U tom smislu, bavljenje WikiLeaksom činilo se kao logični sljedeći korak u Poitrasinoj dokumentarističkoj karijeri nakon snimanja spram SAD-a kritički nastrojene trilogije koju čine Moja zemlja, moja zemlja (2006.), Zakletva (2010.) i Citizenfour (2014). Međutim, s planiranom temom počela je interferirati osobnost Juliana Assangea. Snimajući o WikiLeaksu, paralelno s Assangeovim aktivističkim djelovanjem, Poitras je svjedočila rastvaranju njegove egoistične ličnosti, dok su dojam dodatno komplicirale optužbe za seksualno zlostavljanje. Shvativši da spomenute kontradikcije ne može ignorirati, Poitras je oko njih počela organizirati sadržaj filma.

Iako je film na taj način prvenstveno postao portretom Assangea i njegovih proturječja, on istovremeno prikazuje političku dimenziju WikiLeaksovog djelovanja nadovezujući se na spomenuti ciklus Poitrasinih filmova, čemu se pridružuje i redateljičina perspektiva. Na početku filma Assange tvrdi da, iako u principu ne vjeruje u mučenike, vjeruje da ljudi u borbi za vlastite vrijednosti trebaju preuzimati određene rizike. Na rizik će se odlučiti nakon što procijene opravdavaju li ponuđene prilike njihovu žrtvu. Njegovi stavovi prizivaju Poitrasin prethodni film Citizenfour u kojem zviždač Edward Snowden na praktički isti način objašnjava svoju odluku da razotkrije povjerljive informacije američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) nakon što je procijenio da mu demokratski principi za koje se bori znače više od rizika odlaska u zatvor. No iako spomenuto ukazuje na tematsku srodnost ovih filmova, Poitrasin se prikazi Assangea i Snowdena bitno razlikuju.

U Citizenfouru Snowden je dosljedno prikazan kao odvažni pojedinac koji se žrtvuje u borbi protiv totalitarnih tendencija društva u kojem živi. Film je svjedočanstvo Snowdenovog razotkrivanja povjerljivih informacija te pruža neposredni uvid u njegovo funkcioniranje u trenucima kada je nakon gotovog čina suočen s krajnjom netransparentnošću onoga što slijedi. Snowden pritom pred kamerom djeluje spontano i iskreno, što se može protumačiti činjenicom da je nalaženje s Poitras posljedica njegove odluke i inicijative. Nasuprot tome, Assange u Riziku djeluje distancirano i tajanstveno. Dojam pojačava uvođenje redateljičine osobne perspektive dramatizirane sporadičnim čitanjem produkcijskog dnevnika filma. Primjerice, Poitras u jednom trenutku govori: “Ponekad ne mogu vjerovati što mi Julian dozvoljava da snimim (…) Nejasno mi je zašto mi vjeruje jer mislim da mu se ne sviđam”. No istovremeno priznaje da u pogledu Assangeovih namjera tapka u mraku jer on WikiLeaksom upravlja kao obavještajnom agencijom koristeći kodna imena, poricanje i obmanjivanje.

Suočena s Assangeovom tajanstvenošću Poitras pokušava interpretirati njegovo ponašanje. Dotaknuvši se problema nespontanog ponašanja pred kamerom zaključuje da Assange manipulira dojmom koji ostavlja, ali izlažući se također postaje ranjiv. U Riziku su izdvojeni momenti koji ističu Assangeov egoizam poput narcisoidne posvećenosti izgledu, oholog ponašanja ili megalomanije koja se manifestira kroz želju za globalnim utjecajem. No veću težinu u filmu dobivaju optužbe za seksualno zlostavljanje koje su protiv njega podignute u Švedskoj. Iako one prvenstveno upućuju na problematične crte Assangeove osobnosti, njihov širi kontekst ukazuje na snagu i rizike njegovog političkog djelovanja te totalitarne tendencije protiv kojih se bori. Naime, suđenje u Švedskoj prijetilo mu je izručenjem u SAD gdje bi mu uz prijetnju drakonskih kazni sudili za veleizdaju zbog prethodnog djelovanja u WikiLeaksu. No Assange se pokazuje proračunatim te nakon što mu je odbijena žalba traži i dobiva azil u ekvadorskoj ambasadi u Londonu, što u filmu funkcionira kao svojevrsni preokret.

U pozadini se Assangeovog viđenja optužbi za zlostavljanje otkrivaju problematični stavovi koji graniče s mizoginijom. Ne prihvaćajući savjete odvjetnice Helene Kennedy da odbacivanje optužbi artikulira na prihvatljiv način, Assange ju je ostavio bez komentara inzistirajući da su optužbe dio svojevrsne feminističke zavjere. Tobožnjim racionalnim argumentima Assange “objašnjava” da stvarno suđenje nije u interesu onih koje ga tuže jer će ih to izložiti preziru velikog segmenta globalne populacije. Na to se nadovezuje prijedlogom alternativnog scenarija kojim bi suđenje bilo izbjegnuto. Assange se također osvrće na obrambenu strategiju protiv optužnice ističući kao otežavajući faktor činjenicu da tužbu podnose dvije žene jer, da se radi o samo jednoj, uslijedio bi pokušaj diskreditiranja stigmatizacijom. Rizik je uključivanjem nesputanih komentara o optužbama za zlostavljanje Assangea naposljetku naveo na prekid komunikacije s Poitras uz objašnjenje da film tog sadržaja predstavlja prijetnju njegovoj slobodi.

