimskih vizionara svekolikih sorti – od pionira rektalnog žurnalizma, dežurnih propagatora askeze kao vrhunaravne polit-ekonomske doktrine do samoproglašenih hodajućih reklama za izvrsnost. Bitna joj je značajka sistemska procjena da sveučilišni sustav treba preustrojiti prema modelu poduzeća: od eksplicitnih sugestija kako rektori trebaju biti lideri ili kako u osmišljavanju kurikuluma važnu ulogu trebaju imati i predstavnici poslodavaca, do puno perfidnijeg uvođenja programskih ugovora koji bi trebali jamčiti veću autonomiju sveučilištima. Nigdje ni približno detaljno eksplicirani, programski se ugovori predstavljaju gotovo kao panaceja za sve boljke aktualnog sustava, decentno prešućujući da se radi o najvulgarnijem outsourcing konceptu. U takvom konceptu, sveučilišni sustav prestaje biti javno dobro, ili domena, u potenciji bar, emancipatorske političke profilacije, i postaje tek ugovorni suradnik koji za unaprijed dogovorenu svotu ima isporučiti na kraju obračunske jedinice dogovoreni broj dobara. Pa u slučaju da drugi zainteresirani tržišni takmac, recimo privatni fakultet u vlasništvu uglednog tranzicijskog poduzetnika, ponudi veći broj dobara za istu cijenu, ne treba previše kreativnosti za osmišljavanje vjerojatnog ishoda. Kvalitetom obrazovnih sadržaja, ili kadrovskom kapacitiranošću takvih fakulteta, tim pojmovnim reliktima nepoduzetničkog mišljenja, ozbiljna se politička instanca poput MZOŠ-a nema vremena baviti.

 

Popularna predodžba kako prvotna akumulacija kao moment uspostave kapitalističkih odnosa podrazumijeva neki ilegalni čin otuđenja vlasništva većeg razmjera, od kojeg kreće prvi investicijski ciklus, posebno je prisutna u autokolonizatorski intoniranim prosudbama dionika intelektualne estrade. Prema tom rezonu, kad konačno budemo blagoslovljeni poštenim poduzetnicima i političarima, iskusit ćemo i sve čari kapitalizma s ljudskim licem. Međutim, kako povijest najrazvijenijih kapitalističkih zemalja pokazuje, stvarnost uspostavljanja kapitalističke dinamike nešto je drukčija i podrazumijeva trajan i sistematiziran rad na donošenju zakona, propisa, institucija koje će osigurati legalnost izvlaštenjima javnih dobara i uprezanjem minulog rada niza generacija u investicijski ciklus pod vodstvom sposobnog lidera (zašto ne, i rektora).

 

Kratka povijest hrvatskog političko-ekonomskog debakla počastila nas je maestralnom izvedbom uništenja, pardon, privatizacije mirovinskog, farmaceutskog, telekomunikacijskog, zdravstvenog i naftnog sustava. Na tapeti su trenutno visokoobrazovni i znanstveni, te elektroenergetski sustavi, a privatizacija vodoprivrednog je stavljena na stand-by. Prezentiranje tih akutno političkih tema kao računovodstvenih problema, čija se učinkovitost i opravdanost postojanja iskazuje ispisom bilance na kraju obračunskog razdoblja, strateški je domišljen politički čin i kao takav ulazi u domenu političkog odmjeravanja i borbe. Inicijativa, a potom i sindikat Akademska solidarnost, zasad su najkonkretnije zakoračili na megdan, ne pristajući na kozmetičke ustupke, optužbe o izbjegavanju socijalnog dijaloga i nerazumijevanju ekonomske i političke situacije. Upravo suprotno, prepoznato predobro razumijevanje i jeste uzrok združenog plotuna MZOŠ-a, žutih sindikata i all-inclusive intelektualaca. Solidarno i nekompetitivno djelovanje za opći interes, koje obilježava funkcioniranje inicijative i sindikata, te konkretno vidljivi politički i spoznajni efekti takve suradnje slijepa su pjega tranzicijsko-privatizacijskog rezona MZOŠ-a i kreketajućih mu adlatusa. Kako pojašnjavaju stručnjaci, slijepa pjega je poremećaj koji nastaje uslijed nedostatka sposobnosti za prijem svjetla. U tom smislu, rad na kojem Akademska solidarnost ustraje, i kojim se u skladu sa svojim javno prokazanim anakronim profilom i ponosi, po prirodi stvari postaje prosvjetljivanje.