Mnogo toga ovisi o kutu iz kojeg svijet promatramo, zapamtimo to čitajući ovaj tekst. Isti pokreti, iste akcije, iste aktivnosti, u drugačijim okolnostima dobivaju drugo značenje. Ples koji koristi liturgijske napjeve na latinskom nećemo doživjeti kao onaj koji se izvodi na političke stihove benda Rage Against the Machine, znat će oni koji su predstavu gledali ako ne u Rijeci onda u Tel Avivu ili negdje gdje je gostovala. I nama koji ju nismo i nećemo gledati ovo ima smisla – iste plesne pokrete na Thompsonovom koncertu i na Danima srpske kulture gledali bi potpuno drugačije. Predstava time, mogli bi zaključiti iz raznih najava i opisa dostupnih na internetu, nije kontroverzna. Ne provocira, ne propagira, ne politizira – bar ako je suditi po sadržaju.  

Njezin autor Ohad Naharin, s druge je strane, daleko kontroverzniji. Istodobno kritičar izraelske desničarske vlade i jedan od najprepoznatljivijih kulturnih izvoza države koja je utemeljena na genocidu, aparthejdskim zakonima i falsifikaciji vlastite pa i tuđe povijesti, ovaj koreograf zauzima, u najmanju ruku, paradoksalnu poziciju. U izraelskom kontekstu njegov rad se isčitava kao politički (u jednoj je izvedbi predstave Anafaza koristio palestinsku zastavu ali kasnije je pojašnjeno da to nije zato što se zauzima za nju), ali u međunarodnom kontekstu, palestinski pokret BDS (Boycott, Divestment & Sanctions) poziva na njegov bojkot, kao i bojkot Batsheve – izraelske plesne kompanije u kojoj je bio dugogodišnji direktor, a danas djeluje kao kućni koreograf. Uostalom, Venezuela je Batshevina predstava, a u Rijeci ju prvi put izvodi drugi ansambl.  

O razlozima zbog kojih BDS, pokrenut od strane 170 civilnih palestinskih organizacija, poziva na kulturni bojkot detaljnije čitajte ovdje, a za potrebe ovog teksta vrijedi napomenuti da je on usmjeren na umjetnike_ce koji koriste državni novac da bi promovirali svoj rad izvan Izraela. Batsheva i Naharin to čine time što su dio Branda Israel, kampanje izraelskog ministarstva vanjskih poslova koja koristi kulturu da bi rebrendirala, odnosno popravila imidž države čija vojska ubija civile, najčešće djecu, dok snimke zločina obilaze svijet. I to ne samo posljednje dvije godine – prije 25 godina na televizijskom prijenosu na kanalu France2 ljudi su u šoku gledali ubojstvo 12-godišnjeg dječaka Mohammeda el-Durraha dok ga je otac vlastitim tijelom pokušavao zaštititi od metaka.

Brand Israel stoga ima prilično težak posao, no ništa što pozamašni honorari umjetnicima_ama i quid pro quo međunarodna kulturna razmjena ne bi premostila. Ipak, u nadi da je Naharinova kritika okupacije supstencijalna, BDS je više puta pozvao Batshevu da se ogradi od Branda Israel. No, Naharin i tijekom kratkog bivanja u Rijeci ne vidi razlog za to. U razgovoru s publikom ususret premijeri – koji je bio otvoren svima jer je upravi riječkog HNK bilo važno “da osjetimo sve perspektive”, ali ne otkriva koje su to “sve” kad je bila jedna? – Naharin kaže: “To je novac građana pa i moj novac. Nije to nikakva usluga vlade.” 

Naravno da nije. Izraelski umjetnici s Državom Izrael potpisuju ugovore u kojima se jasno navode promotivne obaveze koje uz to trebaju ostati tajne, kako je otkriveno 2008. kada je pjesnik Yitzhak Laor objavio primjerak u kojem stoji: “Pružatelj usluga neće se predstavljati kao agent, izaslanik i/ili predstavnik Ministarstva.” 

Kako kritičar može postati apologet, to nema smisla. Pa Naharin “već godinama javno i jasno izražava kritiku izraelske politike prema Palestincima”, uporno ponavlja Vrgoč pa i Miljenko Jergović ne može doći k sebi kad čuje bojkot (nije jedini, naravno). Ali eto, mnogo toga ovisi o kutu iz kojeg svijet promatramo. Venezuela, predstava koja na svom popisu glazbe ima i pjesmu Bullet in the Head, u kojoj RATM kritizira medijski posredovanu manipulaciju (“They say jump, you say how high”), izvedena izvan granica države koja ju financira (ista predstava, drugi kontekst), postaje instrument propagande odnosno artwashinga. Tu leži glavni argument za bojkot: ne protiv Naharinove umjetnosti kao takve, nego protiv institucionalnog okvira koji je promovira.

Riječka iteracija je u konačnici proizvod kulturne razmjene dviju zemalja čijim odnosima, kako je u objavi nakon premijere poručio izraelski veleposlanik u Hrvatskoj Gary Koren, “nikakve provokacije neće naštetiti”. Srećom, na internetu nema snimke poput one na kojoj izraelski veleposlanik u Austriji govori da će igrati golf u Gazi i da u određenim okolnostima treba ubijati djecu, pa iza njegovih riječi ne moramo tražiti skrivena značenja. Ovdje je samo riječ o diplomaciji i umjetnosti. Ratni zločini? Zločini protiv čovječnosti? Tko o tome priča? (Nitko, tome i služi Brand Israel!)

Aktivistkinje inicijativa Za K.R.U.H., Štrajk za Gazu, Inicijative za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde, Studentice za Palestinu, Nepokorene Palestina, Inicijative za slobodnu Palestinu i BDS-a Hrvatska te od nedavno Free Palestine Rijeka, pak ne prestaju pričati o tome. One već mjesecima pozivaju upravu HNK Ivana pl. Zajca da otkaže suradnju s Naharinom i Batshevom, a tijekom premijere nenasilnim su prosvjedom pozivale na solidarnost s Palestinom. Unatoč tome što su njihovi zahtjevi već neko vrijeme dio javnog prostora, u medijskom prenošenju njihovog pokušaja prekidanja predstave, dogodilo se još jedno brisanje razlika. 

Umjesto da se uzme u obzir kao politički artikulirana akcija u kontekstu međunarodnih kulturnih bojkota (pogledaj primjere iz Kalifornije i Italije) koji adresiraju Naharinov artwashing Izraela, njihov prosvjed je od strane ministrice Obuljen Koržinek interpretiran kao antisemitizam. Kada takve neosnovane i lažne tvrdnje dolaze iz državnog vrha, trebamo li se čuditi njihovim odjecima u zakutcima interneta? Mediji su izvještavali o nacionalistički utemeljenoj mržnji (Naharin je Izraelac, zato bojkot), “barbarskom napadu na kulturu” i izjednačavali aktivistkinje s crnokošuljašima u Splitu i Benkovcu. Spomenimo ipak da su isti ovi mediji svoje novinare_ke, kako otkriva istraživanje portala Lupiga, uključili u ekspediciju u Izraelu koju je organiziralo, a tko drugi, izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova. Čini se neminovno da ćemo se spotaknuti o cionističku propagandnu mašinu gdje god se okrenuli – they say jump, you say how high.

Iako su na društvenim mrežama na gore navedene, krivo utemeljene optužbe, reagirali kulturni radnici_e, strukovna udruga SPID, Možemo Rijeka, kao i same aktivistkinje i aktivisti, vrijedi ponoviti. Braniteljske udruge u Benkovcu te maskirani muškaraci u Splitu i Zagrebu motivirani su nacionalističkim identitetom, a njihovi napadi usmjereni su na kulturne programe koji u javnom prostoru daju vidljivost manjinama, izbrisanim identitetima i zakopanoj povijesti. Osim prekidanja programa, njihovo zastrašivanje bilo je usmjereno i na publiku kao i na organizatore_ice programa.  

Akcija protiv Venezuele kritika je same institucije koja se koristi kao poligon za legitimizaciju države koja je pod teškim optužbama za ratne zločine, aparthejd i izgledno, genocid. To je nenasilna, politički artikulirana akcija, a cilj nije napad na identitet umjetnika niti na publiku, usprkos tome što uprava HNK Ivana pl. Zajca dvolično navodi da se tijekom kratkotrajnog prosvjeda prije samog početka predstave zabrinula za sigurnost svoje publike i djelatnica_ka, ali da je predstava svejedno “izvedena na iznimnoj umjetničkoj razini”. Meta prosvjeda su institucije koje svojim odlukama, šutnjom i lažima doprinose prikrivanju zločinačkog režima u Izraelu. Radi se o prokazivanju i destabilizaciji infrastrukture moći koja stoji iza Naharinove predstave. 

Stvarajući lažnu simetriju između akcija koje su usmjerene na prekidanje događanja, gubi se shvaćanje da prostori kulture nisu neutralni te da se i oni, kao i sve, mogu koristiti da bi održali strukture državne moći koja upravlja dominatnim narativom, u ovom slučaju onom o višedesetljetnom “sukobu” između Palestinaca i Izraelaca. Napokon, u državi koja javno stoji uz okupatore usprkos međunarodnim presudama i zakonima koje je obvezna poštivati, Naharin svakako ne daje vidljivost manjini pa niti nedominantnim, “drugačijim” mišljenjima.

Da ju ne bojkotiram, rekla bih, pogledajte Venezuelu, bit će jasnije kako ove akcije – iako nisu čak ni iste! – treba čitati drugačije s obzirom na kontekst, pa će ova riječka drama (oprostite, balet) nečemu i poslužiti. Ali po tome kako sam Naharin ne zna ili ne želi njezinu premisu primijeniti na svoju situaciju (kaže “bojkotirao bih sam sebe” da to može pomoći Palestincima, ali čovjek ne vjeruje da međunarodni grassroots pritisak može zaustaviti okupaciju pa plešimo dalje), a uprava kazališta još manje, za zaključit je da je to gubitak dragocjenog vremena. Bilo bi ga bolje izdvojiti za razumijevanje BDS-a, ipak dolazi od strane potlačenih, u njemu mogu sudjelovati svi bez obzira na vjeru, rasu, etničku i inu pripadnost (i mnogi Židovi i Izraelci ga podržavaju), a uz to je i nenasilan. A trebat će nam svi alati otpora kada budemo branili prostore vlastite slobode, koji se sve više sužavaju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Podsjetimo, krajem srpnja ove godine inicijative Za K.R.U.H., Štrajk za Gazu, Inicijativa za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde, Studentice za Palestinu, Nepokorena Palestina, Inicijativa za slobodnu Palestinu i BDS Hrvatska uputile su otvoreno pismo upravi HNK Ivana pl. Zajca s pozivom na otkazivanje Naharinove predstave, o čemu smo detaljnije pisali ovdje. Međutim, kako je vidljivo na službenim stranicama kazališta, do danas nije došlo do otkazivanja. Kako navodi u pismu, Varoufakisa je o događanjima izvijestio Srećko Horvat, voditelj Filozofskog teatra, a o svojoj je odluci obavijestio i inicijative koje su pozvale na otkazivanje Naharinove predstave. Varoufakisovo pismo prenosimo u cijelosti iz njihova priopćenja.

