Predstavnici HZSU-a se posebno bune i protiv prijedloga da se njihove ovlasti, kao navodno demokratične udruge, prenesu na Hrvatski umjetnički centar (HUC) kao javnu ustanovu u kulturi. Argument da “članstvo neće imati nikakve ingerencije niti moći išta mijenjati, nego ćemo samo dobiti još jednu ustanovu za uhljebljavanje” nije naročito jak. Moramo se upitati o čemu to danas članovi odlučuju i nije li danas sama HZSU jedna takva ustanova za uhljebljivanje, jer je ionako riječ o paraudruzi, pukoj transmisiji budžetskih para preko Ministarstva. Nije li strukturno pogrešno da postoje strukovne udruge (ULUPUH, HDD. HDLU, UHA…) i onda neka nad-udruga, HZSU? Ovako bi situacija bila bar jasnija. Ukoliko su Zakon o javnim ustanovama, kao i onaj o javnim službenicima problematični, onda i njih u sklopu jasne široke politike razvoja treba mijenjati i poboljšati a ne odbacivati sam koncept javne ustanove.

Jer, već je u samom pojmu “Javne ustanove” očuvan onaj element zajedničkog i javnosti, koji u doba opće privatizacije vrijedi braniti. Udruga se prvenstveno brine za dobrobit svojih članova, dok javna ustanova ima i neke šire zadatke i agendu. I ne stoji u potpunosti primjedba da ako se HZSU pretvori u javnu ustanovu u kulturi onda članstvo neće imati nikakve ingerencije ni moći išta mijenjati. Ne samo da bi u tijelima HUC-a trebali biti predstavnici strukovnih udruga i umjetnici, već postoje i druge metode demokratskog javnog pritiska i zagovaranja kojima zainteresirani umjetnici, kulturni radnici mogu ostvarivati svoj utjecaj.

Također, možda bi u pregovorima oko Zakona bilo mudro tražiti da uz Ministarstvo, odnosno Vladu RH, suosnivači HUC-a budu i sve registrirane strukovne udruge (kao što je slučaj sa Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade – Pogon) čime bi se mogao ostvariti uravnotežen odnos između javnog financiranja i nadzora s jedne, te nezavisnog rada i participativnog donošenja odluka s druge strane.

Na spomen javne ustanove članovi HZSU kukaju oko realizacije takvog modela na slučaju Hrvatskog audio vizualnog centra (HAVC-a), ali rekao bih da je ipak bolje da postoji takva javna ustanova, nego da se sve odlučivanje (o financiranju ali i drugim pitanjima) koncentrira isključivo unutar Ministarstva. Ukoliko telekomunikacijske kompanije i TV kuće odbijaju HAVC-u uplaćivati postotak od prihoda za stimuliranje filmske proizvodnje, na što su prema Zakonu obavezni, a država u čijoj je to nadležnosti ne čini ništa da se to promijeni, to nije problem “nefunkcioniranja takvog sustava”, odnosno HAVC-a kao javne ustanove, već problem nefunkcioniranja države kao takve, odnosno neke vrste političke korupcije, činjenice da se politička kasta nikako ne želi zamjeriti medijskim i telekomunikacijskim  korporacijama. Uostalom, nedavno predstavljenim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o audiovizualnim djelatnostima i ti bi problemi financiranja HAVC-a trebali biti konačno riješeni.

Kao što smo rekli, HZSU trenutačno samo administrira budžetska sredstva dodijeljena od Ministarstva kulture za uplatu doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Hrvatski umjetnički centar (HUC) – trenutačno se služimo tim nazivom jer tako stoji u Prijedlogu Zakona, ali možda bi doista bilo dobro smisliti naziv koji će bolje odražavati smisao i opseg djelovanja te nove institucije – mogao bi ostvarivati i niz drugih poslova i zadataka kao što su:

• autorski ugovori (standardan model, varijacije za različite tipove poslova, djela, aktivnosti), pravni savjeti u vezi s ugovorima, prodajom djela, autorskim pravima, patentima… 
• financijska kontrola i savjetovanje; 
• rješavanje problema ateljea, prostora za rad (uz suradnju s državnim i lokalnim vlastima ali i privatnim investitorima te bankama); 
• organiziranje tzv. inkubatora u području umjetnosti, kulturnih/kreativnih industrija; 
• stručna, organizacijska, financijska i pravna podrška pri uključivanju u projekte EU fondova i stranih fondacija; 
• dio strukturalnog i dugoročnog programskog financiranja različitih projekata i inicijativa u području kulture i umjetnosti odnosno kulturnih / kreativnih industrija; 
• edukacija i suradnja s obrazovnim institucijama različitih profila.

Za većinu samostalnih umjetnika, malih poduzeća, studija, kreativnih radionica, ateljea i udruga poseban, trajan i velik problem predstavlja dostupnost prostora za rad, odnosno visoka cijena najma prostora što onda često onemogućuje ili opterećuje njihov rad i razvoj. U posljednje vrijeme puno se govori i o problemima sigurnosti u gradu, a s druge strane o pitanjima urbanističkog uređanja. To su primjeri problema koji se teško mogu riješiti nekom neposrednom akcijom ali poboljšanje situacije može biti nusproizvod nekih drugih aktivnosti. Danas, već s prvim mrakom dobar dio centra Zagreba izgleda kao slum. Prazni prostori, plakatima prelijepljeni ili slomljena stakla izloga, grafiti… Mali dućani propadaju, zanatlije prestaju s radom, centar grada ostaje pust, bez aktivnosti, života. Grad Zagreb želi biti turistički i kulturni centar a nedavno je – s punim pravom – izglasan za najdosadniji glavni grad u Evropi. Istodobno, Grad Zagreb i RH u svom vlasništvu imaju niz prostora koji godinama stoje neiskorišteni. Te prostore na transparentan način treba staviti u službu kreativnih industrija i kulture. To ne znači da svima treba prostore podijeliti besplatno i bezuvjetno. Ali treba javno, na internetu objaviti listu postojećih i dostupnih prostora, jasno definirati kriterije i proceduru dodjele, uvesti diferencijaciju tipova korisnika, najma i cijena. Dok neki mogu biti dani na upotrebu uz simboličku naknadu, drugi mogu biti iznajmljivani po komercijalnim cijenama. Svojom politikom cijena, Grad i država bi tako utjecali i na privatne najmodavce ali bi trebali i nizom zakonskih i fiskalnih mjera poticati vlasnike da koriste, obnove i iznajmljuju svoje prostore.

