Promocija knjige Za njima smo išli pevajući u nakladi izdavačke kuće Pelago  24. studenog u ispunjenoj dvorani Društva hrvatskih pisaca bila je nadasve opuštena. Nikome nije smetalo kašnjenje od dvadeset minuta jer autor knjige je Ivan Čolović, dugogodišnji urednik biblioteke XX vek koja od svojeg osnutka 1971. ima poseban status u izdavaštvu na području bivše Jugoslavije. Promocija, vođena sigurnom moderaturom Pelagove urednice Katarine Luketić, bila je zapravo dvostruka. Osim Čolovićeve knjige promoviran je i dvjestoti naslov u biblioteci, Noga u vratima historičarke Dubravke Stojanović, kojim je obilježen jubilej četrdeset godina postojanja XX veka. Ivan Čolović kazao je da se s okruglim brojevima sve poklopilo, jer knjiga nije bila naručena, dok je Dubravka Stojanović nadodala kako nije ni plaćena. Što je razumljivo ako se zna da su njih dvoje životni partneri. S Nogom u vratima, čiji naslov aludira na prostor ostavljen za drukčije mišljenje, Stojanović je željela napraviti studiju slučaja i preko kulturnog projekta, kakav je XX vek, prikazati društveni kontekst i situacije koje se prelamaju od početka biblioteke; sve bitne društvene promjene i krize vlasti.

XX vek je stvoren i opstao kao nezavisan kulturni projekt i važan “sumator” različitih kulturno-političkih, socioloških, antropoloških i inih studija. To je biblioteka koja, prema Čolovićevim riječima, od svojih početaka do danas jedva opstaje i čiju marginalnu poziciju on smatra plodotvornom. 

Podsjetimo, biblioteka (to jest njen urednik) bila je u nevolji već s četvrtom izdanom knjigom Moć i strepnje Dobrice Ćosića. Knjiga je bila zabranjena i Čolović je, uz osudu zbog još neizdane knjige anarho-liberala Nikole Miličevića, otpušten iz Braće Stamenković zbog “izdavačkog promašaja”. Na pitanje o odnosu s Dobricom Ćosićem s obzirom na njihove današnje kontrapunktne pozicije, Čolović šaljivo komentira da se Ćosić “prozlio” s godinama te “kako od izvora imadu dva putića” tako je Ćosić krenuo “nacionalističkim drumom”, dok je on završio “na krivini revolucije”.

“Zlatne” godine izdavačke djelatnosti XX veka bile su krajem ’70-ih i u ’80-ima. Tada se u Jugoslaviji događao procvat velikih izdavača, uz veliki broj prijevoda i teorijske literature. Naklade od 5000 primjeraka su bile uobičajene za XX vek, dok su pojedina izdanja dosezala brojke od čak 15 tisuća. Čolović je tada, između ostalog, prevodio francuske strukturaliste u cijenjenoj Nolitovoj seriji Sazvežđa i, kako kaže, bio je trend izdavati McLuhana ili Sartrea. Iako je dobio otkaz zbog “izdavačkog promašaja” Čolović smatra da je u Jugoslaviji tada vladala permisivna izdavačka politika. Tabu teme su bile Tito, samoupravljanje, desničarski ekstremizam i vjerska/spiritualna literatura koju su objavljivale samo crkvene institucije. Postojale su komisije i izdavački savjeti koji su to pratili, kao i autocenzura. Glavni načini prodaje bili su pretplata i otplata te je lukrativnije bilo proizvoditi komplete za poduzeća i institucije nego pojedinačne knjige.

Od 1989. se autorima dopušta da objavljuju svoja djela i XX vek kreće samostalno, ali Prosvetu, u kojoj je Čolović radio, njegova biblioteka nije više zanimala. On tada okuplja ad hoc zajednicu autora i potpisuje prevoditelje i lektore kao suizdavače. Knjige je primoran izdavati privatno te djeluje kao “izdavačka gerila” do dolaska fondacije Otvoreno društvo Georgea Sorosa, koja mu pomaže cijeli program biblioteke u devedesetima. Čolović konstatira da je prodaja knjiga tada omogućila postojanje XX veka i nakon devedesetih. 