“Dragi prijatelji,

Moj prijatelj Srećko Horvat obavijestio me da ste, u skladu s BDS-om, organizirali bojkot Hrvatskog narodnog kazališta zbog njihova ugošćivanja umjetnika koje sponzorira država Izrael. U nastavku možete pronaći moje pismo ravnateljici kazališta u kojem, u znak podrške vašim naporima, objavljujem svoje povlačenje iz događaja na kojem smo Srećko i ja trebali sudjelovati.

Srdačan pozdrav
Yanis Varoufakis

Ravnateljici Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci

Draga Dubravka Vrgoč,

Pišem vam kako bih vas obavijestio da se, nažalost, povlačim iz događaja Filozofski teatar zakazanog za 30. studenog, 2025., na koji ste me ljubazno pozvali zajedno s prijateljem Srećkom Horvatom.

Iako nemam namjeru suditi o vašim umjetničkim i kulturnim odabirima, u ovom trenutku, dok se odvija genocid nad palestinskim narodom (koji će obilježiti našu generaciju na globalnoj razini), imam političku odgovornost bojkotirati institucije koje dopuštaju da ih izraelske institucije koriste za artwashing izraelskog genocida i kolonijalnog nasilja. Moja odluka o povlačenju iz događaja na koji ste me tako ljubazno pozvali, uvjeravam vas, u potpunosti se temelji na vjerodostojnim informacijama da će vaše kazalište ugostiti predstavnike koje podržavaju izraelske kulturne institucije, a koje su suučesnice ne samo u brisanju palestinske umjetnosti, nego i palestinskog života u cijelosti.

Nadam se i vjerujem da će naši napori da se okonča ovaj genocid uroditi plodom i da će jednog dana omogućiti da događaji poput ovoga budu u skladu s minimalnim etičkim standardima intelektualnog i umjetničkog djelovanja.

S osobitim poštovanjem,
Yanis Varoufakis
Ponedjeljak, 6. listopada 2025.”

U najavi sezone 2025./2026. objavljenoj na službenoj stranici riječkog kazališta Ohad Naharin je opisan kao “iznimno poznat izraelski koreograf i reformator”, ali potpisnice otvorenog pisma upozoravaju da on nije samo to: “on je višegodišnji umjetnički direktor i ključna figura kompanije Batsheva Dance Company – kulturnog ambasadora države Izrael.” Kao umjetnički direktor (1990. – 2018.) i aktualni kućni koreograf plesne kompanije Batsheva, Naharin je definirao i razvio plesni vokabular i pedagogiju pod nazivom Gaga koju njegova kompanija podučava i koja je definirala suvremenu plesnu scenu u Izraelu.

Ovo nije prvi niti jedini poziv na bojkot Ohada Naharina. U pismu se spominje da je “u ožujku 2024., irska institucija Ballet Ireland uklonila Naharinovu koreografiju Minus 16 (…) nakon javne kampanje Apartheid Free Dance”. Na bojkot poziva i međunarodna autonomna inicijativa Dancers for Palestine u tekstu objavljenom u veljači 2025. u kojem upozorava da “Batshevin odnos s kulturnim imperijalizmom” seže u korijene samog osnutka kompanije. 

Osnovana 16 godina nakon Nakbe, odnosno “katastrofe” koja označava etničko čišćenje i protjerivanje Palestinaca s njihovih posjeda da bi se rodila Država Izrael, Batsheva je od samih početaka slijedila cionističku ideju izgradnje “novog Židova”. Ples je tako poslužio kao alat izgradnje identiteta koji bi utjelovio novoformiranu naciju i izbrisao fragmente različitih identiteta koje su sa sobom nosili židovski doseljenici i izbjeglice iz različitih dijelova svijeta. 

Dakako, osnivačice plesne kompanije Batsheva, koreografkinja Martha Graham i barunica Batsheva de Rothschild nisu bile upogonjene samo filantropskim porivom da pomognu rasutom narodu nad kojim je počinjen Holokaust. Utjecajem Marthe Graham kao zvijezde modernog plesa i novcem moćne bankarske obitelji de Rothschild izgrađena je kulturna institucija koja je služila – i koja i danas služi – kao propaganda. Graham, koja je u kontekstu Hladnog rata na međunarodnoj sceni igrala ulogu američke ambasadorice kulture, je tako u svojim predstavama koristila židovsku glazbu i biblijske priče da bi portretirala snagu i junaštvo mitskih izraelskih heroina, u Izrael je dovodila različite međunarodne umjetnike_ce i izraelskim je plesačima_cama dodijeljivala uloge u svojim produkcijama u Americi. 

Kulturološka je to razmjena između zemalja koja oslikava “dobre odnose”, prijateljsku suradnju i zajedničke interese. Izrael je tako gradio sliku zemlje koja je od pustinjskog pijeska izgradila modernu državu. Recimo to onako kako bi oni rekli – “europsku državu”, državu s kulturom. Za razliku od, naravno, susjednih arapskih zemalja i naroda, koji nemaju kulturu, smatraju Izraelci – iako u svakom ratu koji Izrael pokreće protiv svojih susjeda jedan od ciljeva su i njihove kulturne institucije. 

Ohad Naharin, kao učenik Marthe Graham, u svom je plesnom vokabularu zadržao emotivnu ekspresivnost koja je emblematična za njene koreografije, što njegovim radovima daje dojam univerzalnosti i apolitičnosti, čineći ih savršenim poligonom za izraelsko međunarodno brendiranje koje, naravno, mora ostati nevidljivo javnosti. Ipak, pažljivim gledateljicama ne promiče činjenica da je ideal snažnog “novog Židova”, koji je inkarniran u odori IDF-a, vidljiv i u Naharinovom plesnom jeziku. 

Kritizirajući film Mr. Gaga jer slavnog koreografa prikazuje kroz lažnu sliku izuzetnog umjetnika koji je svoj uspjeh postigao urođenim talentom više negoli mukotrpnim radom i promocijom, Meghan Quinlan, istraživačica i plesačica s fokusom na plesnu pedagogiju Gaga, piše: “I Naharin i njegovi plesači – i sustav treninga Gaga – sposobni su utjeloviti psihofizičku spremnost potrebnu za izraelske ideale muževnosti koje utjelovljuju vojnici IDF-a, iako u umjetničkom, a ne vojnom smislu.” 

Dobro, Naharin je inspiriran IDF-om, u kojem je i sam služio (što prikazuje njegova filmska biografija) i njegovu kompaniju Batsheva financira izraelsko ministarstvo kulture, ali je li to razlog za bojkot? Omar Barghouti, osnivač Palestinske kampanje za akademski i kulturni bojkot Izraela (PACBI) napominje da nije problem u umjetnicima_ama koji koriste državni novac da bi producirali svoj rad u Izraelu – “to je njihovo pravo poreznih obveznika”. Problem je kada isti koriste državni novac da bi svoj rad promovirali izvan Izraela. Onda to postaje “propaganda”, kaže Barghouti. Skretanjem pažnje s opresivne stvarnosti, umjetnost postaje agent političkog projekta okupacije.

“Kompanija Batsheva i rad Ohada Naharina izravno su financirani od strane izraelskog Ministarstva vanjskih poslova i predstavljaju okosnicu državne kampanje Brand Israel”, napominje se u otvorenom pismu upravi HNK Ivana pl Zajca. Brand Israel je kampanja pokrenuta 2005. da bi se popravila negativna slika države Izrael, jer teško je sakriti da, od svog osnutka, zemlja stalno ratuje. Zanemariti ove činjenice u jeku zločina protiv čovječnosti koje Izrael već 22 mjeseca provodi pred očima svjetske javnosti, “svjestan (je) izbor da se vlastita pozornica ustupi u svrhu artwashinga genocidnog režima”, napominje se u pismu.

Umjetnost svakako nije neutralna, jasno je to i Naharinu. U intervju objavljenom u siječnju 2024. kritizira desničarsku izraelsku vladu, ali na pitanje smatra li da IDF čini ratne zločine, odgovara: “Kakve veze ima hoćemo li to nazvati ratnim zločinima ili zločinima protiv čovječnosti ili ‘vražjim mudima’, ako ne razumijemo i ne internaliziramo koliko je okrutna i pogrešna operacija vojske u Gazi?” Bitno je da osjećamo (da ne gagagranemo), ali zvati to zločinima – ne, to su samo “pravni termini”, kaže Naharin. Umjetnost će – osjećajima, ljepotom, univerzalnošću – donijeti mir, valjda si misli umjetnik pun iluzija. 

No da li je upravi HNK Zajc jasno da umjetnost nije neutralna? U odgovoru koji je otvorenim pismom uputila intendantica HNK Ivana pl. Zajca, Dubravka Vrgoč ističe da kazalište ne može “zauzimati službene vanjskopolitičke pozicije” i da smatraju “važnim njegovati prostor slobodnog izražavanja i umjetničkog propitivanja”.¹ Podsjeća nas, da bi nam bilo lakše kad se sjetimo krvi i očaja u Gazi, da je Naharin jedan od “najvažnijih suvremenih koreografa na svijetu” i da umjetnik javno “izražava kritiku izraelske politike prema Palestincima”. Nadalje napominje da kazalište ne bira umjetnike “prema nacionalnoj pripadnosti, već prema integritetu i vrijednostima koji umjetnik svojim djelom zastupa”. Dobro da je to rekla jer pitanje kojem je i ovaj tekst posvećen je: koje sve vrijednosti Naharin promovira? 

Dok palestinski roditelji na rukama nose mrtva tijela djece koja su ubijena bombama i sustavnim izgladnjavanjem, nekoliko kilometara dalje Izraelci uživaju u produhovljenim umjetničkim djelima “velikih” (jer su obilno financirani i promovirani da bi stekli tu titulu) umjetnika koji razmišljaju o miru. Svakako, nijednom Izraelcu ne treba zabraniti umjetnost koja će čuvati i promovirati njihova nacionalna uvjerenja, ali zašto se u Hrvatskoj javni resursi troše za takvu prikrivenu propagandu? I to u trenutku u kojem su Država Izrael i njeni vodeći ministri optuženi za genocid pred Međunarodnim sudom pravde? 