Jedan način rješavanja problema prostora je i pretvaranje čitavih zgrada, npr. starih industrijskih ili vojnih objekata, u svojevrsne poduzetničke inkubatore u polju kulturnih odnosno kreativnih industrija. HUC bi tu mogao i trebao imati ulogu da s lokalnim gradskim upravama potakne postupak dodjele prostora u državnom i gradskom vlasništvu na korištenje pod povoljnim uvjetima; razviti kriterije i transparentnu proceduru odlučivanja. Time će se potaknuti i urbana obnova.

Također, na državnoj, zakonskoj, odnosno poreznoj razini, potrebno je pronaći i osmisliti načine kako privatne vlasnike prostora potaknuti na njihovo aktivno korištenje. Od uvođenja posebnog poreza na nekretnine koje se ne koriste, do poticanja legalizacije iznajmljivanja i kontrole cijene najma, a ako se to ostvari onda se mogu uvesti i strože sankcije za ilegalno, neprijavljeno iznajmljivanje. Prostore od javnog interesa oko kojih se vode dugogodišnji sporovi oko vlasništva lokalna zajednica treba preuzeti na upravljanje do okončanja spora i hitno dati u najam ili staviti u upotrebu. Pod prijetnjom takvog zakona možda bi i strane u sporu brže pronašle rješenje.

Postojeći jednogodišnji projektni sustav financiranja od strane Ministarstva kulture i gradskih ureda za kulturu ne doprinosi stabilnosti aktera na kulturnoj i umjetničkoj sceni, a niti pojavljivanju i kvalitetnoj izvedbi kompleksnijih projekata koji zahtijevaju višegodišnji rad i istraživanje. Uz daljnji pritisak na Ministarstvo kulture i gradske urede za kulturu da se to promijeni, dio aktivnosti HUC-a trebao bi biti usmjeren i na trajnije i kontinuirano financiranje umjetnika, udruga, inicijativa, poduzeća ili institucija u području umjetnosti i kulturnih/kreativnih industrija. Riječ je prvenstveno o višegodišnjim projektima (prosjek 3 godine, manje samo ako aplikanti to smatraju primjerenim) kod kojih je važno već na početku projekta osigurati dio financiranja u dužem vremenskom razdoblju.

Uz postojeći sustav projektnog financiranja, trebalo bi uvesti neku vrstu sustava match-fundinga između grada, republike, komercijalnih sponzora, stranih fondacija. U tom cilju dio financiranja treba izmjestiti u nezavisnu organizaciju, tijelo, poput zaklade, fonda ili centra koje bi objedinjavalo dio dostupnih izvora financiranja tj. dijelom bila korisnik ali i distributer budžetskih sredstava gradova, županija, države, ali i privatnih sponzora i stranih fondacija te EU fondova s ciljem promicanja i razvoja kulture i umjetnosti, odnosno implementacije kreativnih/kulturnih industrija. Time bi se izbjegle [ili barem umanjile] diskusije o političkom arbitriranju, te doprinijelo dugoročnoj i kontinuiranoj realizaciji ciljeva nacionalne kulturne politike i strategija posebnih područja. U nekom pametno razvijenom nacrtu zakona dio tih poslova mogao bi obavljati i HUC ili neka njegova sekcija.

U posljednje vrijeme mnogo se govori i o komercijalizaciji školstva. Javne škole i sveučilišta, financirani iz javnog budžeta, pa tako i škole, fakulteti i akademije u području kulture i umjetnosti, u načelu ne bi smjeli primati neposredne donacije korporacija i privatnih poduzetnika. Kod nas to uopće nije riješeno, mada se prema važećem Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju spominje da se mogu financirati “izravnim ulaganjem pojedinaca, trgovačkih društava i drugih pravnih osoba” te donacijama. Ne treba niti spominjati da u svim aktualnim polemikama oko prijedloga novog Zakona o visokom školstvu problem te “sive zone” nitko nije niti detektirao, kamoli u njemu vidio napad na toliko spominjanu autonomiju sveučilišta. U svakom slučaju, neko neovisno tijelo, poput HUC-a u ovom slučaju za škole, fakultete, akademije i institute na području kulture i umjetnosti, mogao bi biti transparentna transmisija i tako prikupljenih sponzorskih sredstava (nabavka opreme, organizacija vannastavnih aktivnosti, putovanja studenata i nastavnika na stručne skupove, natjecanja, izložbe…) te izdavanja potvrda o sponzorstvu i donacijama radi ostvarivanja određenih poreznih olakšica (još jedan sustav koji kod nas postoji na papiru ali nikako da zaživi).

Kritičari prijedloga Zakona iz redova HZSU tvrde da prema sadašnjem nacrtu, strukovne udruge više ne bi izdavale potvrde o umjetničkom statusu i autorskom/umjetničkom djelu, već samo HUC, pa se tvrdi da time HUC preuzima ne samo administriranje nego sveukupno verificiranje tko je umjetnik a tko nije, dok strukovne udruge u tom smislu gube relevantnost. Naravno, o umjetničkim pitanjima trebaju odlučivati same strukovne udruge. Svaka od njih sama određuje svoje kriterije za članstvo, i primaju koga hoće, ako hoće, kako hoće. O njihovoj politici prema prijemu članstva na neki će način ovisiti i njihov ugled, rad i razvoj. A HUC ne bi smio birati, odlučivati, nego samo promptno zavesti u Upisnik samostalnih umjetnika sve koji zadovoljavaju kriterije za članstvo. Na sličan način, prema Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju postoji i Upisnik zanstvenika, i nije poznato da se netko baš glasno bunio kako takva institucija ukida npr. autonomiju znanosti ili nešto slično. (Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, čl. 31 definira znanstvenike kao osobe koje su izabrane u odgovarajuća znanstvena zvanja i upisana u Upisnik znanstvenika.)

