Oba filma bave se temom ženskog organiziranja, rada i otpora iz “različitih povijesnih, političkih i filmskih pozicija”, stoji u najavi. Film Ljubav, žene i cvijeće Marte Rodríguez i Jorgea Silve snimljen je u Kolumbiji 1988. godine, a u njemu “pitanje proizvodnje ljepote postaje pitanje rada, zdravlja i globalne nejednakosti. Film prati radnice u kolumbijskoj industriji cvijeća, čiji se karanfili i drugo cvijeće izvoze na međunarodno tržište, osobito u Sjedinjene Države. Iza niske cijene i stalne dostupnosti cvijeća stoje opasni radni uvjeti, intenzivna upotreba pesticida i rad desetaka tisuća žena na plantažama oko Bogote”, istaknuto je u najavnom tekstu.

Na rasporedu je i kratkometražni film Kamenolomke argentinske autorice Azul Aizenberg iz 2021. godine. Radi se o filmskoj rekonstrukciji Velikog štrajka u Tandilu koji se odvio 1908. godine, a pokrenule su ga radnice u kamenolomima. “Od tog događaja nije sačuvana nijedna slika. Ostala su tek svjedočanstva u zaboravljenoj knjizi i jedan igrani film iz 1970-ih”, stoga film “polazi od povijesne praznine: ako ne postoje slike žena koje su sudjelovale u štrajku, gdje ih je moguće pronaći? Aizenberg traži njihove odsutne slike u tijelima, pokretima i pogledima drugih žena, stvarajući filmski kolaž o radu, pobuni i pamćenju. Kamenolomke podsjećaju da pobjeda tog štrajka ne bi bila moguća bez žena koje su bile u prvim redovima borbe”, stoji u najavi.

Filmovi će biti prikazani s titlovima na engleskom jeziku. Više detalja pronađite ovdje.

“Rad Giorgija Gage Gagoshidzea usmjeren je na pokretnu sliku i političke kontekste koji oblikuju njezinu produkciju i cirkulaciju. Njegovi filmovi spajaju osobno iskustvo sa širim društvenim i povijesnim silama, otvarajući prostor za promišljanje moći, pamćenja i uvjeta gledanja. Program uključuje dva filma, nakon čega slijedi razgovor s autorom koji vodi filmska kritičarka i kustosica Dina Pokrajac. Program se održava na engleskom jeziku.

Prikazat će se Graft versus Host (2026), spekulativni dokumentarni esej koji povezuje redateljevo iskustvo bolesti s postsocijalističkim geopolitičkim transformacijama koristeći medicinski model kao okvir za promišljanje raspada sustava i dugotrajnih posljedica tranzicije. Redatelj u filmu The Invisible Hand of My Father (2019) polazi od osobne priče o očevu tijelu i radu, prateći njegovu transformaciju kroz različite političko-ekonomske režime – od socijalizma do globalnog kapitalizma”, istaknuto je u najavi programa.

Giorgi Gago Gagoshidze (Kutaisi, SSSR/Gruzija; živi i radi između Berlina i Tbilisija) umjetnik je koji djeluje u području filma, animacije i instalacije. U svom radu istražuje društveno-političke uvjete pokretnih slika, s posebnim fokusom na učinke globalnog kapitalizma, radnih migracija i siromaštva na postsocijalistička društva.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Umjetnički rad Najd Ahmadi fokusiran je na “neispričane, marginalizirane priče koje do nas često dolaze putem neslužbene usmene povijesti te istražuju kako se misleći subjekti suprotstavljaju marginalnosti i artikuliraju svoje nade, frustracije i želju za otporom. U sklopu programa bit će prikazano pet kratkih eksperimentalnih filmova nastalih od 2016. do 2023. godine, nakon čega će uslijediti razgovor s umjetnicom”, stoji u najavi.

