Šesto izdanje festivala bit će održano od četvrtka 29. svibnja do nedjelje 1. lipnja, a program će se odvijati na nekoliko lokacija u centru grada. Uz pomno odabrane predstave i osmišljene popratne sadržaje poput izložbe, projekcije filmova, festivalskog partija i kritičkog parkoura, i ove godine puno pažnje je posvećeno edukativnom dijelu programa, za profesionalne umjetnike i amaterske plesače, koji će početi i prije samog festivala. 

U subotu 24. svibnja, u sklopu MOP 3 – festivala multimedije, oblikovanja i primjene, jedna od najeminentnijih hrvatskih izvedbenih skupina BADco., postavit će svoj Whatever Dance Toolbox (WDT). Riječ je o skupu softverskih alata za analizu i razvoj plesa i pokreta. “WDT je svojevrsno interaktivno ogledalo koje je korisno u plesnom studiju, ali i u svakodnevnom, laičkom bavljenju plesom. Softver se koristi kao poveznica između kamere koja snima pokret u stvarnom vremenu, kompjutora i projektora, a plesač tijekom probe može manipulirati sliku pokreta i time dobiti “ogledalo” koje sugerira moguće kvalitete pokreta koje on sam svojim kretanjem još de facto nije proizveo“, objašnjavaju iz BadCo. WDT će biti postavljen u atriju Starog grada te će se svi zainteresirani moći okušati u njemu i analizirati svoje plesne pokrete.

U ponedjeljak 26. svibnja, započet će Koreografski laboratorij – Kako kreirati za mladu publiku, a trajat će sedam dana. Uz mentorstvo iskusnog i međunarodno poznatog belgijskog koreografa, plesača i glazbenika Hendrika Lebona, u istraživačkom laboratoriju profesionalnim koreografima, redateljima, autorima i plesačima omogućuje se da iskušaju svoje ideje u dvorani i izravno s mladom publikom, uključujući je u proces rada. Kroz ovaj prvi iskorak, želja organizatora je okupiti hrvatske koreografske i izvođačke snage u svrhu stvaranja poola umjetnika koje će uključiti u programe EU projekta Next Tracks, a koji kreće u provedbu već ove jeseni. Spomenuti projekt europske mreže Fresh Tracks Europe bavi se kreiranjem plesnih sadržaja za mladu publiku i s mladima. Laboratorij će trajati šest dana, sudjelovanje je besplatno, a prijave se primaju do 15. svibnja.  

Tijekom samog festivala, Lili M. Rampre iz Slovenije vodit će radionicu suvremenih plesnih tehnika za početnike. Radionica će se temeljiti na tehnici opuštanja, tranzicijama u pod i sa njega, putovanjem kroz prostor, koncentrirajući se na upravljanje središtem tijela kako bi ostatak bio efikasan, brz i slobodan u odabiru kretanja. Druga polovica sata bavit će se traženjem prostora za improvizaciju u našim dnevnim aktivnostima te korištenjem toga u vidu oplemenjivanja plesnih vještina. Radionica će trajati od 29. svibnja do 1. lipnja – u četvrtak i petak od 17 do 19 sati, a za vikend od 16 do 18 sati. Cijena četverodnevne radionice je 200 kuna, a prijaviti se možete do 20. svibnja. 

Za prijave kao i za sve upite vezane uz edukativne programe možete se javiti na adresu elektorničke pošte.

Izvor: VRUM

WDT radi na Ubuntu GNU/Linux operativnom sistemu i dolazi instaliran na Live-CD-u koji je moguće pokrenuti bez instalacije na svim računalima s optičkim diskom. Image CD-a može se besplatno skinuti s mrežnih stranica BADco.-a. WDT je jedinstveni alat u svijetu i danas je u primjeni na priznatim plesnim studijima u Berlinu, Helsinkiju, Londonu, Anhremu, Madridu, Stockholmu i Kopenhagenu.

Prilikom nastupa na 54. Venecijanskom bijenalu, najznačajnijoj smotri suvremene umjetnosti na svijetu, BADco. je nastavio suradnju s Danielom Turingom razvivši drugo programsko rješenje, tehnološki sustav za algoritamsku video montažu uživo ALVES (Algorythmic Live Video Editing System). ALVES se sastoji od mreže 6 superjeftinih PC konfiguracija koji uživo snima snimke s 6 video kamera, pohranjuje ih u jedinstvenu video bazu, transformira ih i algoritamski montira te prikazuje na 5 monitora kada kretanje publike u prostoru pokrene neki od triggera. 

ALVES je baziran na GNU/Linuxu i koristi distribuiranu snagu relativno slabih računala ukupne cijene ispod 12 000 kuna kako bi postigao kompleksnu manipulaciju slike za kakvu je inače potrebna iznimno skupa televizijska studijska montaža. BADco. je sustav koristio u svojim izložbenim instalacijama, kazališnim predstavama, a ima ga namjeru i dovesti do razine softverskog paketa kako bi mogao ući u primjenu u radu dugih umjetnika.

