Domagoj Šavor, koordinator Saveza udruga Klubtura, uvodno je istaknuo da upravo rezultati tog natječaja reflektiraju ono na što upozoravaju godinama, a tiče se neodrživih kulturnih politika, neadekvatnog zakonskog uređenja i lošeg upravljanja kulturnim sustavom. Isto tako, te su odluke Ministarstva kulture i medija stavile u neravnopravan položaj sve one koji imaju pravo prijaviti se na natječaj, čime je Ministarstvo prekršilo odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije.

Ključni zakon u području kulture, Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi, jasno je propisao ulogu Kulturnih vijeća koja stručno vrednuju i ocjenjuju programe i projekte prijavljene na javni poziv te predlažu kriterije njihova vrednovanja. No, s obzirom da je njihova uloga samo savjetodavna, Vijeća izrađuju prijedlog financiranja, a konačnu odluku na temelju prijedloga Vijeća donosi ministrica kulture.

“Iako to ne obvezuje ministricu da poštuje mišljenja Vijeća, ipak smatramo da nepoštivanje njihovih odluka dovodi u pitanje legitimitet odluka Ministarstva. Očekivalo bi se da se ta odluka, osim na temelju prijedloga Vijeća, donosi i na temelju kriterija i uvjeta s kojima su upoznati svi prijavitelji. Zahvaljujući institutu Zahtjeva za ostvarivanje prava na pristup informacijama kojeg smo podnijeli u ožujku 2024., sada je posve jasno da se te odluke donose proizvoljno i da su u svojoj suštini diskriminatorne jer uvjeti i kriteriji u praksi nisu jednaki za sve”, istaknuo je Šavor. 

Iako Vijeće nije uopće razmatralo programe koji nisu prihvatljivi za financiranje, ministrica kulture je ipak nekima od tih programa dodijelila sredstva, dok je iz financiranja u potpunosti izbacila programe kojima je Vijeće sredstva dodijelilo. 

Ana Kutleša ispred udruge BLOK – Lokalna baza za osvježavanje kulture, kojoj je Ministarstvo kulture i medija ove godine u potpunosti uskratilo financiranje za nagrađivani te lokalno i međunarodno prepoznati program Muzej susjedstva Trešnjevka, istaknula je da su prvo bili iznenađeni što im je Kulturno vijeće nakon što im je protekle dvije godine dodijeljivalo sredstva za program, odjednom odlučilo ne financirati ga, iako se radi o istom programu, s istim metodologijama i istim načinom rada. 

“Međutim, dobivši tablicu koja je jasno usporedila odluke Vijeća i odluke ministrice, postalo je jasno da se ne radi o odluci Vijeća koja bi odjednom diskreditirala naš program već se isključivo radi o odluci ministrice. Uslijedio je niz žalbi i istupa prema Ministarstvu koji nisu rezultirali suvislim objašenjenjem”, istaknula je Kutleša te naglasila: “Odluke se prema Zakonu donose na temelju odluka Vijeća, pa ovim putem pozivam ministricu Ninu Obuljen Koržinek da objasni imaju li njene odluke legitimitet koji nadilazi odredbu Zakona koja kaže da ona donosi odluke, kao što pozivam i članove Vijeća Branku Benčić, Ninu Križan, Martinu Miholić, Martinu Silić i Zlatka Vidačkovića da komentiraju činjenicu da se njihove odluke očito ne poštuju”.

Iako je Kutleša primarno govorila o ukidanju sredstava odlukom ministrice, istaknula je i čnjenicu da se iznosi koje dodjeljuje Ministarstvo kulture iz godine u godinu smanjuju. “Čak i oni koji dobiju sredstva ne mogu adekvatno realizirati programe, platiti suradnike, platiti sav rad, održati razinu produkcijske kvalitete. Govorimo o godinama inflacije, porastu cijena rada, porastu cijena usluga, usložnjavanju produkcijskih uvjeta i to, pokazuje se, Ministarstvo ne može pratiti.”

U 2024. godini za interdisciplinarne kulturne i umjetničke prakse Ministarstvo je dodijelilo tek 18 % ukupno zatraženih sredstava. Potrebe tog dijela sektora iznose preko 4 milijuna eura, a Ministarstvo mu je namijenilo manje od 750 tisuća. Na to upućuje i dio koji se odnosi na zatražena sredstva. Iako je prosječan iznos dodijeljen programima prema rezultatima poziva za interdisciplinarne kulturne i umjetničke prakse oko 3000 EUR, sredstva koja su za te programe tražili prijavitelji u prosjeku su trostruko ili četverostruko veća. 

“Unatoč tome što se ministrica kulture hvali povećanjem udjela kulture u ukupnom državnom budžetu ili povećanjem budžeta za javne potrebe u kulturi, vidimo da na terenu nešto ne štima, da ta sredstva ne odlaze u ruke kulturnih radnika i radnica koji proizvode najveći broj suvremenih kulturnih programa koji su u potpunosti besplatni, onih koji zaista svakodnevno donose najširoj publici kritičke, zanimljive, interdisciplinarne, eksperimentalne programe i pomiču granice”, rekla je Kutleša te zaključila: “U tom smislu nije slučajno da su odbijeni baš programi koji su takvi, programi poput našega. BLOK je ujedno jedna od udruga koja kontinuirano upozorava na neodržive radne uvjete u kulturi, na politike Ministarstva koje nisu razvojne. U 2021. smo kroz kampanju Za poštenu plaću ukazali na nelegitimnu praksu Ministarstva da ne dozvoljava pravdanje plaća kroz programe što nije bilo u skladu s postojećim zakonskim aktima. Ministrica je tada pod pritiskom javnosti to bila prisiljena promijeniti, tako da nam se čini da smo sada dovedeni u situaciju da trpimo neki tip odmazde.”

U tom smislu, važno je naglasiti da sredstva jedinica lokalne i regionalne samouprave za područje kulture, kao ni sredstva koja dolaze iz drugih izvora, poput Europskog socijalnog fonda ili drugih EU sredstava, ne mogu i ne smiju zamijeniti sredstva koja bi Ministarstvo kulture trebalo osigurati za temeljne kulturne i umjetničke aktivnosti udruga i pojedinaca u kulturi.

