Neposredno prije otvaranja grupne izložbe polaznika_ca WHW Akademije, kustos Sebastian Cichocki, koji je ove godine stalni profesor, održat će predavanje The Right to Glean, s početkom u 18 sati. Kako stoji u tekstu najave, “‘pabirčenje’ se tradicionalno odnosilo na čin skupljanja ostataka nakon žetve ili berbe i njihovo dijeljenje ljudima u potrebi.

Čin pabirčenja bio je uobičajen od biblijskih vremena sve do 18. stoljeća kad su ga britanski sudovi 1788. godine proglasili nezakonitim”. Predavanje polazi od pabričenja kao umjetničke teme, metafore i kustoske metodologije za istraživanje odnosa umjetnosti, društva i prirode. 

Program zaključuje izložba u galeriji KO:KE Space u Zagrebu na kojoj se predstavlja izbor ranijih radova sudionik_ca koji se bave tematskim okvirom WHW Akademije – Sjeti se slobode. Otvorenje izložbe zakazano je za 20 sati.

U izložbi sudjeluju: Betül Aksu, Ines Borovac, Farah Hasanbegović, Ioana Lupascu, Klodiana Millona, Esteban Prudencio, Mia Ribić, Maša Seničić, Hana Selena Sokolović, Abd Tammaa, Sana Shahmuradova Tanksa i Paula Tončić. Na otvorenju u 20 sati Ines Borovac održat će performans Strano tijelo.

Više detalja o predavanju pronađite ovdje.

Program počinje u travnju 2026. i traje do listopada 2026., a odvija se u formi susreta uživo i online sesija. Sudionici i sudionice biraju se putem javnog poziva, a program je namijenjen novim umjetnicama i umjetnicima sa ili bez formalnog obrazovanja i obuke. Tema ovogodišnjeg izdanja edukacije nastavlja se na prošlogodišnju, Remember Freedom (Sjeti se slobode), a poziva se na govor Ursule K. Le Guin koji je 2014. godine održala na dodjeli nagrada National Book Award.

Kandidati i kandidatkinje će biti odabrani na temelju zasluga, kao i na temelju relevantnosti njihove prijave za ciljeve programa WHW Akademije. Program je otvoren za umjetnike_ce iz cijelog svijeta, s naglaskom na umjetnike s Balkana te srednje i istočne Europe. Program započinje u travnju 2026. i traje do listopada 2026., uz početne online sesije u travnju, nakon čega slijedi prvo okupljanje uživo u Zagrebu u svibnju, te se nastavlja online do kraja listopada 2026. U prvom tjednu listopada će se polaznici ponovno okupiti u Zagrebu i posjetiti Bihać.

Polaznici_e će tijekom programa raditi na novim oblicima samoodređenja, utemeljenima na kritičkoj refleksiji i znatiželji, kroz susrete s nizom gostiju koji će biti najavljeni u travnju. Kustos Sebastian Cichocki će kao profesor pratiti polaznike kroz cijeli program. U svom rodnom gradu Bihaću, s polaznicima će raditi umjetnica Selma Selman. Osim Selman, domaćin u Bihaću je Centar za suvremenu kulturu KRAK.

Više detalja o programu i postupku prijave pročitajte ovdje. Za dodatne informacije možete se javiti na e-mail adresu ana.kovacic.whw@gmail.com.

Rok za prijavu je 2. ožujka.

Kao i svake godine, jedan od prvih rezultata ovog edukativnog programa bila je kolektivna izložba. Pokret, ostanak, povratak otvorena je u Galeriji Miroslav Kraljević (GMK) 24. listopada, a može se posjetiti do 30. listopada. U ovogodišnjem programu i izložbi sudjelovali_e su Varduhi Balyan, Karla Crnčević, Larisa Crunțeanu, Nevena Delić, Katarina Gotic Damiani, Anima Goyal, Katarzyna Łukasik, Alisa Oleva, Nevena Savić, Ezra Šimek, Behshad Tajammol i Petar Vranjković, a uz kolektiv WHW-a kao kustosica je djelovala Ana Kovačić. Prema njezinim riječima, program je bio iznimno produktivan: “Svi su radovi na izložbi novoproducirani, svi umjetnici_e su odlučili_e napraviti nešto novo, specifično za ovu temu i mislim da se to vidi na samoj izložbi, da je tema prodisala i razgranala se.”

Velik poticaj ovogodišnjoj produkciji dao je terenski posjet Bihaću, na kojem je većina radova i nastala. Ana Dević, jedna od članica WHW-a, ističe: “Živimo u vremenu koje je obilježeno ratovima koji ne prestaju, koji se multipliciraju genocidom i raznolikim oblicima opresije. Bilo nam je izuzetno važno posjetiti Bihać jer je upravo to mjesto granica, mjesto gdje Europa postavlja svoje Fortress Europe zakone i moduse.” Tvrđava Europa je pojam koji se još od 2. svjetskog rata koristi u ratnim propagandama, a danas doprinosi mitu zaštite bijele europske kulture od invazije drugačijih, koji se ogleda u progresivno sve okrutnijim graničnim politikama.

Prema Dević, koja je i sama pjesnikinja, WHW je odabrao poeziju kao ključan aspekt ovogodišnjeg programa upravo jer ona sama uspijeva omekšati granice ekspresije: “Velik broj pjesnika, osobito palestinskih i ukrajinskih, ne šuti već govori o mjestima gdje se trenutno događaju neviđeni zločini. Za mene je poezija mjesto gdje možemo progovoriti o tome i mjesto koje nam omogućuje da kroz neku fazu fermentacije progovorimo istinu – i govoreći o sebi, i obraćajući se svijetu i drugima.” Na sličnom tragu, Kovačić smatra poeziju komponentom koja zaslužuje veći prostor u domeni suvremene umjetnosti: “Iako je ona tu uvijek prisutna, čini nam se da je upravo sada trenutak da se vratimo poeziji kao sjecištu između emocionalnog i političkog.”

