U hrvatskom se kratkom igranom filmu najčešće polazi od nekoliko jednostavnih i lako uočljivih tematskih premisa. Prva je kako su djeca čuvari izgubljene neposrednosti i stoga najsigurnija karta za postizanje autentičnog i navodno jedinstvenog uvida u stvarnost. Druga je kako njihovi ili nesretni ili zli roditelji, a zajedno s njima i gledatelj koji gledajući ove filmove sam postaje ili zao ili nesretan, mogu od njih puno toga naučiti, te u kontaktu s njima ponovo povratiti svoju davno izgubljenu neposrednost. Treća je pak da odrasli svoju emocionalnu zakočenost i obamrlost prikrivaju vodeći beskonačne razgovore o banalnostima ispod čije se površine kriju zloćudne struje njihove nepresušne frustracije. Navedene premise nesumnjivo jesu klišeji, a u filmovima što smo ih gledali na netom završenim 22. Danima hrvatskog filma rijetko se događalo da i jednu od njih vidimo uobličenu kao ambivalentnu, problematičnu ili barem višeznačnu.

Jednostavnije rečeno, našem kratkom metru nasušno nedostaje kompleksnosti i suptilnosti kako na tematskoj, tako i na razini filmske forme. Kad je o priči riječ, na Danima smo tako imali prilike pogledati pregršt filmova o starmaloj djeci i infantilnim ljudima čiji su scenariji u najboljem slučaju bile sačinjene od kule klišeja, a u najgorem još i obloženi neprozirnim slojem prepotentne didaktičnosti. Što se tiče formalne razine režijski je pristup također pratio lako uočljive, zamorno predvidljive obrasce. Jedni su se odlučivali za duge statične kadrove začudne kompozicije vjerujući kako je to način da plošnost likova i priče transformiraju u punokrvnu psihološku studiju snažne emotivne rezonancije, dok su drugi pak na razini slike pribjegavali provjerenim rješenjima kakva se obično koriste u reklamnim i videospotovima te tako proizveli tek oblik vizualne pornografije koja od gledatelja zahtjeva minimum emocionalnog i intelektualnog angažmana.

No, kako i uvijek, bilo je onih koji su kročili drugačijim putem. Na razini teme osvježenje su donijeli filmovi Kutija Nebojše Slijepčevića te Ljepotan Saše Bana. Kutija, kojoj je Slijepčević i scenarist, kreće od stare postavke o neukrotivosti i pogubnosti ljudske znatiželje, ali se pritom fokusira na mikropsihologiju dobro odabranih i precizno postavljenih karaktera. Film se bazira na ne odveć inventivnoj ideji – u lokalnoj birtiji stariji čovjek šankeru ostavi kutiju nepoznata sadržaja na čuvanje. Ostatak filma prolazi u nizu apsurdnih situacija što će ih ova situacija proizvesti, a Slijepčević fokus stavlja na minuciozno psihološko portretiranje svojih aktera. Interpretacije Damira Šabana, Igora Hamera, Rakana Rushadiata opčaravaju bogatstvom nijansi, dok je dijalog prirodan i funkcionalan, na trenutke upravo nevjerojatno plastičan. Slijepčevićeva je režija pak nevidljiva, odnosno podređena onome što ga u ovom filmu najviše zanima – gogoljevski grotesknim impulsima običnog čovjeka izloženog neobičnoj situaciji. Ljepotan Saše Bana također gradi na psihologiji i pritom iskazuje zavidnu suptilnost i kompleksnost u portretiranju odnosa dvoje protagonista. Mladić (Nikša Butijer) dolazi na set neke reklame posjetiti svoju djevojku (Marina Redžepović) koja radi kao organizatorica statista. Pritom ostaje osupnut svijetom površnosti, kao što su njime vjerojatno osupnuti i mnogi mladi hrvatski filmaši prisiljeni reklamama i sapunicama zarađivati kruh svagdašnji. Osim što vješto prokazuje mehanizme svijeta medija, Saša Ban koji je i autor scenarija, vješto vodi i situaciju između ljubavnog para ulovljenog u ralje svijeta površine. Film njihov odnos ne daje kroz dijaloge, već ga gradi glumačkim interpretacijama koje su uklopljene u efikasan režijski koncept. Kroz sugestivne krupnjake izvrsnih glumaca čija mikromimika lica govori tisuću riječi postupno se gradi uvjerljiva psihološka minijatura bogatu sačinjena od niza precizno ulovljenih detalja i bogata slojevima značenja.

