Pišem u prošlom vremenu, no to ne znači da je punk danas mrtav (da ne ponestane parola), već je fokus ovog teksta na prošlosti, onome što je prethodilo ne samo današnjem punku, već i nizu drugih aktivnosti koje su proizašle iz iskustva punka u devedesetima. Ono što je možda ključno kad govorim o tom iskustvu punka je da, kad pogledam unazad, on predstavlja (fizički, kulturni i politički) prostor unutar kojeg je dio jedne generacije mogao opstati unatoč svemu što se događalo u devedesetima i što je uništilo život nekoliko generacija. Taj historijski rez (da to tako nazovem) između dva razdoblja, onog prije i nakon rata, stvorio je novu realnost u kojoj je bilo teško ne biti dio ratne i nacionalističke histerije koja je zahvatila većinu društva. Pokidane društvene veze, uništeni životi, realnost razaranja i borba za goli život, potisnuli su svaku ideju o kulturi koja nema nacionalno obilježje, koja nije na neki način tu da podrži “naše” ratne napore itd. Punk je u tom smislu bio “utočište”, prostor u kojem smo se osjećali sigurnije i gdje je bilo moguće ne biti dio ratne normalnosti.

Mainstream i podzemlje

Iako je punk uvijek imao buntovan stav i određenu vrstu kontrakulturne političnosti, danas kada se mnogi akteri prvih godina jugoslavenskog punka u ranim osamdesetima osvrću na to vrijeme, ispada da je njihov bunt tada bio usmjeren na rušenje postojećeg poretka i uspostavu novih država. Ono što bez i malo razmišljanja mogu nazvati mainstream punkom je sebe u velikoj mjeri svrstalo u nacionalne tabore (u nekoj blagoj ili otvorenoj varijanti), pokušavajući se valjda u aktualnom kontekstu pozicionirati i dodvoriti onima na vlasti kao lojalni građani i “kulturna baština” novog poretka. Možemo pretpostaviti i da je to neka “naknadna pamet”, konformizam koji je zamijenio buntovnost.

Da budem precizniji, to se odnosi na prve punk i novovalne bendove, koji su ubrzo postali zvijezde ili su tome težili. Ambicija da se uđe u historiju je i danas vidljiva kroz razne novovalne nostalgične i samomitologizirajuće projekte kojima smo izloženi posljednjih petnaestak godina. Punk sam po sebi i nije značio da tu postoji neka jasna politička pozicija, niti da svatko ne vuče kulturnu prtljagu (da to tako nazovem) sa sobom kroz supkulturu. Mainstream je svakako skloniji tome da ne ulazi u otvoreni sukob jer to nije dobro za posao, a i sami akteri su imali drugačiju motivaciju. Neki su htjeli postati zvijezde, drugima je to bilo puno više od muzike i odjeće kojom su se odmicali od prosjeka i propisane normalnosti.

Kako to obično biva, ono što možemo nazvati punk scenom živi svoj podzemni život i nema puno veze s pop kulturom, a u osamdesetima polako gradi i svoj politički karakter (na što se želim više fokusirati), da bi početkom devedesetih, kada i pažnja vlasti popušta, sve skupa postalo otvorenije. Pojava anarhopunka tu predstavlja snažniji odmak od klasične r’n’r kulture, zato što spaja jednu političku ideju i (uglavnom) muzičku supkulturu. Spoj bijesne muzike i buntovnog stava je već sam po sebi političan na mnogo načina, a okolnosti su definirale teme koje su, iako često preuzete sa “zapada”, bile redovito univerzalne i prilagođene lokalnom kontekstu.

Jedne od prvih tema koje su se nametale su definiranje toga što je scena i postoji li uopće. To je možda pitanje svih pitanja jer određuje o čemu je ovdje riječ: jesu li punk bendovi samo još jedna frakcija unutar rock’n’rolla ili je ovdje ipak riječ o širem buntu koji, eto, ima i svoju muzičku podlogu? Upravo to se 1994. pita i Vedran Meniga u 6. broju svog fanzina Glans Penissis (i bookletu koji je pratio kazetno izdanje benda Nula Pobijedimo laž):

SCENA?

