Jednakost je Burkeu apstrakcija političke teorije čije projiciranje na međuljudske odnose može imati katastrofalne posljedice. Jakobince predstavlja kao moderne fanatike, izlomljenu sliku vlastitog postanka, koji žučljivo napadaju religiju u maniri najvjernijih redovnika. Njihov revolucionarni pothvat Burke vidi kao svođenje kompleksnih međuljudskih odnosa na metafizičku apstrakciju. Revolucionarne ideologe optužuje za uprizorenje monstruozne fikcije u kojoj se međuljudski odnosi tretiraju kao da su matematički teoremi ili geometrijski likovi što, na kraju posljednjeg čina, završava prizorom giljotine. To je najčešći prigovor hvaljenju egalitarističnih tendencija do današnjih dana. Kao dobar primjer, kojeg Toscano navodi na drugom mjestu#{1}#, može poslužiti nekoliko rečenica iz recenzije Badiouove knjige Čega je Sarkozy ime, objavljene u britanskom Observeru: “Dakle, kad s odobravanjem citira Maoa i oklijeva u osudi zla koje je pratilo Kulturnu revoluciju, teško je ne biti ponosan na praktični anglosaksonski empirizam koji nas je cijepio protiv tiranije čiste političke apstrakcije.”  Jednakost kao suprotnost ljudskoj prirodi, misao prisutna u Burkea, najpoznatiji je suvremeni izraz dobila u djelu Kraj povijesti i posljednji čovjek. Koristeći se Platonovim konceptom thymosa, psihološkim fenomenom nesvodljivim ni na nagon niti na razum, Francis Fukuyama želju za priznanjem koja potiče ljude da se nameću jedni drugima vidi kao konstitutivno načelo svih političkih poredaka. Oni nastaju kao rezultanta vektora megalothymia i isothymia ili, ako hoćete, kao kompromis između dviju čovjekovih želja; prve da bude priznat kao superioran drugim ljudima i druge da bude priznat jednakim drugim ljudima. Fukuyamina knjiga, pisana kao evanđelje liberalne demokracije, ima jasnu ideju o ljudskoj naravi i političkom poretku koji mu najbolje odgovara. Toscanu je, sasvim razumljivo, na stranicama Kraja povijesti i posljednjeg čovjeka najzanimljivija opaska kako će najveću prijetnju demokraciji u budućnosti vjerojatno predstavljati razuzdana isothymia. Emancipacijski projekti utemeljeni na fanatičkoj želji za ukidanjem svakog očitovanja nejednakosti morat će prestati, prije ili kasnije, suočivši se s granicama koje je nametnula sama priroda. Transcendentalni označitelj uvjet je ovog podtipa antiegalitarističkog diskursa.

Kritika jednakosti kao apstrakcije nije, kako sugerira sam naslov predavanja, prerogativ desnice. Kad se rasprava o jednakosti preseli na ljevicu, nužno je pogledati pokušaje preciznijeg određenja pojma. U Kritici Gotskog programa Marx je, razmišljajući o aktivaciji pojma pravednosti unutar polja političke ekonomije, napao socijaldemokratski ideal po kojem jednakost označava poštenu raspodjelu viška vrijednosti. Poimanje jednakosti koje implicira naglašavanje distribucionističkog aspekta komunizma još je uvijek natopljeno apstrakcijama koje dominiraju buržoaskim društvom. Jednakost je vezana za rad, a rad je – zbog niza različitih prirodnih i kulturnih uvjeta koji određuju proizvodni proces – izvor nejednakosti. Ulog u akademskoj igri na ljevici je puno veći nego što se u prvi mah čini: jednakost se poima kao načelo koje se ne smije prometnuti u perpetuiranje nejednakosti pri čemu je razmjenska vrijednost kao osnova međuljudskih odnosa potpuno diskreditirana. To je, prema Toscanu, polazišna točka filozofa poput Alaina Badioua ili Jacquesa Rancièrea koji pokušavaju promišljati jednakost bez oslanjanja na sumjerljivost rada čija je reprezentacija novac. Badiou, čijem je radu u ovom izlaganju Toscano posvetio razmjerno malo vremena, kritizira kapitalizam kao skup uvjeta percepcije mogućeg svijeta: “Ono što je, iznad svega, presudno jeste održati istorijsku hipotezu sveta oslobođenog od zakona profita i privatnih interesa. Sve dok se nalazimo u poretku intelektualnih reprezenacija podređenih ubeđenju da se s time ne može prekinuti, da je u pitanju zakon sveta, nikakva politika emancipacije nije moguća. To je ono što sam predložio da nazovemo hipotezom komunizma. Ona je, zapravo, suštinski negativna, jer je izvesnije i važnije reći da svet kakav jeste nije nužan, nego reći ‘na prazno’ da je drugačiji svet moguć. To je pitanje modalne logike: ona koja se, politički gledano, namaće, kreće se od ne-nužnosti prema mogućnosti. I to iz vrlo jednostavnog razloga, ukoliko prihvatimo neophodnost razularene kapitalističke ekonomije i parlamentarne politike koja je podržava, naprosto ne možemo da vidimo druge mogućnosti u situaciji.”#{2}# Jednakost za Badioua nije telos – cilj koji društvo treba dosegnuti – nego aksiom ili, u Rancièreovim terminima, pretpostavka djelovanja.

Nakon uvođenja ideje o jednakosti kao načelu djelovanja, Toscanu je bilo posebno stalo da prisutnima približi, koliko je to bilo moguće u kratkom vremenu koje je imao na raspolaganju, razloge Rancièreove duboke sumnjičavosti prema društvenim znanostima. Njegov specifični intelektualni put počeo je izlaskom iz Althusserove sjene. Teorija Rancièreova učitelja nije predviđala, najjednostavnije rečeno, emancipaciju potlačenih koji prethodno ne bi bili upoznati s mehanikom moći kojom su uvjetovani. Sporno mjesto nije samo mogućnost ustanka onih potlačenih koji nemaju razvijenu klasnu svijest, onih koji ne znaju, već nešto mnogo važnije: ako je temeljna pretpostavka nejednakost, onda je analiza uzroka nemoći – bez obzira na plemenite namjere – u funkciji osiguravanja nejednakosti. To posebno do izražaja dolazi u Rancièreovoj kritici Bourdieuove analize socijalne imobilnosti na primjeru obrazovanja.#{3}# Deterministička teza sociologa jest da obrazovne institucije isključuju ljude uvjeravajući ih da obrazovni sistem ne isključuje. Na taj način isključeni prihvaćaju svoje stanje bez otpora. Kad bi samo znali da je njihova marginalizacija sistemski efekt mogli bi se pobuniti protiv samog sistema. Rancière napada performativnost Bourdieuove analize koja je tek razvijena fotografija negativa analiziranog stanja. Jednakost koja nije odredište puta bez kraja, već njegovo ishodište – mjesto s kojeg treba krenuti već danas – Rancière je opisao u knjigama Noć proletera i Učitelj neznalica: pet lekcija iz intelektualne emancipacije.