Tonči Kranjčević Batalić iz Platforme Doma mladih, krovne organizacije koja djeluje u Domu mladih, centru nezavisne kulture u Splitu, ali i šire, rekao je da su oni u kontekstu ovog natječaja jedna od organizacija koja bi se trebala smatrati sretnom jer je upala u grupu koja je dobila povećanje sredstava u odnosu na ono što je Vijeće odredilo. “Međutim, smatramo da bi rezultati trebali biti temeljeni na transparentnim kriterijima i na evaluaciji koje bi Vijeće trebalo provoditi i učiniti javno dostupnom, pa da se prigovori i žalbe imaju temeljiti na nečem opipljivom i dokazivom, a tako i odgovori Ministarstva na te žalbe”, istaknuo je.

U kontekstu konkretnog natječaja zbog kojeg je organizirana konferencija za medije, Kranjčević Batalić se osvrnuo na podatke koji proizlaze iz tablice koju je Klubtura dobila temeljem Zahtjeva za ostvarivanje prava na pristup informacijama. 

Na natječaj je prijavljeno oko 500 programa. Prema javno dostupnom zapisniku, Vijeće nije uopće razmatralo programe koji nisu prihvatljivi za financiranje: one koji pripadaju drugim programskim djelatnostima, za čiju su realizaciju tražena sredstva samo od Ministarstva kulture i medija, koji nisu prijavljeni u skladu s uvjetima natječaja. Ministrica kulture je ipak nekima od tih programa dodijelila sredstva. 

Od oko 200 programa odbijenih zbog toga što nemaju sufinanciranje, za sedam programa financiranje je ipak odobreno. Od 16 programa koje je Vijeće stručnom procjenom odbilo jer ne pripadaju programskoj djelatnosti, dva su programa odlukom ministrice ipak odobrena za financiranje. 

S druge strane, unatoč odluci Vijeća o financiranju i prijedlogu iznosa za financiranje, 13 programa udruga je iz financiranja u potpunosti izbačeno. Minimalno je povećan iznos koji je Vijeće odredilo za financiranje 49 programa. Radi se o minimalnom povećanju od oko 500 do 1000 eura. Za tri programa smanjen je iznos koji je Vijeće predložilo.

“Naglašavamo da ne smatramo problematičnim što su neki programi financirani, a drugi ne, niti što je nekima povećan iznos koji je dodijelilo Kulturno vijeće, a nekima smanjen ili je program u potpunosti izbačen iz financiranja. Problem je u tome što se ne zna na temelju čega se sve to događa, što nemamo uvid u rad Vijeća, u njihov način evaluacije programa niti proces donošenja odluka pa onda ni odluke kojima je ministrica preinačila odluke Vijeća nemaju utemeljenje. Ispada da se radi vrlo arbitrarno što ostavlja prostor za pretpostavke – možemo nagađati zašto su odluke takve kakve jesu, no to ne bi trebalo biti podložno interpretacijama”, istaknuo je Kranjčević Batalić.

Ovo je Vijeće važno zato što u brojnim gradovima i općinama ne postoji vijeće koje je namijenjeno programima nezavisne kulturne scene, koja stvara brojne besplatne i nove kulturne i umjetničke programe za zajednicu. Naprimjer, u Splitu takvo Vijeće nije osnovano pa Platforma Doma mladih ovisi upravo o financiranju na Vijeću Ministarstva kulture. “Pozvao bih Vijeće za interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse da se priključi našoj inicijativi, da Vijeće samo prozove Ministarstvo zbog mijenjanja odluka i da oni sami potaknu da se uvedu promjene u sustav odlučivanja”, zaključio je Kranjčević Batalić.

Upravo ovakvo netransparentno postupanje i samovolja točan su opis upravljanja kulturnim sektorom posljednjih godina od strane Ministarstva kulture i medija, istaknuo je Domagoj Šavor. “Od donošenja temeljnih strateških dokumenata i analiza bez sudjelovanja i uključivanja širokog kruga radnica i radnika u kulturi, do nebrige za razvoj sektora koji nije usmjeren komercijalizaciji i turistifikaciji, smatramo da je ovo Ministarstvo učinilo sve da zatomi razvoj kulture, a onda i društva koje kritički propituje svijet oko sebe.”

Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi, donesen 2022. uz veliko protivljenje kulturne javnosti, samo je potvrdio dosadašnju praksu kojom ministrica kulture može na ovakav način donijeti odluke, bez uvažavanja prijedloga Vijeća. “Dok je Zakon bio u javnom savjetovanju, tražili smo da se davatelj financijskih sredstava zakonski obveže na obrazloženje svojih odluka koje se ne poklapaju s odlukama vijeća, no Ministarstvo kulture i medija to je eksplicitno odbilo. Stoga ponavljamo svoj zahtjev. Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi potrebno je doraditi tako da se Pravilnikom, odnosno podzakonskim aktom jasno propiše pod kojim uvjetima i na koji način ministrica kulture može zaobići prijedlog Vijeća. Također zahtijevamo da se u taj proces krene uz puno sudjelovanje zainteresirane javnosti, temeljem javnog poziva za radnu skupinu, a sukladno dobrim praksama upravljanja kulturnim sustavom. Vjerujemo da se jedino na taj način mogu osigurati bolje, kvalitetnije, transparentnije i održivije politike financiranja sektora”, zaključio je Šavor. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Konferencija se održava nakon javne objave prijedloga Kulturnog vijeća za interdisciplinarne i nove umjetničke prakse s popisom programa i projekata te predloženim iznosom financijske potpore, koji pokazuje kako ministrica odluke o financiranju donosi uz zaobilaženje prijedloga stručnog Vijeća, bez jasnih obrazloženja i pravila jednakih za sve prijavitelje.

“Smatramo da ovakav način upravljanja javnim sredstvima, gdje se pojedinim prijaviteljima bez jasnih, nedvosmislenih i sljedivih kriterija i procedura dodijeljeni iznos povećavaju, smanjuju ili im se odbijaju programi, nastavlja na dugogodišnje netransparentne prakse ovog ministarstva koje prijavitelje stavlja u nepovoljan i nepravedan položaj”, poručuju iz Klubture. 