Vjerovatno ste primjetili da tu negdje stoji mali naslov “Scena?” Zašto? E, pa zato što otkad god čitam fanzine, još iz vremena postojanja bivše YU, non-stop se priča i piše o nekoj sceni, iako ona realno sagledavajući situaciju nikad nije postojala. Ono o čemu bih ja htio ovdje govoriti (i istovremeno to stvarati) je svakako kontra-kulturna scena, ali pošto njoj još nema ni traga, već se svodi na pismenu komunikaciju skupine individualaca, svest ću ovo na onu najjednostavniju, najčešće nazvanu punk/hardcore scenu. Problem kod te tzv. scene je to što se ograničava samo na muziku koju opet čini nedovoljni broj iskrenih bendova potpomognutih nedovoljnim brojem kreativnih fanzina. Jer činjenica je da taj isti punk/hardcore ima mnogo manje veze sa muzikom nego sa idejom, kojom je prvenstveno pokrenut, a muzika nije ništa drugo nego skinuta r’n’r shema samo žešća, jednostavnija, dosta ubrzana i na kraju kreirana u malo umjetničko djelo sa bukom kao njegovom jezgrom. Na kraju se nadam da sami možete shvatiti osnovnu poruku: poradimo na sebi, a ne na novim gitarskim rifovima.

U tom kratkom osvrtu sažeta je rasprava koja se još godinama kasnije protezala: što čini scenu, kakvu scenu želimo, jesmo li mi scena, postoji je više od jedne scene i, na kraju najčešće postavljano pitanje, postoji li uopće scena? Iz današnje perspektive mogu zaključiti da je takva vrsta samorefleksije bila jasan znak da scena postoji i da samu sebe promišlja, kritički sagledava i aktivno stvara. To nezadovoljstvo brojnošću je nešto što ostaje uvijek aktualno, većinu aktivnosti je inicirao relativno mali broj ljudi, iako to na kraju desetljeća i nije tako mali broj kad sve zbrojimo. Dvjestotinjak fanzina, na desetine bendova, distribucija, stotine odsviranih koncerata, skvotiranja… a ovi brojevi se odnose samo na područje koje okupira Hrvatska.

Stalno nezadovoljstvo je tu bilo snažan pokretač, ne samo kao pobuna protiv svijeta oko nas, već i protiv onoga što je taj svijet pokušao (više ili manje uspješno) ugraditi u nas same. Punk je, unatoč svemu, dio r’n’r kulture i pratili su ga svi problemi koji prate r’n’r, od mačizma i patrijarhata do ambicioznih wannabe zvijezda, a biti panker_ica nije bilo dovoljno jer smo svi vukli za sobom kulturnu prtljagu koju nam je mainstream uvalio kroz školu, odgoj, medije i ostale alate kontrole društva. Prvo odvajanje od toga je bilo definirati sebe kao scenu, kao nešto što nije dio dominantnog; bila je to do određene mjere potraga za nekim čistunstvom (idejnim), a biti na margini i ne težiti mainstreamu je bilo ključno. S margine je uvijek bilo lako pljunuti prema mainstreamu, koji je uvijek pokušavao uključiti u svoje tokove ono što je nastajalo u podzemlju, svojevrsnom autentičnom stvaralačkom prostoru. Ne zbog toga što je to podzemlje nužno bilo originalno, već zbog toga što su koncepti i ideje koje smo zastupali bili pomalo iskreno naivni i time autentični, upakirani u bijesnu muziku, copy-paste dizajn i raspadnutu odjeću, sve iz vlastite DIY (uradi sam_a) produkcije. Sve to je često bilo nespretno, nejasno, stalan eksperiment, niz pokušaja i pogrešaka, ponekad i gluposti.

Razlika između toga što čini scenu i što je ne čini uvijek se odražavala u tome koliko je nešto DIY, nekomercijalno, koliko je “proizvod” same scene i ne surađuje s dominantnim konceptima. To je bila neka vrsta političkog stava i temelja za sukob s onim što se doživljavalo kao da “kvari” scenu. Jednostavno, bilo je važno krenuti od sebe i svojim snagama sve raditi, ali i ne raditi zbog zarade, pa je tu preuzet još jedan engleski termin: non-profit. Ne treba to brkati s neprofitnim organizacijama, civilnim društvom, nezavisnom scenom i ostalim jer je ideja iza toga bila drugačija. Malo tko je uopće znao da takvo što i postoji. Naime, kad je riječ o bendovima, bilo je nezamislivo da netko objavljuje za neku komercijalnu izdavačku kuću i istovremeno se smatra dijelom scene. Tu su ipak postojale iznimke. Recimo, KUD Idijoti su pred raspad Jugoslavije objavili ploču za komercijalnu izdavačku kuću, ali su zbog svog političkog stava postali nepodobni u novom režimu, što ih nije učinilo nepoznatim i nevidljivim bendom, unatoč mnogim vratima koja su im zbog toga bila zatvorena. Idijoti su nastavili pripadati sceni i beskompromisnim stavom su ostali dosljedni svojim idejama do samog prestanka rada.