Rizik je imao i svoju raniju, spram Assangea manje kritički nastrojenu verziju koja je prikazana na filmskom festivalu u Cannesu. No Assange je neprimjerenim reakcijama i pokušajem cenzure Poitras naveo da sadržaj u filmu promijeni dodatno naglašavajući osobnu perspektivu. Jedna od naknadno ubačenih epizoda koja upućuje na subjektivniji izbor materijala, ali i izraženiju kritičnost, uključuje Jacoba Appelbauma, još jednog predstavnika WikiLeaksa optuživanog za seksualno zlostavljanje. Poitras navodi da je s Appelbaumom bila u kratkoj vezi te izražava razočaranje saznanjem da je nakon njihovog prekida bio nasilan spram osobe koja joj je bila bliska. Osobna perspektiva u filmu donosi i iskustvo paranoje nakon sve intenzivnijih i agresivnijih kontrola kojima je Poitras nakon početka snimanja filma o WikiLeaksu bila izložena prilikom prelaska američke granice. Usred takve atmosfere Poitras je pod pseudonimom kontaktirao Edward Snowden te je u filmu pružen širi kontekst događaja prikazanih u Citizenfouru.

Paralelno s portretiranjem Assangea Rizik prati i djelovanje WikiLeaksa, ističući njegove pozitivne aspekte. Primjerice, upravo se uz pomoć WikiLeaksa i njegove predstavnice Sarah Harrison Snowden domogao sigurnosti i privremenog azila u Moskvi. Prikazano je i zalaganje za oslobađanje Chelsea Manning koja je optužena za veleizdaju nakon što je WikiLeaksu proslijedila dokumente američke vlade i vojske uključujući snimku ubojstva civila koje je počinila američka vojska u Iraku. Nadalje, kao predstavnik WikiLeaksa i projekta Tor u pozitivnom se kontekstu pojavljuje Jacob Appelbaum zagovarajući slobodu od cenzure i nadzora u Egiptu i Tunisu. S druge strane, skeptičniji tretman u filmu dobiva WikiLeaksova uloga tijekom kampanje za američke predsjedničke izbore. Objavljivanje hakirane elektroničke pošte Nacionalnog komiteta Demokratske stranke koje je ugrozilo kampanju Hillary Clinton u filmu služi za propitivanje Assangeovih metoda i izvora, no istodobno ukazuje na snažan utjecaj koji organizacija može ostaviti na globalne događaje jer, kako film sugerira, ti su događaji doprinijeli pobjedi protukandidata Donalda Trumpa.

Ambivalentni je prikaz WikiLeaksa posljedica Poitrasine podvojenosti koja je dodatno naglašena uvođenjem osobne perspektive. Ta je perspektiva istaknuta spomenutim čitanjem produkcijskog dnevnika s učinkom narušavanja iluzije objektivnosti filma i otkrivanja redateljice kao selektorice prikazanog. Iako je Poitrasina prisutnost primjetna i u njenim prethodnim filmovima, ona je uvijek u drugom planu. Primjerice, u Citizenfouru Poitras je sudionica prikazanih događaja, ali njezini su komentari u funkciji prikaza Snowdena kao heroja u borbi protiv cenzure i nadzora. U slučaju Rizika, osobna perspektiva ističe skepsu zbog sve veće disonance između ideala koje bi WikiLeaks trebao predstavljati i Assangeove ličnosti. Također, takva perspektiva Poitras otkriva kao pripadnicu miljea u kojem snima. Kroz višegodišnju povezanost s tim krugovima tijekom rada na filmu Poitras nije ostala promatračica s margina, što je primjerice vidljivo iz njezinog angažmana u Snowdenovom slučaju i iz naknadno otkrivene veze s Appelbaumom.

Spomenuto, kao i naknadna revizija filma, svjedoče o kompleksnoj poziciji koju Poitras zauzima kao dokumentaristica. Njezina se naglašenija prisutnost u filmu ispostavlja kao refleksivan potez kojim istovremeno otkriva vlastitu upletenost i subjektivniji tretman materijala. Uvidi koje Rizik na taj način pruža dobrodošli su jer propitujući Assangea gledatelje dodatno upoznaju s manje vidljivim dijelom WikiLeaksa, ukazujući na njegov značaj ali i upozoravajući na problematične momente njegovog djelovanja. No ti su uvidi istovremeno ograničeni – svaka od filmom obuhvaćenih tema ostaje tek naznačena – Assange ostaje zagonetan zbog svoje nepristupačnosti, problematiziranje političkog aspekta WikiLeaksa pada u drugi plan pred kontroverzama vezanim uz Assangeovu osobnost, dok Poitrasina prisutnost, usprkos povremenom otkrivanju njezinih razmišljanja, ostaje uglavnom suzdržana. Upravo zbog spomenute suzdržanosti i nespremnosti da bilo koji od spomenutih smjerova dodatno elaborira film propušta biti nešto više od dokumenta redateljičine nesigurnosti i neodlučnosti. Za više od toga, čini se, Poitrasova kao redateljica nije bila spremna preuzeti rizik.

Od 19. do 25. lipnja održava se niz događaja pod nazivom Prvo su došli po Assangea… (First they came for Assange…), kako bi se obilježila četvrta godina od kad je politički aktivist Julian Assange zatražio politički azil u Veleposlanstvu Ekvadora u Londonu, te od tada u njemu bio prisiljen ostati. Razgovori, predavanja i govori u sklopu obilježavanja odvijaju se simultano u različitim gradovima svijeta, a neki od njih su Atena, Beograd, Berlin, Bruxelles, Buenos Aires, Madrid, Milano, Montevideo, Napulj, New York, Quito, Pariz i Sarajevo. Među govornicima ističu se filozofi Noam Chomsky i Slavoj Žižek, kineski umjetnik Ai Wei Wei, glazbenice Patti Smith i PJ Harvey, američki dokumentarist Michael Moore, španjolski novinar Ignacio Escolar, engleski umjetnik Brian Eno, bivši grčki ministar financija Yanis Varoufakis i mnogi drugi, a događaju će se video-prijenosom iz ekvadorskog Veleposlanstva pridružiti i Assange.