Upravo zato taj modus izražavanja igra ključnu ulogu u samom postavu, koji se sastoji od foto, video i prostornih instalacija. Dio uključenih fotografija – rad Poems about things with permeable borders Larise Crunțeanu – suspendiran je u prostoru. Na poleđini otisaka ispisani su stihovi na engleskom koji referenciraju probijanje granica, poput: “Bloodlines leak through time, with every vein blurring one life into another.” Foto instalacija All Roads lead to the Border Nevene Delić, koja prikazuje točku na cesti nekoliko metara od 175 km duge bodljikave žice koja razdvaja Mađarsku i Srbiju, fizički je izmještena iz očekivane centralne pozicije na zidu. Na jednom od zidova ispisan je i tipografski rad Petra Vranjkovića do you remember the first time you crossed the border, koji brisanje granica doslovno utjelovljuje u brisanju kontura slova.

Pokraj samog izlaza iz GMK smješten je TV sa slušalicama i projekcijom rada Guesthouse filmašice i novinarke Varduhi Balyan. Rad se sastoji od statičnih prizora iz “prihvatnog centra” za migrante čiji zahtjevi za ulazak u zemlju nisu prihvaćeni. Praćen naracijom iskustava tamo smještenih ljudi, rad cilja destabilizirati poimanje gostoprimstva i pripadanja. Sličan cilj ima i outlaw lullaby, svojevrsni video-kolaž u kojem Ezra Šimek spaja snimke s putovanja u Bihać i prethodnog putovanja kroz SAD s referencama iz pop kulture, glazbom i naracijom, preispitujući poimanja prostora i slobode.

Na starijem računalu prikazana je interaktivna instalacija bosanske umjetnice Katarine Gotic Damiani where am i in the world. Sastavljena je od materijala koje su umjetnica i njezin partner prikupili tijekom putovanja u Dansku, gdje su se vjenčali zbog skorog isteka njezine boravišne dozvole za EU. Rad je serija poetskih fragmenata koji umjesto bilješke specifičnog trenutka vjenčanja, prema deplijanu, služe kao “dijeljeni čin sjećanja”.

Izložba prelazi i granice GMK te je rad Do you remember Alise Oleve izložen na ulicama oko galerije i na drugim zagrebačkim lokacijama. Sastoji se od 12 pjesama – “partitura za hodanje”, kako ih naziva autorica – koje su nastale u suradnji s dijelom drugih polaznika_ca.

Uz kontemplativne instalacije i fotografije motiva koji odražavaju aktualnu zbilju – graničnih prijelaza, naplatnih kućica, stranih MMA boraca, životinja u pokretu – izložba preispituje i povijesne narative. Interaktivna analogna instalacija Invisible Gaze Karle Crnčević i Behshad Tajammol sastoji se od osvjetljenog boxa nad kojim posjetioc_teljica može povećalom promatrati izloženi negativ. Snimke na negativu spoj su fotografija i fragmenata povijesnih dokumenata kojima Crnčević i Tajammol spajaju svoja iskustva arhiviranja povijesti ženskog otpora u Iranu i partizanskog otpora Jugoslavije.

Tammajol pojašnjava: “Iako se ta građa konceptualno razlikuje, zanimali su nas elementi i detalji koji povezuju ta dva arhiva. Zanimala nas je i uloga arhiva u formiranju kolektivnog sjećanja jer arhiv nije neutralan, već ovisi o svojoj institucionalizaciji. No on može biti i nešto što ne pripada nužno prošlosti, već nam omogućuje da zamislimo budućnost i vidimo sličnosti između pokreta otpora.” Upravo takav transnacionalan i kolektivan otpor preispituje ukorijenjenost razlika i adresira paradoks ograničenih migracija u globaliziranom svijetu. Umjetnost i poezija, pritom, tu su da ekspliciraju koliko ljudskost i solidarnost ne podliježu tim granicama.

Umjetnici_e koji su sudjelovali_e na WHW Akademiji 2025. godine zajednički su posjetili Bihać u svibnju. Ovo istraživačko putovanje poslužilo je kao nadahnuće, uz osobna i kolektivna iskustva, te potaknulo umjetnike_ce na istraživanje graničnih režima. Neka od ključnih pitanja kojima su se polaznici_e Akademije bavili_e su privilegije osoba sa stalnim boravištem nasuprot ljudi u pokretu, te potencijalom umjetnosti da stvara “fizička i metaforička utočišta”.

“Polazeći od ovih pitanja izložba poziva na ukidanje graničnih područja kao zona kontrole i isključenja te na njihovo ponovno preuzimanje kroz kolektivni otpor i nježnost. Ona predlaže da se mjesta zaklona mogu pronaći u solidarnosti, u bivanju, mišljenju i kretanju zajedno. Kroz slojevite slike izložba slaže arhiv prijelaza u kojem sama ideja granice postaje nepostojana. Izložba poziva da se krećemo i gledamo dalje od neposredno uočljivog te da nastanimo prostore između, tamo gdje pravo na pokret, ostanak i povratak odzvanja kao osobna žudnja i kolektivni zahtjev”, stoji u tekstu najave.

Na izložbi će biti predstavljeni radovi: Varduhi Balyan, Karle Crnčević, Larise Crunțeanu, Nevene Delić, Katarine Gotic Damiani, Anime Goyal, Katarzyny Łukasik, Alise Oleva, Nevene Savić, Ezre Šimek, Behshada Tajammola i Petra Vranjkovića.

Izložba se može posjetiti do 30. listopada. Više detalja pronađite ovdje.

