Na 8. sjednici aktualnog saziva Hrvatskog sabora, koja se održala u petak, 1. listopada, među nizom usvojenih zakona našla su se dva ključna za regulaciju kulturnog polja: Zakon o elektroničkim medijima i Zakon o autorskom i srodnom pravu. Podsjećamo, riječ je o prijedlozima čija je izrada bila obilježena brojnim, ozbiljnim kritikama i problemima, kako u pogledu procedure, tako i sadržaja, o čemu smo višekratno izvještavali na Kulturpunktu.

Tako su primjerice iz Radne skupine Ministarstva kulture za izradu nacrta prijedloga novog ZEM-a istupili predstavnik sektora neprofitnih medija i urednik H-Altera Toni Gabrić, kao i predstavnici Hrvatskog novinarskog društva, koji su upozoravali na “ignoriranje zahtjeva krovne strukovne udruge i nezavisnih aktera, ali i na cjelokupnu usmjerenost zakonskog rješenja prema daljnjoj komercijalizaciji domaćeg medijskog polja”, kako piše Ivana Pejić. Pogodovanje privatnom sektoru i krupnom kapitalu nauštrb javnog interesa posebno je očito iz činjenice da novi ZEM po prvi puta omogućuje da se za sredstva Fonda za poticanje pluralizma i razvoj elektroničkih medija prijavljuju i komercijalni mediji, čime se neprofitni dio sektora stavlja u još goru situaciju od one u kojoj se trenutno nalazi. Znakovito je i brisanje odredbe koja je zabranjivala da vlasnik infrastrukture za distribuciju bude istovremeno i nakladnik medija – tzv. vertikalnu integraciju – o čemu je za portal Bilten.org ovih dana pisao Milan F. Živković.

Što se pak novog Zakona o autorskom i srodnom pravu, njegov nacrt je već u prvoj verziji pokazao poteškoće s definiranjem elementarnih pojmova, poput autora i koautora. Prijedlog Zakona je izazvao i velike sporove u glazbenoj industriji, osobito na liniji diskografi-izvođači, u onom aspektu koji se tiče izvođačke naknade za streaming. Strukovne organizacije poput Hrvatske glazbene unije tako smatraju da Zakon u predloženom obliku i dalje omogućuje diskografima da od digitalnih servisa naplaćuju prava izvođača “bez ikakve obveze obeštećivanja glazbenika”. Uzevši sve navedeno u obzir, usvajanje novih dvaju zakona ostavlja dojam praznih intervencija čiji smisao se iscrpljuje u nominalnom usklađivanju s europskim okvirom i konkretnom pogodovanju interesima kapitala, osobito u području medija. U trenutku – ili, bolje reći, gotovo dvogodišnjem periodu – u kojem sve dramatično ukazuje na potrebu da se primat u kulturi daje upravo javnom interesu, takav uspjeh Ministarstva kulture i medija uistinu zaslužuje posebnu pažnju.

Podsjetimo, iz Radne skupine Ministarstva kulture za izradu nacrta prijedloga novog ZEM-a prvo je istupio urednik H-Altera Toni Gabrić, koji je u nju bio imenovan kao član iz sektora neprofitnih medijskih nakladnika, da bi je potom napustili i predstavnici Hrvatskog novinarskog društva. U svojim javnim istupima upozoravali su tada na isključujući stav te ignoriranje zahtjeva krovne strukovne udruge i nezavisnih aktera, ali i na cjelokupnu usmjerenost zakonskog rješenja prema daljnjoj komercijalizaciji domaćeg medijskog polja.

Cilj je ovog zakona “uređenje prava, obveza i odgovornosti pravnih i fizičkih osoba koje obavljaju djelatnost pružanja audio i audiovizualnih medijskih usluga, usluga elektroničkih publikacija putem elektroničkih komunikacijskih mreža i platformi za razmjenu videozapisa”. U osnovi, Zakon se donosi zbog obaveze usklađivanja domaćeg s EU zakonodavstvom, u ovom slučaju s AVMS direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama, koja je svoj finalni oblik, nakon višegodišnjih previranja i pregovora, dobila 2018. godine. No, iako se ovo usklađivanje predstavlja kao odgovor na izazove s kojima se mediji suočavaju uslijed tehnološke transformacije, sama direktiva primarno je vezana uz audiovizualni sektor i kao takva ne rješava ključni problem za elektroničke publikacije u užem smislu, a to su velike internetske platforme i njihovi parazitski poslovni modeli.

S njima će se ukoštac uhvatiti tek novi sveobuhvatni europski Digital Service Act koji najavljuje i sama ministrica, no ne upozorava da će se ZEM (koji u svojoj konačnoj verziji još nije ni stigao na glasanje u Hrvatski sabor) uskoro opet morati mijenjati i usklađivati s novim paketom digitalnih mjera. Nažalost, ovakva zbrka na liniji je dosadašnjeg postupanja Ministarstva po pitanju medijskog zakonodavstva: više je puta javno kritizirana sama ideja donošenja Zakona o elektroničkim medijima prije novog krovnog Zakona o medijima koji bi mu logički prethodio, a posebno bez ikakve medijske strategije ili barem analize ključnih problema i potreba sektora.

Kada je prvi prijedlog ZEM-a u prosincu 2020. konačno stigao do Sabora, medijsku pažnju zaokupio je članak 93. (u novoj verziji 94.) koji je – u svjetlu tada recentnog terorističkog napada na Markovom trgu – predstavljen kao rješenje za bukteći govor mržnje generiran u komentarima internetskih portala. Na koncu je odredba iz prve verzije Zakona koja je pretpostavljala odgovornost pružatelja elektroničkih publikacija za sav objavljeni sadržaj, zamijenjena kompromisnim rješenjem prema kojem nakladnik snosi odgovornost samo “ako je propustio registrirati korisnika i ako ga nije na jasan i lako uočljiv način upozorio na pravila komentiranja i na kršenje odredbi zakona”, pa se čini da su njome sada svi zadovoljni.

Osim pokušaja iznalaženja rješenja za veću odgovornost portala u moderiranju komentara internetskih korisnika, novi ZEM medijske nakladnike nastoji obvezati i na transparentno iskazivanje vlasništva i izvora financiranja, što se pokazuje posebno slabom točkom postojeće regulative (s naglaskom na regulatorno tijelo) u svjetlu aktualnih rasprava o prikrivenom vlasništvu i medijskoj koncentraciji. Nešto manje prostora u mainstream medijima dobila je pak kompleksna tema zabrane vertikalne integracije, koja je u konačnoj verziji uklonjena iz Prijedloga zakona (članak 68.). Dugoročni značaj ukidanja te odredbe za čitav medijski sektor, a u kontekstu nastavka prikazivanja N1 televizije u programima domaćih teleoperatera, iscrpno su analizirali novinari/ke Biltena, Faktografa i Foruma.

Tektonska promjena u medijskom polju – ili “zadnji čavao u lijes neprofitnim medijima” prema procjeni predsjednika HND-a Hrvoja Zovka – tiče se proširenja korisnika Fonda za poticanje pluralizma i razvoj elektroničkih medija, jedinog dostupnog izvora javnog financiranja za neprofitne medije koji je preostao nakon ukidanja programa potpore koje je provodilo Ministarstvo kulture od 2013. do 2015. godine. Fond koji raspolaže s oko 20 milijuna kuna godišnje osnovan je 2005. godine kao dio ispunjavanja kriterija za pristup Hrvatske Europskoj uniji, a tada su mogućnost apliciranja za bespovratna sredstva imali samo radijski i televizijski nakladnici i to bez razlike jesu li komercijalni ili neprofitni. Izmjenama ZEM-a iz 2013. godine, uz postojeće, uvedene su dvije nove kategorije medija – neprofitni proizvođači audiovizualnog i radijskog programa te neprofitni pružatelji elektroničkih publikacija. Na potonje otpada samo 5 posto ukupnog budžeta Fonda, dok televizijski i radijski nakladnici raspolažu s 93 posto dostupnih sredstava (po 46,5 % za svaku kategoriju).

Novim izmjenama Zakona, uz neprofitne, pristup javnom financiranju otvoren je i komercijalnim elektroničkim medijima (izuzev elektroničkih verzija novina i časopisa ili outleta radija i televizije), čime se broj potencijalnih korisnika Fonda udvostručuje, a da pritom nema nikakvih naznaka promjena u raspodjeli sredstava, ili pak povećanja ukupnog iznosa proračuna. Ovako provedene izmjene rezultirat će drastičnim smanjenjem iznosa potpora pojedinim korisnicima, a s tako usitnjenim subvencioniranjem neće se moći realizirati osnovna svrha Fonda – proizvodnja kvalitetnih medijskih sadržaja od javnog interesa. To će ujedno značiti i gubitak radnih mjesta te izgledni “ključ u bravu” za mnoge neprofitne medije.

