Na putu do mjesta izvođenja novog autorskog projekta Nataše Antulov i Aleksandre Stojaković Olenjuk gledateljica se probija po riječkoj buri, preko željezničke pruge, u nekadašnje skladište i vinski podrum Istravinaexporta koji trenutno nastanjuju grupe različitih profila, od punkersko-skvoterskog kluba do planinarskog društva, arhitektonskog ureda, umjetničkih kolektiva i prostorijâ namijenjenih radu društva Rijeka 2020 na projektu Europska prijestolnica kulture. Svoje je mjesto u zgradi na adresi Delta 5 –  koja među mnogima u Rijeci spada u uglavnom neiskorištenu infrastrukturu nekadašnjih industrijskih tvrtki i postrojenja – našao i Zajc Lab, eksperimentalni program Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci.

Zajc Lab dio je programa Hrvatske drame HNK, zamišljen kao platforma otvorenog stvaranja novih koncepata, istraživačkih mogućnosti raznih umjetničkih suradnji, razmjene i multidisciplinarnosti. Na tom tragu, dvojac Antulov – Stojaković Olenjuk stvara monodramu s elementima performansa i stand up-a, prividno razigranog naziva Lolipop, kojim nastavlja zajedničku suradnju započetu 2013. produkcijom Pristajanja (Drugo more), a njihovo je dobro međusobno poznanstvo, prema riječima izvođačice, bila olakotna okolnost u zajedničkom stvaranju predstave koja se bavi temama intimnosti, seksualnosti i njihova propitivanja u javnom prostoru.

Značenjski se Lolipop nadovezuje na prošlu kazališnu sezonu čije su izvedbe istraživale načine na koje pojedinac utječe na sustav, probijajući se s margine prema centru i gradeći svoje okruženje, umjesto da okruženje njega definira, zarobljava i pretvara u žrtvu. U ovom slučaju autorice polaze od onoga što im je blisko i relevantno – vlastite svakodnevice, koju problematiziraju iz raznih aspekata, prvenstveno onog ženskog, kako bi progovorile o bliskosti, intimi, tijelu i seksualnom zadovoljstvu, ali i o društvenim odnosima, rodnim ulogama, prekarnosti, femininosti, nasilju i konzumerizmu. Izvođačica se tako izlaže publici, dijeleći uvjerljivo, do detalja, svoj “obični dan”, ogoljujući se i brišući granicu između kazališne fikcije i stvarnog, osobnog života. Pritom se, projekcijom rečenice na pozadini scene, postavlja pitanje “Je li ovo banalno?”, koje apostrofira uvriježeni doživljaj tema iz ženske svakodnevice kao trivijalnih i nebitnih.

Već se od samog početka predstave zvukom, kostimografijom i scenografijom nižu seksualne aluzije, a kroz dnevničku ispovijest glumice o toku njezina dana gledatelja se uvlači u ulogu promatrača tuđe intime. Voajerizam kulminira u sceni striptiza (nakon kojega izvođačica, iscrpljena od žrvnja dnevnih obaveza, klone u san) i kod izvođenja krnjeg snošaja, kod kojeg ipak uspijeva ostati budnom i uživati u “noćnim obavezama”. Seksualni se čin tom apsurdnom scenom demistificira, kao što se kroz predstavu demitologizira uloga majke te dekonstruira kreativni proces. Sve je to vješto zaogrnuto humorom s daškom autoironije bez samosažaljenja, tipičnog za stand up koji nasmijava iskrenošću i pridavanjem pažnje naoko nebitnim pojavama u kojima se i sami lako prepoznajemo.

Stand up komedija vuče korijene iz antičkog teatra kada je služila kao način da se realitet izrazi bez cenzure, te jedno tumačenje odabira ovakve forme može biti upravo problematizacija ženskih pitanja i njihovo potiskivanje u nevidljivost. Na to se pred kraj predstave autorice i direktnije referiraju citirajući predsjednika Sabora u njegovoj infantilnoj reakciji na javno progovaranje o nehumanosti i brutalnosti zahvata kiretaže maternice bez anestezije. Tako humor lako prelazi u farsu koja nas, dovodeći u odnos intimnost tijela i javni diskurs, suočava sa sveprisutnom diskreditacijom žena, dok vlastito traumatično iskustvo izvođačice nagašava da nije riječ o izoliranim slučajevima, već o društvenoj klimi kakvu grade javne politike, mediji pa i zdravstveni sustav.

Četvrti čin, Teorija i praksa socijalističkog samoupravljanja, počeo je prezentacijom na bijenalu u Šangaju, pod naslovom Gernot Faber for WHW: An artist to rent (Šangaj, listopad 2010-siječanj 2011), nastavio se seminarom Slatke šezdesete: Pokreti i prostori (prosinac 2010, Galerija Nova), te završava izložbom I love you, you pay my rent.

