Integralni dio zagrebačkog gradskog tkiva, kao i drugih hrvatskih, odnosno bivših jugoslavenskih gradova, čini baština infrastrukture industrijskih kompleksa – poput TEŽ-a ili Gredelja – i kompleksa posebnih namjena – poput Velesajma, Jadran filma ili Brodarskog instituta koji je u zadnje dvije godine uslijed likvidacije intenzivnije ušao u fokus javnosti. Sasvim je jasno da nestanak originalnih funkcija tih kompleksa nije proizvod samo “prirodnog” gašenja pojedinih industrija, nego razlog leži u tranzicijskim politikama i njima svojstvenoj špekulaciji. Te modernističke “dragulje” često odlikuje arhitektonska izvrsnost koju prati razrađeno urbanističko i krajobrazno uređenje, za današnje vrijeme nezamisliva praksa. Nažalost, prati ih i sustavno višedesetljetno propadanje i sijaset obično proizvoljnih ideja za njihovu prenamjenu analiziranih u raznim prostornim studijama koje rijetko postanu dostupne široj javnosti.

Pogled u prošlost s vizijom

Naime, ukorak s poslijeratnim industrijskim razvojem socijalističke Jugoslavije odvijala se strukovna polemika o ulozi arhitekta u projektiranju industrijskih objekata i inzistiranje na estetskoj projektantskoj vrijednosti, naspram zadovoljavanja isključivo tehničkih potreba nekog industrijskog pogona, pa čak i socijalnih potreba radnika. Možda najbolje tu tendenciju i duh vremena dočarava predstavnik katedre za industrijsku arhitekturu Stjepan Gomboš 1950. u časopisu Arhitektura: “Arhitekt treba da zadovolji i može zadovoljiti zahtjevima svih drugih funkcija kvalitetne građevine, jer svaka kvalitetna građevina ima osim pogonskih funkcija još druge funkcije. Ona mora reprezentirati odgovarajući atribut urbanističkim rješenjima šire i uže okolice. Konačno, ona ima da predstavlja arhitektonsku estetsku vrijednost, bez obzira da li je objekt na eksponiranom položaju, i bez obzira na to tko hoće da vidi ili tko gleda odnosnu građevinu.”

Iako Brodarski institut, kao ustanova koja se bavila razvojem brodograđevne znanosti i sredstava naoružanja i ratne tehnike, kategorički pripada objektima posebne namjene, tipološki je izuzetan primjer takvog projektantskog pristupa. Kao dio poslijeratne obnove javlja se potreba za ulaganjem u praktički nepostojeću  brodograđevnu industriju i brodogradilišta koja su uništena ili izrazito oštećena, što za potrebe ratne mornarice, što za razvoj jedne od bitnijih nacionalnih privrednih grana. Prvi idejni projekt zgrada i bazena 1949. izrađuje direktor hamburškog brodograđevnog instituta, no uskoro se Centralna uprava brodogradnje odlučuje projekte za bazene izgraditi u zemlji, pri čemu građevinske radove izvode lokalna poduzeća u razvoju, dok iz inozemstva nabavljaju samo specijalnu opremu. Tada se donosi i odluka da Brodarski institut bude lociran u Zagrebu – najviše zbog njegovog značaja u znanstvenom području i povezanosti s tehničkim fakultetima u razvoju. Dodatno, lokacija odabrana za institut, praktički na obodu grada, primarni je razlog za povlačenje infrastrukture južno od Save koja je kasnije ključna i za izgradnju zagrebačkog Velesajma.

Projekte zgrada Brodarskog instituta izrađuje Arhitektonski biro Haberle i Inženjersko-projektni zavod iz Zagreba. Naime, Marijan Haberle iskusni je afirmirani arhitekt međuraća koji tridesetih godina prošlog stoljeća sudjeluje u nizu arhitektonsko-urbanističkih natječaja i projektiranju zahtjevnijih kompleksa poput Zagrebačkog zbora (preteče Velesajma, koji se nalazio na lokaciji današnjeg Studentskog centra) što ga čini i kvalificiranim nositeljem tog kapitalnog projekta. Do 1959. prema paviljonskom modelu u fazama nastaju pojedini dijelovi tog reprezentativnog sklopa, koji se programski sastoji od upravne zgrade, četiri hidrodinamička bazena, dva kavitacijska tunela i mnogobrojnih laboratorija od kojih je bitno napomenuti jedinstvenu krovnu konstrukciju kružnog bazena mostograditelja Krunoslava Tonkovića.

Od perjanice do balasta

Ukratko, prostorna priča o Brodarskom institutu zadnja tri desetljeća najviše postoji u kategoriji “jeste li znali” razgovora, budući da je informacija da se u centru Sigeta nalaze tri bazena teško pojmljivih proporcija i da je to mjesto na kojem je sastavljena jugoslavenska podmornica doista nadrealna. Druga strana priče je ona u kojoj je izgradnja jedne od najmodernijih ustanova tog tipa bila samo osnova za proizvodnju znanja koja je vremenom dosegla razinu znanstveno-istraživačke institucije.

Uz takvu infrastrukturu i potencijal nakupljenog znanja razumno bi bilo očekivati da će hrvatske državne politike poticati daljnji razvoj i očuvanje brodarske industrije, pa time i tog relevantnog objekta, no trideset godina trajalo je usporeno gašenje finalizirano likvidacijskim postupkom 2021. godine. Nekadašnja ledina koja je okruživala Brodarski institut sada je visoko urbanizirani prostor, a sama parcela na kojoj se nalazi, zahvaljujući pejsažnom rješenju Mire Halambek-Wenzler koje je njegovano desetljećima dobila je atribut “botaničkog vrta Novog Zagreba”. Tijekom razgovora o likvidacijskom postupku s predstavnicom radnika u jednoj televizijskoj emisiji novinar je izrekao presudni poražavajući rezime odnosa prema takvim objektima – “možda Brodarski institut ima tu nesreću da se nalazi na atraktivnoj građevinskoj lokaciji”.

Povod takvom zaključku bila je odluka vlade koja pri likvidacijskoj postupku izražava interes za procijenjenom vrijednosti nekretnine i, još bitnije, samog zemljišta u vlasništvu Instituta (cca 300 milijuna kuna), zanemarujući pri procjeni sve tehnološke kvalitete objekta i znanja radnika. U toj odluci nema ničeg začuđujućeg, uzmemo li u obzir današnji duh vremena u kojem ne postoji iskaz interesa države za održavanjem industrija nositeljica nekadašnjeg razvoja na ovim prostorima – poput brodograđevne industrije – već se poseže za trgovinom zemljištem i nekretninama kao mrtvim balastom. Dodatno, urbanistička tendencija razvoja suvremenih gradova leži u izmještanju preostalih mrvica industrije u zone van grada, što je postao općeprihvaćeni argument koji u lokalnom kontekstu opravdava gašenje institucija.

No Brodarski institut zbog svoje urbanističko-arhitektonske kvalitete, koja proizlazi iz ranije navedenih tendencija projektiranja socijalističke arhitekture specifičnih kompleksa, danas ima status zaštićenog kulturnog dobra, što je jedina prepreka tome on da postane isključivo atraktivna lokacija za prodaju. Nažalost, taj status ne sprječava mogućnost promjene namjene, kao ni prenamjenu u potpuno drukčijim okvirima korištenja – primjerice u komercijalnu svrhu – već samo osigurava “zaštitu, čuvanje i uređenje vrijednosti kompleksa kao cjeline i očuvanje izvornog oblikovanja građevina”. 

