Redateljica i animatorica Matea Kovač relativno je novo ime na domaćoj umjetničkoj sceni, no već je ostvarila zapažen uspjeh u svijetu animiranog filma, a njezini su radovi prikazani i nagrađivani na brojnim međunarodnim i domaćim festivalima. Pulska ju je publika imala priliku upoznati kroz radove koje je realizirala u procesu crtanja aktova pod mentorstvom profesora Darka Bakliže na Odsjeku za animirani film i nove medije zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti gdje je studirala. Izložba objedinjuje aktove, odnosno skice i crteže u ugljenu i tušu, koje je ova perspektivna autorica prenijela u intiman jezik, upisujući vlastito emotivno iskustvo. Linijama umjetnica istražuje formu odnosa, kontrasta, ali i točku rascjepa u kojoj nestaju ritam i harmonija između nje i bivše partnerice.

Crtanje je za Mateu, kaže, bilo katarzično iskustvo istraživanja vlastitih emocija, a kasnije su radovi poslužili kao polazište za rad na animiranom filmu. Naime, kako u popratnom tekstu izložbe navodi kustosica Paola Orlić, Kovač je snimanje započela s idejom da dokumentira vlastito usavršavanje crtanja akta, no intimna drama koju je u tom periodu proživljavala promijenila je fokus rada. “Istrajući na specifičnom procesu bilježenja tragova misli i osjećaja u to je vrijeme, prevodeći dramu jednog odnosa, crtanjem uspostavljala introspektivni dijalog sa samom sobom i tako se otisnula u vode animacije.”

Animacija se na koncu pokazala kao izvrstan medij za suočavanje s problemima i kataliziranje vlastitih emocija, a rezultat je šestominutni kratkometražni film Y koji je prikazan na 33. Animafestu, održanom u lipnju 2023. godine. Režiju, montažu i scenarij potpisuje sama autorica, koja je animaciju odradila zajedno s mentorom Darkom Bakližom i Katom Gugić, dok je za glazbu i zvuk bio zadužen Vjeran Šalamon. Uz vokalnu izvedbu glumice Jadranke Đokić, skicozni pokreti naočigled oživljavaju na filmskom platnu, linijski se prelijevajući iz jednog akta u drugi te brzopotezno ocrtavaju grčevitu aritmičnost jednog posve intimnog, lezbijskog odnosa. 

“Htjela sam da se u radu može pronaći bilo tko, da bude riječ o jednom univerzalnom iskustvu”, rekla je Matea u razgovoru održanom u Rojcu povodom otvorenja izložbe, u kojem je sudjelovala i kustosica izložbe, esejistica i producentica Animafesta Paola Orlić, dok je razgovor moderirala članica i predsjednica udruge Proces, Ana Bačić. 

Na pitanje smatra li svoj rad aktivističkim Kovač ističe kako joj nije to nije bila namjera: “Nisam dio udruga, premda odlazim na prosvjede. Ja svoju emancipaciju živim. No, ukoliko moj rad nekome pomogne da progovori o nekim stvarima ili da se outa i izađe u javnost – onda to svakako jest.” Etiketiranje joj, kaže, nije strano, kao ni tzv. “trpanje u ladice”, a na pitanje smatra li da je dužnost pripadnika_ca marginalizirane skupine progovarati o tom iskustvu, Matea odgovara da kroz vlastiti rad radi i na edukaciji ostalih, te da je važno što iskrenije progovarati o sebi i vlastitim emocijama u svemu što u životu radimo, bila to umjetnost ili štogod drugo. “Budite otvoreni!”, poručuje, pritom definirajući otvorenost prema različitostima i kao poruku svojeg umjetničkog angažmana. “Ljudi vole svrstavati u ladice”, nadovezuje se Orlić, “tako je lakše percipirati stvari. Međutim treba naglasiti da je prije svega riječ o jednom vrlo zrelom radu, o dobroj umjetnosti.”