Ovakve iznimke pokazuju i određenu fleksibilnost i nedogmatičnost (koja nije baš bila česta) jer biti dio scene je značilo da nije sve u lovi, čak i ako je zaradiš svirkom, i da se ne ponašaš kao zvijezda koja ljude na sceni tretira kao “publiku”. Bend ili publika, nema tu neke razlike, svi smo na sceni – danas gledaš bend, sutra si ti s instrumentom u ruci, a ekipa iz benda pjeva s tobom. Nema zvijezda, nema publike. Naravno, nije sve bilo tako idealno, ali to je bila neka ideja. Nitko ne voli seronje.

Protiv rata, nacionalizma i ostalih sranja

Kontekst devedesetih je uvelike odredio teme kojima su se bendovi bavili, kao i ostatak scene. Rat i nacionalizam, kapitalizam i ratno profiterstvo, pokidane veze među ljudima, militarizam, patrijarhat… Nisu to bile nepoznate teme unutar punka kod nas i u svijetu, samo što sada apokalipsa nije bila daleko, kao neki rat u prošlosti za koji se moglo vikati “Nikad više!”, već je bila tu, dio svakodnevnog života.

Zanimljivo je da je grupica punkera, negdje krajem proljeća 1991. godine, u Zagrebu osnovala novu anarhističku grupu pod imenom Zagrebačka anarho-pacifistička organizacija (ZAPO). Tako ZAPO u svom letku navodi da su nastali od ekipe kojima je bilo dosta cuganja u parku na klupici pa su odlučili nešto napraviti. Može li pankerskije od toga? ZAPO je organizirao prve antiratne i antimilitarističke demonstracije pred Saborom, s jasnom porukom protiv ratne politike na svim stranama. Demonstracije su organizirane u lipnju 1991. godine, svega par dana prije početka rata u Sloveniji i samo dva mjeseca prije početka (otvorenog) rata u Hrvatskoj (naravno, već tada su se događali manji oružani sukobi i rat niskog inteziteta, no u to vrijeme još nitko to nije nazivao ratom). Na demonstracijama se pojavilo tridesetak ljudi, a u jednom letku se navodi da “policija nije dopustila skup”, no unatoč tome se održao.^[1]

Ovo je posebno zanimljivo jer daje dobar uvod u ono što se događalo sljedećih godina. Razbuktavanjem rata gotovo svaka aktivnost nestaje, barem ona javna, a bendovi u podrumima i garažama rade i pripremaju se da izađu sa svojim porukama protiv svijeta koji ih okružuje.

Već sam spomenuo bend Nula čija kazeta Pobjedimo laž, popraćena fanzinom koji je ujedno i booklet sa svim tekstovima pjesama, postaje važno izdanje, pogotovo zbog konteksta u kojem nastaje. Cijeli materijal je sniman tokom 1993., a sve skupa je objavljeno početkom 1994. godine. Bend i njihova snimka doslovno nastaju pod zvukom sirena za opću opasnost i pod granatama u Šibeniku, koji se tih ratnih godina nalazi na prvoj liniji fronte. Pa ipak Nula pjeva protiv rata, ratnih profitera, kapitalizma, nacionalizma, promiče anarhističke ideje u pankerskom pakiranju. U malom dalmatinskom gradu punk scena buja, organiziraju se koncerti, Nula svira u drugim gradovima i državama, a zahvaljujući komunikaciji “nekoliko pojedinaca”, kako je to Vedran napisao, objavljeni materijal se brzo širi i distribuira.

