We met again in the summer of 2022 when we, as students of ruangrupa, formed an office collective, and our teachers kindly included us last minute in one of documenta fifteen programs. There, I had the privilege to spend two weeks inside Gudkitchen, a project run by the education platform Gudskul founded in Jakarta in 2018 by ruangrupa, Serrum, and Grafis Huru Hara. In Kassel, Gudskul repurposed the rooms of the Friedericianum museum into a collective dormitory and kitchen, creating a favorite place for hanging out and making friends.

In this conversation, farid rakun and Iswanto Hartono spent a long time thoughtfully answering my endless questions, from the problems of artistic mobility, property, financing, and bureaucracy, through the effects working on documenta fifteen left on them, their local ecosystem, and the lumbung network, rest, being rooted into home and local, the importance of using one’s language, to trauma, conflict, and the inevitable collectivism.

Dealing with documenta fifteen included a lot of visa issues inside the lumbung ecosystem which you created gathering art collectives and artists from all over the world. Can you speak a little about the problems of art mobility coming from Indonesia and working with other former colonies?

farid rakun: This is not something that the art world, an art exhibition, or an event can solve, it uses the trade logic. Being Indonesian passport holders, it’s always a challenge and we found through the process that, of course, we are not alone with this, but the most we can do is push these issues about in an institutional way or dealing with institutions. Myself and all of us as a group have to find strategies on how to plan logistics around this fact, because as generous as embassies can be, they’re still tied up. Making this reality transparent is maybe the only thing we can do.

Iswanto Hartono: Some think it’s very easy, but then the mobility doesn’t happen. Like the case of Sourabh Phadke with the UK visa which should not be complicated, the UK is not a conflict area and it’s not a case of islamophobia, but it still has an immigration policy. We tried so hard already, and the fact is we could not push more than the effort that we already put in for months, it wasn’t happening.

farid rakun: I don’t know how strong or useful a Croatian passport is, but it’s really difficult for those who have a strong one to understand. My wife has an American and Australian passport. For example, it’s difficult for her to understand how draining visa applications are for passports such as Indonesian. So, it also happens when dealing with institutions that are based in strong passport countries, their administration is not understanding a lot of the time. Maybe they know it’s going to be difficult, but they underestimate how difficult it’s going to be.

Iswanto Hartono: It’s not happening only with documenta. The performer Agus Nur Amal PMTOH was invited to the UK just a month ago for a tour and had five venues booked, but he didn’t get a visa to enter the UK. It’s not only Schengen but also the UK and the US.

farid rakun: And Australia. On top of it all is COVID-19, and immigration got hit hard by that. The Ministry of Foreign Affairs, and those who have the sovereignty to issue visas, it’s all bottlenecking. Still today, if you’re an Indonesian passport holder in the appointment line right now, if you want a Schengen visa, you have to wait for two months for an appointment. 

How did doing documenta fifteen change the situation of the artist ecosystem in Jakarta and the way you work today?

Iswanto Hartono: I think not a lot. Maybe not like in Europe. In Indonesia, it’s only a small part of society that noticed that we were going to Kassel. Here, it hasn’t really become a privilege to be in documenta. Of course, it has affected the way we work since our relations across the lumbung network expanded and it’s where we’ve had the privilege to have exposure, to make friendships and networks, and to nurture together. In this way, we get more. When we have more friends, we can have more partners to discuss and develop things. For example, farid will go to Zagreb, the spiral is moving on. But with Indonesia, it hasn’t affected much of what we do, and we haven’t changed a lot inside. It’s completely opposite of the attention and exposure in Europe. 

farid rakun: There are layers and scales to answering this question. First, as Gudskul, we started at the end of 2018. The questions we had remained by the end of 2022 when documenta ended. Challenges came back and we were not in a better shape than we were before.

Second, on the scale of institutions and government, this is funny, but it happens to many Indonesians, if not in other contexts as well. We’ve been doing the same thing for 23 years now, but it’s only recently that the people who are in power have the permission to engage with us more, like in the ministries for example, they find legitimation because we’ve done documenta to work with us structurally. So, this intention was there from before documenta, that lumbung could be used by them by inviting us to try to rethink a better structure.

Those things are happening. Now, how useful it is, we still need time to find out. Those types of things take time to come to fruition. It changes perspectives, but as Iswanto says, on an everyday basis, no one cares. I, who stays in Jakarta, would go into the National Gallery or the National Museum, and people would know me, or know ruangrupa thematically, but not all. It’s actually refreshing, it’s a better way to do it, compared to my experience in Kassel. There, people on the street recognize us. Of course, there are positive sides to that as well, but I like being invisible. I cherish that.

Saying no is not straightforward in Indonesian culture, and you have joked before that the reason you accepted working with Documenta was because in Indonesia it’s impolite to say no. Is it easier to say no nowadays for ruangrupa?

farid rakun: It’s really difficult for us to say no as Indonesians, or as ruangrupa, because it’s just not nice. It’s bad turning down things and saying no. Yes, there are ways to say no. If the Indonesian government asks us to do something, my immediate reaction would be to say no, but luckily, a lot of times other people will talk me out of it. Nowadays we are finding more ways to say no. One example, coming back to visa, it’s easier for us to say yes to those contexts where there is no visa application. Of course, it’s going to be maybe 20%, maybe even less, of all the countries in the world, which shrinks possibilities, but that’s one way to do it. There’s also extractiveness. We have been talking about it with others, internally as well, and making cases where there’s no standard of procedures about it. We have become more aware of extractive practices and how to deal with them. Saying no is maybe a last resort, but then, how to get to that no? We’re getting better at that. Or, how to negotiate with extractiveness and make them realize it and turn it into something less, if not non-extractive, if possible.

What did you learn about rest from working with documenta fifteen?

Iswanto Hartono: There has been no break, and actually, that’s the worst. It’s very hard. My personal experience was actually so intense, the past two years before we started documenta, in the hundred days of it, and after. Now, we are used to it. I don’t know about the rest of the group, but I never really had a real holiday, like one working for a month and then having two weeks. Of course, I had a holiday, but not a planned kind. When I don’t have anything to do, I may decide to go somewhere nearby, or visit family. We try hard to have a break, of course, but we are used to that. In Gudskul as well, the distinction between working and meeting and relaxing is all mixed together. Nongkrong is more relaxed, but sometimes it’s very intense. At times it suddenly becomes a serious discussion, but that’s how we work.

farid rakun: There are many things about this. One is, taking a break, being not productive. The second, it’s about slowness, taking things slowly. As Iswanto said, in practices like ours, it’s a challenge. Also, it’s a challenge in my personal relationships and personal life. We keep on fighting for that. Art, if it is considered to be work, a profession, art and life should not be separated, or less separated, not autonomous. So, as a consequence, it’s kind of all jumbled together. Then it is a challenge not only internally between us but also with our personal lives. 

Different people have different strategies for it. Nongkrong became work. I used to be like that, not taking holidays, we don’t do that because our work is actually life, that’s what we need, a lot of times. Not financially, because financially we have to struggle personally to be able to afford collective work, but then we enjoy it. In the framing of work and rest, it becomes too much enjoyment, so we work all the time. I used to not have holidays, I don’t understand how to take holidays. If I take holidays, my body and brain relax, my body breaks down, and I become sick. 

I think after documenta, I knew that I had to take a break, so I’m taking a break right now, up until today. I’m still a stay-at-home dad, and from an Indonesian point of view, not many people can do that, because our system and structure do not accommodate that, so it’s a privileged position. It’s a privilege also that I work with people who have an understanding of that and accommodate that, and I am not the only, the latest, or the first case to be in this position. 

But then, when it comes to slowness of things: with the experience of documenta fifteen, we know we have to fight for that slowness. When we work collectively, it’s not effective and efficient, it’s not the right way to do things in the philosophy of late capitalism, there are faster, stronger ways, it’s about growth. Our way of working is not like that, unfortunately, or fortunately. Maybe we don’t need to fight for the slowness because we live like that, we just have to make other people understand it and we have to keep through to that root.

Do you already see an appropriation of collectivism in the art world?

Iswanto Hartono: I don’t read the news a lot.

farid rakun: One thing is hope, another thing is reality. Sometimes we live in an echo chamber and we don’t see other realities. Maybe it is a trend, we hope it’s not. We hope that if it gains a certain momentum, if it helps the collective type of working, if documenta fifteen has helped the collective way of working be more visible, then it’s good. And we hope it’s not a mere trend. 

But, having said that, many people have come to us because we’ve been developing the same thing for 23 years, so it’s difficult for us to see that it’s a trend. People have come to remind us of that and to be aware of it and hopefully, we can use it, but not get used by it. It’s a difficult balance to keep. Even before documenta fifteen we realized, that maybe because we’re a collective, maybe because we come from a certain context, background, biographies, country, etc., like many others, of course, we’ve been appropriated. Even before documenta fifteen and that’s why we invited documenta to be part of the lumbung journey, because we’re aware of it. 

Iswanto Hartono: We feel that there is more interest in this. Many come to us with interests in collective practices and working collaborations. I noticed in school in Hamburg, many posters in the city, galleries… repeatedly the words ‘kitchen’ and ‘karaoke’, are on every poster. Also ‘cooking’, and ‘commons’. I noticed this repeatedly.

How is the lumbung network going? What about lumbung gallery and lumbung press? What about lumbung.space?

Iswanto Hartono: lumbung Press has been working so hard these months. Since they moved to Barcelona they came to Hamburg twice, and now they will come to the Miss Read Book Fair in Berlin, and they got two years of funding from Helsinki. lumbung Gallery is still in discussion about resources and sustainability, so it’s not that active. lumbung.space,  of course, is active. lumbung Land is activated in Jatiwangi and Morocco, they plan to do a tour soon in Lebanon and Jatiwangi.

farid rakun: Lumbung Indonesia…

Iswanto Hartono: There was a big majelis last week in West Sumatra.

farid rakun: Because that’s the lifeline we have to keep. Maybe you know that lumbung continues in different places in different ways, it doesn’t necessarily have to do with us directly. Sometimes we know, a lot of times we figure out when there’s a hashtag on social media. It’s not supposed to be centralized on us. We have to be honest that we have limited energy, it’s not a renewable resource, energy, and time. So if it’s small but many, then we have the question of what can happen further with the lumbung inter-lokal, for example. We still don’t know because – not that we don’t know, there are many ideas, it’s hard… We were warned about this before by artists who did previous issues of documenta, their artistic directors, and curators, that things will be different and harder after documenta. 

We asked for a lot from artists as well, because there were many majelises. Took us something to come back again – the need to be aware of people’s levels of energy and I think the energy hasn’t come back. Slowness, we’re taking it. Personally, that’s where I’m coming from. Up until today, maybe after a year in September, I can see exhibitions again, but right now I’m still too tired of contemporary art.

You founded the educational platform Gudskul in 2018 in Jakarta together with the collectives Serrum and Grafis Huru Hara. What is happening in Gudskul now?

farid rakun: Gudskul has held since October maybe around 40 majelises, because there are many things that we need to decide all together, and we use majelises to do it. Not working groups, we have working groups, but it’s majelises where decisions are made. I can imagine it’s a grueling process because I’m not a part of a lot of it. It’s also fun, I think a lot of us enjoy that process because it’s different. It’s something beyond our imagination as individuals. I think we all agree that Gudskul will continue, and from the energy, I feel up until today, we know that we’re sitting on something valuable enough to sustain. So, the question is how to continue. There are many answers to it, but we will see which route we will take together.

What is happening in the conversations about the financial stability of the ecosystem, can you share some realizations and decisions that were made?

farid rakun: We have been experimenting continuously with financial sustainability. We haven’t found the right way. We tried, and that’s why we’re not in a better position than in 2018. For example, we tried to pay monthly wages, at least minimum wages, for everyone in Gudskul up until 2022. It’s impossible to sustain. So, our collective decision right now is that no one is a Gudskul employee anymore. Maybe the security, cleaning, admin, and maintenance, because that’s the backbone and we have to secure the positions for them, but for the rest of us, no. We’re out, we got fired. We fired each other, we fired everyone and each other. 

The diagram that we used before is nice as a diagram, but as practice, it’s much more messy. Right now, we’re learning from doing documenta fifteen and lumbung that good economy and financial stability need to be everywhere. It doesn’t function that the business wing has to look for money in order to finance everyone else, so the structure might work conceptually, but not in the labor division. Not that like Iswanto or I are always looking for money and another person is always creating programs that are spending money. If I want to create a program, then I have to also think about how to sustain it, so it’s fair. So, that triangle can be helped by many of us at once. So, it’s not departments, it’s not compartmentalized.

So, it’s many little businesses?

farid rakun: Or maybe even ways to do things. Maybe it’s not about money. Maybe it’s about being with your neighbors, so there’s no money involved. Because the resources are there. So, it is about scale as well, and then if it is small enough, a lot of times, like running a household back in the days before capitalism it’s possible. Of course, there are exchanges. Of course, there is sharing and all that distribution of resources. Money is not necessarily the only way to do that. I think that’s where we’re pushing to, ideally.

Since 2018, you have owned your space at Gudskul. How is the work on property and ownership going inside the Indonesian lumbung, are there other collectives in the process of owning their spaces?

farid rakun: It’s something we struggle with, ownership, property, and all of that kind of stuff. There is a risk of property being a burden, that we’re not going to be flexible, that we’re not going to be nimble enough, so to change, to shift, to confuse, which we like to do, by owning property or something like that. It’s something we needed to do. This is a particular Jakarta strategy because Jakarta is a free market, and its real estate is maybe one with the highest inflation in real estate in the world. 

When we were renting, we spent such a high percentage of our annual budget on rent, that it makes it unsustainable. We’re not the only ones doing it. In places like Hong Kong where rent is very high, it’s really difficult for initiatives to sustain their existence because of that. A lot of times, this cost affects people besides the internal conflicts within groups that break initiatives apart. 

It is a strategy, we’re not going to say that it should work with everyone else. But for Jatiwangi art Factory for example, who are fighting for their land, and for others in the land working group, it becomes their work. I don’t think it’s always about owning, but it’s about realizing the importance of property, of being there, of being grounded, and how fickle, how precarious that element can make you and your practice and your sustainability. So, it’s kind of sustainability in a bigger sense as well, not only financial, but also even environmental. I think many initiatives in Lumbung Indonesia realize that they’re precarious and the first thing that they can tackle in the way to be more sustainable, is land. I can say that some others also think that way, but it would be so much different if the real estate and property market were not a free market. Then, the struggle would be different, strategy would be different. This is something we’re offered with, we got lemons and we make lemonade. So, if these are our lemons, what can we make of them?

Iswanto Hartono: One issue is the context of the area where there is no investment, and the different issue is land. With Jatiwangi art Factory, it’s morality that drives them, they’re trying to save a piece of land that is located between two big factories. They want to save it so it can be used by all the community there. There have also been ideas with the Perhutana project where they reclaim eight hectares of land for a conservatory forest, it is ethical to work with it. To save it, to keep it that way.

farid rakun:  In Gudskul, we own property, but we have to make sure that it doesn’t go back to the speculative market. So, we had to invent with the notary a way for us to own it together. On paper, the state demands ownership by one person. But, notary-wise, legally we have to come out with our convention, although it’s not only our invention, for many of us to sign the papers. 

We also learned that many places in Indonesia, Columbia, and New Zealand also, have heritage land or traditionally owned land and cannot be sold easily so it’s really difficult to sell it to the speculative market. I think that’s how we have to do it, with the tradition and an instrument to do it legally. I don’t know if Jatiwangi art Factory owns it, but I know in West Sumatra they have something like heritage land ownership status and they should, in my opinion, research it and use it for their good.

How is the status and struggle of art workers in Indonesia with there being little or no state funding? Are there initiatives to change this?

farid rakun: I think it has changed, the state is trying to change as well. Sometimes for better. sometimes for worse, it’s never stable here. It all depends on the parties in power, I guess same as everywhere else. So, we know we cannot rely on it, but when we can use it, we use it. In the last few years, finally, we have in the arts a kind of endowment funds that artists in Indonesia can use. How to use it is another thing, and the competition is another, but they’re trying to change anyway. They’re trying to even have conversations, with the decision-makers. They understand that they’ve been playing the wrong roles and that competing with what’s already there, with the grassroots doesn’t work, so they’re trying to change their role into only supporting. They’re not going to make new events, but are going to support the events that are already there.

One example and time will tell whether it’s a good thing or not. They find that lumbung as a concept can also be useful, so they’ve been engaging with us on how to use our experience and how to learn from us, how to invite us, and how to have us more involved with decision-making. It’s all negotiation though, it’s not flowery. It has been changing, especially compared to the year 2000 when we first started, and also because Indonesia has been changing. The economic power, and the governance of Indonesia, are in a shifting moment. To say that there’s no state funding anymore is not correct. It held truth in 2000, but right now it has become different. It’s not enough of course, but what is enough? No one has enough, not even Norway.

In your work, you use common pot as a vessel for sharing resources. Are the institutions considering the common pot as a funding model?

farid rakun: No, they’re not going that route. Even we have to fight a long, long way ourselves. We are learning. Our current state of collective pot in Gudskul is the result of working on it since 2016, so it’s not a flick of a hand. With government, bureaucracy, and all that, it’s much more about how to see each other as resources and then how to think of each other not competitively. And then, how to realize one’s possible role in an ecosystem instead of understanding everyone as a fish, and it all depends on the pond,. You know this analogy of a big fish in a small pond or a small fish in a big one. But they’re all fish, no one wants to be a frog, no one wants to be a parasite. It’s about realizing that locally a lot of people are doing something, and we should not invent things further for the sake of newness or genius. 

Is there accessible support from your government for art mobility, if our local organizations want to invite Indonesian artists?

farid rakun: There are ways with our Ministry. If you invite us, the question is whether we want to take that route. 

You approach funding applications and contracts with institutions as a work of fiction or an artwork, how does that approach work in different countries?

farid rakun: An old friend of ours and member of the documenta fifteen artistic team, Gertrude Flentge, said: “Bureaucracy is a form of distrust”.

Iswanto Hartono: There are two fundamental things for this kind of process. One is to change the basic idea of commissioned work and to give more benefit to the artist. We encourage a lot of artists, especially in collective form, to avoid making new works and rather continue what they already do. In terms of production, we negotiate a lot. Even with the upcycled materials in documenta, which has been a practice in documenta already, but not as massive as this, we made it become a part of the structure of the production. We build the networks to support us, and they can use this. Last month, El Warcha came from a festival in Frankfurt and was supporting the production of another collective, so they used their upcycled materials. In documenta, we changed production costs with this, and the structure of bureaucracy, and architecture and design were not made with any outside designer. Also the website, normally they had one, and now we have three, and it took us more than a year to convince them to change it. With the publication as well, the negotiation took quite a while. 

Your practice is strongly related to the setting of home, how does that relate to art as an everyday practice and the idea that everyone can be an artist?

Iswanto Hartono: The terms ‘locally’ and ‘anchor’ are very important to us, and that’s where our practice comes from, it’s following us for the past 23 years, it’s where our energy and thoughts are developed. Nongkrong comes from this context, the context of space, and in the case of Jakarta, a very contested space in terms of economy, and politics, during the New Order. Economically, the home was the most affordable space where we could be hosted. In Europe, you have a different context.

farid rakun: Gudskul part of Fridericianum that was converted into a dormitory and a kitchen during documenta fifteen was the latest manifestation of it. In lumbung there is public space, living space, and storage. On the scale of domestic and intimate, this is where we find our sensibilities coming from, so we have to be honest about it. For us, that’s one of the sources of energy that we’re trying to convey, it’s where we’re coming from. That’s also why we call it ruruHaus, why Iswanto and Reza made a lot of living rooms. Right now, we’re planning to do another public living room in Jakarta in October, and funnily enough, ‘living room’ cannot be directly translated into Bahasa Indonesia. We use ‘ruang tamu’, but that’s almost like a guest room. But the concept of the living room shows how important that background is for us because we’re coming from that and it keeps working for us. The idea that everyone can be an artist, that’s too Joseph Beuys for us. I think it doesn’t matter whether you’re an artist or not.

You use a lot of terms in bahasa Indonesia such as nongkrong, lumbung, and majelis. Can you tell me about the importance of using your language in your work?

farid rakun: It’s much more honest. We use language as shortcuts in Indonesian, the shorter we can convey what we mean, the better. If we can make it into one word, then we use it. I think lumbung functions that way, because in Indonesia everyone knows what lumbung is, so when we say lumbung, we kind of know what we’re talking about. The translation might be the point of discussion, but what we’re trying to do, we make a shortcut. That’s where it’s coming from. It was not intended to be taken to another context. But just being honest, we just don’t know better shortcuts for lumbung. Commons doesn’t work that well for us, if we use commons, then we’re just confused about what we’re talking about. 

A lot of things are untranslatable because they were functioning for us before. At one point, we knew that we had to fight for it because we had been colonized in language as well. We’ve been taken out of context and we’ve been forced to do so, e.g. by learning all those theories and genres in the art world, impressionists, what does it mean, expressionism, the list goes on, that’s not a thing we grew up with, but we have to learn about it, and then we’re like, maybe we can turn the table around for once.

ruangrupa has existed since 2000. How are things going with the archiving process?

Iswanto Hartono: We are good but very bad as well. We archive, but we’re not organized. We recently started discussing the preparation for our 25th anniversary in 2025, and one of the main subjects of this discussion is the archive. Now we have to start working on it, to see and revisit our archive, but we have to organize it simultaneously as well. 

Do you find a connection between trauma, healing, and collectivity?

farid rakun: We talked about this a couple of times: Why did we collectivize? Why do we last this long? Why don’t others last this long? Should we last longer than the longest ones before us? And if we shouldn’t, we should disappear and give it to others. Maybe we shouldn’t last this long, at least as a collection of individuals. Maybe Gudskul itself can last, but not us. The analogy that Jatiwangi art Factory, us, and others have used so far that is useful is the analogy that forming a collective is a life-saving raft. 

We want to go somewhere together and we have to go through certain obstacles, so we find each other and build a raft together. The collectivizing part is the process of building it and then going through the world. Sometimes we meet some other people that need to be saved, or that want to go in the same direction. But then the crisis stops when we reach the destination, a lot of times. If that crisis stops, a lot of times there’s no reason to collectivize anymore.The difference with us until today, for a few of us, we knew when we arrived at that first destination that it was not enough – this was not our destination. So the crises kept on coming, but it’s just different. So we became Gudang Sarinah and then Gudskul, we made it into something else, we changed houses, we changed programs, we created different things. because the crisis never ceased to exist. 

I don’t know whether there’s trauma and healing, because people younger than us who didn’t experience the New Order directly, if we’re talking about New Order as a trauma and we need to be healed from it, they still keep making collectives for reasons that are a riddle for us. So, maybe the crisis is still happening. 

One of the ways to think about the crisis is the support, or the infrastructure and the system. When there’s none or there is a lack of certain things, the crisis is there. Then, there’s a need to make an initiative, whether they want to call it collective or something else. Collaborating with others, when it is systematized, when infrastructure is something that you’ve built together and it works, maybe it’s like the collectivity that we’re talking about ceases to exist, or doesn’t have any use. You need to come up with your type of collectivity, Balkan collectivity, and we would love to learn from it.

Iswanto Hartono: Two weeks ago I was traveling in Aceh, one of the most conflicted areas in Indonesia. Even during colonial times, it had one of the longest wars against the Dutch. They even started a dispute with Sukarno, they tried to be an independent nation. There was another war during the New Order regime, the war was continuous there for a very long time until recently when the separatist movement calmed down and made an agreement with the government. I found that there is a lot of trauma there, even for the younger generation. 

