Akcija se sastoji od nekoliko dijelova: die-in performansa, kojim će simbolički prikazati “mrtva tijela” poginulih osoba, javnog čitanja proglasa i popisa osoba koje su izgubile život u Sredozemnom moru te dijeljenja informativnih letaka prolaznicima. Kako bi se skrenulo pozornost na tisuće migranata koje stradavaju na stupovima demokracije i slobode Europske unije, u subotu će se poslati proglas hrvatskim eurozastupnicima koji imaju direktni utjecaj na kreiranje EU politika i rješavanje ove neviđene krize. 

Cilj ove akcije je upozoriti osobe odgovorne za za donošenje odluka u Europskom parlamentu na posljedice politika koje provode te upoznati javnost s onime što se događa u našoj neposrednoj blizini, na Sredozemnom moru, na čijim obalama i Hrvati provode svoje godišnje odmore. 

Prosvjed će biti održan u subotu, 20. lipnja, na Trgu Europe u Zagrebu, s početkom u 10 sati.

Piše: Tatjana Tomić

Potrebno je uvijek iznova objašnjavati što antifašizam kao pojam znači, u svojem najširem i najužem smislu. Tome je svjedočio jedanaesti pulski Antifa Festival udruge Monte Paradiso koji je održan 15. i 16. studenoga u prostorima udruge. Kad je 2004. godine dvoje klinaca napadnuto noževima ispred Društvenog centra Rojc, organiziran je odlično podržan mimohod građana protiv svake vrste nasilja. Danas, deset godina kasnije, nasilje se sakrilo u takozvane festivale demokracije, a govor mržnje obukao u afirmativnu ambalažu. Antifa Festival preuzeo je posljednjih godina koncept u kojem se na edukativnoj i glazbenoj fronti razokriva represija društva u kojemu živimo i među rijetkim je mjestima u Istri u kojima se o toj represiji otvoreno razgovara.

Edukativni dio festivala, većinom preuzet od Antifašističkih dana, projekta udruge Škatula iz Rijeke koji se provodi u suradnji s mrežom Clubture, sastojao se od predstavljanja projekta Naslijeđe borbe, predavanja o antifašizmu u postjugoslavenskom filmu, tribine o jačanju desnice i desničarskih političarki, te predstavljanja zagrebačkih White angelsa i Mreže antifašistkinja Zagreb.  

Projekt Naslijeđe borbe udruga KA-Matrix iz Karlovca, Škatule iz Rijeke, Info-zone/KUM-a iz Splita i Monte Paradisa, koji se također provodi u suradnji s Clubtureom, uz izložbu fotografija spomeničke baštine antifašističke borbe, predstavio je Denis Mikšić. Projekt je nazvao spojem potrebe propitivanja naslijeđa antifašističke borbe i odnosa spram spomeničke baštine te pokušaja da se spomenici ponovno počnu koristiti kao javni prostori što su nekada i bili. S obzirom na to da je do 1990-ih u Hrvatskoj postojalo više od 6000 spomenika, a da ih je do 2000-ih devastirano više od 3500, ne iznenađuje da se uz udruge nezavisne kulture u projekt uključio i značajan broj stručnjaka koji rade ili surađuju u nizu relevatnih institucija (Hrvatski muzej arhitekture, Muzej za umjetnost i obrt), konzervatorskih odjela, kustosa, kao i članovi Saveza antifašističkih boraca. Izrazit interes za spomenike dolazi i izvan zemlje, iz zemalja regije, Europe i šire.

Naslijeđe borbe odvijalo se u tri faze, kroz radionice fotografiranja spomenika i postavljanja dokumentiranog materijala na Internet, okrugle stolove i prezentacije na izložbama. Organizatorima je ubrzo postalo jasno da je otvaranjem teme mjesta sjećanja na antifašističku borbu dotaknuta neuralgična točka hrvatskog društva u kojoj se spajaju nemali ponos na tekovine antifašizma, radikalne strategije zatiranja istih i briga za očuvanje arhitekturalnih bisera kao što je devastirani spomenik Vojina Bakića na Petrovoj gori. Često pitanje postavljeno u razgovorima sa stručnjacima i aktivistima bilo je “što sa spomenicima?”. Primjer jednog od značajnijih jest Spomenik antifašističke borbe u centru Karlovca, rad autora Vanje Radauša i arhitekta Drage Iblera čija je plastika u bronci nestala 1990-ih. Jedan od ponuđenih odgovora bio je da ostane takav kakav jest jer je i sam devastacijom postao po drugi put “svjedokom vremena”. 

Jedan od ciljeva projekta izrada je online registra trenutnog stanja spomeničke baštine u tri grada i županije u kojima su održane fotoradionice, u Karlovcu, Rijeci i Puli, putem Google Mape. Početna ideja spajanja umjetnika, aktivista i stručnjaka mogla bi prerasti u ozbiljan posao kad bi se u projekt uključile i ostale županije, pa čak i zemlje regije. “U planu je formiranje šire platforme koja će okupljati udruge koje se bave pitanjima kao što su redefiniranje ljevice i desnice u suvremenom društvu, antifašizam danas, umjetnička, javna i povijesna revalorizacija spomenika antifašizma i nezavisna kulturna produkcija. Platforma će se iz više aspekata baviti korištenjem javnih spomeničkih prostora, počevši od dokumentacije, zagovaranja zaštite i uređenja, te prenamjene u kulturne i društvene objekte”, rekao je Mikšić.