Jelisaveta nije primila škare i četku u ruke prvi put sa zrakama nježnog, proljetnog sunca nego apokaliptične 2020. godine kad se činilo da svijet kakav poznajemo nestaje. Tad si je odlučila postaviti krucijalno pitanje: “Kad bi sutra bio kraj svijeta, koja bi mi želja ostala neostvarena?” Odgovorila je samoj sebi: “Biti frizerka.” I tako je sve počelo, u tajnosti studentske sobe gdje je radila tada ono nezamislivo: dok su se drugi frizerski saloni zatvarali, ona je otvorila svoj i ulazila u neposredan kontakt s drugim ljudima. 

Od tad pa do sad oblak apokalipse se raspršio, i kao što svaki put zaboravimo sumornu i mračnu zimu jednom kad ju zamjene mekani bijeli oblaci dugog proljetnog dana, život se vratio “u normalu” i aktivnosti poput odlaska u frizerski salon više nisu začudne. No, Jelisavetina frizerska karijera se nastavlja u novim oblicima, u prostorima galerija, u sklopu umjetničkih sajmova i festivala (The Others, Torino, 2024.; Salon Jelisaveta – True Hell Comes from Within, PAF galerija, Olomouc, 2023.; KONTAMINÁCIE, Telocvičňa Nová Cvernovka, Bratislava, 2022.; Dům kultury a únavy, HaDivadlo, Brno, 2021.; Group Therapy, SNG – Schaubmarov mlyn, Pezinok, 2021.) te poprima neke druge konture. 

Osim što omogućava umjetnici da živi svoj frizerski san, usudit ću se reći da (bilo to namjerno ili slučajno) i dalje intenzivno subverzivno djeluje i u sadašnjem kontekstu koji je možda na prvi pogled tako udaljen od pandemijskog. U svojoj umjetničkoj praksi Jelisaveta se voli koristiti humorom i tropima svakodnevnice koje na određeni način aproprira i pretvara u kritičko oružje kojim problematizira manjkavosti sustava brige u zajednici, a koja uglavnom ponovno postaje individualna odgovornost i način klasne diferencijacije – možeš se pobrinuti za sebe onoliko koliko tvoj džep dopušta.

Sjedim u frizerskoj stolici Jelisavetinog pop-up salona i ćakulamo. Saznajem da je stolica u koju me smjestila splet sretnih okolnosti, neka scenografska ostavština koja srećom spava na Ribnjaku i dobro će poslužiti za današnju akciju. I inače, ovaj jednokratni salon poprima oblike prostora u kojem se nađe i gotovo je organski da baš na Ribnjaku uživa silnu ostavštinu raznovrsnih programa koji tamo žive. 

Umjetnica / frizerka mi pokazuje svoje alate među kojima je i njen novi uređaj za oblikovanje kose koji opisuje kao “najbolju investiciju” koju je u posljednje vrijeme napravila i koja joj je stigla čak iz Njemačke. Uživam slušati o tom naprednom i elegantnom sušilu za kosu koje zbilja, o čemu je posvjedočila i moja kosa poslije, efikasno i nježno suši i još pritom formira vlasi. Ne mogu se pohvaliti da sam jedna od onih spretnih žena koje se znaju same fenirati ili uopće ulažu vrijeme u tu vještinu pa mi je gotovo smiješno koliko sam uživljena u razgovor o nečemu tako ovozemaljskom i sporednom.

I dok moja kosa postaje mekana i lepršava, razmišljam koliko rijetko si dopustim tako nešto uvrstiti u raspored i koliko se u tom trenutku dobro osjećam jer su moje muke po petljanju kose gotove. Nakratko sam, napokon, otpustila samonametnuti pritisak da “ova dva sata” trebam iskoristiti za nešto “korisnije” i samo sam se opustila. Postavljam si iskreno pitanje: je li sve to skupa doista toliko banalno? 

Jelisaveta svoju poetiku pozicionira u očitom i banalnom, gdje istražuje mogućnosti političkog diskursa i odnos između individualne i kolektivne odgovornosti te tanku granicu koja ih dijeli. U pomanjkanju socijalne sigurnosti, kapitalizam nam nudi različite tipove wellnessa i wellbeinga oblikovane u lijepe proizvode ili usluge koje će nam pomoći da se napokon opustimo, osjećamo bolje i napunimo baterije do sljedećeg puta kada izgorimo i ponovno ih zatrebamo.

Pitam se zašto se zbog jedne frizure toliko dobro osjećam jedno cijelo popodne? Jesam li i ja samo nasjela na trik? Ili je možda ključ u onom da u krizi prvo stavljaš masku za kisik sebi prije nego što možeš pomoći drugima? Ali, osjećam se ugodno u Jelisavetinom društvu pa ne upadam u egzistencijalnu krizu nego pričamo dalje.

Koliko puta ste sami izašli iz salona ili ste slušali priču o frizeru_ki koja je upropastila nečiju kosu ili napravila nešto što je dijametralno suprotno od želje mušterije? Budući da postoji tolika skepsa prema stvarnoj vještini nekoga sa škarama, zanimam se kako je Jelisaveta kao amaterka uspjela izvještiti se u tom osjetljivom zanatu. Ispada da postoji neka kritična masa koja je i tad i sad gladovala za time da si priušti taj mini luksuz i tako su se “mnogi dobri ljudi”, kako kaže umjetnica, našli u njenim rukama i povjerili joj svoju kosu za vježbanje. 

Onda mi umjetnica / frizerka spomene jednu ključnu stvar koja kao lakmus papir očitava društvene okvire s kojima se naoko borimo, ali neprestano perpetuiramo. Potpuno usputno, Jelisaveta spominje otpor njene okoline ideji da ona kao “akademska građanka” postane frizerka jer im je nezamislivo da netko tko je visoko obrazovan radi, i još uživa u poslu koji je zanat i koji obnašaju ljudi iz nekog drugog socijalnog sloja.