Toscano je uputio na potonju koja opisuje čudni slučaj Josepha Jacotota, lektora francuske književnosti sveučilištu u Louvainu, aberacije koja je postala puno više od zaboravljene crtice u povijesti obrazovanja. Isplati se na ovom mjestu citirati početne retke Učitelja neznalice da bismo vidjeli kako je za Rancièrea moment jednakosti potpuno kontingentan: “Joseph Jacotot je poznavao zakone gostoprimstva te je računao na mirne dane u Louvainu. Slučaj će odlučiti drugačije. Predavanja skromnog lektora studenti su zapravo brzo zavoljeli. Među onima koji su od njega htjeli izvući veću korist, dobar dio nije znao francuski. Joseph Jacotot pak uopće nije poznavao nizozemski. Nije dakle postojao jezik na kojemu bi ih on mogao poučavati onome što su od njega tražili. A ipak je htio udovoljiti želji studenata. Da bi to učinio, trebalo je između njih i njega uspostaviti minimalnu vezu neke zajedničke stvari. U to je doba u Bruxellesu objavljeno dvojezično izdanje Telemaha. Studentima je podijelio knjigu i uz pomoć tumača od njih zatražio da nauče francuski tekst pomažući se prijevodom. Kad su došli do polovice knjige, rekao im je da neprestano ponavljaju ono što su naučili te da ostatak knjige samo pročitaju kako bi ga isto mogli pročitati. To je bilo sretno rješenje, ali istodobno i u manjoj mjeri filozofski eksperiment nalik onima koji su u stoljeću prosvjetiteljstva bili posebno omiljeni. A Joseph Jacotot je 1818. godine još uvijek bio čovjek prošlog stoljeća.”#{4}# Diskurs znanja koji uspostavlja razliku između onih koji znaju i onih koji ne znaju sasvim je slučajno doveden u pitanje. Posljedice su bile zapanjujuće. Upravo je kontingencija jednakosti, odnosno prijeloma u kojem se svaka legitimnost suočava s očitom odsutnošću konačne legitimnosti, prijeporni moment u kojem su ulozi veliki. Može se puno dobiti ili izgubiti. Unatoč divljenju, Toscano nije bezrezervno oduševljen Badiouovom čistom politikom ili Rancièreovom antisociologijom. Biti njihov dosljedan učenik značilo bi u ime kontingentne jednakosti napustiti ideju ostvarivanja društva koje se oblikuje unutar postojećeg društva, napustiti ideju da političke pokrete određuju artikulacija problema i načini njihova rješavanja, a možda napustiti i ideju komunizma.

Foto: Mirela Šavrljuga

#[1]#Toscano, Alberto: The Politics of Abstraction: Communism and Philosophy. // The Idea of Communism / uredili Costas Douzinas & Slavoj Žižek; London: Verso, 2010. Str. 195 – 204.## #[2]#Pelletier, Caroline: Emancipation, Equality and Education: Ranciere’s Critique of Bourdieu and the Question Of Performativity; URL: http://eprints.ioe.ac.uk/3196/ (2011 – 09 – 5)## #[3]#Badiou, Alain: 4. maja 1968: tekst iz “Komunističke hipoteze”; Beograd: Biblioteka Sveske [Edicija Jugoslavije], 2009.## #[4]#Rancière, Jacques: Učitelj neznalica: Pet lekcija iz intelektualne emancipacije; Zagreb: Multimedijalni institut, 2010.; intervju s Rancièreom koji je za Kulturpunkt vodio Jerko Bakotin možete pročitati ovdje.##

U panelu Transformation of Equality, koji je moderirao Ozren Pupovac, sudjelovali su Karin Doolan iz Instituta za društvena istraživanja, član Akademske solidarnosti Mislav Žitko te Alberto Toscano, predavač na Odsjeku sociologije londonskog sveučilišta Goldsmiths.

Ključno izlaganje održala je Karin Doolan koja je izložila svoje istraživanje pod nazivom Inequality in Education – A Marginal Political Concern u kojem se bavila proučavanjem načina na koje se društvene nejednakosti reproduciraju u kontekstu hrvatskog visokoškolskog obrazovnog sistema. Kao ilustraciju aktualnosti teme navela je slučajeve nemira u Čileu i Londonu proizašlih iz dubokih društvenih podjela koje se smatraju direktnim rezultatom obrazovnih politika. Okvir izlaganja činili su empirijski podaci o socijalnoj nejednakosti u obrazovanju, objašnjenja podataka iz perspektive sociologije obrazovanja te pružanje alternativnog diskursa neoliberalnoj agendi u obrazovanju. Važno je naglasiti kako je svega nekoliko evropskih zemalja socijalno inkluzivno – Irska, Švicarska, Nizozemska, Finska -dok Hrvatska spada u grupu socijalno isključivih zemalja.

Istraživanje provedeno među studentima i studenticama prve godine studija na razini Sveučilišta u Zagrebu, nimalo iznenađujuće, otkrilo je vezu između socio-ekonomskog podrijetla, odluke za nastavkom obrazovanja i načina ulaska u sveučilište. Naime, studenti čiji su roditelji fakultetski obrazovani svoj nastavak studija objašnjavaju riječju prirodno, dakle takvo što nije racionalan izbor već logičan nastavak gimnazije. S druge strane, studenti čiji roditelji nisu fakultetski obrazovani i koji su pohađali strukovne škole, morali su prekinuti s obiteljskom obrazovnom prošlošću te uz podršku roditelja i profesora svladati gimnazijski program na kojem se temelji prijemni ispit (istraživanje je rađeno prije uvođenja državne mature). Ovi studenti morali su raditi protiv sistema kako bi uspjeli upisati fakultet, a također su skloniji izražavanju financijskih poteškoća od studenata prve skupine. Zaključak je kako je sistem slijep na spomenute nejednakosti te kako su nužne kompleksne obrazovne politike kako bi se uključilo studente/ice nepovoljnog društvenog položaja.

Današnje obrazovne politike idu uz bok dominantnim neoliberalnim narativima – vladine subvencije se reduciraju, studenti sami plaćaju školarine, ističe se cijena znanja, dok se uloga privatnog sektora unutar sveučilišta povećava. Također, sveučilišta su rekonstruirana kao pružatelji dobara dok su studenti svedeni na konzumente tih dobara pri čemu njihov faktor cijene regulira mjesto na kojem se nalaze na svjetskoj ljestvici kvalitete sveučilišta. Izgleda kako ni sama sveučilišta ne nastoje prikriti svoju novonastalu ulogu, pa tako University of Massachusets na svojoj web stranici ima kupovna kolica koja, prilikom upisivanja novog semestra, pokazuju koliko kolegija namjeravate kupiti. Bolonjska reforma sveučilišta u središte procesa stavlja studenta na kojem je potpuna odgovornost (ne)uspjeha studiranja. Drugim riječima, bolonjski proces u potpunosti počiva na meritokraciji gdje se neuspjeh tretira kao rezultat (ne)sposobnosti osobe pri čemu ostale strukturne ili političke zapreke ne igraju nikakvu ulogu u obrazovnom procesu. Doolan navodi kako je u 2011. godini 60% studenata plaćalo školarine pri čemu se u obzir uzimaju samo akademski, no ne i socijalni kriteriji. Ovakav sustav koji podržava plaćanja školarina od strane onih koji slabije napreduju zanemaruje čitav niz činjenica, poput dostupnosti materijala za rad, radnog vremena knjižnice, vremena konzultacija, broja studenata na broj profesora, studenata koji imaju djecu ili koji rade, itd. Faktori utjecaja na (ne)uspješnost studija moraju se staviti na političku agendu kako bi se djelomično skinuo teret sa pojedinca. Kapitalistička maksima kako su siromašni samo oni koji nisu dovoljno radili, postavlja u središte pojedinca kao racionalnog, sebičnog aktera koji jedino želi povećati svoj kapital.