Najavljuju kako će se na konferenciji dotaknuti i drugih ključnih pitanja upravljanja kulturnim sektorom od strane Ministarstva kulture i medija RH, a uz predstavnika Saveza udruga Klubtura Domagoja Šavora, govore Ana Kutleša iz udruge BLOK – Lokalne baze za osvježavanje kulture i Tonči Kranjčević Batalić iz splitske Platforme Doma mladih.

Tko i kako donosi odluke?

Prema Zakonu o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi usvojenom 2022. godine, Vijeće izrađuje prijedlog na temelju kojeg davatelj financijskih sredstava donosi odluku o dodjeli sredstava. Prijedlog vijeća savjetodavnog je karaktera, a ovlasti davatelja financijskih sredstava u ime Republike Hrvatske obavlja ministrica kulture. Ukratko, kakve god odluke o financiranju bile donesene, za njih je fiskalno i vrijednosno odgovorna ministrica kulture.

Kako u dopisu povodom ZPPI-ja navodi Ministarstvo kulture i medija, prijedlog Vijeća za 2024. godinu izrađen je nakon provedenog postupka vrednovanja programa i projekata te dostavljen donositelju odluke o financiranju. Taj postupak propisuje članak 15. spomenutog Zakona, prema kojem vijeća u svom radu, između ostalog, stručno vrednuju i ocjenjuju programe i projekte prijavljene na javni poziv i predlažu kriterije njihova vrednovanja. Na ovom mjestu važno je istaknuti, kao što i samo Ministarstvo kulture i medija navodi, da dokumenti koji bi upućivali da je taj postupak zaista proveden, poput evaluacija programa ili obrazloženja odluka – ne postoje. Stručne ocjene Vijeća dostupne su nam samo u obliku predloženog iznosa financiranja koji se nalazi u ovoj tablici.

Uvidom u nju ipak možemo vidjeti što je Kulturno vijeće za interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse (u sastavu Branka Benčić, predsjednica, i članovi Nina Križan, Martina Miholić, Martina Silić i Zlatko Vidačković) predložilo, a što je ministrica Nina Obuljen Koržinek na koncu odlučila.

Što je Vijeće odlučilo?

Kulturno vijeće za interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse u svom se radu vodilo uvjetima propisanim u Uputama za predlagatelje. Prema Uputama, programi koji nisu prihvatljivi za financiranje su oni koji po svojim temeljnim karakteristikama pripadaju programskim djelatnostima koja vrednuju druga kulturna vijeća, zatim programi koji se odnose na medijsku produkciju i audiovizualno stvaralaštvo te programi koji se odnose na izradu i održavanje mrežne stranice i objavu elektroničkih publikacija, razvoj mobilnih aplikacija i sl. Nisu prihvatljivi ni programi za čiju su realizaciju tražena sredstva samo od Ministarstva kulture i medija, programi koji nisu izvršili dosadašnje obveze prema Ministarstvu te programi koji nisu prijavljeni u skladu s propozicijama Poziva i Uputa.

U tom smislu, od 508 prijavljenih programa, Vijeće je više od 200 programa odbilo jer su prijavitelji za realizaciju tražili samo sredstva Ministarstva kulture i medija (oznaka C u tablici), dok je sedam programa odbilo jer ne pripadaju programskoj djelatnosti interdisciplinarnih i novih umjetničkih i kulturnih praksi. Sve ostale programe Vijeće je predložilo za financiranje. Ako su programi prijavljeni u krivoj potprogramskoj djelatnosti (cjelogodišnji programi, razvoj i produkcija projekata mladih umjetnika do 30 godina, umjetnička istraživanja i produkcije, festivali i manifestacije, edukativni program), Vijeće ih je prebacilo u točnu kategoriju.

Što je ministrica kulture odlučila?

Od oko 200 programa odbijenih zbog toga što nemaju sufinanciranje, za sedam programa financiranje je ipak odobreno. Od 16 programa koje je Vijeće stručnom procjenom odbilo jer ne pripadaju programskoj djelatnosti, dva su programa odlukom ministrice ipak odobrena za financiranje. Unatoč odluci Vijeća o financiranju i prijedlogu iznosa, 14 programa je iz financiranja u potpunosti izbačeno. Povećan je iznos koji je Vijeće odredilo za financiranje 49 programa, i to na način da je tek osam programa ostvarilo povećanje veće od 1000 eura. Za tri programa smanjen je iznos koji je Vijeće predložilo.

Kulturno vijeće za interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse dosljedno je donijelo prijedlog odluke o financiranju, držeći se uvjeta koje je zajedno s Ministarstvom (članak 15. Zakona) izradilo za konkretni poziv. Nameće se pitanje zašto je i na temelju kojih kriterija ministrica kulture donijela odluke kojima, suprotno prijedlogu Vijeća, pojedine programe u potpunosti izbacuje iz financiranja, nekima povećava predložena sredstva ili pak u financiranje propušta programe koji ne ispunjavaju uvjete propisane natječajem. Ovo smo pitanje postavili ministrici, a komentar smo tražili i od predsjednice Vijeća za interdisciplinarne i nove umjetničke prakse, no do objave teksta nismo dobili njihove odgovore.

Izostanak evaluacije svakog programa predloženog za financiranje u ovom kontekstu dodatno doprinosi netransparentnosti jer, osim što prijaviteljima programa otežava promišljanje sadržaja koji produciraju u svjetlu njegovog razvoja i održivosti, ne postoji niti jasno izraženo i javno dostupno stručno vrednovanje koje bi predstavljalo branu proizvoljnosti. Ovako možemo zaključiti samo to da se radi o arbitrarnoj odluci koja nije utemeljena ni na čemu provjerljivom, mjerljivom ili dokazivom, čime Nina Obuljen Koržinek prijavitelje stavlja u neravnopravan položaj, kršeći time propise Republike Hrvatske u čije ime ove odluke donosi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Savez je prethodnih godina provodio analize javnog sustava financiranja Ministarstva kulture i medija i bio angažiran oko praćenja procesa donošenja novog Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi u 2022. godini.