I tu Zakon treba biti potpuno liberalan: ako netko iz bilo kakvih razloga ne želi biti član neke strukovne udruge – a ima i takvih umjetnika – i taj se može prijaviti HUC-u i tražiti upis u Upisnik i onda nek njihova stručna komisija ocjenjuje ostvaruje li takav umjetnik ili umjetnica prema propisanim uvjetima pravo na upis ili ne.

Treba uvesti različite kategorije za estradnjake, glumce, likovnjake, pisce itd, i tu kategorizaciju bi trebalo pametno i otvoreno napraviti, da se sa svakim razvojem tehnologije, medija, ne mora mijenjati čitav Zakon da se ubaci neku novu kategoriju. Za svaku kategoriju treba utvrditi različite specifične kriterije. Možda je doista nepravedno da se svima priznaju iste linearne olakšice za umjetnički materijal s obzirom da jednom treba olovka, a drugom, recimo kiparu, tona željeza? Te kriterije bi strukovne udruge i umjetničke organizacije trebale polako javno ispregovarati s nadležnim ministarstvima i HUC-om kao izvršnim tijelom.

Evo, u ovom ne baš kratkom tekstu u prostor javne diskusije bačen je niz ideja i prijedloga kako bi sustav samostalnih umjetnika mogli unaprijediti. Kako zakonske promjene ne moraju biti tek kozmetika, opravdanje za “strukturne prilagodbe” shvaćene isključivo kao postepeno rezanje nekih davno izborenih i u sustav uvedenih prava. Nažalost, bojim se da ovaj i slični prijedlozi neće naići na zainteresirane uši, jer niti jedna od strana u ovom sukobu nije doista zainteresirana za kvalitativnu promjenu. Kao što prijedlog Zakona o visokom školstvu najmanje vodi računa o dobrobiti i potrebama studenta, nacrt Zakona o pravima umjetnika i obavljanju umjetničkih djelatnosti najmanje vodi stvarnu brigu o samim umjetnicima i razvoju umjetničkih djelatnosti, a javna prepucavanja se vode između onih koji samo krpaju rupe u državnom budžetu i onih koji, bez obzira na društvenu cijenu (koja će veoma brzo stići na naplatu), čuvaju davno stečene privilegije.

U takvoj situaciji, možda je najjeftinije i najracionalnije rješenje da i ovaj nacrt Zakona potiho nestane u birokratskim ladicama Vlade RH (kao što se npr. dogodilo s, možda ne savršenim ali ipak daleko boljim, prijedlogom Nacrta nacionalne strategije dizajna). Možda ćemo onda, jednog dana, za tko zna koliko godina ili kad voda dođe do grla, na izborima ipak izabrati neku političku stranku čija će Vlada imati volju, viziju, hrabrost i sposobnost da zamisli, javno ispregovara, donese i provede nove razvojne programe, i u cilju njihove provedbe oblikuje strategije i zakone koji će doista predstavljati radikalnu pozitivnu intervenciju u postojeći, nesposoban i nepravedan sustav.

Ostale dijelove teksta možete pročitati na sljedećim linkovima:

1. Čarolije zakonskih promjena
2. Što ne valja u nacrtu Zakona?
3. Traumatično mjesto kulturnih/kreativnih industrija

Kod nas u svijesti još uvijek dominantno vlada razdvajanje javnog sektora, privrede i kulture, iz čega proizilazi i perpetuiranje pogrešne vizije gospodarstva kao jedine proizvodne djelatnosti a kulture isključivo kao potrošnje, što nije primjereno aktualnom stanju postindustrijskog društva. Zakon o pravima umjetnika i obavljanju umjetničkih djelatnosti stoga prvenstveno treba promatrati u sklopu kompleksa razvoja i uloge onoga što se već uobičajeno naziva kulturnim/kreativnim industrijama. Koncepcija kulturnih/kreativnih industrija već je doživjela i različite teorijske i političke kritike, ali unatoč tome još uvijek predstavlja važan suvremeni koncept. (Nedavno je na Kulturpunktu objavljena vijest o knjizi Critique of Creativity: Precarity, Subjectivity and Resistance in the ‘Creative Industries’ koju možete besplatno preuzeti na stranici izdavača).

U zemljama Zapada sektor kulturnih/kreativnih industrija je već godinama glavni pokretač ekonomskog razvoja, generator novih vrijednosti i područje zapošljavanja. I ekonomski prosperitetne industrijske zemlje Istoka poput Kine i Južna Koreje danas upravo u tom području investiraju velika sredstva u školovanje novih kadrova te otvaraju nove studije i fakultete. Mada postojeća evropska iskustva ukazuju i na njegove probleme i ograničenja, razvoj kulturnih/kreativnih industrija nesumnjivo i kod nas otvara mogućnosti dinamičnog razvoja, zapošljavanja, promoviranja novih koncepata itd, tim više što su takve mogućnosti daleko teže ostvarive u, na primjer, sferama visoke tehnologije.

U trenutačnim opsesijama prilagođavanju standardima EU, treba naglasiti da niti sama EU nema neku jedinstvenu definiciju i jedno nedvosmisleno shvaćanje, pa tako niti jedinstvenu politiku prema razvoju, ulozi i položaju kulturnih/kreativnih industrija (već sama dvostrukost naziva ukazuje na različita shvaćanja i prakse). U različitim državama iskustva i pristupi su raznoliki. Različiti politički akteri koriste iste pojmove i naizgled govore o istome, ali se njihove interpretacije pojmova bitno razlikuju. K tome, i pojmovi kulturnih/kreativnih industrija ne pojavljuju se u svim relevantnim dokumentima (npr. Programa regionalnog i strukturnog financiranja). Ipak, posljednjih godina različite inačice pojmova “kreativnosti”, “kreativne industrije”, “kreativne ekonomije” sve češće se javljaju u dokumentima EU, pri čemu se posebna pozornost posvećuje područjima audiovizuelnih medija (tu možemo prepoznati strah od Hollywooda), digitalnih komunikacija i politike zaštite autorskih prava i intelektualnog vlasništva (‪strah kako od slobodnog, dostupnog i besplatnog dijeljenja nematerijalnih dobara tako i piratske industrije Istoka‬)…

Ukoliko bismo pitali koje je od dva zla veće – potpuna državna, institucionalna kontrola ili potpuna prepuštenost kulture tržištu, morali bismo odgovoriti “oba su gora”. Kako u Hrvatskoj sama sfera kulturnih/kreativnih industrija još nije institucionalno razvijena (u nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti, na primjer, dizajn uopće ne postoji kao kategorija pa se ne može realno odrediti koliki je stvaran ekonomski udio sektora dizajna u domaćoj privredi), možda imamo šansu ne ponoviti sve negativne aspekte koji su se već javili u drugim sredinama, ne uzeti baš najgore od dva svijeta nacionalno-etatističke birokratizacije i tržišne estradizacije kulture.