Na režijskoj razini izdvojila su se dva filma iz omnibusa Zagrebačke priče dva. Film Sare Hribar Od danas do sutra ima solidan scenarij o netom rastavljenom paru, no ono što ga izdvaja jest sigurna režijska ruka mlade redateljice koja sa svojim materijalom barata rijetko viđenom kompetencijom. U filmu se kamera miče posvema funkcionalno, sve je riješeno nenametljivo i precizno, a treba pohvaliti i upotrebu domaće glazbe kojom se podcrtava filmom izvrsno izgrađena atmosfera. Drugi pak film koji impresionira režijskom izvedbom jest Sin Ivana Sikavice, prema scenariju Ivana Skorina, u kojem pratimo minijaturu iz odnosa oca i sina. Otac skuplja sina na policijskoj postaji i u zoru ga odovodi na trčanje oko Jaruna. Dijalog je minimalan jer Sikavica prije svega zanima atmosfera napetosti između dvoje protagonista koju gradi dobro odabranim režijskim rješenjima. Također do maksimuma koristi atmosferu zore, kao i apsolutnu filmičnost čina trčanja. U građenju psiholoških portreta, koje osnažuje sjajan odabir glumaca (Goran Radović i Matija Čigir), redatelj upečatljive krupnjake lica kombinira sa širokim planovima u kojima ih vidimo kako trče i hodaju te tako vizualnim gradacijama kako ritma tako i plana psihološku priču uobličava promišljenom upotrebom filmskog pokreta i slike.

Spomenimo i ovogodišnje osvajače nagrada. Nagradu Oktavijan hrvatskog društva filmskih kritičara za najbolji igrani film osvojio je Terarij Hane Jušić u kojem je priča o dvoje bratića iznesena kroz visokostilizirani, dosljedno proveden režijski koncept. Najbolji redateljičin potez svakako je nenametljiva upotreba provodne metafore koja je u domaćem filmu rijetko korištena s željenom suptilnošću pa Terarij možemo svrstati na stranu filmova koji su na ovim Danima otvarali nove vidike. Na žalost, isto ne može biti rečeno za Balavicu Igora Mirkovića kojoj je pripala nagrada žirija (Vera Zima, Zdenko Bašić, Filip Šovagović) za najbolju režiju. Film nastao prema kratkoj priči Olje Savičević Ivančević pati od korištenja već toliko puta viđenih prizora u kojima se djece na pragu puberteta prvi put susreću s tajnama svijeta odraslih koje su u Mirkovića prvenstveno seksualne prirode. Ova su “otkrivenja” dana s nultim stupnjem psihološke kompleksnosti, a s maksimalnim brojem bodova u kategoriji dopadljivosti. Film je vizualno upakirano u celofan kakav smo navikli gledati u reklamnim filmovima velikih telekomunikacijskih firmi u kojima se lijepi život što će nam ga omogućiti njihove usluge prikazuje prizorima zalaska sunca, pogledima s krova zgrada, i osmijesima na licima zanimljivih mladih ljudi. Bizarnom se nameće činjenica da je nagradu za najbolji snimateljski rad osvojio Radoslav Jovanović Gonzo upravo za Balavicu koja zanatski jest savršena, ali je u tome i njen ključni nedostatak. Gonzova kamera je precizna i estetski dopadljiva, baš kao i Mirkovićevo vođenje likova i priče, ali bez ikavih natruha nijansi i varijacija. Balavica tako ostavlja gledatelja nasukanog na dobro poznatim obalama hrvatskog filma, na kojima sve vapi za jednim plimnim valom koji će jednom i za svagda isprati dobro poznate obrasce prošlosti.

Na prvim ikada održanim Danima hrvatskog filma 1991. godine Oktavijana za najbolji igrani film osvojio je Goran Dukić za svoj diplomski rad Mirta uči statistiku. Pogledamo li danas taj devetnaest minuta dug i dvadeset i dvije godine star studentski film pred nama će se ukazati neki mogući putokazi za hrvatski kratki i dugi igrani metar. Dukić je snimio ingeniozan film o društvenoj stvarnosti kroz zabavnu metaforu, koju je režijski suvereno uobličio demonstriravši jasnoću autorske vizije, kao i umješnost formalne izvedbe. Dvadeseti i dvije godine kasnije dok gledamo selekciju najnovijih Dana hrvatskog filma upravo su to karakteristike koje nam najviše nedostaju, a koje najviše priželjkujemo vidjeti na velikom platnu. Na nekim novim Danima nadamo se vidjeti više filmove koje autori snimaju o stvarima koje su im bliske, koje dobro poznaje te su ih stoga u stanju promisliti, ali se s njima i našaliti te poigrati. U tom procesu moći ćemo svi zajedno nešto i sami o sebi otkriti.

Višnja Pentić rođena je 1982. godine u Splitu. Eseje i kritike piše na teme iz književnosti, likovne umjetnosti i filma. Koordinatorica filmskih programa Kinokluba Zagreb. Dobitnica nagrade Vladimir Vuković za najboljeg mladog kritičara 2012. godine. Tekstove objavljuje na svom filmskom blogu.