Kao alternativu neoliberalizmu u obrazovanju navodi Marthu Nussbaum, odnosno njezinu knjigu Not for profit: Why Democracy Needs the Humanities u kojoj razlikuje dvije vrste obrazovanja: obrazovanje za profit, što je neoliberalna agenda, i obrazovanje za inkluzivno građanstvo koje podrazumijeva kritičko razmišljanje i kreativnost, znanje kao vrijednost po sebi i kao javno dobro, suradnju naspram kompeticije, itd. Za kraj izlaganja, ali i kao zaključak cijelog tjedna Doolan je naglasila da je potrebno transformirati ne samo obrazovanje, već društvo kao cjelinu. Osvrnula se i na studentske proteste te istaknula kako je to prva inicijativa u Hrvatskoj koja je išla iznad partikularnih interesa. Obrazovanje smatra još jednom od neoliberalnih žrtava koje je prekompleksno da bi se njegov ne/uspjeh ostavio na odgovornost isključivo pojedincu.

Mislav Žitko je govorio o potencijalnim implikacijama studentskih protesta na društvo u cjelini. U početku promatrano kao vježba Rancièreove “spontane pobune” te okarakterizirano kao “autentičan politički događaj” od strane Rastka Močnika, studentski protesti u kratkom su vremenu došli do razine na kojoj ih je trebalo priznati kao novu političku snagu. Takvo je priznanje tražilo artikulaciju i formulaciju argumenata o razlozima same blokade, o tome zašto je ona legitimna te ekonomski i politički bitna. Žitko je također spomenuo poziciju lijeve političke opcije u Hrvatskoj koja je tranzicijskim procesima većinom završila unutar sveučilišta pritom ostavivši sferu politike i ekonomije drugima. Upravo u tome vidi značaj blokade i djelovanja plenuma koji su pružili nove modele, odnosno pokazali načine preuzimanja drugih institucija pored sveučilišta i njihove rekonstrukcije, što bi cijelu borbu učinilo politički još efikasnijom. Ostaje pitanje koliko će lijeva politička opcija ovakva iskustva znati prepoznati i  iskoristiti.

Alberto Toscano je podržao ovakvu liniju razmišljanja istaknuvši kako načini okupacije sveučilišta pokazuju načine reformiranja društva prema istom modelu – sudjelovanje studenata u odlukama sveučilišta dalo bi se preslikati na sudjelovanje radnika u odlukama menadžmenta, no ipak, teško je očekivati poziciju u kojoj će se moći kontrolirati budžetska sredstva. Usporedivši prošlogodišnje studentske prosvjede u Britaniji s onima u Hrvatskoj, rekao je kako u Hrvatskoj takvo što ima subverzivniji potencijal budući da ovdje sveučilišta spadaju pod nadležnost države te se njihovom okupacijom istovremeno okupira i dio državnog teritorija dok se u Britaniji takvim činom okupira mali privatni teritorij. Također smatra pozitivnim što su studenti tijekom blokade govorili o repolitizaciji radničkih tema. U kontekstu sveučilišta kao reproduktora postojećeg društvenog poretka problematičnim nalazi smanjenje financiranja humanističkih disciplina. Postojećoj situaciji u kojoj se studenti tretiraju kao konzumenti, a predavači kao natjecatelji teško je naći alternativu. Smatra da sveučilište, iako reproduktor socijalnih nejednakosti, posjeduje taktičku ulogu u društvu budući da ono ostaje posljednjom oazom liberalnog humanizma.

Panel je identificirao problematične točke visokoobrazovnog sustava u Hrvatskoj te ponudio s jedne strane konkretna, a s druge pomalo utopijska rješenja trenutne situacije. Uzme li se u obzir činjenica kako je bolonjska reforma konstruirana po uzoru na anglosaksonski obrazovni sistem iz razloga konkurencije istom, posljedice takvog ujednačavanja politika bile su vidljive na samom početku procesa. Ipak, istraživanja poput predstavljenog ulijevaju nadu u mogućnost stvaranja dijaloga oko toga kakav obrazovni sustav želimo, odnosno kakvo društvo želimo da takav sustav inducira. Svakako je pozitivno da se o navedenoj problematici promišlja, ostaje samo za nadati se kako će mjerodavni rezultate takvog rada uzeti u obzir prilikom izrade javnih politika te time proizvesti jednakije uvjete za sve. 

Foto: Mirela Šavrljuga

Posljednjeg dana Zelene Akademije, Boris Gunjević, zagrebački teolog i luteranski svećenik, održao je predavanje pod naslovom Teološke vrline – alati imaginacije. Budući da su svi posjetioci predavanja razumjeli hrvatski, Gunjević je  odustao od ekskatedralnog pristupa i svoje predavanje reorganizirao u kružok.

Ukratko predstavivši koordinatni sustav svog izlaganja, teolog je razgovor započeo analizom kraćeg teksta Waltera Benjamina pod nazivom Kapitalizam kao religija. Posluživši se Benjaminom i njegovom definicijom kapitalizma, Gunjević je uveo svoju tezu koju je branio do kraja predavanja: kapitalizam je kršćanska hereza, a religija i vjerovanje imaju dovoljno kapaciteta da odbace kapitalizam.

Slijedeći tezu, Gunjević je pozvao na promišljanje teoloških vrlina kao mogući oblik političke imaginacije. Pozivajući se na filozofe i filozofske probleme od antike do danas, teolog je sudionicima kružoka pokušao dokazati da su osnovne kršćanske vrline kao što su vjera, nada i milosrđe prevedive u uvjerenje, izvjesnost i ljubav te da su one osnovne smjernice aktivizma.

Diskusija se koncentrirala oko pitanja operacionalizacije Gunjevićeve teze, ponajprije oko problema praktičnog aktivizma, krize religijske imaginacije i pitanja europocentričnosti. Gunjević je entuzijastično pozdravljao komentare sudionika rasprave, podsjećajući da svaka misao uvijek mora biti podložna kritici te da usuditi se misliti i vidjeti vrlinu znači biti na putu ka izlasku iz krize političke imaginacije.

Sociolog i politolog Srđan Dvornik na ovogodišnjoj je Zelenoj akademiji održao interaktivno predavanje Politička dimenzija građanskog angažmana, na kojem je prikazao mogućnosti političkog domašaja raznih građanskih inicijativa i kritički razmotrio specifičnosti djelovanja aktera izvan institucionalne strukture političkog sistema.