Stoga bi trebalo uzeti u obzir da u svom dominantnom, neoliberalnom obliku pojam kreativnih industrija uspješno razdvaja kulturne sadržaje od njihovog društvenog, političkog, komunikacijskog konteksta i čini ih pogodnima za tržišnu eksploataciju. Zagovaranje razvoja kulturnih industrija temelji se uglavnom na nekoliko klišea:

• naglašava se ekonomska važnost kulture i kreativnog rada, 
• postavljaju se preširoke i nejasne definicije, 
• na osnovu tako labavo postavljenih definicija i fleksibilnih parametara izvlače se statistički podaci koji “dokazuju” da su kreativne industrije ključni ekonomski sektor sa nezamislivim potencijalima budućeg rasta i razvoja, 
• svaki grad ili zemlja tad ističe neke svoje posebne pogodnosti za razvoj tog sektora i naglašava potrebu daljnjih mjera koje će još više unaprijediti situaciju, 
• ističu se pozitivni rezultati u povećanju zaposlenosti, ekonomskom rastu, uspjesima na međunarodnom tržištu… 

i na koncu, što je u ovoj diskusiji o prijedlogu Zakona naročito važno, ništa se ne govori o uvjetima rada, socijalnoj sigurnosti itd. Pomodni pojmovi “flexible work”, “flexible worker”, “flexible employment” postavljaju se kao neupitni oblici.

Budući da govor o kulturnim/kreativnim industrijama očito sa sobom nosi i duboko ukorijenjene političke i ekonomske pretpostavke treba razmotriti koje su njihove posljedice za društvo i kulturu u cjelini. S druge strane, ne može se zanemariti vrijednost određenih (potvrđeno uspješnih) modela kao ni činjenica da danas velik broj školovanih mladih ljudi u tim područjima kreativnog rada i kulturnog djelovanja vidi i priželjkuje svoju radnu i poslovnu budućnost (a ne recimo u rudarstvu ili metalurgiji).

Ta raznolika iskustva razvoja kulturnih/kreativnih industrija u Evropi trebalo bi proučiti, preuzeti ono što se pokazalo dobrim i što se u našem kontekstu može provesti, što ima kulturnog, društvenog, ekonomskog smisla i opravdanja, a pokušati izbjeći zamke i pogreške (npr. korištenja kulture kao sredstva gentrifikacije divljih zona koje onda preuzima “poduzetnički” kapital i inicijalne produktivne kulturne sadržaje brzo nadomješta isključivo komercijalnom zabavom i potrošnjom).

Umjesto preuzimanja gotovog neoliberalnog modela kreativnih industrija kakav je proteklih desetljeća razvijen prvenstveno u Britaniji, možda imamo priliku razviti vlastiti (hibridni) koncept, koji uz “poduzetnički model” kreativnih industrija uključuje i čuva tradiciju društvene i kulturne vrijednosti, socijalne svijesti, demokratske participacije u odlučivanju i zadržava raznolike oblike i izvore javnog financiranja.

Uz sve manjkavosti i kritike razvijanje i sagledavanje položaja umjetnosti u sklopu jednog takvog balansiranog koncepta kulturnih/kreativnih industrija se danas ipak čini boljim od tradicionalnog, devetnaestostoljetnog shvaćanja reprezentativne uloge kulture i umjetnosti i dominantne opsesije izgradnjom novih zgrada a ne novih institucija kao strukture organizacije, realizacije, omogućavanja i poticanja novih programa.

Govoriti o Hrvatskoj kao “društvu kreativnosti” zvuči u najmanju ruku idealistički, u najgorem deplasirano, kad znamo kako se kreativan, autorski, umjetnički rad malo cijeni, ne samo financijski, već i na ljestvici poželjnih društvenih vrijednosti. Kulturni prilozi novina su ukinuti, časopisi nestaju, televizijski programi se kulturom uglavnom bave na senzacionalistički način, u vremenu snažne dominacije vizualnih komunikacija broj sati likovne kulture je u školskim programima izuzetno mali itd… No upravo je tu uloga politike, pa tako i kulturne politike i strateških dokumenata kakav je, odnosno bi mogao biti i ovaj Zakon o pravima umjetnika i obavljanju umjetničkih djelatnosti. Politika je po svojoj naravi performativna, uvođenjem u diskurzivnu javnu sferu imaginarno postaje moguće. Ali ne samo to, zakonskim odredbama (financiranje, porezne olakšice…) i institucionalnim rješenjima (npr. osnivanje javnih ustanova) moguće je potaknuti određene željene procese.

Dohodovna klauzula – jedan mogući model

Kao što je već rečeno, ovakav sustav kakav sada imamo je nepravedan i prije svega destimulativan za samostalne umjetnike a štetan za državu. Ne stoga što država iz budžeta solidarno plaća doprinose nekim navodnim umjetničkim neradnicima, već zato što financijskim cenzusom – ne smiješ zaraditi više od … – direktno potiče varanje države, sivu ekonomiju, rad bez ugovora (što je u konačnici štetno i za same umjetnike), na crno, plaćanje na ruke ili preko trećih lica, ugovora student-servisa itd. Nacrt zakona koji je stigao na internet, nažalost, ništa tu bitno ne mijenja. Prijedlog novog Zakona prvenstveno se i svodi na to traumatično pitanje plaćanja doprinosa, pri čemu se najvažnija inovacija svodi na uvođenje i minimalnog uz već postojeći maksimalni financijski cenzus.