Osnivač WikiLeaksa, organizacije koja prikuplja i objavljuje cenzurirane ili tajne dokumente i podatke koji dokazuju korupciju, špijunažu, ratne ili druge zločine, ograničen je na život u zatvorenom prostoru Veleposlanstva od 19. lipnja 2012. godine. S obzirom na to da britanska policija neprestano motri zgradu, izlazak iz Veleposlanstva mu je onemogućen, a u slučaju uhićenja prijeti mu izručenje Švedskoj gdje ga se tereti za seksualno zlostavljanje dvije žene 2010. godine, dok je nekoliko drugih optužbi palo u zastaru. Ne usuđuje se otputovati u Švedsku zbog opravdanih strahova da bi ga ta zemlja mogla izručiti SAD-u gdje ga se tereti za špijunažu povezanu s objavljivanjem povjerljivih vojnih i diplomatskih dokumenata 2010. godine. Na temelju njih osuđeno je više američkih vojnika za mučenje afganistanskih zatvorenika, te pucanje po iračkim civilima. 

Assange je tako zatvoren već četiri godine bez suđenja, a zbog produljenog pritvora ozbiljno mu je ugroženo zdravlje. U veljači 2016. godine UN je njegov pritvor proglasio ilegalnim i zahtijevao hitno puštanje i kompenzaciju. Više od petsto organizacija za ljudska prava, bivših dužnosnika UN-a, nobelovaca i profesora prava potpisalo je peticiju kojom pozivaju vlade Švedske i Ujedinjenog Kraljevstva da poštuju odluku UN-a i da se Assangea odmah oslobodi. Unatoč tome, prošlo je više od sto dana, a ništa se nije promijenilo niti je izgledno da će se promijeniti u bliskoj budućnosti. 

Naziv događaja nadahnut je poznatom pjesmom Martina Niemöllera, o kukavičluku njemačkih intelektualaca u vrijeme dolaska nacista na vlast i “čišćenja” nepodobnih grupa ljudi, jedne po jedne. “Prvo su došli po Juliana Assangea, zatim su došli po Chelsea Manning, zatim su došli po Edwarda Snowdena…tko je idući?”, stoji na službenoj stranici događaja. Time se upozorava da živimo u vrijeme opasno za zviždače, a ukoliko ne dođe do povećanog političkog pritiska, ne samo da se Assangeov status neće promijeniti, nego bi i svi koji se protive političkim i ekonomskim centrima moći uskoro mogli postati mete.

“Okupljamo se diljem svijeta kako bi digli glas za Juliana, jer je on digao glas za sve nas, govorimo dok još ima ljudi koji mogu govoriti”, rekao je Srećko Horvat, jedan od organizatora događaja.  

Kao što smo već pisali, pregovori o Transatlantskom sporazumu o trgovini i investicijama (Transatlantic Trade and Investment Partnership, TTIP), uspostavi slobodne trgovinske zone između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država, vode se već neko vrijeme, a tim se ugovorom uvode liberalniji standardi radnog prava, zaštite podataka, financijske regulacije i zaštite okoliša. 

“Sporazum je gotovo u cijelosti tajan, pregovarači ga brižno čuvaju. WikiLeaks danas poduzima korake kojima želi osigurati da Europljani mogu napokon pročitati taj čudovišni trgovinski sporazum”, objavio je WikiLeaks. “Tajnovitost TTIP-a baca sjenu na buduću europsku demokraciju”, ističe osnivač WikiLeaksa Julian Assange i dodaje: “Pod tom krinkom divljaju posebni interesi… Vrijeme je da se prekine ta tajnovitost”.

Zagovornici TTIP-a tvrde da će potaknuti gospodarski rast i zapošljavanje, no kritičari strahuju da će ugroziti zaštitu potrošača i omogućiti korporacijama da blokiraju zakone koji im ne odgovaraju, prenosi HINA.

WikiLeaks kontinuirano objavljuje dokumente vezane i uz TISA-u (Trade in Services Agreement), ugovor nastao inicijativom SAD-a radi daljnje liberalizacije svjetske trgovine usluga, a koji uključuje 23 zemlje i područje Europske unije. Udruženje sindikata Public Services International (PSI) opisuje TISA-u kao ugovor koji će daljnje liberalizirati trgovinu i investicije u uslugama te proširiti “regulatorne odredbe” na sve sektore uključujući javne usluge. Odredbe će omogućiti stranim pružateljima usluga ulazak na domaća tržišta pod jednakim uvjetima te ograničiti mogućnosti vlada da te usluge reguliraju, kupuju i dobavljaju. Tijek pregovora i sadržaj tog ugovora bili su tajni do lipnja 2014. godine kada je WikiLeaks objavio sadržaj dodataka na ugovor, a od 3. lipnja 2015. dokumenti i dalje pristižu.

Za fond koji bi imao omogućiti razotkrivanje vela tajni iza TTIP-a do sada je skupljeno gotovo 60 tisuća američkih dolara, a među donatorima su ekonomist Janis Varufakis, modna dizajnerica Vivenne Westwood, zviždač Daniel Ellsberg, filozof Slavoj Žižek i novinar Jevgenij Morozov. 