Na programu su filmovi Surfacing Images (2023) o očuvanju filma i sudbini zaboravljenih slika, My Sleepless Friends (2023), kratkometražni film o nesanici, zatim An Art Historian’s Recipe (2022) koji funkcionira kao hommage autoru marokanske kuharice i aktivistu Douglasu Crimpu, te A Week With Azar (2018) o iranskoj računalnoj inženjerki i Productive Frustration (2016) o produktivnosti umjetnika_ca.

Tara Najd Ahmadi je umjetnica, filmska redateljica i znanstvenica iz Teherana, koja živi u Beču. Doktorirala je na programu Visual and Cultural Studies na Sveučilištu u Rochesteru, SAD. Pored autorskih filmskih, nefikcijskih radova bavi se edukacijom i kustoskim radom u području promocije filma i videa. Njeni radovi nalaze se u arhivu Slovenske kinoteke.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Program se sastoji od projekcije Collinsovog video rada Ceremony (2018) nakon čega će uslijediti razgovor s umjetnikom. Radi se o žanrovski hibridnom filmu koji preuzima elementa filma ceste, eksperimentalnog izraza, TV emisija i aktivističkog događaja. Središnja tema filma je osvrt na komunizam kao “vizionarsku alternativu tiranije kapitala koji koji upravlja našim političkim, ekonomskim i emocionalnim životima.

Cijelo stoljeće nakon Oktobarske revolucije iz 1917. inspirirane idejama Friedricha Engelsa i Karla Marxa, jedan rashodovani kip Engelsa putuje iz sela u istočnoj Ukrajini preko cijele Europe do Manchestera, prvog industrijskog grada na svijetu i Engelsovog doma više od dvadeset godina, gdje biva inauguriran kao novi javi spomenik. Film prati putovanje Engelsovog kipa i, paralelno s tim, daje uvid u društvene uvjete u Britaniji 21. stoljeća”, piše u tekstu najave.

Phil Collins je vizualni umjetnik, filmaš i edukator koji živi u Berlinu i Wuppertalu. On je međunarodno priznat zbog svoje društveno angažirane prakse koja prolazi kroz sjecišta umjetnosti, politike i popularne kulture. Širom različitih geografija, etničkih pripadnosti, rodova, seksualnosti i društvenih klasa Collinsov pristup vođen je etosom povezivanja i solidarnosti u tekućim borbama za društvenu pravdu i kolektivno oslobođenje.

Ulaz na program je slobodan, a više detalja pronađite ovdje.

Nije poznato je li se svastika pojavila kao reakcija na Bika ili kao standardni ukras koji rutinski krasi zidove hrvatskih gradova, ali takvo vandaliziranje kada je riječ o radovima Vojina Bakića nije ništa novo. Od 1991., kada počinje njihovo nasilno uništavanje, svaka analiza ili izložba ovog kipara rođenog u Bjelovaru nužno uključuje osvrt na rušilačku kampanju u Hrvatskoj, tijekom koje su uništene tisuće spomenika povezanih s NOB-om.

Tako se i velika Bakićeva retrospektiva Svjetlosne forme u MSU-u 2013. godine u jednom segmentu na kraju postava dotakla te mračne teme. Iako je ta izložba problematiku rušenja obradila bez ustručavanja, ono je prikazano kao nešto odvojeno od ostatka izložbe, ali i samog Bakićevog rada. Takav pristup bio je razumljiv za prvu veliku retrospektivnu izložbu koja je Bakićevu apstrakciju vratila u javni prostor nakon desetljeća šutnje, ali je (uz iznimku teksta Leile Topić Za/što ne zaboraviti? u katalogu izložbe) propuštena prilika da se s tom rupom u sjećanju suoči kao sa sastavnim dijelom našeg suvremenog odnosa prema Bakiću.

Iako se njegova djela danas nalaze u kolekcijama hrvatskih bogataša, a neki spomenici u javnom prostoru su nedavno obnovljeni, kao društvo i kao kulturna zajednica daleko smo od trenutka kada na pokušaje brisanja Vojina Bakića možemo gledati kao na historijski fenomen koji je završio, i koji smo nekako ispravili. 