U komunikaciji s ostalim akterima iz civilnog društva u kulturi, kulturnim radnicima i radnicama, umjetnicima i umjetnicama, uoči parlamentarnih izbora, formulirali su zahtjeve koji se tiču nužnih poboljšanja uvjeta rada u kulturnoumjetničkom sektoru, unapređenja sustava javnog financiranja Ministarstva kulture i medija, transparentnosti donošenja odluka te uključivanja civilnog društva u procese strateškog planiranja.

“Smatramo da političke stranke i politički kandidati, kao i svi donositelji i provoditelji javnih politika, trebaju uzeti u obzir važnost institucionalnog okvira za razvoj kulturnog sektora i podršku javnoj kulturi koju za lokalne zajednice proizvode institucije, udruge, kulturni radnici i umjetnici”, poručuju iz Klubture.

U predizbornim zahtjevima traže, između ostalog, hitan prekid prakse netransparentnog donošenja odluka o financiranju i daljnje centralizacije sustava javnog financiranja kulture i umjetnosti. Upozoravaju i na neodrživost sustava javne kulture koji “perpetuira neprimjerene radne uvjete i socijalna prava kulturnih radnika i umjetnika, a osobito njenog najranjivijeg dijela – mladih umjetnika i umjetnica te organizacija civilnog društva iz svih dijelova Hrvatske”.

Podrška zahtjevima prikuplja se putem online obrasca do 15. travnja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Trenutna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek (HDZ) otvorila je prvi od krugova odgovora na pitanje o položaju nezavisne kulturne scene, s posebnim osvrtom na prostorne uvjete njenog rada. Obuljen Koržinek je istaknula da je jedan dio odgovornosti za taj položaj svakako na središnjoj, dok je drugi na lokalnoj vlasti, pogotovo što se tiče prostora. Za izvaninstitucionalnu kulturu njeno je ministarstvo, kaže, učinilo mnogo: velika sredstva iz europskih fondova uložena su upravo u organizacije nezavisne kulture (iako su istraživanja pokazala da je taj kratkoročni i jednokratni priljev sredstava pridonio upravo njihovoj neodrživosti i posljedičnom smanjenju programa i zaposlenika), dok su izravne potpore dodijeljene upravo umjetnicima, pogotovo u području suvremenog plesa i cirkusa. 

Ministrica nije propustila spomenuti donošenje Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi (2022) kojim je njeno ministarstvo “stvorilo preduvjete da se na lokalnoj razini mogu donositi posebna pravila o korištenju prostora”. Niti je spomenuti Zakon to omogućio (jedinice lokalne samouprave i prije su donosile pravila i dodjeljivale prostore) niti je ministarstvo Nine Obuljen Koržinek ono koje se njime treba hvaliti. Naime, prema Zakonu, samoupravne jedinice i Ministarstvo kulture odnosno Vlada RH bili su dužni u roku od godine dana (dakle, do 26. srpnja 2023.) donijeti uredbe o kriterijima za dodjelu prostora. Uredba koja uređuje dodjelu državnih nekretnina još uvijek nije izrađena, kamoli da je stupila na snagu, čime ministarstvo Nine Obuljen Koržinek daje primjer upravo jedinicama lokalne samouprave kako ne moraju poštovati Zakon te se agonija neadekvatnih prostornih resursa za rad izvaninstitucionalnog sektora samo produljuje.

Urša Raukar (Možemo) smatra da je nezavisna kultura jedno od najpropulzivnijih mjesta stvaranja umjetnosti i kulture, no uvijek u prekarnim uvjetima rada, financijski i prostorno zapostavljena. “Nezavisnoj kulturi je potrebna održivost, potrebno je značajno ulaganje u programski razvoj, uvjete stvaranja i distribucije, kako bi nezavisna uz institucionalnu kulturu bila dostupna svakom građaninu”. Kao pozitivne primjere istaknula je udvostručenje proračuna za kulturu u Zagrebu, osnivanje ustanove Novi prostori kulture, kao i skoro otvaranje poziva za trogodišnje potpore organizacijama. 

Marija Selak Raspudić (Most) smatra da nezavisna kultura može biti pokretač društvenih promjena, pa stoga treba imati osigurane barem prostorne uvjete. Hrvatska treba slijediti primjer Europske unije u kojoj su se udvostručila sredstva za kulturu. Smatra da je depolitizirati kulturu moguće prvenstveno kod izbora i imenovanja u institucijama – treba razvijati nove modele odlučivanja kroz rasprave u skupštinama, ali i šire, a ne da je sve koncentrirano u odlukama izvršne vlasti, kao što je to sada slučaj, što je dodatno potvrđeno novim Zakonom o kulturnim vijećima.

Dva muškarca u studiju, bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović (sada DP) i Mladen Tarbuk (SDP) bavili su se uglavnom nazivljem: što je to nezavisno u nezavisnoj kulturi? Hasanbegović smatra da je rad u području nezavisne kulture izbor i da samom činjenicom da netko djeluje izvan institucija znači da preuzima rizik dodatnog napora da se pridobije publika i da se živi od svoga rada. Tarbuk smatra da je sva kultura zavisna te da je najveći problem Hrvatske taj da nismo u trideset godina napravili pravo kulturno tržište, nismo ga dovoljno liberalizirali. Također, Tarbuk smatra da Hrvatska ne postoji kao jedinstveni kulturni prostor u kojem postoji suradnja i razmjena između gradova i mjesta. Možda da Tarbuk bolje poznaje termine i nazivlje, tada bi mogao prepoznati i taj tip suradnje koji se razvija već dugih dvadeset godina upravo trudom i zalaganjem nezavisne kulturne scene. 

Unatoč neoliberalnom brbljanju koje si mogu priuštiti pojedinci koji zapravo za svakodnevnu egzistenciju (u polju kulture) ne moraju brinuti, Tarbuk je istaknuo jednu važnu točku kojoj se mora posvetiti buduća garnitura u Ministarstvu kulture, a odnosi se na sustav odlučivanja u kulturi koji mora biti izuzet iz sfere politike. “Kad sam ja bio na čelu jednog kulturnog vijeća, tadašnji ministar ni jedan put nije te odluke pobijao ili mijenjao”, rekao je.