For me, it’s care, and the question of care, but I had a lot of questions when I was there. It’s such an enormous context and I didn’t have an answer for that, a traumatized community suffering from war and violence. Indonesia is also collectively very well known for violence. Even the word ‘amok’ came from Indonesia, it means anger and stems from the riots and violent wars of the tribes, which were done collectively. So there is this paradox, we do collective care, and we have the violent side which is also collectively massive. It’s both sides, the collective good and collective evil is here.

Often, when I mention your work to my friends in the Balkans, they say “But I don’t want to have to work/hang out with everyone”. Does collectivity mean having to work with everyone?

farid rakun: It’s like a neighbourhood or ecosystem, you cannot choose the species that come into your ecosystem. But we have to deal with it, we cannot pretend that it doesn’t exist, it will only explode. So, we try at least. But, we are not state institutions. We start small and then the circle of friends becomes bigger and bigger. Our understanding of the public, which is basically ourselves, grew together with that notion of friends. So, no, you don’t have to work with everyone, but, it’s a test of how open you are. 

Are you going to be a closed hippy commune as a collective or you are going to be like very open, which doesn’t go anywhere either, like, I don’t know, a nation-state? I don’t think the nation-state is working anyway. So, it is realized on particular occurrences as well. How you build your collectivity is of course based on where you’re coming from. So, there’s no magic, it’s not a magic pill, and then there’s no recipe for it. Sometimes we let nature and time do the work. Those who are not supposed to be with us will fall out eventually. 

But, that is a fine balance as well. We also think of ourselves as a band that keeps on playing, and if someone is leaving, then the sound will change. If someone is coming, playing a different instrument, with different skills, then the sound will change, that’s why we’re also confusing, which we like to be. It’s kind of a balance of being open and trying to understand our role in the ecosystem. If there are too many parasites, it’s not good, if it’s too much of good things, it’s also not good. Like, everyone is giving, no one is taking, and that’s also not good. The balance is a matter of luck as well.

How do you deal with conflict? For example, if the three of us had to work together, and farid and I are both friends with Iswanto, but we don’t like each other.

farid rakun: In that case, it’s not healthy anymore, so we should either talk about it or go our separate ways. Maybe Iswanto has different strategies. Everyone has their strategies, and as a group, we found strategies to deal with ourselves. A lot of it is unsaid, and a lot of it is said as well, even the difficult things. It’s actually about the genius of Iswanto to make things work. And we’re lucky that we have these roles a lot of times.

Iswanto Hartono: Sometimes we talk about it in groups, but some things have never been said. But behind all of that, there is the working concept: tolerance. It’s tolerance that can sustain an ecosystem or collective or a friendship, and that’s very hard to find nowadays. In our case, tolerance has a long durability. All the time, there are disputes or whatever.

farid rakun: There are many of us, there have been so many conflicts between us.

Iswanto Hartono: Tolerance is very important.

How do you approach trust as a collective? Especially in collaborations with new contacts, how do you trust someone you don’t know?

farid rakun: There are different strategies. Again, it’s about time. You have to invest the time with each other to trust each other. There’s no shortcut for it, unfortunately. You have to build it, earn it, test it by joking around, and then, after a while, we know how far we can trust someone. That’s how we deal with people, including myself. I just don’t know how people trust me, in ruangrupa or Gudskul. But I believe that people have ways to deal with me, I just don’t know how and I never asked. Different collectives, like Jatiwangi art Factory, have different ways of doing this, even Serrum and ruangrupa have different ways of dealing with this. It is the sensibilities that grew up with the people that were there, to begin with. and you get better at reading signs of who not to trust, who to trust, their agendas, and so on. After a while, you know as a collective, not necessarily as an individual. After a while, giving time, then you know.  

Iswanto Hartono: With a positive mind. If you don’t have it, you won’t have trust, because then you’ll think like – Petra, maybe we shouldn’t talk to her. There is energy as well. A positive mindset is very important in this part of our ecosystem. It’s in our culture as well, many Indonesians if they have an accident, or get robbed, will say it’s still good because one has lost only this. When you fall, it’s okay, because you only broke one hand, but not the other. It’s about cherishing even the worst that will happen.

Trust is also connected to one of the lumbung values – the value of generosity, right?

Iswanto Hartono: It’s that too.

A lot of your work includes playfulness. How do you combat nihilism and cynicism in your approach? How do you keep a balance between playfulness and seriousness?

farid rakun: When it comes to cynicism, I’m guilty. I’m privileged to be surrounded by optimistic people, so I can bask in my nihilism and can be reminded by others that I don’t have to be that way. I think it’s a certain type of intelligence that some people have, like Reza Afisina, Ade Darmawan, or Daniella Praptono, they keep on going. I admire them because I cannot do that, but what they do is contagious. I know my point of view is not the only point of view, that’s why it’s refreshing. We are very serious in our playfulness. We have to fight for it, we have to be very forceful in that. It’s not that we don’t take things seriously, but we have to find joy because it’s too easy to fall into despair and guilt. A lot of cultures in the world came from big guilt. Not only religion, religion is a product of it, but we find it to be surprising how big of a downer the guilt is.

Iswanto Hartono: It’s so tiring to think of cynicism. I never bother with what people say. As a collective, I don’t know how we deal with it. We always make a joke about the problem, it can spiral and go somewhere, even if it’s not related. We always try to keep the positive energy, the jokes are a part of it, and sometimes the joke is very bad. But that’s what keeps balancing the cynicism or the hate or whatever, it’s the most common way of dealing with it.

farid rakun: Yes, it’s about humor.

How do you imagine our collective planetary future?

farid rakun: I have no idea. Imagine realistically, or what I hope for? I’m talking personally now. It changed when I realized I have responsibility for other people’s lives, having a child. That forced me to have hope. Our planetary future is bleak, but I hope that small but many can bring much more generosity and humor and less guilt, that would help us. Also, because you said planetary, it’s not about humanity, I think it will find its balance. It’s an ecosystem, whether it includes us, human beings, or not. I have no idea. There are too many elements that I don’t know with my limited knowledge. Hopefully, it will be joyful, which is very difficult to find these days. The pandemic made it even worse, it’s like we cannot be happy anymore or something.

Iswanto Hartono: With the planetary, I hope the humor carries over because in Germany the humor is very dry. So it will be more joyful. The future will also be more joyful, I believe. I don’t prepare too much thinking of the next year or five or ten, that’s too far.

Ponovno smo se susreli prošlog ljeta 2022. godine kad smo mi kao učenici ruangrupe oformili kolektiv an office, a naši su nas učitelji u zadnji čas ljubazno uvrstili u jedan od programa documente fifteen. Tamo sam imala privilegiju provesti dva tjedna unutar Gudkitchen, projekta edukativne platforme Gudskul koju su 2018. godine u Jakarti uz ruangrupu osnovali umjetnički kolektivi Serrum i Grafis Huru Hara. Gudskul je u Kasselu prenamijenio prostorije muzeja Fridericianum u zajedničku spavaonicu i kuhinju, stvorivši popularno mjesto za druženje i nova prijateljstva. 

U ovom su razgovoru farid rakun i Iswanto Hartono nesebično i dugo odgovarali na moja beskonačna pitanja, od problema umjetničke mobilnosti, vlasništva, financiranja i birokracije, preko utjecaja rada na documenti fifteen na njih, njihov lokalni ekosustav i lumbung mrežu, odmora, ukorijenjenosti u domaće i lokalno, važnosti korištenja vlastitog jezika, do traume, konflikta i nezaobilaznog kolektivizma.

Rad na documenti fifteen uključivao je mnogo problema s vizama unutar lumbung ekosustava koji ste stvorili okupljajući umjetničke kolektive i umjetnike iz cijelog svijeta. Možete li mi reći više o problemima umjetničke mobilnosti iz perspektive Indonezije i suradnje s drugim bivšim kolonijama?

farid rakun: To nije nešto što umjetnički svijet, izložba ili događanje može riješiti, radi se o trgovinskoj logici. Za nas kao nositelje indonezijske putovnice je ovo uvijek izazov i kroz proces smo uvidjeli da, naravno, nismo sami u tom iskustvu, ali najdalje što možemo ići je da radimo pritisak u vezi tih problema u institucionalnom djelovanju ili kroz rad s institucijama. Ja i svi mi kao grupa trebamo pronaći strategije planiranja logistike oko ove činjenice, jer koliko god ambasade bile darežljive, ruke su im svejedno vezane. Možda jedino što možemo je učiniti tu stvarnost vidljivom.

Iswanto Hartono: Neki misle da je to lako, ali onda se mobilnost ne dogodi. Kao u slučaju Sourabh Phadke s vizom za Ujedinjeno Kraljevstvo koja ne bi trebala biti komplicirana, UK nije konfliktno područje i ne radi se o slučaju islamofobije, no svejedno ima imigracijsku politiku. Zaista smo se trudili, i činjenica je da nismo mogli gurati više od truda koji smo već mjesecima ulagali, i nije se uspjelo dogoditi.

farid rakun: Ne znam koliko je snažna ili korisna hrvatska putovnica, ali onima koji imaju jaku putovnicu, zaista je teško to shvatiti. Primjerice, moja supruga ima američku i australsku putovnicu i njoj je teško razumjeti koliko iscrpljujuće mogu biti prijavnice za vizu za nekoga s putovnicom poput indonezijske. Isto se događa s institucijama iz zemalja s jakim putovnicama, u mnogim slučajevima njihova administracija nema razumijevanja. Katkad im je jasno da će biti komplicirano, ali podcjenjuju koliko će težak taj proces zaista biti.

Iswanto Hartono: To nije bio samo slučaj s documentom fifteen. Izvedbeni umjetnik Agus Nur Amal PMTOH je prije mjesec dana bio pozvan u UK na turneju, bilo je rezervirano pet lokacija, ali nije dobio vizu s kojom bi mogao ući u UK. To nije samo Schengen, već i UK i SAD.

farid rakun: I Australija. A tu je još i COVID-19 koji je gadno pogodio imigracijske službe. I Ministarstvo vanjskih poslova i ostali koji imaju dozvolu izdavati vize, sve je zakrčeno. Do danas, za nas s indonezijskim putovnicama red čekanja traje dva mjeseca za Šengensku vizu, i to samo uz najavu.

Na koji je način rad na documenti fifteen promijenio situaciju umjetničkog ekosustava u Jakarti i način na koji danas radite?

Iswanto Hartono: Mislim da nije mnogo. Možda ne kao u Europi, jer je u Indoneziji samo mali dio društva primijetio da smo išli u Kassel. Biti dio documente fifteen ovdje nije postalo privilegijom. Naravno, utjecalo je na naš način rada, naši su se odnosi kroz lumbung mrežu proširili i tu smo privilegirani u tome da se eksponiramo, stvaramo prijateljstva i mreže i zajedno njegujemo. Tako dobivamo više – kad imamo više prijatelja, možemo imati više partnera za raspravu i razvoj ideja. Primjerice, Farid će ići u Zagreb, spirala ide dalje. Ali u Indoneziji to nije utjecalo mnogo na naš rad i iznutra se nismo puno promijenili. Potpuno je obrnut slučaj od pažnje i eksponiranja u Europi.

farid rakun: Odgovor na ovo pitanje ima više stupnjeva i razina. Najprije, kao Gudskul smo počeli krajem 2018. godine, pitanja koja smo tada imali ostala su ista krajem 2022., kada je završila documenta fifteen. Izazovi su se vratili, a mi nismo bili u boljoj formi nego prije. 

Zatim, na razini institucija i vlade – ovo je smiješno, ali događa se mnogim Indonežanima, kao i u drugim kontekstima. Mi radimo istu stvar već 23 godine, ali tek je odnedavno ljudima na pozicijama moći dozvoljeno da nam se približe. Primjerice, ministarstva legitimaciju za suradnju s nama po pitanjima strukture nalaze u tome što smo radili documentu fifteen. Dakle, njihova namjera da koriste lumbung s nama, da nas pozovu kako bismo pokušali osmisliti bolju strukturu, postoji još ranije od documente. Te se stvari događaju, a sad koliko je to korisno, vidjet ćemo s vremenom. Takve stvari trebaju vremena da bi sazrele. To mijenja perspektivu, no kako Iswanto kaže, u svakodnevnom životu nikog nije briga. Za mene, koji provodim vrijeme u Jakarti, kad odem u Nacionalnu galeriju ili Nacionalni muzej, ljudi me prepoznaju, ili znaju za ruangrupu, ali ne svi. To je zapravo osvježavajuće, puno bolje nego u Kasselu. Tamo nas prepoznaju na ulici. Naravno da i to ima svoje pozitivne strane, ali ja volim biti nevidljiv. Cijenim to.

Odbijanje nije izravno u indonezijskoj kulturi, i u intervjuima ste se šalili da je razlog zbog kojeg ste prihvatili rad s Documentom taj što reći “ne” nije pristojno. Je li ruangrupi danas lakše reći “ne”?

farid rakun: Nama kao Indonežanima ili kao ruangrupi je zaista teško reći “ne”, jer to nije lijepo, ružno je odbijati stvari i govoriti “ne”. Da, postoje načini kako reći “ne”, ili, ako bi nas indonezijska vlada tražila da nešto učinimo, moja prva reakcija bi bila da kažem “ne”, ali na sreću, mnogo bi me puta drugi ljudi razuvjerili. Danas nalazimo više načina za reći “ne”. Primjerice, vratimo se na vize, lakše nam je pristati na suradnju u onim kontekstima u kojima nema prijavnice za vizu. Naravno, to je možda 20% ili manje zemalja na svijetu – što smanjuje mogućnosti, no to je jedan od načina. Tu je i ekstraktivnost, razgovarali smo o tome i s drugima i interno, te imali slučajeve gdje ne postoji standardna procedura. Postali smo svjesniji ekstraktivnih praksi i načina kako se nositi s njima. Reći “ne” je možda zadnje što ćemo učiniti, ali u dolaženju do “ne”, u tome postajemo sve bolji. Ili, kako pregovarati s ekstraktivnošću i učiniti da druga strana to shvati, pretvoriti je u nešto što je manje ekstraktivno, ako ne i neekstraktivno, ako je moguće.

Što vas je rad na documenti fifteen naučio o odmoru?

Iswanto Hartono: Nije bilo pauze, i to je zapravo najgore. Jako je teško. Moje osobno iskustvo je bilo toliko intenzivno, dvije godine do početka documente, zatim sto dana documente, i onda nakon. Sad smo se naviknuli – ne znam za ostatak grupe, ali ja nikad nisam imao pravi odmor, kao, radiš mjesec dana i onda imaš dva tjedna odmora, naravno, imao sam odmor, ali ne planirani odmor. Ako nemam nešto za raditi, možda odlučim otići negdje blizu, ili posjetiti obitelj. Naravno, trudimo se imati pauze, ali navikli smo na to, i u Gudskulu također, razlika između rada i sastanaka te opuštanja nije velika, sve je pomiješano. Nongkrong (praksa druženja) je opušteniji, ali ponekad je veoma intenzivan. Katkad iz njega nastane ozbiljna diskusija, ali to je način na koji radimo.

farid rakun: Ima tu puno toga. Prvo je uzimanje pauze i bivanje neproduktivnima. Drugo je sporost, polagani tempo. Kako kaže Iswanto, u praksama poput naše to je izazov. Također, i u mojim osobnim odnosima i životu je to dosad bio izazov. Mi se borimo za to da umjetnost – ako se smatra radom, profesijom – i život ne bi trebali biti odvojeni, ili bi trebali biti manje odvojeni, ali ne autonomni. Kao posljedica toga, sve je zajedno izmiješano. Onda to postaje izazov – ne samo interno između nas, nego i u našim osobnim životima. Različiti ljudi imaju različite strategije. Nongkrong je postao posao. I ja sam bio takav, nisam uzimao odmor, mi to ne radimo jer je naš rad zapravo život, to je često ono što trebamo. Ne financijski, jer se financijski osobno borimo kako bismo si mogli priuštiti kolektivni rad, ali onda uživamo u tom radu. U okviru rada i odmora, to postane previše ugodno, pa radimo cijelo vrijeme. 

Prije nisam imao odmor, ne razumijem kako se to radi. Kad pokušam, tijelo i mozak mi se opuste, moje tijelo se skrši i razbolim se. Mislim da sam znao da se trebam odmoriti nakon documente fifteen pa sam upravo na godišnjem, odmarao sam se do sad. Još uvijek sam tata koji ostaje kod kuće – iz indonezijske perspektive, to mnogi ne mogu, jer naš sustav i struktura to ne omogućuju, pa sam u privilegiranoj poziciji. Također je privilegija da radim s ljudima koji to razumiju i podržavaju – i što nisam jedini, posljednji ni prvi takav slučaj.

Ali što se tiče sporosti: s iskustvom documente fifteen, znali smo da se trebamo boriti za tu sporost. Kolektivni rad nije efikasan ni učinkovit, u filozofiji kasnog kapitalizma to nije ispravan način rada, postoje brži, jači načini, traži se rast. Naš način rada nije takav – nažalost, ili na sreću. Možda se mi ne moramo boriti za sporost jer mi živimo na taj način, nego samo trebamo učiniti da drugi ljudi to razumiju i držati se tog korijena.

Viđate li već aproprijaciju kolektivizma u umjetničkom svijetu?

Iswanto Hartono: Ja ne čitam puno vijesti.

farid rakun: Nada je jedna stvar, a realnost druga. Ponekad živimo u eho komori i ne vidimo druge realnosti. Možda se radi o trendu, nadamo se da nije tako. Nadamo se da je to dobro ako dovede do određenog zamaha, ako pomogne kolektivnom načinu rada, ako je documenta fifteen pomogla da kolektivni način rada bude vidljiviji. I nadamo se da se ne radi samo o trendu. No, mnogi nam dolaze jer razvijamo istu stvar 23 godine, pa nam je teško vidjeti da se radi o trendu. Ljudi nas upozoravaju da budemo toga svjesni, pa se nadam da nam to može koristiti, a ne nas iskoristiti. Teško je održati tu ravnotežu.

Čak i prije documente fifteen smo shvatili, možda zato što smo kolektiv, možda zbog toga što dolazimo iz određenog konteksta – određene pozadine, biografije, zemlje itd. – u umjetničkom svijetu, kao i u mnogim drugima, naravno, doživjeli smo aproprijaciju. Čak i prije documente fifteen. Zato smo pozvali Documentu da bude dio lumbung putovanja, jer smo toga svjesni.

Iswanto Hartono: Osjećamo da postoji više interesa za kolektivizam. Mnogi nam dolaze s interesom za kolektivne prakse i suradnje. Primjetio sam da se u školi u Hamburgu, na mnogim plakatima u gradu, u galerijama ponavljaju riječi “kuhinja” i “karaoke”, na svakom su plakatu. Također i “kuhanje” i “zajednička dobra”. Primjetio sam to više puta.

U sklopu documente fifteen započeli ste mnoge incijative. Kako ide s lumbung mrežom? Što je s lumbung Gallery, lumbung Pressom i lumbung.space?

Iswanto Hartono: lumbung Press posljednjih mjeseci radi jako puno. Otkad su se preselili u Barcelonu došli su dvaput u Hamburg, a sad će ići na Miss Read Book Fair u Berlinu. Dobili su i dvije godine financiranja od Helsinkija. lumbung Gallery je još uvijek u raspravi o resursima i održivosti, pa nije tako aktivna. lumbung.space je, naravno, aktivan. lumbung Land je aktiviran u Jatiwangiju i u Maroku i planiraju turneju uskoro, ići će u Libanon i u Jatiwangi.

farid rakun: Pa lumbung Indonesia…

Iswanto Hartono: Prošli tjedan je bio veliki majelis (sastanak na kojem se donose odluke) u Zapadnoj Sumatri.

farid rakun: To je pojas za spašavanje koji trebamo sačuvati. Možda znaš da se lumbung nastavlja na različitim mjestima na različite načine, nije nužno da sve direktno uključuje nas. Ponekad za njih znamo, nerijetko pak za njih saznamo kad nas se tagira na društvenim mrežama. Ideja nije da je sve centralizirano oko nas. Moramo biti iskreni oko toga da imamo ograničenu energiju – energija i vrijeme nisu neograničeni resursi.

Stoga, ako se držimo strategije maleni, ali mnogi, onda se pitamo što se može dogoditi dalje sa lumbung-interlokal, na primjer. Još uvijek ne znamo – nije da ne znamo, ima puno ideja, teško je… Upozorili su nas na to umjetnici koji su sudjelovali u prijašnjim izdanjima Documente, njihovi umjetnički direktori i kustosi, da će stvari biti drugačije i teške nakon documente. 

Tražili smo puno i od umjetnika, bilo je puno majelisa. Trebalo nam je da se ponovno dobijemo. Trebamo biti svjesni razine energije kod ljudi, i mislim da se ta energija još nije vratila. Sad je vrijeme da budemo spori, pogotovo ja. Možda ću u rujnu, nakon godinu dana, moći ponovno gledati izložbe, trenutno sam još uvijek preumoran od suvremene umjetnosti.

Obrazovnu platformu Gudskul osnovali ste 2018 .godine u Jakarti zajedno s kolektivima Serrum i Grafis Huru Hara. Što se trenutno događa u Gudskulu?

farid rakun: Gudskul je od listopada održao oko 40 majelisa – ima mnogo stvari koje moramo svi zajedno odlučiti i za to koristimo majelise, a ne radne grupe. Imamo radne grupe, ali odluke donosimo na majelisima. Vjerujem da se radi o napornom procesu jer nisam dio velikog dijela toga. Također je i zabavno. Mislim da mnogi od nas uživaju u tom procesu jer je drugačiji. To je nešto što nadilazi maštu nas kao individua. Mislim da se svi slažemo u tome da se Gudskul nastavlja, i sudeći po energiji koju osjećam do danas, znamo da se radi o nečemu dovoljno vrijednom da bismo to održali. Stoga, pitanje je kako nastaviti. Ima puno odgovora, ali vidjet ćemo kojim ćemo putem zajedno ići.

Što se događa u razgovorima o financijskoj stabilnosti ekosustava, možete li podijeliti s nama neke odluke koje su donesene?

farid rakun: Kontinuirano eksperimentiramo s financijskom stabilnošću. Nismo pronašli odgovarajući model. Pokušali smo i zato nismo u boljem položaju od onog iz 2018. godine. Primjerice, pokušali smo plaćati mjesečne plaće, barem minimalac, za svaku osobu u Gudskulu sve do 2022. godine. To je bilo nemoguće za održati. Stoga, naša je kolektivna odluka da trenutno više nitko nije zaposlenik Gudskula. Možda zaštitari, čistači, administracija i održavanje, jer oni su naša okosnica i moramo im osigurati položaje, ali ne za nas ostale. Dobili smo otkaz. Otpustili smo jedni druge, otpustili smo sve i jedni druge.

Dijagram koji smo ranije koristili je zgodan kao dijagram, ali kao praksa je puno neuredniji. Trenutno učimo od iskustava s documentom fifteen i lumbungom da dobra ekonomija i financijska stabilnost trebaju biti u svakom elementu sustava. Nije moguće funkcionirati tako da poslovno krilo traži novac kako bi financiralo sve ostale – ta struktura može funkcionirati konceptualno, ali ne što se tiče podjele rada. Ne tako da smo Iswanto ili ja uvijek u potrazi za novcem, a da druga osoba uvijek stvara programe koji troše taj novac. Ako želim napraviti program, moram razmišljati i kako ću ga održati da bude pošteno. Stoga, tom trokutu može pomoći puno nas odjednom. Dakle, nismo razdijeljeni, nema odjela. 