U tom kontekstu, izložba Vojin Bakić: Princip nade otvorena 29. siječnja u Gradskom muzeju Bjelovar napravila je ogroman skok naprijed prema muzejskom i društvenom suočavanju s Bakićevim radom u svim njegovim kompleksnostima i proturječnostima. Autorice postava su unuke Vojina Bakića, Ana Martina i Vjera Bakić, a kustosica izložbe je Hana Ćurak, koja je koncept razvila na poziv i u dijalogu s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW. Naziv izložbe Princip nade proizlazi iz koncepta filozofije nade Ernsta Blocha, nastalog u egzilu iz nacističke Njemačke, koji rekonceptualizira nadu kao praktičan i aktivan čin te osnovu za buduće djelovanje, a ne samo kao privatnu utjehu. U suvremenom kontekstu, elemente Blochovog koncepta nade možemo naći i u radu radikalne abolicionistkinje Mariame Kabe, koja nadu opisuje kao disciplinu.

Ovaj pristup u samom početku remeti sada već čestu praksu estetizacije Bakićevog rada i simplifikaciju ovog kompleksnog umjetnika kroz formalističnu kunsthistorijsku analizu. Uvodni tekst na ulazu u izložbu, kao i vrlo detaljan kustoski tekst, beskompromisno temelje tumačenje Bakića i primjenu Blochovog koncepta nade na idealima antifašizma. Taj se temelj zatim dodatno gradi kroz koncept triju procijepa u Bakićevom opusu. To su arhivsko nasilje i fizičko brisanje, zatim neutraliziranje i estetizacija Bakićeva modernizma, i konačno njegovo osobno iskustvo obiteljskih gubitaka i spremnosti na radikalni estetski rizik.

Gradskim muzejom Bjelovar zbog gužve se sporo kretalo tokom otvorenja izložbe. Velikom broju Bjelovaraca pridružili su se i mnogobrojni gosti iz Zagreba i drugih mjesta, ali i posjetitelji iz inozemstva, što je istaknula kustosica izložbe Ćurak koja je svoj osvrt povodom otvorenja pročitala ne samo na našem jeziku, već i na engleskom. Mnogobrojni posjetitelji tako su se kretali kroz tri etaže bjelovarskog muzeja, smještenog u zgradi starog gradskog poglavarstva, sagrađenoj 1832. i nedavno renoviranoj u sklopu energetske obnove.

U prvi mah labirintski prostor muzeja djeluje neobično i predstavlja izazov, uzimajući u obzir dimenzije Bakićevih najpoznatijih djela poput Spomenika pobjedi revolucije naroda Slavonije (srušen 1992. od strane 123. brigade Hrvatske vojske) ili Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna (zapušten i vandaliziran). Međutim, zahvaljujući kustoskoj namjeri da se Bakićeva plastika ne prikazuje kronološki, već s jasnom namjerom miješanja i kombiniranja u kontekstu koncepta nade i triju procijepa, prostorna ograničenja posjetiteljima daju jedinstvenu priliku da se djelima približe i istraže ih kao da pretražuju arhiv koji Bakićevi rušitelji nisu uspjeli uništiti. 

Sveukupnom doživljaju istraživanja, ali i iznenađenja, pridonose tri suvremena umjetnička djela Davida Maljkovića, Sare Salamon i Miloša Trakilovića. Rad Davida Maljkovića, Retired Form, postavljen je na samom početku izložbe. Kustosica Ćurak je objasnila da joj je bilo iznimno bitno da upravo taj rad obilježi ulaz u izložbu, te da joj je taj zasljepljujući 16mm film bio jedan od ključnih razloga zašto je uopće odlučila konceptualno ući u spekulativnu i relacijsku dimenziju ove izložbe, umjesto u reprezentacijsku.