U posljednjih godinu dana dogodila su se dva kulturna događanja na prostoru Brodarskog instituta – predstava Zločin na kozjem otoku u produkciji HNK-a i šetnja institutom u organizaciji Mapiranja Trešnjevke povodom izložbe o Marijanu Haberleu u Galeriji Modulor – koja su otvorile pitanje dostupnosti perivoja široj javnosti. Unatoč velikoj zainteresiranosti, kompleks je i dalje zatvoren, a sudbina mu još nije izvjesna. U uvodu navedeni kompleksi u gradskoj strukturi i dalje stoje u sličnom statusu razmatranja njihove prenamjene i njihove nove uloge u gradskom tkivu. Kao i kod njih, a još intenzivnije kao kod specifičnog objekta koji je proizvodio znanje poput Brodarskog instituta, nije potrebno samo tražiti načine kako ih najjednostavnije iskoristiti, nego načine da taj prostor može služiti gradu i građanima barem približno na razini na kojoj im je doprinosio u svojoj recentnoj povijesti. Zasad se u zagrebačkoj gradskoj strukturi ne možemo osvrnuti na dobar primjer takve prenamjene, već samo na građansko agitiranje za njihovu zaštitu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U subotu, 7. svibnja  od 17 do 19 sati održat će se prvi ovogodišnji peripatetički format pod nazivom Upoznajmo (bolje) Zagrebački velesajam!. Šetnju će voditi Sonja Leboš, urbana antropologinja, koja će građane upoznati s osnovama povijesnog urbanog razvoja Zagrebačkog velesajma, i s njegovim značajem za metabolizam grada, kako onaj uobičajeni, tako i onaj “izvanredni” koji se otkriva u slučaju prirodnih nepogoda i drugih društvenih kriza.

“Novi Zagreb počeo je rasti upravo zahvaljujući infrastrukturi Zagrebačkog velesajma. Nekad jedan od najvećih međunarodnih sajmova u Evropi, mjesto izvanrednih primjeraka modernističke arhitekture, susreta Istoka i Zapada, danas podiskorišten i brojnih zapuštenih paviljona, ipak ostaje važnim prostornim, kulturnim i ekonomskim resursom Zagreba”, stoji u najavi događanja.

Uz istraživanje arhitektonskog, kulturnog i društvenog nasljeđa Velesajma, Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja poziva građane i građanke da svojim vlastitim sjećanjima, fotografijama, razglednicima ili snimkama pridonesu stvaranju Arhiva Zagrebačkog velesajma.

Osim ovog peripatetičkog formata te poziva za participaciju u stvaranju Arhiva Velesajma, UIII poziva i na sudjelovanje u besplatnim radionicama koje će kao svoj polazište imati temu Zagrebačkog velesajma, a održavaju se u svibnju i lipnju u Centru za kulturu Novi Zagreb u Remetincu.

Za dodatne informacije o radionicama i drugim programima UIII-a, posjetite službene stranice Udruge.

Za početak, kako su izgledale one ‘dvije minute’? U remetinečkom centru, konstruktivno smo se socijalizirali na zadanu temu. Ivan Marušić Klif kompilirao je desetak arhivskih filmova raznih žanrova i obložio dvoranu projekcijama. Martin u oblacima, Tito i Jovanka, Holjevac i funkcionari, parni kotlovi i traktori, trećesvjetske folklorne smotre i znatiželjne mase defilirale su oko nas, seleći fokus sa zajedničkog mjesta radnje u druga vremena radnje. Jednostavna ambijentalna instalacija nadomjestila je tako ključni element koji nedostaje – doživljaj kolektiviteta – za nas tek 4, 5 namjernika koji smo se zbog Velesajma zaputili tog užarenog dana na pohabani rub planskog Zagreba. U ključnome smo se složili: veliko sajmište bilo je formativno iskustvo, intimno i generacijski, bilo da smo živjeli u susjedstvu ili putovali izdaleka, te u njemu lociramo rano mjesto internacionalizacije naših perifernih perspektiva – uzbudljivih a promašenih dječjih zamišljaja budućnosti. Dogodio nam se i programatski zaključak: ovaj kapital još nije mrtav, valjalo bi nešto poduzeti. Nismo naravno dokučili što, to duga projektna kompozicija tek treba utvrditi – održat će se tematske radionice, diskurzivne i umjetničke, oformit će se arhiv i istražiti filmski meta-kontekst, te sve garnirati velikim finalom u formi još nenapisane Opere (post-)commerciale (kojoj uz rezervu želim sretniji završetak od one kojom se nadahnjuje).

Odaziv od dvadesetak posjetitelja uvodnoga dana sasvim je pristojan, smatra Sonja Leboš, nesumnjivo iz bogatog kulturprojektnog iskustva. Ako vas taj broj ipak razočara, niste jedini: o tužnoj nesumjerljivosti interesa za Velesajam nekad i sad već je kritički pisano. Nasuprot tome, u sjećanju je i hepiend: nedavni nasrtaj Manhattana na Zagreb osujetilo je 10.000 građanskih podnesaka, što baca uistinu prosvijetljeni kontrast na skromna očekivanja od publike. Onih koji aktivno misle (bilo koji) svoj grad – dapače, ovaj kvart – ima na tisuće. Participativnim umjetničkim projektima, općenito, dade se štošta prigovoriti: od neoliberalnih kooptacija do autsorsanja društvenih problema u polje kulture ili, prema samoj Claire Bishop, proizvodnji “homeopatskih rješenja za sistemske probleme“, pa sve do anti-elitističkih prigovora, kako umjesto učinka na zajednicu polučuju tek projektnu samoreprodukciju autorima i uskom krugu art insajdera. I sve te kritike stoje, kao što su i univerzalne naravi, neovisne o žanru. Odavno je uostalom podučio Bourdieu da među kapitalima kulturni ima ulogu subfrakcije nad kojom dominiraju oni veći i moćniji, i naprosto je generacijski must upisati pesimizam u umjetnički pokušaj. Stoga bi generalno slab odaziv na umjetnički poziv bilo koje vrste – napose kada kao ovdje zasvijetli potencijal masovnog interesa – valjalo adresirati djelatno i mimo teorije (i to bi, idealno, bila velika tema kojom bi se kulturni radnici bavili na sustavan, kros-sektorski način).

Društveni značaj teme i faktor utjecaja sektora koji ga tematizira nisu međutim jedini u raskoraku. Radionice o prošlosti i budućnosti Velesajma i radovi koji će razmotriti mikro i makro aspekte njegove povijesti činili bi dio community arhiva, zasad nejasnog obličja. Arhivi zajednice – pojednostavljeno govoreći – nastaju kako bi ublažili pojedina socijalna odsustva, pohranjivali manjinska znanja, znanja malih ili marginalnih skupina čiju baštinu treba zaštititi od valjka ‘velike’ povijesti. Doista je zato neobičan slučaj kada se takvom arhivu dodijeli uloga prikupljanja memorije građana o preko pola milijuna kvadrata usred glavnoga grada, s vrhunskom arhitektonskom baštinom, velebnih dimenzija i povijesnog značaja. XXL mjerilo odnosi se dakako na parade kolektiviteta i transformativni učinak na milijunske mase – na tom mjestu i kroz taj format – te na još jedan rekord. Zenit Velesajma ujedno je zenit Zagreba na historijskoj lenti, u međunarodnim kulturnim, gospodarskim i političkim okvirima. Tadašnji Zagreb u svojoj – ostvarenoj – globalnoj ambiciji znatno nadilazi mjerilo suvremenoga grada. Unatoč tome, mimo disociranih tematizacija, poput iznimnih Betonskih spavača u jednoj epizodi ili ponekog izdvojenog članka o velesajamskoj arhitekturi, o ovoj temi nemamo sustavno istraživanje. Taj institucionalni propust postavlja visok zahtjev pred jedan projektni community arhiv. No nije takav nesrazmjer rijetkost na našoj umjetničkoj sceni: vakuum u kojem se mikro i makro susreću kako bi porodili za lokalni kontekst specifičan a groteskan paradoks i ranije su na svijet donosili i zapažene istraživačke i umjetničke rezultate.