Ili se i hrvatska javnost pokušava zavarati da izjave o miru, dok istovremeno financiramo i surađujemo s izraelskim kulturnim i javnim osobama, znače da se protivimo genocidu? Potpisnice otvorenog pisma zaključuju: “Pozivamo Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci – instituciju koja se često poziva na riječko antifašističko naslijeđe – da to naslijeđe ne koristi samo simbolički, već da ga potvrdi konkretnim djelima.” Kulturne institucije imaju odgovornost, a s obzirom na naše povijesno iskustvo s fašizmom, znamo da simboličke geste neće, ne mogu i ne žele zaustaviti zločine.

1. Službeni odgovor HNK Ivana pl. Zajca stigao je nakon objave teksta te je informacija uvrštena naknadno. ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Upravljanje ZPC-om do danas ilustrira izazove u konceptualizaciji i osiguravanju resursa za plesnu scenu, ali i otpornost zajednice koja kroz kolektivnu akciju i pozicioniranje artikulira svoje potrebe i neprestano pronalazi nove načine umjetničkog i političkog djelovanja izvan postojećih struktura. Kroz razgovor s protagonistkinjama plesne scene – Anom Kreitmeyer, selmom banich, Ninom Gojić i Ninom Križan – doznajemo ključne momente u borbi za autonomiju plesne zajednice te reflektiramo o daljnjim mogućnostima razvoja održivih modela suradnje i podrške plesnoj umjetnosti. 

Zagrebački plesni centar otvoren je 2009. godine, nakon što je bivše kino Lika u Ilici prenamijenjeno u prostor posvećen plesnoj umjetnosti. Centrom je upravljao Hrvatski institut za pokret i ples (HIPP) do travnja 2016. Sjećate li se koje su okolnosti dovele do toga i kako danas, s odmakom, ocjenjujete taj period između 2009. i 2016.?

selma: Na period između 2009. i 2016. moguće je osvrnuti se kroz kronologiju i narative koje je dokumentirala platforma Za K.R.U.H. Još 2007. godine formirana je Radna skupina za hitnu razradu strategija razvoja, financiranja, predstavljanja i distribucije suvremene plesne umjetnosti u Zagrebu pri UPUH-u (Udruga plesnih umjetnika Hrvatske). Ova je skupina, u suradnji s Gradskim uredom za kulturu, radila na uspostavi protokola koji se bavio radnim uvjetima, resursima i javnim financiranjem, a očekivalo se da će ga gradska uprava poštovati.

Tada je nastao i prvi zagovarački dokument plesne zajednice, koji je uključivao prijedlog naknada za rad. Osim toga, 2008. godine UPUH je izdao Brošuru o položaju i radnim uvjetima suvremene plesne scene. Ta brošura mapirala je stanje plesne scene i kontekstualizirala šire radne uvjete u Hrvatskoj.

Od 2007. do 2009. godine organizirale smo niz akcija usmjerenih na otvaranje Zagrebačkog plesnog centra (ZPC), uključujući kampanju Odbrojavanje za ZPC i ekscesnu protestnu akciju Posljednji pozdrav. Nezaboravna je i akcija pljeskanja na Ilici, kojom se iskazivalo nezadovoljstvo zbog stalnog odgađanja otvaranja ZPC-a.

Ana: Te dvije intenzivne godine inicijativa i zagovaranja odvijale su se uslijed prolongiranja otvaranja ZPC-a. S akcijom Odbrojavanje do otvaranja plesnog centra koja je trajala godinu dana mi smo i otvorili ZPC! Akcija je bila s jumbo plakatima po gradu.

A onda je i konačno službeno otvoren 2009., ali umjesto osnivanja ustanove, dat je na upravljanje HIPP-u. To nas je već tada zabrinulo jer prostor nije bio otvoren za zajednicu na način na koji je trebao biti, u suradnji sa zajednicom, već je prostorom upravljala jedna organizacija. A kako nije otvorena ustanova, financiranje se pokrivalo isključivo iz programskih sredstava što je još problematičnije i ima šire posljedice, što se i pokazalo – sredstva nisu dostatna i kroz programsko financiranje niti mogu rasti da pokriju na adekvatan način potrebe rada tog prostora. To se onda odražava dalje na sve ostale aspekte – od programacije, uvjeta rada i razvoja samog rada i slično.

Tijekom tih godina kontinuirano se radilo na borbi za bolje uvjete rada jer su se i smanjivala sredstva za javne potrebe u kulturi Grada Zagreba. Nekako je uvijek išla paralelno tema uvjeta rada, borba oko toga i angažiranje, predaja zahtjeva i iniciranje dijaloga ili barem pokušaj dijaloga…

selma: 2010. godine organizirale smo akciju protestnog zauzimanja Gradskog ureda pod nazivom Provedimo dan u Gradskom uredu za kulturu! kao reakciju na rezultate Javnih potreba u kulturi. Prosvjedovale smo protiv rezanja sredstava i ukazivali na probleme u upravljanju ZPC-om. Tada se pojavila golema diskrepancija – centar je otvoren, ali bez adekvatnih resursa i podrške zbog rezova u financiranju plesne umjetnosti. Ovi problemi odražavali su dublje strukturne izazove koji su nas pratili sve do 2016. godine, a mnogi su i danas prisutni.

Sve ove akcije svjedoče o energiji i odlučnosti suvremene plesne zajednice tog razdoblja, kao i o širem naporu za priznavanjem, osiguravanjem resursa i stvaranjem odgovarajuće infrastrukture za ples u Zagrebu. S odmakom, jasno je da je to bilo formativno razdoblje za mobilizaciju zajednice i borbu za institucionalnu podršku, ali i podsjetnik na izazove koji još uvijek traju. 

Nina K.: Jeste li znale da će ZPC biti pod HIPP-om kad se gradilo?

Ana: Ne, nismo, ali bilo je nekih nagovještaja.

selma: Nikada, koliko se sjećam, nije bilo plenarnog okupljanja zajednice na kojem bi se raspravljalo o tome što bi ZPC trebao biti, kako bi trebao funkcionirati i koje su stvarne potrebe i očekivanja za taj prostor. Sve odluke donosila je tadašnja gradska uprava u suradnji s HIPP-om, koji je aktivno gurao taj projekt. Ideja o centru za ples, međutim, postojala je mnogo prije nas.

Ana: Da, ta borba traje dugo, vjerojatno od kad je i začeta ideja da će se otvoriti ZPC. Bilo je i javnih rasprava, sjećam se, ali naprosto nije bilo pravog dijaloga s gradskom upravom, osim vjerojatno pojedinaca koji su joj imali pristup, što je na kraju i rezultiralo modelom kakav je bio. I uopće nije problem što je dan HIPP-u na upravljanje već što je dan jednoj organizaciji i nije se osiguralo dodatno financiranje. Jednom kad se postavi da ide financiranje iz programskih sredstava potrebno je puno napora, da ne kažem političke volje, da se to promijeni. Tako da je sve postavljeno na krivim osnovama od samog početka.

Nina G.: Nedostatak komunikacije tijekom gradnje centra dodatno ilustrira to što se zgrada u konačnici pokazala neadekvatnom za svoju namjenu. Publika ulazi u gledalište preko scene, što je protivno sigurnosnim standardima – izlaz iz publike ne bi smio biti preko pozornice. Tehnički pult je na nepraktičnom mjestu, izolacija je loša, prokišnjava… Svi ti nedostaci pokazuju koliko su stvarne potrebe zajednice bile zanemarene, i da se tijekom projektiranja i gradnje nije razgovaralo s budućim korisnicima tog prostora – plesnim umjetnicima_ama i tehničkim osobljem. Nepostojanje kulturne politike jasno se reflektira u manjkavostima konkretnog, fizičkog prostora.

selma: Da, to jasno pokazuje kako je plesna zajednica bila tretirana. Umjesto sustavne podrške plesnoj umjetnosti, sve se svelo na veliku investiciju koja nije uzimala u obzir stvarne potrebe zajednice. U to vrijeme plesna scena je bujala – osnivale su se umjetničke organizacije, razvijali kolektivistički pristupi i suvremene prakse, ali infrastruktura i kulturna politika nisu pratile taj razvoj. Umjesto da zajednica artikulira potrebe i promišlja prostor, sve se svelo na jednu zgradu i feudalni princip – korisnici bez stvarne suradnje ili mogućnosti zajedničkog kreiranja uvjeta i sadržaja.

Ana: Čini se da je to rezultat povijesnog nasljeđa – određene osobe iz plesne zajednice držale su moć i diktirale smjerove. Nije bilo generacijskog dijaloga niti drugačijeg promišljanja, a dok su te figure prisutne, pomaka nema. Osim toga, često nam se predbacivalo razdvajanje unutar plesne scene, što mi zaista smeta jer to već dugo nije točno, to je neki mit koji se svako malo iz nekog razloga aktualizira. U svakoj zajednici postoje trenja, sukobi i različita angažiranja – to je prirodno. Velika razlika je to što mi unutar naše scene o tome razgovaramo i zajednički analiziramo, dok druge zajednice to često ne rade. Barem u zadnjih dvadeset godina plesna scena pokazuje da mobilizira drugačije vrijednosti i zagovara ih na svim razinama.

selma: Zapravo, od 2009. do 2016. nije bilo značajnih promjena.

Ana: Da, prostor se koristio, može se reći da je i i bio donekle otvoren potrebama scene. Organizirale su se predstave, Tjedan plesa, radionice – živio je određeni život, to je neosporivo, ali izostajale su strukturne promjene koje se nisu mogle riješiti takvim upravljanjem. Ipak, ples kao praksa ne ovisi isključivo o zgradi. Ples uvijek pronalazi načine da probija, da djeluje u drugim prostorima – javnim prostorima, kulturnim centrima ili potpuno izvan institucionalnog okvira tako da se u tom periodu nastavio širiti i razvijati gdje god je mogao.

selma: Problem nastaje kada se infrastruktura povjeri jednoj organizaciji bez adekvatne podrške, poput programskih sredstava i osiguranih radnih mjesta – sve je od početka osuđeno na degradaciju. To nije bio prostor za eksperiment ili avangardu, već više reprezentativno mjesto za festivale, radionice i tečajeve. Ne želim braniti tadašnju upravu, ali sustav jednostavno nije omogućavao bolje uvjete.