Prema Stavku 4, Članka 10. kojim se regulira Uplata doprinosa iz sredstava državnog proračuna pravo na plaćanje doprinosa iz državnog proračuna neće moći ostvariti oni samostalni umjetnici koji obavljanjem umjetničke djelatnosti u prethodnom trogodišnjem razdoblju ostvare prosječan ukupni godišnji dohodak:

• manji od iznosa zbroja dvanaest minimalnih plaća propisanih posebnim zakonom za svaku godinu, ili 
• iznad godišnjeg zbroja od dvadeset i četiri prosječne neto mjesečne plaće zaposlenih u Republici Hrvatskoj, na temelju statističkih podataka za prethodnu godinu.

Stavkom 5, dodatno je regulirano da “Pravo na plaćanje doprinosa iz državnog proračuna nema samostalni umjetnik koji u prethodnom trogodišnjem razdoblju ostvari prosječni ukupni godišnji dohodak izvan umjetničkog stvaralaštva i djelovanja veći od iznosa zbroja dvanaest minimalnih plaća propisanih posebnim zakonom.”

Umjesto da država stimulira rad i plaćanje preko autorskih ugovora, status samostalnog umjetnika se uporno tretira kao socijalna kategorija. Mantra je da “država uplaćuje” (dakle implicira se “poklanja”) socijalno, mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Ali svakom glumcu na stalnom angažmanu u kazalištu, ili muzičaru u orkestru, država to također plaća, često još i veće svote, i osim u poreznoj prijavi početkom godine nitko ih (s pravom) ne pita koliko još zarađuju na raznim gažama, reklamama, sapunicama.

Tu priču oko limita zarade treba u potpunosti izbaciti iz Zakona a ne diskutirati o njoj i licitirati o ciframa. Bilo kakav limit samo tjera na izvrdavanje pravila i rad na crno. Svima treba biti u interesu da svi, pa i umjetnici, što više zarađuju ali i da to reguliraju preko ugovora i da na te iznose naručitelji plaćaju poreze.

Čak je u svojim komentarima na prvi nacrt Zakona i sama HZSU naglasila da je “Maksimalni cenzus destimulirajući jer se s jedne strane kroz brojčane kriterije traži od umjetnika aktivno umjetničko djelovanje, a s druge strane ih se ograničava u financijskom smislu.” No, u čitavom svom dosadašnjem djelovanju nije napravila ništa da se ta klauzula bitno promijeni ili ukine.

Ukoliko blagonaklono gledamo, intencija zakonodavca za uvođenje minimalnog cenzusa je jasna: teži se onemogućiti situaciju da pojedini članovi HZSU ostvaruju pravo na uplatu doprinosa a da ne prikazuju nikakve prihode. U nekakvoj uređenoj situaciji mogli bi i prihvatiti tezu da ako umjetnik ili umjetnica svojim radom nije u stanju zaraditi neki minimalni osobni dohodak onda nije profesionalni umjetnik nego socijalni slučaj. Ali, nije potrebno posebno naglašavati da ne živimo u nekoj idealnoj uređenoj situaciji. Da galerije i muzeji umjetnicima ne plaćaju za izložbe, da su cijene intelektualnog rada drastično srušene, da privatno tržište umjetninama gotovo i ne postoji (ili je ograničeno na određene tipove klasične umjetničke prakse), da se potpore za kulturne programe iz godine u godinu smanjuju, da ne postoji sustav redovnih otkupa, stipendija, subvencija, rezidencijalnih programa, dakle čitava mreža različitih institucija i rješenja koja omogućavaju umjetnički rad i prihode od umjetničkog rada. U postojećoj situaciji, dakle, velika je šansa da, bez razrađenog širokog stustava potpore umjetničkoj produkciji, posljedica jedne ovakve odredbe bude potpuno destimuliranje svakog oblika umjetnosti koji ne rezultira umjetničkim objektom namijenjenim tržištu.

Također, jasnim kriterijima i pravilima o načinu ostvarivanja prava, poreznim stopama itd. treba razdvojiti estradne umjetnike od ovih niskoprofitnih, svima dati njihov institucionalni okvir, pravilnik, ali zakonski sve stimulirati da se radi preko autorskih ugovora i onda takav rad ima pravo na razne specifične vrste olakšica itd.

Ukratko, sistem treba istodobno biti i fleksibilniji i dinamičniji, ali i pravedniji.

Zašto, dakle, status slobodnog umjetnika ne bi dobili svi koji za to zadovoljavaju minimalne, različite uvjete (školovanje, djelatnost, izložbe, radovi … itd) i to žele. Dakle, treba ukinuti onaj mutni, zastarjeli, ognjištarski kriterij “doprinosa hrvatskoj kulturi”, ali uvesti i jasno definirati prava i obaveze različitih kategorija samostalnih umjetnika.

Treba ukinuti i postojeći sustav redovnih trogodišnjih revizija. Posebno nelogičan u sustavu koji naglašava važnost “umjetničke izvrsnosti” – što to znači da je netko najednom postao lošiji umjetnik? Da njegov ili njezin “zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti” najednom više nije zamjetan? Dok se zagovaraju “trajne umjetničke vrijednosti” s druge strane im se rok trajanja stavlja na tri godine.

U novom susutavu trebalo bi uvesti i različite statuse. Tako bi, na primjer, po prvom prijemu (nakon završene akademije i sl), slobodni umjetnik prve 3 godine bio u statusu npr. kandidata, pripravnika ili prvostupnika. Ako nakon te prve 3 godine on ili ona prođe reviziju, ulazi u redovno članstvo koje opet može imati različite statuse. Neki si u potpunosti uplaćuju sami, neki dobivaju određene olakšice (npr. mladi umjetnici po završetku školovanja) ili ih država sufinancira, ili im u potpunosti financira (prvenstveno za starije, ugledne umjetnike). Ali u načelu, za većinu umjetnika, država bi trebala uplaćivati doprinose barem prema zakonom predviđenim minimalnim dohotcima za određene kategorije radnika, ali i što više netko radi preko ugovora, i time plaća više poreza državi, i država bi mu uplaćivala veće doprinose i na kraju bi tako imao ili imala veću mirovinu. I onda bi relevantna uloga HUC-a, dio njihovih poslova i zadataka, bio da to administrira. Od države je iz budžeta određenom svotom financiran za stimuliranje umjetničke djelatnosti, od uplaćenih poreza dio se direktno vraća HUC-u za povećanu uplatu doprinosa itd… Kako već imamo OIB, takav sistem ne bi trebalo biti teško uspostaviti. Ovako će, prema postojećem a i novim prijedlogom Zakona predloženom sustavu, svi samostalni umjetnici u mirovini doista biti socijalni slučajevi gladni kruha.

