Ako bi se dalo izdvojiti dvije značajke odnosa onih u posjedu moći prema kulturnom polju i njegovim dionicima, tada bi to zasigurno bile netransparentnost djelovanja prvih i sustavno ograničavanje autonomije potonjih. Primjeri se u zadnje vrijeme uistinu gomilaju – od slučajeva ZKM-a i ZPC-a, preko dodjele potpora za javne potrebe u kulturi pa do rada na javnom pozivu za financiranje medija u okviru projekta Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija – a uočljivo je da se oni podjednako tiču i institucija i nezavisne kulture. Pritom se pokazalo i da vladajući na vrlo upitan način razumiju participaciju u procesima donošenja ključnih odluka vezanih za kulturu, dajući varljiv legitimitet vlastitom djelovanju. Primjerice, u slučaju Medija zajednice Ministarstvo kulture je bez jasnih kriterija formiralo Radnu skupinu koja je trebala raditi na definiranju javnog poziva, da bi je potom gotovo u potpunosti ignoriralo, što je nagnalo i tadašnjeg predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Sašu Lekovića na javnu reakciju.

Slična se stvar, izgleda, događa s najavljenim Zakonom o umjetnicima – novi temeljni zakonski akt koji bi trebao zamijeniti postojeći Zakon o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva. Prema podacima koji su nam dostavljeni iz Ministarstva, Radna skupina za izradu Zakona formirana je 27. listopada 2017. godine nakon konzultacija sa zainteresiranom javnošću, odnosno strukovnim udrugama. Na prvom sastanku Radne skupine, koji se održao 23. veljače, predstavnici umjetničke zajednice iznijeli su “svoja stajališta vezana uz status umjetnika i konkretne probleme s kojima se susreću u svom profesionalnom umjetničkom radu i djelovanju”, navode u Ministarstvu, te se raspravljalo o aktualnom Zakonu, kao i nerealiziranom nacrtu Zakona iz 2011. godine. Na istom je sastanku dogovoreno da će članovi Radne skupine do 3. travnja “dostaviti svoje prijedloge koje će usuglasiti s dionicima iz svojih umjetničkih djelatnosti, a temeljem kojih će se potom u Ministarstvu pripremiti prvi nacrt zakona za daljnju raspravu na Radnoj skupini”. Iz Ministarstva poručuju da još uvijek analiziraju pristigla očitovanja i pripremaju nacrt Zakona koji će se razmotriti “na sljedećoj sjednici Radne skupine koja je planirana za drugu polovicu lipnja”.

Ove neutralne informacije, međutim, prikrivaju način na koji se odvija komunikacija s umjetničkom zajednicom – a prema informacijama kojima raspolažemo, ona uistinu ne nalikuje na partnersku participaciju. Neke su stvari očite već iz strukture radne skupine: umjesto da kontinuirano provodi široko savjetovanje sa strukovnim udrugama, Ministarstvo je sudjelovanje umjetničke zajednice odlučilo svesti na svega šestoro predstavnika takozvanih umjetničkih “klastera” – to su: Hrvoje Kovačević iz DHK-a kao predstavnik književnog, HGU-ov Neven Frangeš glazbenog, DHKP-ova Lara Hölbling Matković prevoditeljskog, HDLU-ov Josip Zanki likovnog, UPPU Pulsov Saša Božić scenskog i DHFR-ova Vlatka Vorkapić kao predstavnica filmskog klastera.

Ana Brnardić, glavna tajnica Hrvatskog društva pisaca, za tportal je prilikom pokretanja čitave procedure komentirala kako se nastojalo “da buduća radna skupina bude što manja kako bi sastanci oko nacrta zakona koji već postoji bili što produktivniji”. No “produktivniji” u ovom smislu prije djeluje kao eufemizam za “jednostavniji za Ministarstvo” koje na ovaj način izbjegava cijeli niz potencijalnih trenja osiguravajući pritom lakši utjecaj na Radnu skupinu, ali i amortizira razilaženja koja postoje među različitim strukovnim udrugama u pojedinim sektorima. Ovakvu strukturu Radne skupine, međutim, nije dostatno tumačiti samo kao taktičku odluku koje Ministarstvu omogućuje da struku drži na sigurnoj distanci, nego i kao dio namjere da se umanji funkcija strukovnih udruga – namjere razvidne i u onome što se do sada zna o budućem Zakonu.