Jedan bend ne može stvoriti scenu, ali može zajedno s drugima pomoći da se ona sama gradi. Jednom kad se nešto objavi, sve izlazi iz lokalnih okvira, a istomišljenici će se sami prepoznati. Da to ne ostane slučajnost, pobrinuo se sam bend koji u uvodnoj riječi bookleta i kazete Pobjedimo laž (kasnije i ploče), izlazi sa svojevrsnim “manifestom”, političkom izjavom o svojoj motivaciji i cilju:

Ovo je naša borba, naš bijes, naš život, protest, naša istina, ovo je naša priča i mi vam je pričamo jer želimo da vam kažemo da ovakvu istinu mi ne želimo – mi želimo da nepravdu ispravimo jer iz usta onih što šire vjeru u boga, glupih političara i militarističko šovinističkih govana, riječ anarhija do vaših mozgova dopire kao pojam kaosa i destrukcija. Oni lažu jer se boje, oni lažu jer dobro znaju da tamo gdje je anarhije nema, niti će biti, politike, vojske i religije, tri osnove svake posrane države, republike ili monarhije ili bilo kakve tvorevine stvorene da guši prava i slobode. Ovo je naša priča ovo je naša poruka: pobjedimo laž – ostvarimo anarhiju.

Ovo više nije samo žestoki r’n’r, već psovanje režima, pljuvanje u lice postojećem i poziv na otpor. U ratom zahvaćenom Šibeniku ove riječi imaju veću težinu, predstavljaju izazov svemu što je nacionalistički režim gradio kao novi narativ.

Nula tu nije bila usamljena: u 6. broju fanzina Glans Penissis, ABZŽ Normalan, bend iz Zagreba, koji će ubrzo nakon toga promijeniti ime u Bijes zdravog razuma (BZR), također izlazi s malim “manifestom”:

Toliko je loših stvari na svijetu. Ratova, nepravdi, diskriminacije, pohlepe, zla. Zato mislimo da treba dignuti svoj glas protiv toga, naglasiti sve te ružne stvari. Isto tako svatko bi trebao početi sa sobom, i vidjeti koja je njegova uloga u svemu tome, da li možda i on na neki način doprinosi tom “globalnom zlu”. Na pojedincu je da se iskreno preispita o ispravnosti svojih stavova i o usklađenosti između riječi i djela. Nakon toga na redu je da pokuša promijeniti sve što mu se ne sviđa. Ljudi bi trebali posjedovati potpuni integritet nad svojim životom, bez intervencija sa strane, bilo države, crkve ili zajednice. Totalna sloboda čovjeka omogućila bi mu pravu sreću. Jedina stvar koje bi se svi trebali pridržavati je respekt prema tuđoj slobodi, i pružati svoj maksimum da ostvarimo zajednički, skladni, život, sa ostatkom svijeta, poštujući principe LJUBAVI, MIRA I NENASILJA. Naša poruka se ne može sabiti u jednu riječ ili rečenicu ili knjigu. To je sistem misli, cijeli jedan pogled na svijet, pogled za koji se nadam da smo vam približili barem malo, dovoljno da i vi razmislite o svemu…

ABZŽ-NORMALAN

Ono što je ovdje posebno zanimljivo jest da oba benda (Nula i ABZŽ Normalan) sebe ne predstavljaju samo kao bendove koji svojim pjesmama šalju poruku, već daju svojevrsnu političku izjavu kojom se samodefiniraju i pozivaju na promišljanje i akciju.

Iz ove sličnosti će se roditi i konkretna suradnja pa Vedran (Nula) i Marko (BZR) pokreću izdavačku etiketu Humanita Nova koja je od sredine devedesetih objavila niz važnih punk izdanja. Jedno od tih je i zajednička ploča Nule i Bijesa zdravog razuma, nazvana Šplit pločom, jer ako može sport biti šport, onda i split LP može biti šplit. Novogovor je svima bio trn u oku i česta meta izrugivanja zbog nakaradnosti nacionalističkog nasilja nad jezikom. Humanita Nova je, uz izdavaštvo, bila i distribucija, tako da postaje važan punkt za pronalaženje najnovijih DIY izdanja, ali ne samo onih lokalnih, već sa svih strana svijeta jer DIY kanali komunikacije i razmjene materijala nadilaze zamišljene granice.

Zapravo, ako si bilo što objavljivao u to vrijeme, bilo je gotovo nemoguće ne započeti sa distribucijom. Vrlo brzo bi netko tražio par tvojih izdanja i ponudio ti u zamjenu neka svoja izdanja. Nakon par takvih razmjena, u kutiji bi se našlo dosta toga što možeš staviti na stol na nekom koncertu ili sličnom događaju, a time bi tvoja izdanja završila na svim stranama svijeta, a druga izdanja kod tebe i tvojih prijatelja_ica. Fanzini, kazete, ploče, pa polako i po koji CD (još nisu bili uobičajeni), sve to je putovalo iz ruke u ruku, iz pisma u pismo. Distribucijska mreža se gotovo sama stvarala. Ovakav princip rada i umrežene, decentralizirane suradnje je bio posve u skladu s protivljenjem svakom nacionalizmu i ksenofobiji, ali i kapitalističkoj logici komercijalizacije scene. Više razmjene i manje novca, bilo je bitno da se materijali što brže i što dalje šire.