Znači, radi se o puno malih biznisa?

farid rakun: Ili možda čak načina rada. Možda se ne radi o novcu. Možda se radi o suradnji sa susjedima, pa novac nije uključen. Jer resursi su tu. Stoga, radi se i o razmjerima – ako je nešto dovoljno malo, poput vođenja kućanstva u danima prije kapitalizma, često je zapravo provedivo. Naravno, tu je razmjena. Naravno, tu je dijeljenje i sva ta distribucija resursa. Novac ne mora biti jedini način da se to ostvari. Mislim da je to ono čemu idealno težimo.

Od 2018. vlasnici ste svog prostora Gudskul. Kako napreduje rad s vlasništvom unutar indonezijskog lumbunga, ima li drugih kolektiva koji su u procesu prema vlasništvu svojih prostora?

farid rakun: Mučimo se s time, vlasništvo, imovina i takve stvari. Postoji rizik da imovina bude teret, da nećemo biti fleksibilni, dovoljno okretni za mijenjanja, micanja, zbunjivanja – sve ono što volimo raditi. To je nešto što smo trebali učiniti, radi se o strategiji specifičnoj za Jakartu, jer Jakarta je slobodno tržište čije nekretnine imaju možda najvišu inflaciju na svijetu. Dok smo iznajmljivali prostor, trošili smo toliki postotak našeg godišnjeg budžeta da je bilo zaista neodrživo. Mi nismo jedini koji to rade. U mjestima poput Hong Konga gdje je najamnina veoma visoka, inicijativama je zaista teško održati svoje postojanje. Često ovaj trošak doprinosi unutarnjim konfliktima, pa se grupe raspadnu. 

Radi se o strategiji, nećemo reći da bi tako trebalo funkcionirati za sve. No, primjerice, za Jatiwangi art Factory, koji se bore za svoje zemljište, i za druge u lumbung Land radnoj grupi, to postaje njihov rad. Ne mislim da se uvijek radi o posjedovanju, nego o shvaćanju važnosti imovine – bivanja tamo, uzemljenosti – i načina na koje taj element vas i vašu praksu i vašu održivost može učiniti krhkom i prekarnom. Dakle, radi se o održivosti na višoj razini, ne samo financijskoj, nego čak i okolišnoj. Mislim da ima mnogo inicijativa u lumbung Indonesia koje znaju da su prekarne,  prva stvar koje se mogu uhvatiti kako bi postale održivijima zapravo je zemljište. Mogu reći i da neki drugi misle na takav način, bilo bi puno drugačije kad tržište nekretnina ne bi bilo slobodno tržište. Onda bi i borba i strategija bile drugačije. Ovo je ono što nam je ponuđeno, dobili smo limune i radimo limunadu. Stoga, ako su ovo naši limuni, što možemo od njih napraviti?

Iswanto Hartono: Jedan problem je kontekst područja u koja se ne ulaže, a drugi problem je zemljište. Kod Jatiwangi art Factory pokretač je moralnost, oni pokušavaju spasiti komad zemlje koji se nalazi između dvije velike tvornice. Žele ga sačuvati kako bi ga mogla koristiti čitava tamošnja zajednica. Također je bilo ideja s projektom Perhutana u kojem se bave povratom osam hektara zemlje za zaštićenu šumu. Etički je raditi da bi se sačuvalo, da bi se očuvalo ono što jest.

farid rakun: U Gudskulu imamo vlasništvo, ali moramo osigurati uvjete da se ono ne vrati na spekulativno tržište. Stoga smo s bilježnikom izmislili način zajedničkog posjedovanja. Država zahtijeva da na papiru jedna osoba ima vlasništvo. Kako bi nas više moglo potpisati papire, bilježnički smo morali izraditi takvu pravnu formu, koja nije samo naš izum.

Također smo saznali da mnoga mjesta u Indoneziji, kao i u Kolumbiji i u Novom Zelandu, imaju baštinsku zemlju ili tradicionalno posjedovanu zemlju koja se ne može lako prodati – vrlo ju je teško prodati na spekulativno tržište. Ne znam je li Jatiwangi art Factory u njihovom vlasništvu, ali znam da u Zapadnoj Sumatri postoji nešto poput statusa vlasništva baštinskog zemljišta i vjerujem da to trebaju istražiti i iskoristiti za svoje dobro. Mislim da zemljišta možemo sačuvati s tom tradicijom i postojećim ranije spomenutim pravnim instrumentom.

Kakav je status i borba kulturnih radnika u Indoneziji, budući da je financiranje slabo ili nepostojeće? Postoje li inicijative da se to stanje promjeni? 

farid rakun: Mislim da se to promijenilo, i da se država pokušava promijeniti. Ponekad na bolje, ponekad na lošije – ovdje nikad nije stabilno. Sve ovisi o strankama koje imaju moć, pretpostavljam kao i svugdje drugdje. Znamo da se na to ne možemo osloniti, ali koristimo to kad možemo. Prije nekoliko godina konačno smo dobili zakladu s fondovima za indonezijske umjetnike. Kako ih koristiti je druga stvar, ali bitno je da se pokušavaju promijeniti.  

Donositelji odluka čak pokušavaju s dijalogom, razumiju da su dosad igrali krive uloge i da nadmetanje s nečim što je već tu, s nezavisnom scenom (grassroots), ne može funkcionirati, pa pokušavaju promijeniti svoju ulogu u podršku. Neće stvarati nova događanja, nego će podržati ona postojeća. Jedan primjer, a vrijeme će reći je li to dobro ili nije: shvatili su da lumbung kao koncept može biti koristan, pa su nam se obratili kako bi iskoristili naše iskustvo i učili od nas. Pozvali su nas kako bi nas uključili u donošenje odluka. Nije to ništa bajno, radi se o pregovaranju.

Situacija se mijenja, pogotovo u odnosu na 2000. godinu kad smo počeli, a i zbog toga što se i Indonezija mijenja. Ekonomska moć, upravljanje Indonezijom, sve se trenutno pomiče. Više nije točno reći da nema državnog financiranja. To je bilo točno 2000. godine, ali sad je drugačije. Naravno da nije dovoljno, ali što je dovoljno? Nitko nema dovoljno, čak ni Norveška.

U vašem radu koristite common pot kao sredstvo za dijeljenje resursa. Razmatraju li institucije common pot kao model financiranja?

farid rakun: Ne, ne idu tim smjerom. Čak je i pred nama duga, duga borba. Učimo. Trenutno stanje našeg common pot u Gudskulu rezultat je rada na njemu od 2016. godine, tako da to nije nešto nastalo preko noći. Uz vladu, birokraciju i sve to, puno je bitnije da jedni druge vidimo kao resurse i ne mislimo jedni o drugima kao o konkurenciji. Trebamo misliti o tome kako ostvariti naše moguće uloge u ekosustavu umjesto da svakoga vidimo kao ribu. Sve to ovisi o ribnjaku – znaš tu analogiju o velikoj ribi u malom ribnjaku ili o maloj ribi u velikom. Ali oni su svi ribe, nitko ne bi htio biti žaba, nitko ne želi biti parazit. Treba shvatiti da mnogo ljudi nešto radi lokalno, i da ne moramo izmišljati stvari zbog nekakvih noviteta ili genija.

Postoji li dostupna podrška od vaše vlade za umjetničku mobilnost, u slučaju da naše organizacije žele pozvati indonezijske umjetnike?

farid rakun: Ako nas pozovete, postoje kombinacije s našim Ministarstvom. Pitanje je želimo li ići tim putem. 

Spomenuli ste da pristupate prijavnicama za financiranje i institucionalnim ugovorima kao fikciji ili umjetničkom djelu – kako taj pristup funkcionira u različitim zemljama?

farid rakun: Naša dugogodišnja prijateljica i članica umjetničkog tima documente fifteen, Gertrude Flentge rekla je: “Birokracija je oblik nepovjerenja.”

Iswanto Hartono: Dvije su ključne stvari za ovaj proces. Jedna je promjena osnovne ideje akvizicije umjetničkog rada, a druga je veći dobitak za umjetnike. Ohrabrili smo mnogo umjetnika, pogotovo u kolektivnom obliku, da izbjegnu stvaranje novih djela i da umjesto toga nastave ono što već rade. Što se tiče produkcije, puno smo pregovarali, čak i oko dopravljenih (upcycled) materijala na documenti fifteen. Učinili smo da ta praksa postane dio produkcijske strukture, što je već bila praksa Documente, ali ne na ovom nivou.

Mi gradimo mreže koje nas podržavaju, a one ovo mogu koristiti. Prošlog mjeseca je El Warcha došla s festivala u Frankfurtu gdje su podržavali produkciju drugog kolektiva, pa su koristili svoje reciklirane materijale. Mi smo time u sklopu documente fifteen utjecali na produkcijske troškove i strukturu birokracije, a da njena arhitektura i dizajn nisu rađeni s nekime izvana. Tu je i web stranica, prije su imali jednu, a sad imamo tri, i trebalo nam je dulje od godinu dana da ih uvjerimo da to promijene. I pregovori oko publikacije su trajali dosta dugo.

Vaša praksa je snažno smještena u dom – kako se to odnosi na umjetnost kao svakodnevnu praksu i na ideju da svatko može biti umjetnik?

Iswanto Hartono: Pojmovi “lokalno” i “sidro” su nam vrlo bitni, i otud dolazi naša praksa, to nas prati posljednje 23 godine, tu su se razvile naša energija i naše misli. Nongkrong dolazi iz ovog konteksta, konteksta prostora, a u slučaju Jakarte, vrlo prijepornog prostora u ekonomskom i političkom smislu, tijekom Novog poretka dom je bio najpristupačniji prostor u kojem možemo biti domaćini ili gosti. Vi u Europi imate drugačiji kontekst.

farid rakun: Gudskul dio u muzeju Friedericianum koji je tijekom documente fifteen pretvoren u zajedničku spavaonicu i kuhinju bila je najrecentnija manifestacija toga. Na razini kućnog i intimnog, odavde dolaze naši osjećaji i o tome moramo biti iskreni. Za nas je to jedan od izvora energije koju pokušavamo prenijeti, otuda dolazimo. Zato i nazivamo svoje projekte ruruHaus, zato su Iswanto i Reza Afisina stvorili puno dnevnih boravaka. Trenutno planiramo još jedan javni dnevni boravak u Jakarti za listopad, a zanimljivo je da ustvari izraz “dnevni boravak” nema direktan prijevod na indonezijski jezik. Koristimo “ruang tamu”, ali to je skoro kao gostinjska soba. Ali koncept dnevnog boravka pokazuje koliko nam je bitna naša podloga jer otud dolazimo i to za nas nastavlja funkcionirati.  Ideja da svatko može biti umjetnik – to je za nas previše u stilu Josepha Beuysa. Mislim da nije bitno je li netko umjetnik ili nije.

Koristite mnoge pojmove na indonezijskom jeziku poput nongkrong, lumbung, majelis. Koliko vam je bitno korištenje vašeg jezika u vašem radu?

farid rakun: Puno je iskrenije. U indonezijskom koristimo jezik kao prečicu, što kraće možemo izraziti ono što mislimo, to bolje. Ako možemo značenje sabiti u jednu riječ, koristimo ju. Mislim da lumbung funkcionira na taj način, jer svi u Indoneziji znaju što je to, pa kad kažemo lumbung, svi znaju o čemu se radi. Prijevod može biti povod rasprave, ali pokušavamo napraviti prečicu, o tome se radi. Nismo namjeravali prenijeti ga u drugi kontekst, ali iskreno, ne znamo boljih prečica za lumbung. Izraz zajednička dobra ne funkcionira tako dobro, kad ga koristimo to nas zbunjuje jer nismo sigurni o čemu govorimo. 

Puno stvari nije prevodivo. U nekom smo trenutku shvatili da se trebamo boriti za jezik, jer smo kroz njega kolonizirani. Izuzeti smo iz svojeg konteksta i prisiljeni na učenje svih tih teorija i žanrova u umjetničkom svijetu – impresionizam, što to uopće znači? Ekspresionizam, i tako dalje, to nije nešto s čime smo odrasli, a prisiljeni smo o tome učiti, pa možda možemo jednom mi zaokrenuti priču.

ruangrupa postoji od 2000. godine. Kako napreduje vaš proces arhiviranja?

Iswanto Hartono: Dobri smo, ali i jako loši u tome. Arhiviramo, ali nismo organizirani. Nedavno smo počeli razgovarati o pripremama za našu 25. godišnjicu u 2025. godini i jedna od glavnih tema te diskusije je arhiv. Sad trebamo početi raditi na njemu, sagledati i posjetiti našu arhivu, ali je u isto vrijeme trebamo i organizirati.

Nalazite li poveznice između traume, zacjeljivanja i kolektivnosti?

farid rakun: Nekoliko puta smo se upitali: Zašto smo se kolektivizirali? Zašto trajemo ovoliko dugo? Zašto drugi ne traju toliko dugo? Bismo li trebali trajati dulje od onih najduljih prije nas? Ako ne, trebamo li nestati i predati štafetu drugima. Možda ne trebamo trajati ovoliko dugo, bar ne kao skup individua. Možda Gudskul može potrajati, ali ne mi. Analogija koju koristimo kaže da je stvaranje kolektiva kao splav za spašavanje. Želimo ići negdje zajedno i moramo proći određene zapreke, pa se onda nalazimo i gradimo splav zajedno. Proces kolektiviziranja je proces u kojem je gradimo i u kojem se krećemo kroz svijet. Ponekad susrećemo druge ljude koji trebaju spašavanje, ili koji žele ići u istom smjeru. No, kriza često završava kad dođemo do cilja. Ako je kriza gotova, često nema više razloga za kolektiviziranjem.

Mi se razlikujemo po tome što nas je nekolicina znala, kad smo došli do cilja, da nam to nije dovoljno – to zapravo nije bilo naše odredište. Tako da su krize nastavile dolaziti, ali na drugačiji način. Pa smo postali Gudang Sarinah, pa Gudskul. Promijenili smo oblik, promijenili smo kuće, programe, stvarali smo drugačije stvari, jer kriza nikad nije prestala. Ne znam ima li tu traume i zacjeljivanja, jer ljudi koji su mlađi oko nas i nisu direktno iskusili Novi poredak – ako govorimo o Novom poretku kao traumi koju trebamo zacijeliti – još uvijek stvaraju kolektive iz razloga koje ne možemo shvatiti. Stoga, možda kriza još uvijek traje. 

Jedan od načina za razmišljanje o krizi je podrška – to jest, infrastruktura i sustav. Kad toga nema ili kad se radi o manjku određenih stvari, to znači da je kriza tu. Tada dolazi do potrebe za stvaranjem inicijativa, neovisno o tome žele li se nazvati kolektivom ili nečim drugim. Suradnja s drugima, kad je sistematizirana, kad je infrastruktura nešto što smo izgradili zajedno i funkcionira, tada možda kolektivnost o kojoj govorimo nestaje ili nije više potrebna. Vi trebate stvoriti vlastiti oblik kolektivnosti i mi se veselimo naučiti iz toga, iz balkanske kolektivnosti.

Iswanto Hartono: Prije dva tjedna sam putovao u Aceh, jedno od konfliktnih područja u Indoneziji, tamo su i tijekom kolonijalnih dana najdulje ratovali s Nizozemcima. Sukobili su se čak i sa Sukarnom, htjeli su nezavisnost. Rat je bio i tijekom režima Novog poretka, rat je tamo bio jako dugo do nedavno, kad se separatistički pokret primirio i sklopio sporazum s vladom. Primijetio sam da tamo ima mnogo traume, čak i kod mlađe generacije. Za mene se radi o skrbi, o pitanju brige, ali tamo su mi se otvorila mnoga pitanja. Kontekst je enorman i nisam imao odgovora za to, za traumatiziranu zajednicu oštećenu ratom i nasiljem. Indonezija je kolektivno vrlo poznata i po nasilju. Čak i riječ amok dolazi iz Indonezije i označava ljutnju, korijen joj dolazi iz pobuna i nasilnih ratova između plemena, a sve su to bile kolektivne akcije. Tako da imamo paradoks, prakticiramo kolektivnu skrb, ali i imamo i nasilnu stranu koja je isto kolektivna. Obje strane su tu, i kolektivno dobro i kolektivno zlo.

Često kad spominjem vaš rad prijateljima na Balkanu, dobivam odgovor “Ali ja ne želim morati raditi ili družiti se sa svima”. Znači li za vas kolektivnost obavezu suradnje sa svima?

farid rakun: Možemo to shvatiti kao susjedstvo ili kao ekosustav, ne biramo vrste koje dolaze u naš ekosustav. Ali trebamo se time baviti, ne možemo se praviti da ne postoji, jer će onda cijeli sustav eksplodirati. Tako da barem pokušavamo. Ali, mi nismo državne institucije. Što se tiče ljudi, počinjemo s malim, a onda krug prijatelja raste i raste. Naše shvaćanje javnosti – koju ustvari činimo mi – raslo je s idejom prijateljstva. Stoga, ne morate surađivati sa svima, ali to je test vaše otvorenosti. Hoćete li biti zatvorena hipijevska komuna kao kolektiv, ili ćete biti vrlo otvoreni, što isto ne vodi nikamo, poput, ne znam, države-nacije? Vjerujem da država-nacija ionako ne funkcionira. 

Stoga, kolektiv se ostvaruje temeljem pojedinačnih pojava. Način na koji se gradi kolektivnost zasniva se na vašim motivima. Tako da nema magije, kolektivnost nije čarobna pilula, i ne postoji recept za nju. Mi ponekad volimo pustiti da vrijeme i priroda odrade svoje. Oni koji ne trebaju biti s nama će s vremenom otpasti. Ali radi se o finoj ravnoteži. Također možemo sebe zamisliti kao bend koji nastavlja svirati, a kad netko ode, zvuk se mijenja. Ako netko dođe s drugačijim instrumentima, drugačijim vještinama, zvuk će se promijeniti, i zato znamo zbunjivati ljude, i u tome uživamo. Radi se o ravnoteži između bivanja otvorenim i pokušaja razumijevanja naše uloge u ekosustavu. Ako ima previše parazita, nije dobro, ako je previše dobrih stvari, ni to nije dobro. Ako svi daju, a nitko ne uzima, to isto ne valja. Ravnoteža je i pitanje sreće.

Kako se nosite s konfliktom? Na primjer, ako nas troje moramo surađivati, i farid i ja smo oboje prijatelji s Iswantom, ali ne sviđamo se jedno drugom.

farid rakun: U tom slučaju situacija nije zdrava i o njoj bismo trebali razgovarati ili se razdvojiti. Možda Iswanto ima drugačije strategije. Svi imaju različite strategije, mi smo kao grupa našli načine da se nosimo sami sa sobom. Puno toga je neizgovoreno, ali puno toga je i izgovoreno, čak i teške stvari. Zapravo je pitanje Iswantova genija kako ta situacija može funkcionirati, i mi često imamo sreće u tome da ljudi preuzmu takve uloge.

Iswanto Hartono: Ponekad razgovaramo o tome unutar grupe, ali postoje stvari koje nikad nisu izrečene. No, ispod svega toga leži koncept tolerancije. Tolerancija može održati ekosustav ili kolektiv ili prijateljstvo, i to se danas teško nalazi. U našem slučaju tolerancija traje jako dugo. Cijelo vrijeme ima prepirki ili čega već.

farid rakun: Nas ima mnogo, imali smo toliko konflikata između sebe.

Iswanto Hartono: Tolerancija je vrlo važna.

Kako pristupate povjerenju kao kolektiv? Pogotovo me to zanima kod suradnji s novim kontaktima – kako vjerujete nekom koga ne poznajete?

farid rakun: Postoje različite strategije. Opet, radi se o vremenu. Treba uložiti vrijeme u odnos kako bi se razvilo povjerenje. Nažalost, ne postoji prečica. Treba ga izgraditi, zaslužiti, testirati kroz šalu, i onda, nakon nekog vremena, znamo koliko možemo nekom vjerovati. Na taj se način nosimo s ljudima, uključujući i mene. Ne znam odakle dolazi povjerenje u mene u ruangrupi i Gudskulu. Ali vjerujem da ljudi imaju načine da se nose sa mnom, samo ne znam kako, i nisam nikad pitao. Različiti kolektivi, poput Jatiwangi art Factory imaju različite načine nošenja s ovim, i Serrum i ruangrupa imaju svoje načine. Radi se o osjetljivosti koja raste zajedno s ljudima koji su okupljeni od početka, i postajemo bolji u čitanju znakova kome vjerovati, kome ne, njihovim agendama itd. Nakon nekog vremena počnemo to razaznavati kao kolektiv, ne nužno kao individue. Nakon nekog vremena, nakon davanja vremena, znamo.

Iswanto Hartono: S pozitivnim stavom. Ako ga nemate, neće biti povjerenja, jer ćete onda razmišljati u stilu – možda ne bismo trebali razgovarati s Petrom. Tu je i energija. Pozitivan stav je vrlo bitan u ovom dijelu našeg ekosustava. Bitan je i u našoj kulturi, mnogi Indonežani, kad im se dogodi neka nesreća ili ih netko pokrade, reći će da je svejedno sve u redu jer smo izgubili samo ovo. Kad padnemo, u redu je, jer smo slomili samo jednu ruku, ali ne i drugu. Radi se o tome da cijenimo i ono najgore što nam se dogodi.

Povjerenje je također vezano uz jednu od lumbung vrijednosti – vrijednost velikodušnosti, zar ne?

Iswanto Hartono: Tako je.

Zaigranost se nalazi u velikom dijelu vašeg rada. Kako se nosite s nihilizmom i ciničnošću u vašem pristupu? Kako održavate ravnotežu između zaigranosti i ozbiljnosti?

farid rakun: Što se tiče ciničnosti, kriv sam. Imam sreće što sam okružen optimističnim ljudima pa mogu uživati u svom nihilizmu dok me drugi podsjećaju da ne moram biti takav. Mislim da se radi o određenom tipu inteligencije koju neki ljudi kao što su Reza Afisina ili Ade Darmawan ili Daniella Praptono imaju. Oni uvijek idu dalje, divim im se jer ja to ne mogu, ali to što oni rade je zarazno. Znam da moja perspektiva nije jedina, i zato je to osvježavajuće. Vrlo smo ozbiljni u svojoj zaigranosti. Moramo se za nju boriti i biti čvrsti u tome – nije da ne shvaćamo stvari ozbiljno, ali moramo naći radost jer je prelako prepustiti se očajavanju i pogotovo krivnji, mnoge svjetske kulture zasnivaju se na ogromnoj krivnji. Ne samo religija, religija je rezultat toga, ali iznenađuje nas koliko krivnja deprimira.

Iswanto Hartono: Naporno je razmišljati o ciničnosti. Nikad se ne mučim s onim što ljudi govore. Kao kolektiv, zapravo ne znam kako se bavimo time. Uvijek se šalimo na račun problema, onda priča naraste i može ići nekud, čak i u nepovezanom smjeru. Pokušavamo održati pozitivnu energiju, šala je dio toga, i ponekad su šale grozne. Ali trebaju nam da uravnotežimo ciničnost ili mržnju ili što već, tako to najčešće rješavamo.

farid rakun: Da, radi se o humoru.

Za kraj, kako zamišljate našu kolektivnu planetarnu budućnost?

farid rakun: Nemam pojma. Misliš realistično, ili čemu se nadamo? Sad govorim osobno, stvari su se promijenile kad sam dobio dijete i shvatio da imam odgovornost za tuđe živote. To me prisililo da se počnem nadati. Naša planetarna budućnost je turobna, ali nadam se da mali, ali mnogi mogu donijeti puno više velikodušnosti i humora i manje krivnje, to bi nam pomoglo. Također, budući da spominješ planetarno, dakle ne radi se o čovječanstvu, mislim da će doći do ravnoteže. To je ekosustav, hoće li uključivati i nas ljude, to ne znam. Ima previše elemenata koje moje ograničeno znanje ne pokriva. Nadam se da će budućnost biti radosna, a to je teško naći ovih dana. S pandemijom je postalo još gore, kao da više ne možemo biti sretni.