Da će dodatno smanjenje sredstava biti pogubno za neprofitne medije jasno je i upravitelju Fonda, Agenciji za elektroničke medije, koja je upravo ovih dana objavila tiskano izdanje Analize društvenog utjecaja Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija za razdoblje od 2016. do 2019. godine. Između ostalog, ispitan je i utjecaj poticaja Fonda za pluralizam na ukupno poslovanje korisnika, pri čemu je kao uzorak uzeta 2019. godina, za medije najprosperitetnija od svjetske krize iz 2008. Rezultati provedene ankete pokazuju da kod gotovo 71 posto elektroničkih publikacija sredstva Fonda čine više od 40 posto prihoda od djelatnosti, stoga je vjerojatno da “neke elektroničke publikacije ne bi ni postojale bez Fonda”, a njegovo gašenje “ugrozilo bi ne samo poslovanje velikog broja malih pružatelja medijskih usluga, odnosno posredno i medijski pluralizam i raznovrsnost, već bi dovelo u pitanje i sam opstanak značajnog broja pružatelja u Republici Hrvatskoj”.

Potpisnici analize, članovi Vijeća za elektroničke medije i suradnici iz stručne službe AEM-a, konstatiraju da je Ministarstvo financija osiguralo fondovsku potporu do 2023. godine (na koju će od 2022. godine pravo apliciranja imati i novi korisnici, u skladu s izmjenama ZEM-a), no otvaraju mogućnost da bi to mogla biti i posljednja godina podrške medijskom pluralizmu. “Pružatelji medijski usluga bi u poslovno kriznim vremenima, kakva su obilježila svjetsko gospodarstvo u 2020. godini zbog COVIDA-19, a nastavljaju se i u ovoj 2021. godini, trebali razmišljati i o kriznom upravljanju. Odnosno, pripremiti se poslovno na mogućnost da od 2024. i nadalje EU može ne dozvoliti hrvatskom Ministarstvu financija da odobrava državne potpore kakav je Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija”, navode. Odakle dolazi ideja o mogućoj zabrani državnih potpora kvalitetnom novinarstvu, analitičari dalje ne objašnjavaju, no djeluje u najmanju ruku neobična s obzirom da Europska komisija u ovom trenutku kroz različite akcijske planove ulaže značajna sredstva u osnaživanje medijskog sektora, a resorno Ministarstvo izlazi sa zakonskim prijedlogom u kojem mogućnost javnog financiranja otvara novim korisnicima.

Analiza se na taj zakon više puta referira, upravo u kontekstu planiranog otvaranja pristupa Fondu za profitne elektroničke publikacije, a u smislu ispravljanja “nedosljednosti” dosadašnjeg Zakona. No ta nedosljednost može se čitati i iz suprotnog kuta, kako u svojim znanstvenim radovima o (ne)profitnom radiju uočava profesorica Fakulteta političkih znanosti Marina Mučalo, koja upozorava da je otvorenost Fonda komercijalnim medijima izuzetak u praksi članica Europske unije – “naime, iako su slični fondovi već postojali u mnogim europskim državama, smjeli su poticati isključivo neprofitne medije”. Pitanje je u konačnici služe li sredstva koja se distribuiraju kroz Fond povećanju kvalitetnog medijskog izvještavanja, uspijevaju li pridonijeti oblikovanju medijske scene u interesu javnosti ili služe stvaranju profita privatnim nakladnicima. U kojoj mjeri lokalne i regionalne radijske i TV postaje ispunjavaju svoju zakonsku obavezu produkcije sadržaja od javnog interesa na temelju koje i ostvaruju pravo na koncesiju, i koliko su dosadašnje fondovske potpore doprinijele raznovrsnosti njihova sadržaja?

Iako se u analizi društvenog utjecaja Fonda tog pitanja ne dotiču eksplicitno, galopirajuća komercijalizacija potvrđuje kako dosadašnja medijska politika nije rezultirala porastom kvalitetnih medijskih sadržaja niti zadovoljavajućom razinom javnog informiranja, te da se u svojim postavkama treba stubokom mijenjati. No s kroničnim nedostatkom vizije razvoja medijske scene, sa zakonima koji ne adresiraju nagomilane probleme sektora – štetni utjecaj digitalnih platformi, SLAPP tužbe, politički pritisci, da spomenemo samo neke – već se svode na prepisivanje europskih direktiva, šanse za opstanak kvalitetnog novinarstva, novinarstva koje radi u službi javnog interesa i posvećeno je izvršavanju demokratske funkcije medija u Hrvatskoj sve su skromnije.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U prvom dijelu teksta koji skicira stanje u trećem medijskom sektoru u 2019. godini te daje pregled ključnih problema i institucija, bavili smo se prilikama i posljedicama ukidanja potpore neprofitnim medijima koji je provodilo Ministarstvo kulture od 2013. do 2015 godine. Za razumijevanje situacije u kojoj se nalaze neprofitni mediji potrebno je dalje razmotriti funkcioniranje Vijeća za elektroničke medije (VEM), kao i natječaj za medije zajednice u sklopu kojeg Ministarstvo kulture dodjeljuje bespovratna sredstva iz Europskog socijalnog fonda (ESF) te moguće povezane najavljene izmjene Zakona o elektroničkim medijima.

Možda najveći problem kada govorimo o (ne)financiranju neprofitnih medija u našoj zemlji način je na koji funkcionira Vijeće za elektroničke medije (VEM) – “neovisno regulatorno tijelo u području elektroničkih medija u RH”, kako stoji na internetskoj stranici Agencije za elektroničke medije, pri kojoj VEM djeluje. Naime, Vijeće – čije članove bira Hrvatski sabor – raspolaže s ključnim financijskim sredstvima: Fondom za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Taj se Fond puni s tri posto HRT-ove mjesečne pristojbe, što na godišnjem nivou iznosi približno 36 milijuna kuna. Za razliku od spomenutog natječaja za medije zajednice, odnosno sredstava Europskog socijalnog fonda – gdje je riječ o jednokratnim potporama – rečeni je iznos Fondu za pluralizam osiguran svake godine od 2005., odnosno otkako je osnovan. Ukratko, VEM bi zahvaljujući Fondu za pluralizam trebao biti ključna institucija (pre)oblikovanja medijske scene u Hrvatskoj u interesu javnosti. Međutim, “Fond je od početka otvoren i komercijalnim medijima (radiju i televiziji) što ga je učinilo izuzetkom u praksi država Europske unije” – primjećuje u znanstvenom radu o neprofitnom radiju profesorica Fakulteta političkih znanosti Marina Mučalo – “naime, iako su slični fondovi već postojali u mnogim europskim državama, smjeli su poticati isključivo neprofitne medije”. U Hrvatskoj su, pak, javna sredstva namijenjena i medijima koji služe stvaranju profita svojim vlasnicima.

“Da bi se ta sredstva mogla dijeliti i neprofitnim medijima, morao se promijeniti Zakon o elektroničkim medijima. To je Ministarstvo kulture i učinilo te su 2014. neprofitni mediji prvi put sudjelovali u raspodjeli sredstava Fonda. Međutim, ta su sredstva bila vrlo mala, svega tri posto vrijednosti Fonda, oko 950 000 kuna. Potom su 2015. sredstva za neprofitne medije povećana na ukupno 7 posto, što je oko 2,5 milijuna kuna godišnje. Portalima je u početku i dalje bilo namijenjeno svega 950 000 kuna, a iznos je tek od 2017. nešto povećan. Sada se portalima distribuira oko 1,700 000 kuna, približno 5 posto ukupnih sredstava Fonda. Sve skupa – mizerno i neodgovarajuće potrebama vremena u kojem neprofitni mediji postaju sve rjeđe oaze relevantnog novinarstva, kaže Vesna Roller, članica VEM-a od 2012. do 2017. godine. VEM je, dodaje, ovlašten da sam određuje koliko će novca dijeliti pojedinim vrstama medija, što je zakonodavac napravio vjerojatno u vjeri da će neovisno tijelo poput VEM-a samostalno odlučivati te biti otpornije na političke i ekonomske pritiske nego Ministarstvo kulture ili neko drugo tijelo državne vlasti.

Taoci političko-komercijalnih interesa

“Nažalost, pokazalo se da to nije tako. Komercijalni nakladnici – lokalni radiji i televizije – Fond su doživljavali kao svoje rođeno pravo. Interesno-klijentelističke sprege nakladnika i politike na državnoj i lokalnoj razini već su bile duboko usađene – te su sprege dugogodišnje, pa i desetljetne. Lokalni mediji jako su važni, bez obzira koja stranka bila na vlasti u određenoj sredini. Kako to funkcionira u praksi moglo se čuti u javnim nastupima predstavnika lokalnih radija i televizija. Njih podupiru i lokalne vlasti – plaćaju ih za prijenose općinskih skupština i tako dalje. Predstavnici lokalnih televizija su otvoreno govorili da je to normalno, a ako oporba želi da se o njima izvještava, da im i oni trebaju plaćati”, nastavlja Roller. Nitko od članova VEM-a, nastavlja naša sugovornica, nije smatrao potrebnim da reagira i objasni kako opisane prakse nikako ne predstavljaju djelovanje u javnom interesu.