Ana: Na to smo i ukazivali – nije bilo dovoljno ulaganja u programska sredstva, kao niti u sam prostor i njegove potrebe. Prostor je služio za gostovanja, rezidencije i izvedbe, ali se nije programirao s jasnom umjetničkom vizijom. Sve je ovisilo o samoinicijativi umjetnika i njihovim projektima. Kao što se već i reklo, nije se ni moglo ambicioznije razmahati jer sustav to nije omogućavao.

Nina K.: Da, plesni umjetnici su dolazili s vlastitim projektima i predstavama za čiju su realizaciju financijski bili podržani od strane Grada Zagreba i/ili Ministarstva kulture i medija, no tada su podrške za suvremeni ples bile zaista ograničene. Zapravo je tada ZPC nudio prostornu i tehničku podršku za realizaciju najčešće samo premijerne izvedbe. Nažalost, nije postojala struktura koja bi omogućila financijsku koprodukciju ili sustavnu podršku i daljnji razvoj projekta kroz, recimo, daljnju distribuciju rada. Važno je napomenuti da je ZPC bio financiran iz istog ograničenog izvora koji je pokrivao i druge programe suvremenog plesa, te stoga nije mogao ponuditi dodatnu podršku za dugoročni razvoj projekata. 

selma: Mislim da ZPC nikada nije postao istinsko mjesto zajednice. Nedostajala je umjetnička i politička vizija koja bi podržala raznolikost praksi i heterogenost same zajednice. Bez odgovarajućeg budžeta i infrastrukture, nisu bili osigurani ni osnovni uvjeti za rad. Primjerice, tečajevi za djecu često su ometali probe i izvedbe.

Možda još samo kratko potpitanje – kakva je bila situacija s publikom u tom periodu? Jesu li programi ZPC-a imali publiku?

selma: U razdoblju od 2010. do 2012., kada su sredstva za nezavisnu kulturu bila drastično smanjivana iz godine u godinu, naš fokus bio je na preživljavanju. Sjećam se da smo 2010. godine prosvjedovali jer nismo imali dovoljno sredstava da izdržimo do sljedećeg natječaja. U takvim uvjetima, diseminacija i komunikacija s publikom su ozbiljno patili.

Neoliberalni pristup razvoju publike, koji se temelji na ideji da se nešto stvara isključivo za tržište, vrlo je pogrešan jer zanemaruje važnost zajednice. Umjetnička ili kulturna praksa neodvojiva je od zajednice u kojoj se odvija i za koju se radi. Projektni pristup razvoju publike, koji ne omogućava dugoročnu povezanost, ne može opstati. Da bi mogao biti u zajednici, moraš imati resurse s kojima možeš kontinuirano raditi, biti prisutan i ustrajavati. Društvo ima različite uvjete i predispozicije, kao što su klasne i kulturne razlike, i bez kontinuiranog rada na tom temelju teško je razviti stabilnu publiku.

Ana: Da, analiza publike tada nam stvarno nije bila prioritet, a ZPC nije bio dovoljno vidljiv tako i tako. Prostor nikad nije do kraja rezonirao sa zajednicom, nikad nije postao mjesto koje bi nas okupilo i povezalo. Publika je, realno, bila negdje u drugom planu jer nismo ni riješili osnovne uvjete za nas same. Fokus je trebao biti na tome da prvo izgradimo zajednicu unutar prostora, a ne da odmah prelazimo na publiku – to je bio peti korak, a prvi nije odrađen.

Nina K.: Publika je u ZPC uglavnom dolazila na premijere i možda pokoju reprizu ako bi mogla biti financirana od oskudnog budžeta koji je dobiven za rad na predstavi. Plesni umjetnici, a eventualno i izvršni producenti – ukoliko su imali dovoljno sredstava za njihov angažman – sami su se bavili organizacijom publike: pozivali su ljude, izrađivali liste i obavljali PR aktivnosti. Resursi za marketing bili su gotovo nepostojeći, a društvene mreže tek su počinjale s razvojem, što je dodatno smanjivalo vidljivost predstava i mogućnosti promocije.

Nina G.: Problem je kad se od umjetnika_ca očekuje da se bave razvojem publike, uz sve drugo što rade. Razvoj publike također je dio strukturnih problema o kojima govorimo i taj problem počinje puno ranije, već u sustavima formalnog obrazovanja, ali i suvremenom životu u kojem kultura ima drugačiji status nego prije. Osim toga, taj zahtjev prema umjetnicima_ama često ima estetske posljedice jer se očekuje da se rade “komunikativniji” radovi. Tko definira što je komunikativno? Zašto bismo patronizirali publiku takvim pretpostavkama? Pogotovo kad govorimo o plesu – iskustvo gledanja plesa je specifično, nije nešto čemu su ljudi izloženi kao drugim umjetnostima, da se opet vratim formalnom obrazovanju. Gledanje plesa zbog toga traži drugačije vrijeme i kontekst. Postoji još jedan ilustrativan problem: vidljivost ZPC-a. Prostor je potpuno neuočljiv s ulice, ljudi koji nisu dio plesne zajednice niti ne znaju da u centru grada postoji plesni centar. Nikakva signalizacija, nikakva vizualno upečatljiva informacija ne upućuje na njegovu lokaciju.

Ana: Kažem vam, jedino tijekom Autonomije plesu ZPC je zaista zaživio – unutar plesne zajednice, u široj umjetničkoj zajednici i medijskom prostoru. Sam fizički prostor je tada bio oživljen raznim akcijama i gestama, od postavljanja velikog transparenta “Autonomija plesu” i akcija oko toga, do obilježavanja krep trakama po podu, ispisivanja poruka podrške kredom po cijelom dvorištu, aktiviranja izloga kao oglasnog mjesta u prolazu i slično. Radili smo s onim što smo imali na raspolaganju, ali sve je proizašlo iz našeg zajedničkog rada i angažmana. To se osjetilo i unutar prostora i prema van. Doslovno smo svojim tijelima utjelovili prisutnost zajednice unutar ZPC-a. Taj je period za mene bio najintenzivniji – prostor je tada živio najviše što je ikad živio, ne samo u ZPC-u, nego i u široj javnosti.

Dolazimo i do Autonomije plesu, kada Grad Zagreb bez suglasnosti struke zgradu Zagrebačkog plesnog centra dodjeljuje na upravljanje Zagrebačkom kazalištu mladih. Promjena modela upravljanja izazvala je brojne reakcije plesne zajednice vezane uz pitanja autonomije, upravljanja i transparentnosti. Što je prethodilo organizaciji prvog plenuma i artikulaciji zahtjeva scene? Koji su sve bili prijedlozi modela upravljanja Centrom?

selma: Da, 2016. godine gradonačelnik je donio odluku da se ZPC pripoji Zagrebačkom kazalištu mladih. Tada se govorilo o antagonizmu između HIPP-a i Grada, uz nagovještaje problema s financijama, što je svakako bilo točno jer su sredstva kroz javno financiranje bila sve manja. S druge strane, Snježana Abramović Milković, ravnateljica ZKM-a, bila je politički bliža gradonačelniku Bandiću nego Mirna Žagar, što su zasigurno bili faktori u donošenju ove odluke.

Nakon te odluke, pokrenule smo inicijativu Autonomija plesu i paralelno formirali Plenum Zagrebačkog plesnog centra. Inicijativu su organizirale_i praktičar_ke iz strukovnih udruga UPUH i PULS, dok je plenum bio zamišljen kao prostor za društveno odgovorno promišljanje o budućnosti ZPC-a. Plenum je bio otvoren svima koji su željeli sudjelovati u zajedničkom radu.

Krajem 2016. odlučile smo pozvati plesnu zajednicu na tromjesečni bojkot ZPC-a, što je bila zajednička odluka Autonomije plesu i plenuma. U tom razdoblju zajednica je pokazala jedinstvo i političku hrabrost. Koliko je meni poznato, plesna zajednica jedina je umjetnička zajednica u Hrvatskoj koja je ustrajala u tromjesečnom bojkotu i doslovno okupirala gradski ured.

Ana: Osim bojkota, radili smo i na širenju svijesti – održavali smo okrugle stolove, predavanja i pisali otvorena pisma, organizirali prostor Futur II… Organizirali smo javni razgovor s kandidatima za lokalne izbore 2017. o situaciji na plesnoj sceni i ZPC-u i po prvi put u kontekstu izbora i takvog političkog diskursa govorili o plesu i zagovarali za ples. Proveli smo akciju Tjelovanje koja je tijekom 24 sata održavala ples ispred Gradske vijećnice i na Markovu trgu. Organizirali smo i proveli online brošuru Autonomija plesu 007-017, istraživačko publicistički projekt koji sagledava plesnu umjetnost odozdo.

Paralelno s političkim djelovanjem, kroz UPUH i PULS osnaživali smo zajednicu i nastojali graditi solidarnost. Realizacija Futura II – prostora za ljude i ples, rekla bi da je provela sve naše vrijednosti koje smo zagovarali u djelo. Mi smo doista ostvarili i samoorganizirali prostor koji je bio postavljen, rukovođen i angažiran od zajednice, za zajednicu i kroz zajednicu. 

selma: Tada smo postavili transparent “Ovo nije ZKM” na ZPC, što je izazvalo burnu reakciju. Ansambl ZKM-a se uvrijedio jer su to doživjeli kao napad na sebe. Na sastancima smo im pokušali objasniti da nije riječ o napadu na njih osobno, već o borbi protiv političkih odluka koje instrumentaliziraju sve nas – ZPC, ZKM, plesnu zajednicu i njih kao ansambl. Nažalost, solidarnost većine ansambla izostala je jer su se nekritički poistovjetili s institucijom.

Nina G.: Sjećam se i cenzuriranja umjetnika na Tjednu suvremenog plesa, kad su na aplauzu iskazali podršku Autonomiji plesu. Postojala je inicijativa da se na svakoj izvedbi javno pročita kratka izjava podrške, ali u ZKM-u nisu dopustili ni da se pročita, ugašeni su mikrofoni i svjetla.

selma: Je, je. Nakon što smo to saznali, sutradan smo organizirali kontraakciju – Umjetnici protiv cenzure.

Ana: Da, nosili smo transparent kod ZKM-a. Hodali smo od ZPC-a do ZKM-a i ostali tamo. Transparent je bio “Umjetnici protiv cenzure”; bila je to inicijativa Plenuma Zagrebačkog plesnog centra i Udruge plesnih umjetnika Hrvatske.

selma: Sve što smo tada radile – Autonomija plesu i bojkot ZPC-a – zapravo je bio protest protiv tadašnje gradske vlasti i njezine politike. Problem nije bio samo u tome što je infrastruktura dodijeljena ZKM-u, već i u načinu na koji su se donosile odluke. ZPC je savršen primjer koji ilustrira kako je gradska politika funkcionirala: svojatanje, autokratske prakse i favoriziranje poslušnih i tihih, dok su svi ostali bili sustavno marginalizirani. Takav način djelovanja nije bio ograničen samo na kulturu – prožimao je cijeli grad.