Da bi se odvažila na to da se iskuša u nečemu što je oduvijek htjela, trebala je samo apokalipsa pokucati na vrata i urušiti cijeli sistem na način da samo studiranje postaje najsporednija moguća stvar na svijetu, a opstanak društva u kojem je umjetnost prisutna – upitan. Srećom, kao što proljeće odnosi zimu, godine su zatrle i prebrisale iskustvo pandemije i ja mogu otići na “besplatno” šišanje kao dio kulturnog programa u potpunosti legalno i bez bojazni.

Jesam li već spomenula kako s Jelisavetom uživam? Srećom imam i dovoljno dugu kosu da cijelo iskustvo može potrajati. Sve je to dodatno ispunjavajuće u odnosu na moje uobičajeno iskustvo salona gdje se eventualno nađem jednom do dvaput godišnje i dolazim oboružana knjigom i spuštenim pogledom jer nemam volje još jednom objašnjavati što je to točno dramaturgija i kako od nje zarađujem. I dok mi Jelisaveta odjednom rasvjetlava frizerski zanat kao nešto izrazito intimno – ipak mi već izvjesno vrijeme dodiruje glavu i lice o čemu uopće nisam razmišljala dotad na taj način – naš razgovor spontano klizi u još osjetljivija i privatnija područja.

Zateknem se kako joj se odjednom ispovijedam o svom sindromu policističnih jajnika, razgovaramo o posjetima ginekologu i strahu od bolesti, a negdje između redaka priznajem i da se panično bojim starenja. Obzirom na dugotrajnost njenog frizerskog djelovanja, ne znam je li Jelisaveta razvila određene taktike “razvezivanja jezika”, u pozitivnom smislu te fraze, ali negdje duboko vjerujem da se sve to događa spontano baš zato što je sa svojim salonom započela kako bi prvenstveno stvorila sebi prostor sigurnosti i slobode, a onda se on sasvim prirodno prelio i zahvatio i nas druge.

Ne govorim joj to, ali cijelo vrijeme razmišljam o tome što je to za nas, “akademske građanke” koje mogu (ako to žele) derivirati programske opise s referencama na Benjamina ili Agambena i uzvisiti bilo kakvu akciju ili socijalnu situaciju do apstrakcije teorijskog jezika, dozvoljena tema razgovora? Možda još bitnije od toga – s čime nam je dozvoljeno baviti se i što je to što bismo mi kao akademkinje trebale proizvoditi i raditi? 

Iskustvo pokazuje da je bez nekog formalnog akademskog obrazovanja danas teško uopće zakoračiti u svijet umjetničke produkcije ili se legitimizirati kao osoba koja pripada tom sustavu. Kao društvo stigli smo do visoke formalizacije apsolutno svakog procesa na način da i za otvaranje frizerskog salona trebaš licencu jednako kao što trebaš diplomu određene akademije da bi nešto mogla podvesti kao umjetnički rad (pa tako i proglasiti čin friziranja dijelom svoje umjetničke putanje). Važno mi je reći da time ne dovodim u pitanje (umjetničku) vrijednost Jelisavetinog šišanja (dapače, prilično sam sretna svojom proljetnom frizurom) nego želim naglasiti koliko i sama umjetnička proizvodnja koja je naoko nesputana, zapravo perpetuira rigidnosti koje definiraju koje radnje i koje teme pripadaju kojem društvenom sloju.

Tako razgovor o najboljim uređajima za oblikovanje kose potencijalno ne bi trebao interesirati dvije akademske građanke koje mogu osvijestiti da je to manipulacija kasnog kapitalizma temeljena na seksističkoj pretpostavci da ženska kosa treba biti uređena za muški pogled kojem ona reprezentira ženstvenost i biološku plodnost. Isto kao što često, priznali to mi ili ne, ne očekujemo da ćemo sresti frizerku iz susjedstva na otvorenju pojedine izložbe nekog muzeja suvremene umjetnosti. 

Kao i ja, Jelisaveta ima akademsko, umjetničko obrazovanje koje nas je naučilo ne samo da razumijemo umjetnost nego i da znamo kakvu umjetnost trebamo stvarati tj. da znamo kako ono što nas zanima oblikovati u umjetnički proizvod. Vještina je to baš kao i znati kako nekome dobro ošišati šiške ili predložiti cut koji će odgovarati njenom tipu lica. Kako sam i sama potekla iz društvenog sloja čiji se obiteljski prethodnici nikad nisu zatekli na otvorenju neke izložbe suvremene umjetnosti, dugo mi je trebalo da počnem razumijevati mehanizme i kodove akademskog obrazovanja te očekivanja koja se pred mene postavljaju ukoliko želim pripadati zajednici koja radi (visoku) umjetnost.

Nakon što sam odradila tu dugotrajnu inicijaciju, a potom stupila u stvarni svijet umjetničkog života, jedna od prvih stvari koja me počela zabrinjavati je – što ako mene ne zanima ono što su me naučili da umjetnost jest i što ako ne želim perpetuirati socijalna raslojavanja zbog kojih svoju frizerku ne mogu i nikad neću moći pozvati da dođe pogledati jedan moj rad? 

Iako je Jelisavetin salon nastao organski i spontano, način na koji je postavljen i kroz odnose koje posreduje, on djeluje subverzivno baš zahvaljujući svojoj neposrednosti i iskrenosti, otvarajući niz pitanja o tome gdje potencijalno možemo umjetnost i njenu vrijednost tražiti danas.

Da to subotnje prijepodne nisam u WeAreOpen salonu završila po zadatku, nisam sigurna kad bih si priuštila tih dva sata vremena da napokon ošišam vrhove koji mi se već mjesec dana petljaju o češalj. Ništa drugačije od moje frizerke u susjedstvu koja je i po deset sati na nogama, uvijek prioritiziram projekt, planiranje sljedećeg, sitne angažmane i sve što će mi dozvoliti da živim od rada u kulturi, više nego brigu za sebe – od ispucalih vrhova do kroničnih i akutnih zdrastvenih problema koje odgađam za sutra jer se nemam vremena s njima baviti danas.