Treba realistično postaviti, te između strukovnih udruga, umjetnika i Ministarstava kulture i financija dobro javno ispregovarati, osnovne kriterije koji su u različitim kategorijama umjetničkog djelovanja bitni i nužni za razlikovanje statusa samostalnog umjetnika koji sam sebi plaća doprinose (pri čemu je svakako potrebno omogućiti da ih plaća po osnovi realne minimalne zarade) i onih koji ostvaruju pravo na neke dodatke, subvencije odnosno kategorije zaslužnih umjetnika, emerita, kojima država plaća doprinose u povećanom iznosu.

Na taj bi način netko mogao i na samom početku karijere, nakon što godinu dana ili manje radi kao umjetnik već ostvariti status “samostalnog umjetnika” a da npr. kao kustos ne mora imati već neki broj izložbi, ili kao umjetnik samostalnih i žiriranih izložbi itd. Nakon par godina, kad zadovolji druge kriterije, prelazi u kategoriju samostalnog umjetnika kojem država plaća doprinose.

Prema određenim kriterijima i kategorijama članstva članovima se uplaćuju osnovni (minimalni) doprinosi, dok se ti doprinosi dalje uvećavaju prema zaradi obračunatoj preko autorskih ugovora.

Prema onome što je trenutačno dostupno na internetu i kruži među zainteresiranim predstavnicima udruga – i tu se potvrđuje problem javnosti čitave procedure donošenja zakona jer se pojavljuju različite verzije nejasnog statusa, pa nije jasno s čime se i s kime točno diskutira – najveći problem ovog prijedloga Zakona leži upravo u tome što nije dovoljno radikalan, u biti održava postojeći sustav uz manje-više kozmetičke promjene naziva (nije HZSU nego HUC; nije paradržavna udruga, nego javna institucija…), umjesto da omogući sistemsku promjenu na bolje.

Ovaj nacrt Zakona je očito skrpljen, i poput paketa zakona o visokom školstvu i znanosti pokazuje neobičnu tendenciju državne vlasti (koju neki pripisuju prvenstveno ambicijama srednjeg ešalona hadezeovske hijerarhije, poput Radovana Fuchsa i Jasena Mesića) da olako koncipiraju i neobičnom brzinom donose prijedloge i guraju u proceduru nacrte zakona za koje je jasno samo da će izazvati negodovanje onih na koje se primjena tih zakona prvenstveno odnosi. U trenutku krize, kad je jedini prepoznatljiv cilj stezanje remena i kresanje budžetskih troškova (uz povremene insinuacije o što većoj političkoj kontroli sustava koji bi trebali biti autonomni), svaka mudra vlast bi te ciljeve trebala ostvarivati pregovorima sa socijalnim partnerima i donošenjem određenog konsenzusa a ne zakonodavnim prepadima sklepanim u izabranom društvu iza poluzatvorenih vrata.

Drugi grijeh nacrta Zakona je tradicionalna birokratizacija. Za sve što je negdje već riješeno ponovo treba tražiti razne dozvole, potvrde, umjesto da to ide automatizmom i podrazumijeva određeno povjerenje. Općenito, naše zakonodavstvo, naše društvo u cjelini, se bazira na manjku bilo kakvog povjerenja, “dobre vjere”, već se svuda unaprijed pretpostavlja kršenje i izvrdavanje zakona, i onda, logično, takve zakone i takvo društvo i dobivamo.

Članovi HZSU tvrde da prijedlog Zakona “na nekoliko mjesta zabranjuje bavljenje umjetnošću svima koji za to prethodno nisu dobili dozvolu Države upisivanjem u Upisnik, te nadalje jednoj Javnoj ustanovi u kulturi daje za pravo da arbitrira što jest, a što nije umjetničko djelo.” odnosno da “Nacrt eksplicitno kaže da se samostalno (dakle van radnog odnosa) umjetničkom djelatnošću ne smije baviti nitko tko nije upisan u Upisnik.”

Te, pomalo histerične primjedbe, po mom mišljenju, prijedlog tumače tendenciozno i namjerno ne razlikuju “pravo na bavljenje umjetnošću” (To je ono što može svatko raditi. Bez ikakvih potvrda i papira svatko može, kao prema Marxovom naputku, nakon osmosatnog radnog dana slikati, pisati pjesme…) i status slobodnog umjetnika, koji je tek jedan način reguliranja (tzv. fleksiblnog, prekarnog) rada na tržištu, formaliziranja odnosa s naručiteljem, ostvarivanja određenih socijalnih i radnih prava i olakšica ali i način reguliranja obaveza prema državi. Nespretna formulacija u Prijedlogu olakšala im je tu zamjenu pojmova i teza, ali duboko sam uvjeren da je besmisleno tumačiti da bi u današnjoj situaciji takvo što – zabranu bavljenja umjetnošću svima koji za to prethodno nisu dobili dozvolu Države – bilo koje ministarstvo htjelo nametnuti.

Ovaj nacrt Zakona (barem za sada) tematizira samo udruge i samostalne umjetnike, očito i stoga jer taj posljednji oblik predstavlja bolnu i nekome problematičnu, ma koliko u ukupnom iznosu malu, cifru u nizu budžetskih rashoda.

Umjetnici, međutim, svoju djelatnost mogu obavljati kao samostalni umjetnici, ali i osnivanjem obrta, poduzeća, neprofitne udruge… Nekad su postojale, i dosta uspješno djelovale, radne zajednice (ukinute zakonom iz 1996). Kako je osnivanje ali i raspuštanje tvrtke kod nas još uvijek prilična birokratska i financijska komplikacija, zašto opet ne omogućiti neki takav hibridni model privremene radne zajednice koja se okuplja oko nekog projekta?

