Ovim projektom se aktivira zajednica studenata umjetničkih i srodnih disciplina kroz radionički program, s ciljem zajedničkog istraživanja i kreativne interpretacije teme putem različitih medija. Projekt vode zagrebačka umjetnica Iva Supić Janković i kustosica Mihaela Zajec.

“Koncept PLANET SMAK SVIJETA istražuje ideju kraja svijeta ne kao završetka, već kao okidača promjene i transformacije. Projekt će kroz lokalni kontekst propitivati: izmještenost zagrebačkih centara umjetničke produkcije i edukacije, osobna iskustva promjene i prilagodbe te mogućnosti umjetničkog djelovanja u intenzivnim vremenima”, napominju organizatori_ce projekta.

Osim što će voditeljice programa predstaviti prostor Planeta i Garaže Kamba kao lokalne primjere prostora alternativnog umjetničkog i kolaborativnog djelovanja, bit će predstavljeni i tematski okvir projekta, radionički program, kao i prijašnji primjeri kolaborativnih projekata ostvarenih kroz suradnju s učenicima i studentima umjetničkih disciplina.

Također, voditeljice modreiraju rasprave o različitim interpretacijama smaka svijeta te potiču polaznike na rasprave o krizi kao okidaču pozitivne promjene, a studenti, uz podršku voditeljica, samostalno razrađuju vlastite reprezentacije na temu smaka svijeta. Na kraju radioničkog programa, ostvaruje se selekcija materijala koji će sačinjavati finalni proizvod – fanzin PLANET SMAK SVIJETA koji će biti predstavljen tijekom Zagrebačkog salona.

Suradnička faza projekta održat će se tijekom lipnja kroz dvije dvodnevne radionice za 10 studenata pod mentorskim vodstvom Ive Supić Janković i Mihaele Zajec. Datumi radionice su 14.-15. lipnja i 21.-22. lipnja u popodnevnim satima, a 27. lipnja slijedi druženje i predstavljanje rezultata u prostorima Garaže Kamba i Planeta.

Prijave se šalju na e-mail adresu garaza.kamba@gmail.com i trebaju sadržavati ime, prezime, broj telefona i studijsku grupu.

Više informacija pronađite ovdje.

Prijave se zaprimaju do 4. lipnja.

Ovim projektom kolektiv želi pružiti podršku i ponuditi produkcijske i prostorne uvjete za rad, umjetničko i kustosko savjetovanje te lokalno i međunarodno udružavanje. Poziv je usmjeren istraživačkim i interdisciplinarnim prijedlozima koji odgovaraju temi 60. Zagrebačkog salona (raspis teme nalazi se ovdje). Prednost imaju prijedlozi koji, osim što odgovaraju temi:

• zauzimaju kritičku poziciju naspram tehnoloških, društvenih i političkih fenomena današnjice;
• koriste suvremene alate na neočekivane i nekonvencionalne načine;
• umjetničko stvaralaštvo ne pozicioniraju kao refleksiju, već kao ekstenziju života, kao onu koja ima kapacitet artikulirati alternativna iskustva svijeta;
• izletima u začudno izgrađuju nove subjektivitete i zajednice;
• destabiliziraju tradicionalno binarne kategorije fizičkog i virtualnog, stvarnosti i fikcije, prirode i tehnologije, živog i neživog.

Dnevna soba uključuje:

• autorski honorar;
• sredstva za produkciju umjetničkog istraživanja;
• prostor za razvoj i prezentaciju istraživanja u Zagrebu;
• sudjelovanje na popratnom programu 60. Zagrebačkog salona na jesen 2025;
• kolaborativan rad s kustosima na projektu
• priliku za lokalno i međunarodno umrežavanje pri razvoju umjetničkog istraživanja;
• organizaciju otvorenih studija za javnost i pozvane goste s pozadinama relevantnim za umjetničko istraživanje.

Poziv je otvoren do 20. ožujka, a više o načinu prijave saznajte ovdje.