Kritičkijem pogledu na odgovor Ministarstva u oči upada i informacija o frekventnosti komunikacije s Radnom skupinom. Neslužbeno doznajemo da Ministarstvo dijelu njezinih članova nije poslalo nikakvu povratnu informaciju na zaprimljene komentare – čak ni elementarne podatke o daljnjoj proceduri i rokovima. Uzme li se u obzir činjenica da je do sada održan jedan jedini sastanak Radne skupine, da Ministarstvo s njenim članovima ne održava kontinuiranu komunikaciju te da će se sljedeći sastanak održati u drugoj polovici lipnja, kada će biti prezentiran i prijedlog Zakona, tada se može posumnjati da je funkcija Programskoga vijeća uistinu dekorativna. Jedan sastanak, priprema komentara, nikakav odgovor, par mjeseci tišine i onda praktički gotov čin – davanje formuliranog prijedloga u koji je vrlo izvjesno da neće biti moguće fundamentalno intervenirati – tako izgleda participacija umjetničke zajednice u vizuri Ministarstva kulture.

A problem je u tome što su na kocki uistinu fundamentalna pitanja: suština odnosa države prema umjetničkom radu. Sudeći prema razgovoru koji se održao u srijedu, 23. svibnja u okviru zagrebačkog događanja Futur drugi, realiziranog u sklopu platforme.hr, u kojem su sudjelovali predstavnici i predstavnice UPUH-a i UPPU Pulsa, udruga koje su razgovor i organizirale, postoji opravdana bojazan da će novi Zakon, ako se bude temeljio na propalom prijedlogu iz 2011. godine, još više ograničiti autonomiju umjetničkog polja, ali i zaoštriti konkurentske odnose među radnicima u kulturi.

Okupljene su umjetnice ponajprije izrazile dvojbe oko definicije i funkcije kategorije “stručnjaka u kulturi” koja će uz samostalne umjetnike vjerojatno biti uvedena u novi Zakon kao skupina na koju će se odnositi u njemu definirana prava. Osim što za sada nije jasno koga bi ona sve trebala obuhvatiti – po svemu sudeći trebala bi biti primarno namijenjena (kazališnim i filmskim) producentima i kustosima – izvjesna mogućnost da proširenje korisnika prava samostalnih umjetnika neće pratiti i značajno povećanje sredstava za doprinose zabrinula je predstavnice plesne scene koje su upozorile kako će takvo što učiniti status nezavisnog umjetnika još nedostupnijim, pritom potencirajući štetnu kompeticiju na sceni do ekstrema.

Vrlo važnim se pokazalo i pitanje Hrvatskog umjetničkog centra, institucije zamišljene po svojevrsnom uzoru na HAVC, koja bi trebala regulirati upisnik umjetnika i rukovoditi selekcijom kandidata za sticanje statusa, čime bi Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika, udruga trenutno nadležna za čitavu proceduru, izgubila svoju funkciju. S obzirom na sumnju u povećanje financijskih izdavanja za samostalne umjetnike, prisutni su takav preustroj ocijenili kao još jedan napad na autonomiju umjetničke scene koji će zacementirati podređenost procesa selekcije političkoj samovolji ministra ili ministrice kulture, krajnje instance koja donosi odluku o statusu. S tim je u vezi i bojazan od slabljenja uloga strukovnih udruga, za koje se, s obzirom na opisanu strukturu Radne skupine, već u procesu izrade novog Zakona doima kao da ih Ministarstvo kulture prije smatra teretom, nego partnerima. Ostaje, naime, otvorenim hoće li se novim Zakonom potvrđivanje nečijeg umjetničkog statusa i djelovanja oduzeti strukovnim udrugama i time u potpunosti delegirati na HUC.