Maljkovićev film, snimljen prije gotovo 20 godina, prikazuje umirovljenike koji prilaze zablješćujućoj Bakićevoj skulpturi u zagrebačkom spomen-parku Dotrščina. Ćurak objašnjava da pozicioniranjem ovog filma izložba odmah zadaje takt: ne ulazimo u priču o Bakiću kroz objašnjenja i prikaz ličnosti, nego kroz iskustvo forme, svjetla i napetosti, kroz pitanje što se s formom događa kada se promijeni ideološki i društveni okvir. Taj se takt zatim negdje jasnije održava, a negdje namjerno gubi, ali ostaje kao podtekst koji vodi kroz ostatak postava.

Osim Maljkovićevog filma, prva soba sadrži tri “nova”, nikada dosad javnosti prikazana rada – veliku skulpturu ženskoga torza u drvu, skulpturu od kompozitnog materijala sa staklenim vlaknima čija se kamena inačica nalazi u parku skulptura u Aranđelovcu, i veliku animalnu formu u gipsu. Tri skulpture koje su zahvaljujući sestrama Bakić po prvi put prikazane javnosti zanimljive su ne samo zato što su “nove”, već i zato što pomalo odskaču od standardne Bakićeve plastike s kojom se najčešće susrećemo. Perforirana organična forma (posthumni naziv) tako djelomično podsjeća na ukidanje mase prepoznatljivo u njegovim mnogobrojnim Razlistanim formama, ali za razliku od njih i dalje sadrži značajan, pomalo oblinasti volumen. Prva soba nas time poziva da Bakića i ovu izložbu istražujemo otvorenih očiju, spremni na nešto novo. 

Sljedećih nekoliko prostorija nudi priliku za približavanje mnogobrojnim Bikovima i Torzima, klasičnim primjerima Bakićeve apstrakcije volumena koji istraživanje organske mase dovode do njezine krajnje forme. U vitrini među mnogobrojnim Bikovima pažljive promatrače čeka i jedno iznenađenje – dimenzijama sitni rani primjer Spomenika I. G. Kovačiću iz 1946., koji će mnogo godina kasnije krasiti zagrebački Park Ribnjak i prostor Memorijalnog muzeja Ivana Gorana Kovačića u Lukovdolu. Ovo je tek jedan primjer neočekivane intervencije u izložbi, gdje se eventualna kronološka i stilistička uljuljanost prekida trenucima koji nas ponovno navode da preispitamo svoju uvriježenu percepciju ili predrasude.

Čak i ako ne primijetimo te suptilne intervencije, prolazak kroz prvih nekoliko soba naglo prekida prizor ostataka Bjelovarca, dramatičnog spomenika ustanku u Bjelovaru i jednog od najranijih primjera socrealističke spomeničke plastike. Bjelovarac je miniran i uništen 1991., a dramatičnom prizoru spašenih fragmenata – dvije šake i glave revolucionara – dodatno pridonosi jedna viseća Svjetlosna forma. Kao i u ostatku izložbe, pozvani smo da se s ovim trenutkom suočimo sami, bez pomoći teksta na zidu koji bi nam objasnio što gledamo. Bjelovarac je rekonstruiran i ponovno postavljen u Spomen-parku Borik 2010. godine, ali njegovi ostaci osvijetljeni refleksijom Svjetlosne forme, podsjećaju nas da taj čin uništenja zauvijek ostaje njegov integralni dio. 

Krećući se labirintskim prostorom muzeja, imamo priliku upoznati se s detaljima Bakićeva života kroz zidnu kronologiju. Sama forma ove kronologije poznata je onima koji su već posjetili neku od suvremenih izložbi o slavnom kiparu, poput već spomenute retrospektive u MSU-u 2013. Bogata biografija, puna uspjeha i nagrada do 1990., u kontrastu je s praznim devedesetim godinama kada nakon umjetnikove smrti i niza uništenih spomenika 1991. i 1992. slijede godine bez spomena. Potom dvijetisućitih počinju prvi osvrti, izložbe i umjetničke intervencije koje pokušavaju ispraviti arhivsko i fizičko nasilje. Iako ovaj kronološki koncept nije jedinstven ovoj izložbi, isprekidan je suptilnim dodatkom osobnih predmeta, poput obiteljskih fotografija, podsjećajući nas da je jedan od procijepa kojima se bavi upravo Bakićeva osobna tragedija koja se dogodila prije njegove umjetničke slave.