Ovogodišnji Zagrebački salon okupljen je oko sveobuhvatne teme koja, kako piše kustosica Branka Benčić, “okuplja različite oblike djelovanja te pozicije i prakse povezane sa zajedničkim mišljenjem i stvaranjem, suradnjom, razmjenom, interakcijom i kontekstima u pozadini složenih stvaralačkih i proizvodnih procesa koji uokviruju nastajanje novih kreativnih intervencija. Izložba Ne radi sam ponudit će jedan od mogućih fragmentarnih pogleda na načine (samo)organiziranja, grupnog djelovanja i uvjeta rada. U Laubi će se do 30. siječnja moći vidjeti radovi nastali zajedničkim radom koji otvaraju prostor za različite žanrove i iskustva koji rekonfiguriraju ustaljene obrasce produkcije i distribucije, okupljajući grafički i produkt dizajn, izložbenu arhitekturu, prostorni dizajn, modu, scenografiju, rekvizite izvedbe i drugo, stvarajući dijalog praksi umjetnika, dizajnera, kustosa, arhitekata”.

Uz središnju izložbu, Salon uključuje i popratni program dostupan za javnost na tri lokacije – Lauba, Galerija ULUPUH te Galerija Permanenta. Tako svi zainteresirani mogu sudjelovati na raznolikom programu od radionice izrade predmeta od plastičnog otpada Hrvoja Đukeza, webinara i radionice progresivnih praksi na Wikipediji koju pripremaju Željko Blaće i Sanja Bachrach Krištofić, izložbe radova studenata Tekstilno-tehnološkog fakulteta, predavanja o Bernardu Bernardiju Darka Fritza i Sani Sardelić te do “ekstremno-muzičke radionice” koju vode DB Indoš i Tanja Vrvilo.  

Zagrebački salon utemeljila je Skupština grada Zagreba 1965. godine. Radi se o jednoj od najstarijih grupnih izložbi recentnog vizualnog izričaja u Hrvatskoj. Od 1976. godine, na izložbi se u trijenalnom ritmu izmjenjuju različite likovne discipline: vizualna umjetnost, primijenjena umjetnost i dizajn, te arhitektura, a naizmjence ga organiziraju Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH), Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU) i Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA). 

Posjetitelji će moći izložbu razgledati do 30. siječnja u galeriji Lauba, od ponedjeljka do subote od 11 do 18 sati te nedjeljom od 11 do 15 sati, u Galeriji ULUPUH, od 22. do 30. siječnja, radnim danom od 10 do 17 sati. Ulaz je slobodan.

“Zagrebački salon, renomirana nacionalna izložba recentnih likovnih ostvarenja, koji je svake treće godine posvećen primijenjenim umjetnostima i dizajnu, 2023. godine namjerava prikazati kroz središnju temu, radove hrvatskih primijenjenih umjetnika i dizajnera unazad protekle 3 godine. Polazište promišljanja i konceptualizacije 58. zagrebačkog salona posvećenog primijenjenoj umjetnosti i dizajnu polazi od ideje okupljanja i promišljanja brojnih i raznolikih suradničkih inter- i trans-disciplinarnih praksi umjetnika, teoretičara, znanstvenika, dizajnera, obrtnika, istraživača koje se manifestiraju kao mjesto susreta različitih metoda, estetika i praksi, a fokus je usmjeren prema suradničkim, grupnim i kolektivnim procesima stvaralaštva, te odnosima, kreativnim pregovorima, interakcijama i unutrašnjim dinamikama između aktera kreativnog procesa, umjetnika i drugih sudionika/suradnika u tim procesima. Posvećen između ostalog „kolektivnoj infrastrukturi“ u kulturi i umjetnosti kao „infrastrukturi podrške“ zajednički rad može ukazati na mogućnosti i izazove u okviru razmjene ideja i praksi uokvirenih horizontom zajedničkog djelovanja, posuđujući ideju Judith Butler koja kolektivnost razmatra kao infrastrukturu. Fokus se smješta na mapiranje specifične infrastrukture – društvene, materijalne, vizionarske – kolektivnih veza i povezivanja”, piše Benčić u natječaju.