Izložba I love you, you pay my rent predstavlja dvije umjetničke pozicije, Gernota Fabera i Igora Grubića, koje pristupaju pitanjima kulturalne memorije, reprezentacijskih klišeja, umjetničke autnomije i uloge i odgovornosti umjetnosti, u uvjetima u kojima važnost koju suvremenoj umjetnosti dodjeljuje neo-liberalni kapitalizam prijeti njezinu utapanju u ‘kreativnim industrijama’, a umjetničko tržište koje karakteriziraju kratkoročni i fleksibilni radni ugovori (ili još češće, njihov potpuni izostanak), rodna nejednakost i stalna potreba za novim ‘mladim snagama’ pokazuje se opasno naklonjenim najgorim aspiracijama ekonomske eksploatacije kasnog kapitalizma. Američki geograf i teoretičar duštva David Harvey specijalni status kulture kao robe dovodi u vezu s pojmom ‘monopolne rente’, preuzetim iz jezika političke ekonomije, i polazištem da se svaka renta temelji na monopolnoj moći privatnog vlasništva. Činjenice da su pojmovi ‘intelektualnog vlasništva”, kreativnosti, jedinstvenosti i autentičnosti na prvoj liniji fronte na kojoj suvremeni kapitalizam pregovara balans između kompetitivnih odnosa slobodnog tržišta i neometanog očuvanja monopolnih privilegija privatnog vlasništva, stavlja umjetničku prozivodnju u poziciju u kojoj vrednovanje estetskih značenja, autentičnosti i autonomiji nije dovoljno uporište za izmicanje logici kapitala. Izložba I love you, you pay my rent preuzima refren glazbenog hita britanskog pop-benda Pet Shop Boys Rent (1987) kao ironični komentar na paralele i podudarnosti između komodifikacije inter-personalnih odnosa u radnoj i privatnoj sferi i centralnosti pojma rente u suvremenom globalnom kapitalizmu.

Serijom radova Društvena odgovornost, sex i socijalizam! Igor Grubić otvara polje ‘seksualnog aktivizma’, te kao i u mnogim prethodnim radovima i akcijama, intervenira u javnom prostoru provocirajući slučajne prolaznike i prolaznice sučeljavajući ih s vlastitim predrasudama. U vrijeme nove konzervativnosti i njezina utjecaja na javni diskurs kroz naoko paradoksalnu, no vrlo efikasnu spregu sa stalnim rastom objektifikacije i komercijalizacije seksualnosti, Grubić se poziva na rad Wilhelma Reicha i film Dušana Makavejeva WR: Misterije organizma iz 1971, te serijom grafita i letcima ostavljenih pod brisačima automobila poziva na jačanje seksualne energije u društvu kao cjelini, na seks kao oslobođenje ljubavi i osvještavanje odgovornosti. Grubićeva video instalacija Bijelo, inspirirana umjetničkom praksom Antonia G. Lauera a.k.a. Tomislava Gotovca, te instalacija Socpop sex koja koristi erotske elemente pop-estetike ‘liberalnih’ 1980-ih, otvaraju pitanje značenja ‘seksualne revolucije’ danas. Direktnošću pristupa Grubić se odupire prevladavajućem cinizmu i inzistira na mogućnosti seksa da se odupre upadanju u zamku transgresije radi sebe same, i tako otvori prostor za istinsku transformaciju.

Instalacija Gernota Fabera On fire nastavak je projekta Gernot Faber for WHW: An artist to rent predstavljenog na 8. Šangajskom bijenalu ‘Rehearsal’. Kao odgovor na frustraciju paradoksalnom činjenicom da je danas kritičnost u središtu institucionalne djelatnosti i da i otvoreno ‘transgresivne’ kulturalne prakse pogoduju sistemskom zahtjevu za originalnošću i kreativnošću, te kao pokušaj izmicanja zahtjevima i zamkama reprezentacijske retorike velikih bijenalnih izložbi, za kineski kontekst izložbe u Šangaju WHW je iznajmio Gernota Fabera u ulozi agitatora za socijalističko samoupravljanje. No tko je Gernot Faber? Gernot Faber je umjetnik u šezdesetim godinama koji ‘na licu nosi masku svog lica tako da ljudi misle kako to nije on, nego netko tko se pretvara da je on’, izmišljeni lik njemačkog slikara, ‘figura bez pozadine’ koja igra različite uloge (galerista, vlasnika trgovine, psihoanalitičkog pacijenta, menadžera i osnivača banda Dead Brains), uvijek zadržavajući i ulogu umjetnika. Gernotom Faberom upravljaju umjetnici Lutz Krüger i Sebastian Reuss, a otjelovljuje ga Oliver Cole u svojstvu glumca-amatera. U svjetlu recentnih debata o pojačanoj legislativnoj i kreativnoj moći kustosa i institucija koja ugrožava autonomiju umjetnika, metoda iznamljivanja umjetnika otvara neugodna pitanja o procesima umjetničke proizvodnje, odnosima u svijetu umjetnosti i položaju umjetnosti u suvremenom društvu. Tko je kapitalist a tko radnik, tko upravlja metodama proizvodnje i distribucije, i kako se riješiti percepcije umjetnosti kao privilegiranog ‘kreativnog’ rada? Kao i u Šangaju, instalacija On fire polazi od stripa francuskog autora Jacquesa Tardija Le cri du peuple o Pariškoj komuni, no zadatak ‘agitacije’ u kontekstu suvremenog kineskog kapitalizma zamijenjen je refleksijom o pitanjima umjetničke autonomije i ‘evaluacije’ umjetnosti kao društvene prakse.

Izložba ostaje otvorena do 31. ožujka.

Na fotografiji: Gernot Faber