U toj “prekograničnoj” suradnji ne mogu ne spomenuti bend iz Kraljeva, Hoću?Neću!, koji se našao u nekoliko zajedničkih projekata sa Nulom i Bijesom zdravog razuma, a koji su se razvili iz osobne komunikacije i prijateljstva te sličnih stavova. Dok je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bjesnio rat, u Srbiji su sankcije uništile život milijunima ljudi koji su bili kažnjeni za poteze državnog vodstva. Kolektivna kazna kao savršena preslika nacionalističkog mita o krvi i tlu, jednoj zemlji i jednom narodu, nekoj vrsti homogene mase koju se može okriviti za ono što radi država. U takvoj situaciji, Srbija izolacijom postaje periferija, a unutar sebe ima i vlastitu periferiju, no upravo tamo postoji živa punk scena, ne samo u Kraljevu, već i u mnogim drugim mjestima.

H?N! je osnovan 1991. godine, a iako koncertno nisu bili pretjerano aktivni zbog specifične situacije, snimaju par kazeta koje poštom dolaze do Hrvatske i tu kreće široka distribucija. Za razliku od mainstream izdanja, u ovom slučaju je presnimavanje bilo poželjno pa nastaje nekoliko reizdanja u kućnoj radinosti koja se brzo šire. Osim toga, H?N! se pojavljuje i na nekoliko kompilacija. Pop, tekstopisac i bubnjar u bendu, pokreće izdavaštvo i distribuciju pod nazivom Kontrapunkt, kao i istoimeni fanzin. Sva izdanja tako izlaze u vlastitoj produkciji.

Čim su sankcije Srbiji malo popustile, u proljeće 1997. godine sviraju na nekoliko mjesta u Sloveniji i ta turneja je prva prilika da prijatelji iz Hrvatske napokon čuju bend uživo i osobno se upoznaju. Povezanost i međusobni utjecaj triju bendova se očituje i u pjesmama pa H?N! snima pjesmu pod nazivom Nula, Nula snima pjesme nazvane Hoću?Neću! i Bijes zdravog razuma, što je prilično zanimljiva praksa koju, iako nisam siguran koliko im je to bila namjera, možemo povezati s praksom revolucionarnih pokreta koji preuzimaju imena i time jasno ističu svoju povezanost i solidarnost u zajedničkoj borbi, iako ponekad i na različitim krajevima svijeta.

Preko zidova nacionalizma i rata

Tijekom 1993. godine, ZAPO je sudjelovao u zajedničkom projektu anarhističkih grupa i pojedinaca s područja bivše Jugoslavije na objavljivanju i distribuciji novina pod nazivom Preko zidova nacionalizma i rata. Novine su tiskane u Italiji (uz financijsku pomoć talijanskih anarhističkih grupa) u veljači 1994. godine u više tisuća primjeraka i distribuirane su po svim novonastalim državama. U Hrvatskoj su distribuirane na ulicama, među vojnicima na odsluženju vojnog roka, na koncertima i drugim javnim mjestima. Iako par tisuća primjeraka novina nisu mogle puno toga promijeniti, ovaj projekt je predstavljao udarac lokalnim cenzorima i nacionalistima, ali i snažan izraz solidarnosti među ljudima koji žive s obje strane fronta i koji ne podržavaju rat i političke moćnike na bilo kojoj strani. Objavljeni tekstovi bili su izraz političkih stavova ljudi iz Srbije i Hrvatske, a bavili se se ratom, nacionalizmom i ekonomijom, no što je najvažnije, bili su plod zajedničkog nastojanja ljudi sa “zaraćenih” strana.

Nastojalo se Preko zidova nacionalizma i rata objavljivati povremeno, ovisno o inicijativi različitih grupa i mogućnosti da se pojedini broj financira, no nažalost, samo jedan broj je objavljen kao novine. Drugi broj je objavljen kao poseban dodatak ZAP-ovom^[2] fanzinu Comunitas1998. godine, jer u tom trenutku nije bilo druge mogućnosti. Bilo bi posve besmisleno da prikupljeni tekstovi propadnu. Naravno, učinak tog broja nije bio poput prvog, iako je Comunitas u to vrijeme imao visoku nakladu.