Kao da je osjetila da se treba od takve izjave obraniti, Obuljen Koržinek je u sljedećem krugu izjavila: “Ako je netko pokazao da ne utječe na odluke Vijeća, onda sam to ja!”. Zanimljivo je da su upravo u njenom dvostrukom mandatu, kao što su pokazala istraživanja koja možete pronaći i na stranicama ovog medija, iz financiranja u sklopu Javnog poziva za predlaganje javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske iz godine u godinu ispadali kvalitetni projekti koje je Ministarstvo kulture dugi niz godina podržavalo, i to bez obrazloženja. Kao što Zakonom kojim se ministrica pohvalila nije propisana obaveza Vijeća da za svaki predloženi projekt koji zadovoljava formalne uvjete natječaja sastavi kratku evaluaciju i obrazloženje, tako nije propisana ni obveza javne objave ocjena Vijeća. Stoga javnost nikada nije u mogućnosti znati koje je odluke stručnih Vijeća ministrica odobrila, a koje je zakonski omogućenom diskrecijskom odlukom mijenjala. Tako da nam ne preostaje drugo nego vjerovati ministrici.

Bivši ministar Hasanbegović nije se osvrnuo na temu utjecaja na odluke kulturnih vijeća.

Stav aktualne ministrice o izvaninstitucionalnoj, nezavisnoj sceni i potvrda tog stava kroz politike koje je u proteklih osam godina donosila (ili, bolje rečeno, nije donosila) jednostavno je sažeti njenim rečenicama: “Ja sam kao državna tajnica nosila projekt izrade Zakona o Zakladi Kultura nova” te “Nacionalni plan razvoja kulture i umjetnosti pokazao je smjer u kojem se treba dalje razvijati”. Radi se o općem mjestu HDZ-ove kulturne politike od 2016. godine – nezavisna scena ima financiranje iz Zaklade Kultura nova i proračuna jedinica lokalne i regionalne samouprave – koje rijetko biva suočeno s činjenicama da sredstva Zaklade nisu dostatna da održavaju na životu nezavisni sektor jer se radi o nadopunjujućoj mjeri u sustavu financiranja, te da zajedno sa sredstvima lokalnih jedinica ne mogu zamijeniti suvislu kulturnu politiku Ministarstva koja će jednako brinuti o svim dijelovima sektora.

Isto tako, Nacionalni plan u kontekstu izvaninstitucionalne kulture izraziti fokus stavlja na podršku Zaklade Kultura nova te ne uvodi nikakve nove elemente u već izrazito netransparentan sustav upravljanja i odlučivanja u kulturi, dok u pogledu aktivnosti, ciljeva i mjera ne predstavlja odstupanje od regularnih aktivnosti Ministarstva: razvoj sektora prepušten je već isplaniranim pozivima u sklopu programa NPOO i ESF+ te projektima koji se odnose na sudjelovanje različitih društvenih skupina u kulturnom i umjetničkom životu zajednice u sklopu kojih Ministarstvo ne priznaje troškove rada osoba zaposlenih na tim projektima. 

Selak Raspudić je zaključila da prvi postupak nove vlasti u području kulture mora biti temeljita revizija svih troškova obnove kulturne infrastrukture. 

Govorilo se još o knjižnicama i otkupu knjiga, audiovizualnim djelatnostima, spomenuli su se i mediji. Na čitatelju je da zamisli što se sve izgovorilo o tim važnim temama u 20 minuta. Svakako, ovakva je sučeljavanja potrebno organizirati i dulje i češće, no po mogućnosti sa stručnjacima i o temama koje ne zvuče kao sablasti prošlih izbornih ciklusa.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Iako je ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek u svom uvodnom govoru na kraju dugog popisa počasnih gostiju, pozdravila i prisutne organizacije u kulturi, njih se moglo nabrojati na prste jedne ruke. Naime, uz pozvane predstavnike lokalne i nacionalne vlasti, javnih i državnih tijela, ustanova u kulturi, kulturnih vijeća i članova ministričinih brojnih radnih skupina te predstavnika medija, jedini koji nisu bili pozvani na ovo predstavljanje bile su udruge u kulturi, predstavničke mreže – izvaninstitucionalni dionici kulturnog sustava. Predstavljanje nije nigdje javno najavljeno, poziv je kružio među odabranima, a takva je bila i atmosfera na događaju. 

No, ono što su prisutni dobili bio je još samo jedan PR pokušaj Ministarstva da prikaže svoj rad relevantnim, kontinuiranim i na dobrobit sektora. 

Jedna od urednica Pregleda kulturnog razvoja i kulturnih politika RH, predstojnica Odjela za kulturu i komunikacije Instituta za razvoj i međunarodne odnose Aleksandra Uzelac te ravnateljica Uprave za razvoj kulture i umjetnosti Nevena Tudor Perković, nabrojale su poglavlja i neke teme koje je obuhvatio Pregled, predstavljen po objavljivanju u rujnu 2022. i nikada više tematiziran u javnom prostoru. Pregled je poslužio kao uvod u predstavljanje Nacionalnog plana razvoja kulture i medija koji je trebao obuhvatiti razdoblje do 2022. do 2027., no Ministarstvo je početkom 2023. preimenovalo Plan tako da zanemari tu nesretnu 2022. u kojoj je, kao posljedica zdravstvene, a onda i ekonomske krize, došlo do tektonskih pomaka u kulturnom sektoru. 

Ministarstvo se još jednom opravdalo da su dugo dvojili treba li objaviti Pregled s obzirom da su prilozi odnosno tekstovi nastali prije korona krize 2020., no zaključili su da ga ipak trebaju objaviti takvog kakav jest jer je veliki trud uložen u njega. No, zapravo, Ministarstvo ga treba samo i jedino kako bi služio kao opravdanje da postoji podloga za donošenje Nacionalnog plana. 