Nina G.: ZPC je jedan od rijetkih primjera gdje se nešto uspjelo postići združenim otporom iako se nije postiglo odcjepljenje od ZKM-a, čak ni do danas. Ali ne treba gledati na protestne akcije projektno, u smislu procjene ostvarenih ciljeva. Dogodile su se druge stvari, s trajnim posljedicama za scenu. Iz cijele te inicijative i bojkota razvila su se nova savezništva i nove inicijative. Možemo promatrati Antisezonu kao direktnu sljednicu te borbe. Pokretačice inicijative jasno su se pozicionirale: idemo drugamo, trebamo dvoranu i prostore koji mogu ugostiti radove i programe kakve želimo prezentirati.

Bilo je naravno i napetosti. Na plenumu su, primjerice, neki članovi_ice zajednice tvrdili da si ne mogu priuštiti bojkot, dok su drugi_e bojkotirali_e iako je to podrazumijevalo i svjesnu ekonomsku ugrozu. Bojkot, dakle neka vrsta štrajka u kulturi, ne ide bez toga. Time se pokazala spremnost na rizik kod dijela zajednice što mi je bilo zanimljivo – umjetnice_i koje_i su sklone_i eksperimentiranju u svojoj umjetničkoj praksi bile_i su među prvima koje_i su se odazvale_i bojkotu i aktivno sudjelovale_i u aktivnostima Autonomije plesu. Ne kažem da je to pravilo bez iznimki, ali tad mi se učinilo da postoji određena veza između hrabrosti za eksperimentiranje u umjetnosti i hrabrosti za političko pozicioniranje. Sklonost prema eksperimentu prepoznaje da umjetnički i kulturni rad nisu odvojeni od svojeg društvenog konteksta i odgovornosti. 

selma: Pronašla sam Bandićev odgovor zastupnici Silvi Žele sa 40. sjednice Gradske skupštine. Potpuno je suludo, ali evo, pročitat ću vam:

“Ja ću od idućeg tjedna upisati plesni tečaj. Ja nisam neki John Travolta, ali nakon ove vaše zaštite plesa u zgradi u kojoj sam bio jedno trideset puta dok se radila…i sjećam se da su napravili tamo prekrasan objekt. I nemojte vrijeđati, Histrioni su institucija. Plesni centar je institucija. Ali nemojte podcjenjivati Snježanu Abramović, uvaženu ravnateljicu ZKM-a koja je po defaultu plesačica. Inače, diplomirani inženjer graditeljstva. Žena zmaj! Pozitivni. Pleše najbolje u gradu. I ona je tražila da to dođe pod okrilje ZKM-a. Da pomogne…Ja se vodim principom pravednosti i korektnosti. Da li to nekome u šešir ili iz šešira. Ma fućka mi se! Ja znam da je to dobro. Da to zajedno funkcionira u ZKM-u. Informirajte se prije nego idete prozivati gradonačelnika da zaštiti ples. Idući tjedan ja idem kod Sneki na tečaj. Inače sam plesao, učila me english valcer i bečki valcer…koincidencija, baš Sneki Abramović. Prije 15 godina. Da izgledam kao da sam rođen u Beču, da plešem s Häuplom (gradonačelnik Beča), ako se sjećate, 2001…Nisam dodirivao tlo. Rekli bi moji zemljaci zvrk hanuma. Balerina. Plesao sam ko balerina na Zrinjevcu. I molim vas, pustite da vratim dijete materi. Neka ljudi rade. Ali ja vas molim nemojte me svađat s plesačima. To što ja ne znam plesat kao oni, ne znači da ih ja podcjenjujem. Nego ih cijenim da ću upisati da naučim. Ja hoću se identificirati s njima i nešto naučiti, a vi meni govorite da ih ja podcjenjujem. Pa nemojte to radit. Znate li vi koliko ću ja znoja prosut? Dok naučim. Više nego moja 33 kruga na Bužanovoj. Molim vas. Odgovorno tvrdim: ni jednom plesaču u plesnoj sceni neće se dogoditi ništa…Ako mislite da ću ja promijeniti odluku zbog toga, da ste vi to negdje u kafiću ili kod njih, s dvije plesačice, dogovorili da mene dignete u zrak u Skupštini, da ja promijenim odluku, neće proći. Neće proći.”

Ovo jasno pokazuje tadašnji modus operandi – nije postojala razina razgovora niti sugovornici s kojima bi se nešto konkretno moglo promijeniti. Sve se svodilo na održavanje kontinuiteta borbe, koja se, u određenom smislu, nastavlja i danas. Istovremeno smo bili politički radnici_e, umjetnici_e i kulturni radnici_e, što je bilo izuzetno važno. Iako nismo imali utjecaj kakav je imala, primjerice, studentska blokada, naš rad je podržavao borbu, posebno unutar umjetnosti i kulture. Tada se o radnim uvjetima nije govorilo na način na koji se govori danas. Nije bilo priručnika, cjenika niti inicijativa poput Kako žive umjetnice. Danas su ove teme mnogo otvorenije, a zajednica je sposobnija artikulirati svoje potrebe, no u to vrijeme takvo što jednostavno nije bilo moguće.

Organizirane su brojne protestne akcije poput Tjelovanja i bojkota ZPC-a kojima je plesna scena javno izražavala nezadovoljstvo, uz zahtjev da se Centrom upravlja kroz model civilno-javnog partnerstva. Iz današnje perspektive, koje biste ključne momente izdvojile vezane uz borbu za autonomiju plesa i pravo na upravljanje vlastitim resursima? Također, kako vidite dugoročne posljedice tadašnjih protestnih akcija? 

Ana: Za mene je to bila Antisezona, koja se direktno nastavila na Autonomiju plesu, ne kao nastavak, nego kao nadogradnja u drugom formatu, iste vrijednosti u drugom obliku, koja se seli u drugi prostor, u prostor muzeja. I to su vrijednosti i preživljavačke strategije koje plesna zajednica gradi sve te godine. U ovih se šest godina Antisezona razvijala unatoč nepovoljnim uvjetima, bez dostatnih resursa, bez zaposlenih, što pokazuje i žilavost plesa. Dok je ZPC ostao na nekom istom mjestu zapravo. Otvorili su se i neki drugi prostori prema plesu, npr. Centar mladih Ribnjak, ostali kulturni centri, muzeji, stanovi… Otišlo se dalje i angažiranije, nije ostao ples na ZPC-u, koji je kao neka crna rupa jer nije postavljen od početka na dobrim osnovama.

Nina G. : Za mene je to prvenstveno jak osjećaj zajednice, njezina snalažljivost i razgranatost. Puno se ljudi drži zajedno i međusobno su si podrška, a i ovo što je Ana spomenula – neki drugi prostori se otvaraju prema plesu, postaju staništa za ples i prošireno polje koreografije. Kad govorimo o strukturnom razvoju, smatram da je veće pomake napravila Antisezona u svojih šest godina postojanja nego ZPC u istom tom razdoblju. Na primjer, u studenom 2024. održala se Koreografska konvencija, u sklopu koje je otvorena i izložba Ples, otpor, (ne)rad. Kulturni, politički i umjetnički aspekti plesa za vrijeme i nakon Jugoslavije, prva izložba takve vrste u regiji. Ne pamtim intenzivnijih tjedan dana za ples u Hrvatskoj još od Autonomije plesu i Futura II, a s tim sigurno ima veze i to da su organizatorice konvencije bile među najaktivnijima u tim inicijativama. 

Na konvenciji su, između ostalih, sudjelovali_e predstavnica Ministarstva Nevena Tudor Perković i predstavnik Gradskog ureda za kulturu Goran Sergej Pristaš, sudionici_e iz cijele regije i Europe, i ponovno se postavilo pitanje kakve podrške za ples su sada potrebne. Konačno se pokrenulo i pitanje osnivanja nacionalnog centra za ples s naglašeno istraživačkim usmjerenjem, ne nužno vezanim uz jedan prostor, nego nešto kao virtualna institucija s različitim mjestima proizvodnje plesa i znanja o njemu. Od Nevene Tudor Perković na konvenciji se moglo čuti da je scena sada spremna za to, dok je Goran Sergej Pristaš napomenuo da je scena bila spremna još prije 20 godina i da je nacionalni plesni centar spomenut još u tadašnjoj Strategiji kulturnog razvitka, ali je s otvaranjem ZPC-a taj prijedlog nestao, a dodjeljivanjem zgrade plesu prestalo se s ulaganjem u neke druge segmente scene. Moglo se čuti i da je problem što je scena jako fragmentirana, ali tome je tako zbog usitnjavanja budžeta za što definitivno nije scena kriva. Ovim intervjuom pričamo upravo suprotnu priču. 

Na Konvenciji smo od Nevene Tudor Perković čuli_e i da se za ples ukupno izdvaja 0,57 % od ukupnog nacionalnog budžeta za kulturu. Moderatorica je odmah intervenirala da pita zašto je tome tako, a odgovor je bio da je scena jako fragmentirana, da bi oni voljeli da se prijavljuje više ljudi zajedno, da se to nekako planira…

selma: To je potpuna zamjena teza. Za ples izdvajaš manje od 1 % budžeta, a onda tvrdiš da je razlog tako malom postotku to što je scena fragmentirana? Mislim, takvo objašnjenje u potpunosti iskrivljuje stvarnost.

Nina G.: To je moderatorica odmah rekla – scena je fragmentirana zbog malih budžeta, ne obrnuto. A Tudor Perković je tad dodala da bi jedan od načina da se taj postotak poveća bio da imamo nacionalnu instituciju.