Tijekom tih četrnaest godina postojanja Fonda, komercijalni radiji i televizije dobili su otprilike pola milijarde kuna javnih sredstava. Istovremeno je svaki pokušaj da se poveća iznos sredstava namijenjen neprofitnim medijima dočekivan otvorenim neprijateljstvom većine članova VEM-a. Rezultat takve politike je, između ostalog, i činjenica da je u Hrvatskoj 2013. postojalo svega pet neprofitnih radija.

“Moj prijedlog je bio da se krene od 20 do 25 posto za neprofitne medije. To je također nedovoljno, međutim atmosfera je bila takva da nije bilo moguće predložiti veći iznos. Odjednom slušate argumente nakladnika komercijalnih radija i televizija da se time uzima njihov novac, da je to utjecanje na tržišnu utakmicu i da su neprofitni mediji nelojalna konkurencija. Atmosfera na sastancima bila je neprijateljska. Imala sam potporu jedne kolegice, a na drugoj su strani bile ujedinjene političke i korporativne snage. Nijedan prijedlog značajnije promjene raspodjele sredstava Fonda nije dobivao potrebnu potporu većine članova VEM-a, dakle četiri od sedam glasova”, priča dalje Roller. Ukratko, politika Vijeća otvoreno pogoduje interesima komercijalnih nakladnika okupljenih u udrugama HURIN (Hrvatska udruga radijskih nakladnika) i NUT (Nacionalna udruga televizija).

“Bilo je izuzetno teško izboriti da se potpore podignu i na ovu razinu. Otpori su bili ogromni. Ukratko, VEM se prema neprofitnim medijima odnosi kao prema neželjenom i nevoljenom djetetu. Svjedoci smo toga da se broj kvalitetnih medija konstantno smanjuje, novinari gube radna mjesta, unutar komercijaliziranog medijskog prostora demokratske se funkcije medija sve više urušavaju. U takvoj situaciji VEM je odlučio ne učiniti ništa, te su i za 2019. i 2020. godinu neprofitnim portalima podijelili svega 1,680 000 kuna godišnje, pri čemu se dodijeljeni iznosi kreću od 50 do 100 tisuća kuna. To znači obezvrjeđivanje novinarskog rada, jer će za malo novca novinari uložiti mnogo rada”, priča dalje Roller.

Također, urednica Faktografa Sanja Despot još jednom podcrtava kako se u slučaju sredstava iz Fonda za pluralizam ne radi o institucionalnoj, nego projektnoj potpori. “To znači da napišete određeni projekt i točno se obvezujete koliko ćete tekstova napisati, na koju temu i za koliko novaca. Uza sve to, riječ o prilično malim sredstvima koja se dodjeljuju neprofitnim medijima – nedostatnim za preživljavanje bilo kojeg medija, kaže Despot.

Konačno, novac koji raspodjeljuje VEM – uz medije kao što su portali Lupiga.com ili Slobodni filozofski – dobivaju i portali kao što je narod.hr. Taj medij otvoreno krši ustavne odredbe, poput onih o neprihvatljivosti diskriminacije. Većina u VEM-u, kaže Roller, slijedi oportunističku logiku da se “svima da pomalo”, jer se tako izaziva najmanje nezadovoljstava. Što se u budućnosti može očekivati od VEM-a najbolje pokazuje činjenica da je Sabor 14. lipnja 2019. za novu članicu Vijeća izabrao Katju Kušec, predsjednicu paranovinarske desničarske udruge Hrvatski novinari i publicisti (HNiP). Kušec je HNiP osnovala zajedno s Markom Juričem, zbog čijeg je govora mržnje VEM oduzimao koncesiju televiziji Z1–- te s notornim glasnogovornikom ekstremne desnice, Velimirom Bujancem. Imenovanju Kušec – koja će u Vijeću dobivati plaću od 15 000 kuna – najoštrije se suprotstavio i HND, podsjećajući da su “javni istupi te udruge (HNiP-a, op.a.) isključivo u službi vulgarnih napada, difamacija i progona njezinih neistomišljenika, najčešće profesionalnih novinara. U pravilu ih potpisuje Kušec”.

“Postojalo je opće uvjerenje stručnjaka da će neovisno tijelo djelovati samostalno. Međutim, sastav Vijeća i profil vijećnika ovisi o saborskoj većini. Inače, ovaj sastav VEM-a je iz svog rada potpuno isključio javnost. Niti objašnjava zašto su sredstva distribuirana tako kako jesu, niti održava javne skupove i radionice, što smo mi radili. Nema mogućnosti da se nadzire rad tijela koje je ključna poluga za medijsku politiku u Hrvatskoj. Mislim da javnost nije svjesna koliko je VEM zapravo moćan i s kolikim novcem raspolaže te koliko bi mogao pomoći pravednom javnom financiranju medija. Niti jedno drugo tijelo ne raspolaže s 36 milijuna kuna godišnje namijenjenih potpori medijima. Unatoč tome, unatoč činjenici da se medijska situacija bitno pogoršala posljednjih nekoliko godina te da su mediji i novinarstvo kao javni interes suštinski ugroženi, aktualni sastav VEM-a očito nije smatrao da tome treba pridati ikakvu pažnju”, zaključuje Roller.

Preživljavajući tako od sitnih dotacija Vijeća za elektroničke medije putem Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, posljednje tri godine neprofitni su mediji krpali kraj s krajem iščekujući natječaj Europskog socijalnog fonda namijenjen “medijima zajednice”. Iako sredstva predviđena u tom Fondu jesu namjenska, odnosno ne predstavljaju nadomjestak za potpore koje je dodjeljivalo ministarstvo, taj novac neprofitnim bi medijima ipak osigurao kakvu-takvu egzistenciju. Međutim, i oko ovog se natječaja isprepleo niz prijepora. 

Napraviti nešto, a da se pritom ne napravi ništa

“Natječaj za sredstva ESF-a gotovo je iznuđen nakon dugo vremena i raznih pokušaja pritisaka na Ministarstvo kulture. Naša je udruga, primjerice, o situaciji obavijestila Judith Purkarthofer iz organizacije Community Media Forum Europe, koja je potom poslala dopis Ministarstvu. Kad je natječaj konačno raspisan, moj je dojam da je on nedomišljen i nedorađen. Nadalje, u čitavom natječaju nema ništa što se odnosi na važnost novinarstva za demokraciju i služenje javnom interesu. Sve se svodi na izvještavanje o posebnim diskriminiranim grupama. Dakle svi mi – H-Alter, Lupiga, Forum i ostali – pisat ćemo samo o ljudima s invaliditetom, Romima ili srpskoj nacionalnoj manjini. To su važne teme. Ali ako se sve svodi na to, to ne znači samo da je sve drugo zanemareno, nego da se i te teme getoiziraju. Zapravo se guraju na stranu. To neće koristiti ni deprivilegiranim skupinama, ni javnosti, a ni novinarima. Konačno, u propozicijama natječaja stoji da se dobar dio novca mora potrošiti na stručno usavršavanje novinara. Ja imam 35 godina iskustva u novinarstvu i ako nisam educiran, neću više ni biti”, kaže Toni Gabrić. Natječaj za medije zajednice Gabrić uspoređuje s natječajem za suzbijanjem korupcije, raspisanim početkom 2019. U sklopu tog natječaja udrugama koje se bore protiv korupcije dodjeljuje se 85 milijuna kuna, također iz ESF-a. Preduvjet je, međutim, da te udruge moraju imati partnerski ugovor s tijelom javne vlasti koje bi trebale nadzirati.

“Dakle da bi se istraživao Milan Bandić, treba imati njegov pristanak. Možete misliti koje će udruge dobiti sredstva i kakvi će biti rezultati toga. Čini mi se da je cilj tih natječaja da se velika sredstva koja dolaze iz EU-a neutraliziraju i ne postignu nikakav društveno korisni efekt. Mi novinari dobit ćemo naše honorare, pa nekako i preživjeti. To je, međutim, tek ispunjavanje naših privatnih interesa. Javni interes natječajem za medije zajednice neće biti zadovoljen, a jako malo će dobiti i novinarstvo. Natječaj je formuliran samo da se nešto napravi, a zapravo da od svega ne bude ništa”, ogorčeno zaključuje Gabrić.

Sanja Despot, pak, pozdravlja činjenicu da je Ministarstvo kulture raspisalo ovaj natječaj.

“Unatoč strahovima da se to nikada neće dogoditi, treba priznati da je Ministarstvo ipak započelo s provođenjem natječaja za medije zajednice. S druge strane, u tom se natječaju težište stavlja na radionice ili edukaciju novinara – trebali bi jedni druge učiti kako se izvještava o ranjivim skupinama – umjesto proizvodnju medijskog sadržaja”, kaže novinarka, ironično dodajući kako su, s obzirom na stanje na sceni, sami novinari ranjiva skupina. I Gabrić I Despot ističu da su neprofitni mediji već toliko osiromašili, a njihovi novinari se rasuli ili napustili struku, da je veliko pitanje koliko će neprofitnih medija uopće biti u stanju povući sredstva iz natječaja, s obzirom da je za prijavu na natječaj potrebno ozbiljno znanje o pripremi projekata te opsežan birokratsko-administrativni rad. S druge strane, postoje i mišljenja da je natječaj namjerno raspisan uz takve uvjete, kako bi što većem broju neprofitnim medijima onemogućio prijavu.