Jesselyn Radack, Thomas Drake i William Binney troje su američkih zviždača koji su održali predavanje na konferenciji Chaos Communication Congress, najvećem hakerskom okupljanju u povijesti, održanom u Hamburgu krajem prošle godine. Cilj navedenog predavanja bio je ukazati na potencijale zviždanja u digitalnom dobu: koje mogućnosti i koje opasnosti predstavlja trenutna otvorenost Interneta; koje su buduće prijetnje (i nade) internetskoj anonimnoj komunikaciji; kako zviždanje može pripomoći očuvanju prava na privatnost i očuvanju otvorenog interneta. Predavanje se ipak nije moglo svesti na te ciljeve budući da su troje govornika, koji su se u ulozi zviždača i u ulozi “hakera” našli grubom i neobičnom igrom sudbine, ispričali niz detalja koji daju mnogo širu sliku o suvremenoj američkoj politici.

Iako ovo troje dolazi iz relativno različitih područja, sva tri slučaja ukazuju na jedinstvenu politiku SAD-a nakon 11. rujna. Jesselyn Radack bivša je zaposlenica američkog ministarstva pravde koja je Newsweeku pružila informacije o FBI-jevom mučenju optuženika Johna Walkera Lindha, američkog muslimana optuženom za sudjelovanje u oružanom ustanku u Afganistanu. Thomas Drake bivši je zaposlenik američke obavještajne agencije NSA koji je javno iznio podatke o tome da je NSA nakon 11. rujna počela špijunirati građane SAD-a. William Binney također je radio za NSA, a on je zviždao zbog toga što je NSA, umjesto razmjerno jeftinog programa za praćenje osumnjičenika, pokrenula deset puta skuplji program Stellar Wind kojim se prikupljaju podaci o svim korisnicima Interneta (dakle, i o građanima izvan SAD-a). Binney je pokušao upozoriti sve nadređene institucije na koruptivne djelatnosti svoje agencije, a kad mu to nije uspjelo, javno je iznio navedene podatke. 

Troje zviždača podvrgnuto je nizu pritisaka od strane države: od legalnih mehanizama (pokretanje istraga, sastavljanja dosjea, dizanje optužbi) preko ilegalne demonstracije sile (prisluškivanje telefona, prijetnje, pritisak na sljedeće poslodavce, tim specijalaca upada u kuću i prijeti obitelji, stavljanje na “No Fly” popis namijenjen teroristima). Protiv Drakea se trenutno vodi dvadeset sudskih tužbi za špijuniranje, otkrivanje povjerljivih informacija i opstrukciju pravde. Strogo legalno gledano, zviždači su razmjerno slabo zaštićeni zakonom, a od uvođenja zakona Espionage Act gotovo nikako, budući da se svako zviždanje može označiti (i označava se) kao oblik špijunaže. Tri navedena primjera pokazuju da u Americi od 11. rujna vlada izvanredno stanje obilježeno uklanjanjem građanskih sloboda, špijuniranjem, korupcijom i snažnom represijom. Radack pritom upozorava da se situacija nije promijenila dolaskom Obame, dapače: za njegovog mandata pokrenuto je više tužbi protiv zviždača nego tokom Busheve administracije. Nažalost, ništa iznenađujuće.

Ono što nas ipak može iznenaditi je, naprosto, prisutnost upravo ovih govornika na konferenciji hakerskih aktivista. Radack, Drake i Binney nisu hakeri, ljevičari ni profesionalni aktivisti. To su ljudi koji, sudeći po njihovim govorima, naročito podsjećaju na figuru koju bi Amerikanci nazvali “average Joe”. Binney je, svojim riječima, “osoba koja dolazi iz malog mjesta od 300 stanovnika gdje ono što radiš gradi tvoj lik u zajednici”. Drake je, pak, tokom cijelog izlaganja naglašavao važnost poštivanja Ustava, ustavnih sloboda i zgražao se nad time što NSA špijunira Amerikance. Kako su se ovi tradicionalistički Amerikanci našli na kongresu haktivista? S jedne strane, i navedeni govornici i dobar dio hakerskih aktivista (kako američkih, tako i europskih) zapravo stavljaju naglasak na koncepte građanskih sloboda i prava na privatnost (koji se učestalo koriste u američkoj politici), a ne govore jezikom europske akademske ljevice. Naravno, to nije samo po sebi loše, niti su teme osobnih sloboda i socijalnih pitanja nepovezane, nego samo valja pripomenuti da su haktivistima s konferencije bliži Binney i Drake, nego, recimo, predavači sa zagrebačkog Subversivea. Drugo, teme nadzora građana i borbe protiv nadzora, kojima se bave zviždači, dovode nas do Interneta kao prostora s velikim potencijalom i za nadzor, i za oslobađanje od nadzora. Internetska tehnologija definitivno će biti najvažnija za budućnost državnog nadzora i za budućnost samih zviždača kojima Internet može pružiti prostor za anonimno, zaštićeno zviždanje. Valja na kraju reći nešto i o tom dijalektičnom (dijaboličnom?) potencijalu Interneta.

Ne treba previše objašnjavati opasnosti Interneta. Na Internetu se trenutno nalazi nikad veći broj privatnih podataka, i to u rukama ne odveć pouzdanih privatnih korporacija. Kad bi NSA uspjela provesti uspješan nadzor Interneta, mogla bi napraviti podrobne osobne dosjee o svakom pojedincu koji se koristi Internetom. Vjerojatno u sličnu svrhu NSA trenutno gradi najveći svjetski centar za prikupljanje podataka u Bluffdaleu: taj centar ima kapacitet od pet zetabajta što znači da NSA može u tom centru pohraniti ukupnu svjetsku komunikaciju u razdoblju od sto godina. 