Ovdje dakako govorimo o praznini nastaloj neartikuliranim odnosom prema ‘problematičnoj’ baštini iz razdoblja socijalističke modernizacije. Ne mislim pritom na (isto mahom neuspješne) pokušaje revitalizacije industrijskih objekata za ‘održive’ namjene, već na integralni odnos baštinjenja koji uključuje razmjenu i učenje – zdanje i upisano znanje – koje baštinske ustanove i službe trajno zaobilaze. Nesklonost modernizmu rezultat je i lokalno hladnog odnosa prema socijalističkoj prošlosti i globalne tendencije prema arhitektonskom nasljeđu, koju talijanski novinar i teoretičar Marco d’Eramo u svom heterodoksnom eseju naziva “kronološkim fundamentalizmom”, i s njim povezane fiksacije na što stariju i što turistički utrživiju baštinu. Pa ipak, nakon par desetljeća liminalnog nemrtvila naše industrijsko naslijeđe je tijekom 2010-ih generiralo zamjetan interes i za lokalnu umjetničku scenu specifičan fokus istraživanja, napose među autori_ca_ma mlađih generacija. Nesumnjivo dolazi kao odjek globalnog preispitivanja ekonomskih odnosa uslijed krize, dok u pogledu oštrenja fokusa prema industrijskoj kulturi valja podsjetiti i na jedan konkretan rasap – onaj zagrebačke tvornice Kamensko, koji je izazvao dotad neviđen bljesak umjetničke solidarnosti (ad hoc formatima, a kasnije kuriranim in situ komemoracijama, npr. od strane UrbanFestivala). Do danas možemo skicirati solidnu kroniku (polu)realiziranih projekata na međi umjetnosti, aktivizma i multidisciplinarnih istraživanja, dijelom i posveta memorijalnog karaktera – gotovo redovito od strane nezavisnih aktera, od kojih ćemo se ovdje prisjetiti nekih.

Prve koje su galerijski tretirale zanemarene aspekte naše moderne baštine su članice kustoskog kolektiva WHW. Premda se do 2018. temom industrije nisu sustavno bavile, 20 godina punktualne revalorizacije nasljeđa SFRJ zaslužuje uvodni spomen. Kustoski kolektiv koji je eksplicitno posvećen afirmaciji znanja o kulturi rada i industrije je BLOK, posebno kroz diskurzivne formate. Za primjer pak kako to izgleda kada se galerijsku kocku otvori istraživanju industrijske povijesti u linearnom formatu opet smo u Galeriji Nova. Istraživanje Grupe Borovo (Sven Cvek, Snježana Ivčić i Jasna Račić) su 2016. Katerina Duda i Mirna Rul prilagodile u izložbu Kome treba poduzeće? Kombinat Borovo 1988.–1991. Izvan Zagreba, veći je broj zapaženih prostorno-specifičnih projekata, kao neposredan ishod socijalnih degradacija koje su u tim sredinama pratile gašenje lokalnih giganata. Festival Željezara Sisak inicirao je 2014. Marijan Crtalić, oslanjajući se na umjetničke temelje koje je tvornica otprije položila. Kao središnji međunarodni događaj profilira se Bijenale industrijske umjetnosti – produkt mikro-lokalne valorizacije rudarske kulture, na sceni utjelovljene u Labin Art Expressu. Kurirani mega event se napaja i brendira industrijskom idejom, iako koncepcijski i tematski dobrim dijelom izlazi iz tog prostora. Druge inicijative ostaju u izvornom arealu te adresiraju formativne učinke industrije na identitete zajednicâ, npr. emancipaciju radništva, posebno ženskoga rada (istraživanje Dragane Modrić, Jelene Pavlinušić i Nikole Križanca o sinjskoj Dalmatinki ili ono Marije Borovičkić i Lee Vene u sklopu Sive zone na Korčuli). Kompleksnošću participativne i prezentacijske forme, kao i rijetkim institucionalnim ko-autorstvom (Tehničkog muzeja Nikola Tesla i Tekstilno-tehnološkog fakulteta te brojnih suradnika), izdvojio se projekt Skrojene budućnosti?. O njemu je 2019. pisao Bojan Krištofić i već tada upozorio – referirajući se na stanje uma na sceni – kako temi nije istekao rok dokle god je se kvalitetno obrađuje i društveno je relevantna.

Je li onda u 2021. participativno-umjetnička obrada Velesajma stigla prekasno? Da zadovolji želju za tematskim novitetima – možda, kao projektni surogat valorizaciji od grada i države – nipošto. I u projektnom formatu, mimo u ranijem hipertekstu naznačenih, istraživačko-umjetničkih tematizacija Velesajma zapravo nedostaje. U prozi živi melankolija: žalobno stanje vanserijskih objekata (kao paviljona Đure Đakovića) uparuje se sa žilavim (održavanim) hortikulturnim obiljem i urbanom faunom. Dođete tamo i bude baš tako: tužni ste, tješe vas čarobne egzote i ptičji poj. No taj podesno modernistički trop o sukobu kulture i prirode, gdje potonja sad odnosi pobjedu, zapravo zaklanja činjenicu da kultura svakodnevice, onakva nezgrapna i mjestimice vernakularna, u većini paviljona nije zamrla (ne na distopični način na koji su zatrte ine industrije i identiteti sredina koje su učinile gradskima). Na Velesajmu se i danas odvija život, u skladu s onim što Zagreb danas jest.

Ono što bi temi moglo produžiti rok relevantnosti je i stanovita apartnost. Izuzme li se formalno-tipološko određenje, Velesajam ne naliježe komotno na emancipacijske tropove: niti je bio mitska tvornica, niti je jednoznačno industrijska baština. Kao i cijeli kasno-modernistički Zagreb, Velesajam jest povezan s (njegovom) industrijom, ali kao marketinški akter. Mjesto spektakla konzumerizma, gdje se učilo kako biti moderan obožavajući robu, sa zloslutnim posljedicama: potrošnjom kao mjerom društvenog napretka, kasnije statusa, naposljetku rutine. Sredinom 20. stoljeća, u onodobnoj geopolitičkoj konjunkturi, dok je SFRJ ispunjavala blokovski rascjep i otvarala se prema dekoloniziranima, Velesajam je bio centralna koordinata gdje je naš prijateljski bijeli čovjek kapitalizirao tehnološku nadmoć u odnosu na ta – ‘tržišta u nastajanju’ (nazovemo li ih današnjom, nepatvorenom sintagmom, bez progresivne komponente koju je proboj SFRJ podrazumijevao). Već sinoptičkim pogledom dakle: puno je delikatnih aporija u Velesajam upisano da bi ga se nekritički slavilo kao mjesto na kojem smo nekad bili važni i tehno-ambiciozni. Njihovo prepoznavanje i interpretacija su izazovne zadaće za projekt opremljen radioničkim formatom i community arhivom.

Nipošto ne i neostvarive; dapače, projekt zaslužuje bezrezervnu podršku. Velesajam je ugrožen, nekad mu prijete rušilačke investicije, mahom samo čekanje da nas nadživi. Zagrebu – fokusiranom na svoje historicističko srce, od čijeg opasnog oronulog šika opstaje šačica poduzetnih ali je bez odgovora na cijeli spektar javnih potreba, i prije recentnih tremora – Velesajam ima što ponuditi. Ne kao ad hoc fundus kad god gradu zatreba sabirno rješenje: od najmračnijih društvenih podbačaja na broju 22 do posprdnih ‘čudotvornih’ epizoda koje je vidio zadnjih desetljeća (i ne zaslužuju link), ili kao kakav god već kolektivitet opisuje koje doba. Nego kao nadahnjivanje prvotnom idejom zbog koje uopće vrijedi učiti o Velesajmu – kao nukleusu Zagreba budućnosti (što bi uključivalo i valorizacije i devalorizacije, unutar i izvan sajmišnih gabarita). Gdje će se projekt pozicionirati: u okviru pretresanja održivih ideja, kao još jedan podsjetnik na pravo na dio grada, kao lab za novi format grada? Hoće li ostati vidljiva neka umjetnička rješenja? Ne ‘ostaje vidjeti’ nego sudjelovati: svi na Zagrebački velesajam!