Vraćajući se pitanju propusnosti potencijalnog novog sustava i njegove dvojbene tržišno-meritokratske ustrojenosti, kao problem je prepoznato i moguće uvođenje minimalnoga cenzusa uz onaj postojeći maksimalni. Takav donji cenzus dodatno udaljava nove umjetnice i umjetnike koji tek stupaju u devastirano kulturno polje od statusa koji bi makar u minimalnoj mjeri amortizirao njihovu socijalnu nesigurnost. Također, širi bi se sistemski problemi mogli pokazati kao prepreka ispunjavanju cenzusa u sektorima poput glazbenog, u kojem vlasnici ugostiteljskih objekata, i sami često u financijskim problemima, nerijetko nastoje izbjeći plaćanje muzičara preko ugovora kako bi prošli bez dodatnih troškova.

No dok su ovakvi parcijalni aspekti novog Zakona nedvojbeno važna mjesta oko kojih se umjetnička zajednica treba izboriti za uvjete koji neće pogoršati ionako težak položaj nezavisnih umjetnica i umjetnika, čini se da bi prije svega valjalo postaviti jedno temeljno pitanje koje ovaj Zakon presudno oblikuje – koji treba biti smisao odnosa države prema umjetničkom radu? Uzme li se u obzir očuvanje sporne kategorije “značajnog doprinosa kulturi” kao ključnog kriterija pri procjeni kandidata, potencijalno uvođenje minimanog cenzusa ili reprodukcija konkurentskih odnosa među umjetnicima i umjetnicama, tada je očito da će novi Zakon ostati unutar paradigme iznimnosti umjetničkog rada, a time i unutar ideje da je umjetnički rad nešto što treba biti selektirano i nagrađeno, a ne solidarno poduprto i osigurano zbog određene društvene vrijednosti koju proizvodi usprkos svojoj evidentnoj ugroženosti.

Neovisno o rješenjima pojedinih aspekata novog propisa, dakle, u situaciji u kojoj se bespoštedno režu sredstva za kulturu, u kojoj čak i etablirane autorice i autori spadaju na uvredljive javne potpore, ostajanje unutar postojećih meritokratskih okvira jamči daljnju devastaciju umjetničke scene. S druge strane, uspješno nametanje ideje o solidarnoj, kontinuiranoj potpori umjetnicama i umjetnicima – i novim i etabliranim – uz puno uvažavanje sektorskih specifičnosti, gurnut će u drugi plan dileme poput one o osnivanju Hrvatskog umjetničkog centra koji, kako Dejan Kršić ispravno uočava, kao javna institucija isto tako može predstavljati “onaj element zajedničkog i javnosti, koji u doba opće privatizacije vrijedi braniti”. Donošenje novog Zakona o umjetnicima, ukratko, jedinstvena je prilika da umjetnička zajednica nadiđe cehovske perspektive i postavi temeljno pitanje o biti odnosa države i društva prema umjetničkom radu. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Okupljanje je pokazalo da osim “nereda u javnom prostoru” koji se nakon promjena društvenog sistema devedesetih dogodio umjesto priželjkivane demokratizacije, postoje i još nerazjašnjeni problemi unutar same struke. Iako je prvenstveno posljedica nepostojanja zakona i pravnih regulativa, sve vidljivija podređenost likovnih umjetnika strukama kao što je arhitektonska postala je dovoljno izazovna prepreka koja ne omogućava daljnju razradu suradnje i formiranje zajedničkih stavova. Rasprava o položaju kipara u natječajima vezanim za javnu plastiku i spomen obilježja otvorena je na okruglom stolu UHA-e, a u nešto konstruktivnijem tonu nastavljena na tribini Položaj i budućnost kiparske struke.