Još jedna potencijalno prijeporna točka je činjenica da je Ministarstvo u propozicijama natječaja napisalo kako se radi o de minimis potporama. Riječ je o potporama vrijednosti do 200 000 eura – dakle milijun i pol kuna – koje po pravilima Europske komisije o zaštiti tržišnog natjecanja pojedini subjekt može dobiti unutar tri godine. Drugim riječima, to znači da neprofitni mediji mogu dobiti maksimalno milijun i pol kuna javnih sredstava u trogodišnjem periodu, odnosno da su ograničeni na pola milijuna kuna godišnje. Jednom kad dođu do tog iznosa neprofitnim bi medijima bili zatvoreni i svi drugi potencijalni javni fondovi. Naravno, ograničenje budžeta uvelike ograničava i količinu medijskog sadržaja koju je moguće proizvesti, pa posljedično i društveni utjecaj neprofitnih medija.

“Šteta što Ministarstvo nije točno objasnilo zbog čega su te potpore formulirane kao de minimis. Naveli su pravila na koja se pozivaju, no postoje i tumačenja da pojedina država-članica Unije može tražiti da se određeno ugroženo područje izuzme iz pravila o zaštiti tržišnog natjecanja. Pri tom, neprofitni mediji su u katastrofalnom stanju. Novac koji bi dobili sigurno ne bi ugrozio medijsko tržište. Čini se da nije postojala politička volja da se to pokuša”, kaže Despot. Slično Gabriću, i ona se boji da “unatoč tome što je natječaj za medije zajednice raspisan, to neće pomoći medijskom sektoru”.

Tezi da je – što se tiče definiranja potpora u sklopu natječaja za medije zajednice kao de minimis – u pitanju ipak politička volja, u prilog ide mišljenje vladinog Ureda za udruge iz ožujka 2014. godine. Ured je tada na upit neprofitnih medija dao mišljenje o pojašnjenju karaktera de minimis potpora Fonda za pluralizam, naglašavajući ipak da nije mjerodavan za tumačenje pravila o državnim potporama. U dopisu se – prema 107. članku stavka 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU-a) – tumači da je svaka potpora koju dodijeli država članica u bilo kojem obliku, a kojom se narušava tržišno natjecanje stavljanjem određenih poduzetnika ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj, “nespojiva s unutarnjim tržištem u mjeri u kojoj utječe na trgovinu među državama članicama”. Međutim, u istom se mišljenju naglašava da, primjerice, potpore koje organizacijama civilnog društva dodjeljuje Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva (NZRCD), “nemaju za svoj cilj podupiranje poduzetničkih aktivnosti kojima je nakana stjecanje dobiti, već se njima potiče rad i aktivnosti neprofitnih organizacija od općeg dobra i interesa”. Iako se u nastavku dopisa navodi i dodatna činjenica da se potpore NZRCD-a ne smatraju državnim potporama te se i time ne podvode pod pravila o de minimis potporama, prvi argument – da je riječ o potporama koje nisu usmjerene podupiranju poduzetništva, već javnom interesu – izgledno otvara prostora za to da se isto tumačenje primijeni i na sredstva predviđena za medije zajednice. Kako to nije urađeno, moguće je da su opravdani strahovi prisutni u dijelu organizacija civilnog društva – strahovi da će vlasti ubuduće naširoko koristiti odredbe o de minimis potporama kao sredstvo ograničavanja, financijskog gušenja te ušutkivanja organizacija civilnog društva.

Komercijalni mediji = mediji zajednice?

Oko natječaja za medije zajednice postoje barem još dva prijepora. Prvi je činjenica da je natječaj raspisan u dvije faze – u svakoj po 15 milijuna kuna – što se po prvi puta spomenulo početkom ožujka 2019. godine.

“Razgovori o tom projektu medija zajednice vode se najmanje dvije godine, i do nedavno se nikada nije spominjalo da će natječaj biti raspisan u dvije faze. Prilikom razgovora koje je Hrvatsko novinarsko društvo (HND) vodilo s Ministarstvom, rečeno je da se čeka donošenje novog Zakona o elektroničkim medijima. Tim Zakonom, rekli su u Ministarstvu, namjeravaju ‘bolje definirati kako pomoći svim kvalitetnim medijima’ – a pri tom ne misle nužno samo na neprofitne. Takve najave potiču sumnje oko toga što se točno namjerava s preostalih 15 milijuna kuna”, priča Despot. Ministrica Obuljen Koržinek je, naime, više puta isticala da država treba sufinancirati sve medije koji ispunjavaju javnu funkciju, a to su po njoj i komercijalni mediji. Takav njen stav u izravnoj je suprotnosti s podlogom za medijsku strategiju, odnosno Radnim materijalima Ministarstva kulture za raspravu o medijskoj politici RH 2015. – 2020. Riječ je o opsežnoj analizi medijskog polja, izrađenoj za mandata njene prethodnice Zlatar-Violić, koja  je za cilj imala određivanje temeljnih smjernica budućeg poželjnog razvoja medijske scene u Republici Hrvatskoj.

“Smatram da oni koji informiraju građane i uopće djeluju u području medija apsolutno ispunjavaju javnu funkciju, odnosno pružaju javnu uslugu. Međutim, ono što je velika razlika, a tako ne razmišljam samo ja nego i mnogi, u odnosu na stav iz te Strategije, to je da ne morate nužno biti neprofitni ili javni da biste pružili javnu uslugu. (…) Mislim da je fokus na neprofitne medije kao jedine koji osiguravaju javnu funkciju bio velik nesporazum pa, usudila bih se reći, i svojevrsna zamjena teza koja je stvorila nepotrebne polarizacije i zapravo nas udaljila od postizanja cilja. Smatram da naš cilj treba težiti tome da svi mediji budu relevantni, neovisni, profesionalni i da se to odnosi na sve koji pružaju javnu uslugu informiranja bez obzira kako su registrirani”, rekla je tako ministrica krajem 2017. u intervjuu za portal HND-a. To je ujedno i druga točka oko koje se spore novinari neprofitnih medija i Ministarstvo kulture. Riječ je o samoj definiciji neprofitnih medija. Zbog spomenutih je najava prisutan strah da MK namjerava do druge faze promijeniti definiciju medija zajednice kako bi pod nju potpadali i komercijalni mediji. Njima bi se time omogućilo da sudjeluju na natječaju za podjelu 15 milijuna kuna iz druge faze natječaja.

“Činjenica je da pojedini komercijalni mediji primaju javne potpore od 70-80 i više posto, pa oni onda više nisu komercijalni, oni su zapravo javni. Jasno je da medije u manjim sredinama morate sufinancirati da bi uopće postojali. To su, po mom mišljenju, uglavnom mediji zajednice, bez obzira na njihovu pravnu osobnost”, rekla je Obuljen Koržinek u istom intervjuu. Stvari postaju zanimljive kada uzmemo u obzir da je velik broj lokalnih radio i TV-postaja okupljenih u udruge HURIN i NUT blizak sadašnjoj vlasti.

“Čini mi se da se radi o potrebi lokalnih medija okupljenih u te udruge da se ubace u raspodjelu tih sredstava, što prema sadašnjim propisima ne mogu. Potreban je novi zakonski tekst da bi im se to omogućilo. Mnogi od tih medija osnovani su krajem 1990-ih, kada se tadašnja vladajuća stranka suočila s tim da će sići s vlasti. Započela je izgradnju rezervne medijske infrastrukture koja bi ostala u njihovim rukama i bila nezavisna od javnih medija“, kaže Milan Živković, savjetnik za medije ministrice Zlatar-Violić.

Informacije iz Ministarstva potvrđuju strahove da je namjera novac iz druge faze natječaja dijeliti i komercijalnim medijima, iako je Europski parlament u rezoluciji iz 2008. medije zajednice striktno definirao kao neprofitne medije. Toni Gabrić je odlukom ministrice u ožujku 2018. imenovan za člana radne skupine pri MK-u, koja je trebala raditi na prijedlogu novog Zakona o elektroničkim medijima. Inače, sam novi Zakon potreban je zato što je sadašnji formuliran u vrijeme kada nisu bili razvijeni ni internetski mediji ni društvene mreže.

“Rad je trajao otprilike godinu dana i imali smo svega tri sastanka. Bio sam član podskupine koja se trebala baviti neprofitnim medijima i elektroničkim publikacijama. Nikad mi nije rečeno koje još podskupine postoje, tako da mogu govoriti samo o toj skupini. Međutim, kada se pogleda sastav njenih članova, upada u oči da su tu predstavnici komercijalnih medija, Hrvatske udruge poslodavaca i slično, ali da nema nikog iz struke, s politologije, sociologije, Pravnog fakulteta i tako dalje. Kad smo Saša Leković (bivši predsjednik HND-a, op.a.) i ja upitali zbog čega njih nema, odgovor je bio da će oni dobiti priliku uključiti se u raspravu kada Zakon bude dan na javno savjetovanje – znači kad stvar već bude gotova“, priča Gabrić. Aktualne vlasti, kaže, medijski prostor vide kao prostor nakladničkih interesa s kojima se trebaju dogovoriti.

