Piše: Igor Ružić

Iako se o Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca ne prestaje govoriti i pisati, sve drugo što se u tom dijelu hrvatskoga glumišta proizvodi osim Hrvatskoga glumišta ni hrvatsko glumište ni hrvatsku javnost ne zanima previše. Veliki šušur, naglo zanimanje medija i kafane za “događanje kazališta” u Rijeci, spalo je ipak na ta dva slova i ideološko razmimoilaženje koje kazalištu i pomaže i odmaže. Ostaje onaj drugi dio priče, koncertna aktivnost, rad Baleta, razne strategije pronalaženja nove publike… za koje između pjene i šamaranja nema puno mjesta. 

Nova premijera tamošnje Hrvatske drame, a i sam taj naziv “ustrojstvene jedinice” u novostvorenim okolnostima zvuči istodobno i kao vic i kao provokacija, zato je prije svega važna kao svojevrsni povratak u normalu. Ili barem onoliko normale koliko je u trenutnim odnosima između riječkog kazališta i “hrvatskog glumišta” normalno. Drugim riječima: premijere idu, ali nikoga nije briga. Osim one koji broje koliko je stavki iz “priloženog programa” i ostvareno ili onih koje i u kazalištu zanimaju samo gaće. Vincent, autorski projekt Olje Lozice, ipak nije samo još jedna repertoarna stavka. U kontekstu “predloženog i prihvaćenog programa” koji se oko svoje publike trudi, poetizirana priča o životu čovjeka s autističnim poremećajem i njegovom ne uvijek ugodnom putu kroz obiteljske i društvene datosti ipak je nešto važnija od uobičajene društvene angažiranosti i socijalne osjetljivosti “hrvatskoga glumišta”. Nova riječka premijera zato i jest dio programa Zajc off u sklopu kojeg predstave manjeg formata namijenjene mlađoj, manje tradicionalnoj i manje premijernoj publici, igraju na sceni Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku.

Olja Lozica nedvojbeno je zanimljivija pojava domaćeg kazališta, autorica koja izvana i iznutra vrlo zanimljivo “pliva” po domaćim repertoarima i još uvijek zapravo čeka veliku priliku, unatoč nagradama i sasvim solidnim projektima kojima je već nekoliko puta potvrdila reputaciju zanimljivog novog glasa, dovoljno konvencionalnog da zadovolji i publiku nezabrinutu za novokazališne ekscese i onu koja ipak želi nešto barem malo drukčije od izvedbene i sižejne ustaljenosti. Autorskim projektom Reces i ja u Teatru EXIT 2011., te ponovno autorskim Sada je, zapravo, sve dobro u Zagrebačkom kazalištu mladih, uspjela je osvojiti i žirije Marulićevih dana, dok je Nagradu hrvatskoga glumišta dobila za dramatizaciju i adaptaciju zapisa Ivana Kovačića u predstavi Smij i suze starega Splita. Sasvim različite poetičke linije, na koje je bila prisiljena ili je na njih pristajala prikupljajući iskustvo šegrtovanjem, i dalje su okosnica njezinog dramaturškog, a onda i režijskog rada. 

S jedne je strane čvrsti realizam mediteranski začinjen ironijom i ludizmom, s druge želja da se društveni ili problem pojedinca scenski rastvori u drukčijem ključu, istodobno prepoznatljivom i začudnom. Zato je, na primjer, prozu Ranka Marinkovića prevela u neverbalni teatar i prvacima zagrebačkog HNK, vjerojatno prvi put nakon diplome, oduzela riječ i vratila ih, s popriličnim uspjehom, u tijelo. S druge strane, dramaturški talent ne samo u obradi tuđih materijala nego i u kreiranju potpuno vlastitog, pokazala je možda i najbolje malom i gotovo nevidljivom predstavom dubrovačkog Kazališta Marina Držića Prasac koji gleda u sunce. Obiteljska kronika raspadanja uslijed potrage oca za samim sobom te pripadajuća stvaranja i oprosti emocionalnih dugova, svojevrsni je zametak iz kojeg treba gledati i Vincenta, iako je riječ o sasvim različitim projektima. Afirmacija samosvojnosti u Prascu, čak i ukoliko je cijena odlučni korak pojedinca kojim “izdaje” obitelj i sintagmatske “najmilije”, jedan je od načina kako se može čitati i začudni životni put naslovnog lika najnovije riječke predstave. 

