Početkom je rujna u sklopu Zagreb Design Weeka ispred Škole primijenjene umjetnosti i dizajna postavljena izložba plakata pod nazivom Studenti za toleranciju, konceptualno inspirirana projektom Tolerance dizajnera Mirka Ilića. Autori i autorice izložbe su studenti i studentice iz Austrije, Njemačke, Slovenije i Hrvatske koji_e su sudjelovali_e na jednotjednoj radionici u Grazu, gdje su na svojim plakatima radili pod mentorstvom Tomislava Bobinca, Rogera Walka, Marije Juza i Domena Frasa. Nakon što je izložba nastalih radova uspješno prezentirana u Berlinu, Grazu i Ljubljani, došao je red i na Zagreb.

Nažalost, za razliku od spomenutih gradova izložba se u centru Zagreba ubrzo nakon postavljanja pretvorila u novu epizodu parazitiranja desnice na kulturi u javnom prostoru. Naime, u središtu pozornosti šovinističkog dijela javnosti našao se plakat koji prikazuje zamagljenu scenu u kojoj nekoliko osoba sjedi za kuhinjskim stolom s upadljivim križem u gornjem desnom kutu. Slika evocira prizor tradicionalnog nedjeljnog ručka te je popraćena s dva kratka natpisa na engleskom. Prvi, onaj znatno uočljiviji, poručuje: “Odvratno, ali toleriram” (engl. “Disgusting, but I tolerate it.”). Ako prikazanoj sceni pristupimo s minimumom dobre vjere, odmah postaje jasno kako autorica ili autor plakata ovom intervencijom nastoji ironijski izokrenuti standardan narativ o toleranciji – narativ prema kojem osobe iz društveno dominantne i navodno samorazumljive heteronormativne pozicije toleriraju postojanje LGBTIQ+ zajednice. Kako bi poruka o toleranciji bila što bjelodanija, u podnožju je plakata stajao natpis: “Svaku nedjelju veteran, konzervativac, gej, liberal i ateist sjede za stolom i međusobno se toleriraju” (engl. “Every Sunday veteran, conservative, gay, liberal and atheist sit down at a table and tolerate each other.”).

No kao što je spomenuto, određenom dijelu medija i javnosti ni nedvosmisleni natpisi nisu predstavljali znatnu prepreku tome da studentski rad protumače kao protjerivanje kršćana neviđeno od doba poganih rimskih careva. Tako se jedan ekstremistički portal – koji je, valja spomenuti, dijelom financiran javnim sredstvima – našao zgrožen činjenicom da su Grad Zagreb i Ministarstvo kulture pokrovitelji studentske izložbe koja “napada kršćanstvo”. Nakon što se vijest o plakatu proširila među desničarskim online krugovima i zajednicama, čitava je stvar prerasla u cjelodnevni niz performansa. Prvo je skupina sredovječnih muškaraca, mahom pripadnika i simpatizera jedne ekstremno desne političke stranke, njima sporni plakat odlučila prekriti bijelom plahtom. Ti pripadnici zagrebačke srednje klase, odvjetnici i psihijatri, snimili su čitavu intervenciju, kao i prigodne govore u kojoj izgovaraju retoričke hitove poput: demokršćanstvo, agresivni nasrtljivci, suverenitet, sotona, globalizam, Soroš, protuvjerski zlotvori i slično. Ubrzo nakon prvog performansa uslijedio je drugi. Naime, novi je sredovječni muškarac, ovog puta u samostalnom pohodu, prešarao križ i umjesto njega na vrh plakata crnim markerom napisao “LGBT”, doslovno potvrđujući samu izvornu intenciju plakata. Dan je konačno kulminirao u noćnim satima kada je plakat, uz dodatne izloške, uništen.