Nedavno je različitim državnim institucijama kao i Društvu arhitekata, na inicijativu Kiparske katedre ALU poslano protestno pismo u kojem kiparska zajednica izražava negodovanje zbog sve češće prakse isključivanja kipara iz natječaja za uređenje javnog prostora. Okidač reakcije bio je natječaj raspisan za spomen-obilježje stradalima u Domovinskom ratu u Krapini, koji je objavilo Društvo arhitekata Varaždin, no nezadovoljstvo postoji i od ranije. Uvjeti natječaja za Spomenik domovini iz 2016. ili Spomenik žrtvama holokausta u Zagrebu iz 2017. koje je raspisala UHA samo su neki od primjera onemogućavanja kiparima samostalno sudjelovanje u natječaju i izrade autonomnog djela. Čini se kako je problem nastao donošenjem Pravilnika o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza 2014. godine koji otvara mogućnost sudjelovanja u natječajima i dizajnerima i krajobraznim arhitektima, no problematično je što kipare stavlja u izrazito podređen položaj jer svoj rad ne mogu prijaviti bez supodpisništva arhitekta. Istovremeno, prema Pravilniku arhitekti mogu, ako žele, surađivati i s kiparima, ali i raditi samostalno.

Ova neodrživa praksa preispituje same temelje kiparske struke jer ih iz autonomnih umjetnika stavlja u poziciju arhitektonskih šegrta. Očekivano nezadovoljstvo rezultiralo je raspravom koja još uvijek traje, a kojom se pokušava doći do rješenja kojim će se uspješno upravljati javnim prostorom. Prva točka zato je skorašnje donošenje Zakona o spomenicima braniteljima, koji se možda ne čini kao osobito važan, no ako uzmemo u obzir da se velika većina javnih spomenika i spomen obilježja odnosi upravo na memorijale braniteljima, jasno je da će taj zakon biti referentna točka za raspisivanje većine natječaja i uređenje mnogih javnih prostora narednih godina. U tom kontekstu, možda najzanimljiviju perspektivu na tribini dala je predstavnica Ministarstva hrvatskih branitelja istaknuvši kako u Hrvatskoj već postoji oko tisuću najrazličitijih spomenika memorijalne namjene, podignutih na različite inicijative i širokog raspona kvalitete. Često su postavljeni bez ikakve javne rasprave, na parcelama neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Ideje za spomen obilježja najčešće dolaze od zainteresirane javnosti (udruga branitelja, članova obitelji i slično), koji uglavnom ne znaju propise, a Ministarstvu se obrate tek sa zahtjevom za financiranjem i datumom do kojeg žele da spomenik bude podignut. Spominje i religioznu potrebu da se na spomeniku ispisuju imena, zbog čega dolazi do neizbježnih prijepora oko toga čije ime može biti upisano.

U prilog raspravi oko toga tko ima pravo na autorstvo djela – arhitekt ili kipar, Bušić ističe kako prema njenom iskustvu nerijetko spomenike u javnom prostoru nitko ne potpisuje, čak ni inženjer građevine. Kaže kako prije svega trebamo propis o tome što je uopće spomen obilježje, kako i gdje se smije graditi i kako može izgledati, a tek onda na to možemo nadograđivati. S obzirom na anarhiju koja vlada u ovom polju, Ministarstvo je odlučilo pokrenuti izradu zakona kako bi imali okvir na koji se mogu osloniti pri poplavi zahtijeva za novim spomenicima koji čini se neće stati. Iako se radio o pravilniku komore arhitekata i nitko drugi ga se nije dužan pridržavati, Ministarstvo za sada investitore koji od njih traže financiranje upućuju na spomenuti Pravilnik isključivo zato što je jedini koji do sada postoji.