“Njima su legitimni interesi – interesi RTL-a ili Nove TV. Uopće ne žele vidjeti da je smisao medija javni interes za kvalitetnim informiranjem. To se vidi iz sastava radne skupine. Tu su predstavnici raznih lobija, ali nitko tko bi rekao koji je smisao našeg postojanja osim zgrtanja novca”, nastavlja. Polovicom studenog 2018. u MK-u je zaključeno da je rad radne skupine završen te da će se uskoro sastaviti prvi nacrt zakona o kojem će se razgovarati – no to se do danas nije dogodilo.

“Inače, u studenom su nam materijali za raspravu uručeni neposredno prije samog sastanka – a riječ je o vrlo kompleksnoj materiji. U tih godinu dana nigdje se nije povuklo pitanje što bi to trebali biti mediji zajednice. Više su se provlačili kao usputna digresija. Kad smo već bili gotovi s tom sjednicom u studenom, državni tajnik u Ministarstvu kulture Krešimir Partl izjavio je da njemu ne leži moja teza da su mediji zajednici isključivo neprofitni mediji. Na to sam – po ne znam koji put – odgovorio da pogleda rezoluciju Europskoj parlamenta. On je odvratio da je nije stigao pogledati. U ožujku smo imali telefonski razgovor, u kojem je rekao da ‘stoji čvršće nego li ikad kod toga da mediji zajednice mogu biti i neprofitni, ali i niskoprofitni ili neprofitabilni proizvođači radijskog ili televizijskog programa, čiji su nakladnici i trgovačka društva'”, opisuje Gabrić. Cijela stvar je završila tako da mu je obećano kako će biti održana još jedna sjednica na kojoj će moći braniti tezu o neprofitnim medijima, međutim do nje nikada nije došlo.

“Sve skupa se čini kao proturanje unaprijed zadanih političkih stavova kroz formu demokratičnosti”, zaključuje Gabrić. U HND-u je, doznajemo, postojala i ideja da se piše Europskoj komisiji kako bi je upozorili što naše vlasti namjeravaju učiniti sa sredstvima ESF-a. Međutim, isto je pokušao GONG vezano uz spomenuti natječaj za borbu protiv korupcije. Odgovor EK-a bio je, otprilike, da ministar Marko Pavić – za ESF je nadležno Ministarstvo rada – radi dobar posao. Stoga su u HND-u bili obeshrabreni u namjeri da i oni pišu Komisiji. Krajem 2019. Toni Gabrić istupio je iz radne skupine Ministarstva kulture za izradu prijedloga novog Zakona o elektroničkim medijima. Isto je učinilo i samo Hrvatsko novinarsko društvo u cjelini.

Crowdfunding i filantropija: strategije preživljavanja?

Iz do sada rečenog jasno je da su neprofitni mediji bačeni na rub egzistencije – ukinuta im je svaka institucionalna potpora, a postojeće projektne potpore VEM-a ne omogućavaju održivo funkcioniranje, pa ni samo preživljavanje. Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva nema nikakav program za neprofitne medije – H-Alter je, doduše, od NZRCD-a dobio trogodišnju institucionalnu potporu, ali – ističe Gabrić – “na H-Alter otpada samo mali dio tih sredstava. Mi smo trebali opisati našu djelatnost mnogo šire, a portal je zapravo samo jedan od nekoliko programa”. Također, treći medijski sektor nema mnogo sreće ni s prihodima od oglašavanja. Naime, kako je za naše istraživanje pojasnila Despot, “reklame se u principu daju u velike tiražne medije. Osim toga, često se dodjeljuju zahvaljujući vezama s vlasnicima medija. Kao neprofitni medij jako je teško dobiti reklamu, ili dobijete neke sitne od kojih ne možete živjeti. Taj način preživljavanja nije bio moguć”.

U tim uvjetima neki mediji okrenuli su se crowdfundingu. U Hrvatskoj je do sada provedeno nekoliko zapaženijih crowdfunding kampanja. Forum.tm je tako krajem 2016. prikupio otprilike deset tisuća dolara, što je portalu omogućilo nekoliko mjeseci života. Drugu kampanju Forum je organizirao kako bi prikupio sredstva da plati sudsku kaznu od 30 tisuća kuna, koja je portalu “odrezana” jer se njegov urednik Goran Borković nije odazvao sudu – premda poziv nikada nije primio. Što se ostalih medija tiče, krajem 2017. zagrebački Radio Student u svega šest dana prikupio je 60 tisuća kuna potrebnih za novi odašiljač. Najuspješnija kampanja, pak, zasigurno je bila ona portala Lupiga.com: tijekom mjesec dana, od 19. prosinca 2017. do 19. siječnja 2018. Lupiga je prikupio više od 255 tisuća kuna, odnosno više od 42 tisuće dolara, što je tom portalu omogućilo preživljavanje – i plaćanje tekstova suradnicima. Naime, realnost mnogih neprofitnih medija u međuvremena je postala ta da se tekstovi pišu na “dobrovoljnoj” bazi, odnosno bez honorara, a u nekim drugim medijima se zarađuje za goli život, odnosno svakidašnju egzistenciju novinara.

Međutim, crowdfunding nikako nije izvor koji bi neprofitnim medijima omogućio stabilno, a kamoli srednjoročno preživljavanje. Kao što je istaknuto na tribini o crowdfundingu, novčanu pomoć uplaćuju isti ljudi koji prate te medije – a ta publika najčešće, također, nema previše sredstava: oni zaista imućni radije financiraju utjecajnije medije od kojih mogu imati makar neizravne koristi. Kao što je istaknula i Gordana Vilović, profesorica novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, “crowdfunding nije dugoročno rješenje problema ovih medija, koji će se za određeno razdoblje ponovno naći u sličnoj situaciji”; istaknula je i da “neprofitni mediji, poput Lupige i Foruma, dugoročno ne mogu preživjeti bez potpore države.” Bez obzira što su ove kampanje demonstrirale čvrste veze između pojedinih neprofitnih medija i njihove publike koja ih je voljna podržati, teško je očekivati da bi, primjerice, uspješan rezultat prvog crowdfundinga, portal Lupiga mogao ponoviti svake godine, pa i u dužim vremenskim periodima. U nekim zemljama postoje mediji koji funkcioniraju na zadružnoj osnovi i koje velikim dijelom financiraju njihovi čitatelji – primjerice njemački dnevni list die Tageszeitung, odnosno taz. Međutim, vrlo je neizvjesno da li bi takav model funkcionirao na osiromašenom jugoistoku Europe.

Tijekom 2016. u Hrvatskoj je pokrenut još jedan pokušaj da se pomogne financiranje neprofitnih medija. Naime, 49 građana pokrenulo je zakladu Nezavisna – zaklada za slobodu medija. Među njima su – reći će jedna od osnivačica, Vesna Roller – “medijski radnici, sveučilišni profesori, aktivisti te umjetnici, i to doniranjem osobnih sredstava”. Riječ je o pojedincima svjesnim da se medijsko stanje u Hrvatskoj ne može popraviti bez razvoja neprofitnih medija, odnosno snažnog trećeg medijskog sektora.

“Do tog se cilja može doći samo osiguravanjem trajnih i stabilnih financijskih potpora za medije. Mi smo dovršili proces formalno-pravnog ustroja Zaklade te sada radimo na stvaranju inicijalne donatorsko-filantropske mreže. Ideja je da se osiguraju dugoročne potpore koje bi se dijelile putem natječaja”, kaže Roller. Izrazila je nadu da će Zaklada, odnosno njene potpore, početi funkcionirati do kraja 2019. Ideja je da se prikupe značajnija sredstva – i da se pritom svakako izbjegnu metode poput crowdfundinga, koje rade sami mediji.

“Želimo osigurati velike donatore, koji su spremni na duži rok davati sredstva. Također, želimo stvoriti zakladnu imovinu koja će sama stvarati dodatne prihode. No sve to zahtjeva vremena, naročito kako bi se izgradila stabilna mreža donatora. Radi se manje o pojedincima, a više o tvrtkama i međunarodnim akterima poput fondacija i drugih institucija. Želimo dijeliti solidnije iznose – ako pogledamo donacije od desetak tisuća kuna, nisam sigurna kolika je to pomoć, a koliko zapravo omča oko vrata. Svjesno smo da naša zaklada ne može nadoknaditi sustav javnog financiranja, ali namjera nam je da barem pomognemo da se taj medijski sektor održi na životu”, zaključuje Roller.

Izrada ovog teksta omogućena je financijskom podrškom Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura i nužno ne izražava stajalište Nacionalne zaklade.

Pripovijest o krahu medijskog sustava po svojem se širokom političkom i društvenom značaju posebno izdvaja među brojnim postkriznim pripovijestima u polju kulture. Financijski je raspad nakon sanaderovskog “zlatnog doba” političko-medijskog bala medijski sektor ostavio u ruševinama, brojne novinarke i novinare – osobito one nepodobne – ostavio bez posla i doveo, zajedno s tržišnim i tehnološkim promjena, do njegovog dubinskog restrukturiranja.