Nekada simbol urbanizacije i ekonomske moći, a kasnije podsjetnik na propast modernističkih vrijednosti i njihove materijalne baštine, Zagrebački velesajam zauzima izuzetno važno mjesto u tkivu i memoriji grada. Različiti načini prožimanja slavne prošlosti i sadašnjosti ovog prostora, kao i njegovi neiskorišteni potencijali, tema su izložbe Prostori Novog Zagreba 1: Zagrebački velesajam koja nastaje u suorganizaciji Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UII) i Centra za kulturu Novi Zagreb. 

Ova multimedijalna izložba označava početak interdisciplinarnog istraživanja koji za cilj ima potaknuti intergeneracijski prijenos sjećanja na velesajmske prostore. U njegovoj prvoj fazi, istraživanju mogu pridonijeti svi zainteresirani građani prilaganjem vlastitih velesajmskih materijala i dijeljenjem sjećanja. “Donesite nam Vaše obiteljske fotografije Velesajma i podijelite s nama svoja sjećanja kako bismo se zajedno prisjetili prošlosti, ali i razmišljali o budućnosti ovog važnog simbola Zagreba”, stoji u najavi. Građani će istraživanju moći pridonijeti fizičkim prilozima, ali i kazivanjem svojih sjećanja u “otvorenom” uredu ispred zgrade Centra.

Osim na slavne dane i njihovo jenjavanje, projekt skreće pažnju i na nedavne pokušaje da se ova vrijedna arhitektonska baština i važan dio gradskog tkiva prenamijeni u tzv. zagrebački Manhattan, kao i na  promjenu percepcije prostora koja je potom uslijedila. “Nakon višestrukih potresa koji su pogodili Zagreb i njegovu okolicu, percepcija Novog Zagreba je bitno promijenjena. Od prostora koji je oduvijek smatran manje atraktivnim za život od Donjeg grada koji je u potresu najviše stradao, Novi Zagreb se sada doživljava prije svega kao siguran prostor. Njegovo istočno parkiralište jedno je od mjesta koje bi služilo i kao prihvatna površina u slučaju jakog potresa”, ističu organizatori. Uz prikupljanje fragmenata o Velesajmu izložba uključuje reaktivaciju filmskih zapisa u obliku instalacije Ivana Marušića Klifa koju čine dokumentarni filmovi iz fundusa Hrvatskog državnog arhiva.

Projekcije, prikupljanje i biilježenje sjećanja održat će se 29. lipnja između 12 i 20 sati na platou ispred Centra za kulturu Novi Zagreb.

Kada govorimo o ovdašnjem i sadašnjem načinu “planiranja” grada, zapravo govorimo o svojevrsnom vraćanju unatrag, regresiji u odnosu na nekadašnje razdoblje planske gradnje i urbanističkih ureda kada su arhitekti više-manje gradili za ljude. Da se slično može reći i za odnos prema stanovanju smatra Diana Magdić koja u tekstu Marginalizacija stambene politike komentira kako su potrebe ljudi – od fizioloških do društvenih – nekad i danas ostale iste, no odnos prema njima stubokom se promijenio. One se u planiranja novih kvartova i naselja uredno ignoriraju i zanemaruju, pa se stoga veliki napor mora uložiti u zadovoljavanje osnovnih potreba jer potrebne infrastrukture naprosto nema. Jednostavno rečeno – zgrade prije nisu bile tek puke spavaonice, a tijekom gradnje nije sve bilo usmjereno prema stiskanju i “uštedi” prostora kao što je to slučaj danas kada je sve podređeno maksimalizaciji profita.

Promišljanje odnosa prema gradu i njegovom modernističkom nasljeđu nerijetka su inspiracija različitim umjetničkim praksama posljednjih godina, a jedan od posljednjih primjera je i multilokacijska izložba pod nazivom Dizajn u gradu 1, održana u studenom 2019. godine u sklopu projekta Centar oblikovanja svakodnevice. Projekt u okviru programa Kultura u centru provodi Hrvatsko dizajnersko društvo, u suradnji s partnerima Muzejom za umjetnost i obrt, Hrvatskom udrugom likovnih umjetnika, udrugom Bacači sjenki i Gradom Zagrebom. Navedena izložba može nam poslužiti kao polazište za promišljanje o razlikama i diskrepancijama odnosa prema gradu, prostoru i njegovu oblikovanju nekad i danas. Otvara nam i pitanja o svrsi postava koji, čini se, tek nesvjesno komunicira tekuće probleme današnjice u Zagrebu kada govorimo o odnosu vladajućih prema javnom prostoru grada i posljedicama koje takav odnos ima na živote njegovih stanovnika. Pritom je od konkretne izložbe važnije ukazati na mogućnosti kulturno-umjetničkih praksi u tematiziranju sustavne destrukcije i zadnjeg punkta javnog prostora, kao i njegova konstantnog sužavanja.

Svaki od tematskih djelova izložbe – od vizualnog rješenja Mediteranskih igara u Splitu, preko filmskih plakata, do onih koji se bave serijom izložbi Porodica i domaćinstvo – korespondirao je s lokacijom na kojoj su postavljeni. Korespondencija je, doduše, više usmjerena na puko izlaganje prijašnjega, umjesto na to da odvažnijim i snažnijim povezivanjem kako pojedinih segmenata izložbe, tako i njihovim dovođenjem u vezu sa samim lokacijama, ukaže na disparitet između onoga što je bilo nekada i onoga što je sada. Tako su na različitim lokacijama u Zagrebu (Vlaška, Zvonimirova, Ulica Republike Austrije, Primorska i Tratinska ulici) postavljene kratke plakatne crtice napravljene specifično za ovu izložbu o filmskim plakatima poput onoga za Ko to tamo peva ili Crveni i crni, a koje su dizajnirali Mirko Ilić, Mihajlo Arsovski, Dalibor Martinis, Goran Trbuljak i Nenad Pepeonik. Odabrane lokacije izlozi su nekadašnjih kina koja su u Jugoslaviji uživala kultni status, dok su drugi segmenti izložbe – koja je, kako organizatori navode “usko povezana s nekim od fragmenata domaćeg dizajnerskog naslijeđa” – smješteni u izlozima neiskorištenih i napuštenih trgovina u pothodniku kod glavnog ulaza u Zagrebački velesajam. Taj pothodnik po zapuštenosti, ali i onome što je nekad predstavljao izrazito podsjeća na druge modernističke kvartove, poput primjerice Splita 3, koji su reprezentirali potencijal, budućnost i prosperitet; planski razvoj grada, a ne njegovo fragmentiranje. Kao i Koteks i Split 3, i Velesajam predstavlja ono što je moglo biti i ono što danas, nažalost, jest.

Izgradnja Velesajma započela je sredinom prošlog stoljeća – točnije, u pedesetima – te je on urbanistički povezan s razvojem Novog Zagreba. Kako autori Borka Bobovec, Ivan Mlinar i Domagoj Sentić navode u tekstu Zagrebački velesajam kao poticaj razvoju novozagrebačkog centra, izgradnjom Velesajma tadašnje je političko vodstvo dobilo priliku da pokaže razvoj jugoslavenskog gospodarstva i pozicionira Zagreb kao značajno trgovinsko središte jugoistočnog dijela Europe. Zagrebački velesajam bio je tako jedini svjetski sajam na kojem su sredinom 20. stoljeća svoje proizvode izlagali proizvođači iz kapitalističkih i iz socijalističkih zemalja, s posebnim naglaskom na nesvrstane zemlje. Kako se dalje navodi u tekstu, gledajući iz današnje perspektive, Velesajam je bio pozornica na kojoj se ogledalo tadašnje stanje na arhitektonskoj sceni, odnosno može ga se promatrati kao laboratorij za nove arhitektonske oblike i stajališta, zbog čega je i postao zaštićeno kulturno dobro.