Iswanto Hartono: Što se tiče planetarnog, nadam se da će se humor proširiti, jer je humor u Njemačkoj vrlo suh. Tako da će biti veselije, a vjerujem da će i budućnost biti radosnija. Ne spremam se previše za budućnost razmišljajući o idućoj godini, ili pet ili deset godina, to mi je predaleko.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zapravo je bilo neizbježno da se prije ili kasnije pojavi neka slična, pomalo sokalovska priča. Naime, razni alati bazirani na takozvanoj umjetnoj inteligenciji postaju sve dostupniji široj javnosti. Tako je prije dvije godine tvrtka OpenAI predstavila GPT-3, jezični model izgrađen na golemoj količini tekstualnih podataka pomoću procesa strojnog učenja – to jest, procesa automatiziranog programiranja koje na temelju dostupnih podataka obično preuzetih s interneta i niza posebnih algoritama stvara digitalne modele koji bi inače zahtijevali značajne količine ručnog programerskog rada. Zbog navodnog straha od zlouporabe, OpenAI nije dopustio slobodan pristup svom jezičnom modelu, već ga naplaćuje tvrtkama koje model koriste za gradnju raznih aplikacija. Međutim, pristup je ipak omogućen pojedinim istraživačima i novinarima. Tako je britanski The Guardian objavio op-ed koji je kompletno napisan pomoću GPT-a 3, dok je tijekom jednog istraživanja u GPT-3 ubačen opus Daniela Denetta kako bi se testiralo laike i stručnjake u kojoj mjeri mogu razaznati je li autor teksta stroj ili poznati filozof. Pokazalo se da su obje grupe imale poteškoća sa zadatkom, što ukazuje na visoku razinu sofisticiranosti modela ili, u zlobnijoj interpretaciji, da je filozofski žargon dosta lako oponašati generatorom fraza. Nakon što su jezični modeli poput GPT-a već pronašli svoju mejnstrim primjenu u olakšavanju pisanja – kako marketinških tekstova, tako i proze – dostupni su postali i još spektakularniji alati za automatizaciju stvari za koje se činilo kako ih nije moguće automatizirati. 

Upravo generatori slika kao što su Dall-E 2 tvrtke Open AI, Googleov Imagen, već spomenuti Midjourney i Dall-E Mini zadnjih mjeseci zaokupljaju maštu mnogih. Ponovno je riječ o različitim digitalnim modelima, ovaj put istreniranim na vizualnim materijalima, koji omogućuju prevođenje opisa unesenog u prirodnom jeziku u sliku. U suštini, moguće je stvoriti vizualne reprezentacije gotovo svega što možemo zamisliti u bilo kojem stilu koji želimo – od fotografskog i nadrealističkog do mimike stilova individualnih poznatih umjetnika. Iako je pristup navedenim generatorima ograničen – deklarativno zbog brige oko etičnosti i moguće zlouporabe, ali vjerojatnije zbog monetizacije i visokih energetskih troškova – pojavile su se i opensource alternative koje su se unatoč znatno slabijoj kvaliteti slika pobrinule da feedovi društvenih mreža postanu zatrpani maštovitim kreacijama poput: neprekidnih nizova Homera Simpsona u stilovima različitih filmova, Borisa Johnsona koji se svađa s labudovima, Isusa na poznatoj pozadini Windowsa XP ili pak kao gosta u policijskog drami iz osamdesetih, goleme lignje koja sastavlja Ikein namještaj, itd. Međutim, sadržaj je najbolji u trenucima kada nešto pođe krivo – prepoznatljivi glitcheviti i pomalo uznemirujući uradci nastali korištenjem opensource alata Dall-E Mini imaju čak i određene značajke nečeg originalnog.

Kao što se iz gore spomenutih primjera može primijetiti, korisnici_ce imaju tendenciju povezivati udaljene i proizvoljne ideje – posebno iz sfere pop kulture – koje u slučajevima kad bi njihova kreacija zahtijevala veću količinu rada vjerojatno nikad ne bismo imali prilike vidjeti. Drugim riječima, dostupnost automatiziranih generatora slika omogućila je brojnim ljudima da bez mukotrpnog rada i višegodišnjeg vježbanja ilustriranja, skiciranja ili slikanja stvore vizualne reprezentacije ideja koje su dosad bile ograničene tek na maštarenje. U boljim bismo okolnostima možda mogli biti oduševljeni novim oblicima umjetnosti, “demokratizaciji” kreativnosti, načinima na koje će se potencijalno izmijeniti digitalna komunikacija, no lakoća kojom je moguće kreirati slike u mnogima izaziva određenu količinu zazora – pogotovo kada se u obzir uzmu lekcije o načinim rada digitalnih kompanija usvojene u toku prošlog desetljeća. Stoga se u vrijeme kada dezinformacije, teorije zavjera i lažne vijesti nagrizaju povjerenje u institucije, mogućnost neograničenog stvaranja proizvoljnih vizualnih reprezentacija mnogima čini kao neodgovorno dodavanje ulja na vatru. 

Međutim, kad su u pitanju automatizirani sustavi bojazan o načinima na koje će utjecati na tržište rada pojavljuje se na vrhu ljestvice briga. Dostupnost generatora slika je zapravo prvi slučaj u kojem je ljudski rad direktno i vidljivo zamjenjiv umjetnom inteligencijom. Rad umjetnica, ilustratora i dizajnera ionako je potplaćen ili čak neplaćen, a sada se na tržištu pojavio još jeftiniji način proizvodnje sadržaja koji pruža itekako zadovoljavajuće rezultate, što opravdano uzrujava mnoge. Primjerice, Charlie Warzel, pisac newslettera za američki magazin The Atlantic, nedavno je na vlastitoj koži iskusio bijes umjetnika na Twitteru. Pripremajući newsletter o suđenju Alexu Jonesu, poznatom voditelju nebulozne desničarske emisije, umjesto da iskoristi neku stock fotografiju ili angažira ilustratora, Warzel je tekst odlučio opremiti pomoću Midjourneyja. Iako nije djelovao u lošoj vjeri ili s eksplicitnom namjerom da nekome uskrati priliku za posao, Warzel se ipak našao na meti oštrih kritika.

“Ono što me zabrinjava u mom slučaju je to što je Midjourney bio tako jednostavan za korištenje, tako lako dostupan, i k tome je riješio problem (apstrahiranje Jonesove slike na vizualno privlačan način), a da pritom nisam trebao potrošiti puno vremena, ili imao bilo kakav poticaj zastati i razmisliti. Lako mi je zamisliti da i drugi upadnu u ovo kao ja”, napisao je Warzel u samokritičkom osvrtu na čitav slučaj. Međutim, unatoč reakcijama koje dolaze iz umjetničkih krugova i online zajednica, mediji u sve većoj mjeri počinju koristiti generatore slika umjesto angažiranja ilustratora, čemu, između ostalog, svjedoči i naslovnica nedavnog izdanja The Economista. 

Iako možda na prvu ruku nije očigledno što je problematično u korištenju neke nove tehnologije, u slučaju generatora slika situacija nije tako jednostavna. O nepoštenim praksama mnogo govori činjenica da su digitalni modeli kojima ih se sad zamjenjuje i istiskuje s tržišta, dijelom izgrađeni i na radovima samih živućih umjetnika i umjetnica. Stavljanjem vlastitih radova na internet dizajneri, fotografkinje i ilustratori riskiraju da će biti iskorišteni u treniranju i poboljšanju algoritama koji ugrožavaju njihovu egzistenciju. Velike digitalne kompanije koriste automatizirane alate kako bi sakupile dostupne tekstove, snimke, zvukove i slike stvorene entuzijazmom nebrojenih ljudi i pretvaraju ih u robu bez eksplicitnog pristanka – pritom ne mareći previše ni o izrabljivanju rada osoba iz siromašnih područja koje koriste za ručno označavanje podataka ili o tome da njihovi modeli okoštavaju sve seksističke, rasističke i šovinističke predrasude kojih je materijal pokupljen s interneta prepun.

Kako je to na svojem Instagram profilu sažeo umjetnik David O’Reilly, “koristeći milijune dolara od ulagača, Dall-E je požnjeo goleme količine ljudske kreativnosti koju nije platio, koju ne posjeduje i čije zasluge ne kreditira, ali unatoč tome zahtijeva vlasništvo nad svime što napravite (pronađete) s njim. Plaćanje te usluge koristi isključivo tehnološkoj tvrtki koja parazitira na stoljećima ljudskog truda – što je sranje. Dall-E potkopava rad kreatora svih vrsta, najočiglednije fotografa, ilustratora i konceptualnih umjetnika koji su dijelili svoje radove na internetu, a nikada nisu pristali na to da budu uključeni u aproprijacijski model strojnog učenja. Radi se o otimanju od prošlih generacija koje se zatim naplaćuje. Čista prevara.”

Dakle, kada ih se sagleda iz materijalističkog ugla, automatizacijski sustavi poput onih koje nazivamo umjetnom inteligencijom zapravo služe komodifikaciji raznih vrsta neuređenih ili strojno nečitljivih podataka dostupnih na internetu – ukratko, komodifikaciji zajedničkih dobara. Unatoč tome što su podaci u principu dostupni svima, treniranje tekstualnih i vizualnih modela iziskuje golemu komputacijsku moć koju posjeduje tek nekolicina velikih tehnoloških kompanija – iako se konačno pojavljuju i napori koji nisu financirani privatnim kapitalom. Međutim, rješenje nije u jednostavnom odbacivanju tehnologije. Kako je to u nedavnom intervjuu sažeo teoretičar Evgenij Morozov, “još uvijek moramo artikulirati – a potom i implementirati – viziju kako sve te tehnologije učiniti funkcionalnima za sasvim drugačiji politički i ekonomski projekt, onaj koji bi se bavio problemima poput klimatskih promjena i nejednakosti – i nadamo se da bi to učinio bez žrtvovanja tehnoloških alata i znanosti.”

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tekst Kultura kao zajedničko dobro objavljen je u sklopu zbornika Kultura kao faktor demokratizacije: prakse, suradnje i modeli rada na nezavisnoj kulturnoj sceni. Riječ je o autoreferencijalnoj zbirci tekstova o načinima rada i vrijednostima koje posljednjih 30 godina zagovaraju akteri nezavisne kulturne scene, koji iz različitih rakursa i u različitim formatima analiziraju historijat, razvoj i značaj civilnog društva u području kulture. Publikacija kroz tri analize, intervju, transkript izlaganja i kraći tekst ispisuje svojevrstan historijat razvoja nezavisne kulturne scene kroz teme i probleme na koje se fokusirala u svom radu. Istražuje metode, strategije i taktike koje je koristila, analizira procese koje je vodila, i pokušava kontekstualizirati njezinu poziciju i ulogu od kulturnih politika do pomicanja granica poimanja što kultura jest. 

Privatizacija, nacionalizam, centralizacija

Kulturni sustav u Hrvatskoj strukturno su obilježili dominantni tranzicijski procesi na prijelomu 1990-ih: privatizacija, nacionalizam i centralizacija. Za razumijevanje današnje strukture tog sustava i djelovanja aktera nezavisne kulture u njemu potrebno je krenuti od te geneze. Ti procesi su uglavnom poznati, ali radi rasvjetljavanja njihovih konzekvenci nije ih naodmet rekapitulirati.

Već u jeku ekonomske, socijalne i političke krize jugoslavenskog samoupravnog i federativnog sustava sredinom 1980-ih, mjere stabilizacije i strukturnih prilagodbi započinju tranzicijske procese intenziviranjem slobodno-tržišnih odnosa i pripremom pretvorbe vlasništva.^[1] Međutim, raspad Jugoslavije, dokidanje zajedničkog tržišta i ratovi donose ogroman ekonomski šok. Primjerice, prvih godina 1990-ih ekonomska aktivnost Hrvatske gotovo se prepolovila u odnosu na prethodno desetljeće.^[2] Iako su zasebne ekonomske politike republika i ekonomski nacionalizam bili karakteristika i federativne države,^[3] restrukturiranje u 1990-ima se nastavlja u bitno izmijenjenim ekonomskim i društvenim okolnostima. Primarni fokus ekonomske politike u novoutemeljenoj Republici Hrvatskoj bila je prvobitna akumulacija: prebacivanje ekonomske proizvodnje u ruke tehnokratsko-menadžerske klase i političkih poslušnika bez značajnog priljeva novog kapitala.

Privatizacija je rezultirala koncentriranjem vlasništva i interesom novih vlasnika za brzim izlaskom iz gubitaka, što je u uvjetima ekonomske kontrakcije i nedostatka svježeg kapitala uglavnom značilo prestanak proizvodnje, otpuštanje radnika i rasprodaju pogona i imovine. Fokus na promjenu vlasništva namjesto na održanje i razvoj proizvodnje doveo je time do razaranja industrijskog sektora koje je imalo posve drugačiji karakter od deindustrijalizacije u zapadnim ekonomijama.^[4] Proces privatizacije koji je rezultirao deindustrijalizacijom danas se uglavnom smatra kriminalnim.

Kraj 1990-ih donio je sanaciju posrnulih banaka i njihovu rasprodaju stranim financijskim institucijama, a novopridošli kapital uglavnom se usmjerio kreditiranju potrošnje i građevinskog balona. Građevinski balon se temeljio na prenamjeni napuštenih industrijskih prostora i bio je kratkog vijeka: raspukao se krajem 2007. godine. Međutim, ovim usmjerenjem na gradnju, rasprodaja prostornih resursa i prateća prostorna politika postali su dominantnim strategijama akumulacije, dok se ostatak ekonomske aktivnosti prebacio uglavnom na kreditno financiranu unutrašnju potrošnju. Niskoproduktivni uslužni sektor na čelu s trgovinom i turizmom preuzeo je primat od industrije, s velikim porastom sezonske radne snage u atipičnim oblicima zaposlenja. Iz tog procesa nastala je hrvatska varijanta rentijerske ekonomije u kojoj oni koji raspolažu imovinom crpe vrijednost iz nesigurnog i niskoplaćenog rada onih koji ne raspolažu imovinom, generirajući sve veću, iako prikrivenu nejednakost.

Tranziciju je, u globalnim okvirima, potaklo neoliberalno preustrojavanje ekonomskog sistema: post-blokovska integracija svjetskog tržišta, nova međunarodna podjela rada i slobodno kolanje kapitala. Međutim, globalno ekonomsko preustrojavanje teklo je paralelno i povezano i s preustrojavanjem svjetskog sistema država. Politički projekti odvajanja i stvaranja novih nacionalnih država artikulirali su se kao kolektivna aspiracija za ulaskom u taj svjetski sistem država, no time su često prikrivali dramatične dimenzije ekonomske prilagodbe. Stvaranje mono-etničkih država iz zajednica naroda poput federativne Jugoslavije legitimirao se na različite načine. Poseban značaj u hrvatskoj politici razdvajanja od jugoslavenskog društva zauzela je instrumentalizacija religije i kulture kako bi se izgradio novi nacionalni identitet, iščišćen od povijesne povezanosti s drugim jugoslavenskim narodima. Klerikalizacija društva, dokidanje kulturnih veza, jezični purizam, protjerivanje narodnjačke glazbe, izbacivanje knjiga iz knjižnica i uništavanje spomenika bili su prateći procesi raspadu, ratnom razaranju, etničkom čišćenju i uništavanju ljudskih života.^[5]

Dramatična događanja postjugoslavenskih ratova i kriminalne privatizacije ispreplela su se s unutarnjim strukturnim promjenama. Neoliberalizam i globalizacija donijeli su izlazak iz režima socijalističkih, socijalnih i razvojnih država. To je, s jedne strane, rezultiralo time da društva više nisu mogla usmjeravati ulaganja prema specifičnim ciljevima društvenog razvoja, poput geografski ujednačenijeg razvoja. S druge je strane rezultiralo smanjenjem manevarskog prostora nacionalne ekonomske politike i izmicanjem ekonomije izvan dosega politike. U Hrvatskoj je to dovelo do značajne institucionalne i geografske centralizacije. Regije koje su ostale izvan rentijerske ekonomije ustoličene u Zagrebu i turističkom priobalju počele su zapadati u nerazvijenost i besperspektivnost. S propadanjem industrijskih pogona i kombinata razmještenih po manjim i većim sredinama propadale su osnove lokalnih ekonomija i institucije društvene solidarnosti. Zamijenilo ih je neformalno stranačko upravljanje zapošljavanjem i dodjelom natječaja i novonastajući konzervativni sustav solidarnosti^[6] koji karakteriziraju ovisnost o obitelji, crkvenoj infrastrukturi i veteranskim primanjima.

Kako su ti procesi oblikovali kulturni sustav?

Privatizacija, nacionalizam i centralizacija u značajnoj mjeri su promijenili i zatečeni kulturni sustav. Najočitija neposredna promjena bila je instrumentalizacija kulture tijekom 1990-ih u cilju izgradnje nacionalnog kulturnog identiteta. Taj kulturni identitet zasnivao se na prigrljenoj samostojnosti vjekovne nacionalne kulture i internalizaciji periferne pozicije unutar civilizacijskog mitologema o predziđu Europe kao kulturno i religijski jedinstvenog prostora. Tendencije i proponenti socijalističkog modernizma, angažirane i kritičke kulture prognani su iz sustava, a njih su zamijenili “nacionalno osviješteni” i politički podobni kadrovi.

Tu najočitiju, ideološku reorijentaciju pratila je u 1990-ima temeljita redukcija strukture kulturnog sustava. Nacionalističku kulturnu politiku, parohijalnu i provincijalnu, primarno su zanimale velike institucije nacionalne kulture: kazališta, baštinske institucije, kinematografija i književnost. Na drugom kraju sustava, institucionalna infrastruktura koja se razvila tijekom socijalizma – poput kulturnih centara u lokalnim zajednicama, omladinskih centara kojima je upravljala socijalistička omladina ili pak studentskih centara pod sveučilištima – prepuštene su propadanju. Upravo kao što je propadanju prepuštena i radnička kultura i njena infrastruktura u velikim poduzećima koja su poticala kulturno i društveno djelovanje unutar sfere rada. Konvergencijom tih triju procesa kulturni je sustav postao manje participativan i demokratičan. Za širu zajednicu ostao je otvoren uglavnom kroz folklornu i religijsku kulturu, iako ga je istodobno obilježavala politička cenzura kulturnih formi popularnih među radničkim slojevima kao što je narodnjačka muzika,^[7] koja se nije dala svesti u nacionalne okvire. Tih 1990-ih sektor se u cjelini preusmjerio prema elitizaciji kulture. Upravljanje sektorom, materijalnim resursima i na koncu kulturnom politikom, centralizirano je na onim instancama koje su bile izravno u dosegu političkih struktura – Ministarstvu kulture, županijama i gradovima.

Sve navedeno – fokus na reprezentativne institucije, zapuštanje infrastrukture okrenute prema kulturi koja je nastajala u široj društvenoj zajednici te ostrakizam modernističke, angažirane i kritičke kulture – dovelo je do toga da su proponenti alternativne i subverzivne kulture bili uglavnom isključeni iz pristupa kulturnom sustavu. Konzekvenca je bila ta da se tijekom 1990-ih izvaninstitucionalna kultura rekonstituirala u okrilju antiratnih i ljudskopravaških inicijativa i medija koji su tijekom desetljeća de facto bili primarna politička opozicija nacionalističkoj represiji, progonu društvenih manjina i privatizacijskom kriminalu.

S krajem Tuđmanove demokrature i izborima 3. siječnja 2000. započinje proces “normalizacije” u kojoj koalicijska vlada korigira neke konzekvence procesa prethodnog desetljeća. Modernizam ponovno biva prihvaćen unutar sustava, uvode se kulturna vijeća kao instanca stručnog odlučivanja i otvaraju se financijska sredstva za kulturu koja djeluje izvan institucija. Međutim, ekonomizam zamjenjuje nacionalizam, pa vodeće pozicije u institucijama od nacionalno osviještenog i politički podobnog kadra često preuzima dokazani kulturno-menadžerski kadar koji ne talasa. Još važnije, izostaju strukturni zahvati koji bi adresirali produkcijski i socijalni jaz između kulture unutar velikih ustanova čiji su osnivači država i gradovi te isključenog ostatka u kojem se nastanila suvremena kultura. Kulturni sustav osificira zatečeno stanje institucionalne kulture, pritom kočeći razvoj novih inicijativa, tendencija i organizacija unutar kulturnog sustava neadekvatnom i dugoročno stagnirajućom podrškom. ^[8]

Ranih 2000-ih, slabljenjem projekta izgradnje nacionalnog kulturnog identiteta, velike institucije poput nacionalnih kazališta i muzeja izolirane su od društva te se muče otrgnuti se toj situaciji. Matica hrvatska i HAZU, noseće kulturne i znanstvene institucije nacionalističke kulture, postaju drugorazredne baštinske ustanove. Istodobno, marginalizirani dijelovi sustava poput centara za kulturu i studentskih centara nastavljaju djelovati u krajnje nezahvalnim uvjetima koji su tek donekle poboljšani slabljenjem političke kontrole i dostupnošću projektnih sredstava. Primjerice, 2003. Kultura promjene u zagrebačkom SC-u otvara Teatar &TD, Galeriju SC i MM centar širem kulturnom sektoru.

Izvaninstitucionalna kultura izlazi iz antiratnog i ljudskopravaškog okvira i pokreće niz inicijativa i organizacija civilnog društva čiji je rad s jedne strane usmjeren prema stvaranju novog u kulturi, s druge strane prema izgradnji uključivog i pravednijeg društva. U tom periodu nastaju neke od danas najistaknutijih organizacija hrvatske kulture poput BADco., BLOK-a, Drugog mora, Kontejnera, Kugla glumišta, Što, kako i za koga/WHW, Multimedijalnog instituta, Platforme 9,81, Tale i Udruženja za razvoj kulture/Močvare. Međutim, financijska sredstva koja Ministarstvo kulture i jedinice regionalne i lokalne samouprave otvaraju za djelovanje nezavisne kulture ostaju tijekom 2000-ih vrlo ograničena i razvoj aktivnosti tih organizacija nastavlja ovisiti o podršci stranih donatora. Istodobno, dostupnost prostora za rad te produkciju i prezentaciju rada tih novonastajućih aktera sveden je na svega nekoliko skvotiranih, napuštenih ili unajmljenih prostora.

Kultura kao zajedničko dobro

Akteri nezavisne kulture od ranih 2000-ih usmjerit će svoje djelovanje na promjenu okvira kakav je proizašao iz spomenutih tranzicijskih procesa. Kroz izgradnju zajedničkih organizacijskih struktura i novih modela kolektivnog djelovanja gradit će ujedno i “kulturnu politiku odozdo”.^[9] Primjerice, kroz povezivanje organizacija nezavisne kulture diljem Hrvatske u mrežu Klubtura, od 2002. djelovat će protiv centralizacije kulture u velikim gradovima koja nezavisnu kulturu pogađa podjednako kao i ostatak kulturne proizvodnje.^[10] Podizanjem kolektivnog kapaciteta za djelovanje prema društvenom kontekstu, jačanjem organizacija nezavisne kulture u sredinama izvan Zagreba i uključivanjem aktera u kulturna vijeća, scena će osigurati i sredstva za djelovanje nezavisne kulture na različitim razinama državne, regionalne i lokalne uprave, što će onda 2011. kulminirati kreiranjem Zaklade Kultura nova. U sustavu u kojem su organizacije u polju kulture u drastično nepovoljnijem financijskom položaju od ustanova jer mogu računati samo na financiranje projektnih troškova, Kultura nova će nezavisnoj kulturi osigurati barem kakvo-takvo pokrivanje organizacijskih troškova.