Silaskom u podrum muzeja suočeni smo s velikim zidnim tekstom o četvorici Bakićeve braće koje su, prema svjedočanstvima, ustaške vlasti držale upravo u prostoru današnjeg Gradskog muzeja Bjelovar prije nego što su ubijeni u logoru Jadovno. Zidni tekst nije moguće izbjeći. Biografski detalji života četvorice braće isprepleteni su s umjetnikovim sjećanjima na svakoga od njih.

Potreseni, imamo opciju skrenuti desno, u prostorije koje sadrže niz dokumentarnih filmova o Vojinu Bakiću uključujući i film o rušenju spomenika NOB-a Udar na sjećanje / Damnatio Memoriae redatelja Bogdana Žižića. S lijeve strane čeka nas suvremeni rad Miloša Trakilovića, All But War Is Simulation. Trakilovićev video rad okružen je žutim svjetlom koje bliješti i zaslijepljuje nas dok ulazimo i sjedamo u podrumsku prostoriju.

Video rad, meditacija o nalaženju popisa predmeta koje obitelj koja odlazi u izbjeglištvo tokom rata u Bosni i Hercegovini želi spasiti, poetično obrađuje temu rata i gubitka te kroz svoj pristup arhivi i detaljima dolazi u direktni dijalog s ostatkom postava. Upravo u podrumu ova izložba doživljava svoj emotivni vrhunac, iako su na toj etaži jedini primjeri Bakićeve plastike dvije Svjetlosne forme, suptilno pozicionirane u hodniku između prostorija. U podrumu se možemo zadržati tek nekoliko minuta, ali možemo i više sati proučavati video materijale. 

Prvi kat muzeja predstavlja nam Bakićev rad u najtradicionalnijem obliku, kroz niz ikoničnih Razlistanih formi, glava i na samom kraju modela spomenika u Kamenskom i na Petrovoj Gori. Ovaj dio postava je u nešto manje eksplicitnom dijalogu s ostatkom izložbe, odnosno više je reprezentacijski nego relacijski, ali nakon istraživačkih mogućnosti na nižim etažama spremni smo suočiti se s nekim od ključnih Bakićevih djela na nov način. Primjerice, glava Ivana Gorana Kovačića koju smo mogli pratiti kroz razvoj od figurativne do potpuno apstraktne plastike poprima sasvim novu dimenziju nakon posjete podrumu i upoznavanja sa sudbinom Bakićeve braće.

Upravo ovdje kustoska odluka da se Bakiću pristupi relacijski dobiva svoj puni smisao – pažljivim čitanjem shvaćamo da Bakić Ivana Gorana Kovačića nikad nije ni upoznao, da nije osobno sudjelovao u narodnooslobodilačkoj borbi, te da je za smrt svoje braće saznao godinama nakon što su ubijeni. Veza između osobne i kolektivne tragedije, te pokušaja izgradnje boljeg, racionalnijeg i poštenijeg svijeta postaje sve jasnija kada odozgo gledamo sitne modele njegovih najpoznatijih apstraktnih spomenika NOB-u. Spomenička plastika koja se svojim ogromnim dimenzijama i blještavim nehrđajućim čelikom izdizala nad zelenom prirodom ovdje je malena, možemo joj se približiti i tek zamisliti kakva je bila prije destrukcije dinamitom, zanemarivanjem i pljačkom. 

Silaskom u prizemlje i izlaskom u ugodni atrij muzeja susrećemo se s preostalim Svjetlosnim formama koje ovisno o dobu dana reflektiraju danje svijetlo, odnosno muzejsku rasvjetu. Tamo nas čeka i treći suvremeni rad u dijalogu s Bakićem – Polje djelovanja: Gorući užitak Sare Salamon. Ovom audio radu moramo se približiti da bi ga čuli, zvukovi šume reflektiraju odsutnost tog okoliša u muzejskom prostoru, ali nas kroz akustična ogledala i usmjereni zvuk na trenutak pomiču van prostora u kojem se nalazimo. Šuma, ključno mjesto narodnooslobodilačke borbe i Bakićeve spomeničke plastike tako dodaje još jedan sloj istraživanju Bakićevih procijepa.