Nina K.: Još jedan pozitivan primjer je recimo Strukovni cjenik plesnih umjetnika, na kojem se dugo radilo u raznim aspektima, a sada je oblikovan baš kao javno dostupan priručnik. Plesna je zajednica cijelo vrijeme jako povezana, čak bih rekla da ju je Autonomija još snažnije spojila, ali i rad na Cjeniku, zajednički rad PULS-a i UPUH-a, kojem je prethodila anketa o uvjetima rada na sceni. Obrađivala sam tu anketu i stvarno su bili zastrašujući podaci o tome koliko su ljudi plaćeni za svoj rad, za mjesece rada na nekoj predstavi. Mislim da je jako bitno da ljudi shvate, pogotovo mladi koji su tek izašli s Akademije, koji nemaju produkcijsko znanje, kolika je zapravo potplaćenost, koliko je njihov rad potplaćen…

selma: Želim se osvrnuti na institucionalizaciju umjetničke prakse općenito. Nakon opsežnog istraživanja Kako žive umjetnice, inicijative Dosta je rezova! i platforme Za K.R.U.H., kojima smo nastojali_e otvoriti temu radnih uvjeta unutar umjetnosti i kulture, ali i šire društvene odgovornosti koju umjetnost i kultura nose, postavlja se pitanje kako institucionalizacija – uključujući institucionalizaciju edukacije – utječe na umjetničku zajednicu. Pritom se čini da gubimo političku homogenost koju smo imali tijekom bojkota i inicijative Autonomija plesu. Od tada zapravo nismo svjedočili značajnijem zajedničkom istupu, osim Antisezone, koja se nadovezala na DIY pristup i samoorganizaciju iz 2000-ih.

Čini se da gubimo svijest o tome da smo politički subjekti – i individualno i kolektivno – te da iz te pozicije djelujemo i kao radnici. S druge strane, svjedočimo sve većem prihvaćanju hiperindividualizacije, projektne logike rada i kompetitivnosti, što nije inherentno plesnoj zajednici ili umjetničkim praksama, već proizlazi iz sistemskih uvjeta. 

Pitam se može li institucionalizacija donijeti napredak i hoće li osnivanje nacionalnog plesnog centra riješiti potrebe plesne zajednice. Kao što se to nije dogodilo ni sa Zagrebačkim plesnim centrom. Prihvaćanje hiperprodukcije beskrajno iscrpljuje naše umjetničke, ljudske, radničke i političke kapacitete. Sve više primjećujem da se ljudi odmiču od prezentacijskih praksi te se više okreću osobnom razvoju, edukaciji ili “raškolovanju” pod vlastitim uvjetima, intersekcionalnom radu s drugim umjetničkim praksama, te djelovanju unutar drugih prostora i zajednica.

Nisam sigurna da institucija, čak ni na mainstream razini, može riješiti problem marginalizacije plesne umjetnosti. Institucija neće biti ta koja će izgraditi plesnu zajednicu.

Ana: Pitanje je uopće može li. Nisam sigurna iz kojeg uopće ugla pristupiti toj temi, što bi mogla takva institucija napraviti za plesnu zajednicu da se sada i otvori. Kakva bi nam ustanova uopće trebala, a koja bi mogla riješiti probleme, sada u ovom velikom rastu scene. Ne znam uopće što bi nas ponovno moglo onako povezati… Neko mjesto snažnog identiteta i progresivne vizije vjerujem da bi moglo biti mobilizirajuće i aktivirajuće.

selma: Smatram da je za povezivanje i zdravlje zajednice puno smislenije i korisnije imati priručnik i cjenik naknada nego oslanjati se na ideju institucije kao rješenja za naše potrebe. Na taj način možemo puno direktnije komunicirati jedni s drugima i postavljati osnovne uvjete koje ranije nismo imali.

Ana: Da, Cjenik je ozbiljan dokument pomoću kojeg se zagovaraju bolji uvjeti rada. I iznimno je značajan u svim aspektima, od valorizacije vlastitog rada, a onda i kao zagovarački dokument. Nastao je nakon godinu dana procesa radne skupine sastavljene od članica obje strukovne udruge koje su koordinirale taj proces uz naravno ostatak članstva kroz refleksiju i dopunu. Objavljen je 2022. godine. I od tada je prije svega pokrenuo vrijedne i konstruktivne rasprave, angažirao nas u artikulaciji potreba, uvjeta rada, valorizaciji vlastitog rada. Primjećujem da je također i dobar temelj upravo za mlađe kolege_ice i da je postavio upravo i za njih jednu zdraviju osnovu.

selma: I donositelji odluka bi se trebali voditi njime, a ne obrnuto – da nam odozgo nameću uvjete i okvire, poput ZPC-a ili Nacionalnog plesnog centra. Naravno, to ne znači da nam infrastruktura nije potrebna – jest, ali uz nju trebamo i radna mjesta.

Nina G.: Upravo se o tome i govorilo na Konvenciji. Samo bih dodala da postoje neki pomaci na razini Grada, barem što se tiče smanjivanja hiperprodukcije tako što Grad trenutno podržava kada više udruga /organizacija prijavi isti projekt, a da pritom niti jednoj ne smanjuje iznos sufinanciranja, što se pak događa na Ministarstvu – da npr. jednom (ko)producentu dodijele sredstva, a drugom ne. Još su neki pozitivni pomaci na gradskoj razini uvođenje višegodišnjeg financiranja i institucionalnih potpora za organizacije. Tako da postoje neki pomaci. 

O nacionalnom centru se na Konvenciji nije govorilo kao o top-down principu, nego na temelju primjera i iskustava iz drugih konteksta. Npr. Teja Reba, moderatorica već spomenutog razgovora, govorila je o primjeru Slovenije gdje su sudjelovali ljudi sa scene i uprava, gdje su bili u stalnom kontaktu sa scenom i pokušavali naći optimalne načine formalizacije, u obliku trajnijeg financiranja, radnih mjesta, stvaranja radnog prostora za arhive i slično. Usmjerenost je bila više na istraživanje nego na proizvodnju radova. Ako se može razgovarati dalje u tom smjeru, mislim da bi to bilo jako korisno, pogotovo stoga što mislim da su ljudi svjesni da je ZPC samo jedna zgrada koja, čak i da ima najbolji upravljački model na svijetu, nije dovoljna za cijelu scenu. Čini mi se da institucionalizacija o kojoj se sada govori više ide u smjeru prepoznavanja onoga što je već institucionalizirano na plesnoj sceni, gdje već postoji tradicija samoorganizacije, koja ide upravo protiv onog što si spominjala – hiperindividualizacije i kompetitivnosti.

selma: Nisam prisustvovala tom razgovoru, ali moram unijeti dozu realnosti – umjetnost i odgovornost umjetnosti u širem kontekstu otišli su daleko izvan okvira individualizacije i institucionalizacije jedne umjetničke prakse. Kao da smo se zamrznuli u vremenu i sada pokušavamo ostvariti ono što smo željeli još 2007. godine. Moramo razmišljati o tome kako danas održavati neku praksu živom, umjesto da je pasiviziramo kroz proces institucionalizacije. Moje iskustvo govori da institucije s vremenom postaju same sebi svrha – politički trome i monolitne. Ne poznajem nijednu instituciju koja se istinski ne uljuljkuje u ideju autonomije umjetnosti, umjesto da prepoznaje vlastitu povezanost i stalnu interakciju s vanjskim svijetom. Istovremeno, institucija bi trebala imati autonomiju potrebnu da se odupre pritiscima odozgo, da samostalno donosi odluke – bilo kroz upravu, plenum ili umjetničku zajednicu – i da stoji iza tih odluka. Kroz instituciju možda dobivaš prostor i sustav, ali ona ti rijetko omogućuje politički i profesionalni razvoj i rast.

Nina G.: Mislim da nam fali zajedničko iskustvo toga da smo bile na Konvenciji. Ne govorim samo na temelju tog jednog panela, nego i ostalih razgovora; bio je cijeli panel o plesnom istraživanju, zatim zajednička sesija sanjanja u kojoj se zamišljalo budući plesni centar i naglasilo se i ovo o čemu govoriš. Postoji o tome svijest, ali se više govorilo o tome što donosi određena vrsta institucionalizacije, kako može doprinijeti smanjenju hiperprodukcije, povećanju budžeta, ozbiljnijem shvaćanju plesa. Ja nisam protiv institucije, ali sam isto tako svjesna da neke prakse ne pripadaju institucijama jer im ni ne žele pripadati. Mi moramo graditi sustav u kojem sve to može supostojati. Mislim da ne radimo dobro ako kažemo da ne trebamo instituciju za ples. Trebamo inzistirati na tome da idemo prema nekom obliku institucionalizacije koja je šira i neće se baviti samo produkcijom.

selma: Nije mi bila namjera proturječiti ti, već potaknuti zajedničko razmišljanje. Podržavam zapošljavanje, otvaranje radnih mjesta i osiguravanje dostojanstvenih budžeta, ali nisam sigurna da trenutno postoji politička volja za to. Možda bismo trebali razmotriti i univerzalni dohodak za radnike_ce u kulturi kao potencijalni alat ili instrument institucionalizacije. Ne možemo govoriti o nekom centru s petero zaposlenih i nekoliko drugih na pola radnog vremena, pa pretpostaviti da je problem time riješen. Postoje različiti pristupi kako možemo podržati određenu praksu – čak ne bih rekla “institucionalizirati” – jer postoji rizik da se gubi osjećaj zajedničke odgovornosti za održavanje prostora. Ako se ta odgovornost prebaci na nekog drugog, lomi se osjećaj zajednice i pripadnosti tom prostoru. Kada se taj posao delegira izvan zajednice, postaje nečija tuđa odgovornost. Bez rada i brige unutar zajednice ne može se graditi osjećaj pripadnosti ili održavati prostor kao zajedničko mjesto. Kada se odgovornost izmakne, prostor se pretvara u servis. Upravo zato ZPC nikada nije postao mjesto zajednice. 

Nina K.: Ako se osvrnemo na trenutnu situaciju u ZPC-u, smatram da je pripajanje ZKM-u problematično upravo zbog nedostatka financijske neovisnosti. Ključni razlog zbog kojeg se zalažem za autonomiju ZPC-a odnosi se na financije. Trenutno ZPC ne raspolaže vlastitim sredstvima, već su svi financijski resursi pod upravom ZKM-a. Isto tako, radna mjesta unutar ZPC-a formalno pripadaju ZKM-u. Ukoliko bi ZPC postao financijski neovisan subjekt, usmjeren isključivo na ples, stvorili bi se uvjeti za sustavan razvoj jer sada ZPC, nažalost, funkcionalno djeluje kao dodatni prostor za suvremeni ples unutar druge organizacije kojoj suvremeni ples nije primarna djelatnost. Iako smatram da je to sve bio dio razvoja plesne zajednice, teško mi je ne vidjeti kako bi autonomija omogućila jači i održiviji rast suvremenog plesa.

selma: Samo sam htjela reći da ne vjerujem kako će institucija ili institucionalizacija neke prakse ikada moći u potpunosti pratiti koliko je ta praksa napredovala i do kojih je sve kolektivističkih, političkih i proizvodnih oblika stigla. Plesna scena to najbolje ilustrira jer je do tih razina stigla mnogo prije nego što je napravljen ijedan institucionalni korak. Smatram da je to nevjerojatno bogatstvo, ali na neki način zanemareno – možda čak i namjerno – jer nije poslušno, teže ga je kontrolirati i njime manipulirati. Ideje i prakse otišle su daleko ispred zakonodavnih i političkih okvira, a mislim da je to iznimno važno prepoznati i cijeniti.