Hrvatsko audiovizualno vijeće, na prijedlog Umjetničkog vijeća u sastavu Gorana Tribusona, Ognjena Sviličića (dugometražni igrani film), Lukasa Nole (kratkometražni igrani film), Daniela Šuljića (animirani film), Borisa Greinera (eksperimentalni film) i Vladimira Gojuna (kratkometražni i dugometražni dokumentarni film),  donijelo je odluku o utvrđivanju liste prioriteta i odluku o raspodjeli sredstava za Javni poziv za dodjelu sredstava za poticanje audiovizualnog stvaralaštva u 2011. godini. Na novinarskoj konferenciji održanoj jučer, 7. ožujka u velikoj dvorani Hrvatskog audiovizualnog centra, bili su prisutni ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar, umjetnički savjetnik za dugometražni film Ognjen Sviličić, umjetnički savjetnik za animirani film Daniel Šuljić te Vladimir Gojun, umjetnički savjetnik za kratkometražni i dugometražni dokumentarni film. Na javni poziv ukupno je prijavljen 261 projekt (37 u kategoriji dugometražnog dokumentarnog filma, 52 u kategoriji kratkometražnog dokumentarnog filma, 13 debitantskih dugometražnih igranih filmova, 24 dugometražna igrana filma, 63 kratkometražna igrana filma, 39 eksperimentalnih filmova, 32 animirana filma i jedan dugometražni animirani film). Ukupno je za sufinanciranje odobreno šest dugometražnih igranih filmova, jedan debitantski dugometražni igrani film, šest kratkometražnih igranih filmova, devet dugometražnih dokumentarnih filmova, sedam kratkometražnih dokumentarnih filmova, 20 eksperimentalnih filmova i 12 kratkometražnih animiranih filmova i jedan dugometražni animirani film.

Specifičnost ovogodišnjeg natječaja jest da su odobrena i sredstva za financiranje dugometražnog animiranog filma. Cvrčak i Mrvica Darka Bakliže bit će obiteljski film u stilu studija Pixar, realiziranom u tehnici 3D-animacije, a koji se može opisati kao osuvremenjena verzija La Fontaineove basne. “Produkcija dugometražnog animiranog filma dugotrajan je film i vjerojatno ćemo ga moći gledati tek za tri godine”, rekao je umjetnički savjetnik za animirani film Daniel Šuljić. U kratkometražnom animiranom filmu u velikom su broju zastupljene autorice i debitanti, a Šuljić je izjavio da odobreni projekti imaju potencijala da nastave tradiciju uspjeha po međunarodnim festivalima karakterističnu za domaći kratkometražni animirani film. Hrvoje Hribar prokomentirao je i selekciju kratkometražnih naslova: “Nakon uspjeha filmova kao što su Žuti mjesec Zvonimira Jurića, Zimice Hane Jušić te Zagrebačkih priča grupe autora, hrvatski je kratkometražni film postao svojevrsni europski brend. Očekivanja su velika, pa je Lukas Nola odabrao samo šest projekata, ali dramaturški savršenih i briljantno uglačanih, koji će dobiti i nešto kvalitetniju financijsku podršku.” 

Nagrada joj je pripala za ulogu u filmu Žuti mjesec Zvonimira Jurića, jednom od kratkih filmova iz omnibusa Zagrebačke priče u produkciji Propeler Filma. Nakon Breze za najbolju debitanticu na Festivalu igranog filma u Puli, 2009. godine, Lani Barić ovo je druga nagrada za istu ulogu te ukupno dvanaesta nagrada za omnibus Zagrebačke priče. 

Izvor: Propeler Film

Od igranih filmova tu je i kratki nagrađivani film Tanje Golić Nije da znam nego je to tako, u kojem redateljica secira suživot dvaju bića kroz burne razmirice mladog para, kao i Blizine Zdravka Mustaća. Na programu je i drama Nevena Hitreca Čovjek ispod stola o složenim odnosima ljudi koje povezuje tržnica na periferiji velegrada.

Publika će vidjeti i Ništa osobno Marka Šantića, a od dokumentarnih filmova tu su Druga strana Wellesa, redatelja Daniela Rafaelića i  Leona  Rizmaula, koji prikazuje život, rad i intelektualnu ostavštinu Orsona Wellesa u Hrvatskoj.

Dobro jutro kultnog Ante Babaje, zadnji je iznimno značajan dokumentaristički uradak velikog filmskog genijalca, samozatajnog autora europske provinijencije u kojem na duhovit i nimalo patetičan način bilježi digitalnom kamerom zadnje trenutke svojeg života u zagrebačkom domu za stare i nemoćne osobe. Možete pogledati i animirani film Soba Ivane Jurić koji je dobio Grand Prix na drugom izdanju Festivala hrvatskog animiranog filma.

Od eksperimentalnih filmova publika će vidjeti jedan od najznačajnijih radova međunarodno afirmirane likovne i video umjetnice Helene Schultheis, nastao u profesionalnim uvjetima studija u Londonu, Zora prije svitanja. Tu su i Kangaroo Court Ivana Faktora kao i Ready-made: Osjećaji 1-9 Tomislava Gotovca.

Izvor: HAVC