O samom Planu na predstavljanju se nije saznalo ništa. Načelnik Sektora za strateško planiranje i analitiku Dinko Klarić nije ulazio u sadržaj dokumenta već se zadržao na tehničkim detaljima izrade Plana pa je rasprava koja je otvorena nakon predstavljanja bila očekivano nemoguća. O čemu da se raspravlja? Pet poglavlja koja je Klarić predstavio ne odstupaju suviše od Nacrta koji je objavljen prije godinu dana i na koji su dionici pozvani da daju svoje komentare i prijedloge. Niti su komentari i prijedlozi objavljeni, niti je javnost bila obavještena o procesu izrade dokumenta sve do ovog, za širu javnost zatvorenog, predstavljanja. Sigurni smo da će do objave ovog članka na stranicama Ministarstva osvanuti fotogalerija i kratki izvještaj s “javne rasprave”. No, ministrica bi do sada i sama trebala znati da naknadne obavijesti ne znače ujedno i transparentnost u postupanju i radu. 

Sličnoj smo proceduri svjedočili i prilikom objave Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi tek u e-savjetovanju. Tada je zalaganjem nacionalnih mreža organizacija u kulturi i njihovim organiziranjem jedine javne rasprave o dokumentu, javnost saznala i za članove radne skupine koja je izradila Zakon i za generalni stav nadležnog Ministarstva oko razvoja sektora koji je obuhvaćen tim ključnim propisom, popularno nazvanim mega-zakonom. Procedura oko mega-zakona bio je jasan znak da Ministarstvo na čelu s Ninom Obuljen Koržinek ne želi zaista uključiti zainteresiranu javnost u oblikovanje sektora, da je e-savjetovanje jedini alat koji predviđaju da saznaju kako sektor razmišlja oko tih ključnih pitanja. A rezultati e-savjetovanja jasno su pokazali koliko se to mišljenje uvažava. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Iz Ministarstva tako pratimo pozivanje na novi Zakon koji će riješiti financiranje plaća za zaposlene na projektima odabranim za financiranje javnih potreba u kulturi, potom najavu zakonodavnih aktivnosti kako bi se deset ključnih zakona uskladilo s nepostojećim Zakonom o euru, pa onda i odluku o pokretanju postupka izrade Nacionalnog plana razvoja kulture i medija za razdoblje od 2022. do 2027. godine, ključnog strateškog dokumenta polja kojim upravlja Ministarstvo kulture i medija. Naposljetku, Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi podnesen je na javno savjetovanje 11. veljače 2022, baš usred roka za odabir radne skupine za izradu Nacionalnog plana, odnosno bez prethodne analize stanja sektora te strategije njegova razvoja u predstojećem razdoblju.

Javno savjetovanje o prijedlogu Zakona bilo je otvoreno do 14. ožujka 2022, a s obzirom da je izostao participativni proces njegove izrade, savezi udruga civilnog društva u području kulture sami organiziraju javnu raspravu o prijedlogu Zakona. Cilj rasprave koja je održana usred javnog savjetovanja bio je upravo inicirati proces analize prijedloga Zakona, uz ključno sudjelovanje onih na koje novi Zakon direktno utječe. Zaključci s tribine nedvosmisleno su ukazali na potrebu povlačenja zakona iz procedure kako bi se, primarno, odvojio sadržaj javnog financiranja kulture i kulturnih vijeća od upravljanja javnim ustanovama u kulturi, te kako bi se zakon u pogledu rokova, kriterija i nadležnosti doradio i prilagodio stvarnim potrebama kulturnih aktera i šire kulturne zajednice. U samo javno savjetovanje došao je 451 komentar: prihvaćena su 42 komentara, djelomično prihvaćeno 40, nije ih prihvaćeno 120, a primljeno na znanje čak 249.

Dva tjedna kasnije, sa sjednice Vlade RH 27. travnja, Nacrt prijedloga Zakona upućen je na prvo čitanje u Sabor. Kao što su u priopćenju istaknuli savezi koji su organizirali jedinu javnu raspravu o prijedlogu Zakona, “upitno je za koga i zašto se ovaj Zakon donosi imajući na umu da ne donosi ključne, sistemske i toliko nužne promjene za područje kulture”. Naveli su i da posebno zabrinjava to što Zakon koji je uskoro na čitanju u Saboru donosi izmjene stavki koje u nacrtu nakon javnog savjetovanja nisu bile ni predviđene. Točnije, “propisuje da vijeća izabrana po starom Zakonu o kulturnim vijećima i nakon donošenja novog Zakona ostaju u mandatu. S obzirom na to da je, kako ističe Ministarstvo, osnovni razlog za donošenje novog Zakona promjena obuhvata kulturnih vijeća i izmjena njihovih naziva, aktualni članovi vijeća zaista nemaju temelj za ostanak u mandatima”. Razlog tomu možda se krije u izradi Nacionalnog plana razvoja kulture i medija za razdoblje od 2022. do 2027. godine, čiji su članovi radne skupine, osim zaposlenika Ministarstva, upravo predsjednici kulturnih vijeća koje je odabrala sama ministrica.

Zakonodavna procedura Sabora RH nalaže da se prije rasprave na plenarnoj sjednici prijedlog zakona uvrsti na dnevni red sjednice matičnog tijela i Odbora za zakonodavstvo, kako bi se ta radna tijela izjasnila o svim elementima prijedloga zakona, kao i o njegovim ustavnim osnovama. U slučaju prijedloga Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi, sjednica matičnog radnog tijela, Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu na kojemu je prijedlog trebao biti raspravljen, inicijalno je zakazana 5. svibnja. Ipak, sjednica nije održana, već je rasprava ovog Odbora, kao i Odbora za zakonodavstvo odgođena za 12. svibnja – isti dan, gotovo isti sat, kada je predviđena i plenarna saborska rasprava.

Procedura redovnog procesa rasprave o prijedlogu zakona predviđa dva čitanja zakona, pri čemu prvo čitanje obuhvaća, redom: uvodno izlaganje predlagatelja, opću raspravu o prijedlogu zakona, raspravu o pojedinostima koja uključuje i raspravu o tekstu prijedloga zakona, raspravu o stajalištima radnih tijela koja su razmatrala prijedlog, kao i donošenje zaključka o potrebi donošenja zakona. Zakazivanje istodobnih rasprava na odborima i na plenarnoj sjednici dovodi u pitanje smislenost i kvalitetu saborske rasprave u kojoj se prvo čitanje prijedloga Zakona odvija kada i sjednice Odbora čija su stajališta predmet te iste rasprave.