Međutim, nepremostiv problem bio je i ostao nedostupnost prostora potrebnih za rad nezavisne kulture i civilnodruštvenog sektora u cjelini. Rijetki prostori dostupni nezavisnoj kulturi u 2000-ima bili su nedovoljni i neadekvatni za potrebe mnoštva aktera i mnoštva aktivnosti. Problemu prostora nezavisna kultura pristupit će također kolektivnim djelovanjem. Scena gradi modele zajedničkog korištenja kojima pokušava maksimizirati njihovu korisnost. U Zagrebu, Rijeci, Splitu, Puli i Dubrovniku počinje se zagovarati da gradske uprave dio prostora koji su primarno ostali napušteni u privatizacijskim procesima 1990-ih, prenamijene za javne potrebe.^[11] Projekti Nevidljivi Zagreb i društveni centar Mosor Platforme 9,81, desetodnevno zauzimanje bloka Badel-Gorica pod nazivom Operacija:grad u zajedničkoj organizaciji Platforme 9,81 i BLOK-a i uz sudjelovanje većine organizacija zagrebačke nezavisne kulture, kao i zauzimanje i otvaranje privremenog ilegalnog centra za kulturu i mlade Jedinstvo pod inicijativom Saveza udruga Operacija grad, u Zagrebu će sredinom 2000-ih artikulirati problem kulture kao problem zajedničkog dobra.

U kojem smislu zajedničkog dobra? U raspravama se pojam zajedničkog dobra često koristi istoznačno s pojmom javnog dobra. Javno dobro predstavlja dobro iz čijeg korištenja, bilo zbog naravi dobra (poput zraka) ili društvene regulacije dobra (poput javnog zdravstva), nije moguće isključiti druge. Također, korištenje javnog dobra ne umanjuje mogućnost drugih da ga koriste. Takvo je dobro, ukratko, neisključivo i nekonkurentsko. Za razliku od javnog, zajedničko dobro jest po svojoj naravi ograničeno i stoga iziskuje da zajednica koja ga koristi uredi način njegova korištenja ne bi li se osigurala održivost tog dobra (poput izvora pitke vode i ribljeg fonda). Iz rakursa nezavisne kulture 2000-ih bitno je da zajednička dobra često nisu zaštićena od procesa privatizacije, dapače nekad iziskuju kolektivno djelovanje zajednice kako bi se otrgla iz privatiziranog korištenja i konstituirala kroz pozajedničenje dobara.^[12] U kontekstu Hrvatske takve procese pozajedničenja dobara – borbe za njihovu dostupnost društvenoj zajednici – specifično možemo vidjeti kao suprotstavljene privatizacijskoj i rentijerskoj ekonomiji. Istodobno, upravljanje zajedničkim dobrom je kolektivno i participativno, suprotstavljeno centralizacijskoj i etatističkoj logici upravljanja.^[13]

Za širu društvenu zajednicu kulturno dobro koje je zajedničko uspostavlja se kao otvoreno – dostupno svima koji imaju potrebu za njim,^[14] ali uvjetovano preuzimanjem su-odgovornosti za pozajedničenje, održavanje i vođenje dobra. S obzirom na procese 1990-ih koji su kulturu de-demokratizirali i kulturnu infrastrukturu učinili nedostupnima velikom dijelu stanovništva, nastojanja nezavisne kulture u 2000-ima mogu se shvatiti kao nastojanja da prostorni resursi za sudjelovanje u kulturi postanu dostupniji za stvaralaštvo društvene zajednice, a da kultura djelovanja kroz te zajedničke prostore bude prihvaćena kao faktor transformacije gradova i društva u cjelini. Artikulacija stava o kulturi kao sredstvu razvoja zajednice i prostornim resursima kao sredstvu dostupnosti kulture najočitija je u Deklaraciji o položaju nezavisne kulture i mladih u razvoju Grada Zagreba – Pravo na grad koju su akteri nezavisne kulture sastavili 2005. godine.

Prizma zajedničkih dobara dobila je poseban značaj u borbama za društvenu pravdu s krizom 2008. godine, najvećom krizom od konsolidacije globalnog neoliberalnog režima u 1990-ima. Neoliberalizam obilježava nova međunarodna podjela rada u kojoj kapital bira gdje su mu cijena radne snage i ukupni uvjeti za ostvarivanje viška vrijednosti povoljniji. Izmještanje proizvodnje je dovelo do pada cijena nekih potrošačkih dobara, ali i do pada nadnica velikog dijela radništva u “prvom” i “drugom svijetu” koji svoju potrošnju moraju financirati zaduživanjem. S druge strane, neoliberalizam karakterizira privatizacija dobara, deregulacija i uvođenje tržišnih odnosa u sve šire sfere društvenih procesa, uključujući sferu socijalne države i kulture. Kriza 2008. godina započela je krizom stambenih kredita, a spašavanjem banaka prelila se u krizu javnog duga. Ljudi su masovno ostajali bez krova nad glavom, dok su države bile prisiljene privatizirati javna dobra i usluge kako bi pokrile dug banaka. U toj konstelaciji, prakse “zajedničkih dobara” postale su djelatnom kritikom neadekvatne tržišne i državne regulacije društvenih potreba, artikulirajući zahtjev da se upravljanje tim resursima (stanovanje, obrazovanje, zdravstvo, prehrana…) vrati pod demokratsko upravljanje zajednice.

Međutim, ako se ta perspektiva otvorila globalno u 2008., ona je u lokalnom kontekstu imala zasebne geneze. Primjerice, u slučaju Multimedijalnog instituta pitanju zajedničkih dobara pristupilo se nešto ranije iz dva polazišta. Pojam i perspektiva zajedničkih dobara artikulirala se kroz nastojanje da proizvodnju kulture i znanja postavimo na modelu zajedničke proizvodnje bez privatnog vlasništva kakav postoji u sferi slobodnog softvera. Oživotvorenje te ideje bio je izdavački projekt Egoboo.bits koji je okupio desetke muzičara, književnika, VJ-a i filmaša koji su svoja djela izdavali pod licencom slobodnog softvera. Rad na stvaranju uvjeta za proizvodnju kulture i znanja bez ograničenja intelektualnog vlasništva nailazio je, međutim, na granice u pravnom režimu, čemu ni upotreba GNU Opće javne licence niti Creative Commons licenci nije uspijevala doskočiti, nego tek masovni politički neposluh piratstva. Pri otvaranju društvenog i kulturnog centra MaMa 2000. godine, jednog od rijetkih prostora tada dostupnih nezavisnoj kulturi u Zagrebu, vodili smo se idejom prostora kao otvorenog, zajedničkog resursa koji druge inicijative i organizacije mogu koristiti kako bi razvijale i predstavljale vlastite aktivnosti. Iz susreta tih dvaju perspektiva, upravljanja prostorom kao resursom šire zajednice i digitalnih zajedničkih dobara, problematika prostora artikulirala se kao problematika zajedničkog dobra.

Kultura za zajedničko dobro

Borba za prostore kulture kao zajednička dobra, do koje dolazi konfrontacijom aktera zagrebačke nezavisne kulture s Gradom oko budućnosti bloka Badel-Gorica 2006. godine, inicirala je šire propitivanje privatizacijske pljačke 1990-ih i njenog utjecaja na uništavanje prostornih potencijala za javne potrebe lokalnih zajednica. Developerski projekti lišeni bilo kakvih javnih funkcija zatvarali su horizont daljnjeg razvoja tih sredina. Ta šira perspektiva narednih godina evoluirala je u niz borbi za zajednička dobra izvan područja kulture. Gradeći alijanse kroz pokret za Pravo na grad,^[15] akteri nezavisne kulture diljem Hrvatske aktivno su se uključivali, primjerice, u konfrontacije protiv privatizacije javnog prostora Varšavske ulice u Zagrebu, kampanju protiv izgradnje golf terena i vila na Srđu ponad Dubrovnika, pomoć radnicama tekstilne tvornice Kamensko protiv prostornih špekulatora koji su uništili njihovu tvornicu ili pak prikupljanje potpisa za referendum protiv odluke hrvatske vlade da koncesijom monetizira autoceste kako bi pokrila dugove krize 2008. godine.

Kultura se u tom širenju perspektive pomakla s fokusa na isključeno i manjinsko kroz koji je stasala u 1990-ima prema fokusu na mehanizme proizvodnje ekonomske i političke nejednakosti i isključenosti većine u društvu. Ukratko, protiv rentijerske ekonomije u kojoj oni koji raspolažu imovinom crpe vrijednost iz nesigurnog i niskoplaćenog rada onih koji ne raspolažu imovinom. Te borbe nadilaze neposredna pitanja i kontekst kulture, ali i otvaraju povratno perspektivu razumijevanja kulture kao prostora u kojem društvo artikulira viziju svoje budućnosti. Polazeći od problematike dostupnosti prostornih resursa kao zajedničkih dobara u kojima nastaje kultura, otvorio se horizont u kojem privatizacija prostora i rentijerska ekonomija onemogućavaju razvoj sredine u kojoj većina živi u socijalno pravednu, inovativnu i održivu.

Unatoč takvim nastojanjima aktera nezavisne kulture, koja su uglavnom nailazila na otpor, kultura je zahvaljujući kumulativnom djelovanju vlasti od 1990-ih naovamo za većinu uglavnom svedena na sferu elitne kulture ili pak komercijalizirane potrošnje.^[16] Za umjetnike i stvaratelje koji pak djeluju u izvaninstitucionalnoj kulturi, svedena je na sferu nesigurnog rada u neadekvatnim prostornim i produkcijskim uvjetima te, naposljetku, na životarenje. Time kulturno stvaranje postaje opredjeljenje onih koji su spremni na socijalnu degradaciju ili su pak u privilegiranoj poziciji. Kulturni sustav kakav imamo ostavlja malo prostora socijalnoj pravdi, društvenoj promjeni i inovaciji. Politički konformizam, okoštalost i minimalna spremnost za promjenu njegove su trajne karakteristike. Međutim, kultura nije izolirana sfera djelovanja i ne pripada samo slobodnom vremenu, nego je usko povezana s društvenim transformacijama i unatoč ukupnom deklasiranju predstavlja medij kolektivnog pregovora oko budućnosti – pa i kroz borbu za dostupnost resursa. Ona je integralno povezana s vrijednosnim sustavom, obrazovanjem, socijalnim i psihičkim blagostanjem, ekologijom i, naravno, ekonomijom. Međutim, da bi iz potencijalnog stanja prešla u aktivno djelovanje, kultura mora izaći iz ovdje istaknute svedenosti i demokratizirati se kao zajedničko dobro.

^[1] Ivan Ribnikar, “Ukidanje društvenog vlasništva (uopće i prvenstveno u Sloveniji)”, Društvena istraživanja-Časopis za opća društvena pitanja 2, br. 3 (1993.): 31–49.

^[2] Ivo Bićanić i Dora Tuđa, “Dugoročne serije BDP-a Hrvatske”, Privredna kretanja i ekonomska politika 23, br. 1 (2014.): 37–69.

^[3] Zdravko Petak, “Ekonomski federalizam u socijalističkoj Jugoslaviji”, Politička misao 49, br. 4 (2012.): 212–27.

^[4] Marija Penava i Marko Družić, “Industrijska politika Hrvatske – pogled s aspekta deindustrijalizacije”, u Zbornik radova znanstvenog skupa: Razvojni potencijali hrvatskog gospodarstva, ur. Gordan Družić i Ivo Družić (Zagreb: Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2014.), 153–73.

^[5] Ante Lešaja, Knjigocid: uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih (Zagreb: Srpsko narodno vijeće, Profil, 2012.)

^[6] Danijela Dolenec, “Vojnička država? Veterani i socijalna država u Hrvatskoj”, Anali Hrvatskog politološkog društva: časopis za politologiju 14 (2017.): 55–76.

^[7] Dražen Cepić, Class Cultures in Post-Socialist Eastern Europe (Routledge, 2018): 54ff.

^[8] Valja u ovom pregledu razvoja kulturnog sustava spomenuti i kulturne industrije, koje su tijekom 1990-ih doživjele i privatizacijsku pljačku poput ostatka industrije i nacionalističku instrumentalizaciju poput ostatka kulture. U 2000-ima krenule su se oporavljati. Međutim, do kraja desetljeća film i knjiga će imati trasirane posve drugačije sudbine, jer će Hrvatski audio-vizualni centar omogućiti filmu otpornost na krizu i tehnološke promjene, dok će u slučaju knjige izostanak ozbiljnih zahvata, prije svega razbijanja uvezanosti izdavačkih, distribucijskih i knjižarskih aktivnosti, nakon 2008. rezultirati time da će veliki izdavači prolaziti kroz spajanja i stečajeve koji će iz temelja urušiti stabilnost izdavačke industrije.

^[9] Emina Višnić i Sanjin Dragojević, A Bottom-up Approach to Policy Making: Independent Culture and New Collaborative Practices in Croatia (Amsterdam, Bucharest, Zagreb: policies for culture, 2008)

^[10] Kruno Kardov i Ivana Pavić, “Clubture: profil organizacija i suradničke prakse”, u Clubture: Kultura kao proces razmjene 2002.-2007., ur. Dea Vidović (Zagreb: Clubture, 2007.), 79–105.

^[11] Dea Vidović, “Taktičke prakse u pristupima lokalnim kulturnim politikama u Zagrebu”, Život umjetnosti: časopis o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi 86, br. 1 (2010.): 22–35.

^[12] Peter Linebaugh, Stop, Thief!: The Commons, Enclosures, and Resistance (PM Press, 2014.).

^[13] Danijela Dolenec, “Zajedničko upravljanje kao princip socijalističkog guvermentaliteta”, 3k: kapital, klasa, kritika 1 (2014.): 133–38.

^[14] Ugo Mattei, “Država, tržište i neka preliminarna pitanja o zajedničkim dobrima”, u Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija zajedničkih dobara (Zagreb, 2012).

^[15] Danijela Dolenec, Karin Doolan i Tomislav Tomašević, “Contesting Neoliberal Urbanism on the European Semi-Periphery: The Right to the City Movement in Croatia”, Europe-Asia Studies 69, br. 9 (listopad 2017.): 1401–29.

^[16] Dobar indikator reduktivnog viđenja kulture je vrlo ograničeno pojavljivanje kulture u strateškim dokumentima poput Nacionalne razvojne strategije. Kultura se uglavnom uzima u razmatranje kroz kategoriju kulturnih i kreativnih industrija, koja kulturu kao faktor društvenog razvoja svodi na one segmente koji svojim imenom ukazuju na njene tržišne aspekte. Međutim, niti su ti segmenti kulture više vezani uz ekonomiju od ostalih, niti iz perspektive javno-političkih mjera ih ima smisla grupirati. Razvoj kreativnih industrija prije svega je vezan uz razvoj drugih grana privrede — arhitektura uz građevinu, produkt dizajn uz drvnu industriju, videoigre uz računarstvo — i bez razvoja tih drugih grana i njihovih preduvjeta u obrazovanju i kulturi, kreativne industrije nisu održive. Kulturne industrije proizvode primarno kulturni proizvod — knjigu, film, seriju, glazbu — i ovise o ekonomskoj održivosti vlastite proizvodnje pa stoga i zahvati kulturne politike tu imaju posve drugi smjer.

Kratki podsjetnik na prethodne “epizode”: pojam zajedničkih dobara proslavila je ekonomistica Elinor Ostrom pišući o malim zajednicama koje samostalno, bez intervencije države ili tržišta, upravljaju određenim dobrom. Za takve zajednice važni su samoregulacija, jer sami članovi zajednice donose i provode pravila upravljanja bez vanjske intervencije, i načelo recipročnosti, jer su dobra potpuno otvorena svim članovima zajednice koji “vraćaju dug” svojim radom u zajednici. Ovi primjeri poslužili su kao inspiracija raznim teoretičarima i aktivistima koji su s više ili manje uspjeha pokušali prenijeti ista načela na druge razine. U digitalnom kontekstu takav način upravljanja resursima pokazao se naročito sretnim – prvo jer su temeljni softver i internetska arhitektura nastali u svojevrsnim hakerskim commonsima, a kasnije jer su pirati kroz princip slobodne distribucije akademskih i kulturnih radova uspjeli poremetiti nepravednu kapitalističku razmjenu.

Doduše, ideja commonsa lakše funkcionira u digitalnom polju gdje se dobra mogu jednostavno umnažati, a za kontakt je dovoljna tek internetska veza. U fizičkom prostoru, pak, nailazimo na specifične fizičke prepreke. Tu je zajednica mnogo izloženija vanjskoj intervenciji i ograničena je uvjetima prostora u kojem se nalazi, a samim time i ovisnija o internoj grupnoj dinamici njegovih korisnika. No, kako smo osvijestili tijekom pandemije, život bez zajedničkih fizičkih prostora za kulturu i socijalizaciju dosta je siromašan, i zbog toga vrijedi popratiti inicijative koje takve prostore kreiraju i održavaju pokušavajući umaknuti ograničenjima kakva postavljaju tržišna logika i političke procedure.

Unutar i(li) mimo institucija

Politika upravljanja prostorom sve nam je češće u prvom planu. S jedne strane dugotrajni procesi deindustrijalizacije i ekonomske liberalizacije u Europi bitno su promijenili i ugrozili status brojnih nekomercijalnih prostora, a aktualni ekonomski i politički režimi ne uspijevaju zaštititi građane koji gube zajedničke i vlastite prostore. S druge strane postoji niz uglavnom neformalnih inicijativa koje se bore za korištenje prostora s fokusom na solidarnost i održivi razvoj. U ovom tekstu nećemo imati prostora (pardon) pokriti sve te teme, no o dramatičnosti situacije govori činjenica da se nalazimo u globalnoj stambenoj krizi koja ukazuje koliko je tržište nekretninama u disonanci s potrebama građana. Tijekom 2010-ih zbog rasta cijeni najma drastično je porastao broj beskućnika, deložacija, ali i ispražnjenih stanova koje nitko ne koristi. Bivša UN-ova izvjestiteljica Leilani Farha lani je navela da 1,8 milijarda ljudi u svijetu živi u neprihvatljivim stambenim uvjetima ili na ulici, te je dodala: “Trenutnu stambenu krizu ne uzrokuju nestašica resursa ili ekonomski pad, nego ekonomski rast i ekspanzija. Pravo na stanovanje mora se implementirati na način koji mijenja kako se stanovanje trenutno zamišlja, procjenjuje, proizvodi i regulira.” Njen apel usmjeren je i državama Europske unije koje uporno zanemaruju ovaj problem, potenciran valom izbjeglica koje u Europi traže zaklon. Ne samo što države nisu zaštitile ugrožene ljude ni pravovremeno spriječile vrtoglavi rast cijena najma, nego su tijekom 2010-ih počele pojačano zatvarati skvotove koji su bili neformalni pokušaji rješenja tih istih kriza.

U području zajedničkih prostora za kulturu i mlade čini se da su stvari na formalnoj razini povoljnije. Europska unija sustavno revitalizira napuštene vojne i industrijske prostore tako što subvencionira njihovo pretvaranje u društveno-kulturne centre i prepuštanje civilnom društvu na korištenje (o raznim europskim primjerima detaljnije je pisala Ana Abramović). I u Hrvatskoj se nešto sporije razvija isti model: publikacija Sitni vez društvene promjene (Kurziv, 2019.) mapira i opisuje pokušaje tog tipa, a izdvajaju se zagrebački Pogon, kao prvi ostvareni slučaj civilno-javnog partnerstva, i pulski Društveni centar Karlo Rojc, bivša vojna škola u kojoj preko sto udruga radi i provodi svoje programe. Ako govorimo o samoregulaciji, postoji iskušenje da razlikujemo takve primjere, koji funkcioniraju unutar okvira javnog sustava, i one inicijative koje u potrazi za autonomijom izmiču pravnim i javnim sustavima (npr. skvotove). No u svim iole dugovječnijim primjerima (u Hrvatskoj, ali i šire) očito je da je taj odnos dinamičan i kompleksan. S jedne strane u području kulture ne postoje “čisti” skvotovi koji dugoročno funkcioniraju, nego je neki oblik dogovora s lokalnim vlastima nužan da bi kolektivi uopće mogli planirati korištenje prostora bez straha da će ih policija sutradan izbaciti na ulicu. S druge strane dogovor između takve inicijative i lokalne vlasti rijetko se može smatrati ravnopravnim partnerstvom, jer su im odnosi skoro redovito zategnuti, ambivalentni i nestabilni. Prostorna zajednička dobra stoga ne mogu funkcionirati posve mimo javnih institucija, ali ni sasvim unutar tih okvira, a ta tenzija može biti produktivna i destruktivna, što možemo jasno vidjeti kroz dva slična, a bitno različita primjera: napuljski l’Asilo i zagrebačku Mediku.

Od građanske akcije do političke forme

Grupa kulturnih radnika je na proljeće 2012. okupirala Ex Asilo Filangieri, trokatnicu iz 16. stoljeća smještenu u centru Napulja.^[1] Zgrada je istovremeno bila ponos talijanske vlade – upravo je renovirana kako bi ugostila Universal Forum of Cultures – no i predmet kontroverze jer je općinska desna vlada obnovu (i zgradu općenito) vodila netransparentno i sumnjivo. Okupacija zgrade ipak nije bila tek simbolična gesta, nego je grupa otvorila prostor svima kojima je trebao za kulturne djelatnosti. Neformalna institucija ponijela je novi naziv l’Asilo i nastavila djelovati kao autonomni prostor sve do danas.

Da bismo shvatili kako je l’Asilo nastao i opstao, treba uzeti u obzir širi kontekst koji je, valja priznati, prilično zamršen, proturječan i intenzivan. Italija je bila snažno pogođena financijskom krizom i mjerama štednje koje je uvela Berlusconijeva vlada. Talijanski publicisti Roberto Ciccarelli i Giusepe Allegri su početkom 2010-ih razvili koncept “pete države” (quinto stato) kojom su označili široki krug radnika koji nemaju stalan posao, socijalna prava ni egzistencijalnu stabilnost – procijenili su da se tu radi o barem osam milijuna talijanskih građana, uz pet milijuna stranaca bez državljanstva. Pripadnici “pete države” su, kako navode, počeli okupirati prostore i iskušavati razne oblike samoupravljanja i ekonomije razmjene, primarno iz gole potrebe, a tako su počele nastajati okupirane autonomne zone.

Već su 1990-ih u Napulju djelovali razni “okupirani centri”, što je poslužilo kao svojevrsna tradicija bunta za iduću generaciju aktivista. Najefektnija okupacija veže se uz talijanski ogranak globalnog pokreta Occupy koji je 2011. zauzeo rimski Teatro Valle i eksplicitno počeo govoriti o zajedničkim dobrima. Taj primjer ohrabrio je i napuljske kulturnjake da, u nedostatku otvorenih prostora i sigurnih radnih uvjeta, godinu kasnije zauzmu l’Asilo i ustroje ga po principu zajedničkih dobara. Vrlo brzo su donijeli i počeli provoditi vlastita pravila rada, o upravljanju prostorom transparentno odlučuje potpuno otvoreno vijeće, radi se volonterski, a o pravu na korištenje prostora ne odlučuju estetski ni komercijalni kriteriji, nego pravo ima svatko pod uvjetom da ne diskriminira druge. Ostale legalne organizacije u početku su bile frustrirane činjenicom da l’Asilo djeluje u njihovom polju bez ikakvih legalnih obveza, no bijes je ispario kad su shvatile da i same mogu slobodno koristiti resurse. U pet godina l’Asilo je iskoristilo 2.400 aktera za 7.800 programa, a ukupan broj svih korisnika prostora premašio je 260.000. Unatoč heterogenoj strukturi korisnika i prevelikom broju zahtjeva za ograničeni prostor, l’Asilo je zahvaljujući otvorenim principima i jasnim pravilima uspio zaživjeti i dobiti relevantnost.