Kakav potencijal za buduće djelovanje u kontekstu Blochova koncepta nade ima izložba Vojin Bakić: Princip nade? To najviše ovisi o tome hoćemo li se nakon ovog osvrta na velikog umjetnika u njegovom rodnom gradu konačno pomaknuti od prakse ponovnog otkrivanja Bakića i krenuti ka sustavnom istraživanju i održavanju njegovih djela, gdje ona više neće biti pod znakom pitanja nego sigurno sačuvana i dostupna, kako za posjete tako i za buduće intervencije poput ove izložbe.

U Hrvatskoj se Bakić rehabilitira već preko dvadeset godina. Odnosno, preciznije, u Hrvatskoj umjetnice i umjetnici, muzeji i ostali, svojim radom već preko dvadeset godina indirektno rehabilitiraju sve nas zbog onoga što je Vojinu Bakiću učinjeno devedesetih. Samim pozivom gostujućoj kustosici koja je došla “izvana”, Muzej grada Bjelovara, WHW i Ana Martina i Vjera Bakić napravile su iskorak u dobrom smjeru. Na temelju ovog primjera otvara se mogućnost da će se i u budućnosti Bakićev rad obrađivati i interpretirati na suvremen i intersekcionalan način.

U tom kontekstu ova izložba zaista predstavlja korak naprijed, a najavljeni katalog izložbe će, nadamo se, postati važnim dijelom suvremene literature o velikom umjetniku Vojinu Bakiću. Najavljeni projekt uređenja Kuće Bakić, koju je Muzej nedavno preuzeo na upravljanje, pruža priliku da se u tom smjeru nastavi. Međutim, dokle god neki od Bakićevih spomenika stoje srušeni ili napušteni, ta institucionalizacija može biti samo djelomična.

Program počinje u travnju 2026. i traje do listopada 2026., a odvija se u formi susreta uživo i online sesija. Sudionici i sudionice biraju se putem javnog poziva, a program je namijenjen novim umjetnicama i umjetnicima sa ili bez formalnog obrazovanja i obuke. Tema ovogodišnjeg izdanja edukacije nastavlja se na prošlogodišnju, Remember Freedom (Sjeti se slobode), a poziva se na govor Ursule K. Le Guin koji je 2014. godine održala na dodjeli nagrada National Book Award.

Kandidati i kandidatkinje će biti odabrani na temelju zasluga, kao i na temelju relevantnosti njihove prijave za ciljeve programa WHW Akademije. Program je otvoren za umjetnike_ce iz cijelog svijeta, s naglaskom na umjetnike s Balkana te srednje i istočne Europe. Program započinje u travnju 2026. i traje do listopada 2026., uz početne online sesije u travnju, nakon čega slijedi prvo okupljanje uživo u Zagrebu u svibnju, te se nastavlja online do kraja listopada 2026. U prvom tjednu listopada će se polaznici ponovno okupiti u Zagrebu i posjetiti Bihać.

Polaznici_e će tijekom programa raditi na novim oblicima samoodređenja, utemeljenima na kritičkoj refleksiji i znatiželji, kroz susrete s nizom gostiju koji će biti najavljeni u travnju. Kustos Sebastian Cichocki će kao profesor pratiti polaznike kroz cijeli program. U svom rodnom gradu Bihaću, s polaznicima će raditi umjetnica Selma Selman. Osim Selman, domaćin u Bihaću je Centar za suvremenu kulturu KRAK.

Više detalja o programu i postupku prijave pročitajte ovdje. Za dodatne informacije možete se javiti na e-mail adresu ana.kovacic.whw@gmail.com.

Rok za prijavu je 2. ožujka.