Ovakvo se odrađivanje procedure – ili njezino izigravanje – doima dosljednim s obzirom na dosadašnji tijek donošenja novog Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi, od kojeg ministrica, po svemu sudeći, nema namjeru odustati.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kampanjom Za poštenu plaću, koju je od 8. do 18. srpnja provodila udruga BLOK, od Ministarstva kulture i medija RH tražilo se povećanje budžeta za programe javnih potreba u kulturi i mogućnost da se do 25% budžeta za program koristi za plaće i “hladni pogon” neprofitnih organizacija. Kampanju su potpisom podržale 122 organizacije (OCD-i, umjetničke organizacije, sindikati, institucije) i inicijative, osam međunarodnih organizacija i 549 osoba. Na sastanku koji je uslijedio po predaji potpisa, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek najavila je novi Zakon o financiranju javnih potreba u kulturi, a daljnje objašnjenje vezanosti Zakona i zahtjeva javnost je dobila na 5. sjednici Savjeta za razvoj civilnog društva 23. srpnja 2021. godine. Tamo je tema uvrštavanja troškova plaća u Pozivima za programe javnih potreba u kulturi Ministarstva kulture i medija RH bila posljednja točka dnevnog reda. 

Naime, organizacije u kulturi u pojedinim kulturnim vijećima od 2015. godine nemaju mogućnost uvrštavanja troškova plaća u troškove vezane uz prijavljene programe. Ministarstvo kulture, odnosno ministar Berislav Šipuš tim je potezom anulirao vlastitu dobru praksu jer slijedeći Uredbu koja određuje kriterije i postupke financiranja, ono sâmo odlučuje o uvjetima natječaja koje raspisuje. Ta mogućnost već sedam godina ne postoji, otprilike koliko traje sustavnije urušavanje uvjeta rada u organizacijama u kulturi, kao i organizacijama civilnog društva općenito, pogotovo u kontekstu očuvanja radnih mjesta u sektoru. Paradoks takve odluke Ministarstva jest što su plaće ostale opravdani trošak u sklopu nekih natječaja Poziva za javne potrebe u kulturi, a nekih (većine) nisu. Kao što je na sjednici Savjeta istaknula predstavnica OCD-a za područje kulture, Miljenka Buljević, Ministarstvo bi već pri sljedećem pozivu za financiranje javnih potreba u kulturi, najavljenom za rujan 2021, moglo samoinicijativno priznati trošak plaće kao opravdan trošak. 

Predstavnik Ministarstva kulture i medija na sjednici se Savjeta pozivao na opća mjesta kulturne politike od 2016. godine: organizacije za udjele u plaćama imaju financiranje iz Zaklade Kultura nova i financiranje iz proračuna jedinica lokalne i regionalne samouprave. Ipak, suočen s činjenicama da sredstva Zaklade nisu dostatna da održavaju na životu kulturni sektor jer se radi o nadopunjujućoj mjeri u sustavu financiranja, te da zajedno sa sredstvima lokalnih jedinica ne mogu zamijeniti suvislu kulturnu politiku Ministarstva koja će jednako brinuti o svim dijelovima sektora, sugerirao je da MKM može tražiti povećanje lutrijskih sredstava za kulturu u idućoj godini. Ukrasni detalj uvijek isto artikuliranim rješenjima ovaj je put igrala konstatacija da se na poziv za javne potrebe u kulturi mogu javiti i pravne osobe koje nisu neprofitne, čime se valjda željelo sugerirati da će u tom slučaju i njima biti omogućen trošak plaća, što sigurno nije ishod kojem se neprofitni akteri nadaju.

Ključno objašnjenje predstavnika Ministarstva zašto neće odmah omogućiti financiranje udjela u plaćama nalazi se u najavljenim izmjenama Zakona o financiranju javnih potreba u kulturi koji bi, tvrde, trebao osigurati i nove uvjete natječaja. No, ni predstavnik ni ministrica ne ekspliciraju znače li novi uvjeti ujedno i mogućnost financiranja plaća za zaposlenike organizacija u kulturi, stoga se to objašnjenje pokazuje kao još jedna isprika. Iako najavljivan od prvog mandata aktualne ministrice, prijedlog izmjena Zakona pojavio se tek 2020. godine na javnom savjetovanju i to dvaput (drugi put zbog nepotpunosti prvog dokumenta) u obliku Obrasca prethodne procjene učinaka (novog) Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi. Očekivani rok za donošenje Zakona je siječanj 2022, a posebna je zanimljivost Zakona ono što je iz njegovog naziva izostavljeno. No, pođimo redom.

Aktualni Zakon o financiranju javnih potreba u kulturi manje-više je isti onaj koji je davne 1990. donio Ukazom ni manje ni više nego Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske. Zakon je dvaput mijenjan, brisana je većina članaka pa je važećih tek 6, a njihov sadržaj ne odgovara sustavu koji se razvijao posljednjih 30 godina, niti se može govoriti o krovnom Zakonu za reguliranje jednog tako važnog područja kulturne proizvodnje. Dokument temeljem kojeg se zapravo donose odluke o financiranju je interni Pravilnik Ministarstva o izboru i utvrđivanju programa javnih potreba u kulturi, koji se opet mijenja sukladno politici koju provodi neka garnitura Ministarstva. Tako smo u posljednjem desetljeću imali izmjene Pravilnika 2012, pa 2013, pa 2016. godine.

Prijedlog jedinstvenog novog Zakona trebao bi obuhvatiti tri ključna područja kulturnog sustava: odlučivanje u kulturi, financiranje kulture i ustanove u kulturi. Novi Zakon tako će inkorporirati Zakon o financiranju javnih potreba u kulturi, Zakon o kulturnim vijećima i Zakon o upravljanju javnim ustanovama u kulturi. Radi se o zakonima koji imaju različite ciljeve i u svojim su specifičnostima raznorodni, a njihovo grupiranje u jedan zakon potencijalno je ograničavajuće za sam sektor. Pogotovo je to tako u kontekstu upravljanja javnim ustanovama u kulturi koje su, prema pojašnjenju Ministarstva, dodane na ovaj popis jer se i one dijelom financiraju iz javnih sredstava.