Govoreći budućem radu i planovima, Kovač kaže da joj je trenutno teško pronaći vrijeme i prostor za daljnje planiranje i promišljanje, budući da je zaposlena na puno radno vrijeme, i, kroz smijeh nadodaje, “sporo razmišlja”. Paola Orlić zaključuje da od ove mlade autorice ima velike nade i očekivanja, a sudeći prema reakcijama okupljenih, za njih svakako ima utemeljenja.

Što se budućih planova Trećeg Procesa tiče, organizatori najavljuju bogat cjelogodišnji program koji, između ostalog uključuje pop-up izložbu fotografija poljubaca LGBTIQ+ parova, koja će u u drugoj polovici godine putovati Istrom. U glazbeno-izvedbenom programu središnje mjesto zauzima queer performans My Boyfriends Who Have Never Met glazbenika Jasmina Mahmića, dok će u književnom programu Do ciacole con… gostovati Mirta Maslać, autorica romana Junak ili čudovište, Suzana Tratnik, slovenska prevoditeljica, sociologinja, spisateljica i aktivistkinja koja je u LGBTIQ+ pokret uključena još od osamdesetih godina te Viktor Zahtila, aktivist, novinar i filmski umjetnik koji trenutno piše za više nezavisnih portala. Izložba Matee Kovač koja je otvorila ovogodišnji program otvorena je do 16. travnja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Rad Y proizašao je iz natječaja Tvornica posvećenog temi turizma kao jednoj od tematskih odrednica galerijskog programa GMK ove i sljedeće godine. Unutar spektra ključnih problema vezanih uz turizam i turistifikaciju, Matija Debeljuh posvećuje se temi seks/swing turizma u Istri, grani turizma koja je cvala u vrijeme Jugoslavije, a sada se svela na par klubova i plaža za koje se država više ne brine i u rukama su privatnih osoba. 

Matija Debeljuh temi pristupa kroz prizmu jednog swingerskog para. Družeći se s njima upoznaje lokalnu swingersku scenu: klubove i njihove vlasnike, swingerski životni stil te percepciju istog u hrvatskom kontekstu. Njegov se rad u konačnici usmjerava na sam par, na izvedbu swingerskog identiteta između dokumenta i fikcije.

Izložba Y otvorena je do 12. siječnja 2019.

Što ostaje od mladosti lišimo li je romantizirane slike? Što znači biti mlad danas, posebice u Hrvatskoj? Krajem 90-tih godina provođena su istraživanja koja su obuhvaćala tadašnju generaciju mladih, obilježenu ponajprije rascjepom između tradicionalnog obrasca provođenja mladosti i tendencije uklapanja u postindustrijske obrasce životnih stilova mladih. Radi se o karakterističnom jazu za sveukupno društvo 90-tih obilježeno ratom, autoritarnim tendencijama i općenitim ekonomskim i društvenim kolapsom.

Svakako bi bilo zanimljivo ispitati koliko se situacija promijenila u zadnjih 10-ak godina, i koliko se i danas možemo referirati na generaciju mladih kao na skeptičnu generaciju, kako su ih imenovale Inga Tomić – Koludrović i Anči Leburić koje su krajem 90-tih provele studiju o životnim stilovima mladih u Hrvatskoj. Autorice naziv posuđuju od njemačkog teoretičara Schelskog nalazeći u njegovoj definiciji populacije mladih u poratnoj Njemačkog pogodan termin za opis hrvatske mlade populacije s kraja devedesetih. Položaj mladih u hrvatskom društvu na kraju devedesetih godina bio je obilježen prividnom apolitičnošću te okretanjem privatnom prostoru, vlastitom profesionalnom djelovanju i slobodnom vremenu, a životni stil je imao značajke preživljavanja. Mladi su kroz 90-te živjeli u jazu između tmurne stvarnosti i života sličnog onome koji su njihovi vršnjaci imali u zapadnoeuropskim društvima.