U okrilju tradicionalno beznadne SDP-ove vlasti postojao je – službeno marginaliziran i potisnut – trud da se na novonastalu situaciju reagira izradom medijske politike. Dokument je to koji je, makar u teoriji, imao poslužiti kao okvir za zaokret države u odnosu prema razvoju medija nakon što je liberalna halucinacija o blagostanju u tržišnom pluralizmu pokazala svoje neizbježne posljedice. U realnosti, međutim, ostao je on sasvim izvan bilo kakvih ozbiljnih namjera vladajućih: njihova je stvarna medijska politika izraz pronašla u desecima milijuna kuna poklonjenih vlasnicima medijskih korporacija kroz smanjenje PDV-a za dnevne tiskovine – sredstvima koja se, dakako, nisu prelila u poboljšanje radnih uvjeta novinarki i novinara ili financiranje proizvodnje medijskog sadržaja od javnog značaja.

Kao što je poznato, ono malo pozitivnih pomaka u SDP-ovom mandatu, poput financiranja neprofitnih medija, ukinuto je sa smjenom vlasti 2015. godine, a otad se agonija medijskog sustava samo produbljuje. U tom se smislu kao dosljedna provoditeljica njegove eutanazije pokazala i aktualna ministrica Nina Obuljen Koržinek čije odgađanje i uštimavanje ključnih intervencija u medijsko polje po svemu sudeći ponajprije služi pogodovanju privatnom sektoru i otvaranju dodatnog prostora za upliv i jačanje konzervativnih i desničarskih medija. Potonje bi moglo postati vidljivim jednom kada se objave rezultati natječaja za medije zajednice, čije je raspisivanje iz nejasnih razloga u više navrata pomicano još od 2017., da bi se konačno dogodilo tek u travnju ove godine. No i samo je raspisivanje natječaja izvedeno na dvojben način, budući da su sredstva od oko 30 milijuna kuna podijeljena u dva “ciklusa” od kojih će drugi biti raspisan tek nakon usvajanja novog Zakona o elektroničkom medijima, čija izrada je upravo u tijeku.

A o postupku te izrade ovih dana do javnosti dolaze očekivano obeshrabrujuće vijesti: nakon što je u kolovozu iz Radne skupine Ministarstva kulture za izradu nacrta prijedloga novog ZEM-a istupio nekadašnji glavni urednik portala H-Alter Toni Gabrić, koji je u nju bio imenovan kao član iz sektora neprofitnih medijskih nakladnika, početkom studenog isto je objavila i jedina relevantna strukovna organizacija, Hrvatsko novinarsko društvo. Razlozi navedeni u HND-ovom detaljnom priopćenju objavljenom 6. studenog mogu se svesti na – za Ministarstvo kulture tipično – zaobilaženje, isključivanje i ignoriranje ključnih, osobito nezavisnih aktera u procesu odlučivanja o sudbini medijskog polja. U uvodu priopćenja iz HND-a ističu da nisu bili uključeni “u cijeli proces sadržajnog definiranja cjelovitog zakonskog rješenja”, kao i “dojam da su se odluke donosile izvan Radne skupine”. Posebno dramatično zvuči tvrdnja da “Ministarstvo kulture u Nacrt prijedloga Zakona o elektroničkim medijima nije uvrstilo nijedan HND-ov prijedlog” za izmjenu radne verzije budućeg zakona, dostavljene članovima Radne skupine krajem srpnja.

I prije nego što se uđe u detalje zadnje verzije nacrta ZEM-a dostupne u trenutku pisanja ovog teksta, može se zaključiti da je način njegovog donošenja duboko nesuvisao. Kao što i sam HND ističe, logika stvari nalagala bi da su prije svega definirani temeljni dokumenti za razvoj medijskog polja – medijska politika i Zakon o medijima. Osobito bi donošenje medijske politike moralo prethoditi izradi novih zakona, budući da se njome definira temeljni smisao i smjer intervencija države u medijski sustav. Kako Toni Gabrić podsjeća u svojem tekstu Deložirali javni interes s početka kolovoza, ministrica Obuljen Koržinek prošle je godine u rujnu najavila da će te jeseni biti završene “smjernice medijske politike”, nakon čega će se pristupiti zakonodavnim izmjenama. No to je obećanje, kao i brojna druga, Ministarstvo očito prekršilo, odlučivši se za evidentno besmislen i diletantski pristup medijskoj reformi – pokazujući, uostalom, da se o sustavnim promjenama medijskog polja temeljenim na definiranju javnog interesa nikada nije ni radilo.

O čemu se onda radi, koji je smjer moguće razabrati iz istupa kritičara nacrta poput HND-a i Gabrića, kao i dostupnih radnih verzija novog ZEM-a? Ukratko, uvid u dosad objavljenu građu vrlo jasno sugerira da se država sa zakonodavnim promjenama ponaša kao potpuni neznalica – ili pak kao maliciozni, destruktivni akter, ovisno o stupnju svijesti koji mu odabirete pripisati. Jer verzija nacrta prijedloga ZEM-a kojom javnost zahvaljujući H-Alteru trenutno raspolaže – ona s kraja srpnja ove godine – pokazuje da Ministarstvo nakon deset godina raspada medijskog sustava i nakon razmjerno iscrpne detekcije razloga i uvjeta tog raspada koju je ono samo provelo za vrijeme SDP-a nije odlučilo napraviti suštinski – ništa. Radna verzija ZEM-a nadaje se, u skladu s HND-ovom ocjenom, kao bezglava, površinska intervencija koja pretežito sadrži sitnotrgovačke ustupke privatnim, osobito lokalnim i regionalnim medijskim strukturama, kao i daljnje iživljavanje nad neprofitnim medijima, suprotno dominantnoj praksi u Europskoj uniji kada je riječ o njihovom financiranju.

Dostupni je primjerak nacrta ZEM-a najbolji dokaz da Ministarstvo kulture zapravo nema nikakvu predodžbu o budućoj medijskoj politici. Jer sve i ako je taj dokument još uvijek u fazi promišljanja, za očekivati bi bilo – osim ako u Ministarstvu ne sjede baš groteskno nesposobni ljudi – da će nove zakonodavne promjene sadržavati neki tip koncepcijskog traga onoga kako Ministarstvo vidi strateški razvoj ovdašnjih medija. No nacrt ZEM-a se ni sadržajem ni strukturom suštinski ne razlikuje od svojeg prethodnika – ničega u njemu nema što upućuje na ikakvu aktivnost po pitanju definiranja temeljnog odnosa države prema medijima, kamoli promjene tog odnosa.

U tom je smislu posebno znakovito da se u nacrtu najviše truda može uočiti u definiranju onih dijelova koji se tiču transparentnosti vlasništva i nedozvoljene koncentracije. Jer riječ je o prvom dijelu cjeline naslovljene “Zaštita pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija”, što jasno ukazuje na to da Ministarstvo ro ključno pitanje i dalje shvaća kao pitanje regulacije tržišta. U svjetlu postkrizne putanje medijskog polja, može se jedino reći da inzistiranje na ideji da je za pluralizam sadržaja i perspektiva ključan pluralizam vlasništva sugerira da nitko u Ministarstvu nije pogledao kroz prozor tijekom zadnjih deset, ako ne i gotovo trideset godina.

No dok se jadni privatni mediji ne smiju slobodno vlasnički koncentrirati, tu je ipak nekoliko ustupaka da im bude lakše. Primjerice, minimalni udio koje nakladnik televizije i/ili radija na regionalnoj razini mora posvetiti priopćavanju vijesti i obavijesti na području koncesije – što je njihova ključna javna funkcija koja proizlazi iz koncesije nad dijelom radiofrekvencijskog spektra kao ograničenog javnog dobra – u dostupnom je nacrtu ZEM-a spušten s 10 na 7 posto, a na lokalnoj razini s 10 na 6 posto tjednog programa. Također, kako ističe Toni Gabrić, daleko veća je fleksibilnost omogućena kada je riječ o raspoređivanju reklamnih sadržaja, budući da se njihov udio više ne definira u odnosu na jedan sat emitiranja, nego u odnosu na dva dnevna bloka – od 6 do 18 sati i od 18 do 24 sata – uz predvidive posljedice po reklamnu zagušenost pojedinih dijelova programa. Posebno opasnim čini se čl. 38. nacrta, koji dužnost izdvajanja 15% godišnjeg iznosa namijenjenog promidžbi svojih usluga ili aktivnosti “na oglašavanje u audiovizualnim ili radijskim programima regionalnih i lokalnih nakladnika televizije i/ili radija” iz čl. 33 postojećeg Zakona proširuje i na jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, što HND smatra legalizacijom transakcija poput onih otkrivenih u aferi Fimi media.