S druge strane, Internet predstavlja i potencijal za oslobađanje od nadzora i za zviždanje protiv navedenih aktivnosti. Osim svima poznatog primjera WikiLeaksa, valja obratiti pozornost na razvijanje softvera pod imenom Tor. Tor je projekt koji je još u razvoju, na kojem radi veliki broj hakera i koji bi trebao omogućiti posve anonimno korištenje Interneta. Dakle, uz pomoć Tora, bilo bi praktički nemoguće odrediti lokaciju ili identitet osobe koja se koristi Internetom. Takva tehnologija omogućila bi posve anonimno zviždanje, haktivizam i bilo kakvu drugu komunikaciju. Naravno, omogućila bi i anonimno vršenje ilegalnih aktivnosti putem Interneta. I sam Tor tako, kao i Internet, predstavlja istovremeno rješenje problema i novu opasnost. Međutim, Tor se trenutno čini kao jedino moguće sredstvo kojim bi se zaštitila otvorenost i anonimnost korištenja Interneta. Naime, navedene osobine Interneta nisu tek sredstva za druge aktivnosti (poput, recimo, razmjene filmova ili samog zviždanja), nego su vrijednosti same po sebi koje treba štititi. Internet je nastajao kroz desetljeća volonterskog rada hakerske zajednice i napravljen je tako da omogućuje veliku slobodu pojedinom korisniku: slobodu kretanja virtualnim prostorom, slobodu pristupa brojnim informacijama, slobodu komunikacije s ljudima diljem svijeta itd. Internet je tako politički projekt – on je svjesno napravljen tako da građani mogu u bitno većoj mjeri koristiti svoje individualne slobode. Uz slobode, hakeri su se trudili stvoriti Internet koji bi zaštitio i pravo na privatnost. Drugim riječima, ideja je bila da građani iskorištavaju svoje slobode bez ičijeg privatnog ili državnog nadzora. Uvijek postoji opasnost da se takva anonimna sloboda zloupotrijebi (što se vidi na primjerima internetskih pedofila ili organiziranog kriminala općenito), ali sveukupno gledano, Internet je uistinu uspio “na mala vrata” omogućiti građanima da ostvare dotad neviđenu slobodu koja nije bila moguća zbog ekonomskih i političkih ograničenja nacionalne države. Ta vrijednost Interneta, koja se često uzima zdravo za gotovo, nije vječna i neizbrisiva, što pokazuje primjer kineske regulacije Interneta. Brojne države i korporacije trude se ograničiti internetske slobode kako bi “zaštitili” građane, tj. kako bi opet preuzeli kontrolu nad građanima. U tom smislu, Tor se pokazuje kao nada i za ljude koji se bore za slobodu Interneta, i za “staromodne” zviždače kojima Internet služi kao idealan prostor za sigurno zviždanje, i za političke aktiviste koji se bore za opću slobodu građana. 

Sudbina zviždača ovisi o sudbini Tora, Interneta, ali i o budućem kolektivnom ponašanju građana. Radack, Drake, Binney i ostali zviždači nisu javno istupili samo zbog unutarnjeg moralnog osjećaja, nego i zbog uvjerenja da će njihov istup uistinu uspjeti potaknuti kolektivnu akciju i da će, jednostavno rečeno, promijeniti svijet na bolje. Kolektivno djelovanje nužno je ne samo da bi riješilo problem o kojem zviždači govore, nego i da bi zaštitilo zviždače od sudskih i drugih progona. Sudeći po slučajevima Drakea, Manninga i Assangea, zviždači se nalaze pod golemim pritiskom čak i uz ogromni publicitet. Bez pozornosti javnosti i njene potpore, zviždači bi se proveli kao kanarinci u rudniku. Ostaje nam nadati se da će zviždači uistinu postati  zaštićeniji i društveno relevantniji jer su se dosad pokazali kao vjerodostojan pokazatelj iskvarenosti pojedinih režima, ali i kao dokaz da i dalje unutar takvih sustava postoje moralni i hrabri pojedinci. 

WikiLeaks, društvene mreže i revolucije koje su (možda) potakli bili su tema panela 2011: From WikiLeaks to Facebook protests ovogodišnje Zelene akademije. Moderirao ga je Nikola Vrdoljak, jedan od osnivača komunikacijske agencije Gingernet, a svoja su mišljenja na njemu iznijeli sociolog i antropolog Hajrudin Hromadžić, bloger Marko Rakar i Marcell Mars, jedna od osnivača Multimedijalnog instituta i kluba mama u Zagrebu.

Hromadžić je iz perspektive mediologije dao kratak opis dobro poznatog događaja oko Wikileaksa, kada su krajem 2010. mediji svojski popratili objavu depeša američkih diplomata. Hromadžić je podsjetio na pojam remedijacije, proces u kojem stariji medij dobiva novo ruho i popularnost kroz neki drugi, noviji medij. Radio se tako, primjerice, osvježio web streamingom. Kod Wikileaksa je, s obzirom da je popularnost zadobio tek nakon objavljivanja određenih depeša u vodećim dnevnim novinama, proces remedijacije obrnut, tj. novi se medij ostvario kroz jedan od najstarijih – onaj tiskani. Hromadžić je okarakterizirao WikiLeaks kao trenutno najrazvijeniji oblik haktivizma, no smatra da ipak nije bio presudan faktor u svrgavanju Ben Alija u Tunisu. Damo li WikiLeaksu ili društvenim medijima previše na važnosti, ističe Hromadžić, promaknut će nam krucijalno pitanje klasnog nezadovoljstva u temelju prosvjeda u Tunisu.

Rakar je svoje izlaganje započeo referirajući se na estonskog premijera koji je na Summitu u Zagrebu, održanom 2008, u predavanje o korupciji istaknuo da je prvi korak ka smanjenju korupcije individualna nekorumpiranost. Rakar tvrdi da je transparentnost, koju će pospiješiti internet, najlakši način borbe protiv korupcije. Smatra da bi informacije o troškovima državnih dužnosnika i informacije o javnoj nabavi trebale biti svima dostupne na internetu.