Mladi su i danas najdinamičnija i najheterogenija društvena skupina, a zajednički atribut dodijeljen svim mladima je onaj koji se odnosi na tranzicijski period, između djetinjstva i potpune zrelosti. Regrutacija u tu populaciju biološki je uvjetovana, ali isto tako, ona se i neprestano širi, budući da mnogi unatoč činjenici da su premašili godine kojima se službeno obuhvaća mladost (u Hrvatskoj je to period između 15. i 30. godine života) zadržavaju životni stil mladih. Fenomen produžene mladosti nije ograničen na Hrvatsku – on je jednako tako prisutan i u globalnom društvu, ali u slučaju Hrvatske razlozi leže ponajprije u obrazovnim mogućnostima, nerazvijenom tržištu rada te u ostalim ekonomskim uzrocima koji uvjetuju produljeni period ovisnosti o drugima.

Općenito govoreći, hrvatsko društvo ne samo da je veoma staro prema statističkim pokazateljima (udio stanovništva starijeg od 65 godina u Hrvatskoj 2007. godine prema podacima Državnog zavoda za statistiku iznosio je 17,2%; prema klasifikaciji UN-a, društvo se smatra veoma starim ukoliko udio stanovništva starijeg od 65 godina iznosi više od 10%), već je i sindrom produljene mladosti sveopće prisutan te koncenzualno prihvaćen. Dobar primjer za to dolazak je Zorana Milanovića na čelo SDP-a prije nekoliko godina. Dotičnog je javnost dočekala s atributom mladog lava, unatoč činjenici da je ovaj dobrano zagazio u četvrto desetljeće života. No, mnoga druga europska društva su isto tako stara ili veoma stara, što nije uzrokovalo toliku poplavu vječno mladih, u onolikoj mjeri koliko je to u Hrvatskoj. Produljena mladost u okvirima razvijenih postindustrijskih društava ponajprije je uzrokovana duljinom obrazovanja (sve više ljudi se odlučuje na obrazovanje višeg akademskog stupnja) i odabirom životnog stila. U Hrvatskoj, mnogi nemaju prilike za ekonomskom i društvenom emancipacijom – bez obzira na biološku dob.

Prividna apolitičnost mladih u Hrvatskoj, zabilježena krajem devedesetih u prvoj poslijeratnoj generaciji mladih bila je prije svega posljedica nedostatka političkog i društvenog polja djelovanja ne samo za mlade, već i za većinu drugih vidova društvenog angažmana. No, danas kad je taj prostor nominalno otvoren ubilježeni su napreci u vidu samoorganiziranja mladih, pogotovo vidljivi po pitanju studentskog samoorganiziranja, ali i po pitanju organizacije mladih u brojne udruge i organizacije mladih i za mlade. No taj prostor ujedno predstavlja i iznimno sklizak teren, budući da su institucionalni pomaci provedeni u nezadovoljavajućoj mjeri. U Hrvatskoj mladi naprosto nisu relevantna tema, a javnost je donekle senzibilizirana za pitanja poput nasilja među mladima i pitanja dostupnosti visokog školstva – no i u ovim slučajevima vidljivo je pomanjkanje strateškog razmišljanja, i ponajprije stvarne političke volje da se mladima pristupi s potrebnim angažmanom, unatoč činjenici da mladi čine oko 900,000 ukupne hrvatske populacije.

Nacionalni program za mlade za četverogodišnji period strateški je dokument koji čeka usvajanje u Saboru, a sudeći prema njegovoj strukturi radi se prije o popisu redovnih aktivnosti Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, a manje o strategiji. Taj program je donesen po upitnim procedurama, bez jasno alociranih sredstava i s mjerama koje su operativne, a ne strateške naravi. Provođenje programa u proteklom ciklusu isto tako ne može dobiti zadovoljavajuću ocjenu, ali sama činjenica da postoje neki tipovi okvira daje više mogućnosti za djelovanje mladih prema institucijama. Sektor mladih u okviru civilnog društva u posljednjem desetljeću bilježi rast i razvoj kapaciteta, a konkurentan je naspram institucionalnog okvira po pitanjima ekspertize i mogućnostima fokusiranog i temeljitog djelovanja s obzirom na tematiku mladih.