Najavljeno je kako će pri izradi zakona sudjelovati sve zainteresirane struke, a usuglašeno je kako svima treba biti omogućeno sudjelovanje u natječajima – arhitektima, kiparima, dizajnerima, krajobraznim arhitektima, pa čak i neškolovanim profesionalcima – no bitno je tko će sjediti u žiriju i procjenjivati kvalitetu radova i to je točka na koju se moraju usredotočiti budući pravilnici. Također je zaključeno kako nikome nije u interesu stvaranje bezbroj pravilnika za svaku pojedinu struku i ostavljanje prostora investitorima da odaberu koji im najviše odgovara, nego donošenje krovnog zakona koji će biti stručan i uključiv te obvezujuć za sve javne radove. Svjesni su također da će Zakon o spomenicima braniteljima riješiti tek dio problema, odnosno neće uključivati ostale javne spomenike i urbanu opremu koja je također na udaru šarlatanstva i neprofesionalnosti. Osim toga, postavlja se pitanje tko će se sve moći uključiti u uvijek kontroverznu raspravu o spomenicima braniteljima, što je s već postojećim spomenicima uvredljivog sadržaja ili ikonografije i što je sa spomenicima koje eventualno treba ukloniti ili premjestiti. Sva ta pitanja tek će trebati raspraviti. Dijalog struke već postoji, a reakcije javnosti tek nam predstoji vidjeti.

Tribina je tematski vezana uz javnu plastiku, spomen-obilježja i probleme vezane uz regulaciju javnih natječaja koji se raspisuju temeljem Zakona o gradnji i Pravilnika o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza. Na tribini će se raspravljati o položaju i budućnosti kiparske struke u kontekstu pripreme i donošenja Zakona o umjetnicima i Zakona o spomenicima braniteljima.

Na tribini koju će moderirati predsjednik HDLU-a dr. sc. Josip Zanki sudjelovat će predstavnici različitih dionika koje ova tema izravno ili neizravno dotiče. Među ostalima, to su: akademski kipar Alem Korkut (Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu), doc. art. Hrvoje Urumović (Akademija primijenjenih umjetnosti u Rijeci), akademkinja Marija Ujević-Galetović, mr. sc. Veljko Mihalić, voditelj Odsjeka za muzejsku, knjižničnu i likovnu djelatnost i stručni savjetnik (Grad Zagreb), dr. sc. Irena Kraševac (Institut za povijest umjetnosti) i arhitekt Antonio Grgić (Udruženje hrvatskih arhitekata).

Unutar tjeskobnog područja prekarizacije rada, sindikalne raspršenosti i uklopljenosti u pripitomljujuću retoriku socijalnog dijaloga, kao poseban se slučaj izdvaja pitanje borbe za prava radnika u kulturi. U individualiziranom, nezbrinutom i fragmentiranom kulturnom polju na osobito se težak način prelamaju opći radnički problemi: krajnje nesigurna primanja, kratkotrajni angažmani, slabe mogućnosti zapošljavanja, eksploatacija, rezanje sredstava i drugi faktori čine radnike u kulturi zatočenicima prekarnosti, a takvi se uvjeti posebno teško reflektiraju na radnice, kojima su najčešće nedostupne elementarne poluge socijalne sigurnosti.

Upravo je temi kolektivnog djelovanja i sindikalnog organiziranja u kulturi bio posvećen seminar O mogućnostima sindikalizma u kulturnom sektoru, koji se u organizaciji Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju održao u utorak, 17. travnja u prostorijama Mreže antifašistkinja Zagreba. Seminar je bio organiziran oko vrlo poticajnoga i sistematičnog izlaganja u kojem je BRID-ov suradnik Mario Kikaš ponudio vrlo korisnu skicu institucionalne, pravne i organizacijske situacije u kulturnom polju i njegovim pojedinačnim sektorima.