Marcell Mars je naglasio da je WikiLeaks djelo hakera, dok iza “Facebook revolucija” stoje “obični” ljudi, a obje skupine dijele premisu: “sistem je sjeban i treba ga mijenjati”. Ovu je tezu potkrijepio tvrdnjom da informacije s WikiLeaksa ne donose ništa novo, već da samo podsjećaju ljude na ono što već i onako znaju o vladajućim sistemima. Mars je dao i kratak pregled hakerske kulture, od njenih početaka u San Franciscu, gdje se u šezdesetima oko Stuarta Granta okupljala protohakerska scena, vođena maksimom “talk is cheap, show me the code”. Hakeri smatraju da informacija treba biti slobodna i svima na raspolaganju, a njihov pokret ima i snažnu kozmopolitsku komponentu. Dobrim primjerom raskrinkavanja sustava Mars smatra servis Bitcoin, koji pokušava demistificirati bankarski sustav i pokazati koliko je zapravo jednostavan. Za Marsa informacijska tehnologija nije alat, već set pravila koja stvaraju sisteme za očuvanje nekih (naših) vrijednosti.

Foto: Mirela Šavrljuga

U želji da doprinese osvjetljavanju ove teme s različitih strana i da potakne daljnju, kvalitetnu diskusiju, građanska inicijativa Internet za sve organizira javni razgovor u utorak, 15. veljače u 18 sati u Ilici 42.

O temi će govoriti: Toni Gabrić, glavni urednik portala H-Alter;  Marko Rakar, osnivač portala Pollitika.com i Mrak.org te Zdenko Ljevak ispred Vijeća za elektroničke medije.

U jednom od najdojmljivijih ovogodišnjih filmskih prizora stranice rukopisa rasipaju se na vjetru duž neke londonske ulice, a zatim ih nekoliko mijenja smijer i lijepi se po filmskome ekranu, prijeteći da će prijeći s ove strane platna. O kakvom je rukopisu riječ znaju svi koji su pogledali hvaljenog Pisca iz sjene (The Ghost Writer, 2010) Romana Polanskog, ironični politički mistery triler koji, iako možda i previše skriven iza žanrovskih općenitosti, vrlo precizno dijagnosticira (a zatim i ironizira) neke od opsesija vremena u kojem živimo. Jedna od njih je i opsjednutost knjigama i dokumentima, njihovim pažljivim analiziranjem i pokušajima tumačenja iz kojega proizlazi i vjera da negdje u njima postoji dio slagalice koji će nam otkriti tajnu svijeta u kojem živimo i djelujemo. Teško je zato reći s koje strane puše vjetar na završetku Pisca iz sjene: je li to iz dijegetskog svijeta filma, gdje stranice predstavljaju neispolirani rukopis autobiografije bivšeg britanskog premijera Adama Langa (koji neodoljivo podsjeća na Tonyja Blaira) i gdje zajedno s njima u nepovrat odlazi i rješenje misterije za kojom je lik iz naslova neumorno tragao? Ili vjetar dolazi s ove strane platna, gdje se iste te stranice nazivaju Topničkim dnevnicima, američkim ‘top secret’ dokumentima objavljenima na WikiLeaksu, ukradenim pentagonskim dokumentima Daniela Ellsberga ili pak policijskim arhivima pronađenima nakon eksplozije u gvatemalskoj Policijskoj akademiji?

Koliko je Polanskijevih stranica p(r)oletjelo s ove strane platna pokazao je i Human Rights Film Festival koji se od 6. do 11. prosinca održavao u Zagrebu, te od 13. do 16. prosinca u Rijeci. Njegovo osmo izdanje bilo je posvećeno temi javnosti koja je u ovome slučaju shvaćena kao dinamično polje oko čijih se granica neprestano pregovara i čija se definiciija neprestano propituje, promišlja, proširuje ili smanjuje. To su, uostalom, dokazali i Judith Ehrlich i Rick Goldsmith u svome filmu Najopasniji čovjek u Americi: Daniel Ellsberg i Pentagon Papers (The Most Dangerous Man in America: Daniel Ellsberg and the Pentagon Papers, 2009). Jer ono što je napravio Daniel Ellsberg vrlo je slično onome što danas radi Julian Assange: objavio je sedam tisuća tajnih dokumenata američke vlade koji ukazuju na predsjedničke laži koje su od Drugog svjetskog rata pripremale rat u Vijetnamu i provele ga u djelo šezdesetih godina prošloga stoljeća. Ellsbergov hrabri pothvat sastojao se od višemjesečnog kopiranja tisuća i tisuća stranica povjerljivih dokumenata koje je kasnije objavljivao u najčitanijim američkim novinama. The New York Times objavio je prvih nekoliko odlomaka, da bi ih Nixonova vlada ubrzo u tome spriječila. No, Ellsberg je bio nezaustavljiv, pa su započeti posao ubrzo nastavile ostale visokotiražne novine. I nekad, kao i danas, ovaj se čin pokušao kvalificirati kao čin špijunaže koji ugrožava nacionalnu sigurnost, a Nixonova administracija neumorno je radila na demonizaciji Ellsbergova lika i djela. Pokušaj kontrole novinarskog sadržaja dokazao je da je javnost zaista prostor za koji se treba izboriti, a cijeli je slučaj u konačnici doveo do proširenja Prvog amandmana u koji je ušla stavka o slobodi i nezavisnosti medija.