Kad opisuje djelovanje biblioteke za vrijeme Miloševićeva režima, Čolović smatra da je postojala “kontrolirana doza slobode” i da su danas veće restrikcije nego u devedesetima. Prema njemu, režim je bio toliko jak da si je mogao dopustiti “unutrašnje neprijatelje” čije postojanje je tada vanjskopolitički proklamirao kao sliku tolerancije. U prilog tome govori činjenica da je sam Čolović objavljivao u Borbi do Miloševićevog kraja. Sukladno tome, parafrazira Foucaulta kazavši kako prava moć ne koristi nasilje, već ga koriste oni koji moć gube. 

XX vek i nakon Miloševića zauzima poziciju margine, a očekivane su promjene, za Čolovića, iznevjerene i nije se daleko otišlo. Njemu je u novom političkom establišmentu ponuđeno mjesto ambasadora pri UNESCO-u (prvotno je imenovan bez pitanja), što je odbio jer mu “ne treba titula ekselencije i stan od 7000 eura mesečno koliko plaća sadašnja ambasadorica da bi promovirala srpske spomenika na Kosovu”.

Ove godine navršava se desetogodišnjica “petookotobarske revolucije” i Miloševićeve vidovdanske ekstradikcije sudu u Haagu. Prema Čoloviću, devedesete su ponovo aktualne u svakodnevici.

Knjiga Za njima smo išli pevajući sadrži izbor tekstova pisanih u miloševićevskim devedesetima i posvećenih njima. Sličnom tematikom autor se bavio u svojim prijašnjim analizama kao što su Bordel ratnik i Balkan – teror kulture. Naslov nove knjige referira se na anti-miloševićevske prosvjede u kojima se autor aktivno angažirao, “pevajući s ostalima, a ne analizirajući sa strane”. A među glavnim “pjevačima” bili su popovi i tvorci nacionalističke politike koja je ustoličila Miloševićevu vlast. Čolović priznaje da je u takvoj “neprirodnoj zajednici različitih snaga kojoj je dovoljan cilj” jedva čekao da Milošević padne da ne mora biti s “idiotima” samo zato jer imaju isti cilj. 

Među ostalim, u njegovoj novoj knjizi možemo očekivati daljnji autorev interes za odgovornost intelektualne elite koja je u devedesetima stala uz Miloševića i dopustila da on stane uza njih, pokazavši “narodski” konformizam i volju za vođom poput Miloševića. Nadalje, jedan od glavnih simptoma tog sustava Čolović vidi u ratnim junacima iz kriminalnog miljea, poput “mističnog stranca iz Australije” kapetana Dragana ili Ljube Zemunca “kojeg metak nije htio”. Takvi ljudi, tumači autor, su esencijalni kako bi upotpunili nacionalistički narativ – oni su monstruozni mitološki karakteri, “abnormalno nasilni polu-ljudi… pravi ljudi koji su se našli na pravome mestu za pravu stvar”. Ti junaci su srž priče koja se reproducira u “lakim pričicama bez analitičke distance”, “paraliterarnim pripovetkama” u skladu s “otmenijim diskursom o naciji”. A upravo su intelektualci poput književnika (Dobrica Ćosić) ili psihologa (Radovan Karadžić a.k.a. dr. Dabić) bili centralni akteri i naratori nacionalističkog diskursa. Navodeći Hegelovu misao da je nesretan narod kome su potrebni junaci, Čolović takve ljude vidi kao produkt “naroda” kojem razum nije dovoljan da rješava probleme. 

Iz onog što smo mogli čuti na promociji, nova knjiga Ivana Čolovića Za njima smo išli pevajući, kao i uostalom biblioteka XX vek u kojoj se posljednjih godina intenzivno objavljuju recentne analize o nacionalizmu i post-kolonijalnim studijima, služi kao demistifikator “balklanske banke mitova koja je tek filijala europske” i bitan dokument anti-ratnog mišljenja o strukturama nacionalističkog vladanja. Kontekst je lokalan, a tema univerzalna. Poznavajući Čolićev stil eruditne kritike protkane ironijom s “kiševskom” anti-nacionalističkom oštricom i “bartezijanskim” zanimanjem za rituale “banalne” svakodnevice, ovo je bitna knjiga za shvaćanje grotesknih devedesetih i njihovog nasljeđa.

Prvi put poslije niza godina najboljim izdavačem između dva sajma knjiga proglašena je mala izdavačka kuća. Međunarodni žiri ukazuje da Fabrika knjiga, iako je “mala izdavačka kuća, pažljivo bira naslove i ustraje u konceptu da knjiga mora korespondirati sa suvremenošću, s posebnim fokusom na društvene probleme”. 

Izvor:  SEEcult/ e-novine