Čitav tekst natječaja možete pronaći ovdje. Prijave se šalju putem obrasca, a otvorene su do 22. rujna.

Dvije publikacije kojima je popraćena izložba sadrže svih deset epizoda projekta i zaokružuju ga u cjelinu. Između dva izdanja postoje puno veće razlike od toga što su na različitim jezicima. Drugačijim odabirom, redoslijedom i formatom slikovnog materijala profesionalni su dizajneri – hrvatsku je verziju oblikovao Damir Gamulin, a englesku Tabea Nixdorff – došli do osjetno različitih rješenja za vizualni izgled knjiga. U engleskoj je verziji tako naglašena svijest o materijalnosti digitalne slike koja uvećavanjem pokazuje piksele te mijenja svoje formalno estetske kvalitete mimo “iluzije, identificiranja ili ruba”. Dok su u engleskoj verziji slike razdvojene od teksta – točnije, brojevima su povezane s tekstom, čime dodatno lome pravocrtnost čitanja i fragmentiraju tekst – u hrvatskoj verziji slike nemaju ruba i izlaze iz okvira knjige, naglašavajući tako ulazak umjetnosti u stvarni život. Upravo ta slojevitost koja se očituje u različitim interpretacijama dostupnog materijala od strane dizajnera pridonosi razvoju svijesti o arbitrarnostima u procesu stvaranja temelja na kojem se gradi ili razgrađuje identitet protagonistice.

U okviru svog kustoskog projekta i izložbe Animizam, Anselm Franke istraživao je ontološke temelje modernizma pokušavajući izbjeći korištenje povijesno uspostavljenih narativa i koncepata. Umjesto toga otvorio je prostor za “nešto poput arheološkog” proučavanja nastanka strogih podjela modernizma koje u sebi ima dozu dvosmislenosti i nesigurnosti. Franke se tako zalaže za narative koji promišljaju svoj nastanak, koji osvjetljavaju izvore onoga što nam se sada čini kao sasvim utvrđeno znanje. Upravo na tom tragu je i projekt Nicole Hewitt. Dok Franke suprotstavlja animizam svemu što je postalo mrtvo unutar muzeja kao institucije, Hewitt se koncentrira na instituciju suda, suprotstavljajući fragmentirane (i djelomično fiktivne) narative nevidljivih sudionica nacionalnom i institucionalnom povijesnom narativu.

Narativ knjige, kao i nastupa uživo, počiva na istim principima: konstruira, ali u isto vrijeme i dekonstruira svijet protagonistice iz različitih rakursa koji su toliko brojni da smo kao čitateljice, slušateljice i gledateljice prisiljene hvatati njegove fragmente. Tekstualni je izričaj umjetnice nešto kao postmodernistička metafikcija koja kontemplira o optimalnim načinima pisanja teksta ove tematike. To je fikcija uparena s dokumentarnim pristupom; lik Jasne je svjestan sebe kao protagonistice priče i često raspravlja o formalnim obilježjima teksta koji (de)konstruira njezin identitet. Ta je atmosfera promišljanja izgradnje narativa pojačana izmjenama pisanja iz prvog u treće lice, kao i kombiniranjem osobnog pripovjednog tona, službene komunikacije s institucijama i poezije.

Osobno iskustvo protagonistice djelomično se preklapa s autobiografskim elementima iz života umjetnice, ali isto tako korespondira s iskustvom žena koje su u devedesetima iz Hrvatske migrirale u zemlje zapadne Europe. Protagonistica Jasna je iz Vukovara, studira u Zagrebu i odlazi u Nizozemsku gdje se u jednom trenutku zapošljava na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Projekt je duboko feministički: dotiče se i nemogućnosti ostvarenja mlade žene u osamdesetim godinama na kulturnoj sceni na kojoj su se podrazumijevali patrijarhalni odnosi.