Kikaševo izlaganje krenulo je od presudnog pitanja – do koje su mjere specifične značajke rada u kulturi prepreka izgradnji radničke solidarnosti – i odmah ukazalo na osnovni metodološki problem. Naime, kao što pokazuje studija Cultural Employment in Europe Andyja Feista na koju se Kikaš poziva, kada govorimo o radu u kulturi nijedan od elemenata tog predmeta nije samorazumljiv – podjednako je teško definirati i kulturni sektor i zaposlenost u njemu. Feist kako prepreku preciznom istraživanju ističe vrlo širok spektar tipova zaposlenja, a kao poseban problem sagledavanja stanja na razini Europe navodi nedostatak uniformiranih principa mjerenja, koji mogućnost komparacije čini u najboljem slučaju ograničenom.

Problem općeg uvida javlja se i na razini pojedinačnih kulturnih polja: kao što postoje prepreke uspoređivanju nacionalnih kulturnih sustava, tako postoje i snažne razlike među pojedinim njihovim sektorima – filmskim, kazališnim, glazbenim, izdavačkim itd. Kao što je upozorio Kikaš, organizacija rada, produkcijski gabariti, hijerarhijski odnosi, institucionalna struktura, načini financiranja i brojni drugi aspekti fundamentalno su drukčiji, primjerice, u filmu i u kazalištu, što predstavlja ozbiljan analitički, ali i politički problem u smislu izgradnje transsektorske solidarnosti.

Kako bi uveo red u shvaćanje rada u kulturnom polju u Hrvatskoj, Kikaš je predložio njegovu podjelu na ustanove u kulturi, umjetničke organizacije i organizacije civilnog društva, samostalne umjetnike te privatni sektor, pojašnjavajući da je, očekivano, sindikalna organizacija najprisutnija u prvima. Pritom vodeća uloga pripada Hrvatskom sindikatu djelatnika u kulturi, ujedno i jednom od reprezentativnih sindikata koji sudjeluje u pregovorima o kolektivnim ugovorima, a uključuje i Sindikat hrvatskih glumaca kao svoj dio.

Na razini legislative, kulturu uređuju sektorski zakoni poput Zakona o audiovizualnim djelatnostima ili Zakona o kazalištima, a posebnu važnost ima Zakon o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva. Važan element polja su i institucije koje Kikaš naziva arm’s length institucijama, poput Zaklade Kultura nova, HAVC-a, Agencije za elektroničke medije i Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, a na radnike se posebno odnose strukovne organizacije – primjerice, Udruga plesnih umjetnika hrvatske, Hrvatska glazbena unija itd. – čija je najčešća praktična korisnost u poreznim olakšicama koje omogućuju svojim članovima.

U tako raslojenom sustavu, dakle, temeljno je pitanje ima li smisla zagovarati sindikalizam i koja bi bila njegova funkcija u odnosu na postojeće oblike kolektivnog organiziranja, ali i pozicija prema širim pitanjima radničkih prava. Kikaš je istaknuo kako sindikalizam nema smisla zagovarati pod svaku cijenu u pojedinim sektorima, ističući pritom druge oblike samoorganizacije radnika u kulturi, kao što je slovensko Društvo Asociacija ili austrijski IG Kultur kao vrijedne putokaze. Kada je riječ o zanimljivim primjerima sindikalne prakse u Europi, Kikaš je, pozivajući se na povjesničarku Miru Bogdanović, izdvojio Federaciju nizozemskih sindikata (Federatie Nederlandse Vakbeweging, FNV), koja je 2011. godine donijela zanimljivu političku odluku o “samoukidanju” zbog procijenjenog raskoraka s potrebama novih radnika. FNV se potom restrukturirao i započeo djelovati u novom obliku koji je sindikalnu borbu koncipirao kao široku solidarnu frontu koja je počela uključivati i borbu za prava samohranih majki, migranata, freelancera i drugih skupina.