Ana: Iz sadašnjeg trenutka mislim da se ustanova trebala dogoditi 2009. godine, da je to bio taj trenutak. Nije se dogodilo tada, nije niti 2016. godine i danas se mora misliti kroz druge oblike uvezanosti, druga mjesta, postati dio nekog drugog sustava i eventualno se tako institucionalizirati. Mislim da ne treba gajiti iluzije da će nam to riješiti sve probleme ili da se nekako može nadoknaditi vremenski raskorak – tog mjesta i trenutka više nema. ZPC kao takav nije potreban za identitet plesne zajednice, više nismo tamo gdje smo bili_e prije desetak godina. Ako se ide prema institucionalizaciji, ona treba biti na nekim drugim osnovama i kroz neke drugačije modele. Bila sam dio radne skupine za izradu Programa razvoja kulture Grada Zagreba 2024.-2030. godine i to mi je dalo neki drugi pogled, drugu perspektivu. Dogodilo se spajanje članova zajednice i administracije. Ali mislim da ćemo prave rezultate svega toga moći vidjeti za jedno pet godina. Pomaka i sad već ima puno, ali zapravo se još popunjavaju praznine onog što je trebalo biti. Mi smo tek na tome, još se taj raskorak nije do kraja popunio. A onda možemo misliti dalje. Institucije su spore, sustav je spor, administracija je spora. Spori su mehanizmi, a mi nismo, mi smo s idejama i praksom brži…

selma: Mislim da je zaista jedinstveno, iznimno dragocjeno i dirljivo vidjeti kapacitete koje je plesna zajednica razvila i što je sve uspjela postići, kako individualno, tako i kolektivno. To djeluje gotovo avangardno – kao procjep u budućnost koja tek dolazi. Plesna zajednica pokazala se nevjerojatno otpornom i izdržljivom, a to je na neki način i oslobađajuće. Ostaje otvorena za nove eksperimente, umjetničke i organizacijske, te politički angažirana. I nakon bojkota, taj duh nije nestao – proces se nastavio i dalje razvijao.

Ana: Proširilo se još i više. To je kao neka stalna tendencija da se uspostavlja. Da se stalno iznova misli, aktivira i ne staje. I uvijek je aktualna u odnosu na sadašnji trenutak, svjesna toga gdje je, u odnosu na društvo u odnosu na koje se uspostavlja, samoorganizira, širi i djeluje. To je resurs plesne zajednice i plesnih umjetnica i umjetnika, kontinuirana želja za razvijanjem i uspostavljanjem suradnji, sudioništva, dijaloga i razmjene.

Nina G.: Možemo postaviti i pitanje koje je zajedničko razumijevanje institucionalizacije. Podrazumijeva li to imitiranje dobrih institucionalnih modela i njihovo preslikavanje na modele koje nezavisna scene može pratiti? To sigurno jesu zahtjevi za univerzalni dohodak, institucionalne podrške nezavisnim organizacijama i sl. Ali mislim da fali i nešto što to okuplja. Antisezona je primjer mjesta koje okuplja scenu i otvara prostor za mlade. Izborila je to da danas mladi ljudi imaju priliku svoje prve radove realizirati na velikoj sceni Gorgone, što je vašoj generaciji u načelu bilo nepoznato. Antisezona je drugačiji model od ZPC-a, ali njezine organizatorice rade prekarno, uz puno iscrpljivanja i neplaćenog rada. Tako da možda trebamo razgovarati o instituciji kao hibridnom formatu. Kako god da se riješi problem ZPC-a, on će i dalje ostati mala zgrada s neadekvatnim prostorom koja možda nikad neće biti to mjesto koje će imati jasnu programaciju, možda ni ne treba biti…

Ana: Može biti dio jednog ekosustava. Može biti dio nekog šireg upravljanja, to apsolutno, da. 

U Programu razvoja kulture Grada Zagreba 2024.-2030. navodi se i izrada Plana upravljanja i korištenja za Plesni centar, a u odnosu na raniji period, financiranje plesne scene kroz programska sredstva povećano je u određenoj mjeri. No, institucionalizacija plesa ostaje i dalje otvoreno pitanje. Koje perspektive vidite za daljnji razvoj modela upravljanja Centrom?

Ana: Prije četiri godine, počelo se raditi na prijedlozima modela i nas tri – Nina Križan, Zrinka Užbinec i ja – bile smo u koordinacijskom timu dviju strukovnih udruga koji je istraživao model javno-civilnog partnerstva. Godinu dana smo prikupljale informacije po principu istraživanja studije slučaja. Istraživanje se provodilo kroz fokus grupe s različitim akterima nezavisne scene o potrebama i interesima članica i članova plesne zajednice. Na završnoj javnoj tribini na kojoj se predstavilo to istraživanje se izglasalo da se zalažemo za osnivanje ustanove u javno-civilnom partnerstvu. Onda je uslijedilo sudjelovanje u radnoj skupini pri Gradu za izradu Strategije, odnosno Programa razvoja kulture gdje je tema, među ostalima, bio i ZPC i njegovo odvajanje od ZKM-a. Kako je gradska uprava odlučila da se neće otvarati nove ustanove po djelatnostima, već da će se razvijati drugačiji, optimiziraniji modeli upravljanja, ideja je da se pitanje ZPC-a riješi kroz Nove prostore kulture, kao jednu drugačiju ustanovu, koja nema jednu zgradu, nego je krovni subjekt koji povezuje i povezivat će različite prostore i umjetničke prakse. Prijedlog je da ZPC ima svoje prostore, ali da su mu u sklopu te ustanove na raspolaganju i drugi prostori. To je prijedlog na kojem će se tijekom ove godine raditi. 

selma: A što je sa ZPC-om? Na koji će to način donijeti javno-civilno partnerstvo zajednici? 

Ana: ZPC-ov će status biti riješen na isti način, trebao bi biti pod Novim prostorima kulture, koji su osnovani prošle godine, kad su i započeli s radom. Javno-civilno partnerstvo bi bio model da se osnivala ustanova, ali neće se osnivati posebna ustanova samo za ples, nego će se ZPC podvesti pod Nove prostore kulture.

selma: Sve se, dakle, svodi na model Pogona – model servisa. To je sustav, odnosno model upravljanja, u kojem zapravo nemaš pravo programiranje.

Ana: To nema veze, može i mora biti programacija. U tom smislu svaki od tih zasebnih prostora će imati svoju programaciju.

selma: Tko će to raditi?

Nina K.: Mene prvenstveno zanima financijska neovisnost i koliko će svaki subjekt moći samostalno funkcionirati. Svakako je važno da svaki pojedinac ima svoju umjetničku slobodu, no bez čvrste financijske autonomije, cijela inicijativa može biti ugrožena. To je osobito ključno u današnjem administrativnom okruženju, koje postaje sve složenije i zahtjevnije.

selma: Da, kako to da se nova gradska uprava ZPC-om u sklopu ZKM-a nije ozbiljnije pozabavila? To je isto mogla biti jedna od opcija, s ciljem veće vidljivosti, većeg budžeta, novih radnih mjesta…

Ana: Promjena koje je došla je otvaranje tog jednog novog radnog mjesta, odnosno ugovora na jednu godinu, za kuratoricu. U pregovore oko toga bile su uključene obje strukovne udruge. Unutar te godine treba odvojiti taj model u neki drugi model. Međutim, da, za to vrijeme je i dalje sve u funkciji jedne osobe, ravnatelj_ice i u tom setu odnosa sve može biti drugačije, ali eto, u ovom slučaju nije, institucije vode ljudi…

Nina G.: ZKM je mogao više dati ZPC-u, prvenstveno u obliku veće vidljivosti i marketinga, a ispalo je suprotno.

selma: ZKM postoji kao ozbiljno gradsko kazalište s dugogodišnjim kontaktima i mrežama. Da je bilo volje pomaknuti ne samo ZPC, nego i ZKM, to je moglo postati ozbiljan, avangardni izvedbeni centar s dvije lokacije.

Nina G.: Zapravo, mislim da nam fali za stolom netko tko puno radi u ZPC-u, da čujemo iz prve ruke kakvi su tamo uvjeti sada jer znam da su prije par godina bili poprilično loši. Ne znam jesu li se poboljšali s financijskim povećanjem, ali znam da je bilo teško organizirati reprizu i probe. Umjetnice_i sami_e trebaju osigurati publiku jer im honorari ovise o broju prodanih ulaznica. Znači, kad si u ZPC-u, nemaš ni to zagarantirano iako je formalno to dio institucije koja bi se time trebala baviti. Ne znam je li još uvijek tako.

Iz mojeg iskustva, u plesnom centru Tala Ple(j)s uvjeti rada su bolji iako je to poluprivatna inicijativa koja opstaje na ogromnom entuzijazmu Larise Lipovac Navojec, uz, odnedavno, programsko vodstvo Ive Nerine Sibile. U Tali posljednjih godina postoji rezidencijalni program koji osigurava osnovnu infrastrukturu za probe i izvedbu, suradnju u organizaciji repriza i djelomično pokrivanje njihovih troškova. Kad govorimo o strukturnoj podršci plesu u Zagrebu, ne smijemo zaboraviti da je resurs poput Tale i na staroj i na novoj lokaciji za scenu značio jako puno.

Nina K.: Također, u ZPC-u je postojala obveza plaćanja postotka od svake prodane karte, što uključuje troškove vezane uz ispis karata…ne znam je li još uvijek takva praksa.

Ana: Ma da je postojala dobra volja, interes, taj odnos uopće nije morao biti tako dramatičan. Mogao je biti puno produktivniji, mogao je biti obostran, drugačiji i progresivan i inovativan u zajedničkom promišljanju i uspostavljanju samog tog odnosa, no kao što sam spomenula, institucije vode ljudi. 

selma: Mislim da je to pitanje za sadašnjost – za budućnost – hoće li to i dalje biti uteg, balast koji treba potopiti ili će se nešto promijeniti. Svaka generacija nosi balaste prošlih. Ana i ja smo naslijedile neke, vi ste naslijedile druge, možda i naše. A netko mlađi od vas sada nosi vaše balaste. Ti utezi mogu usporiti procese i narušiti međuljudske odnose. Ovi naslijeđeni balasti često se temelje na strogim, monolitnim odnosima i načinima komunikacije, kao i na definiciji plesne prakse. To stvara izazove.