Politički kontekst je, začudo, ovim aktivistima išao na ruku. Iako je na regionalnoj i državnoj razini vladala Berlusconijeva vlada, od 2011. gradonačelnik Napulja bio je bivši sudac Luigi de Magistris koji je svoju kampanju temeljio na povećanju građanske participacije i na promociji zajedničkih dobara. Takva politika zvuči progresivno, ali i pragmatično u trenutku kad građani imaju izrazito nisko povjerenje u institucije i traže veću mogućnost sudjelovanja u javnom životu. Tako se stvorio povoljan okvir za aktiviste l’Asila da uspostave suradnju s lokalnom vlasti (koja je pristala plaćati održavanje prostora), ali i prilika za formalno priznanje zajedničkih dobara. Širi krug aktivista je 2012. objavio Ustav zajedničkih dobara (Costituennte dei beni comuni) koji je poslužio kao početna točka za borbu za njihovo pravno priznanje, a ono je l’Asilu omogućilo neometani rad, čak i članstvo u mrežama Europske unije unatoč nedostatku formalnog statusa.

Može li pravno priznanje zaštititi zajednička dobra od potencijalne smjene vlasti, liberalnih politika ili daljnjih ekonomskih kriza? Koče li pravni okviri zajednička dobra, čvrsto ih smještajući u zakonski propisane okvire? Hoće li se početna inicijativa s vremenom institucionalizirati i postati identična nevladinim organizacijama? Konačni odgovori ne postoje, no formalizacija l’Asila čini se neizbježnom (i ne nužno negativnom). Poticajno je i što je do 2016. l’Asilo postao direktan model za sedam drugih okupiranih napuljskih prostora. Mada ne znamo kakav će biti ishod takvih inicijativa i budućnost l’Asila, preuzimanje prostora odozdo i njegovo stavljanje na raspolaganje javnosti čini se kao dobar početak drugačije politike, pogotovo u trenutku kad se Napulj i cijela Italija suočavaju s daljnjom ekonomskom krizom i potencijalnim kolapsom javnih usluga.

Prostor (ni)je nužnost

Za razliku od kolektiva l’Asila koji je unatoč neformalnom statusu uspio izboriti prostor i institucionalno priznanje, zagrebačka udruga Attack, koja 15 godina provodi projekte u području kulture mladih, ni uz status nevladine organizacije ne uspijeva pronaći stabilnu poziciju. Njihova knjiga Naša priča: 15 godina ATTACK!-a može se čitati i kao pikarska priča o grupi koja cijelo svoje postojanje pokušava dobiti adekvatan prostor i priznanje, no u lokalnoj vlasti ne nailazi na dobru volju ni povjerenje. Attack je nastao 1997. kao organizacija za alternativnu kulturu, a do prvog stalnog prostora došli su u studenom 1999. akcijom “Juriš na Jedinstvo”. Kako navode, “nakon mjeseci natezanja s Gradom Zagrebom, atakovci su odlučili osvojiti, odnosno skvotirati tvornicu Jedinstvo. Nekoliko mjeseci nakon te akcije Attacku je i službeno pripao prostor u podrumskoj prostoriji. Neke prostore te tvornice, koja je bila predviđena za kulturnu namjenu, već je bila dobila Močvara, odnosno URK – Udruženje za razvoj kulture, no Attack je pritom ostao zaboravljen. Kako će se kasnije pokazati, ono što je bio prvotni uspjeh Attacka – osvajanje prostora, pretvorit će se i u najveći problem”.

I ovdje vidimo da je skvotiranje bio praktični nužan preduvjet da bi se dobila pozornost gradskih vlasti. Konačno ustupanje podrumskih prostorija tvornice Jedinstvo bio je znak priznanja i dobre volje, no naposljetku se pokazalo kao cinizam gradske vlasti: prostor je bio zapušten, bez vode i sanitarija, izložen čestim poplavama. Obnova prostora zahtijevala je ulaganje koje udruga nije mogla priuštiti, a Grad nije želio platiti. Naposljetku sanitarna inspekcija 2003. zatvara klub i Attack ostaje bez stalnog prostora, čime se razotkriva cinični paradoks gradske politike: javna uprava udruzi dodjeljuje neadekvatan prostor, a potom je u bilo kojem trenutku može izbaciti jer je prostor neadekvatan.

Attack idućih pet godina djeluje bez stalnog prostora, no naposljetku odlučuje istom metodom izboriti novi prostor. Krajem 2007. okupiraju prvo Lapidarij, koji ne uspijevaju trajno zauzeti zbog neriješenih vlasničkih odnosa, a zatim skupa s drugim kolektivima i pojedincima ulaze u bivšu tvornicu lijekova Medika i počinju raditi na prostoru. “Sve se dešavalo neplanski i stihijski, bez međusobnih dogovora i dugoročnog plana”, navodi u knjizi Sanja Burlović iz Attacka i nastavlja: “Prešutna odluka je bila da se ne pokušava uopće ići na legalizaciju, jer je jača bila struja koja je vjerovala u mogućnost ilegalnog djelovanja u Medici na duže vrijeme.”

No Grad ipak odlučuje izbaciti korisnike Medike, a korisnici reagiraju konferencijom za medije i pokušajem da ipak legaliziraju svoj boravak u Medici. S jedne strane na ruku im je išla činjenica da je Milan Bandić uoči lokalnih izbora pokušavao izbjeći negativan publicitet i odlučio je sklopiti ugovor s Attackom. No pregovori s gradom nisu dobro izvedeni – kampanja je bila vođena vrlo kaotično jer među korisnicima Medike nije bilo jedinstva u stavovima ni kvalitetne komunikacije, a gradonačelnik je znao iskoristiti takvu poziciju u svoju korist. “Naša je greška bila da tada nismo imali definirane zahtjeve na kojima bi inzistirali u pregovorima, jedino bitno nam je bilo po svaku cijenu dobiti ugovor za prostor”, priznaje Burlović i dodaje: “Sve je teklo vrlo brzo i Bandić nas je požurivao s ugovorom. Naša greška je opet bila da se nismo se konzultirali/e s odvjetnicima nego smo prihvatili/e ugovor kakav nam je dostavljen. U takvoj situaciji, 28. prosinca 2008. Attack nakon pet godina beskućništva ponovno dobiva svoj legalni prostor.”

Nije iznenađenje što su uvjeti ugovora bili katastrofalni: Attack gradu plaća najam, pokriva režije, održava (opet neadekvatan) prostor i plaća naknadu ZAMP-u. Grad praktički Attacku daje jedino dozvolu za korištenje Medike, i to do 2011. ili do početka rušenja zgrade radi izgradnje Kongresnog centra Zagreb. Od isteka ugovora 2011. Grad ignorira mogućnost produženja ugovora zbog čega praktički u bilo kojem trenutku može izbaciti korisnike iz prostora. Status Medike se od tada nije bitno promijenio: ni nakon potresa ni uslijed pandemije Grad nije pomogao u sanaciji oštećenog prostora niti je ukinuo plaćanje rente (što je učinio drugim pogođenim subjektima).

Dosljednost u principima i fleksibilnost u formi

Primjer Attacka pokazuje koliko je zagrebački kontekst nepovoljniji od napuljskog: lokalna vlast nema namjeru surađivati sa “skvoterima”, a politička klima bila je mnogo slabije naklonjena većoj građanskoj participaciji i vaninstitucionalnim političkim formama. Suživot u Medici nadalje je ukazao na zahtjevnost kolektivnog samoupravljanja. Jere Kuzmanić, urbanist i nekadašnji član Attacka, u Našoj priči navodi kako je teško razlučiti kad je konflikt različitih korisnika Medike dio nužnog pregovaranja o principima i interesima prostora, a kad poligon u borbi za dominaciju. “Ako želiš boraviti u prostoru, moraš biti spreman pregovarati. Istovremeno, ako želiš sačuvati autonomiju unutar prostora, moraš smjestiti svoje interese u prostor kao konkretan alat za postizanje nekog cilja. To postavlja volju za pregovaranjem o prostoru kao protutežu interesu u prostoru. U toj točki nalazimo potencijalno ishodište mnogih konflikata u i oko prostora.” Načelnu tenziju Kuzmanić vidi u neskladu između neformalnog DIY (do-it-yourself) i formalnijeg NVO (nevladine organizacije) principa vođenja prostora.

I u ovom slučaju teško je donijeti jednostavan zaključak te dileme – neki oblik formalizacije čini se neizbježnim ako kolektiv želi koristiti stalni prostor. Posjedovanje prostora i financijska potpora povećavaju slobodu djelovanja, ali zadaju okvire i smanjuju autonomiju, tim više što i pregovori između udruge i javnog donatora također često sadrže borbu za dominaciju. No interna dinamika pokazuje se jednako važnom i podcijenjenom komponentom. Želja za kreiranjem otvorenog zajedničkog prostora je bitan preduvjet, ali samoregulacija prostora i organizirano otvaranje zajednici zahtijevaju i složnost oko zajedničkih principa i volju za pregovaranjem i disciplinu u vođenju prostora (tu stanimo da ne završimo opet na čišćenju sobe).

Čini se da u domaćem kontekstu ipak postoji potencijal za napredak. Lokalne organizacije skupile su iskustvo u borbi za prostor i u samoupravljanju tim prostorima. U Zagrebu se pogotovo nazire nada jer se bliži kraj upravi koja je gradom vladala 20 godina i dolazak opcije koja bi bila otvorenija ravnopravnoj suradnji s građanskim inicijativama. Optimiste će to podsjetiti na Napulj ranih 2010-ih. S druge strane ekonomska kriza, egzistencijalna nesigurnost, sve veća prisutnost konzervativnih opcija i zazor desnice prema civilnom društvu čine zagrebačku i napuljsku budućnost podjednako neizvjesnom.

U takvim lokalnom, ali i globalnim prilikama zajednička dobra često se spominju kao potencijalna alternativa zastarjelim i neadekvatnim političkim modelima. Iako povijest zajedničkih dobara nudi pregršt zanimljivih i korisnih primjera, na koncu se čini da njihov potencijal ipak ne leži u formi, nego u principima otvorenosti, solidarnosti i odgovornosti prema zajednici koji se mogu i trebaju ostvariti u raznim političkim oblicima. Dosljednost u principima i fleksibilnost u formi čine se ipak kao najbolji zalog u borbi za pravednije zajednice, bilo to na razini planete, države, digitalnih mreža, lokalnih zajednica ili klubova u kojima će nam ove i ovakve političke rasprave zagušiti draga, nelagodna mikrofonija mladog pank benda.

[1] O l’Asilu i napuljskom kontekstu informirao sam se putem članaka “When Commons Becomes Official Politics” Giuliane Cancio i “Commons towards New Participatory Institutions” Marije Francesce De Tullio. Oba članka su u knjizi Commonism: A New Aesthetics of the Real (ur. Nico Dockx i Pascal Gielen, Valiz, 2018.)

Stoga nam se može učiniti da pravo na takvu slobodu mogu izboriti samo male skupine u iznimnim situacijama, što bi značilo da se zajednička dobra danas mogu naći samo u manjim, egzotičnim, možda teorijski zanimljivim, ali na širem planu irelevantnim slučajevima. No u današnje virtualno doba zajednička dobra imaju značajno veću moć i doseg. Ne samo da su softverski i internetski prostor dobrim dijelom izgradili upravo programeri koji su radili po principima zajedničkih dobara, nego Internet pruža tehničku mogućnost za razmjenu dobara mimo svake tržišne logike, često i mimo zakona. Na primjerima takvih praksi vidjet ćemo da zajednička dobra nisu teorijska alternativa aktualnom sustavu, nego realna pojava koja bez pitanja i pardona preuzima inicijativu u situacijama u kojima ni politički ni ekonomski režimi ne ispunjavaju javnu potrebu.

Otvoreni pristup “novom kontinentu”

Kao što je slučaj s brojnim drugim inovacijama, računalna tehnologija je nastala kao plod velike slobode, entuzijazma i otvorene suradnje znanstvenika koji su na njoj radili. Inicijalni razvoj računala i Interneta mnogo duguje američkoj javnoj financijskoj potpori (tijekom Hladnog rata kad je tehnološka premoć nad Sovjetskim Savezom bila politički prioritet) i širokoj sveučilišnoj suradnji. U sklopu američkog Ministarstva obrane 1958. godine osnovana je Agencija za napredna istraživanja (ARPA). Premda je ARPA formalno trebala razvijati vojnu tehnologiju, Ministarstvo obrane je toj agenciji povjerilo veliku samostalnost u tehnološkim istraživanjima u raznim područjima. Uz velike resurse i projektnu slobodu, ARPA je ostvarila niz tehnoloških iskoraka, među njima i računalnu mrežu ARPANET iz koje je kasnije nastao Internet.  Na ARPA-inim projektima radili su sveučilišni profesori i doktorandi, a svi su imali otvoreni pristup međusobnim ishodima istraživanja kako bi se međusobno nadovezivali i grupno razvijali tehnologiju. Takav način suradnje doveo je do značajnog tehnološkog iskoraka, a ujedno je stvorio zajednice programera koji su kasnije autonomno, mimo institucija i svojih službi, nastavili zajedno raditi na razvoju softvera.

Kako se tehnologija razvijala i širila (prvo kroz pojavu dostupnih osobnih računala sredinom 1970-ih, kasnije razvojem Interneta), otvarao se pristup “novom kontinentu”, golemom virtualnom prostoru i svim njegovim potencijalnim resursima. Ubrzo su se kristalizirale dvije suprotne tendencije upravljanja tim dobrima. S jedne strane značajan broj programera pokušavao je održati taj prostor sasvim otvorenim kako bi se omogućili daljnji zajednički rad i razvoj tehnologije, a s druge strane korporativni lobi pokušao je zauzeti, parcelizirati i privatizirati resurse kako bi se moglo naplaćivati njihovo korištenje. Obje struje su, unatoč indirektnom sukobu, ostvarile svoje namjere. Korporacije su lobiranjem utjecale na neoliberalne promjene zakona u SAD-u 1980-ih i 1990-ih te su omogućile patentiranje i komercijalizaciju softvera (što se uz pomoć Svjetske trgovinske organizacije raširilo diljem svijeta). Mnogi programeri našli su posao u istim korporacijama, no opstale su i spomenute programerske zajednice, koje su se softverom nastavile baviti van tržišnih okvira. One  su nastavile autonomno kreirati kvalitetni softver, a osnivanjem copyleft licenci pravno su osigurale da njihovi programi ostanu nekomercijalni i slobodno dostupni. Tako je svatko zauzeo svoj dio teritorija, no uz uvijek prisutne tenzije i sukobe: “slobodni” programeri su i dalje smatrali da komercijalizacija softvera narušava kvalitetu i napredak tehnologije, a profitni sektor nije želio imati povoljnu ili besplatnu konkurenciju na tržištu. Uz dvije utvrđene strane, koje su funkcionirale unutar pravnog sustava, tu su i “piratski” programeri koji su zahvaljujući mediju mogli potpuno ignorirati copyright i ilegalno distribuirati zaštićene sadržaje, dakako uz rizik drakonskih zakonskih kazni.

Reformistička nastojanja i njihove granice

Ako govorimo o stvaranju otvorene i legalne alternative komercijalnom sadržaju, programerske zajednice stvorile su pokret koji možda nije naročito inovativan u širem smislu, ali koji je izrazito utjecao i na polje softvera i na druge inicijative koje se bore protiv komercijalizacije pristupa kulturi. Riječ je o pokretu Free Software (kasnije poznat i kao Open Software) koji je 1985. pokrenuo američki haker Richard Stallman, frustriran činjenicom da su komercijalni programi postali poslovne tajne. S ciljem da opet potakne otvoreni rad na svima dostupnom softveru, Stallmanova inicijativa ubrzo je okupila veliki broj programera koji su počeli volonterski izrađivati kvalitetne programe, sasvim konkurentne profesionalnom softveru. Slobodni programi tvorili su temelj infrastrukture Interneta 1990-ih (što može dijelom objasniti zašto Internet omogućuje toliku otvorenost i lakoću dijeljenja), a pokret postoji i danas te okuplja preko 12 000 zajednica koje  rade na određenom softveru (najpoznatiji je rad na operativnom sustavu Linux). Osim pokreta, Stallman je kreirao i GNU General Public License, zakonsku copyleft licencu koja obvezuje kreatore programa da omoguće dijeljenje svog projekta. Uz to, programi nastali na temelju GNU GPL licenciranog softvera morali su također imati istu otvorenu licencu. Tako su stvoreni uvjeti za izradu programa koji nisu mogli biti stavljeni pod copyright.

Stallmanovi projekti su inspirirali niz drugih inicijativa, među ostalim GNU GPL bio je uzor za Creative Commons licencu, a cijeli pokret Free / Open Software inspirirao je akademski izdavački projekt Open Access. Po sličnoj logici, Open Access pokušava omogućiti opći pristup akademskim sadržajima kako bi se omogućio daljnji znanstveni razvoj i kako bi svi znanstvenici imali iste mogućnosti. Protivi se tretmanu znanstvenih publikacija kao “intelektualnog vlasništva” što je u akademskom polju dovelo do problematičnog oligopola: dok nekoliko izdavačkih kuća zarađuje milijarde dolara na prodaji pretplata na akademske publikacije, brojni znanstvenici i znanstvene institucije diljem svijeta ne mogu si priuštiti pristup tom znanju. Open Access tome pruža otpor legalnim kanalima: licencira i okuplja otvorene znanstvene publikacije te lobira za zakonske promjene po kojima bi javno financirana znanstvena istraživanja trebala biti javno dostupna. Slično kao Free / Open Software, i ova inicijativa uspijeva stvoriti oazu javno dostupnog i vrijednog sadržaja, no ne uspijeva osloboditi pristup svim ostalim publikacijama ni ukloniti tržišnu logiku iz akademske distribucije znanja. Pritom se susreće s predvidljivim problemima: bogati izdavači imaju daleko više resursa i ulažu ih da bi očuvali status quo, pa znanstvenicima nude značajno bolje uvjete za objavu sadržaja i ulažu više u zakonsko lobiranje, što čini sustavne pomake prilično sporima.

Organiziranje protiv ustaljenih oblika moći

Značajniji utjecaj stoga imaju one inicijative nastale po uzoru na piratske prakse koje djeluju u sivoj zoni ili u potpunom nesuglasju sa zakonom. I ovaj tip “pobunjeništva” karakterističan je za hakersku zajednicu. Etnologinja Gabriella Coleman (inače vrlo pouzdana istraživačica hakerskih kultura) navodi da hakeri međusobno čine jake i povezane zajednice, ali da su pritom buntovni prema vanjskom autoritetu i skeptični prema formalnim institucijama i drugim ustaljenim formama moći. Budući da im “domaći” teritorij Interneta omogućuje popriličnu tehničku slobodu i relativnu sigurnost, hakerske zajednice sklone su kršenju pravila u znak građanskog neposluha ili naprosto u svrhu zaobilaženja nepoželjnih ograničenja.

Piratstvo je utjecalo na kulturnu distribuciju pukim brojevima – masovno i nekontrolirano internetsko dilanje sadržaja uzdrmalo je sve ustaljene oblike distribucije – no i svojim je stavom ostavilo pečat na aktiviste u drugim poljima koji su preuzeli i metodu i političku drskost hakerskih kolega. U izlaganju Against Innovation aktivisti i istraživači Tomislav Medak i Marcell Mars navode da su nakon iskustva s reformističkim inicijativama ipak zaključili da je piratstvo mnogo efikasnije: “U doba kad tržišne sile neometano vladaju i kad se sve može ograditi i komodificirati, piratstvo je pokazalo da se politizacija ne mora dogoditi alternativnim pristupima stvaranju nečeg novog, nego organiziranjem direktnog načina da se razbije staro.”

U području kulture, spomenuti je dvojac 2011. pokrenuo “knjižnicu iz sjene” Memory of the World gdje je besplatno dostupan digitalni katalog raznih publikacija za koja nisu osigurana autorska prava. To je u skladu s logikom knjižnica iz sjene koje su, kako Medak navodi, “u neposluhu spram autorskopravnih ograničenja, pomažu čitateljima u izrazito nejednako razvijenom svijetu obrazovanja i znanstvenog istraživanja da svi jednako ostvare pristup.”

Na sličnom principu funkcioniraju slične opće knjižnice Aaaaarg.fail i Library Genesis te umjetnički arhivi UbuWeb i Monoskop. Sve one namjerno zaobilaze copyright kako bi omogućili jednostavan pristup inače zaštićenim publikacijama. Time odmah uspijevaju izvući kulturne sadržaje van tržišnog polja i potiču distributere na prilagodbu, no zbog toga se svi ti projekti i njihovi voditelji redovito susreću s pravnim tužbama i logističkim problemima.

U slučaju većih knjižnica iz sjene, doista se može govoriti o vrlo značajnom utjecaju na izdavačko polje. Sci-Hub je znanstvena knjižnica iz sjene koja je nastala iz istih motiva kao Open Access – s ciljem da omogući svima jednaki pristup akademskom znanju – no ne funkcionira unutar sustava, nego naprosto ilegalno objavljuje sve znanstvene članke do kojih može doći. Trenutno Sci-Hub omogućuje otvoreni pristup preko 80 milijuna znanstvenih radova iz cijelog svijeta. Pritom se radi o vrlo maloj i jednostavno pokrenutoj organizaciji: knjižnicu vodi Aleksandra Elbakjan iz Kazahstana koja je bazu pokrenula 2011. kao 23-godišnja studentica. Sci-Hub svoj opstanak može zahvaliti zakonskoj neujednačenosti na globalnoj razini, točnije činjenici da Elbakjan živi u Rusiji i da se pristup knjižnici može ostvariti preko domena iz država s blažom zakonskom regulacijom. Iako je američki sud presudio da Elbakjan mora platiti izdavačima Elsevieru i ACS-u ukupnu svotu od 19,8 milijuna dolara, kazna je bezvrijedna jer Rusija neće izručiti aktivistkinju SAD-u. Ipak njen status i rad Sci-Huba ovise o političkim okolnostima i zakonima u Rusiji i svijetu, o čemu svjedoči i recentna odluka Twittera da blokira račun Sci-Huba na svojoj platformi (o čemu je detaljnije pisao Lujo Parežanin).

Iako djelovanje Sci-Huba besramno krši zakone o intelektualnom vlasništvu, iznenađuje koliko je široka akademska potpora radu ove knjižnice, što je vezano uz nezadovoljstvo spomenutim izdavačkim oligopolom. Godišnja pretplata na znanstvene časopise može iznositi do 2 milijuna dolara, a čak je i Harvard još 2012. objavio da ne može priuštiti daljnji rast cijena publikacija. Cijene pretplata su u posljednjih osam godina nastavile rasti unatoč brojnim reakcijama američkih i europskih sveučilišta. Sci-Hub stoga odražava bijes akademske zajednice, ali često naprosto služi i kao jedini slobodan izbor relevantne literature. Lanjsko istraživanje pokazuje da najveći broj korisnika Sci-Huba doista dolazi iz siromašnijih zemalja kao što su Iran, Indija, Rusija ili Tunis. Tim podacima uvjerljivost daje i komentar argentinske povjesničarke Paule Seiguer:  “U Argentini javna sveučilišta i knjižnice obično nemaju čime platiti izuzetno skupe cijene koje veliki izdavači žele iznuditi od njih, a moji kolege i ja nismo dovoljno plaćeni za taj trošak. Ako ne možemo hakirati pristup nekom članku, pitamo kolege koji su na rezidenciji u Prvom svijetu da nam ga nabave. Ako ni to ne možemo, onda naprosto ignoriramo članak. (…) Država mi je platila obrazovanje, plaću i istraživačke projekte, dok se istovremeno neuspješno pokušava pobrinuti za 30 % populacije ispod granice siromaštva. U takvim okolnostima, privatizirati rezultate istraživanja trebalo bi biti krivično djelo.”