Autorica promišlja život protagonistice i tog povijesnog trenutka kroz teorijske tekstove o likovnosti i umjetnosti pa tako povezuje Jasnu s prikazima žena kroz cijelu povijest umjetnosti. Vizualno se kroz knjige, projekcije i videa proteže silueta izbrisane žene, ponekad doslovno izbrisane iz slike. Protagonistica je, kako napominje Hewitt, nevidljiva žena, kao što su kroz povijest žene bile nevidljive. To je ujedno način na koji se umjetnica opire tome da njezina protagonistica kao žena postane objektom i prisiljava nas na traženje i proučavanje drugih tragova njene prisutnosti izvan uobičajene reprezentacije. Stoga ovaj rad ispituje i kako obuhvatiti i izraziti pojedinačnu konkretnu ženu i dati joj dati glas i narativ.

Međutim, Hewitt ne želi da njezina junakinja stane u obris ili rub koji dijeli umjetnost od stvarnosti. Umjesto toga je pozicionira između umjetnosti i stvarnosti, između dokumentarnog i fiktivnog teksta, između poezije, teorije i službenog dopisa. Iako se na prvi pogled doima da autorica isključivo tematizira životno iskustvo žene koja je devedesetih migrirala iz Hrvatske u Nizozemsku, ovaj rad otvara puno šire teme odnosa života i umjetnosti i pretakanja jednog u drugo, kao i brisanja granice između individualnog identiteta protagonistice, njezine okoline i kolektivnog iskustva.

Izložbeni prostor palače Vranyczany upečatljivim tragovima potresa naglašava fragmentirani pristup materiji. Odlomljeni komadi zida stvaraju kulisu za izložbu, čine dio projekcije, doslovno su dio projicirane slike. Ova izložba tako opipava i osluškuje materijalne tragove koji bilježe mladu i nešto stariju povijest. Fragmenti koji su posljedice tektonskih povijesnih događaja poput rata stavljaju se u dijalog s posljedicama nedavne prirodne katastrofe. Upravo je ruševinama posvećena jedna od epizoda ovog slojevitog projekta. Protagonistica se u njoj pita koji se narativi upisuju u materijalne ostatke, od koga i zašto, te koliko protok vremena pridonosi doživljaju ruševina kao uzvišenih. Dokumentaristički nam sloj ove epizode pokušava ponuditi uvid u krhkost i složenost dijelova profesionalnog i institucionalnog procesa koji služi kao temelj za ono što će postati dominantni narativ povijesti.

Potraga umjetnice za povijestima izvan dominantne povijesti uključuje strategiju rekonstrukcije događaja iz marginalnih perspektiva i različitih kutova. Tako se ovaj višegodišnji projekt bavi sjećanjem i bilježenjem prošlih nekoliko desetljeća, a posebno ratnog razdoblja devedesetih, postavljajući pitanje čega se točno sjećamo i zašto. Rad pokušava izbjeći sve ono što je pretpostavka na kojoj počiva takva povijest i umjesto toga se, među ostalim, situira u pomaknutoj ženskoj perspektivi protagonistice Jasne koja upravo kreira povijesni tijek dokumentarističkom obradom. Uranjanje u taj proces jedan je od načina preispitivanja povijesti kako je se sjećamo. Ipak, ovakav pristup zahtjeva i dozu opreza, jer propitivanje temelja društveno važnih institucija i službene povijesti ne bi trebalo voditi ka njihovoj relativizaciji ili destrukciji. Umjesto toga, ovakvi nam fragmentirani narativi mogu ponuditi bogatiji i točniji pogled na prošlost, uvid u procese koji nam u sadašnjosti promiču i, naposljetku, pomoći u rekreiranju institucija budućnosti.

Zagrebački salon, izložbena smotra suvremene hrvatske umjetnosti, dizajna i arhitekture, pokrenuta je na inicijativu Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske 1965. godine, a od 1971. godine uključivala je sekciju Prijedlog kao sastavni dio svoje koncepcije. Tijekom tri desetljeća kontinuiranog djelovanja, Prijedlog je stremio aktivnije involvirati umjetnike i kulturne radnike svih disciplina u formuliranju najraznovrsnijih ideja za oplemenjivanje i transformaciju urbanih sredina Hrvatske, ponajviše Zagreba.