Rasprava koja je uslijedila usmjerila je pažnju na više važnih sistemskih mjesta. Primjerice, Vesna Vuković iz kustoskog kolektiva BLOK upozorila je na vrlo uvjetnu mogućnost oštrog razlikovanja između ustanova u kulturi, organizacija civilnog društva i privatnog sektora, podsjećajući na raširenu komercijalizaciju ustanova, ali i česte spojeve nevladinih organizacija i privatnih tvrtki.

Kao pitanje od posebnog interesa izdvojio se najavljeni novi Zakon o umjetnicima, trenutno još u fazi izrade, koji bi postojeće okvire umjetničkog rada trebao temeljito izmijeniti i onkraj okvira uvjetovanih članstvom u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika. Kao što je Matija Mrakovčić pisala u rujnu prošle godine, dosadašnji razgovori sa strukovnim udrugama o novom Zakonu vodili su se pretežito oko “uvođenja minimalnog cenzusa, razvoja tržišta umjetnina, uvođenja programa podrške umjetničkom stvaralaštvu (stipendiranje, fondovi za produkciju), kriterija izvrsnosti, osiguranja isplate honorara za izlaganje, popisa relevantnih izlagačkih prostora”. S obzirom na navedeno, kao i na naglašavanje poduzetništva u kulturi u istupima predstavnika nekih cehova, ostaje otvorenim koliko će novi Zakon poboljšati položaj umjetnika, a koliko će to biti još jedna intervencija u evidentno kontraproduktivnom smjeru pronalaženja spasa u tržištu.

Zanimljiv moment seminara je bilo tretiranje glazbenog sektora kao stanovite iznimke o kojoj je teško govoriti zajedno s ostatkom kulturnog polja. U određenom smislu to jest točno – glazbenici su u svojem svakodnevnom preživljavanju na osobit način vezani za zabavljački angažman u privatnom ugostiteljskom sektoru, u znatno manjoj mjeri se financiraju iz javnih sredstava, ekonomska funkcija autorstva je vrlo specifično uređena, odnos s diskografima (a sada i digitalnim distributerima) izuzetno je asimetričan i sl.

Poučno je iskustvo, međutim, da u određenim dijelovima glazbene scene postoje vrlo karakteristični tipovi neformalne, protosindikalne solidarnosti koji povremeno rezultiraju i (zasad neuspjelim) pokušajima pokretanja sindikata glazbenika, uglavnom fokusiranih na minimalne iznose izvođačkih honorara. Takav tip solidarnosti relativno je prisutan, primjerice, među džez glazbenicima među kojima u znatnoj mjeri postoji svijest o potrebi da se ne ruši cijena svirke, kao i nešto izraženiji senzibilitet za tehničke i druge radne uvjete. Potonji se pritom ne tiču samo kakvog zvučnog elitizma, nego su i direktno povezani sa zdravstvenim opasnostima koncertnog nastupa. Koliko ozbiljne probleme mogu prouzročiti nedostatni tehnički uvjeti nedavno se pokazalo na koncertu JR Augusta u zagrebačkom KSET-u, kada je zbog neopreznosti tehničara preglasni binski monitor oštetio sluh gitarista, uz mogućnost uzrokovanja trajnog problema koji profesionalnom glazbeniku može upropastiti karijeru.

Uza sve sektorske razlike, dakle, ovaj slučaj pokazuje da po nekim temeljnim pitanjima, poput zdravstvene zaštite, prekarni rad u kulturi svugdje rezultira istim oblicima nesigurnosti. Sugerira to da prostora za transsektorsko udruživanje radnika u kulturi ipak ima, a on je neodvojiv od opće borbe za socijalna i radnička prava. No da bi se i sistemske i partikularne pozicije formirale, potrebno je proučavanje kapaciteta za solidarnost u kulturi i njezinim sektorima na tragu uvida koje je otvorio BRID-ov seminar. U tom smislu, ponudio je on elementarne pretpostavke za analitički ulazak u slojevito, pesimistično polje rada u kulturi. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.