Ipak, taj uspjeh ima i svoje naličje. Najbolniji dio filma događa se u trenutku kada se Ellsbergova gotovo hollywoodski zanimljiva priča sudari o zid stvarnosti, tj. o američki puk. Jer ako ste, uljuljkani u klasični američki storytelling, možda i zaboravili da se radi o dokumentarcu, postoji dio priče koji bi u studijskom filmu bio nezamisliv, iako u stvarnosti njemu svjedočimo gotovo svakodnevno. Nakon što je javnost postala svjesna da su tisuće ljudi poginuli samo zato da bi Amerika sačuvala obraz, Daniel Ellsberg možda i nije očekivao revoluciju na ulicama, ali svakako nije računao na to da će isti ljudi čiji su očevi, braća, muževi i sinovi ginuli na vijetnamskim ratištima ponovno dati predsjednički mandat Richardu Nixonu koji će, umjesto da rat privede kraju, intenzivirati bombardiranja toga dijela Azije. Javnost, dakle, ima pravo znati, no postavlja se pitanje – obavezuje li je znanje na odgovorno djelovanje?

Umjesto da je se izvještava o stvarnom stanju stvari, javnost će možda radije odabrati život u iluziji. O tome najbolje svjedoči Autobiografija Nicolaea Ceausescua (Autobiografia lui Nicolae Ceausescu, 2010), odličan found footage dokumentarac Andreija Ujice koji je ispričan kroz drugu vrstu službenih dokumenata – propagandnih. Njegov se film u cijelosti sastoji od Ceausescuova službenog filmskog materijala, koji impresivno dokumentira i demonstrira načine na koji su se stvarali nacionalni mitovi. Prepun spektakularnih prizora nacionalnog kiča u kojima diktatori stiliziraju tijela svojih podanika (njihov raspored u prostoru, kretanje, odjeću i raspoloženje) i energiju masa koriste za stvaranje plodnoga tla za svoje političke parole. Prizori koje je odabrao Ujica slažu se u priču o junaku većem od života, koja unatoč originalnoj propagandnoj funkciji proturječi samoj sebi, razotkrivajući pritom napukline kroz koje se moglo proviriti i u naličje jednoga režima. Ceausescuove parole zato se pretvaraju u floskule, a spektakl za mase u sofisticirani oblik nasilja nad tijelima i individualnošću. A kada se u takvom kontekstu pojave britanska kraljica, američki i čehoslovački predsjednik, te sjevernokorejski diktator, Ujica nas potiče da se zapitamo o odgovornosti onih koji su Ceausescuov režim (u neznanju?) tolerirali. Autobiografija Nicolaea Ceausescua efektno razbija mit njegovim vlastitim sredstvima, a Ujicin implicitni pripovjedač posložio je dokumentarne materijale tako da funkcioniraju kao dio neke fiktivne priče. Tako će i snimka prirodne katastrofe u Ujicinom montažnom slijedu dobiti i simboličke konotacije, sugerirajući da ispod površine ima mnogo toga što se ne može obuzdati, istovremeno najavljujući Ceausescuov pad.

Ujica vrlo svjesno koristi semantičke mogućnosti filmske montaže, dok njemački redatelj Uli Stelzner zna kako realan prostor transformirati u alegoriju duhovnog stanja nacije. La Isla: arhivi jedne tragedije (La Isla: Archives of a Tragedy, 2009) govore o dokumentima koji su pronađeni nakon eksplozije u Policijskoj akademiji u Guatemala Cityju 2005. godine. Eksplozija ne samo da je otkrila da je za vrijeme vladavine desničarskih hunti zgrada Akademije bila mučilište, nego otkriva i dokumente u kojima su zabilježene tisuće tragičnih sudbina političkih neistomišljenika. Skriveni u vlažnim podrumima u plastičnim vrećicama, ovi dokumenti govore o mučenjima, ubojstvima i nestancima, a na njihovom spašavanju, sortiranju i tumačenju rade ljudi čiji su članovi obitelji i sami stradali u političkim progonima. Pronađeni dokumenti ne govore samo o politički motiviranim zločinima u kojima su sudjelovale vojska i policija, nego i o genocidu protiv lokalnog indijanskog stanovništva, čiji su glavni inicijatori i provoditelji, unatoč međunarodnim optužbama za zločine protiv čovječnosti, početkom desetljeća i dalje sjedili u svojim ministarskim klupama. Specifičnost Stelznerova pristupa je u tome što pažljivim filmskim oblikovanjem prostora podrume Akademije transformira u gotovo nadrealni prostor čistilišta. U njemu ljudi pod zaštitnim maskama utvrđuju sudbine 70 tisuća nestalih, dok se na zidovima projiciraju arhivski dokumentarni zapisi progona, nereda, a ponekad i hvalisanja pojedinih zločinaca o tome kako su u jednom danu ubili 500 ljudi. Tjeskobni prostor podruma zato je i alegorija duhovnog stanja nacije, a zadaća zaposlenika ovog limba je da utvrde činjenice pomoću kojih će se javnost moći suočiti s duhovima svoje prošlosti.

Zbog svojih metaforičkih i alegorijskih kvaliteta Stelznerov podrum mogao bi se zamisliti u gotovo bilo kojoj diktaturom izmučenoj državi, pa tako i u Kambodži. No, sa zločinima Pola Pota i njegovih Crvenih Kmera kambodžanski se novinar Thet Sambath, čija je obitelj i sama stradala kao žrtva režima, suočava puno direktnije. Film Neprijatelji naroda (Enemies of the People, 2009) nastao je u suradnji s američkim redateljem Robom Lemkinom, a prati Sambathove video-intervjue sa siromašnim seljacima koji su ljudskom krvlju natapali kambodžanska polja smrti. Njegova je istraga orijentirana na konkretna pitanja i odgovore: tko je izdavao naređenja za ubojstva, tko ih je izvršavao i iz kojeg razloga? Osim neobrazovanih seljaka koji su samo izvršavali naređenja jer nisu imali izbora, Sambath se nekoliko godina družio s Nuonom Cheom, čovjekom koji je u hijerarhiji bio odmah ispod Pola Pota i koji čak i danas, desetljećima nakon događaja o kojima film govori, ponavlja iste paranoidne fantazme o mirnom režimu i unutrašnjim i vanjskim neprijateljima/saboterima, niječući pritom masovna ubojstva koja su kambodžansku populaciju “olakšali” za dva milijuna ljudi, tj. za gotovo četvrtinu njezina stanovništva. U jednom od najdojmljivijih prizora Nuon Chea suočava se sa seljacima koji su izvršavali njegove naredbe, no i tada poseže za svojom političkom demagogijom, potkrijepljujući svoje laži čak i izokretanjem budističkog nauka. “U filmu nema leševa, ali je krvi u njemu više nego u najekstremnijim hororima”, piše u festivalskom katalogu, i jedva da bi se tome imalo što za dodati.