Počevši s konstatacijom da je politika u zadnje vrijeme postala “prljava” riječ Dvornik se u svojem predavanju prvo posvetio definiciji iste, ističući ulogu političke države u odlučivanju oko spornih pitanja nekog društva, potom obradivši pitanja društvene moći i moći države. Istaknuo je i važnost javne sfere u kojoj se individualni interes ili problem mora prevesti u javni da bi pridobio smisao.

Nakon kratke politološke početnice, Dvornik se posvetio temi civilnih aktera koji nemaju gotovo nikakvu političku moć. Istaknuo je da je u aktivističkom djelovanju presudna upornost jer javnost ne doživljava epifaniju preko noći, dok je metoda “prvog šamara”, tj. snošenja kazne za doticanje nekog tabua, ponekad jedini način za probijanje leda i prekidanje šutnje. Ključnim je ocijenio stjecanje podrške javnosti koja se dobiva poopćivim argumentima, posebno u slučajevima zaštite vrijednosti neobuhvaćenih političkim i ekonomskim interesima. Kao opasnosti u aktivističkom djelovanju izdvojio je korištenje populizma kao alata za pridobivanje pristaša i premještanje interesa aktivista od javnih ka privatnima uslijed, primjerice, velikog uspjeha i medijske eksponiranosti. Dvornik je zaključio da gorljivi aktivisti često zaboravljaju da cilj u koji zdušno vjeruju moraju obrazložiti javnosti kao i svi drugi akteri javne sfere.

Dvadesetak posjetiteljica i posjetitelja predavanja ispunilo je i anketu u kojoj su morali zaokružiti do tri društvena problema koji ih najviše brinu i odabrati stranku za koju će glasovati na sljedećim parlamentarnim izborima. Rezultati ankete su se uglavnom podudarali s rezultatima recentnih istraživanja Pulsa i GFK, pa su prva mjesta zauzeli neefikasna vlada, siromaštvo i korupcija. Za razliku od hrvatskog presjeka, na ovoj se ljestvici, kako se i očekivalo zbog profila posjetitelja, visoko našao i problem nedovoljne zaštite ljudskih prava. Većina anketiranih na predavanju nije znala za koju će stranku glasati na predstojećim izborima.

Dvornikovo predavanje dalo je, na razini uvoda, koristan prikaz mogućnosti aktivističkog djelovanja, no zbog vremenskog ograničenja rasprava je tek načeta. 

Foto: Mirela Šavrljuga

U videokonferencijskom razgovoru koji je prethodio projekciji Bollierova filma, Michael Hardt je spomenuo razliku između koncepata common i commons koja postaje operativna u njegovom radu s Antoniom Negrijem. Commons, za razliku od common koji se odnosi na pretkapitalističko vrijeme, opisuju suvremeno stanje pri kojem su principi tradicionalnih zakona kapitalističkog vlasništva, koje je formulirao John Locke, dovedeni u pitanje. Bollier je naglasio na početku svog predavanja da ne prihvaća takvu podjelu jer zanemaruje kontinuitete u služenju zajedničkim dobrima. Tražeći početnu točku od koje možemo slijediti razvoj paradigme zajedničkih dobara, Bollier se vraća do ekologa Garretta Hardina i njegova članka iz 1968. The Tragedy of The Commons. Ljudi, u Hardinovoj analizi koja nastaje na pozadini nezapamćenog rasta populacije, nastupaju kao individualni agenti vođeni logikom maksimizacije vlastitog profita uslijed čega je iscrpljivanje ograničenih prirodnih resursa neumitno. Linija mišljenja koja pretpostavlja da ljudsko djelovanje usmjerava samo kratkoročni profit osporena je mnogo puta. Jedna od glavnih Bollierovih referenci u tom pregledu je Elinor Ostrom – nedavna dobitnica Nobelove nagrade za ekonomiju – čija je analiza u kapitalnom djelu Governing the Commons pokazala kako, suprotno vulgarnoj pretpostavci, upravljanje prirodnim izvorima od strane ljudi kojih ih rabe može biti uspješnije od upravljanja privatnih poduzeća. Čak i ako usporedbu vršimo unutar referentnog okvira koji katastrofalne efekte na okolinu naziva tržišnim eksternalijama poznavajući samo logiku rasta profita. Promjene u metaboličkom odnosu prirode i čovjeka koje se ubrzavaju, razlog zbog kojeg distinkcija common/commons ima smisla, značajno proširuju pojam zajedničkog dobra i očuđuju pravne regulacije koje legitimiraju privatno vlasništvo. Bilo koji od slučajeva tek spomenutih u Bollierovu predavanju dovoljan je za ilustraciju. Jedan od već klasičnih primjera vezanih za problematiku komodificiranja životnih oblika je slučaj OncoMouse. Njega je razložila Donna Haraway u knjizi Modest_Witness@Second_Millenium. Tvrtka DuPont je u svojim laboratorijima transplatirala ljudski gen koji uzrokuje tumor na miševima. Na taj način oni su predodređeni da razviju kancerogene tumore što ih čini pogodnim za onkološka istraživanja. DuPont prodaje pojedinačne miševe, ali također posjeduje prava za genetski kod nove vrste miša u cjelini što, naravno, usporava i otežava razvoj istraživanja. Privatno vlasništvo ne omogućuje upućenost u procese koji su koordinate demokracije i otvorenosti naše civilzacije.

Drugi veliki tematski blok u Bollierovu predavanju bio je posvećen životu u gradu kao još jednoj nestabilnoj točki na granici prirode i kulture. Promjena u svijesti ljudi mijenja prostor u kojem oni žive, a promjena prostora mijenja samu svijest ljudi. Taj poučak podsjeća na lucidno upozerenje Davida Harveyja iz članka Neoliberalizam i grad: “Svi  smo mi apsorbirali etos neoliberalizacije i kao posljedicu toga, odnosimo se jedni prema drugima na potpuno drugačiji način. Tu promjenu najspektakularnije vidimo na način na koji su se preobrazili gradovi u tom periodu.” Bollierovo predavanje pružilo je pregled niza grassroots pokreta od kojih su neki teorijski ojačani. Svakako treba spomenuti Nikosa Salingarosa kao jednog od najvažnijih proponenata P2P urbanizma. Jedan od ciljeva tog pokreta je ponovno preuzeti nadzor nad samim poimanjem zajedničkog prostora kao mjesta susreta. Kapital je getoizirao javni prostor u strogo kontroliranim prostorima trgovačkih centara svodeći čovjeka samo na funkciju potrošnje koja je osnovna operacija reprodukcije postojećeg sustava. Bollier je dojmljivo uputio na billboarde u kojima su kamere koje skupljaju podatke o potencijalnim kupcima ili aparate za sokove koji, prema senzornim podacima i projekcijama očekivanja, pripremaju personaliziranu mješavinu. Dan kada će nam se u megalopolisima direktno na očnu mrežnicu projicirati reklame, kao u Spielbergovom Specijalnom izvještaju, nije daleko. P2P urbanizam upozorava da javni prostor kao mjesto susreta koje omogućuje ljudsku interakciju biva oblikovan i oblikuje društvene vrijednosti koje dijelimo. Ne smije se prepustiti privatizaciji koju nameće centralno planiranje već treba, po uzoru na modele potekle iz softverske zajednice, podupirati samoorganizirane suradnje koje omogućuju stvaranje drugačijeg tipa javnog prostora ili, ako hoćete, drugačijeg tipa javnosti same.