Predavanje o antifašizmu u postjugoslavenskom filmu postavilo je pitanje bi li nam antifašističke teme pomogle u suočavanju s prošlošću. Damir Batarelo iz udruge Škatula, kroatist Saša Stanić i filmski kritičar Dragan Rubeša ustvrdili su da politički korektno korištenje tema iz Drugog svjetskog rata praktički ne postoji, osim na marginaliziranim mjestima amaterskog filma, poput filma Igora Šaponje Šjora Rina Smajla. Spomenut je i dokumentarni film Gorana Devića Sretna zemlja iz 2008. u kojem se, zaključeno je na tribini, ide do izjednačavanja antifašista i ustaša kao ideoloških dogmi na istoj ravni, gdje se zaboravlja da iz ustiju jednih konstantno izlazi društveno tolerirarni govor mržnje. Na taj se način izlažemo zlu pod izlikom da omogućujemo objema stranama da se čuju. I dok je u Italiji antifašistički film vrlo isplativ i označava uspješno suočavanje s traumama, američka se filmografija diči političkom korektnošću, poput Eastwoodovih Zastava naših očeva i Pisama s Iwo Jime. U hrvatskom se filmu antifašizam može naći u tragovima, i to shvaćen u širem smislu, kao kod Matanićevih Finih mrtvih djevojaka ili Schmidtovih Metastaza, istaknuto je na tribini. 

O političarkama na desnici bilo je riječi na tribini pod nazivom Žene protiv žena, organiziranoj u kontekstu recentnog vala revitalizacije desničarkog diskursa u kojem su Željka Markić, Ruža Tomašić i Kristina Ćurković postale predstavnice “muške” politike ekstremne desnice. Suprotno očekivanjima da bi se žene političarke trebale baviti progresivnim temama i zaštitom ženskih prava zbog medijske i političke istrošenosti muških figura, ove su žene isplivale na površinu hrvatskog političkog i javnog života sa zahtjevima potpuno suprotnim težnjama feminizma. Kolika je ironija da se upravo žene kojima je feminizam omogućio ulazak u politiku sada bore protiv njega, istaknuli su Damir Baterelo, kulturologinja Dunja Matić (udruga Kombinat) i Mirna Ravnić iz udruge Druga Rijeka. Kada Ruža Tomašić u Europskom parlamentu glasa protiv zahtjeva da se ženama zajamči jednaka plaća te protiv zabrane otpuštanja tijekom porodiljnog dopusta jer u tim zahtjevima prepoznaje “rodnu ideologiju i podmetanje prava na pobačaj” ili kada Željka Markić obrazlaže zašto brak nije za homoseksualce jer “zna se što je brak”, a što “opasan stil života”, što je točno na snazi? Diskurs govora desnice postaje afirmativan, nije protiv nečega već za nešto, i to za obranu ugroženog nacionalnog identiteta od bilo koje vrste fiktivnog neprijatelja, bilo koje vrste različitosti u koju je moguće uprijeti prstom. Dokle god ljudi pritisnuti kaosom otkaza i ekonomskom nesigurnošću nemaju vremena za kritičko promišljanje društvenih procesa, ovakav će govor nastojati još više ideološki polarizirati društvo. “S takvom vrstom govora jednostavno nije moguće održavati dijalog”, rekle su Matić i Ravnić, zaključivši da će hrvatsko društvo u klimi revitalizacije desnice morati pričekati da se generacijski potroše frustracije nagomilane od Domovinskog rata.

Drugačije strategije otpora ponudili su navijači NK Zagreb White angels koji su na navijačku scenu donijeli antifaštička, antirasistička i antihomofobna uvjerenja. Svojim akcijama u Zagrebu otvaraju mjesto za novo promišljanje i podržavanje nogometa, direktnu demokraciju koriste kao način donošenja odluka unutar svoje udruge, u svom se radu suočavaju s kapitalizmom i klijentelizmom unutar uprava nogometnih klubova, kao i nacionalizmom, fašizmom i rasizmom na domaćim stadionima. Jednom tjedno igraju nogomet s azilantima smještenima u Dugavama, s njima putuju na turnire i organiziraju godišnji malonogometni turnir. Zlatko Nikolić iz Bijelih anđela kratko je predstavio i rad Mreže antifašistkinja Zagreb najavivši i nadolazeći Marš solidarnosti, 22. studenog u Zagrebu.

U glazbenom dijelu festivala koji je uobičajeno bolje posjećen, u klubu Monte Paradisa nastupili su Summoning morbid head (Rijeka), Left to starve (Karlovac/Duga Resa), Bosonogo djetinjstvo (Zadar), Reanimacija (Pula), Shin (Zagreb) i Jaded (Zagreb). Antifa Festival završio je videoprojekcijom u ime sjećanja na ubijenog Vanju Khutorskoja Kostoloma, legendu moskovske antifašističke pankerske scene, kojeg su nakon par neuspjelih pokušaja ubojstva, skinheadi nacisti ubili pištoljem, pucajući mu u leđa. Kako nasilje nije samo ono očito, mada ga njegove žrtve čine vidljivijim, tako stalno treba ponavljati što je antifašizam, što on za nas znači i na kojim idejama počiva. Tako bi se moglo razotkriti i svo ono simboličko nasilje u kojemu se davimo u ovoj zadnjoj, ali ne i posljednjoj krizi.