U nedostatku zakonske regulative o financiranju umjetnosti i dizajna u javnom prostoru, Zagrebački salon je preko sekcije Prijedlog preuzeo ulogu pokrovitelja urbane umjetnosti, podupirao razvoj neformalne umjetničke scene te postao mjestom otvorenih rasprava o stanju javnog prostora Zagreba te mogućnostima njegovog poboljšanja.

O povijesti sekcije Prijedlog, njenoj koncepciji, atmosferi, rezultatima te značaju za povijest hrvatske suvremene umjetnosti, arhitekture i dizajna, iz pozicije organizatora, pratitelja i sudionika razgovaraju Željka Čorak, Branka Hlevnjak, Boris Ljubičić i Snješka Knežević. Razgovor moderira Lidija Butković Mićin.

Nicole Hewitt pored toga što se bavi filmom, videom, tekstom i performansom u novijim radovima istražuje mogućnosti dokumentarnoga jezika unutar fiktivne strukture, propitujući specifičnosti filmskog, jezičnog iskaza, i odnos između “prikaza” i “retorike” te fiktivnog i “stvarnog” vremena. Noviji radovi, kao serija performansa Ova žena se zove Jasna, sve se više koncentriraju na izvedbu jezika kroz fikciju, recitativnu formu, pjevanje i formu svjedočanstva. Uz filmsku praksu bavi se istraživanjem teorije i prakse suvremene umjetnosti te je 2013. završila doktorski studij na Slade School of Fine Art u Londonu s tezom koja razmatra odnos filma, naracije, plesa, povijesti i retorike. Od 2003. aktivna je kao kustosica te je koncipirala i realizirala niz radionica, izložbi i seminara. Predaje na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a kao vanjska suradnica predavala je na Department of Visual.

Projekcija šeste epizode rada Ova žena se zove Jasna održat će se u četvrtak, 7. srpnja u 19 sati u Galeriji Prsten.

Salon će se održati od 17. lipnja do 3. srpnja u tri izložbena prostora: središnja izložba Pomicanje granica – komunikacija i nova mobilnost bit će postavljena u Tehničkom muzeju (Savska 18). Tu će se predstaviti 28 autora ili grupa autora koji prezentiraju područje primijenjenih umjetnosti u širokom rasponu od grafičkog i produkt dizajna, preko fotografije i videa, do dizajna tekstila i metala. U Galeriji ULUPUH (Tkalčićeva 14) izlaže osam autora i umjetničkih kolektiva, pod zajedničkim nazivom Laboratorij nove stvarnosti / distorzije. U Galeriji Karas (Praška 4) na izložbi naziva Komunikacijski kodovi i greške u komunikaciji moći će se pogledati radovi devet autora i autorskih grupa.

Svečano otvorenje Salona održat će se u utorak, 17. lipnja u 21 sat u Tehničkom muzeju u Savskoj 18. Izložba u Galeriji ULUPUH otvoriti će se 18. lipnja, a 20. lipnja, uz otvorenje izložbe u Galeriji Karas, objaviti će se nagrade Salona: Velika nagrada, tri jednakovrijedne nagrade te nagrada za najboljeg mladog autora do 35 godina. U četvrtak, 3. srpnja Salon će se svečano zatvoriti uz dodjelu Nagrade publike. 

Zagrebački salon reprezentativna je godišnja izložba suvremenog likovnog stvaralaštva Republike Hrvatske, koju je 1965. utemeljila Skupština grada Zagreba. 

Detaljan program Salona potražite ovdje. 

Na ova, ali mnoga druga pitanja, u četvrtak, 18. srpnja u 19 sati, pokušat će dati mladi umjetnici, kustosi i kritičari Iva Kovač, Jelena Pašić, Bojan Krištofić, Duje Medić, Feđa Gavrilović i Stipan Tadić. 

Razgovor moderiraju Morana Matković i Vladimir Tatomir. Tribinu organizira Kontraakcija. 

Izvor: ULUPUH / Na fotografiji: Munira Serdarević