Zanimljivo je kako je samoupravljanje u slučaju hrvatskog jezika izašlo iz socijalističkog žargona i reartikulirlo se, pod utjecajem prijevoda stranih ideja, u novom kontekstu. Otpor postojećem stanju često uzima Internet kao model. Mreža ima dvije zgodne karakteristike: izmiče logici identiteta jer su čvorovi međusobno različiti, a ipak povezani te podržava inkluzivnost jer se uvijek mogu dodat novi čvorovi i uspostaviti novi odnosi. Dva  se imena koje je Bollier naveo u panoramskom pregledu moraju spomenuti. Yochai Benkler, autor knjige The Wealth of Networks, ispituje načine na koji informacijska tehnologija omogućuje različite vrste suradnje koje mogu imati transformativne posljedice za ekonomiju i društvo dok Richard Stallman, začetnik GNU operativnog sustava i utemeljitelj licenci koje su omogućile da slobodni softver ostane slobodan, borbu protiv vlasništva nad kodom vidi kao paradigmu za socijalne i političko-ekonomske promjene. Samoorganizacija prkosi logici privatne akumulacije bogatstva i nudi modele koji, kako je Bollier pokazao na primjeru projekata iz različitih konteksta koji se nadahnjuju jedni drugima, mogu ponuditi alternativu korodiranoj ideji predstavničke demokracije. Njihovom razvoju najviše se protivi – što možemo vidjeti na primjerima razmjerno slabog sudjelovanja u korištenju slobodnog softvera ili aktivnijem sudjelovanju u proizvodnji zajedničkog prostora – ljudska inercija određena samim društvenim sustavom. Raznorodnost koju uključuje rasprava o zajedničkim dobrima, kako naglašava Bollier, podrazumijeva ambiciju da se ponudi rezonanca već postojećim samoorganizirajućim projektima nastalim odozdo. Radi se o razvoju jezičnih kompetencija, shvaćenim u najširem smislu, za izražavanje interesa onih koji su nezadovoljni postojećim stanjem.

Foto: Mirela Šavrljuga

Panel, organiziran u suradnji Zaklade Heinrich Böll i Green European Foundation okupila je predstavnike i predstavnice zelenih stranaka s područja Zapadnog Balkana i Slovenije. Predstavnik European Green Party, Steve Emmot govorio je o razvoju “zelene opcije” u Evropi te o trenutnoj političkoj poziciji i utjecaju zelenih stranaka u Evropskoj Uniji. Prema Emmotu, zelena opcija jedina je moderna politička opcija nastala u prethodnih 25 godina koja nudi odgovore na probleme suvremenog društva. Tijekom tih godina trećina evropskih zemalja imala je predstavnike zelenih stranaka u svojim vladama, što je trenutno slučaj samo u Finskoj. Reforma poljoprivrednih politika, regulacija GMO-a, klimatske promjene, obnovljivi izvori energije, recikliranje, rodna ravnopravnost te ljudska prava temeljne su odrednice zelenih politika koje bi se dale svesti pod zajednički nazivnik, a to je održivo društvo. Pored toga, slogan “misli globalno djeluj lokalno” slogan je zelenih stranaka iz razloga jer se sudjelovanjem u lokalnoj vlasti direktno mijenja svakodnevni život ljudi na bolje, a upravo je unaprjeđenje kvalitete života za birače najvažnije. U skladu s navedenim, Emmot je istaknuo kako diljem Evrope postoji 15 000 predstavnika zelenih stranaka u lokalnim vlastima od čega najveći broj odlazi na Njemačku, a što je razlog velikom uspjehu zelene stranke na nacionalnoj razini. Zaključio je kako baš zelene stranke proizvode nove, konstruktivne i inovativne ideje nevezane uz ijednu dogmu što s prethodno iznesenim smjernicama čini zelene stranke “privlačnima” biračkom tijelu.

Nakon uvoda uslijedio je pregled razvoja zelenih stranaka te njihove trenutne pozicije u zemljama regije kroz što su detektirana određena opća mjesta zajednička većini predstavljenih zemalja. Tako Tea Šentjurc iz slovenske stranke SMS – Zeleni (Stranka mladih Slovenije – zeleni Evrope) ističe kako je na prvim izborima stranka osvojila devet mjesta u parlamentu, što je bio njezin najveći uspjeh do danas. Međutim, nakon takvog uspjeha stranka se nije uspjela ideološki konsolidirati zbog čega se raslojila na niz manjih stranaka. Današnji SMS – Zeleni osnovani su 2000. godine, a neki od rezultata njihovog rada su antikorupcijsko vijeće, osiguranje besplatnog vrtića za svako drugo dijete, rad s osobama treće životne dobi i manjinama, dok je fokalna točka njihovog interesa politika mladih.

O razvoju bosanskohercegovačke Naše stranke govorio je Dennis Gratz. Stranka je osnovana 2008. godine od strane kulturnih djelatnika s ciljem mijenjanja mišljenja ljudi i vraćanja morala u politiku, socijalno gledano je liberalna, a politički lijevo orijentirana. Naša stranka na izborima 2010. osvojila je svega jedno mjesto u parlamentu, čemu je mnogo razloga, od loše kampanje do odbijanja sudjelovanja u podjeli vlasti na tri konstitutivna naroda zbog njegove diskriminatornosti. Ipak, ističu kako su jedina stranka iz federacije koja je koalirala sa strankom iz Republike Srpske, ali i koja je otvoreno podržala sarajevski Queer festival, zbog čega su i dva člana stranke bila pretučena. Zanimljivo je kako Gratz govori o motivaciji za osnutak stranke kao o društveno odgovornom činu u teškoj socijalno-političkoj situaciji. Za sebe kaže kako bi radije bio umjetnik ili nešto drugo, nego političar i nada se kako će jednog dana zbog ispunjenja određenih ciljeva mirne duše moći odstupiti.

Potaknuta upitima medija o zelenima kao trećoj političkoj opcije u Hrvatskoj, Vlasta Toth iz Zelene liste govorila je o stanju zelenih stranaka. Trenutno u Hrvatskoj postoji 8 zelenih stranaka, nekoliko velikih i istaknutih nevladinih organizacija i više od 600 ekološki orijentiranih nevladinih organizacija koji djeluju unutar svojih lokalnih zajednica. Istaknula je kako postoje velike podjele te kako između velikih nevladinih organizacija kao što su Zelena akcija, Zelena Istra, GONG, Transparency International i političkih stranaka nema povezanosti, što je začuđuje budući da svi imaju isti cilj. Smatra da na putu ujedinjenja zelene opcije, pored egotripova te osobnih i političkih ciljeva, stoji i sustav koji potiče stvaranje stranaka, a koje nakon osnutka ni na koji način ne kontrolira. Vezano za svoju stranku, navela je kako postoje sedam godina tijekom kojih su imali nekoliko lokalnih zastupnika. Rezignirano je zaključila kako su financijski, organizacijski i kapacitetno slabi, no usprkos tome izaći će na izbore i nadati se najboljem.