U reakciji na uništavanje izložbe sa Studija dizajna su poručili kako u potpunosti stoje iza radova svojih studenata iz četiriju zemljalja, “radova koji su nastali u procesu učenja, temeljem najboljih praksi stvaranja komunikacije u svrhu razvoja društva. Utoliko žalimo što se dogodila destrukcija autorskih djela mladih ljudi koji će u bliskoj budućnosti postati aktivni članovi društvene zajednice.” Osim s fakulteta, službena reakcije je stigla još samo od strane Hrvatskog dizajnerskog društva, u kojoj su se retorički pitali: “Kakvu poruku šalje ovaj događaj hrvatskim građanima, kakvu šalje svijetu, s obzirom da o njemu već pišu i svjetski mediji, posve je jasno. No još važnije, ovaj događaj užasnu poruku šalje mladima, koji tek kreću u svoje profesionalne živote – poručuje im da šute, da se boje, da ih je strah progovoriti o minimumu pažnje koji bismo trebali osjećati prema drugima – o toleranciji, koja nam danas treba više nego ikada”. Konačno, prema pisanju Indexa, ništa iz navedenog niza događaja nije prijavljeno policiji, tako da će osoba koja je uništila umjetničke radove proći neokrznuto. 

Međutim, slučaj Studenata za toleranciju nije iznimka. Riječ je tek o još jednom u predugačkom nizu incidenata u kojima su se osobe desnih svjetonazora osjećale pozvano monopolizirati javni prostor te uništavati i zabranjivati slobodno izražavanje u gradu Zagrebu. Prije dvije godine uništeni su i izvorni Ilićevi plakati na koje se studentska izložba referirala. Osim toga, u gotovo isto vrijeme dok se postavljala vandalizirana izložba, na stupovima u centru grada osvanuli su homofobni, antisemitski i antimigrantski plakati. Jedan od njih je izjednačavao LGBTIQ+ zajednice s pedofilijom, dok je drugi prikazivao kukasti križ i ironično zazivao otvorene granice. Na oba plakata bio je istaknut grb Grada Zagreba kako bi se insinuiralo da su plasirani od strane nove gradske uprave. Tijekom svibnja je pak u parku Zrinjevac postavljena klupa u duginim bojama koju je nepoznati muškarac tek par sati nakon postavljanja prebojio u crno. Nadalje, svake se godine u Zagrebu povodom prajda postavljaju zastave LGBTIQ+ zajednice i svake godine se pronađu skupine muškaraca koje ih barem nekoliko potrgaju. Prošlog studenog bio je pak aktualan slučaj murala na HEP-ovoj trafostanici, gdje nepostojanje dozvole za oslikavanje, neslaganje stanara obližnje zgrade i činjenica da je mural prikazivao ratnog zločinca nije spriječila desnicu da sebe još jednom prikaže kao žrtvu. Nebrojene primjere preslikavanja grafita u navijačke boje ne treba ni spominjati. Slični slučajevi aproprijacije javnog prostora kontinuirano se ponavljaju već čitavo desetljeće, još od famoznog zabranjivanja plakata za predstavu Fine mrtve djevojke kazališta Gavella.

Spomenuti primjeri ukazuju na izrazito neugodnu činjenicu da šovinistička desnica u znatnoj mjeri kontrolira javne prostore u gradu Zagrebu, dok se u slučajevima bilo kakve intervencije koja bi taj monopol dovela u pitanje izvodi dobro uhodani performans hinjenja žrtve i nasilne reakcije – uglavnom od strane jednih te istih aktera. Čitavo desetljeće primjera i ustupaka nerazumnim zahtjevima pokazuje da ne postoji toliko banalan slučaj koji se neće izvrnuti u parazitiranje na kulturi. No kako je autoviktimizacija glavna i izuzetno uspješna taktika desnice teško da možemo očekivati promjenu nastavljanjem dosadašnjih politika popuštanja. Ako netko razbije plakat, onda to nije znak da ga je potrebno ukloniti kako bi se izbjegle neugodne rasprave i sukobi, već da razlozi za njegovim prisustvom u javnom prostoru itekako postoje.