Od “sive zone” do solidarnih praksi

Dok se reformističke inicijative relativno neuspješno trude provesti dugoročno rješenje, piratske prakse relativno efikasno uvode kratkoročna rješenja. One dugoročno mogu utjecati na promjenu svijesti i stvoriti pritisak na promjenu sustava (kako se to donekle dogodilo u muzičkoj industriji), no njihova duža perspektiva je dakako upitna iz praktičnih razloga. Osim salonskog pitanja jesu li takve prakse načelno prihvatljive, uvijek je upitan opstanak svake stranice, kao i sudbina njihovih voditelja koji se suočavaju s drakonskim kaznama. Elbakjan je (zasad) na sigurnom, no brojni drugi hakeri su završili u zatvoru, a najtragičniji je slučaj američkog hakera Aarona Swartza koji je, suočen s mogućom maksimalnom 35-godišnjom zatvorskom kaznom zbog masovnog skidanja akademskih članaka s JSTOR-a, počinio samoubojstvo neposredno prije početka suđenja.

No piratske prakse doista uspijevaju otvoriti pitanje odnosa prema distribuciji kulture jer se moćniji politički i ekonomski režimi trebaju prilagoditi njihovoj praksi (umjesto obrnuto). Uz to one funkcioniraju upravo kao commons od kojih smo krenuli: pronalaze javnu funkciju koju država i tržište ne ispunjavaju te je same vrše neposredno, brzo, samoinicijativno i samoorganizirano. Stoga ne čudi što je “piratstvo” prešlo iz virtualne sfere u fizički prostor gdje postoji potreba za istim tipom organizacije. Medak i Mars su lani, zajedno s istraživačicom Valerijom Graziano, pokrenuli Pirate Care, transnacionalni istraživački projekt i mrežu za prakse “iz sive zone” koje potiču solidarnost i zajedničku brigu. U kontekstu dominantne neoliberalne politike koja je demontirala javne oblike zajedničke brige (zdravstvo, obrazovanje, smještaj, azil, socijalna pomoć…), Pirate Care okuplja neformalne prakse koje ispunjavaju te funkcije. Mreža povezuje ljude koji takvu skrb nude ili organiziraju, a kroz #silabuse i ostale edukativne materijale nudi niz različitih primjera i modela za slične prakse.

Dakle, ideje otvorenog pristupa i samoregulacije, koje su u računalni svijet došle iz starijih akademskih principa rada, sada se vraćaju iz virtualnog u fizički dio društvenog aktivizma. Upravo sada, kad postaje očito da dominantne političke i ekonomske institucije ne uspijevaju adekvatno reagirati na zdravstvene i ekonomske posljedice pandemije, “piratska skrb” postaje aktualna, prvenstveno u siutacijama gdje treba momentalno i direktno pomoći ugroženim pojedincima ili skupinama koji ovise o skrbi drugih. Ne znamo nudi li Pirate Care dugoročan, sustavan i “revolucionaran” odgovor na dvojbe političkog sustava, ali možda se upravo kroz činove momentalne i neformalne solidarnosti u svakodnevici polako počnu graditi temelji povezanih i funkcionalnih društvenih zajednica kakve liberalni politički programi dugo pokušavaju rasturiti.

Tenzije oko (ne)promjenjive stvarnosti i (ne)mogućih alternativa postaju sve važnijom političkom temom kako raste spoznaja da aktualni ekonomsko-politički sustavi ne mogu zadovoljiti potrebe populacije, da ne mogu adekvatno reagirati na nepredvidljive krize, naposljetku i da mnoge takve krize sami generiraju. Uz pandemiju i spoznaju o dalekosežnim posljedicama ekoloških kriza, sve je prisutnija ideja da alternativa mora postati moguća. U tom okviru naročito je zanimljiv koncept commonsa (zajedničkih dobara) koji se u prošlom desetljeću prometnuo iz znanstvene teorije u novi politički model na koji se pozivaju i teoretičari i društveni pokreti. Ideja commonsa na teorijskoj razini predstavlja mogućnost trećeg organizacijskog pristupa (kao izlaz iz ustaljene dileme “država ili tržište”) dok u praksi postaje zajednički nazivnik koji okuplja različite pokrete i polako prevodi lijevu politiku s margine u mainstream.

Čovjek čovjeku nije vuk

O zajedničkim dobrima danas se nije teško informirati – na Internetu je dostupno brdo preglednih uvodnih i naprednih materijala, a iz regije valja izdvojiti knjige Commons in South East Europe (Institut za političku ekologiju, Zagreb, 2018.) i Spaces of Commoning: Urban Commons in the Ex-Yu Region (Ministarstvo prostora / Institut za urbane politike, Beograd, 2020.) te web platformu Zajedničko.org (gdje je dostupno sažeto uvodno predavanje Ive Čukić). Količina radova o zajedničkim dobrima, laki pristup osnovnim idejama, broj praktičnih primjera i poveznice s političkim aktivizmom ukazuju koliko je ovaj termin, donedavno bitan prvenstveno u akademskoj zajednici, već prešao u širu javnu sferu.

Termin je izvorno nastao 1968. u radu ekonomista Garretta Hardina koji ga je zapravo povezao sa suprotnim političkim stajalištem. Hardin govori o tragediji zajedničkih dobara (tragedy of the commons), odnosno tvrdi da nekontrolirano kolektivno korištenje ograničenih općih resursa vodi grupnoj katastrofi. Hardina je brinuo utjecaj rasta populacije na dostupnost resursa, no njegove su se ideje kasnije uglavnom koristile kao prilog tezi da opće resurse treba regulirati neka vanjska instanca, a ne građani direktno. Hardinu je kontrirala ekonomistica Elinor Ostrom u utjecajnoj knjizi Upravljanje zajedničkim dobrima (1990.) u kojoj je predstavila commons kao legitiman oblik društvene organizacije. Ostrom je za svoj rad 2009. dobila Nobelovu nagradu za ekonomiju, uz obrazloženje da je uspješno pokazala kako se kolektivnim resursima može upravljati bez centralne regulacije ili privatizacije. Uz dužan manjak entuzijazma spram Nobelove nagrade, ova odluka Švedske akademije nedugo nakon početka svjetske ekonomske krize ipak ukazuje na aktualnost alternativnih modela upravljanja.

Ostrom se u knjizi (i svom širem radu) bavila praksama kojima članovi zajednice sami organiziraju korištenje zajedničkih resursa bez upliva države ili tržišta. Istražuje uspješne primjere iz Švicarske, Japana, Španjolske, Turske, Filipina i drugih država gdje pojedina naselja stoljećima upravljaju navodnjavanjem, raspodjelom zemljišta i uroda, ribolovom itd. Ostrom također navodi neuspješne primjere iz svijeta, čime ukazuje da zajednička dobra nisu univerzalno rješenje svih problema, ali i na temelju tih primjera gradi osam nužnih principa da bi ona funkcionirala. Ukratko, članovi zajednice trebaju s jedne strane biti ograničeni (jasnim i pravednim pravilima te efikasnim nadzorom), a s druge slobodni (kroz pravo pristupa resursima i jednakost odlučivanja u zajednici), no te principe ostvaruju sami članovi koji, pak, nisu jedni drugima vukovi nego mogu surađivati na zajedničkom interesu.

Ostrom temi pristupa znanstveno, bez političkih ambicija i pažljivo izbjegava nagađati mogu li se njeni uvidi primijeniti na širem planu. Doista, dok čitamo o fascinantnim primjerima zajedničke ispaše u švicarskom Törbelu ili navodnjavanja u sušnim predjelima Španjolske, nije jasno mogu li ti principi vrijediti u kompleksnijim zajednicama ni predstavljaju li zajednička dobra uopće alternativu tržištu ili državi (s obzirom da postoje paralelno s njima). No Ostrom je ipak razvila teorijski model koji ne tretira pojedince kao sebične, infantilne ili pasivne aktere, nego ističe mogućnosti njihove direktne suradnje. Svojim radom tako je potaknula daljnju razradu modela unutar kritičke teorije i inspirirala val političkih aktivista koji su za svoje borbe protiv privatizacije i državne kontrole pronašli konkretan model na koji se mogu pozvati.

Čvrste vrijednosti i nejasan mehanizam

Kako se koncept zajedničkih dobara raširio u teoriji i praksi, tako se i značenjski proširio u raznim pravcima. Spomenuta knjiga koja obrađuje temu na području jugoistočne Europe daje o koristan pregled različitih kritičkih teorijskih pristupa ovom fenomenu. Premda se i ovdje radi o “kaleidoskopu perspektiva”, može se primijetiti da, za razliku od Ostrom koja termin koristi da bi opisala postojeće fenomene, kritički teoretičari (Silke Helfrich, Ugo Mattei, David Harvey, Silvia Federici…) više govore o tome što bi zajednička dobra mogla i trebala biti. Taj zadatak nije lak – model Elinor Ostrom temelji se na naseljima od nekoliko stotina stanovnika i nije ga lako elegantno prenijeti na višemilijunske gradove i države.

U polju aktivizma pojam lakše funkcionira jer može služiti kao prepoznatljivi simbol, a ne kao precizno izrađeni model. Na zajednička dobra poziva se mnoštvo različitih pokreta diljem svijeta koji se bore za otvoreni javni pristup određenim resursima, bilo da se radi o akademskom radu, digitalnoj kulturi, intelektualnom vlasništvu općenito, kulturnim prostorima, rijekama, autocesti ili lokalnom parku. Različite pokrete povezuju opće vrijednosti i otpor neoliberalnoj politici, ali ne nužno i konkretan mehanizam upravljanja. Na tom tragu politologinja Danijela Dolenec umanjuje radikalnost commonsa jer “nema sumnje da zajedničko nije inherentno suprotstavljeno kapitalističkim proizvodnim odnosima”, ali i ukazuje na njegov aktualni značaj: “Novi je okvir za dijagnozu sadašnjeg trenutka nezaustavljivo zadobio snagu: duboko nezadovoljni s kapitalizmom i predstavničkom demokracijom, odbacili smo političku poruku tačerizma (There is no alternative). Ta energija ispunja commons pokret koji predstavlja ostvarivu alternativu postojećim načinima proizvodnje i upravljanja.”

Tijekom 2010-ih tako u fokus diljem svijeta sve češće dolaze tzv. urbana zajednička dobra (urban commons), niz praksi otpora neoliberalnim tendencijama vođenja grada. S jedne strane, gradske vlasti i tržište čine gradove sve zatvorenijima i ograđenijima: cijene stanovanja rastu, javni prostori se privatiziraju, a javni servisi ukidaju, poskupljuju ili pojačano kontroliraju. Sloboda kretanja, ponašanja ili naprosto bivanja u gradu sve je manja. S druge strane, građani u vlastitoj organizaciji pokreću inicijative kojima se trude preuzeti kontrolu nad gradskim resursima i učiniti ih šire dostupnima. Tu spadaju prosvjedne akcije protiv izgradnje na parkovima i trgovima, ali i manje vidljive prakse kao što su osnivanje stambenih zadruga, skvotiranje zapuštenih gradskih prostora, urbani vrtovi, kvartovske akcije… Iza svih tih činova ne stoji direktno povezana i jedinstvena politička agenda ili vizija kako grad treba voditi u cjelini, nego potrebe raznih grupa građana da u određenom segmentu direktno prisvoje “pravo na grad” i učine gradski život lakšim i kvalitetnijim.

Spomenute knjige navode niz regionalnih primjera gradskih zajedničkih dobara: tu spadaju prosvjedi za očuvanje javnih površina (“Ne damo Varšavsku” u Zagrebu, “Ne da(vi)mo Beograd”, dubrovački “Srđ je naš”), neformalno pokrenuti kulturni centri (Kulturni centar Karlo Rojc u Puli, Rekreativna zona Banja Luka, Novo kulturno naselje u Novom Sadu, beogradski Kulturni centar Magacin…), akcije za ostvarenje prava na stanovanje (srpska Združena akcija Krov nad glavom), a svakako treba spomenuti i širi rad udruge Pravo na grad, zagrebačke intervencije aktivista i istraživača Saše Šimprage, uspon i pad skvota BEK… Velik broj inicijativa ukazuje na jačanje neoliberalne politike u regiji, ali i na širok trud građana da gradove zadrže i održe otvorenima.

Bilo bi logično zaključiti da su takvi oblici samoorganiziranja nužno u konfliktu s gradskom vlasti, no ne mora biti tako. Najpoznatiji suprotni primjeri su Napoli i Bologna te belgijski Gent koji su se formalno otvorili zajedničkim dobrima i koji potiču građane da međusobno surađuju i direktnije sudjeluju u upravljanju gradom. To pokazuje da se rad javnih tijela i direktne građanske inicijative međusobno ne isključuju, odnosno da zajednička dobra nisu nužno alternativa postojećim načinima vođenja grada. Dapače, trenutno se čini da se veća demokratičnost upravljanja gradom može lakše i brže postići unutar nego mimo sustava. Tako su i iz lokalnih borbi za očuvanje javnih prostora proizašle političke platforme Zagreb je naš! i Možemo!, koje su kroz zastupljenost u Gradskom vijeću i Hrvatskom saboru dobile veću medijsku prisutnost i veći utjecaj na javnu politiku nego prije. Kroz njihov program i rad zajednička dobra polako ulaze u politički mainstream.

Zajednička dobra pritom više označavaju programatski skup vrijednosti koji se pokušava ostvariti tradicionalnim političkim kanalima, a manje zahtjev za alternativnim oblikom organizacije. U tom smislu predstavljaju vrijedan pokušaj da se postojeći politički sustavi poprave i demokratiziraju iznutra, kroz djelovanje vijećnika, zastupnika i formalnih političkih organizacija. No ostaje upitno mogu li se ti sustavi – u Hrvatskoj i drugdje – nositi s nadolazećim krizama i, ako ne, što bi ih moglo zamijeniti. Valja dodati i da commons, kao koncept uvezen iz zapadne teorije, omogućuje umivenu aktualizaciju srodnih ideja samoupravljanja i zadrugarstva koje, zbog jasne veze sa socijalizmom, u širem hrvatskom društvu još imaju status prostih riječi ili zastarjelih ideja. Stoga zajednička dobra otvaraju prostor za oživljavanje lijevih ideja, ali pritom ostaje nedovoljno iskorišten potencijal za učenje na jugoslavenskoj teoriji i praksi.

Moglo bi se zaključiti da su se u praksi zajednička dobra “razvodnila”, odnosno da su prešla iz konkretne ekonomske teorije u široki skup vrijednosti koji legitimira i elektrizira niz različitih borbi protiv neoliberalnih politika. No nije li to realno? I nije li to jedino bitno? Model ne treba prethoditi praksi. Švicarska, japanska i španjolska sela nisu trebala proučavati teoriju Elinor Ostrom da bi ustrojila svoja zajednička dobra. Commons pak uspijeva okupiti heterogenu skupinu pokreta koji traže veću ekonomsku i političku jednakost, a iz čega nastaje širi politički otpor tradicionalnim institucijama u krizi. Zajednička dobra stoga otvaraju pitanja, iako ne znamo gdje će nas odgovori povesti. Ali, kako nas uči već povijest u osnovnoj školi, nije da smo to ikada znali.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

KP: Istraživački se bavite radnim uvjetima koji se odvijaju u tzv. “kreativnom gradu”.  To na prvu zvuči kao prekrasan urbani prostor, no zapravo je riječ o nečem posve drugačijem i problematičnom. Što je kreativni grad?

Ideja kreativnog grada pojavila se sredinom 1990-ih tijekom prijelaza s kulturnih politika na politiku kulturnih industrija. U šali znam reći da je sve počelo kad je Tony Blair pred kamerama zagrlio Bona Voxa, ali to je doista bio simbolični trenutak kad je prihvaćeno da trebamo ovakav tip kreativnosti iz ekonomskih razloga. Od tada kultura više nije dobivala potporu zbog svoje intrinzične vrijednosti ili zato što je dio Bildunga, nego jer je postala ekonomsko oruđe.

Kreativni grad predstavlja način kako zadržati i ekonomski iskoristiti kreativnost u prostoru grada. Ta je ideja razrađena u utjecajnoj knjizi Richarda Floride Uspon kreativne klase iz 2002. godine. U Nizozemskoj smo 2009. analizirali planove kulturnih politika u svim gradskim i seoskim samoupravama. Samo dvije jedinice u svom planu nisu izravno spomenule Richarda Floridu! Možemo raspravljati i kritizirati njegove teorije – i time sam se bavio – no te teorije su kompleksne, a problem je što ih političari primjenjuju na vrlo pojednostavljene načine. Stoga bismo mogli pomisliti da je ovo krasno doba za kreativne radnike jer imaju političku potporu. No to se također može vidjeti kao manevar za rezove u javnom budžetu za kulturu jer kreativni radnici navodno na tržištu mogu zaraditi za život. Međutim, to nije održivo.

KP: Zašto to nije održivo?

Istraživanja koja smo čitali i koja smo radili pokazuju da kreativne industrije uopće nisu održive, a to se može vidjeti na tri razine. Na makrorazini, one vode kulturnoj homogenizaciji: diljem svijeta možemo vidjeti iste izložbe, umjetnike i prakse, od Bruxellesa preko Tokija do New Yorka. Sociologinja Patricia Thornton to naziva “kompetitivnim izomorfizmom”: ljudi i gradovi međusobno se natječu i pokušavaju se nečim razlikovati od konkurencije. No budući da samo promatraju jedni druge, zrcale se jedni u drugima i stoga svi na kraju rade iste stvari. Zato sada posvuda imamo hipstere, recimo. Kulturna homogenizacija dogodila se zbog natjecanja i to je ozbiljan problem.

Na srednjoj razini, vidimo rast investicija (često od strane vlada, usput rečeno) u kreativne industrije, u start-upove. Međutim, investitori samo ulažu novac za prvih nekoliko godina rada, a nakon tog perioda mnoge male firme kreativnih poduzetnika završe u bankrotu jer ovaj model nije ekonomski održiv. Na mikrorazini, svjedočimo rastu prekarizacije slobodnih djelatnika koji skaču s projekta na projekt. Prisutna je ekonomska prekarizacija, ali također politička (jer freelanceri uglavnom nisu članovi sindikata), društvena (umjetnici se često moraju seliti zbog čega ne uspijevaju sklopiti dublje prijateljske ili obiteljske veze i postaju izolirani) i mentalna prekarizacija.

Ogroman je pritisak da budeš kreativan, da uvijek smisliš nešto novo. Zbog tog društvenog pritiska sve mlađi ljudi počinju patiti od burn-outa. Intervjuirali smo 1800 kreativaca iz cijele Europe, a barem njih 10 % doživjelo je burn-out. Rekli su da su se osjećali prazno, umorno, kao da još uvijek u glavi imaju dobre ideje (što im potvrđuju i ljudi iz njihovog okruženja), ali ih ne uspijevaju izraziti, što ih psihički ubija. Stoga je kreativni grad obilježen ovim kolektivnim pritiskom koji proizlazi iz slobodnog tržišta kakvo djeluje u Europi. Nisam protiv tržišta po sebi, tržište nam je potrebno za razmjenu, ali način na koji ono sada funkcionira nije učinkovit, a njegova izražena kompetitivnost je neodrživa (ekološki i društveno). To je druga strana kreativnog grada.

Postoji još jedna njegova strana. Vidimo kratkoročne investicije u kreativno polje, no istovremeno svjedočimo i rastakanju socijalne države (pogotovo u Zapadnoj Europi). Stoga u kreativnom gradu raste siromaštvo. Ljudi žive van gradova u prekarnim, čak proleterskim uvjetima, a jaz između bogatih i siromašnih postaje sve veći. Zbog toga svakih nekoliko godina u velikim gradovima (poput Pariza i Londona, ali i Antwerpena gdje živim) dolazi do ogromnih izljeva masovnog nasilja. Ljudi izlaze na ulice i uništavaju sve što im je na putu. Političari to nazivaju “besmislenim nasiljem”. To je simptomatično za kreativne gradove: sve veća razlika između bogatih i siromašnih, prekarizacija kreativnih radnika, rastakanje srednje klase. Kako bude rasla ekonomska nejednakost, tako će rasti i tzv. “besmisleno nasilje”.

KP: Kreativni radnici i umjetnici u cijeloj Europi žive u prekarnim uvjetima. Uspijevaju li ipak pronaći neki oblik otpora ovom tržišnom pritisku?

Intervjuirali smo umjetnike, ali i komercijalne kreativce: arhitekte, dizajnere, ljude iz modne industrije… Često bi nam rekli da im fali nešto kako bi svoj rad mogli učiniti održivim. Recimo, jako im nedostaju odnosi povjerenja. Da bi mogli dobiti ili razmjenjivati ideje, trebaju bliske odnose sa svojim kolegama bez osjećaja da se međusobno natječu. Ali u neoliberalnom sistemu kolege se natječu (čak i kad se prijavljuju za javnu potporu) zbog čega često jedni od drugih skrivaju svoja promišljanja i najbolje ideje. Ljudima je također potreban prostor koji mogu dijeliti. Život u gradu je preskup, trebaju im jeftini radni prostori.

Tako smo počeli razmišljati o nekom sveobuhvatnom konceptu koji bi opisao ovu potrebu za dijeljenjem. Pronašli smo to u staroj ideji zajedničkih dobara (commons) iz 15. stoljeća. Tad bi se ljudi našli na zajedničkom prostoru i razmjenjivali robu. To je bilo regulirano, a razmjena se nije temeljila na novcu nego na recipročnosti: ja tebi dam nešto, ti meni nešto vratiš. Onda smo počeli istraživati i otkrili smo da stotine organizacija danas rade po tom principu (mnoge organizacije i članci o zajedničkim dobrima mogu se pronaći na web stranici Peer 2 Peer Foundation). Tako možeš besplatno koristiti studio, možeš biti i njegov suvlasnik, ali nakon korištenja trebaš nešto vratiti zajednici. Novac može biti uključen, ali samo kao sredstvo razmjene, ne za stvaranje profita.

U našoj knjizi pisali smo o mnogim takvim organizacijama kao što su Recetas Urbanas iz Seville ili Splendor iz Amsterdama. Splendor je koncertni prostor u vlasništvu i pod upravom skupine od 50 glazbenika. U upravljanju postoji samo jedno pravilo: svi članovi tijekom godine dobiju isti broj dana kada mogu organizirati kakve god koncerte žele. Svi imaju jednaka prava, novac ne igra ulogu. I nikad se ne raspravlja o umjetničkoj kvaliteti – glazbenici samo dijele prostor, a svaki od njih može ga koristiti za bilo koji tip glazbe.

KP: To me podsjeća na Kinoklub Zagreb koji također članovima besplatno posuđuje filmsku opremu neovisno o umjetničkoj kvaliteti filma koji rade.

Razlika je u tome što se Kinoklub Zagreb javno financira. Zajednička dobra su svojevrsni treći prostor, između tržišta i države, iako se zapravo dijelom preklapaju i s jednim i s drugim. Predivan primjer je napuljsko kazalište l’Asilo. Funkciju umjetničkog direktora zapravo vrši vijeće. Ljudi se nalaze svaki ponedjeljak popodne da bi raspravljali i odlučivali o programu, a bilo tko može ući i sudjelovati u radu vijeća. Možeš doći, predložiti nešto, zatražiti dvoranu na korištenje i raspravljati s drugima. Tako se može dogoditi da vrlo poznati filmski redatelj želi koristiti kazalište za svoje snimanje, no mora se dogovoriti s lokalnom cirkuskom grupom koja želi imati svoju izvedbu u isto vrijeme.