Cilj NOVAka je omogućiti povjesničarkama_ima umjetnosti, umjetnicama i umjetnicima, te ostalima zainteresiranima za kustoske prakse u području suvremene umjetnosti da steknu prva praktična znanja na tom polju. Projektom se osvještava potreba za novim oblicima potpore za kustose_ice kojima je na početku samostalne karijere potrebna infrastrukturna, organizacijska i mentorska podrška pri ostvarivanju prvih kustoskih programa. Važan aspekt projekta je mentorski rad s kustosicama. Natječaj je namijenjen svim zainteresiranima koji žele steći kustosko iskustvo, bez obzira na smjer obrazovanja, no ipak će malu prednost imati povjesničari_ke umjetnosti.

U novom izdanju poziva mladim kustosima_icama se nudi prilika za sudjelovanjem na terenskoj nastavi u Ljubljani, mentorirano kustosko istraživanje u okviru kojeg će izabrati umjetnike za grupnu izložbu u Pogonu početkom prosinca 2026. godine. Odabrat će se ukupno dvoje kustosa_ica koji će zajedno raditi na konceptu grupne izložbe u Pogonu. Budžet za realizaciju uključuje honorar za kustose_ice i umjetnike_ce, u potpunosti pokrivene troškove terenske nastave u Ljubljani, materijalne troškove realizacije izložbe, honorare za ostale suradnike, čuvanje izložbe i ostale troškove vezane za realizaciju izložbe.

Prijava treba sadržavati biografske podatke o kustosu_ici: ime i prezime, adresu, broj telefona i e-mail, životopis i motivacijsko pismo. Prijave na natječaj primaju se putem online formulara, a upite vezane uz natječaj možete poslati na mail: ana.kovacic.whw@gmail.com. 

Rok za prijavu je 19. veljače.

Riječ je o prvoj opsežnoj prezentaciji Bakićeva lika i djela u njegovu rodnom gradu nakon šezdeset godina. Kustosica izložbe je Hana Ćurak, antropologinja i istraživačica, koja je koncept razvila na poziv i u suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW. Izložba polazi od kontekstualizacije Bakićeva djela u suvremeno doba obilježenim intenziviranim povijesnim revizionizmom i sustavnim potiskivanjem javnog sjećanja. “Živeći i radeći u uvjetima rata, političkih prevrata i dubokih društvenih transformacija, Bakić je razvio umjetnički jezik čiji tematski temelj čine ideje solidarnosti, kolektivne odgovornosti i nade za pravednijim društvom.

Specifičnost ove izložbe u odnosu na dosadašnje prezentacije Bakićeva rada je naglašeni kolektivni kustoski rad (WHW i obitelj Bakić s Hanom Ćurak), inovativan teorijski okvir te fokus na obiteljski kontekst i kontekst grada u kojem je odrastao. Inzistirajući na etičkom čitanju nade, kontinuitetu vrijednosti koje je Bakić zastupao i stalnom promišljanju (ne)mogućnosti novog društvenog imaginarija, izložba širi muzejski okvir i aktivira ga kao metodu zajedničkog učenja. Intervencijom na Bakićevoj rodnoj kući u neposrednoj blizini Muzeja, koja će nakon rekonstrukcije biti Kuća Bakić, izložba pozicionira Bjelovar kao jedno od ključnih mjesta za arhivska, disciplinarna i prostorna čitanja Bakićeva rada.

Izložbeni postav raspoređen je kroz tri muzejske galerije: u podrumu, prizemlju i na prvom katu te donosi pregled ključnih cjelina Bakićeva stvaralaštva, s naglaskom na cikluse Svjetlonosne forme (1963–1968) i Razlistale forme (1958). Uz najznačajnija reprezentativna djela, uključujući različite iteracije skulptura Bik i Torzo, izdvaja se rijetko izlagana skulptura Istovremenosti (1968–1969). U postav su uključena i djela iz fundusa Gradskog muzeja Bjelovar, među kojima se posebno ističu ostaci miniranog izvornog Spomenika strijeljanima / Poziva na ustanak (Bjelovarac), oblikovanog 1947. godine u sjećanje na rano stradalog umjetnikova brata Slobodana Bakića.