Vratimo li se pitanju pluralizma i raznovrsnosti medija, stvari su samo još pogoršane kada je riječ o drugoj glavnoj poluzi njihove zaštite prema ZEM-u – i to onoj koja, za razliku od regulacije tržišta, u ovom trenu uistinu može imati direktnog utjecaja na sadržaj i medijsku proizvodnju: Fondu za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Glavna je, naime, “inovacija” nacrta novog Zakona ta da korisnicima Fonda postaju i “nakladnici televizije i radija na nacionalnoj razini koji objavljuju specijalizirani program” te svi “pružatelji elektroničkih publikacija” – dakle, ne samo neprofitni portali kao do sada, nego i svi komercijalni! Uzevši u obzir da na vidiku nije nikakvo povećanje sredstava Fonda, riječ je, dakle, o još jednom sramotnom udaru na neprofitne medije kojima se ovime drastično smanjuje ionako bijedna mogućnost participacije u potporama koje su u Europi primarno namijenjene upravo neprofitnom sektoru kao prostoru koji se posebno brine za teme od javnog interesa.

Kao što je vidljivo iz ovih nekoliko primjera, dakle, novi Zakon o elektroničkim medijima nije nikakav reformski zahvat – on je jedino i isključivo kukavički paket ustupaka medijskim privatnicima, koji je s HND-ovim istupanjem iz Radne skupine izgubio bilo kakav legitimitet. Pa premda je Ministarstvo u svojoj reakciji na HND-ovo priopćenje najavilo odustajanje u novoj, zasad nedostupnoj verziji nacrta, od nekih teže probavljivih dijelova poput proširenja iz čl. 38., Đavo u ovom slučaju ionako nije u detaljima, nego u cjelini ovog poražavajućeg dokumenta koji će zacementirati postojeću bijedu medijskog sustava.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pogrešno i neopravdano poopćavanje karakteristika neke skupine, kolektivni stereotip, koji sadrži izrazito emocionalno negativno ocjenjivanje neke etničke, nacionalne, vjerske, socijalne ili druge skupine, tumačimo kao predrasudu. Najgori dio stereotipa i predrasuda predstavljaju njihove posljedice u ponašanju, i to nazivamo diskriminacijom. Diskriminacija znači odvajati, praviti razliku po socijalnim, rasnim, etničnim, vjerskim, individualnim, spolnim, jezičnim, starosnim ili drugima osobinama. Diskriminacija rezultira otežanim ili onemogućenim ostvarenjem određenih ljudskih prava te uzrokuje rasizam, seksizam, ksenofobiju.

Hrvatski Zakon o suzbijanju diskriminacije (ZSD) uključuje ukupno 17 diskriminacijskih osnova. Zabranjuje diskriminaciju na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Prema tom zakonu, govor mržnje predstavlja poticanje na diskriminaciju. 

Ne postoji univerzalna definicija govora mržnje, već ga pobliže opisuju pojedini međunarodni dokumenti kojima je on zabranjen kao jedan od oblika diskriminacije. U RH izričito ga spominju Zakon o suzbijanju diskriminacije, Kazneni zakon, Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o istospolnim zajednicama, Zakon o medijima, Zakon o elektroničkim medijima (ZEM). ZEM ga spominje u članku 12. stavku 2. u kojem ponavlja sedamnaest diskriminacijskih osnova iz ZSD-a uz dodatak zabrane poticanja i pogodovanja poticanju antisemitizma i ksenofobije, te ideja fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima.

Prema Vijeću za elektroničke medije, ključni element za utvrđivanje govora mržnje je poticanje na nasilje ili mržnju: “poticanjem se kroz zagovaranje i prijetnje nastoji utjecati na druge da se uključe u određene oblike ponašanja” te “mržnja podrazumijeva aktivni osjećaj odbojnosti i neprijateljstva povezan sa sklonošću ozljeđivanja”. 

U pravnoj teoriji postoje brojne definicije govora mržnje. Sve te definicije, usprkos razlikama, sadrže i ističu dva bitna elementa kao specifične distinktivne značajke govora mržnje. Prvo, mora se raditi o izražavanju određenih mrzilačkih i uvredljivih poruka, odnosno sadržaju kojim se izražava, zagovara ili potiče mržnja, diskriminacija ili nasilje, ili koji ponižava, dehumanizira ili obezvređuje. Drugo, takav mrzilački odnosno napadački govor mora biti usmjeren protiv određenih ciljanih, ponajviše manjinskih, ranjivih društvenih skupina i njihovih pripadnika. Dužnost je većine u društvu da manjine zaštiti, a svaku diskriminaciju odnosno govor mržnje prema manjinama osudi. U hrvatskom društvu u posljednje vrijeme svjedočimo tome da se manjine optužuju da ugrožavaju prava većine ili da se manjinske vrijednosti nameću većini.

Govor mržnje ne smije se poistovjećivati sa svakom vrstom ostrašćenog, polemičkog ili napadačkog javnog diskursa, a važno ga je i razlikovati od klevete i uvrede, kao i od legitimnog kritičkog ili satiričkog pristupa, smatra Vijeće. U govor mržnje posebice ne spadaju kritike vlasti, vladine politike ili postupaka i stajališta pojedinaca na vlasti, ma koliko te kritike bile žestoke, nepravedne, šokantne, uznemirujuće, mrzilačke ili uvredljive. 

Vijeće podsjeća da je pravo na slobodu izražavanja jedno od najdragocjenijih ljudskih prava u svakom demokratskom društvu, izrijekom zajamčeno različitim međunarodnim konvencijama i nacionalnim ustavima. Međutim, pravo na slobodu izražavanja ne odnosi se samo na činjenične tvrdnje i vrijednosne sudove koji se blagonaklono primaju, koji su neuvredljivi ili neutralni, nego i na one koji vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju društvo ili dio populacije. 

Ustav RH u članku 38. jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli, te posebno jamči slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa. S druge strane, članak 16. Ustava slobode i prava ograničava radi zaštite slobode i prava drugih ljudi te pravnog poretka, javnog morala i zdravlja, pri čemu to ograničenje mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. U slučaju sudara govora mržnje sa slobodom govora, sloboda govora uvijek gubi i podliježe sankcijama.  

Pravo na zaštitu dostojanstva čovjeka nikad se a priori ne smatra pretežnijim pravom koje bi u slučaju sukoba s pravom na slobodu izražavanja trebalo zaštititi. Radi se o pravima istog pravnog statusa. Stoga u slučaju sukoba spomenuta dva ljudska prava treba uspostaviti pravičnu ravnotežu s obzirom na sve okolnosti svakog pojedinog slučaja, vodeći posebice računa odnosi li se sporni medijski prilog na temu od javnog interesa, povrijeđuje li se njime dostojanstvo tijela javne vlasti ili pojedinaca, te je li povrijeđeni pojedinac političar, javna osoba ili tzv. anonimni građanin. Novinari, kao i svi ostali građani, nemaju pravo na javni iskaz stavova koji izražavaju mržnju, ali imaju obavezu prenositi takve stavove kako bi upozorili javnost na nepoželjne pojave.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Inicijativa smatra da procedura donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim medijima nije provedena sukladno zakonu te je navedeni Zakon stavljen na javnu raspravu tek po završetku prvog čitanja i rasprave u Saboru, a najveći dio javne rasprave koja se odvijala na stranicama Ministarstva kulture je prešućen. “Ako već predlagač zakona ima pravo ne prihvatiti kritike i prijedloge, nema ih pravo zanijekati i ne obrazložiti zbog čega ih ne prihvaća. Na ovaj način predlagač zakona je doveo u zabludu i Vladu RH, a dovest će u zabludu i saborske zastupnike kojima će isto tako zanijekati glavninu disonantnih tonova i kontraargumente iz javne rasprave”.

Inicijativa traži odgađanje donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim medijima kako bi se isti mogao pripremiti i provesti sukladno zakonima Republike Hrvatske i Europske Unije, a sve slijedom nepravilno provedene procedure i nedovoljne informiranosti Vlade RH i saborskih zastupnika, definiranje javnog interesa čija je interpretacija prema prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim medijima i svim javnim izjavama Ministarstva kulture kao predlagača promjena zakona diskriminatorna i suprotna načelima slobodnog novinarstva te izmjenu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim medijima odnosno rješavanje problema sustava potpora i poticaja neovisnih internetskih izdavača čiji su osnivači trgovačka društva.

“Neovisni internetski mediji ostaju tako na marginama kako zakonskih rješenja tako i mogućnosti ravnopravnog sudjelovanja na tržištu, što je protivno hrvatskim zakonima kao i zakonima Europske unije. Princip održivosti projekta nalazi se u svim natječajima za dodjelu sredstava u Europi, osim u predloženim načinima dodjele sredstava tzv. trećem medijskom sektoru. Smatramo da ključni kriterij za dodjelu javnih sredstava mora biti kvaliteta programa odnosno objavljenog sadržaja, a ne pravna osobnost izdavača”, navodi se u priopćenju.

Inicijativu neovisnih internetskih medija čine E-Zadar, Filmski.net, Forum.hr, Klinfo.hr, Kupus.net, Metro portal, Moderna vremena Info, Monitor.hr, Muzika.hr, Osijek031, Pogledaj.to, Radio 808, Teatar.hr, Urbancult i Znano.st.