I dok je Nuon Chea pokazao kako se u ratnoj propagandi lako demoniziraju politički protivnici i/ili neistomišljenici, O ljudima i bogovima (Des hommes et des dieux, 2010) Xaviera Beauvoisa dovodi u pitanje takav način stereotipizacije. Radnja ovoga filma temelji se na istinitom događaju iz 1996. godine, kada je u alžirskom Tibhirnu islamska fundamentalistička skupina otela i ubila grupu svećenika iz lokalnog samostana. Stil i sadržaj ovdje se potpuno poklapaju. Beauvois odabire spor i meditativan ritam kako bi dočarao svakodnevicu cistercita. Filmom dominiraju srednji i bliski planovi koji naglašavaju njihov refleksivan odnos prema okolini, a isti se odnos pokušava pobuditi između gledatelja i događaja na platnu. Film je vrlo precizno režiran i vješto artikulira proturječja situacije u kojoj su se likovi našli. Jer iako su redovnici postali duhovni oslonac zajednice, to ih ne spašava niti od pobunjenika, niti od francuske ili alžirske vlade koja se njihovim sudbinama može koristiti za demoniziranje protivnika. Situacija se usložnjava kada se osvijesti i kolonijalni aspekt cijele priče, što prisutnosti redovnika daje mračnu, imperijalističku dimenziju. U Beauvoisovoj interpretaciji nitko nije samo kriv ili nevin, a njezina političnost proizlazi iz odbijanja da se demoniziraju fundamentalni islamistički pobunjenici.

Specifičan, meditativni tempo Beauvoisova filma ima svoje opravdanje u likovima i priči, no teško da išta može opravdati tempo Aurore (2010) Cristija Puiua. Drugi dio planirane serije “Šest priča iz periferije Bukurešta” trosatna je priča o čovjeku koji ubije neke ljude i zatim se preda policiji. Kamera uglavnom prati glavnog lika u nizu trivijalnih, svakodnevnih radnji, dijalozi su svedeni na minimum, a Puiu nam škrto dobacuje pokoju mrvicu objašnjenja. Ali eto, Puiuov anti-junak u jednoj se sceni prošeće pored police sa sabranim djelima Alberta Camusa pa bismo trebali zaključiti da se radi o modernoj, rumunjskoj verziji Meursaulta, a njegov stilsko-narativni minimalizam trebali bismo nazvati radikalnim, ekstatično plješčući njegovoj hrabrosti. No, usporedimo li Puiuov film sa slično intoniranom, ali neusporedivo hrabrijom i vizualno promišljenijom Jeanne Dielman (1975) belgijske redateljice Chantal Akerman, Aurora se razotkriva u onome što doista jest: trosatni loše ispričani vic prepun vizualnih, pripovjednih i ideoloških stereotipa suvremenog rumunjskog filma, koji svoju tranzicijsku, postčaušeskuovsku stvarnost više ne koristi kako bi je kreativno promišljao, nego da bi od nje napravio brand koji će se dobro izvoziti po stranim festivalima. Hard-core fanovi rumunjskog minimalizma vjerojatno će pronaći nešto pozitivno, iako mi se teško oteti dojmu da se radi o monumentalnom promašaju, miljama daleko od redateljeva izvrsnog prethodnog filma Smrt gospodina Lazarescua (Moartea domnului Lăzărescu, 2005).

I dok se Puiu u svome filmu pokazao kao pretenciozan autor, Jean-Luc Godard svojim je Filmom-socijalizmom (Film socialisme, 2010) otišao onkraj pretencioznosti, ambicioznosti i genijalnosti. Njegova filmska simfonija u tri stavka može se shvatiti kao alegorija suvremene Europe izmučene svojim nasljeđem, pa nije stoga ni neobično što mu je scenarij prepun citata iz povijesti, filozofije, sociologije i umjetnosti. Godard se prema europskom nasljeđu odnosi ironijski, pa je svoj film zamislio da ga se može gledati samo s titlom američkih Navajo-Indijanaca koji teatralni, artificijelni jezik filmskih protagonista svodi na banalne i jednostavne spojeve riječi, stvarajući u gledatelju distancu od onoga o čemu se govori. Na festivalu smo imali priliku pogledati kompletno prevedenu listu dijaloga što je, priznajem, zaista otežavalo praćenje onoga što je u ovome filmu možda i najbitnije, a to su spojevi i slijedovi slike i zvuka. Posežući za cijelim nizom vizualnih i zvučnih tehnika kojima među prizorima stvara snažne kontraste, Godard gledatelja neprestano čini svjesnim da je ono što gleda tek još jedan filmski konstrukt, opterećen istom vrstom citatnosti kao i Europa koju kritizira. Pa iako slabi u svom drugom i trećem dijelu, i iako je teško slijediti sve njegove reference, Godardu svejedno kapa dolje zbog beskompromisnog istraživanja novih mogućnosti filmskog izražavanja.