Zanimljiv primjer stranačkog djelovanja iznijela je Puhie Demaku iz kosovske organizacije Lëvizja Vetëvendosje! (The Self-Determination Movement). Naime,  registrirani su kao politički entitet te djeluju kao parlamentarna stranka, ali i aktivistički – “bacamo se i po cesti i po parlamentu”. Na ovogodišnjim izborima Lëvizja Vetëvendosje! osvojili su 12 zastupničkih mjesta i time postali treća stranka u zemlji, a za zelene politike opredijelili su se jer su one tijesno povezane s vladavinom prava i antikorupcijom.

Nešto manje uspješan primjer stranke predstavio je Nikola Božić, član srpske Zelene stranke, koji je oslikao stanje zelene opcije vrlo slično onom u Hrvatskoj – postoji velik broj stranaka orijentiranih na okoliš i zelene teme koje međusobno slabo surađuju. Naveo je kako se trenutno bave guranjem zakona protiv GMO-a.

Pregled stanja stranaka zelene orijentacije u regiji istovremeno je otkrio rezigniranost i razočaranje u jednim te energiju i polet u drugim zemljama. Glavni razlog neuspjeha zelenih stranaka identificiran je na samom početku panela: proliferacija te nemogućnost ideološke konsolidacije takvih stranaka popraćena slabom suradnjom dionika tako nastalog “zelenog sektora”. Sam problem ideološke konsolidacije je višeslojan, čini se kako stranke svoje političke programe baziraju isključivo na ekološkim temama što je u kontekstu političkog natjecanja osuđeno na neuspjeh. U postkonfliktnim, ideološki podijeljenim zemljama koje su u dubokoj ekonomskoj krizi, isključivo ekološka orijentacija stranke dala bi se ocijeniti kao politički iznimno neodgovoran potez. Ukoliko određena stranka pretendira na preuzimanje političke vlasti, trebala bi imati donekle jasne programe djelovanja za svaki od dijelova društvenog totaliteta. Problematiku stanja zelenih u Hrvatskoj izvrsno je sumirao Dennis Gratz: “Stranke se usredotočuju na ekološke teme, a zelena opcija je puno više od toga. Jednom kad se deklarirate zelenima, zbog razine obrazovanosti društva ograničeni ste na skupljanje plastičnih vrećica, protiv čega treba raditi.” Drugim riječima, zelene politike obuhvaćaju puno širi kontekst od onog ekološkog, a ukoliko takvo što nismo u stanju prepoznati i artikulirati možda bi bilo bolje i društveno korisnije fokus svog djelovanja preusmjeriti s političke arene na onu civilnu.

Foto: Mirela Šavrljuga

Na panelu From Commons to Commodities and the Way Back koje je, zbog strogih vremenskih ograničenja moderatorice Danijele Dolenec, ponekad djelovalo kao natjecanje u brzom čitanju, raspravljalo se o privatizaciji nekoć dostupnijih dobara. Citirajući teoretičara Branka Horvata, Dolenec je u uvodu istaknula da zdravstvena zaštita, kultura, znanost i ostala javna i zajednička dobra (po Samuelsonu) ne bi smjela biti prepuštene tržišnim uvjetima.

Ekologinja Jagoda Munić istaknula je da se o pitanju komodifikacije okoliša ne govori dovoljno, pogotovo s obzirom na važnost zdravog okoliša za sav život na planeti. Naglasila je da neki povjesničari propast civilizacija pripisuju upravo pretjeranoj eksploataciji prirodnih dobara. Munić smatra da zapadnjačko društvo još uvijek živi u pogrešnom uvjerenju da su ekonomska pitanja najvažnija, pa se tako i gospodarenje prirodnim dobrima gleda samo kroz prizmu novca i razmišlja se uglavnom o njegovoj integraciji u ekonomski sustav. Munić je kao primjere dobrog gospodarenja okolišem navela dva od Europe prostorno i vremenski udaljena primjera: gospodarenje krdima bizona u Americi prije dolaska Europljana i primjer iz suvremene Gvatemale, gdje se lokalno stanovništvo suprotstavilo prerazvijenom rudarstvu. Munić je upozorila i na prakse privatizacije okoliša u Hrvatskoj, gradnju velikih turističkih resorta na Jadranu i izdavanje koncesija za punjenje i prodaju vode u bocama. Munić je zaključila da se o gospodarenju okolišem u lokalnim zajednicama može naučiti iz inovativnih svjetskih primjera.

Mislav Žitko, student filozofije na Sveučilištu u Zagrebu i član Akademske solidarnosti progovorio je o trendovima privatizacije školstva. Žitko je naglasio da su se posljedice ekonomske krize najočitije u siromašnijim zemljama na periferiji Europske Unije, a zbog uske povezanosti javnog i ekonomskog sektora odrazile su se i na sustavu školstva. Visoki troškovi obrazovanja, smatra Žitko, stvaraju sustav za reproduciranje elita, a rast zaduženosti kućanstava u Istočnoj Europi učinit će obrazovanje nedostupnijim manje privilegiranim skupinama. Žitko ističe da ne postoji efikasan model povezivanja tržišta i sveučilišta jer su oba sustava vrlo kompleksna, a rezanje javnih troškova za obrazovanje može, kao u irskom slučaju, biti gotovo kobno. Zaključio je da je, unatoč svojem limitiranom političkom utjecaju, Akademska solidarnost odigrala pivotalnu ulogu u životu sveučilišta, pokušavajući spriječiti da ono postane mjesto reprodukcije nejednakosti.

Ivana Dragičević, novinarka vanjskopolitičke redakcije HRT-a istakla je važnost javne televizije u brizi za interese gledatelja, bilo da se radi o profesionalnom izvještavanju ili edukativnoj komponenti televizije. Spomenula je anketu u kojoj su gledatelji javne televizije pokazali znatno veće političke kompetencije od gledatelja mahom komercijalnih televizija, podsjetivši i na primjer SAD-a gdje se jednima od najrelevantnijih izvora informacija smatraju upravo javna televizija i radio, PBS  i NPR.

Moderatorica Dolenec zaključila je da sva tri polja imaju očite poveznice, a iako još uvijek ne postoji solidna teorijska baza, sve ukazuje na dobru budućnost borbe protiv pretvaranja javnog u privatno vlasništvo.

Foto: Mirela Šavrljuga

Panel pod nazivom Rio+20 – Što sada? moderirao je Mladen Domazet, viši asistent na Institutu za društvena istraživanja, koji je nakon uvoda u problematiku pozvao govornike da kroz kraća izlaganja daju svoje viđenje kretanja politike održivog razvoja unazad 20 godina.

Prvi govornik panela bio je Jörg Haas, voditelj programa za klimatsku diplomaciju pri European Climate Foundation, koji je pokušao sažeti iskustva borbe za bolju klimatsku politiku od 1992. Iako smatra da se nakon UN-ove konferencije vodi bolja politika usmjerena ka održivom razvoju, Haas ipak nije posve optimističan. U svom je izlaganju zaključio da je sav uspjeh zelene politike premali te da je do djelovanja došlo prekasno, prvenstveno zato što se sve vezano uz konferenciju u Riju događalo van globalnog financijskog sistema i masmedija. Budući da se svjetsko tržište nalazi u krizi te da se sadašnja financijska politika pokazuje neodrživom, Haas vidi priliku za reformu strategija financijskog tržišta sukladnu programu zelenog oporavka.