Ana: Po meni, ovaj odnos koji sad imamo treba potopiti. A i jako je teško uopće razgovarati o nekoj mogućoj budućnosti, a da pritom ne spominjemo ZPC. Nemoguće je u toj raspravi izostaviti referiranje na ZPC. 

Nina G.: ZPC je samo jedna točka u svim tim procesima koji označuju ples kao pokret političke borbe. Ples kao jedan od politički najprogresivnijih medija, po meni, i to je to.

Umjetnički kontekst kao dokumentacija

Značajan dio izložbe unutar prostora Black Boxa čini dokumentacija pomoću koje su autorice prezentirale kontekst Haackeovog gostovanju u Galeriji suvremene umjetnosti na samom početku osamdesetih godinama prošlog stoljeća. Muzejska publika ima priliku vidjeti kako je izgledala ondašnja pozivnica za otvorenje i razgovor s umjetnikom, te osvrte i objašnjenja iz tadašnjeg tiska poput časopisa Polet i Studentskog lista. U potonjem je prenesen prijevod stranog intervjua s umjetnikom budući da – kako se može zaključiti prema isječcima u novinama – nije bilo pretjeranog medijskog interesa za intervju na domaćem terenu. Jedan od dokumenata koje su kustosice odlučile izložiti je i račun prevoditeljice Vere Andrassy. Strateško korištenje dokumentacije, kako bi ukazale na određeni društveni problem i predočile publici vlastiti konceptualni okvir iz kojeg promatraju Haackeov rad, približava autorice metodama izlaganja samog umjetnika. Ovdje tako potiču refleksiju o sličnostima i razlikama u ekonomskim pozicijama radnica u kulturi nekad i sad. S obzirom na odabranu dokumentaciju, ovom je izložbom fokus uže postavljen, jer se autorice prvenstveno referiraju na dio povijesne institucionalne kritike koji se odnosi na radnička prava umjetnica, uvjeta u kojima djeluju i (kapitalističkih) ekonomskih odnosa.

Takav je fokus zadržan izlaganjem rada naziva Tiffany Cares koji je nastao nešto ranije u odnosu na zagrebačku izložbu, kao komentar umjetnika na oglas kompanije Tiffany o bogatašima koji potiču zapošljavanje i zato ne predstavljaju prijetnju društvu. U njemu kompanija koristi logiku trickle-down ekonomije prema kojoj održavanje postojećeg statusa bogataša u društvu ima pozitivan ekonomski učinak jer se blagostanje iz bogatijih slojeva društva prelijeva u siromašnije. Intervencija umjetnika stilski se nadovezuje na vizualni jezik kompanije, te spaja oglas s izjavom “9 240 000 nezaposlenih u Sjedinjenim Američkim Državama zahtijeva odmah stvaranje još više milijunaša”. Rad nam približno dočarava na koji način Haacke analizira društveni kontekst, njegovo koncentriranje na probleme koji proizlaze iz neoliberalnih ekonomskih odnosa, kao i tip intervencije karakterističan za njegove radove.

Najistaknutiji je pak rad izveden posebno za izložbu u Zagrebu u 1980., koji se “osvrnuo” na tadašnji kontekst djelovanja Galerije suvremene umjetnosti. Sastoji se od zrcala s natpisom “Budući da ne govorim i ne čitam hrvatski, a ne poznajem dovoljno ni društveno-političku situaciju u Jugoslaviji – ne mogu izvesti poseban rad za ovu izložbu u Zagrebu, kao što sam drugdje izveo radove primjerene specifičnim okolnostima”. S obzirom da je natpis izveden na ogledalu, umjetnikova gesta nas zapravo poziva na suočavanje sa samima sobom, kao i (muzejskim) kontekstom koji nas okružuje. Upravo se to može iščitati kao poticaj autoricama za organiziranje tribine Pod kojim uvjetima (ne) mogu izvesti rad za ovu izložbu?  i uključivanjem njezine snimke u izložbu. Tako konceptualni odgovor na Haackeovo ogledalo postaje razgovor o stvarnosti koja nije nužno vizualno vidljiva. Razgovor nije samo identificirao institucionalni kontekst i osvijetlio konkretne ekonomske odnose u kulturi, već je i predstavio različite ideje i rješenja radničkih pitanja. Sličnost s Haackeovim radom je i participativni aspekt tribine u kojoj su sudjelovale kustosice i ravnateljica muzeja, kao i umjetnice i radnice u kulturi na nezavisnoj sceni. Ovakva konceptualna gesta interpretacije dodatno zamućuje razliku između kustosica i umjetnica, a ne samo umjetnosti i aktivizma.

Nadilaženje autonomije umjetnosti

U nastavku teksta, umjesto o konkretnim aktivističkim inicijativama poput platforme Za K.R.U.H. koje su pokrenule autorice i o kojem je na ovom portalu već bilo riječi, sagledat ćemo umjetnički aspekt ovakve društveno angažirane umjetnosti i dotaknuti se karakteristika radova povijesne institucionalne kritike i njezinog razvoja.

Iako je Haackeov rani rad, primjerice Grass Grows/Trava raste iz 1969., uključivao prirodne materijale koji postupno mijenjaju i oblikuju okolinu izvan utjecaja umjetnika, nakon kraja šezdesetih Haacke je imao potrebu nadići poziciju umjetnosti kao autonomne sfere. Napravio je zaokret u svojoj karijeri kada je shvatio da u svoj rad želi unijeti društvene probleme, postavši jedan od začetnika institucionalne kritike. Bio je član pokreta Art Workers’ Coalition koji je, nakon incidenta s radom koji je izložen bez dopuštenja umjetnika Takisa u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, predstavio niz zahtjeva za promjenom u djelovanju muzeja, među ostalim i zahtjev koji se odnosio na socijalne uvjete u kojima rade umjetnici. 

U svom radu Haacke prvenstveno analizira ulogu muzeja i drugih institucija i njihovih veza s moćnim pojedincima, politikama, industrijama i kapitalom. Tako je u radu MetroMobiltan iz 1985. tematizirao moguće implikacije muzejskih sponzorstava, konkretno situaciju u kojoj naftna kompanija Mobil sponzorira muzeje i u isto vrijeme poslovno surađuje s represivnim državnim aparatom Južnoafričke Republike. Kao što ističe povjesničar umjetnosti Benjamin H. D. Buchloh, u Haackeovim radovima postaje jasno da proizvodnja umjetnosti nije sasvim pod kontrolom onih koji je proizvode već je podložna interesima moćnih društvenih skupina. U dramatičnijim slučajevima umjetnikove su radove muzeji odbijali izložiti, što je dodatno osvijetlilo stvarne odnose moći u društvu i izazivalo zanimanje javnosti. Uostalom, uspjeh Haackeove umjetnosti ogledao se upravo u poticanju rasprave o sistemskim pitanjima u kontekstu muzeja.

Povijesna institucionalna kritika nije se bavila samo ekonomskim pitanjima u svojoj kritici institucija, već je obuhvaćala različite teme – od društvenih pitanja poput feminizma do problema rasizma, kolonijalizma i seksualnosti. Prestala je doživljavati muzej kao bijelu kocku koja bez ikakvog izvanjskog upliva izlaže umjetnost odvojenu od ostalih sfera života. Drugim riječima, predstavljala je direktan odgovor na društveno nezainteresiranu formalističku umjetnost koja je dominirala sredinom 20. stoljeća. Po tome je institucionalna kritika bliska i u mnogim se značajkama preklapa s društveno angažiranom umjetnošću, participativnom umjetnošću, relacijskom estetikom pa čak i taktičkim medijima koji su se razvili u narednim desetljećima. Međutim, među njima postoje i razlike pa je tako primjerice relacijskoj estetici u fokusu stvaranje Bourriaudovih svakodnevnih mikro-utopija, eksperimentalnih međuljudskih odnosa i komunikacije, kojima često zna nedostajati, kako napominje Claire Bishop, politički aspekt smještanja u širi kontekst. 

Vrednovanje angažirane umjetnosti

Takvi oblici angažirane umjetnosti imaju i poseban način vrednovanja. Jasno je da ocjeni angažiranih radova ne možemo pristupati samo sa stajališta vrednovanja njihovih formalnih karakteristika, jer su etička i politička razmatranja njihov konstitutivan dio. Postoje dva istaknutija načina valorizacije radova koji se ne oslanjaju isključivo na formalna estetska svojstva za procjenu njihove kvalitete. Prvi nešto radikalniji tip valorizacije je “pragmatično” stajalište u kojem se vrijednost rada izjednačava sa stvarnim društvenim promjenama koji je uspio postići.^[1] Drugi je ocjena njegovog epistemičkog značaja ili načina na koji publika stječe znanje u interakciji s umjetničkim radom, a koje proizlazi iz njegovih umjetničkih karakteristika.^[2] S obzirom na to, umjetnici mogu imati različite odnose prema vlastitoj publici: u prvom je ključ rada u mijenjanju određene situacije ili ponašanja publike, a u drugom je dovoljna intelektualna vrijednost koju donosi sam rad.[³]

Kako prema tome valorizirati ovu, u isto vrijeme konceptualnu i angažiranu, izložbu? Iz perspektive epistemičke valorizacije, možemo zaključiti da nam ne donosi samo pogled na povijesni kontinuitet angažirane umjetnosti naslanjajući se na Haackeov rad, nego i sasvim svježi osvrt na sadašnje stanje realiziran u sklopu participativno zamišljene tribine (konteksta kojeg je zahtijevalo Haackeovo ogledalo). Međutim, pitanje je koliko izložba zadovoljava stroži kriterij uspješnosti koji se očituje u postizanju konkretnih aktivističkih ciljeva. To će ovisiti o ostvarenom utjecaju na publiku i materijalizaciji zahtjeva poput onih iznesenih u Kodeksu prakse: Za pošteno plaćen rad u kulturi koji je predstavila platforma Za K.R.U.H. U svakom slučaju, ova izložba prekoračuje granice umjetnosti jer predstavlja samo jednu u nizu aktivističkih bitki u borbi za dostojan život radnica u kulturi.

1. Simoniti, Vid. “Assessing Socially Engaged Art.” The Journal of aesthetics and art criticism 76, no. 1 (2018): 71–82.

2. Caldarola, Elisa. “Assessing the Intellectual Value of New Genre Public Art.” Open Philosophy 2, no. 1 (2019): 22–29.

3. Earley, Christopher. “Artistic Exceptionalism and the Risks of Activist Art” The Journal of Aesthetics and Art Criticism 81, no. 2 (2023): 141-152.