Na sudjelovanje u izložbi i dijalog s Bakićevim nasljeđem pozvani su umjetnik David Maljković, čiji je dugogodišnji angažman s Bakićevim modernističkim spomenicima artikuliran, između ostalih, i u radu Retired Form (2008) i trilogiji Scenes for a New Heritage (2004-2006) te umjetnici mlađe generacije Miloš Trakilović i Sara Salamon“, stoji u najavi.

Autorice postava su arhitektice Ana Martina Bakić i Vjera Bakić, nasljednice umjetnikova opusa. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja.

Tema Muckovog predavanja je autorovo antropološko istraživanje iregularizirane svakodnevice ljudi u pokretu u pograničnim dijelovima Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Autor svoj etnografski materijal artikulira i formira drugačije, te ovisno o kontekstu reprezentacije preklapa znanstveni i umjetnički aspekt rada, postavljajući pitanje: “Što ostaje nakon što se reprezentacija zapakira i što nastaje ako se naknadno raspakira i razrahli, uspori, dispozicionira, artikulira u novom kontekstu?”

Muckovo izlaganje oslanja se na “materijale djelomično okupljene autorskom knjigom pod naslovom Etnografija ‘za svaki dan’: multimodalni pristup europskom režimu migracija. Osnova knjige i izlaganja su svakodnevne dnevničke, tekstualne i audiovizualne bilješke proizvedene tijekom pandemijskog perioda u procesu volonterske suradnje s međunarodnim kolektivom No Name Kitchen u klimi policijskog nasilja i kriminalizacije promigrantske solidarnosti”, stoji u najavi.

Bojan Mucko diplomirao je filozofiju, etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu (2013.) te nove medije na Likovnoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu (2014.). Školu dokumentarnog filma Restart završio je 2015. godine, a poslijediplomski studij etnologije i antropologije Sveučilišta u Zadru 2024. godine. Kao novomedijski umjetnik i kulturni radnik u različitim je ulogama surađivao s brojnim organizacijama civilnog društva kao i s drugim institucijama u kulturi.

Više detalja pronađite ovdje.

Polazeći od tvrdnje Borisa Budena da ni original, ni prijevod, ni sami jezici nisu fiksni, predavanje će se baviti pitanjem što se događa s jezikom kada se neprestano ponavlja i prevodi kroz regionalne i dijasporske kontekste. Kroz primjer desetogodišnjeg rada bosanske feminističke meme platforme i kvazi-kustoskog kolektiva Sve su to vještice, Ćurak propituje ispražnjuju li interne dosjetke, komentari i male infrastrukture političko značenje ili otvaraju prostor za nove jezike i alate transnacionalnog organiziranja. U tom okviru razmatra i potencijale anegdota, afekata i improvizacije kao načina “uvježbavanja” drugačijih budućnosti.

Hana Ćurak radi na Sveučilištu Humboldt u Berlinu, gdje istražuje kolektivne kustoske prakse u postjugoslavenskom kontekstu, te je doktorandica društvene antropologije na Sveučilištu u Zürichu u okviru projekta Interventne umjetnosti. Autorica je i producentica na više projekata te osnivačica platforme Sve su to vještice, koja od 2015. funkcionira kao autoetnografski i feministički projekt s velikim dosegom u zemljama bivše Jugoslavije i dijaspori.

Prije akademskog rada bila je aktivna u digitalnim medijima, međunarodnim institucijama i suvremenoj umjetnosti, surađujući na projektima poput samostalne izložbe Selme Selman u Umjetničkoj galeriji BiH i projekta Cease Šejle Kamerić na 60. Venecijanskom bijenalu. Od 2014. do 2025. bila je članica Udruženja za kulturu i umjetnost Crvena.

Intervju s Hanom Ćurak koji je za Kulturpunkt vodila Paula Ćaćić pročitajte ovdje.