Iako sam svjesna da živim u društvu koje počiva na logici eksploatacije do te razine da je ona masovno internalizirana, svejedno češće nego rjeđe i sama upadam u obrazac u kojem moja “umjetnička karijera” ima vječnu prednost nad svim drugim, pa i pred mojim blagostanjem. Mnogo puta sam razmišljala o tome kako je moja majka koja je obavljala i dužnosti kućanice, i osmosatno radno vrijeme i odgajala troje djece, “gubila vrijeme” jer bi dan prije posla stavljala viklere u kosu i odlazila raditi “lijepo odjevena”. Sama uživam češće nego rjeđe odjenuti se funkcionalno i uvijek sam mislila da je ta slika “sređene žene” nešto što je teret generacije žena koje se još nisu izborile za to da na sebe samo nabacaju neku odjeću i pokažu slobodno izrast.

Međutim, danas se pitam je li sve tako jednodimenzionalno ili je taj način uređivanja za moju majku bio trenutak nekog otpora, neko vrijeme koje će izdvojiti samo za sebe i da je to što je sama sebi lijepa neki kontrast tome da u kući uvijek trebala biti “funkcionalno sređena”? Zato možda više nego ikad prije cijenim rad kao što je Jelisavetin – praktičan, direktan i jednostavan. Izmještajući neko naoko banalno iskustvo kao što je odlazak na frizuru iz njegove realnosti, umjetnica uspijeva svoj rad impregnirati značenjem koje podsjeća koliko su prisutnost i njega krucijalni elementi u društvu koje se raspada i koliko bez njih ne možemo.

Dok se svi oblici socijalne podrške pretvaraju u nemilosrdni business, lako je zapasti u cinizam pa time odluka umjetnice da ubaci svog “campy trojanskog konja s cvjetnim uzorkom” u polje angažirane umjetnosti pokušavajući bar djelomično ukazati na sve disparatnosti ovog sustava, postaje još kompleksnija i vrijednija. Možda je trenutak za naučiti još neku vještinu koju smo oduvijek željeli imati i podijeliti je kao kulturno dobro – potencijalno u zamjenu za neki vid protuusluge kao alternativu kapitalizmu.

Tako sam i ja obećala svoje dramaturške usluge Jelisaveti jednom kad će ih trebati kao kompenzaciju za svoju novu frizuru. U svakom slučaju, Jelisavetin rad preporučila bih kao iskustvo i frizerki iz svog salona u susjedstvu.

Kroz tekstilne instalacije, prostorne intervencije i performativne doživljaje Rapaić istražuje obilježja “anksioznosti suvremene kulture pod pritiskom”, poput wellnessa, plaćenog rada, mentalnog zdravlja i ženskosti. Autorica postavlja pitanje može li se praksa stvaranja umjetnosti u tekstilnom mediju u potpunosti emancipirati i smatrati feminističkom i oslobađajućom, ili njezino trenutno tumačenje nužno počiva na tradicionalnim rodnim ulogama i podjeli rada.

Idući dan, u petak, 12. travnja, u prostoru Centra mladih Ribnjak održat će se WeAreOpen, pop-up frizerski salon u sklopu kojeg umjetnica nudi terapijske seanse šišanja u zamjenu za druge proizvode i usluge. Projekt WeAreOpen rođen je u sobi studentskog doma 15. ožujka 2020., u trenutku kad su svi frizerski saloni morali zatvoriti svoja vrata te je otvorio odnos umjetnice prema sebi i drugima, započinjući igru učenja vještina, povjerenja, hrabrosti, terapije, vrijednosti i dodira. Iako autorica više ne nudi svoj osobni prostor, salon nastavlja djelovati u kontekstu izložbi, omogućujući joj da i dalje istražuje mogućnosti stvaranja sigurnih prostora i da propituje postojanje lažnih sustava brige koje društvo navodno ima.

Zainteresirani za sudjelovanje mogu se prijaviti putem e-maila na adresu ana.kovacic.whw@gmail.com, a salon je otvoren od 10 do 15 sati.

Jelisaveta Rapaić je umjetnica, nezavisna kustosica, istraživačica i edukatorica iz Beograda, a trenutno živi u Bratislavi. Diplomirala je tekstilni dizajn na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu (2019.), a magistrirala intermedijalne studije na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Bratislavi (2021.), gdje trenutno pohađa doktorski studij teorije umjetnosti s istraživačkom temom Feminističke interpretacije u suvremenoj tekstilnoj umjetnosti. Do 2024. radila je kao kustosica javnog programa i komunikacijska stručnjakinja za Kunsthalle Bratislava.

Više detalja pronađite ovdje.

Zaklada ERSTE nudi ukupno četrnaest stipendija za mlade umjetnike_ce i kustose_ice ili one koji su na početku svog profesionalnog puta, iz Ukrajine, Češke, Mađarske, Rumunjske, Slovačke, Slovenije i Hrvatske.

Program stipendiranja na Ljetnoj akademiji u Salzburgu dio je obrazovnog programa Zaklade ERSTE i njenog dugogodišnjeg nastojanja da podrži i osnaži suvremenu umjetnost, posebno u regiji srednje, istočne i jugoistočne Europe. Program se ostvaruje s dugogodišnjom suradničkom mrežom Zaklade, koju čine tranzit, udruga Igor Zabel i Kolekcija Kontakt.  Kolekcija Kontakt surađuje sa zagrebačkom WHW Akademijom.

Prijave se šalju putem e-maila office@tranzit.org, a više informacija o pozivu kao i detaljne upute za prijavu potražite na poveznici.

Rok za prijavu je 6. travnja.