Izložba postavljena u pristupnim pothodnicima podsjetila je na oblikovanje knjiga i publikacija koje je radio Mihajlo Arsovski te seriju didaktičkih i propagandnih izložbi Porodica i domaćinstvo koje su održane upravo na Velesajmu u razdoblju između 1957. i 1960. godine. Kako stoji u opisu HDD-a, izložbe Porodica i domaćinstvo za cilj su “imale promociju modernog stanovanja, ali i odijevanja i općenito široki raspon aspekata kvalitetnog svakodnevnog života”, dok u aktualnom kontekstu jasno ukazuju na bitnu razliku u odnosu tadašnje vlasti prema pitanju stanovanja i planiranja grada od onog o kojem govorimo danas. Samim time ono što izložba Dizajn u gradu 1 komunicira nadilazi oblikovanje Arsovskog ili izložbu s kraja pedesetih godina prošlog stoljeća, iako to ne čini eksplicitno.

Promatrajući ono što je izloženo na napuštenim izlozima u pothodniku pokraj Velesajma bilo je, nažalost, teško ne zamijeniti gotovo potpunu nezainteresiranost prolaznika. Možda je to najbolji ukazatelj na to koliko je grad postao tek fasada i koliko malo od njega očekujemo. Čitati plakate o izložbi Porodica i domaćinstvo na kojima se navodi kako se na istome mjestu prije nekoliko desetljeća održavala izložba koja je privukla više od milijun ljudi čini se gotovo kao tragedija. Dok prostorima Velesajma i Hipodroma s jedne strane prijete izmjene GUP-a kojima bi im se dodala mješovita namjena – što bi značilo da se ondje mogu graditi zgrade, trgovine, poslovni objekti i drugi objekt slične namjene – a s druge sustavna zapuštenost koja se ogleda i u tom pothodniku, ova izložba, iako joj to možda nije bila ni prvotna namjera, artikulira problematiku današnjice u kojem takvih događanja, planiranja i oblikovanja više gotova pa nema. Ako prije spomenuti stav o Velesajmu kao laboratoriju za nove arhitektonske oblike i stajališta primijenimo na sadašnje vrijeme, možemo ustvrditi isto – današnje stanje Velesajma i modernističke baštine, tj. odnos prema njima uistinu je vjerna preslika i današnjeg društva i odnosa vladajućih prema gradu.

U kombinaciji s izložbenim filmskim plakatima koji također ukazuju “na jedno drugo vrijeme, kako za medij filma, tako i samoga plakata”, i ono izloženo u pothodniku također ukazuje na svu problematiku gradskog prostora koji se uvelike sveo tek na pamćenje (ako i to) onoga što je bilo. Ipak, nemoguće je oteti se dojmu kako je to i doseg cjelokupne izložbe, koja (možda i zbog činjenice da je Grad Zagreb jedan od projektnih partnera) ne u problematiku upravljanja gradom nekada i sada. Jer danas ne samo da događanje u Velesajmu koje će posjetiti milijun ljudi možemo samo sanjati, ne samo da možemo sanjati plansko planiranje prostora i grada, nego i dani bez najezde privatnog kapitala na zadnji punkt javnog prostora postaju utopija.

I u konačnici, bilo bi korisno i važno da je izložbom Dizajn u gradu 1 uspostavljen nekakav oblik komunikacije s potencijalnom publikom, koja je do te mjere nezainteresirana i do te mjere ne očekuje ništa od prostora kojim prolazi, u kojem obitava i u kojem u živi, da joj je začuđujuća i sama činjenica da netko u njemu stoji, promatra, fotografira, čita. Možda je to ono što od svega najviše obeshrabruje: činjenica da je došlo do toga da grad oko sebe promatramo tek kao kulisu, a ne kao nešto s čim smo u kontaktu i komunikaciji, s čim živimo.

Dok se hrvatski srednjoškolci pridružuju svojim kolegicama i kolegama diljem svijeta kako bi, potaknuti inicijativom švedske im kolegice Grete Thunberg, prosvjedovali protiv klimatskih promjena i nekontroliranog ljudskog utjecaja na okoliš, njihov zagrebački monarh donosi radosnu vijest iz Dubaija. Solidno nadigran od strane beogradskih i srpskih vlasti kada je riječ o nasilnom odnosu prema javnom prostoru, Bandić je čvrsto odlučio da historijat megalomanske građevinske muljaže, netransparentnog prepuštanja par milijuna četvornih metara grada privatnom investitoru, zastrašivanja građana, maskiranih nasilnika – čitave jedne nasilne sprege inozemnog kapitala i polukolonijalnog državnog servisa na projektu Beograd na vodi – zaslužuje pozivnicu u Zagreb. Tako se, doznajemo iz korporativnih medija, u Dubaiju sastao s Mohamedom Alabbarom, vlasnikom tvrtke Eagle Hills koja stoji iza tog projekta, kako bi dogovorio zagrebačku inačicu “spuštanja grada na rijeke”. Da ne bi Pješački centar izvrsnosti stajao kao usamljeni spomenik veličanstvenoj urbanističkoj imaginaciji našeg gradonačelnika, novi je projekt dobio rafinirani neslužbeni naziv “zagrebački Manhattan”, dok će službeno biti poznat kao Grad u Gradu, što ipak nešto slabije podgrijava fantazije zagrebačke buržoazije.

Omamljeni slikama koje ovi nazivi evociraju, u opasnosti smo da zaboravimo što bi taj projekt uopće trebao biti, zašto je potreban i tko je uopće odlučio da se s njime ide – kao i zašto se baš gura suradnja s Eagle Hillsom. Riječ je, dakle, o golemom projektu preobrazbe prostora Velesajma i Hipodroma koji se prostire na površini od oko milijun četvornih metara. Neopterećen idejom participativnog i demokratskog planiranja ovakvih zahvata, marljivi je gradonačelnik, piše Jutarnji, još prošle godine godine samoinicijativno održao “nekoliko sastanaka” s predstavnicima Eagle Hillsa, na kojima se razgovaralo o sličnim projektima poput Beograda na vodi. Teško je precizno odrediti koji je točno od elemenata beogradskog projekta bio atraktivniji Bandiću – jesu li to muškarci u fantomkama koji naoružani bejzbol palicama čiste teren za radove ili pak pogibije radnika prisiljenih raditi u teškim uvjetima – ali činjenica jest da je sredinom veljače Grad objavio Javni poziv investitorima za iskazivanje interesa za sudjelovanje u razvoju i realizaciji projekta Grad u Gradu, te da je najboljom proglašena upravo ponuda Eagle Hillsa.

Svaki je element ove pripovijesti, od onoga što je prethodilo Javnom pozivu do načina provedbe natječaja, u potpunosti sporan. Ponajprije, potpuno je izvitoperena logika planiranja jedne od najvećih intervencija u gradsko tkivo, prema kojoj se prvo “konzultira” privatni kapital, a tek potom javnost, struka i relevantna gradska tijela, koji dolaze na red tek kada je interesna sprega investitora i gradske vlasti čvrsto uspostavljena. Potvrđuje to, uostalom, i tekst Javnog poziva u kojem između ostalog stoji kako su u pripremi “Programske smjernice i program sadržaja strateškoga gradskog projekta Zagrebački velesajam, kao prva etapa istraživanja kojom se ispituju mogućnosti prostora Zagrebačkog velesajma”. U prijevodu, Grad još uvijek nije definirao ni polazišne koordinate razvoja prostora Velesajma, ali se zato s investitorima dvojbene povijesti iza zatvorenih vrata kuju planovi za njegovu prenamjenu! Čitava stvar, ukratko, djeluje kao da je već finalizirana, građani Zagreba ucijenjeni, a “demokratskoj” proceduri ostaje tek da amenuje ono što su glavni igrači odavno dogovorili.