KP: Zajednička dobra su već poznati koncept koji je prisutan u našoj svakodnevici čak i kad toga nismo svjesni. Međutim u svojoj knjizi uvodite novi koncept komonizma kao ideologije. Kako ste napravili skok sa zajedničkih dobara na komonizam?

Razlikujem četiri stvari: zajednička dobra (commons), korisnike zajedničkih dobara (commoners), razmjenu zajedničkih dobara (commoning) i komonizam (commonism). Zajednička dobra se zapravo temelje na knjizi Elinor Ostrom Upravljanje zajedničkim dobrima iz 1990. Ostrom je ekonomistica koja je za svoj rad na zajedničkim dobrima dobila Nobelovu nagradu 2009. godine, netom nakon što je počela globalna financijska kriza. Iz ekonomske perspektive, zajednička dobra su zajednički zbir resursa, bilo nematerijalnih (kulturnih) bilo materijalnih. Onda imate njihove korisnike, ljude koji žele nešto dijeliti, bez plaćanja i ugovorne obaveze. Zatim imate razmjenu, implicitnu ili eksplicitnu regulaciju dijeljenja. Jedno vrlo važno pravilo razmjene je recipročnost. I tako dolazimo do četvrtog elementa, komonizma. Sve ove prakse mogu se ostvariti samo ako vjerujete u društvene odnose, baš kao što neoliberalizam vjeruje da je slobodno tržište najbolja vrsta ekonomskih odnosa.

Komonisti ne vide ekonomiju kao društvenu bazu – kako je to smatrao Marx, ali i kako su to vidjeli neoliberali – nego vide kulturu kao bazu. Ovdje pod kulturom mislim na ogroman skup znakova kojima možete označiti sebe ili svoj kontekst. To je moćno sredstvo za davanje značenja sebi i društvu. Sve je uključeno u označavanje, a i ekonomija je proces davanja značenja, baziran na kulturi. Kad to shvatite, onda možete pokušati dati značenje tom procesu na drugačiji način, možete se zapitati što je ekonomija i kakvi su sve ekonomski odnosi mogući. Nemam ništa protiv ekonomije, ali kultura je ta koja nam omogućuje da je dovedemo u pitanje i da osmislimo alternativne ekonomije.

Komonizam je stoga ideologija koja predlaže drugačije društvene odnose. Jedino što nas može potaknuti da nešto želimo i radimo je uvjerenje. Treba nam ideologija. Naravno, svjestan sam problematičnih strana ideologija, ali istovremeno vidim i da nam one trebaju. Trebaš vjerovati i trebaš znati da vjeruješ. Također, valja naglasiti da su ovakvi sustavi uvjerenja ujedno i samoispunjujuća proročanstva. Ako vjerujemo da društvene odnose treba regulirati slobodno tržište, to će se ostvariti. Komonizam je uvjerenje da su društveni odnosi temeljeni na recipročnosti i slobodnoj razmjeni bolji od neoliberalnih odnosa. Ako to vjerujemo i ako se ponašamo u skladu s time, stvarnost će se početi mijenjati u tom smjeru. Ideologija je performativna – navodi te da je izvodiš!

KP: Kad u svojoj knjizi pišete o tome da je kultura društvena baza, pozivate se na Gramscija koji tvrdi da sustavi uvjerenja nisu fiksirani za određene klase nego da se distribuiraju preko diskursa ili kulture. Smatrate li da se komonizam može proširiti među širom populacijom? Ili se možda širi upravo sada, dok vodimo ovaj razgovor?

Zajednička dobra sad su izrazito u trendu, bujaju posvuda. Pritom je zanimljivo da nisu samo dio lijevih politika, nego i desnice. Prva belgijska stranka koja je organizirala konferenciju o zajedničkim dobrima bila je liberalna stranka (jer i liberalni kapitalizam preuzima resurse koji proizlaze iz zajedničkih dobara). Potreba za društvenim odnosima van tržišne regulacije sad se pojavljuje svuda, čak i u konzervativnim i kršćanskim krugovima. Cijeli taj bum vezan je uz osjećaj da su kompetitivni tržišni odnosi uništili nešto bitno. Neki na to reagiraju reakcionarno, sa željom da se vrate u zajednicu iz prošlosti, a neki progresivno. Zajednička dobra pripadaju tom fenomenu.

Mimo tržišta, europska politika svela se na upravljanje obilježeno nepovjerenjem, a ljudi žele odnose povjerenja. Recimo, ako vaš rad financira Kreativna Europa, morate dostaviti ogromnu količinu izvještaja jer ne postoji povjerenje da ćete odraditi svoj posao. Kao profesor moram izvještavati koliko sam točno vremena proveo na pojedinom projektu, što nema nikakvog smisla. To je i jako skupo: 10 % budžeta Kreativne Europe troši se samo na izvještavanje. Isti trend prisutan je u obrazovanju, kulturi, zdravstvu, čak i u kirurgiji. Događa se na državnim i gradskim razinama. Naravno, izvještavanje je važno, ali ovakav tip izvještavanja je pogrešan jer potiče nepovjerenje. Ljudi se ne usuđuju preuzeti nikakav rizik jer strahuju da im izvještaji neće biti prihvaćeni. U šizofrenoj su situaciji da rade jednu stvar, a artikuliraju je na posve drugačiji način. Takvi odnosi sve blokiraju i moramo tome stvoriti protutežu.

KP: U predgovoru knjige otvoreno zauzimate stav spram svoje teme: “Muka nam je od neoliberalizma i njegovih perverznih mehanizama, vjerujemo da su prijedlozi commonersa mnogo prikladniji suvremenoj globalnoj stvarnosti i općem ljudskom stanju.” To je prilično neuobičajeno za akademski diskurs jer znanstvenici uglavnom tvrde da su neutralni. 

Kritiziram neoliberalizam skoro 15 godina i došao sam do točke u svom životu kad sam morao početi tražiti alternative. Konstantna kritika bez ikakve ideje alternative prilično me umorila i deprimirala. Stoga, nakon što sam 2014. objavio knjigu Kreativnost i drugi fundamentalizmi, zaključio sam da je kritici došao kraj (naravno, i dalje sam kritičan) i da se trebam fokusirati na rješenja, da trebam uložiti energiju u pronalaženje pozitivnih primjera, ideja budućnosti, možda čak i utopije. Tu je onda došao komonizam.

Zauzimanje stava bila je i gesta frustracije spram polja sociologije. Kad sociolozi pišu za A1 časopise, moraju iscrpno obrazložiti svoju metodologiju, no ono što zaboravljaju (i čak potiskuju) je iskreno navesti svoju ideološku poziciju u istraživanju. To se uvijek izbjegava, ali mislim da je za objektivan znanstveni rad vrlo važno definirati svoje stajalište. Recimo, ako kažete da pristupate određenoj temi iz pozicije ljevice, objektivniji ste nego ako se pretvarate da ste neutralni. Zato smo odmah u predgovoru radikalno rekli da vjerujemo u sustav zajedničkih dobara.

KP: Iako vjerujete u taj sustav, niste naivni i u svom radu navodite prijetnje komonizmu. Vanjske prijetnje su prilično očite – njih predstavljaju država i tržište – no koje su unutarnje prijetnje?

Istraživanjem raznih organizacija otkrili smo nekoliko unutarnjih prijetnji. Recimo, kako sam naveo, o programu napuljskog kazališta l’Asilo odlučuje vijeće koje je otvoreno svima. No tko zapravo sjedi u tom vijeću? Redom bijelci iz srednje klase. Stoga, iako je vijeće otvoreno, zapravo je ekskluzivno. Više je razloga tome, no prije svega je to zbog vremena. Tko stigne sjediti i raspravljati o programu? Oni ljudi koji u početku imaju dovoljno novca i slobodnog vremena. Uz to, raspravom u vijeću dominiraju ljudi koji su verbalno jaki. To su uglavnom obrazovani ljudi iz srednje klase.

Zajednička dobra mogu biti opasno slična mafiji. Recipročnost je također mafijaški princip – mafija isto funkcionira na principu neformalne ekonomije. I uvijek je tu prisutna famiglia: nepotizam može postati ogroman problem u organizacijama zajedničkih dobara. Stoga te organizacije lako mogu postati zatvorene zajednice. Recimo, amsterdamski Splendor može koristiti samo tih 50 muzičara jer prostor nije dovoljno velik za više članova, stoga većina organizacija ima maksimalno 50 članova. Open source i nematerijalni resursi mogu biti dostupni većim skupinama, no kad govorimo o fizičkim resursima poput zgrade, pristup je ograničen.

Postoji i bitna razlika između zajedničkih dobara i zajednice (community). Zajednica se uvijek temelji na nekom identitetu, na zajedničkim normama i vrijednostima zbog čega je zatvorena autsajderima. Ako korisnici zajedničkih dobara postanu zatvorena zajednica, praktički će postati isti kao privatni vlasnici, samo što se radi o kolektivnom privatnom vlasništvu. Zato je bitno to što organizacije poput Splendor nemaju kolektivni umjetnički identitet koji bi ograničavao njihove članove. Važno je da se zajednička dobra ne temelje na nekom identitetu, nego samo na potrebi za dijeljenjem resursa. Tako mogu ostati dostupna različitim identitetima.

KP: Doduše, to pitanje je uvijek prijeporno. Zajednička dobra su otvorena svima, no želimo li dijeliti resurse sa svima, čak i s našim protivnicima?

Da, komonizam zastupa dijeljenje sa svima, no u mnogim se vijećima oko ovog pitanja vode borbe i beskrajne rasprave. Mislim da, kao ljevičari i intelektualci, trebamo ostati otvoreni drugim stranama. Naravno, takav odnos treba se temeljiti na nekim principima, no važno je držati prostor za dijalog otvorenim. Trebamo pričati s njima, održavati diskusiju. To može biti zanimljivo jer i s nacionalistima dijelimo neke vrijednosti koje se mogu vezati uz zajednička dobra. Naravno, mislim da oni te vrijednosti vode u krivom smjeru, no postoji preklapanje u uvjerenju da nam nedostaju društveni odnosi. Vjerujem da možemo djelomično uvjeriti naše protivnike u svoju stranu, ali da bismo to uspjeli, moramo ih shvatiti ozbiljno. Zaista vjerujem u taj agonistički model demokracije po kojem uvijek iznova treba pokušavati uvjeriti neistomišljenike i održavati komunikaciju. No, jednako sam tako pod utjecajem Julije Kristeve kad kaže da je Drugi uvijek unutar nas, dio je nas.

Također, smatram da nije održivo da organizaciju zajedničkih dobara čine isključivo umjetnici ili ljudi koji imaju isti identitet, vrijednosti i norme. Treba uključiti ljude iz drugih polja i ideologija: odvjetnike, ekonomiste, konzervativne i progresivne političare itd.

KP: Možda je još veći problem kako uključiti ljude koji se neće sami od sebe priključiti organizaciji. Drugim riječima, kako da zajednička dobra budu inkluzivna, a ne samo dostupna bijeloj srednjoj klasi?

Trenutno istražujemo razne strategije kako to postići, kako uključiti nižu klasu, neobrazovane, izbjeglice i druge skupine. U našim društvima postoje najmanje tri osnovna principa koja definiraju demokraciju. Na prvoj razini imamo klasičnu predstavničku demokraciju, a na idućoj razini je Habermasova deliberativna demokracija koja se svodi na razgovor. Mislim da se mnoge organizacije zajedničkih dobara temelje na deliberativnoj demokraciji: na pričanju, uvjeravanju, neslaganju, svađanju itd. Taj aspekt je vrlo važan, no da bi zajednička dobra bila otvorena svima, trebamo imati i agonistički princip (kako ga opisuje Chantal Mouffe).

Ne slažem se s Mouffe da bi cijela demokracija trebala biti agonistička, smatram da trebamo sva tri aspekta. Agonistički princip znači da stalno trebamo biti svjesni da je konsenzus postignut deliberativnom demokracijom uvijek konsenzus ljudi koji dijele iste vrijednosti. Trebamo osvijestiti da u svakom slučaju postoje ljudi koji ne govore, koji ne mogu sudjelovati u raspravi, ali koji se mogu izraziti na druge načine. Uloga je umjetnika da istraže i pronađu načine kako izraziti mišljenja i stavove bez pričanja (recimo, vizualnim putem).

Odličan primjer je Recetas Urbanas iz Seville. Oni su svoj rad započeli s vrlo zanimljivim intelektualnim diskusijama, no onda su počeli raditi i na fizičkim prostorima (recimo, gradili su škole). Tamo su bili i ljudi koji nisu htjeli raspravljati ni o čemu, ali su htjeli graditi. Oni su se demokratski jednostavno uključili  kroz gradnju – samo im je za to trebalo pružiti priliku. Trebamo pronalaziti različite, jednako vrijedne načine sudjelovanja. Gradnja škole čak može biti važnija od intelektualnog razgovora zbog čega nam škole trebaju!

Za mene se agonistička demokracija svodi na dijeljenje s ljudima s kojima ne dijeliš nužno iste vrijednosti, ideologiju ni kulturu. Živimo jedni kraj drugih. Možemo zajedno živjeti u istom gradu, a da nikad ne razgovaramo. I to je u redu! Ali možemo živjeti jedni kraj drugih. Također, agonistički princip omogućuje ljudima da postanu dio sustava kroz svoje djelovanje, ne nužno kroz govor ili kroz iznošenje uvjerljivih racionalnih argumenata. Na taj način osiguravamo da zajednička dobra uistinu ostanu otvorena.

Commons, zajednička prirodna i kulturna dobra jednako dostupna svim članovima društva, s naglaskom na zajednička dobra u urbanom kontekstu bila su tema seminara u organizaciji Instituta za političku ekologiju i Zelene europske fondacije. Seminar je organiziran kako bi se prezentirali i raspravili primjeri održivih zajedničkih prostora, institucija i infrastrukture u Europi i našoj regiji te predstavile neke od borbi za zajednička dobra u Madridu, Berlinu, Beogradu, Sarajevu, Mariboru i Zagrebu. Legalna dostupnost, ali i svijest o mogućnosti slobodnog korištenja javnih prostora posebno je važna u trenucima privatizacije, komodifikacije i komercijalizacije gradova koji kao kolektivna produkcija u njemu živućih ljudi, predstavljaju commonse kao takve.

Lucia Lois iz višenamjenskog samoupravljačkog autonomnog prostora El Patio Maravillas na seminaru je pričala o madridskom skvoterskom pokretu koji skvotanje koristi kao oruđe zbog potrebe za praznim prostorom, ali i za lociranje napuštenih i iskoristivih prostora diljem grada. Djeluju tako da zauzmu neku napuštenu zgradu i otvore ju lokalnoj zajednici za različite sadržaje. Na žalost, takve aktivnosti ograničenog su roka trajanja zato što ih prije ili kasnije, u trenutku kada privatni investitor ili grad zgradu odluči podrediti komercijalnom interesu, policija izbaci iz zauzetog prostora. Lois ističe kako takvu situaciju ne smatraju idealnom, zbog čega je jedan od njihovih ciljeva legalizacija, odnosno stavljanje društvenih aktivnosti u skvotiranim prostorima unutar zakona. 

El Patio Maravillas od početka se želio pozicionirati kao politički pokret i otvarati pitanja o zajedničkim dobrima. Na lokalnim izborima u Madridu 2015. godine odlučili su se pridružiti platformi Ahora Madrid, kada je predstavnica koalicije Manuela Carmena postala gradonačelnicom. Iako sama organizacija El Patio Maravillas nije dio platforme, neki njeni članovi postali su gradski zastupnici, zbog čega je Lois imala priliku pričati o zamkama političkog djelovanja “iz unutra”. Njihov cilj stvoriti je legalni okvir unutar kojeg bilo tko može zatražiti slobodan prostor za okupaciju i rad, no u djelovanju javnih institucija ima jako malo mjesta za javna dobra, tvrdi Lois. Problem je i činjenica da je većina pogodnih prostora već privatizirana, a spominjala je i problem prioritiziranja aktivnosti unutar širokih koalicija. Zajednički prostori tako nisu pri vrhu liste prioriteta trenutne koalicije, dok istovremeno unutar vlasti ne mogu biti do kraja radikalni.

Marco Clausen predstavio je Nachbar­schafts­akademie, samoorganiziranu otvorenu platformu za urbano i ruralno dijeljenje znanja, kulturne prakse i aktivizam. Objasnio je kako su urbanistički planovi iz doba modernizma omogućili stvaranje slobodnih prostora na ondašnjim granicama Berlina, pa tako i praznu parcelu gdje se danas nalazi njihov vrt. Nakon krize u građevinskoj industriji 2009. godine u gradu je nastao vakuum neiskorištenih prostora, a jedan takav unajmila je njihova organizacija kao privatni entitet, no ostavili su ga otvorenim svima za različite načine upotrebe, pogotovo ako je riječ o neprofitnim i aktivnostima vezanim za učenje. Prostor tako dijeli više različitih korisnika koji se samostalno financiraju. 

Nakon što se tržište nekretnina oporavilo, a zbog aktivnosti vrta prostor u njegovoj okolici je gentrificiran, parcela je ponovno dobila veliku vrijednost, kao i stanovi u blizini. Vrt je s vremenom postao jako popularan pa unatoč tome što mu je više puta prijetilo zatvaranje, lako ga je održavati na životu jer im u tome pomažu čak i mediji. Ipak, Clausen smatra da je došlo vrijeme kada takve stvari više ne mogu operirati u “zrakopraznom prostoru”. “U današnjim situacijama vlasništva samo se privatno nešto može posjedovati pa to onda otvoriti zajedničkoj upotrebi. U Njemačkoj nam treba zajedničko vlasništvo i također ne smijemo dopustiti da nitko drugi od takvog djelovanja profitira”, zaključuje Clausen. 

Iz regionalne borbe za zajednička dobra Iva Čukić iz Ministarstva prostora predstavila je pokret Ne davimo Beograd koji se bori protiv devastacije centra grada u svrhu krupnog kapitala i privatnih investitora, a koji smo detaljno pratili. Pokret je također utjecao na stvaranje Građanskog fronta koji okuplja inicijative iz drugih gradova Srbije s različitim fokusima borbe za zajednička dobra. Možda još zanimljiviji bio je primjer građanske inicijative iz Sarajeva koja je početkom 2016. godine započela borbu Ne damo našu bolnicu! kojom se opiru privatizaciji jedine javne bolnice u gradu. U početku je akcije organiziralo desetak ljudi bez sredstava, no uspjeli su proizvesti atmosferu u kojoj su se građani osjećali slobodni doći i sudjelovati, a u prosvjedima im se pridružilo i osoblje bolnice. Za sada su se akcije pokazale uspješne, no Alma Midžić najavljuje kako sljedeće godine “slijedi pakao jer se očekuje privatizacija zdravstvenog sustava”. Ipak, nadaju se uspjehu i to isključivo zbog velikog broja političkih opcija koje međusobno ne surađuju i teško im je donositi bilo kakve odluke. O ostalim pokretima za zajednička dobra na tom području Midžić kaže da su još uvijek u eksperimentalnoj fazi.

Matic Primc objasnio je kako je nastala Inicijativa Mestni zbor u Mariboru koja istovremeno predstavlja aktivni politički angažman i nestranačku, grassroots snagu zajednice. Inicijativa je izrasla iz velikih slovenskih prosvjeda koji su počeli baš u Mariboru zbog korumpirane lokalne uprave, a danas okuplja samoorganizirane zajednice koje održavaju tjedne sastanke na razini gradskih četvrti na kojima se donose odluke o kvartovskim aktivnostima. Sastanci su nehijerarhijski, a odluke se donose isključivo konsenzusom zbog čega su procesi odlučivanja često iscrpljujući i dugački, no sa samopouzdanjem građana da zajednički mogu promijeniti vlastitu okolinu i prijedlozi aktivnosti postali su sve kompleksniji, kaže Primc. Hrvatski kontekst borbe za zajednička dobra ukratko je predstavilo više sudionika iz različitih organizacija i pokreta na raspravi koja je uslijedila, a za koju na žalost nije ostalo više vremena da bi se dotaknulo njihove uspješnosti i budućih ciljeva. Tako je seminar završio tek kao uvodna diskusija za neka buduća promišljanja zajedničkih dobara u urbanim i drugim kontekstima.

Seminar Urbana zajednička dobra – zajednički grad, u organizaciji Instituta za političku ekologiju i Zelene europske fondacije, predstavit će 9. studenog u dvorani Müller (Kino Europa, Varšavska 3) niz primjera zajedničke upravljačke prakse i borbe za zajednička dobra diljem Europe, od Madrida i Berlina, preko Beograda i Sarajeva, do Maribora i Zagreba. Također, kako se ističe u pozivu, seminar bi trebao “pružiti prostor za razmjenu izazova u raznim praksama zajedničkog urbanog upravljanja kao i za razmjenu konfrontacijskih taktika protiv ograđivanja gradskih zajedničkih dobara i privatizacije gradskih javnih dobara”.

Tomislav Tomašević iz Instituta za političku ekologiju otvorit će seminar uvodnim izlaganje naslovljenim Koncept i praksa urbanih zajedničkih dobara, a potom će Lucia Lois iz višenamjenskog samoupravljačkog autonomnog prostora El Patio Maravillas i Marco Clausen iz Nachbar­schafts­akademie, samoorganizirane otvorene platforme za urbano i ruralno diljenje znanja, kulturne prakse i aktivizivam, razjasniti kako stvari stoje s praksama urbanih zajedničkih dobara u Madridu i Berlinu. Iva Čukić iz Ministarstva prostora, Alma Midžić iz Crvene i Matic Primc iz Iniciative mestni zbor na primjeru Beograda, Sarajeva i Maribora će govoriti o tome kako funkcionira zajednički grad, a seminar će završiti diskusijom posvećenom unaprijeđenju urbanih zajedničkih dobara u lokalnom kontekstu u kojoj će sudjelovati Iva Marčetić, Mislav Žitko, Dušica Radojčić, Teodor Celakoski, Janja Sesar, Enes Ćerimagić, Iris Beneš, Svibor Jančić, Cvijeta Bišćević i Nikola Zdunić. 

Cilj ovog seminara je, kako ističi urganizatoru, među lokalnim sudionicima potaknuti debatu kako da se modeli urbanih zajedničkih dobara i samoupravljanja umnože, unaprijede, podrže i zaštite u gradovima regije. Prema svemu sudeći, prakse su to koje sasvim uspješno funkcioniraju u nizu europskih gradova i nisu tek utopistička ideja bez utemeljenja u stvarnost: Atena ima mrežu solidarnosti koja omogućuje hranu, stanovanje i zdravstvene usluge onima pogođenima brutalnom politikom štednje, lokalna vlast u Bolonji omogućila je suradnju sa zajednicama u proizvodnji i obnovi urbanih zajedničkih dobara, građanska platforma “Barcelona zajedno”, uz pobjedu na lokalnim izborima, iza sebe ima i okvori za upravljanje urbanim zajedničkim dobrima u različitim sektorima. Na tom je tragu i nedavno pokrenuta Inicijativa za interkulturni društveni centar u Zagrebu, čiji je cilj uspostavljanje društveno-kulturnog centra kao integralnog modela koji odgovara na potrebe šireg civilnog društva i lokalne zajednice. 

Više informacija o seminaru Urbana zajednička dobra – zajednički grad potražite ovdje.  

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.