Program počinje u travnju 2025. i traje do studenog 2025., a odvija se u formi susreta uživo i online sesija. Sudionici i sudionice biraju se putem javnog poziva, a program je namijenjen novim umjetnicama i umjetnicima sa ili bez formalnog obrazovanja i obuke. Tema ovogodišnjeg izdanja edukacije Remember Freedom poziva se na govor Ursule K. Le Guin koji je 2014. godine održala na dodjeli nagrada National Book Award.

Kandidati i kandidatkinje će biti odabrani na temelju zasluga, kao i na temelju relevantnosti njihove prijave za ciljeve programa WHW Akademije. Tim WHW Akademije će odabrati užu skupinu za intervjue. Oni koji uđu u uži izbor bit će kontaktirani za razgovore koji će se održati između kraja siječnja i početka veljače. Radni jezik programa je engleski, a prijavni obrazac nalazi se na poveznici.

Više detalja o programu i postupku prijave pročitajte ovdje. Za dodatne informacije možete se javiti na e-mail adresu ana.kovacic.whw@gmail.com.

Rok za prijavu je 28. veljače.

Hvatanje vjetra je umjetničko istraživanje koje se nastavlja na dosadašnja istraživanja Ivane Tkalčić o odnosu čovjeka prema Zemlji i ekološkim izazovima. Inspiracija je proizašla iz prethodnog rada Astronaut(i) bez svemirskog broda, projekta koji propituje ideju terraformiranja i istraživanja svemira, naglašavajući etičke, političke i ekološke implikacije tih procesa. U središtu tog rada je ideja da i Zemlja zahtijeva vlastitu vrstu terraformiranja – prijelaz s eksploatacije resursa na regeneraciju i održivost.

U Hvatanju vjetra umjetnica se usmjerava se na fragilnost Zemljine površine, istražujući veze između ekosustava i ljudskog tijela. Rad je realiziran na terenu u Finnmarku tijekom umjetničke rezidencije Hyperborealis, u suradnji s Kvitbrakka AiR i Berlevåg Havnemuseum. Budući da je sam boravak bio u blizini svjetionika Kjølnes, gdje je smještena istraživačka stanica za vjetar, istraživanje kroz performans usredotočilo se na element vjetra. Dokumentacija performansa prenosi nevidljive sile prirode kroz pokrete, čineći vjetar vidljivim i opipljivim. Korištenjem materijala i interakcija koje oslikavaju surovost i veličanstvenost krajolika Finnmarka, Ivana Tkalčić nastoji povezati ljudsko tijelo s elementima stvorenim od strane čovjeka kako bi istaknula ekološke teme i utjecaj vjetra. Ovo je prvi korak u testiranju — trenutno se fokusira na razvoj taktilnog “odijela” koje omogućuje uranjanje u prirodne elemente te istraživanje tih elemenata na drugačiji način.

Projekt se oslanja na teorijske okvire ekofeminizma i postkolonijalne teorije, koji kritiziraju eksploatacijske odnose prema prirodi i zagovaraju održive prakse. Kroz navedenu prizmu, nastoji potaknuti intuitivniji i empatičniji pristup upravljanju Zemljinim resursima i okolišem.

Više o konceptu izložbe i rezidencijalnim boravcima te istraživanjima na temelju kojih se Tkalčić nastavlja baviti odnosom tijela, Zemlje i svemira rekla nam je sama autorica. Izložbu možete posjetiti do 13. prosinca.

Snimila: Kristina Tešija
Uredila: Sara Gurdulić

Audio vodstvo je nastalo u suradnji KLFM – Radija u zajednici i portala Kulturpunkt.hr.

Njenoj priči ćemo se vratiti kasnije.

“Europa je u doslovnom smislu djelo Trećeg svijeta. Bogatstvo u kojem se ona davi ukradeno je od nerazvijenih naroda”, piše Franz Fanon u knjizi Prezreni na svijetu. Françoise Vergès citira ovu rečenicu u knjizi Dekolonijalni feminizam (izdanje Multimedijalnog instituta, 2023.), gdje kritizira sustavno izostavljanje francuske kolonijalne povijesti (spomenuti Libanon desetljećima je bio pod francuskom vlašću), zato da bi se politika, a podjednako i francuske feministkinje, udaljile od “kolonijalnog i robovlasničkog nasljeđa”. Ne radi se samo o pranju ruku od krvavog imperijalizma, radi se i o odvajanju od koloniziranih, rasijaliziranih žena koje su svoju borbu za oslobođenje vodile izvan okrilja autoritarnog, skriveno patrijarhalnog, krila u koje zasjednu feministkinje u čijoj je borbi prisutan jednak udio dominacije i eksploatacije. Dekolonijalne feministkinje, kakvom se naziva Vergès, sudjeluju u “borbi koju dio čovječanstva već stoljećima vodi za svoje pravo na postojanje”. Kao što dekolonijalizaciju vidi kao dugotrajni povijesni proces, za nju je i feminizam, naslijeđena borba – ona koju su nam ostavile naše “pretkinje, autohtone žene iz perioda kolonizacije, porobljene žene, crne žene, žene u borbama za nacionalno oslobođenje i subalterno feministički internacionalizam 1950-ih i 1970-ih godina te rasijalizirane žene koje se i danas svakodnevno bore”.