Ipak, to nije bio kraj ideje Preko zidova nacionalizma i rata: anarhistički punk bendovi i DIY  izdavačke kuće nastavile su s projektom tako što su pod istim imenom organizirali zajedničke turneje punk bendova iz Hrvatske i Srbije. Obje turneje su održane u Sloveniji (jedina država bivše Jugoslavije za koju nije trebala viza ili je do nje bilo lako doći). Prvu turneju su 1997. godine organizirali bendovi Bad Justice (Požega) i Totalni promašaj (Kraljevo), kada su odsvirali desetak koncerata po slovenskim gradovima, a dosta ljudi iz Hrvatske ih je pohodilo. Vidjeti bend iz Srbije uživo, ljude čija izdanja cirkuliraju i s kojima dijeliš ideje i scenu, bilo je pravo osvježenje. Već 1998. godine, turneju pod istim imenom organiziraju Radikalna promjena (Zagreb) i Unutrašnji bunt (Sombor). Obje turneje su bile politički događaji s jasnom porukom, a ne samo još jedna muzička turneja. Osim toga, pod nazivom Preko zidova nacionalizma i rata objavljene su dvije singlice, jedna kao zajednička bendova Bad Justice i Totalni promašaj i druga kao kompilacijska ploča bendova s područja bivše Jugoslavije u izdanju izdavačke etikete Humanita Nova. Na njoj su se našli bendovi Wasserdicht (Ormož), Totalni Promašaj (Kraljevo), Hoću?Neću! (Kraljevo), Brigade O.D. (Skopje), Nula (Šibenik), Bijes zdravog razuma (Zagreb), Überzeitung (Skopje).

To nije bio usamljen projekt te vrste s DIY scene. Nešto ranije – preciznije, početkom 1994. godine – par ljudi iz Pule se preko Mađarske zaputilo u Srbiju (to je tada bio jedini način jer nije bilo direktnih veza) kako bi napravili intervjue s ljudima s underground (i ne baš vrlo underground) scene, što su na kraju objavili u fanzinu Distorzija, uz koji je dolazila i kompilacija na kazeti pod nazivom No Border Compilation. Iako se čini da je ovdje bila riječ o malom činu povezivanja (sup)kultura, zapravo je bila riječ o političkom činu, koji je s jedne strane razbijao komunikacijsku blokadu, a s druge strane je dodatno povezao postojeće muzičke scene.

Monte Paradiso

Kroničan nedostatak prostora za održavanje koncerata kroz devedesete, pogotovo u Zagrebu, djelomično je nadomješten putovanjima u druge gradove. Otići do Čakovca, Varaždina, Siska, ali i Ljubljane i Ilirske Bistrice, nije bilo nimalo čudno, već uobičajena praksa. Ako je netko svirao, autostopom, vlakom ili autobusom, kako su već prilike dopuštale, putovalo se u manjim i većim grupama.

No pojava prvog festivala koji je nastao iz same scene, Monte Paradisa u Puli, odigrala je važnu ulogu u upoznavanju i povezivanju ljudi koji su se dopisivali i od kojih se mnogi nikad nisu susreli uživo. Iako prvi koncert organiziraju 1992. godine, festival pod tim imenom prvi put se održava 1993. godine. Te godine sviraju Enklava (Pula), Fojbon (Pula), Proletarijat (Ljubljana), Delirium tremens (Kutina), Apatridi (Požega), Backstage (Pula), Antitude (Požega), Megabitch (Pula), Nula (Šibenik), Frontalni udar (Pula), LB Radnički (Pula), G.M. Experience (Pazin). Nakon susreta na festivalu, dogovoreni su novi nastupi, ljudi su se upoznali i povezali, razvile su se neke nove suradnje na budućim projektima.