Vladimir Lay, sociolog s Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”, iznio je procjene realizacije ciljeva zadanih UN-ovim akcijskim planom za održivi razvoj – Agenda 21. U emotivnom nastupu, Lay je zaključio da je konferencija u Riu bila bezuspješna. Tezu je argumentirao činjenicom da gotovo niti jedan cilj Agende 21 nije postignut: stanovništvo raste, bioraznolikost se neprestano uništava, gospodarstvo i dalje ovisi o neobnovljivim izvorima energije, a političari i novinari još uvijek su indiferentni prema općim negativnim trendovima. Lay je zaključio da je trenutna situacija u mnogo čemu različita te da vizije s početka ’90-ih više nisu moguće. U ono vrijeme, od Zapada se očekivala redefinicija uspješnog života u kontekstu veće održivosti, a danas je očito da očekivanja nisu ni djelomično ispunjena. Sociolog je u zaključku pozvao na konkretnije akcije i reaktualizaciju Agende 21.

Edit Nagy, istraživačica pri mađarskoj Ökopolisz Foundation, govorila je o Nacionalnoj energetskoj strategiji. Naglasila je kako u mađarskom strateškom planu nema jasnih planova za budućnost, jer se ne uspostavljaju prioriteti između drugačijih mogućnosti dobivanja energije i njihovog korištenja u različitim ekonomskim sektorima. Nagy je istaknula da mjere koje predlaže nacionalna strategija nisu radno intenzivne, već kapitalno intenzivne, što u konačnici potiče korupciju i još manju brigu o okolišu. Zaključila je da u Mađarskoj postoji mnogo resursa obnovljive energije, ali se ne koriste na učinkovit način. Velike subvencije još uvijek odlaze na fosilna goriva, umjesto da se koriste za poticanje dobivanja energije iz obnovljivih izvora. Nagy smatra da bi do pozitivnih promjena došlo inverzijom nacionalne energetske strategije, za što u Mađarskoj, nažalost, ne postoji politička volja.

Voditeljica programa Gospodarenja okolišem pri UNDP Croatia, Sandra Vlašić, istaknula je da postoje velike dislokacije kapitala u zadnjih 15 godina. Globalni ekonomski rast se povećao 15 puta, no i dalje na uštrb velike degradacije biološke sfere. Vlašić je izložila podatke do kojih je u svojim istraživanjima došao UNDP te pokazala da ekonomski rast proizlazi iz uništavanja prirode. Zaključak kako priroda ima vrijednosti o kojima se trebamo brinuti, Vlašić je podvukla tezom: “Postići održivost znači ispraviti ekonomiju” i to na način da ekonomija bude “slabo orijentirana na ugljen te socijalno osjetljiva”. U svom izlaganju složila se s mađarskom kolegicom ponovivši da kapital za promjenu postoji, ali da većinom odlazi na subvencije fosilnih goriva.

Asad Rehman, britanski ekološki aktivist iz udruge Friends of the Earth, odmah je izrazio neslaganje s većinom stavova koje su iznijeli prethodni govornici, duhovito zaključivši da se od njega to i moglo očekivati, jer ga prati glas radikala. Rehman je postavio obrnutu tezu i rekao da je globalni angažman oko zaštite okoliša bio veći prije 20 godina kada se u Riju održala prva konferencija. Sada prepoznaje zabrinutost aktivista oko Rio+20, ali ne i primjerenu akciju. Napomenuo je da se slaže s razmišljanjem brazilskih nevladinih udruga, koje trenutno raspravljaju oko uključivanja u UN-ovu konferenciju. Rehman drži da je bolje ostati izvan konferencije kako bi se mogle raditi kampanje protiv pogrešnih rješenja koje se često promoviraju, i kojih će nakon Rio+20 zasigurno biti. Podsjetio je i da je na konferenciji 1992. godine postojala pretpostavka globalnog partnerstva. Prije 20 godina očekivao se rad na povećanju jednakosti, posebno u kontekstu odgovornosti Zapada za socijalni i ekološki disbalans, dok na budućoj konferenciji jednakost nije jedna od tema. Obratio se i kolegama na panelu istaknuvši da nije siguran o čemu zapravo govori netko tko se zalaže za zelenu politiku i ekonomiju, jer to često može biti isprika za “greenwashing”. Za njega je uopće diskutabilno imati zelenu politiku i liberalni kapitalizam, koji održivost ekološkog sistema očito podređuje gomilanju profita. Ključnim smatra pitanje kako smanjiti opću potrošnju što je glavni uvjet za postizanje konkretnih rezultata.

Pokušavajući još jednom sažeti probleme i napretke na polju održivog razvoja, u diskusiju se uključio Toni Vidan iz Zelene akcije. Prisjetio se svog sudjelovanja na konferenciji ’92. i još jednom ponovio da su prije 20 godina prevladavala visoka očekivanja, a da danas možemo prepoznati tek neznatan napredak. Vidan je kazao da civilno društvo mora još napornije raditi na promišljanju i stvaranju boljeg svijeta i sklapati saveze s različitim društvenim sferama. Rasprava je završena zaključkom da civilno društvo postaje frustrirano, jer ne može dokazati da ekonomski i populacijski razvitak ovise o mogućnostima okoliša te da se hitno mora zaustaviti eksploatacija prirodnih resursa. S druge strane, zaključeno je da se dio problema može pronaći i u činjenicu da mnogi i dalje očekuju rješenja kroz postupnu modifikaciju tržišta, ne shvaćajući da je upravo svjetsko tržište glavna zapreka promjenama. UN se s vremenom pokazao kao organizacija koja će prije zaštititi manje interesne grupe, nego provesti usmjerenu i oštru ekološku politiku. Iako su se svi sudionici složili da je globalna strategija protiv zagađenja u velikoj mjeri loša, konsenzus oko načina i mjesta borbe u ovoj kratkoj raspravi nije bio vidljiv. 

Započevši izlaganje kotekstualizacijom nastanka Zelenih, Paul Hockenos je dao kratak pregled studentske pobune i antiratnih pokreta u Njemačkoj. Po njemu, ta stranka svoje korijene može pronaći u raznim građanskim inicijativama koje su se ’60-ih i ’70-ih aktivirale u Saveznoj Republici Njemačkoj. Zeleni su u tom smislu specifični, a za Hockenosa i autentičan primjer uspješne političke borbe. Sukladno tome, predavač smatra da je korisno prenositi znanja o tome kako su Zeleni postali tako uspješni, ponajviše u zemljama u kojima zelene stranke nisu u parlamentu.