“I kada čujemo da šef neke europske države s rukom na srcu izjavljuje kako on svakako mora pružiti pomoć nesretnim nerazvijenim narodima, nismo nimalo ganuti. Naprotiv, mi kažemo: To je reparacija na koju mi imamo pravo.” Nastavak je ovo gornjeg Fanonovog citata koji prikladno, ili bjelodano, oslikava događaje koji se odvijaju u današnjoj političkoj areni. Macron, predsjednik Francuske, šalje “humanitarnu pomoć” Libanonu, ali ne uvodi sankcije protiv izraelske vlade koja danonoćno masakrira palestinski i libanonski narod dok istovremeno provodi kampanju potpune destrukcije. Biden (istina, nije predsjednik europske države, ali šef – recimo da je), u govoru pred starosjedilačkim narodom u Gila Crossing Community School u Arizoni, ispričava se za više od 150 godina prisilnog odvajanja domorodačke djece od roditelja, praksa koju je američka federalna vlada provodila u internatima s ciljem “asimilacije”, gdje su djeca, osim obitelji, gubila i znanje materinjeg jezika i običaja. Djeca su bila sustavno izložena fizičkom kažnjavanju koje je išlo i do ubojstava – u mnogim su školama otkrivene masovne grobnice s dječjim truplima. 

Nismo nimalo ganuti.

Zaustavite genocid u Gazi! – Bidenu dovikuju pripadnice_i Dinè² naroda, svijetu upućuju Libanonke_ci, aktivisti_ce iz svih zemalja svijeta traže prestanak okupacije. Borba prezrenih bila je i ostala transnacionalna.

Françoise Vergès se oslanja na Fanona i u svojoj nedavno izdanoj knjizi A Programme of Absolute Disorder: Decolonizing the Museum (Pluto Press, 2024.) čiji naslov preuzima Fanonovu ideju o dekolonizaciji koja će promijeniti poredak svijeta samo “programom apsolutnog nereda”.  Tako se i njeno predavanje The (Impossible) Decolonisation of the Universal Museum, koje je u sklopu programa WHW Akademije održano u Centru mladih Ribnjak, oslanja na ovu premisu. Što znači promijeniti svijet “programom apsolutnog nereda”? Za Fanona se radi o sili – dekolonizacija ne nastaje “iz magične operacije, prirodnog potresa ili prijateljskim sporazumom”, piše u Prezrenima na svijetu. Ne trebamo se, dakle, zavaravati da će kolonizator (ako lijepo zamolimo, ha!) odustati od privilegija koje je izgradio na prevari, otimačini i izrabljivanju. S druge strane, raskid s poretkom svijeta koji je eurocentričan i rasistički ne podrazumijeva kaos, jer to je poredak koji je već (priznali ili ne) donio kaos, razaranje, izvlaštenje i iskorištavanje ljudi, neljudskih vrsta i prirode (koju kolonizator gleda kao resurs). Na rubovima gradova i imperija, u Palestini i Libanonu, u Ghani, Sudanu, Iraku, Afganistanu, Bangladešu, u šumama Amazone, u Kašmiru, milijuni ljudi i milijarde neljudskih vrsta bore se za opstanak, dok se u centrima moći gomila višak kapitala. 

U svijetu koji nije dekoloniziran, Vergès ne vidi mogućnost ni za dekolonizaciju muzeja.

Kad kaže muzej, Vergès ne podrazumijeva da postoji jedan prototip, Muzej s velikim početnim slovom. Ona se zapravo referira na europske, univerzalne muzeje koji posjeduju umjetnine iz cijelog svijeta, među kojima ističe Louvre kao najznačajniji i prvi model takvih muzeja. Ovi su muzeji svoje zbirke izgradili na osvajačkim pohodima i kolonizaciji. Umjetnici i kolekcionari, ističe, dio su kolonijalne vojske koje je krala i devastirala, nisu neutralni putnici koji u koloniziranim zemljama “otkrivaju” remek djela bez krvi na vlastitim rukama. Muzeji su tako nastavak i kopija kolonijalnog sustava, koji svoje vlasništvo i svoj odnos prema ukradenim predmetima desetljećima prikazuju kroz narativ o očuvanju baštine autohtonih naroda – jer oni sami ne znaju čuvati svoje znamenitosti, kaže tko drugi nego kolonizator. Ili još gore, jer će kao autohtoni narod izumrijeti ili nestati, predviđa tko drugi nego kolonizator. Bilo je i drugih argumenata u obranu univerzalnih muzeja. Osamnaest svjetskih muzeja je 2002. godine zajednički potpisalo Deklaraciju o važnosti i vrijednosti univerzalnih muzeja u kojoj tvrde da se protive ilegalnoj trgovini umjetninama, ali umjetnine koje su već u posjedu muzeja i koje su stečene u “prijašnjim vremenima” moraju se gledati kroz prizmu “vrijednosti i senzibiliteta tog vremena” te su postale dio muzeja koji brinu o njima, a time i nacija koje ih danas baštine (nebitno od kuda potječu). A muzeji, kažu potpisani, nisu u službi “građana jedne nacije, nego ljudi cijelog svijeta”.

Zvuči kao da nam govori bijeli bik sa zlatnim rogovima. 

Kolonijalizam, jasno nam je, nije mrtav i ne pripada prijašnjim vremenima i senzibilitetima. Vergès navodi da je u izraelskim napadima uništeno preko 200 arheoloških i kulturnih zgrada u Gazi, među kojima su Rafah muzej i Al Qarara muzej u Khan Younisu. Spominje i Sudan gdje su paravojne snage RSF-a (Snage za brzu potporu) opljačkale i uništile Nacionalni muzej u Khartoumu, a objavili su i video snimljen unutar bioarheološkog laboratorija gdje se nalaze mumije iz antičke Nubije. Drugo, zločini koji su se dogodili prije 100 ili 15 godina, ne prestaju biti zločini i ne postaju “vrijednosti” prijašnjih vremena i drugačijih senzibiliteta. Treće, Vergès navodi podatak da su muzeji dominantno smješteni u američkim i zapadnoeuropskim zemljama, čineći tako 61 % ukupnog broja muzeja u svijetu. Dakako, zanimljivije bi bilo kad bi znali koliko umjetnina se smatra ukradenima i u kojim se muzejima nalaze. Nekako pretpostavljam da bi ih u Europi moglo biti nesrazmjerno više nego u ostatku svijeta. Naposljetku, zašto mi se čini da u Deklaraciji postoji skrivena pretpostavka da muzej u Mauritaniji ne bi služio ljudima cijelog svijeta? Zašto izraelsko bombardiranje Sura, jednog od najstarijih trajno naseljenih gradova na svijetu, grada koji je muzej po sebi, nije izazvalo protest zaštitnika svjetske baštine? 