Ne treba zaboraviti da su svaki koncert pratile distribucije koje bi iznosili^[3] sami bendovi i/ili autori_ce fanzina, fotokopirani materijali su bili glavni medij, a i sam festival je postao tema novih brojeva fanzina. Više puta sam pročitao ili čuo od ljudi koji su tada bili aktivni na sceni da je upravo taj prvi Monte Paradiso bio izrazito važan za njih i da su tamo osobno upoznali ljude s kojima su se prije toga samo čuli putem pisama. Upravo to je na neki način definiralo i nužnost stvaranja vlastitih prostora – ne samo festivala, koji se ipak odvija jednom godišnje, već prostora koji će kroz cijelu godinu biti tu za scenu i čiji program će proizlaziti iz same scene. Zanimljivo je spomenuti da se 1994. godine festival nije održao: bio je najavljen i ljudi su došli, čak su se i bendovi pojavili, ali zbog nekih birokratskih zavrzlama oko toga tko upravlja tvrđavom, nije se održao. Pa ipak, taj tjedan se održalo punk druženje, kampiranje oko tvrđave i sve ostalo što bi pratilo festival, samo bez koncerta.

U jednom broju fanzina koji sam objavljivao u to vrijeme, napisao sam da se godina računa od Monte Paradisa do Monte Paradisa i da je to pankerska Nova godina. Na mnogo načina, to je bilo tako, s godinama je festival prerastao ove naše lokalne okvire, sve više ljudi iz cijelog svijeta je dolazilo na festival, kao i bendova. Sam festival je, unatoč promjeni lokacije i nekim generacijskim smjenama, zadržao osnovnu DIY nit i ostao mjesto susreta, prilika da čuješ neke nove bendove i dobro se zabaviš uz stare prijatelje.

I što sad?

Pisati o DIY sceni je za mene nezahvalno jer je toliko toga što nisam rekao u ovoj relativno kratkoj formi: na desetine bendova sam mogao spomenuti, svakome posvetiti pažnju i reći ponešto o njihovom doprinosu sceni. Ograničio sam se na svega nekoliko primjera koji pokazuju kako je sve funkcioniralo i koja je bila osnovna ideja iza onog najaktivnijeg dijela scene. Daleko je to od detaljne analize ili uopće prikaza cijele scene. Osim toga, mnogo je nespomenutih prijatelja, poznanika i posve usputnih susreta koji su bili važni za sve ono što se događalo.

Odjeci ovih aktivnosti su vidljivi i danas, ne samo u obliku u kojem su nastali, već su dali određeno iskustvo ljudima koji su kasnije to iskoristili za neke nove projekte. Možda ih čak i životno odredili.

Dio scene je otišao u smjeru onoga što se danas naziva nezavisnom kulturom: osnovali su udruge, pokrenuli poduzeća, postali kulturni menadžeri i već što god. Pretpostavljam da je to u neku ruku očekivan tok stvari za određen broj ljudi.

Na diskusiji u Galeriji Nova prije par godina govorilo se o prostorima nezavisne kulture i tamo su bili prisutni mnogi koji vode klubove i slične prostore. Tada sam rekao, a i dalje stojim iza toga, da svemu tome treba jedna dobra alternativa, nešto radikalnije i slobodnije od forme koju ti prostori pružaju. Ne zbog toga što su ti prostori loši ili za njima nema potrebe, već zato što se uvijek može drugačije i bolje. Zato što postoje ideje i potrebe koje su radikalno drugačije od zadane forme, ali i zato što institucionalizacija do koje je došlo nužno znači neku vrstu profesionalizacije i zatiranja svake subverzivnije i DIY inicijative. Ne nužno namjerno, ali, bit ću ovdje malo zločest, lošim primjerom. Danas kao da se zaboravilo da je puno toga moguće napraviti bez pisanja projekata, birokracije, fondacija i sponzora, dozvola i registracija. Ako nemaš primjer koji će ti pokazati da je moguće drugačije, počneš misliti da stvarno i nije moguće drugačije. Kad sam jako mlad odlazio na koncerte, imao sam nesreću nailaziti na ljude koji nisu bili pretjerano u toj DIY priči, sve je bio r’n’r i biznis, plati kartu, kupi piće, budi publika. Lako je pomisliti da stvari samo tako i funkcioniraju. Na neki način, mislim da je institucionalizacija dovela ne do samoorganizacije, već do jednog tipa poslovnog odnosa. Odnos postaje poslovan kada imaš promotore, kulturne menadžere, šefove, profesionalce koji sve organiziraju i publiku koja to pasivno konzumira.