Problem statusa ‘stručnjaka u kulturi’

Postojeći sustav, ovakav kakav sada imamo  – znam iz prve ruke jer sam u dva navrata više godina bio član HZSU – je loš i nefunkcionalan, prije svega kontraproduktivan i nepravedan, jer destimulira rad samostalnih umjetnika i nejednake tretira jednako (s jedne estradni umjetnici i glumci, a praktično svi ostali s druge strane; ali opet, nije isto da li se bavite nekom klasičnom disciplinom poput slikarstva i kiparstva ili konceptualnom umjetnošću i performansom). Da ponovimo: status samostalnog umjetnika treba shvaćati kao način samozapošljavanja, a ne prikrivenu socijalnu kategoriju. Tu je sustav duboko pogrešan i ne stimulira rad i kreativnost nego potiče muljanje, rad na crno, bez ugovora, bez plaćanja poreza, isplaćivanje na ruke ili preko student-servisa i slično.

U dosadašnjem sustavu nije bio uopće regliran status raznih novih vrsta samostalnih kulturnih radnika. Pa tako kustosi npr. nisu mogli postati članovi HZSU-a kao kustosi nego samo kao likovni kritičari, a i kritičari se trenutno nalaze u sekciji književnog stvaralaštva, što je također besmisleno. U članstvu ULUPUH-a već postoje kustosi/ce ali nemoguće je da se u HZSU tako i prijave, jer u pravilniku za njih ne postoje kriteriji. Naravno, ne radi se tu tek o uvođenju još neke nove kategorije. Većina kustosa se može ‘provući’ u HZSU i po sadašnjim kriterijima, ali poanta je u afirmiranju i priznavanju statusa i samog postojanja nezavisnog kustosa, i kustoskog djelovanja općenito van muzejskih i drugih institucija, pa onda i producenta, nezavisnih istraživača, tj. ‘stručnjaka u kulturi’, kako su nazvani u prijedlogu Zakona.

Međutim, problem je u tome što je netko, pa to ovdje adresiramo Ministarstvu, u samom početku tu kategoriju definirao isključivo kao “osoba koja obavlja poslove kazališne, filmske i glazbene produkcije”, ispustivši iz vida da naziv producenta u različitim područjima umjetnosti pokriva veoma različite poslove (filmski producent, da banaliziramo, nabavlja pare dok se glazbeni  – audio  – producent bavi oblikovanjem zvučne slike u studiju za snimanje).

Dio članova/predstavnika HZSU-a je izgleda jako uvrijeđen uvođenjem kategorije “stručnjak u kulturi”, i tvrde da će to ‘otvoriti pandorinu kutiju’. Takvo esplicitno protivljenje “stručnjacima u kulturi” ne čini mi se produktivno.

Relevantan prigovor je da se tim uvođenjem kategorije “stručnjaka u kulturi” u prijedlog Zakona uvrštava i cijeli niz novih struka i zanimanja, pa postoji realna opasnost da će isti proračun ubuduće biti raspoređivan na puno veći broj aktera. To je uostalom slično situaciji s nezavisnom kulturnom gdje još uvijek nisu iznađeni modeli koji će biti u stanju podržati nove i nadolazeće aktere na sceni. U prijedlogu Zakona nigdje ne postoji niti jedna naznaka da će se u proračunu RH proporcionalno broju novih članova uvećati i sredstava namjenjena financiranju statusa samostalnih umjetnika. Ali taj zahtjev sam po sebi nije dostatan, treba ga nadopuniti temeljitim reformiranjem čitavog sustava samostalnih umjetnika i općenito financiranja kulturne proizvodnje. I naravno, čitav budžet za kulturu treba povećati pa će biti manje ovakvih diskusija kojima se samo štite vlastiti uski interesi, makar i na račun šireg općeg ili javnog interesa. (O izdvajanjima za kulturu i umjetnost na EU nivou vidi vijest o programu Kreativna Evropa te kampanji we are more, a pregled zakonskih regulativa za samostalne umjetnike u zemljama EU pogledajte ovdje.)

Možemo se složiti da je status producenata dvosmislen i problematičan. Možda status producenata koji se prvenstveno bave financiranjem projekata doista treba rješavati na neki drugi način. Ali činjenica je da se u postojećem Zakonu umjetničkim djelovanjem praktično smatraju samo stare, klasične kategorije likovnog, kazališnog, književnog itd. stvaralaštva. Na primjer, čitav segment onoga što se kolokvijalno naziva novim medijima je u nekom zakonskom limbu.

Dakle, novi zakon treba biti takav da bez problema može prihvatiti sve buduće promjene i nove kategorije, poslove… Zakon treba biti maksimalno fleksibilan i otvoren, a nesumnjiva je činjenica da na kulturnoj sceni, posebno onoj vaninstitucionalnoj, postoji već niz radnika i poslova, novih načina djelovanja i organiziranja, praktično novih profesija, čije postojanje sada nije ničim regulirano. Ti ljudi na osnovu svoje djelatnosti ne mogu ostvarivati niz prava i time su praktično svedeni na građane drugog reda. Bolje rećeno trećeg, jer su već i samostalni umjetnici građani drugog reda: kako nemaju redovita mjesečna primanja u stalnom iznosu banke im ne odobravaju minuse po tekućem računu, o kreditima mogu samo sanjati itd.

Ukratko, treba izbjeći usko određenje “stručnjaka u kulturi”, i definirati ga tako da obuhvaća i kritičare, producente, kustose, teoretičare i sve druge postojeće i moguće nove profesije čiji je rad autorski i rezultira proizvodnjom nekog znanja o umjetnosti i/ili novih umjetničkih sadržaja i programa.