Europo, jesi li sjedeći na tronu zaboravila na obalu Libanona?

Program dekolonizacije muzeja nije (samo) program revizije muzejskih zbirki, inkluzija izbrisanih naroda i ne-bijelih umjetnica_ka, dopunjavanje ili ispravljanje povijesnih narativa, tvrdi Vergès. To je, sjetimo se Fanona, reparacija na koju kolonizirani narodi imaju pravo. Dekolonizacija pak podrazumijeva strukturno rastavljanje institucije kao takve – program apsolutnog nereda. Tko kuha, tko čisti, kako se muzej financira, pita Vergès. Koje odgovore nudi na ekološke probleme, socijalne nepravde i globalne ratove? Kakvi su radni uvjeti radnica i radnika u muzeju? Kako se čuvaju artefakti? Jesu li toksični? Kakva je arhitektura muzeja? Za koga je izgrađen? Tko smije biti u njemu? Smijemo li se smijati, glasno pričati, trčati njegovim prostorima?

Zanimljivo je da nam Vergès unaprijed kaže da je ovo nemoguća bitka. Za sad. Dok god ljudi umiru ili su prisilno raseljeni bježeći od imperijalističkih bombi, bilo bi izrazito licemjerno (i vrlo kolonijalistički) sjediti na predavanju u nekoj europskoj državi i govoriti o dekolonizaciji (naših) muzeja. Bitka je šira od toga. A predvode je potlačeni, prezreni na svijetu. Mumije u muzejima imaju krvi na sebi (zbog zločina koji je počinjen da bi ih dobili), ali ne zaboravimo, one ne krvare. Vergès spominje citat iz filma Statues also die (r. Chris Marker, Ghislain Cloquet i Alain Resnais): “Kada ljudi umru, ulaze u povijest. Kada kipovi umru, ulaze u umjetnost (op. a., muzej).” Muzeji su groblja, počivališta mrtvih predmeta. 

Što onda možemo? 

Za sada ili najprije, a to je bio i Fanonov zahtjev, dekolonizirati umove. Zamisliti drugačiji muzej.

Trebamo se udaljiti od kritike postojećeg muzeja, da bi zamislili i gradili muzeje budućnosti, tvrdi Vergès. Post-muzeji su antikolonijalni, antiimperijalistički, feministički, grade ih kolektivi, strukturirani su od dolje prema gore, pripadaju zajednicama, radnicama i radnicima, autohtonim narodima. Jedan od primjera koje nudi je muzej bez objekata, projekt Maison des civilizations et de l’unité réunionnaise (MCUR) na Réunionu, otoku u Indijskom oceanu. Projekt je započet 2000. i prekinut deset godina kasnije nakon smjene komunističke vlasti na otoku. S obzirom da se Réunion smatra prekomorskim posjedom Francuske, cilj projekta je bio decentralizirati europsku i francusku jezičnu dominaciju, te očuvati raznolikosti kreolskog jezika i kulture. Katalogizirajući prakse, zvukove, priče i rituale, muzej ne polazi od materijalnih objekata koji bi reprezentirali živote potlačenih i koji bi zahtijevali skupocjene metode očuvanja i izlaganja. Radije obrnuto, projekt kreće od nematerijalnog prema materijalnom – u tom muzeju mogu postojati objekti, ali oni nisu jedini i nisu centralni za postojanje muzeja.

Dok god smo zaokupljeni imitacijom ili konfrontacijom s Europom i njenim nasljeđem, podređeni smo njenoj okupacijskoj moći. 

Ali priča o Europi nije gotova. Europin otac, kralj Agenor, nije se mogao pomiriti s otmicom svoje kćeri. Poslao je njenu braću da je traže zahtijevajući da se ne vraćaju bez nje. Najmlađi od njih četvero, Kadmo, stigao je do Grčke gdje mu je proročica u Delfima rekla da je Europa dobro i da ju ne treba tražiti. Rekla mu je da ode u pokrajinu Beociju, gdje će utemeljiti moćni grad Tebu, koji je prvotno nosio njegovo ime. Grčki povjesničar Herodot tvrdi da je Kadmo sa sobom donio feničku (kanaansku) abecedu koja je potom prerasla u grčku. Primijetimo usput, ne radi se o materijalnom predmetu, svetom Gralu ili kamenu iz Rozete. 

Čini se, bolje je da se Europa ne vrati u svoju domovinu. Vjerojatno bi je kolonizirala (i to smo vidjeli). Ali zato njena braća (i sestre!) koji stižu tražeći je, sa sobom nose vrijednosti (da, vrijednosti!) koje bi mogle promijeniti svijet. Znamo već da imperijalistima trebaju resursi i robovi iz takozvanih nerazvijenih naroda, ali teško je zamisliti, i kolonizatoru i koloniziranima podjednako, da bi znanje prezrenih moglo promijeniti poredak svijeta kakav poznajemo. Na bolje.

Tko bi rekao – Europa nije bijela. Bijelo je ideologija. 

1. Europa je u grčkoj mitologiji poznata kao fenička princeza, ali narodi koje su Grci zvali Feničanima sebe su smatrali jednim od kanaanskih naroda. Po nedavnim  istraživanjima, oni sami nisu radili razliku između sebe i ostalih naroda na teritoriju Levanta. ↩︎
2. Navaho narodi sebe nazivaju Dinè, što znači ljudi. ↩︎