Upravo zbog toga je za mene otkrivanje DIY scene i mogućnosti da nekako doprinesem bila važna. To sudjelovanje je gradilo mene, a pretpostavljam i dalo kakav-takav doprinos toj sceni. Vjerujem da je kod mnogih ostala frustracija zbog razine osobne inicijative koja nikad nije bila toliko raširena koliko smo to htjeli, pa čak i očekivali od drugih (posve nepravedno, nemaš što očekivati od drugih). Često je sve ovisilo o nekoliko osoba koje bi “potegle”, a onda bi se eventualno drugi priključili. To je na mnogo načina bilo u suprotnosti s onim što se zastupalo kao model djelovanja. Ne možeš nešto napraviti za druge. Odnosno, možeš, ako govorimo o industriji zabave ili pak institucionalizaciji (sub)kulture, čime ona postaje uvjetovana pretpostavljenim trendovima, željama sponzora, raznih drugih financijera, i time gubi svaku slobodu, postajući tek još jedna niša na tržištu koja zadovoljava određene potrebe, dok istovremeno predstavlja pacifikaciju u svakom drugom smislu. Zato je danas teško uopće i vidjeti izvan okvira države i kapitalizma, odnosa koji nam predstavljaju kao “jedini moguć i realan”. Rekli bi pankeri_ce: no future, no hope.

Srećom, kada govorimo o punku i DIY etici, ona nije u potpunosti nestala. Historizacija bilo čega je nezahvalna, kao da govorimo o onome što je gotovo, međutim sve se nastavlja, ništa još nije spremno za muzej. Danas su tu neki stari i neki novi ljudi, sve ide dalje. U kojem smjeru, to će sami_e odrediti.

^[1]Objavljeno u požeškom fanzinu Fecal Forces, broj 2, 1993.

^[2]Do promjene imena dolazi 1994. godine, jer grupa zaključuje da nije pacifistička pa se ime mijena u Zagrebački anarhistički pokret.

^[3]Iako se može činiti terminološki nejasnim, ovo je bio uobičajen termin kada se govorilo o postavljanju štandova sa distribucijama. Te distribucije nisu bile samo ono što danas bendovi zovu merch, dakle, njihova izdanja i drugo, već niz fanzina, knjiga, ploča, kazeta, prišivki i majica, već ovisno tko je što imao. Pretpostavljam da se ustalio termin “iznositi distribuciju” zato jer bi je obično i doslovno iznosili iz kombija, ruksaka ili bisaga na biciklu.

Zagrebački anarhistički pokret – ZAP nastaje iz Zagrebačke anarho-pacifističke organizacije – ZAPO koji svoje sjedište tijekom devedesetih nalaze u prostorima Antiratne kampanje. Ključna aktivnost ZAP-a bila je usmjerena na izdavačku djelatnost i objavljivanje newslettera, fanzina i časopisa, među kojima su najvažniji bili Comunitas, Nećemo i ne damo te Zaginflatch. Marko Strpić i Marko Vuković iskustvo prikupljeno kroz djelovanje ZAP-a prenose na Autonomnu tvornicu kulture – Attack, organizaciju koja nastaje upravo na inicijativu Marka Strpića i Vesne Janković, a kojoj se pored Marka Vukovića ubrzo pridružuju i mnogi drugi pojedinci i grupe. U razgovoru koji slijedi, Strpić i Vuković prisjećaju se svojih aktivističkih dana.

M. V.: Meni je ta smjena generacija super jer mislim da je Zagrebu potrebno tako nešto. Attack je jedna od rijetkih organizacija u kojoj se uopće događaju smjene generacija. U jednom sam trenutku osobno osjetio da više ne pripadam toj grupi, i bilo bi mi žao da se našim odlaskom sve ugasilo. Super je da Attack kao grupa ljudi toliko dugo postoji. Bilo mi je užasno žao kada se zatvorio klub u Jedinstvu, kakav god on bio, jer mi je falio taj prostor i ta energija i drago mi je da se priča nastavila. Nakon podjele grupe na dva pravna subjekta ostao sam djelomično aktivan u onom formalnije organiziranom, Autonomnoj tvornici kulture. Tu sam bio podrška projektima koji su trebali strukturu a prije svega mislim na časopise Libra Libera i Komikaze. Ostala je i jedna osobna bitka koju je trebalo odraditi a to je tužba HDS ZAMP za kršenje autorskih prava. Podnijeli su prekršajnu i krivičnu prijavu protiv Autonomne tvornice kulture te tužbu na trgovačkom sudu. Pošto sam bio uvjeren da je tužba nepravedna, imao sam volje i energije za višegodišnje natezanje po sudovima i policijskim ispitivanjima. Nakon 9 godina i ta priča je, nadam se, zaključena.