Izvor: Inicijativa neovisnih internetskih medija

“Moram naglasiti da iznos o kojem se radi je 3 posto od sredstava Fonda što prema procijeni, iz prošle i ove godine, iznosi 960 tisuća kuna“, kazala je ministrica Zlatar Violić. Prijelaznim odredbama propisano je da će se za neprofitne pružatelje medijskih usluga koji imaju dopuštenje za obavljanje djelatnosti, neprofitne pružatelje elektroničkih publikacija i neprofitne proizvođače audiovizualnih i/ili radijskih programa u 2013. godini izdvojiti 3 posto sredstava Fonda, a u 2014. godini sredstva Fonda dodjeljivat će se ovim korisnicima u iznosu koji će pravilnikom utvrditi Vijeće za elektroničke medije kao potpore male vrijednosti do primjene novog programa državne potpore.

Zakonom je izmijenjena definicija elektroničkih publikacija te su iste definirane kao urednički oblikovani programski sadržaji koji se objavljuju dnevno ili periodično putem interneta od strane pružatelja elektroničkih publikacija u svrhu javnog informiranja i obrazovanja.

Zakonom je propisano da se za stručne vrednovatelje mogu angažirati osobe iz reda javnih djelatnika koje su medijski stručnjaci i stučnjaci za audiovizualne djelatnosti, ugledni intelektualci, priznati umjetnici i ostali javni djelatnici koji su se istaknula zalaganjem za razvitak civilnog društva, obranu ljudskih prava i sloboda, promicanje kulture, znanosti i umjetnosti, kao i zaštitu slobode medija i izražavanja. Djelokrug i način rada stručnih vrednovatelja propisat će Vijeće pravilnikom koji će sadržavati i odredbe o sprečavanju sukoba interesa. Također, Zakonom je propisano da će Vijeće za elektroničke medije pravilnikom detaljno urediti način i postupak provedbe javnog natječaja za sredstva Fonda.

MK / Vlada RH / M.M.

U dva bloka uvodnih izlaganja, na konferenciji su govorili predstavnici ministarstva, Vijeća za elektroničke medije, neprofitnih, komercijalnih i lokalnih medija te medijski stručnjaci. 

Martina Jurišić i Milan F. Živković iz Ministarstva kulture predstavili su novosti u Zakonu koje se odnose na preraspodjelu sredstava iz Fonda za poticanje pluralizma medija. Ovim se izmjenama distribucija sredstava proširuje na veći krug korisnika, neprofitne proizvođače audiovizualnih i audio medijskih programa te na elektroničke publikacije čiji je nakladnik neprofitna organizacija, isključivši pritom trgovačka društva kao nakladnike elektroničkih publikacija. Milan Živković, savjetnik za medije pri Ministarstvu kulture u svojoj je prezentaciji obrazlagao nužnost mijenjanja zakona, argumentiravši ih potrebom za promicanje i podupiranje raznolikosti s obzirom na aktualno stanje medijske scene, ali i dosadašnjim radom fonda “čije učinke zapravo ne znamo”. U nedostatku cjelovite medijske strategije, Živković je zaključio kako je u ovom trenutku potrebno sanirati najkriznije momente i osigurati daljnje funkcioniranje onih koji će sredstva sasvim sigurno investirati u daljnju javnu komunikaciju, misleći na neprofitne elektroničke medije i produkcije.

Sljedeći je govorio Damir Hajduk iznijevši stav Vijeća za elektroničke medije o nedorečenosti zakona u pogledu definicije pojmova “elektroničke publikacije” i “proizvođač neprofitnog programa” te je upozorio kako predloženom zakonu nedostaje načelo preraspodjele sredstava po pojedinim kategorijama korisnika. 

Zrinjka Peruško iz Centra za istraživanje medija i komunikacije Fakulteta političkih znanosti u svom je izlaganju govorila o politikama medijskog pluralizma koje su “nastavak potrebe za raznolikošću u demokratskom društvu”. Prema ovoj medijskoj teoretičarki, ključan je temeljitiji nadzor odljeva javnog novca.

Stavove neprofitnih medija o dosadašnjoj, ali i predviđenoj medijskoj politici u Hrvatskoj iznio je glavni urednik H-altera Toni Gabrić. Tezi kako je kvalitetno i nezavisno novinarstvo javno dobro koje je krizom ugroženo, Gabrić je pridružio primjer novinarstva u neprofitnim medijima koje još uvijek slijedi visoke profesionalne i etičke standarde, te ne podređuje rezultate komercijalnim interesima. 

Posljednji u prvom bloku izlaganja govorili su Denis Mikolić iz Nacionalne udruge televizija te Željko Matanić iz Hrvatske udruge radija i novina koji su na ovoj raspravi javnosti željeli približiti iskustva korisnika fonda. Obojica nezadovoljni najavljenim izmjenama zakona, upozorili su na ovisnost njihove produkcije o sredstvima iz Fonda za pluralizam medija, s obzirom na troškove lokalnih radija i televizija koje oni ne mogu samostalno namaknuti. Mikolić je istaknuo kako njegova udruga podržava uvrštavanje medija trećeg sektora u potencijalne korisnike sredstava fonda, ali ne na način na koji to predlaže zakon, ni u predloženom financijskom udjelu niti u uključivanju samo neprofitnih medija, te je u zaključku pozvao na povećanje izdvajanja za fond ukoliko zakonodavac namjerava proširiti krug aplikanata.   

Nina Obuljen-Koržinek iz Instituta za međunarodne odnose kao prva panelistica drugog bloka izlaganja govorila je o novom zakonu u kontekstu europskih medijskih praksi. Smatra kako ovako definiran zakon diskriminira poduzetništvo u kulturi te predlaže izradu cjelovite medijske strategije prije rješavanja partikularnih pitanja, te otvaranje i povećanje drugih fondova (unutar Ministarstva kulture i Zaklade Kultura nova) za potporu trećem medijskom sektoru. 

Još jedna predstavnica trećeg sektora bila je Željana Buntić-Pejaković iz udruge Cenzura plus i N-mreže koja je u svom izlaganju pokušala objasniti zašto je nužno otvoriti fond i neprofitnim producentima. Budući da udruge koje se bave ovom djelatnošću prvenstveno proizvode javni sadržaj i doprinose pluralizmu medija, Buntić-Pejaković vidi opravdanim omogućavanje ovim subjektima prijavu na ovu vrst poticaja. 

Glavna urednica T-portala Alemka Lisinski, zalagala se za “inkluzivni pristup”, to jest zakonsko omogućavanje svim subjektima, bez obzira na poslovnu platformu, na ostvarivanje potpora iz fonda. Prema Lisinski, mogućnost prijave na fond mora ostati dostupna svima, a nužno je utvrditi neke druge kriterije prema kojima bi novac kasnije bio distribuiran. 

Izlagački dio konferencije zaključio je glavni urednik portala Moderna vremena Info Nenad Bartolčić koji je pozvao na potpuno povlačenje novog zakona iz daljnje procedure. Bartolčić smatra kako je odredba o omogućavanju apliciranja isključivo neprofitnim medijima diskriminatorna te stvara nelojalnu konkurenciju na sceni portala koji se bave pitanjima kulture. 

Naglasak javne rasprave u Studentskom centru bio je ponajviše na isključenju trgovačkih društava i takozvanih malih poduzetnika nakladnika elektroničkih publikacija kao aplikanata za sredstva Fonda te na samom proširenju kruga korisnika kojim će se time smanjiti potpora dosadašnjim korisnicima, televizijskim i radijskim nakladnicima. 

Pitanje uloge Vijeća za elektroničke medije, koje donosi detaljne kriterije upisa u Upisnik pružatelja usluga kao preduvjet mogućnosti apliciranja za sredstva Fonda te koje donosi konačnu odluku o dodjeli sredstava Fonda, nije na javnoj raspravi detaljnije problematizirano.

Iz predloženih izmjena i dopuna Zakona o elektroničkim medijima jasno je da se radi o pokušaju svojevrsne “zakrpe” ovog, kako se često moglo čuti, manjkavog zakona. Ove izmjene kao i rasprava koja je uslijedila ukazuje na sve probleme i nedosljednosti koje takav način mijenjanja zakona može donijeti kao i na nužnost preciznijeg definiranja elektroničkih publikacija te definiranja medija koje nazivamo neprofitnim medijima ili medijima trećeg sektora, a na temelju čega se može kreirati medijska strategija koja uključuje i iznalaženje sustavnog i održivog mehanizma financiranja tih medija. Unatoč svim nedosljednostima koje ovakve, donekle i ishitrene izmjene zakona donose, one ipak pokazuju tendenciju ka dugoročnom otvaranju puta za širenje medijskog pluralizma koji je prema sadašnjem zakonu sveden na dva – radijske i televizijske nakladnike.

KP

Konferencija na temu izmjena i dopuna Zakona o elektroničkim medijima bit će održana u petak, 1. ožujka, u Zagrebu. Detaljnije informacije bit će objavljene naknadno.

KP / mink

Izvor: MV Info