Kako je navedeno u Obrascu prethodne procjene, radi se o trima zakonima “koji uređuju rad kulturnih vijeća kao savjetodavnih tijela u postupku vrednovanja kulturnih programa te slijedom toga financiranje programa koji su iskazani kao javna potreba u kulturi, a u što je uključeno i upravljanje javnim ustanovama, čiji se programi između ostaloga sufinanciraju kao javne potrebe u kulturi”. Stvarna namjera zakonodavca za uvrštavanje i Zakona o upravljanju javnim ustanovama u kulturi u ovaj jedinstveni Zakon kasnije je eksplicirana u Obrascu: potrebno je urediti način izbora upravnih vijeća, ravnatelja i stručnog vijeća. Iz perspektive prethodnog citata, moglo bi se zaključiti da je naglasak stavljen na to tko upravlja sredstvima koja se dodjeljuju u sklopu poziva za javne potrebe u kulturi. Uostalom, Zakon donesen 2001. godine mijenjan je samo jednom, kako bi se nadzor nad zakonitošću rada javne ustanove u kulturi prebacio sa županija na Ministarstvo kulture.

O kako se kompleksnoj i za kulturni sektor relevantnoj tematici radi u slučaju samo jednog od Zakona koji se trebaju spojiti u mega-zakon, pokazuje “slučaj” iz 2016. godine. Tadašnji je ministar Zlatko Hasanbegović pokušao promijeniti Zakon o kulturnim vijećima tako što je naziv, obuhvat i ovlasti postojećih vijeća smanjio, ukinuo mogućnost osnivanja novih vijeća, vezao mandate članova vijeća uz mandat ministra te omogućio ulazak u proceduru odlučivanja o programima koji će se financirati stručnjacima koji ne dolaze nužno iz područja kulture. Iako je savjetovanje prikupilo pozamašan broj komentara kulturnih aktera, od donošenja zakona se moralo odustati jer je ministar izgubio svoju fotelju. Novi Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi trebao bi “redefinirati područje djelokruga i nazive kulturnih vijeća s ciljem jasnijeg preciziranja djelokruga rada kulturnih vijeća, propisati način izbora i razrješenja članova kulturnih vijeća te precizirati odredbe o izbjegavanju sukoba interesa”. U načelu isto što je želio i Zlatko Hasanbegović, no za njega znamo kako je to želio provesti, dok nam za namjere aktualne postave u Ministarstvu kulture, koja od 2016. nije donijela ni jednu odluku suprotnu svom predšasniku, preostaju samo zle slutnje. 

Kada se spustimo na posve konkretnu razinu, odnosno vratimo Obrascu prethodne procjene, u njemu je jasno i nedvosmisleno eksplicirana promjena koja se očekuje u sustavu donošenjem novog Zakona. To su, redom, prilagodba suvremenim potrebama i načinima financiranja kulturnih djelatnosti (bez daljnje eksplikacije), višegodišnje financiranje razvojnih kapitalnih projekata (ne i programa u kulturi, čije je financiranje, podsjetimo, ukinuo Zlatko Hasanbegović) te onemogućavanje dvostrukog financiranja istih troškova iz državnog proračuna te proračuna jedinica lokalne i regionalne samouprave.

Nema sumnje da zastarjele i nefunkcionalne zakone treba mijenjati, no namjera zakonodavca koja proizlazi iz ovako formuliranih ishoda donošenja Zakona koji objedinjuje tri ključna segmenta funkcioniranja sustava, u najmanju je ruku kratkovidna, a dugoročno štetna za sve uključene aktere. Umjesto da se izmjene zakona oblikuju prema stvarnim potrebama kulturnog sektora, među kojima je i financiranje udjela u plaćama aktera koji proizvode većinu kulturnih programa u RH, ali i šira demokratizacija sustava upravljanja i odlučivanja u kulturi, Ministarstvo naglasak stavlja na kontrolu i nadzor.

Tome svakako treba pridodati i širi okvir financiranja projekata organizacija civilnog društva, koje definira Uredba o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge, a koja je u ožujku 2021. izmijenjena nakon javnog savjetovanja. Usvojenim izmjenama – uvođenjem pojednostavljene troškovne opcije, tržišnih kriterija te obaveznih mjerljivih ishoda podložnih financijskoj korekciji – pretjerano se normira rad organizacija i onemogućuje primjerena reakcija na društvene okolnosti tijekom provedbe određenog projekta. Uvedenim izmjenama zapravo se odgovara na poteškoće provođenja projekata ugovorenih u okviru ESI fondova, koji budžetom i administrativnom zahtjevnošću ne korespondiraju projektima koji se financiraju iz lokalnih ili nacionalnih sredstava. Uredbom je sada omogućeno isti administrativni pritisak nametnuti i za projekte koji se financiraju s tih razina. 

Stoga bi namjera spajanja dosadašnja tri zakona u jedinstveni Zakon mogla rezultirati još nesigurnijim uvjetima rada izvaninstitucionalnog kulturnog sektora, čije bi se specifičnosti mogle pogubiti, naprimjer, unutar općenitijih pitanja sukoba interesa članova kulturnih vijeća ili upravnih vijeća ustanova. U tom kontekstu, kulturni sektor koji čine neprofitni akteri stiješnjen je između očekivanja zakonodavca da odgovori na potrebe što šireg spektra korisnika i nemogućnosti da tim aktivnostima osigura sredstva za vlastitu reprodukciju. Donošenje novog ili novih zakona mora se događati u isto tako širokom, participativnom procesu, uz ključno sudjelovanje adresata tih promjena. Također, donošenju ovih ključnih zakona trebala bi svakako prethoditi analiza stanja cjelokupnog sektora te jasna strategija njegovog razvoja u predstojećem razdoblju, kako bi se nedvosmisleno iskazalo kojim se to suvremenim potrebama i načinima financiranja kulturnih djelatnosti zakoni trebaju prilagoditi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.