Relativno povećan angažman mladih u društvenom polju, u odnosu na situaciju prije desetak godina, prvenstveno se može pripisati procvatu informacijske ere, čime su mladi najviše prosperirali u odnosu na ostatak populacije. Masovno korištenje tehnologija, prije svega internetski socijalni servisi omogućili su mladima novu vrstu društvenosti. Tako danas globalno govorimo o generaciji Y / milenijskoj generaciji (demografi i sociolozi u generaciju Y smještaju rođene od sredine 1970-tih do početka 1990-tih) koja u odnosu na prethodne generacije ima moć donedavno nezamislivo brze razmjene informacija i koja je isto tako u mogućnosti transformirati informacije u društveno djelovanje u mnogo kraćem roku.

Ono što predstavlja poseban kuriozitet u razmatranju globalnog pa unutar toga i hrvatskog društva kroz generacijske pomake je činjenica da su ipsiloni mahom djeca baby boomera, generacije rođene nakon drugog svjetskog rata. Baby boom generacija će po svojim zaslugama zlatnim slovima biti upisana u povijesne anale društvenog angažmana mladih. U periodu svoje mladosti, oni su definirali pojmove emancipacije mladih u proaktivnu društvenu skupinu. Zasigurno je jedan od razloga njihovog uspjeha i njihova brojnost. Nikada kasnije u razvijenim društvima nije rođen veći broj djece kao u periodu između 1945. i 1960. godine. Danas su baby boomeri u naponu snage (u manjem dijelu na pragu 3. životne dobi) te čine okosnicu društvenog života, a istovremeno su zadržali status najveće društvene skupine. Na žalost, ne može se reći da su isto tako zadržali i proaktivnost kojom su generirali društvene promjene 60-tih, 70-tih, a u našim okvirima pogotovo 80-tih godina.

U Hrvatskoj su boomeri bili nosioci društvenih tendencija i kroz devedesete, uvelike definirajući okvir za sliku mladosti za današnju generaciju mladih, kao i onu stasalu kroz 90-te. Bez namjere da se ikome pripisuje individualna odgovornost, boomeri su budućim generacijama donijeli isto onoliko štete, koliko i koristi. Od boomera smo dobili seksualne slobode i rock and roll, ali od njih smo isto tako dobili i društveni krah 90-tih (u Hrvatskim okvirima) te opet globalno govoreći pomahnitalo svjetsko tržište, ratove i današnju krizu.

U širokim okvirima, današnji mladi, generacija Y, ali i one koje je slijede (prema znanstvenim spekulacijama generaciju Y naslijedit će generacija Z, prva rođena u razvijenoj informacijskoj eri) morat će se žestoko uhvatiti u koštac s činjenicom da globalna društva stare te da ne raspolažu s onom brojnošću koja je u prošlosti itekako omogućila apsorpciju pozitivnih društvenih tendencija, kao i afirmaciju mladih kao punopravne društvene skupine. Y generacija morat će se isto tako izboriti da svrgne sa sebe epitet sebične generacije. Istraživanja provođena u SAD-u proteklih godina na studentskoj populaciji pokazala su rezultate koji govore kako su pripadnici generacije Y najsebičniji, najnarcisoidniji i najmanje solidarni od svih generacija u recentnoj povijesti. Također, prema interpretacijama, ova generacija isto tako je generacija rasute pažnje koja je navikla na brzo serviranje i konzumaciju sadržaja. No, teren za diskutabilnu sebičnost milenijske generacije ionako je pripreman desetljećima i to baš od strane onih koji je kritiziraju. Usmjerenost na sebe i osjećaj otuđenosti u eri masovne komunikacije samo je naizgled problem jedne generacije. Promjene u životnim stilovima i promjena dinamika u komunikaciji zasigurno će nastaviti stvarati drugačije principe društvene solidarnosti od one uobičajene samo prije nekoliko godina.

U Hrvatskoj, koja polako ali stidljivo slijedi globalne trendove, generaciji mladih preostaje mnogo angažmana u borbi za osnovna prava, među ostalim i da se u potpunosti osvijesti postojanje mladih kao društvene skupine s njezinim specifičnostima i potrebama, kao i kapaciteti koje mladi nose za budući napredak i razvoj hrvatskog društva.