Skrojen kao kronika koja Vincenta prati od rođenja u zbjegu tijekom Drugoga svjetskog rata, preko povratka u domovinu i pogreške u najprije blago nametnutoj socijalizaciji a kasnije i institucionalno brutalnoj ekskomunikaciji, Vincent se kao drama jedva drži na okupu. Prvi dio s rođenjem u El Shattu svodi se na zaigrani kolektivizam i izvedbeno je na tragu teatra Renea Medvešeka, ali smrt majke daje mu notu koja najavljuje mračnije tonove ostatka predstave. Povratak u neimenovani “priobalni grad” donosi nove okolnosti, prva očeva nesnalaženja i polagano psihičko i fizičko udaljavanje od sina uslijed novog braka sa situiranom ali hladnom prodavačicom mješovite robe. Gradacija kroz sve prisutniju Vincentovu nefunkcionalnost uslijed njegove sve češće i izgovorene “neuobičajenosti”, vodi institucionalizaciji dječaka koji to više nije, iako to nikada neće prestati biti. Iza rešetaka odvija se očekivana drama, nasije i represija uzrokovana krajnjim nerazumijevanjem takozvanog stručnog osoblja za potrebe i mogućnosti štićenika. Sve do tog trenutka predstava prati gotovo očekivani razvoj, humorni elementi sve više prostora ostavljaju prizorima nasilja i nesreće, ali obrat donosi “oslobođenje” u vidu raspuštanja klinike i Vincentove “slučajne slobode”. Tek tada predstava koja se hranila stereotipiziranim rješenjima i citatima, postaje “svoja”, a redateljica/autorica, zajedno s dramaturgom Matkom Botićem, ostavlja mogućnost drukčijeg i zasluženog epiloga, dovoljno “sretnog” da publika suzne rupčiće vrati u džepove i dovoljno nevjerojatnog da sve bude jasno, iako je sve potpuno nejasno. 

Gorko-slatkom kombinacijom humora i tragičnosti, Vincent publiku sve do tog trenutka izaziva, s obje strane afektivnog spektra. Prizori kolektiviteta u zbjegu karikirani su i pretjerani, simbolika rođenja na pustinjskom pijesku pretenciozna, svakodnevni nesporazumi odrastanja nalik slepstiku ili kvalitetnijoj produkciji za djecu. Naprotiv, mučni prizori institucionalnog podvrgavanja pravilima i sadizma apsolutne vlasti, što medicinsko osoblje u takvim slučajevima “leta iznad kukavičjeg gnijezda” uvijek jest, izazivaju također jednostranu i programiranu reakciju. Crno-bijelom rasteru predstave zato boju daje tek završni prizor, kad i realizam i karikatura nestaju u korist neočekivanog, nerealnog i priželjkivanog. Poučavanje i moralna gimnastika u tom času prestaju i kazalište postaje mjesto slobode, kako za jedinog važnog protagonista tako i za svakog gledatelja ponaosob. I idealiziranje i zbiljski potencijal priče tada postaju nevažni, a sve dramaturške nedosljednosti zanemarive, jer kad se predstava izvuče iz svojih zadanosti, ostaje ono što je i željela biti: zagovor zbilje drukčijeg i, samim time, drukčije zbilje. 

Ansamblu riječke Hrvatske drame u ovom projektu bilo je, čini se, lako igrati: Tanja Smoje i Damir Orlić izložili su puninu svojih komičnih potencijala, Olivera Baljak mogućnost transformacije, a Nika Mišković brzog i efektnog gega. Nikola Nedić još je na početku karijere, ali već zadobiva konkretne scenske karakteristike, dok je Jasmin Mekić uspio izbjeći barem dio klišejiziranosti u zadacima koji to gotovo zahtijevaju. Ipak, predstava ima samo jednog pravog izvođača, nedavno umirovljenog riječkog prvaka Zdenka Botića, čija kreacija podjednako duguje njegovom iskustvu i vještini kao i redateljičinoj zamisli da apartnost na pozornici djeluje drugim sredstvima od naučenih gesti ili navučenog smiješka. Vincent Zdenka Botića doslovno i jest nešto drugo, pisan velikim ili malim početnim slovom, upravo zato jer je ovdje vještina u podređena svijesti o ulozi, a ne obrnuto. Upravo ta svijest daje specifični višak ovoj predstavi, tek naznačen posljednjim prizorom kad se kazališna iluzija pretvori u istinu vjerodostojniju i od kazališta i od njegovog (zbiljskog?) dvojnika. Razrješenje ovu predstavu čini jedinstvenom, sasvim izvan bilo kojeg spektra, pa i onog “hrvatskoga glumišta”.