“Najviše umjetničke vrijednosti”

Članak 2. nacrta Zakona kaže da “Republika Hrvatska i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave potiču umjetničko stvaralaštvo i umjetničke djelatnosti financijski, te propisivanjem i provođenjem drugih odgovarajućih mjera, a osobito onih kojima se promiču najviše umjetničke vrijednosti.” Na kraju se sve to svodi na programsko financiranje preko natječaja a glavna diskusija se sad vodi oko rješavanja zdravstvenog i mirovinskog za relativno mali broj – 1321 – samostalnih umjetnica i umjetnika. Postoji i niz drugih aspekata, problema, tema, potreba koje bi trebalo adresirati i rješavati a koje ovaj Nacrt niti ne spominje. Zanimljivo je, recimo, da nacrt Zakona niti jednim stavkom ne spominje niti regulira prava i obaveze umjetnika stranaca u Republici Hrvatskoj što će naravno veoma brzo biti zanimljiva tema u sklopu pridruživanja RH EU. Obzirom da se pokušaj žurnog donošenja Zakona opravdava prilagođavanjem pravilima i standardima EU taj previd je tim zanimljiviji.

Danas kategoriju “najviših umjetničkih vrijednosti” ne možemo shvatiti drukčije nego kao floskulu. Potpuno je fantastična – fantazmagorična čak – zamisao da danas, 2011. godine, na početku 21. stoljeća, postoje navodno ozbiljni ljudi, umjetnici, medijski djelatnici, političari i javni službenici, koji su uvjereni da je nekako realno moguće mjeriti “doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti” i da za to postoji nešto poput “objektivnih kriterija”! Štoviše, njihovo uvjerenje da uopće postoji nešto kao što su “hrvatska” kultura i umjetnost čemu treba dati svoj doprinos!? I da se po tim devetnaestostoljetnim ognjištarskim idejama kulturalnog identiteta žele uspostavljati današnji kriteriji. Što bi to bilo slikarstvo ili skulptura u kojoj mogu uživati samo etnički Hrvati a ne i Slovenci? Što je potpuno nerazumljivo i nebitno već Srbima od kojih nas dijeli isti jezik??? Što bi to bilo specifično “hrvatsko” u suvremenim medijskim praksama? Ili baletu? Zar nije moguće zamisliti umjetničko djelovanje koje predstavlja značajan doprinos univerzalnoj svjetskoj kulturi, a da ne doprinosi ništa specifično hrvatskoj?

Sve su to naravno sofističko-retorička pitanja, osnovni je problem u području kulturne politike, odnosno shvaćanja položaja kulture i umjetnosti u društvu. Želimo li i dalje ostati u klasičnom shvaćanju lijepih umjetnosti, visoke kulturne vrijednosti kao elitnog i elitističkog područja ili kulturu shvaćamo ne tek kao neproduktivni budžetski trošak, rasipanje (i s druge strane kao komercijalno podilaženje niskom ukusu masa u tzv. masovnoj odnosno popularnoj kulturi), nego kao prostor kolektivnog ostvarivanja novih vrijednosti, simboličkih ali i ekonomskih, unapređenja društva, javnosti, javne diskusije o svim društvenim, političkim pa i moralnim pitanjima?

U Nacrtu zakona u tom smislu je naročito problematična točka 7, Članka 10. kojom se navodi da se: “Pri razmatranju umjetničkog stvaralaštva i javnog djelovanja podnositelja zahtjeva za ostvarivanje prava iz stavka 1. ovoga članka, neće usvojiti zahtjev podnositelja, iako udovoljava umjetničkim kriterijima iz ovoga Zakona i Pravilnika iz stavka 10. ovoga članka, za kojega utvrdi da njegovo umjetničko djelovanje u prethodnih šest godina ne predstavlja zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti.”

Očito je riječ o restriktivnoj klauzuli kojom se Ministarstvu odnosno HUC-u, preko Stručnog povjerenstva omogućuje da nekim umjetnicima, podnositeljima zahtjeva, uskrati pravo na uplatu doprinosa na osnovu nekih, samo njima znanih, mutnih i nejasnih kriterija. Tu se doista (nepotrebno) otvara prostor za različite sprege birokratsko-financijskih i političkih odnosno ideoloških kriterija, pa i trivijalnih ali stvarnih osobnih antagonizama.

Nije li također u najmanjnu ruku neprimjereno i nespretno da se baš za samostalne umjetnike koji su ionako najviše izloženi pritiscima tržišta, fleksibilne zaposlenosti, problemima naplaćivanja svog rada, izrijekom zahtijevaju “najviše umjetničke vrijednosti”, “izvrsnost”, a da se to ni na koji ozbiljan način ne odnosi i ne zahtijeva od budžetski financiranih institucija i zaposlenih u njima. Tamo se ostvarivanje “najviših umjetničkih vrijednosti” automatizmom pretpostavlja. Uostalom, kako ističe Gregory Sholette svijet umjetnosti, umjetničko tržište, muzeji i galerije i sva prateća industrija, uključujući tu i relativno mali broj onih doista izuzetnih, vrhunskih, inovativnih umjetnika i umjetnica, umjetničkih praksi i institucija, živi od one “tamne materije”, kritičarima, kustosima, povjesničarima umjetnosti, kolekcionarima i trgovcima uglavnom nevidljivog rada i postojanja milijuna ne tako dobrih pa i loših umjetnika, studenata umjetnosti, nedjeljnih slikara, hobista, amatera, svakodnevnih kreativnih praksi blogera, aktivista, street-artista, udruga, različitih samo-organiziranih grupa…

Naglasimo još jednom: status samostalnog umjetnika ne bi smio biti ni socijalna kategorija niti privilegija nekih izuzetno nadarenih i/ili uspješnih (kao što sada, nažalost, je). On mora omogućavati rješavanje statusa i time ostvarivanje Ustavom zajamčenog prava na rad najširem broju zainteresiranih pojedinaca. Umjetnička kvaliteta, kulturna važnost, “neprijeporan doprinos (hrvatskoj) kulturi i umjetnosti” su nešto drugo, o čemu se odlučuje na drugim mjestima, na drugačije načine, i u krajnjoj liniji u nekom drugom vremenskom rasponu.

Ostale dijelove teksta možete pročitati na sljedećim linkovima:

1. Čarolije zakonskih promjena
3. Traumatično mjesto kulturnih/kreativnih industrija
4. Nova javna ustanova umjesto stare nad(ri)udruge