U tom smislu, kao simulacija procedure djeluje i sâm Javni poziv koji je doveo do formaliziranja Bandićev dogovor s Eagle Hillsom. Za početak, poziv je objavljen 12. veljače, uz rok do 1. ožujka. Dakle, dva su tjedna ostavljena potencijalnim prijaviteljima da iskažu namjeru realizacije goleme građevinske intervencije na površini od oko milijun metara kvadratnih, koja bi trebala u potpunosti transformirati ne samo to najatraktivnije gradsko područje, nego i kompletan Novi Zagreb kojem treba ponuditi novo gravitacijsko središte života. Sasvim je jasno da je riječ o roku na koji su primjereno mogli reagirati isključivo investitori koji su već bili upoznati s gradonačelnikovim planovima – uostalom, iz dvije i pol stranice Javnog poziva koliko je posvećeno tom najvećem projektu u novijoj gradskoj povijesti teško da se da razabrati neka konkretnija vizija Grada u Gradu.

Izuzetno efikasnim Grad se pokazao i pri odlučivanju o najzanimljivijoj ponudi: dok, primjerice, po više mjeseci iščekujemo rezultate Javnih potreba u kulturi, pitanje ovakvog teškaša riješeno je u svega – pet dana! U srijedu, 6. ožujka tako je objavljeno da je “Povjerenstvo za razmatranje pisama namjere dostavljenih po Javnom pozivu za iskaz interesa za sudjelovanje u razvoju i realizaciji projekta Grad u Gradu u Zagrebu, zaprimilo tri ponude, od kojih dvije zadovoljavaju uvjete javnog poziva, i to ponude tvrtke Bouygues Batiment International iz Francuske i tvrtke Eagle Hills iz Ujedinjenih Arapskih Emirata”. Između ponude BBI-a, jednog od članova konzorcija koji ima koncesiju nad zagrebačkom zračnom lukom, i Eagle Hillsa, Povjerenstvo je odlučilo da su “dostavljene reference tvrtke Eagle Hills okarakterizirane optimalnijima [sic] za buduću suradnju jer projekti iz portfelja Eagle Hillsa su projekti koji tretiraju cjelovite urbane zone”.

Neprimjerenost procedure i projekta za Kulturpunkt je komentirala Iva Marčetić iz Prava na grad, koja smatra da gradonačelnik Bandić ne poštuje demokratsku proceduru primjerenu jednoj intervenciji kojom se drastično mijenjaju vizura i funkcioniranje grada. Kao gradski projekt od strateškog značaja, ističe Marčetić, Velesajam predstavlja područje čije uređenje nije uređeno GUP-om, nego posebnom procedurom koju je moguće pokrenuti po iskazivanju investitorskog interesa. Zahtijevalo bi to izradu plana koji mora biti potvrđen u Gradskoj skupštini, no u ovom je slučaju demokratsko odlučivanje i planiranje dokinuto i praktički dovedeno pred gotov čin. 

Hipodrom pak predstavlja zonu sporta i rekreacije uz mogućnost izgradnje, no pitanje je kakvi sadržaji će u njoj biti realizirani u sklopu Grada u Gradu. Uzevši u obzir činjenicu da je Beograd na vodi referentan projekt, sasvim sigurno će biti riječ o elitnom stambeno-poslovnom području koje će pojesti ključnu gradsku zelenu površinu, računamo li i dijelove savskog nasipa. Marčetić to smatra spornim u kontekstu rapidnoga zagrijavanja gradova i pita se zbog čega takav tip izgradnje nije dogovoren na nekom od brojnih zagrebačkih brownfieldova – zapuštenih, najčešće bivših industrijskih područja kojima je potrebna revitalizacija. Marčetić ističe da nije sporno da prostor Velesajma treba urediti, ali smatra da ovaj način investitorskog upliva i širi koncept projekta nikako ne predstavljaju dobar pristup tom problemu.

Čitav slučaj Grada u Gradu, smatra Marčetić, pokazuje do koje je mjere Bandić koncentrirao moć u svojim rukama, jer se više ne mora ni praviti da postoji gradsko predstavničko tijelo ni javna rasprava. Ideja da jedan investitor može jednim građevinskim zahvatom revitalizirati grad tipična je za slabe demokracije, upozorava, a upravo tvrtka Eagle Hills operira na taj način – u gradovima i državama u kojima je moguće provesti megalomanske projekte u dogovoru s autokratskim vlastima koje prihvaćaju poguban model javno-privatnog vlasništva, riskantan ponajprije za lokalne samouprave i državu. Nije slučajno, smatra Marčetić, da se ovakav projekt u Zagrebu događa upravo sada kada je Milan Bandić u potpunosti konsolidirao svoju moć.

Očito je, ukratko, da je Grad na Gradu zacrtana stvar i da je samo pitanje formalnosti da se potvrde planovi skovani mimo instanci demokratske rasprave i odlučivanja. Kao i Beograd, Zagreb će tako završiti na vodi, a na čemu su (figurativno) njihovi nedodirljivi vladari koji su takvim odlukama kumovali, po svoj prilici nikada nećemo doznati.

Ništa nije vječno pa tako ni beton. Najbolje ćete se u to uvjeriti kada se zaputite na drugu stranu Save, do veličanstvene ruine – Zagrebačkog Velesajma. Zaobiđete li južni ulaz i skrenete na istočni, vidjet ćete na primjerima arhitektonskih remek-djela modernizma propadanje betona, željeza i stakla. Velesajam danas čine prostrani paviljoni zapojasani metalnim ogradama i okovani ruzinavim lancima između kojih radnici na viličarima prenose otpad od jednog paviljona do drugog. Nekadašnji primjer planske gradnje iz perioda socijalizma i simbol prosperiteta, danas je mjesto na kojem većinu vremena nemamo što tražiti. Odgovor na pitanje kako je jedan monumentalni kompleks, koji je urbanistički uvjetovao gradnju čitavog Novog Zagreba postao grad duhova, odlučile smo potražiti kroz jednu šetnju. Zagrebački Velesajam posjetile smo na dane kada se u njemu održava Interliber, odnosno na dane kada se taj prostor najviše udalji od vlastite svakodnevice. Nismo se htjele zadržavati pod svjetlima pozornice nego smo krenule dublje u prostor njegove stare slave. 

Velesajam počiva na temeljima Zagrebačkog zbora – međunarodne gospodarske izložbe koja se održavala u Zagrebu od 1909. do 1946. godine. Po završetku Prvog svjetskog rata izložbe Zagrebačkog zbora održavaju se pod novim nazivom – Zagrebački veliki sajam, a uslijed čestih promjena lokacije konačno je odlučeno da će se sajam preseliti u prostore današnjeg Studentskog centra. Godine 1946. Zagrebački veliki sajam dobiva novo ime koje zadržava do današnjeg dana te ponovno seli na novu lokaciju, južno od Save, tadašnju periferiju grada koja je danas poznata kao Novi Zagreb.

Koncept Zagrebačkog velesajma zasnivao se na ideji gradnje suvremenog prostora unutar kojeg bi bila smještena domaća i međunarodna sajamska izlaganja. Gradnja Zagrebačkog velesajma započinje 1956. godine odlukom gradonačelnika Većeslava Holjevca. Odluka je bila politički akt, no urbanistički izvrsno osmišljena. Prvi plan za Velesajam djelo je renomiranog arhitekta Marijana Haberlea, dok je drugi plan proširenja i nastavka gradnje izradio arhitekt, urbanist, slikar i scenograf Božidar Rašica 1957. godine. Do kraja 70-ih godina Velesajam služi kao poligon za razne konstruktivne eksperimente renomiranih domaćih i svjetskih arhitekata te ga s današnjeg aspekta možemo promatrati poput muzeja arhitekture u mjerilu 1:1 na otvorenom. Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, Velesajam je danas zaštićen kao kulturno-povijesna cjelina, dok su pojedini paviljoni poput Mašinogradnje, Vitićevog i talijanskog paviljona pod posebnim režimom potpune zaštite povijesnih struktura što dodatno otežava moguću obnovu. 