Hockenosova teza je da su poslijeratni društveni pokreti, od kojih su se neki s vremenom organizirali u Stranku zelenih, potaknuli transformaciju konzervativne Njemačke u modernu demokraciju. On polemizira s kritičarima koji Zelenima zamjeraju djelovanje unutar političkog establišmenta i svojevrsno pripitomljavanje prvobitne buntovnosti: “Ja tvrdim drugačije. Politički mainstream u Njemačkoj skrenuo je ulijevo zbog Zelenih i društvenih pokreta. Oni su pomogli transformirati Republiku u modernu demokraciju.” Hockenos smatra da je upravo Stranka zelenih zaslužna za zakonsku regulaciju novih društvenih pojava te da bez njihove inicijative i uključenosti u legislativnu sferu, prava manjina ne bi bila zagarantirana tako brzo.

Komentirajući današnje perspektive stranke, spomenuta je nedavna pobjeda zeleno-crvene koalicije na izborima u Baden-Württembergu. Hockenos je označio nejasan ekonomski program kao svojevrsnu Ahilovu petu stranke, no s obzorom na uspjeh njihovog antinuklearnog programa, predavač je Zelenima predvidio još veći rast popularnosti.

Rasprava nakon predavanja odmakla se od razgovora o Stranci zelenih kao takvoj i usmjerila se na pitanje praksi širenja zelenih politika van Zapadne Njemačke. Tu su se, osim afirmativnih stavova, mogli čuti i oni koji njihove strategije sagledavaju kritički. Tako je Paul Stubbs otvorio pitanje može li se programe poput ovog na Visu – Zelene akademije – okarakterizirati i kao zeleni kolonijalizam obzirom da se programi ne temelje na dvosmjernoj komunikaciji, već na širenju eko-ideologije. Na ovakvo propitivanje Hockenos je podsjetio da je ekologija globalno pitanje te da se stoga teško može smatrati kolonijalizmom u onom smislu u kojem smo do sada taj pojam definirali. Uvažavajući kritiku u odgovor se uključio i analitičar Bodo Weber priznajući da su i u Stranci zelenih ovakvih nuspojava ekspanizionizma svjesni. Iz ovih razloga iznimno su oprezni u svom djelovanju te se trude što je više moguće uvažiti i uključiti specifičnosti sredina u koju ulaze. Podsjetivši da zelene stranke imaju drugačije ambicije i nastoje biti svojevrsne anti-stranke, Weber je ukazao na važnost suradnje s civilnim društvom u tranzicijskim zemljama.

Paul Hockenos i Arne Jungjohann u popodnevnom su terminu održali predavanje o antinuklernom pokretu u Sjedinjenim Američkim Državama i Njemačkoj. Hockenos je tom prigodom još jednom ponovio svoju tezu o uspješnosti Zelene stranke da u javni diskurs implementira svoj program. Razloživši antinuklearnu kampanju u Njemačkoj na 9 pouka, Hockenos je ponudio moguću strategiju budućim ekološkim kamapanjama u regiji. Arne Jungjohann, bivši savjetnik njemačke Stranke zelenih, složio se s Hockenosovom analizom te prikazao osobitosti antinuklearnog pokreta u SAD-u. Ukazavši na problem premoćnog nuklearnog lobija u toj zemlji, Jungjohann je izrazio zabrinutost i pesimizam. Budući da je američki plan otvarati, a ne zatvarati nuklearne elektrane, lokalne ekološke udruge suočavaju se s potpuno različitom vrstom borbe. U razgovoru nakon predavanja govorilo se o lošoj nuklearnoj politici te o tzv. “greenwashingu” gdje se nuklearnoj energiji daje prednost pred energijom dobivenom spaljivanjem ugljena. Aktivisti su se složili da je nužno sudjelovati u globalnom anti-nuklearnom pokretu, inzistirajući pritom na lokalnim energetskim strategijama koje uključuju obnovljive izvore energije. 

Na kraju oba predavanja nametnuo se zaključak da je, unatoč kritikama, njemački primjer moguće smatrati kao pozitivno i uspješno suočavanje s globalnim i lokalnim pitanjima zaštite okoliša.

Foto: Mirela Šavrljuga

WikiLeaks, društvene mreže i revolucije koje su (možda) potakli bili su tema panela 2011: From WikiLeaks to Facebook protests ovogodišnje Zelene akademije. Moderirao ga je Nikola Vrdoljak, jedan od osnivača komunikacijske agencije Gingernet, a svoja su mišljenja na njemu iznijeli sociolog i antropolog Hajrudin Hromadžić, bloger Marko Rakar i Marcell Mars, jedna od osnivača Multimedijalnog instituta i kluba mama u Zagrebu.

Hromadžić je iz perspektive mediologije dao kratak opis dobro poznatog događaja oko Wikileaksa, kada su krajem 2010. mediji svojski popratili objavu depeša američkih diplomata. Hromadžić je podsjetio na pojam remedijacije, proces u kojem stariji medij dobiva novo ruho i popularnost kroz neki drugi, noviji medij. Radio se tako, primjerice, osvježio web streamingom. Kod Wikileaksa je, s obzirom da je popularnost zadobio tek nakon objavljivanja određenih depeša u vodećim dnevnim novinama, proces remedijacije obrnut, tj. novi se medij ostvario kroz jedan od najstarijih – onaj tiskani. Hromadžić je okarakterizirao WikiLeaks kao trenutno najrazvijeniji oblik haktivizma, no smatra da ipak nije bio presudan faktor u svrgavanju Ben Alija u Tunisu. Damo li WikiLeaksu ili društvenim medijima previše na važnosti, ističe Hromadžić, promaknut će nam krucijalno pitanje klasnog nezadovoljstva u temelju prosvjeda u Tunisu.

Rakar je svoje izlaganje započeo referirajući se na estonskog premijera koji je na Summitu u Zagrebu, održanom 2008, u predavanje o korupciji istaknuo da je prvi korak ka smanjenju korupcije individualna nekorumpiranost. Rakar tvrdi da je transparentnost, koju će pospiješiti internet, najlakši način borbe protiv korupcije. Smatra da bi informacije o troškovima državnih dužnosnika i informacije o javnoj nabavi trebale biti svima dostupne na internetu.

Marcell Mars je naglasio da je WikiLeaks djelo hakera, dok iza “Facebook revolucija” stoje “obični” ljudi, a obje skupine dijele premisu: “sistem je sjeban i treba ga mijenjati”. Ovu je tezu potkrijepio tvrdnjom da informacije s WikiLeaksa ne donose ništa novo, već da samo podsjećaju ljude na ono što već i onako znaju o vladajućim sistemima. Mars je dao i kratak pregled hakerske kulture, od njenih početaka u San Franciscu, gdje se u šezdesetima oko Stuarta Granta okupljala protohakerska scena, vođena maksimom “talk is cheap, show me the code”. Hakeri smatraju da informacija treba biti slobodna i svima na raspolaganju, a njihov pokret ima i snažnu kozmopolitsku komponentu. Dobrim primjerom raskrinkavanja sustava Mars smatra servis Bitcoin, koji pokušava demistificirati bankarski sustav i pokazati koliko je zapravo jednostavan. Za Marsa informacijska tehnologija nije alat, već set pravila koja stvaraju sisteme za očuvanje nekih (naših) vrijednosti.

Foto: Mirela Šavrljuga