Jedan od naših sugovornika, arhitekt, kritičar i pisac Maroje Mrduljaš, arhitekturu Velesajma opisuje “na pola puta između života i smrti”, što znači da se još uvijek koristi, ali je izložena procesima degradacije, zanemarivanja i propadanja. Objašnjava da ne govorimo o arhitekturi koja je samo ostatak ruševina i ljuštura, nego je još uvijek nastanjuje neki oblik života. U to smo se uvjerile dok smo prolazile kroz paviljone. S namjerom da ovo ne bude jedan od onih “bilo je bolje prije, zašto sada nije” tekstova, spomenut ćemo razne identitete i događanja koje je ovaj prostor udomio od svog postojanja.

Prvi paviljoni koje smo obišle bili su paviljoni 10 i 10a. Sredinom 1990-ih godina Velesajam je postao poznat kao mjesto održavanja prvih techno partija u Hrvatskoj. U lipnju 1994. godine, paviljoni 10 i 10a postaju mjesto održavanja prvog Future Shocka. Uz velikane house i electro glazbe poput Bounty Huntera, Maria de Bellisa i Marka ‘Oha plesalo je više tisuća ravera iz cijele regije pa se sljedeći party održao već u prosincu iste godine. Prilikom našeg posjeta prostor se pripremao za sljedeći sajamski događaj, po navodu zaštitara, za “nešto tehnološki, neke igrice”. Radilo se o gaming sajmu Reboot InfoGamer. 

Sljedeći paviljon na našem putu bio je paviljon Njemačke Demokratske Republike (35). Gradio se od 1964. do 1965. godine, a rezultat je bio zgrada zatvorena u neprozirnu ovojnicu od industrijskog stakla u konstrukciji od armiranog betona, prema ideji autora Božidara Rašice. Danas smo u tom prostoru pronašli karting arenu i escape room. Upravo je upotreba čvrstog, armiranog betona učinila prostor sigurnim i do 2018. kada smo tamo popile kavu. Rašica je prilikom oblikovanja paviljona unio i iskustva scenografskog i urbanističkog rada, a samo jedan pogled na ove paviljone dovoljan je da uočimo inspiraciju idejom o arhitekturi kosti i kože Ludwiga Miesa van der Rohea. Elegantne, purističke građevine savršeno se uklapaju u njegov koncept “manje je više”.

Božidar Rašica autor je nekolicine paviljona, od kojih svakako valja istaknuti onaj Mašinogradnje (36) za koji 1956. godine dobiva prvu nagradu na natječaju. Paviljon je impresivna, pravokutna, čelično-staklena konstrukcija koja je svojedobno udomljavala najveća dostignuća industrije, tehnologije i produkt dizajna. Rješenje je bilo jedinstveno na našim prostorima, zbog upotrebe transparentnog opna koje otkriva rešetkaste nosače. Zanimljiva je i činjenica da prostor originalno nije bio namijenjen samo izložbama već i za održavanje sportskih priredbi. Paviljon je danas s jedne strane obrastao zelenilom, a duž drugih ograđen je željeznom ogradom. Put do njega priječi visoka trava i gusto raslinje, a pod nogama su nam se nalazile i brojne teniske loptice koje svjedoče o vremenima kada je prostor koristio Nacionalni teniski centar. 

Iako Gradska uprava ima svoju priču o Velesajmu, prostor sam pripovijeda, što možemo vidjeti na primjeru sljedećeg paviljona. Radi se o izložbenom paviljonu Zapadne Njemačke (40), danas Klizalištu Velesajam, koje je uz nekolicinu drugih paviljona izuzeto iz sastava Zagrebačkog Velesajma, ali je i dalje dio njegove urbane cjeline. Nekonvencionalno arhitektonsko rješenje potpisuje Ivan Vitić uz pomoć inženjera Krune Tonkovića, a rezultat je građevina koja ostavlja izuzetan vizualni dojam. Gradnja je trajala svega četiri mjeseca, no to je bilo i više nego dovoljno da nastane ovaj karakteristični paviljon sedlastog krova od vlačne membrane. U konstrukcijskom smislu predstavlja uspješan spoj arhitektonskog znanja i inženjerske vještine te je i danas tehnički gledano sačuvan u svojoj izvornosti. Sudbina Vitićevog paviljona nešto je sretnija od obližnje Mašinogradnje i DDR-a, a razlog se vjerojatno krije u činjenici da za njega danas brine Ustanova za upravljanje sportskim objektima Zagreb.

Nastavljamo ravno prema paviljonu 28, koji se danas nalazi u najgorem stanju, iako je također zaštićen kao nepokretno kulturno dobro. Desetak minuta lagane šetnje dovodi nas pred sablasnu čeličnu konstrukciju koja čvrsto stoji, unatoč činjenici što je unutrašnjost prostora u potpunosti porušena. Paviljon je prepušten propadanju do kraja, bez zaustavljanja – porazbijani su svi prozor, zidovi i strop gornjeg kata. Vanjski izgled naveo nas je na zaključak kako se radi o jednom od paviljona koji nije uspio pronaći novu namjenu, ali uspjele smo se provući unutra gdje smo pronašle mali improvizirani azil za mačke koji se sastojao od krevetića, grebalica, penjalica i nekoliko vrsta hrane. S gradnjom paviljona tvornice Đuro Đaković krenulo se u siječnju 1961. godine, kada je arhitekt Milan Begović pobijedio na internom natječaju. Paviljon se nalazi na rubu sjeverozapadne zone, a njegova najinteresantnija značajka bila je ulazni dio, odnosno tračnice željezničke pruge putem koje su se dopremali proizvodi izlagača. Površinom najmanja zgrada nastala je kao montažna čelična konstrukcija s ostakljenim vanjskim površinama i dvjema betonskim nadstrešnicama.

Posljednji paviljon koji smo obišle bio je paviljon 22. Iako u ovom slučaju ne možemo upotrijebiti revijalni ton o arhitektonskim ponosima koji propadaju ili su dobili neki novi duh na ovaj ili onaj način, paviljon je bitan dio naše prošlosti. Za vrijeme Domovinskog rata koristio se kao koncentracijski logor u koji su privođeni i u kojem su zlostavljani civili srpske nacionalnosti, poslije ubijeni na pakračkom području. Mislimo da u demokratskom društvu mora postojati svijest o važnosti memorijalizacije ovakvih prostora. Ne možemo izbrisati zločine koji su se dogodili – u našoj je moći jedino stav koji zauzimamo prema mračnim mjestima naše prošlosti. Hoćemo li se praviti da se nisu dogodila ili ćemo se pobrinuti da se više nikad ne ponove? Možda bi jedna spomen-ploča pomogla prosječnom građaninu da stvori mišljenje o povlaštenom tretmanu u Krapinskim toplicama ratnog zločinca osuđenog za strahote počinjene u paviljonu 22.

Od vrijednog izložbenog prostora gdje su se podjednako okupljali predstavnici zemalja kapitalističkog i socijalističkog svijeta, preko ratnog logora, mjesta za lunapark i tehno partije te konačno sportskih dvorana i igraonica, ovaj betonski i čelični kameleon preuzeo je kroz godine mnoge uloge. Kako smo se trudile spomenuti svaku od njih tekst je nenamjerno bio prožet tonom nostalgije za nekim neodređenim “prije”. S tim na umu zanimljivo je spomenuti da Zagrebački Velesajam, prema navodu Maroja Mrduljaša, nikada nije preuzeo ulogu koja mu je izvorno namijenjena. “Zagrebački Velesajam nalazi se u geometrijskom središtu grada i ustvari je od početka bio osmišljen da bude povezan s nikad razvijenim gradskim centrom koji se trebao dogoditi na mjestu Muzeja suvremene umjetnosti. U planskim koncepcijama to je bilo zamišljeno kao novi centar Zagreba, kao jedna velika megastruktura koja je paralelna i komplementarna povijesnoj jezgri. Na žalost, zbog raznih okolnosti, u prvom redu zbog nemogućnosti grada Zagreba da realizira cijelu stvar iz čisto ekonomskih razloga to se nikad nije dogodilo. (…) Danas je prostor u nekom interregnumu, u nekom procjepu, međuživotu između slavne prošlosti i neizvjesne budućnosti”.

O Velesajmu se često raspravlja u kontekstu obnove i očuvanja. “Pojedini paviljoni jesu zaštićeni, međutim na njima se smije raditi, no ono što se napravi mora biti ekvivalentno izvorniku. Svaka zamjena, svaka intervencija trebala bi reproducirati ono izvorno stanje”, objašnjava Mrduljaš. Zadržati identitet Velesajma, tehnički prilagoditi paviljone suvremenim standardima, a da se pritom zadrži njihov izvoran oblik, projekt je koji zahtjeva stratešku viziju bez koje se rasprava o budućnosti Zagrebačkog velesajma zadržava na razini špekulacije. Nonšalantan odnos prema njegovoj budućnosti pokušale smo opravdati suvremenim “strahom od socijalizma” ili pak nedostatkom vizije onih na vlasti. “Osnovni problem nije ideološke prirode, više je stvar u indolenciji, gluposti i nesposobnosti”, zaključuje Mrduljaš.

Zagrebački Velesajam prije svega je prekrasan prostor koji nije prestao živjeti samo zato što su ga odgovorni prestali strukturirano voditi. Današnje stanje paviljona svjedoči o nemaru koji polako, ali sigurno vodi u propast. Unatoč tome, šetnja Velesajmom i dalje otkriva planski raspoređene šetnice koje dijele prostore paviljona, između kojih se nalaze skulpture i klupe za uživanje na otvorenom. Sve to još postoji i stoji, ali nažalost, nedobronamjernost i nebriga doveli su do sramotnog propadanja baštine, doslovno pred našim očima.

Iskustvo je pokazalo da postoji potreba za prostorom poput Velesajma. Zagreb je prije svega grad s dugom sajmišnom tradicijom, no kakve su šanse da ona zaživi u nekom drugom obliku u budućnosti? Dok čekamo odgovor na to pitanje, odvojite vrijeme i otiđite do Velesajma, prije nego što dobijemo još jedan niz fontana i kakvo parkiralište.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na Zagrebačkom velesajmu se od 8. do 13. studenog održava se 39. Međunarodni sajam knjiga i učila Interliber. Radi se o najvećoj književnoj manifestaciji u Hrvatskoj koja okuplja najznačajnije nakladnike i knjižare, platformi za promociju knjiga, pisaca, čitanja, znanosti, znanja, te sajmu koji posjetitelji vole i koji se ne propušta. 

Posjetitelje kao i do sada očekuju puni paviljoni, s preko 300 izlagača, novi naslovi i predstavljanja knjiga, dolazak hrvatskih i inozemnih knjiških zvijezda, razgovori s autorima uz potpisivanje knjiga, susreti nakladnika, knjižara i knjižničara, radionice, a to je samo dio bogatog programa koji će se odvijati u intenzivnom ritmu na pozornici u Paviljonu 6 te na izložbenim prostorima izlagača. 

Ovogodišnja je novost otvaranje galerije Paviljona 5 gdje će se u posebnim terminima održavati različite kreativne i edukativne radionice. Kako bi svima olakšali boravak na Interliberu, posjetitelji će moći ostaviti knjige na posebnom mjestu Knjižider u Paviljonima 5 i 6, koje je ujedno i garderoba. 

Posebno osmišljeni dodatni sadržaj Interlibera nosi naziv Znanstveni kvart, a predstavlja interaktivan pristup prenošenja znanja i popularizaciju svih znanosti na praktičan i zabavan način. Inovacija Znanstvenog kvarta, zamišljena za popularizaciju znanosti, prošle godine odškrinula je vrata na zabavan način u svijet znanosti. Ovaj put posjetitelji će također moći sudjelovati u raznim interaktivnim pokusima i radionicama kao i poigrati se sa znanstveno-tehnološkim izlošcima. Znanstveni kvart organizira Zajednica nakladnika i knjižara Hrvatske u suradnji sa Zagrebačkim velesajmom. 

Pekinški sajam, jedan od najvećih sajmova knjiga u svijetu, ove godine organizira svoju promociju na sajmu Interliber te predstavljanje nove kineske književne zvijezde, knjiga recepata i kineske kulture. Od ostalih stranih izlagača ističe se i veći nastup srpskih nakladnika.  

Svi značajniji domaći nakladnici predstavit će na Zagrebačkom velesajmu izuzetno bogat program novih izdanja s najrazličitijih područja, dokazujući da hrvatsko nakladništvo zna i pronalazi put do ljubitelja knjige. 

Ulaz je besplatan za sve posjetitelje, a više možete pronaći na službenoj i Facebook stranici.

Posjetitelje, kao i do sada očekuju puni paviljoni, pregršt novih naslova, predstavljanja knjiga, dolazak hrvatskih i inozemnih knjiških zvijezda, neposredni razgovori s autorima uz potpisivanje knjiga, susreti nakladnika, knjižara i knjižničara, književne radionice, okrugli stolovi, a to je samo dio bogatog programa koji će se odvijati u intenzivnom ritmu na pozornici te na izložbenim prostorima izlagača. Ovogodišnji se Interliber održava od 10. do 15. studenog.

Svi najznačajniji domaći nakladnici predstaviti će na Zagrebačkom velesajmu izuzetno bogat program novih izdanja s najrazličitijih područja, dokazujući da hrvatsko nakladništvo zna i pronalazi put do ljubitelja knjige. Ovogodišnji će Interliber biti bogatiji za još jednu atrakciju za posjetitelje. U paviljonu 6 će osim ponude nakladnika, posjetitelji uživati i u interaktivnim aktivnostima popularizacije znanosti.

Zajednica nakladnika i knjižara Hrvatske u suradnji sa Zagrebačkim Velesajmom te pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture donosi program znanstvene kulture u sklopu kojeg će moći uživati svi željni znanja u praksi. Posebno osmišljeni dodatni sadržaj Interlibera nosi naziv Znanstveni kvart, a predstavlja interaktivan pristup prenošenja znanja i popularizaciju svih znanosti na praktičan i zabavan način. 

Posjetitelji će tako moći sudjelovati u raznim interaktivnim pokusima i radionicama – moći će se prošetati geološkim razdobljima, igrati križić-kružić s Nao robotima, proučiti 3D printer, izolirati DNA iz tkiva, otkriti tajne zavođenja i još mnogo toga što će predstaviti brojne udruge, studentske sekcije, muzeji, knjižnice, znanstveni instituti te istaknuti pojedinci iz znanstvene zajednice. Osim toga, mali i veliki će moći uživati i u radostima igara sa znanstveno-tehnološkim izlošcima koji će biti predstavljeni na promo-punktovima u paviljonu 6. 

Ulaz je besplatan za sve posjetitelje. Više potražite ovdje.

Svoj jedanaesti rođendan proslavit će u društvu DJ Mosca. Proslava će se održati na Zagrebačkom Velesajmu u sklopu Sonar.hr festivala, a ulaz je potpuno besplatan.

Dugogodišnja zvijezda britanske i uopće globalne klupske scene, UK bass/house/techno/garage/hip-hop producent, ne prestaje bombardirati raznožanrovskim klupskim hitovima. Zbog čega je u samo dvije godine Mosca (komarac, na španjolskom) postao dijamant bass scene, provjerite u subotu 23. ožujka, u sklopu drugog dana Sonar.hr multimedijalnog festivala.