ALVES softverski paket razvija se u okviru međunarodnog projekta Labo 21 koji je financiran od strane Europske unije. U projektu razvoja računalnih tehnologija za primjenu u suvremenom kazalištu i plesu, uz BADco. sudjeluju velike europske plesne institucije i koreografi poput Jana Fabrea, Waynea McGregora i Emia Greca te organizacija Motion Bank Williama Forsythea.

Detaljnije o korištenju tehnologije u plesu možete saznati ako posjetite program predavanja i prezentacija Eksplodirani prikazi koreografije koji će se 5. i 7. prosinca održati u klubu za net.kulturu MaMa, a gdje ćete moći susresti navedene suradnike projekta. Također, ako između 4. i 8. prosinca posjetite izložbenu instalaciju Strgane izvedbe u Galeriji Nova možete vidjeti susret računalnog sustava ALVES s kultnom plesnom predstavom Fleshdance kolektiva BADco.

Izvor: BADco.

BADco. će u Zagrebačkom plesnom centru voditi kreativni laboratorij uz korištenje alatke Whatever Dance Toolbox. Taj je softver rezultat dugogodišnje suradnje BADco.-a i Daniela Turinga, njemačkog umjetnika i dizajnera sučelja, a zrcali njihovo zajedničko zanimanje za interakciju plesača i kompjutera i koreografsko promišljanje.

Whatever Dance Toolbox set je softverskih alata dizajniranih radi analize i razvoja plesa i pokreta. Šest alata uključenih u program mogu pomoći plesačima i koreografima da osmisle, razvijaju i uvježbavaju ples te također mogu biti korišteni pri edukaciji ili istraživanju pokreta neprofesionalnih plesača. Koristeći Whatever Dance Toolbox plesači mogu manipulirati vlastitom slikom pokreta i raditi uz ”aktivno zrcalo” čije vrijednosti ne mogu postići sami. Tijelo je postavljeno u različite odnose prema okolini, koja, zauzvrat, određuje i mijenja ekspresivnost tijela. Alati koriste vizualnu analizu, zadatke i vremenski manipuliranu reprodukciju uhvaćenih slika kako bi plesačima i koreografima omogućili proučavanje i mnogostrukost njihovih pokreta i kompozicija. Faktor stroja proizvodi organizaciju koreografskih elemenata koju ostale koreografske metodologije ne mogu proizvesti. Ovaj softver možete besplatno skinuti na stranicama BADco-a ili ga naručiti poštom pa uz njega dobiti i detaljne upute za korištenje.

U fokusu je zagrebačke rezidencije ples i interakcija s novim tehnologijama, a uključuje i kreativan laboratorij koji će voditi Andrea Božić (Hrvatska/Nizozemska) i Julia Willms (Njemačka). U ponedjeljak, 4. veljače s početkom u 14 sati, u Zagrebačkom plesnom centru BADco. će održati javnu prezentaciju koreografskog programa Whatever Dance Toolbox.

KP / BADco.

Izvor: BADco.

Nakon zagrebačke promocije softvera, članovi kolektiva Nikolina Pristaš i Tomislav Medak održat će prezentaciju softvera kroz trodnevnu radionicu u sklopu događanja Motion Bank Workshop No.1 u Frankfurt LAB-u od 26. do 28. travnja. Prva u nizu radionica u organizaciji Motion Bank ima naglasak na alatkama i sistemima bilježenja, notacije, kreacije i dokumentiranja plesa. 

Whatever Dance Toolbox može se besplatno skinuti ovdje ili naručiti na CD-u uz tiskani priručnik na engleskom jeziku Whatever Dance Toolbox – Manual koji sadrži sve upute i detaljne informcije o korištenju alatki, a dostupan je za preuzimanje ovdje. Digitalno izdanje priručnika ne sadrži metodološke vježbe iz tiskanog izdanja, koje su proizvod dugogodišnjeg rada BADco. s alatkama, no kako su alatke intuitivne korisnici mogu lako razraditi vlastite vježbe.

Tiskano izdanje može se naručiti putem maila, a košta 220 kuna za pojedince i 440 za institucije (poštarina nije uključena u cijenu).

U petak, 1. travnja u 20 sati na programu je nedavno praizvedenu predstavu BADco. Poluinterpretacije. Ulaz na sva događanja je besplatan.

Raspored događanja:

petak, 1. travnja

18:30 – 20:00 Otvorenje instalacija (uz stručnu demonstraciju):

Synchronous Objects predstavlja suautorica Norah Zuniga Shaw

Whatever Dance Toolbox predstavljaju autori BADco.

20:00 BADco.: Poluinterpretacije – Ili kako objasniti suvremeni  ples nemrtvom zecu (ulaz besplatan)

subota, 2. i nedjelja, 3. travnja

17:00 – 19:00 Instalacije (uz stručnu demonstraciju):

Synchronous Objects & Whatever Dance Toolbox

Paralelno s izložbom održat će se stručni simpozij i radionice, a više informacija potražite ovdje.

Synchronous Objects je projekt vizualizacije koreografije kojim se na nove načine prikazuje fizičko promišljanje Williama Forsythea. Polazeći od proslavljene Forsytheove koreografije One Flat Thing, reproduced (praizvedena 2000. u Frankfurtu) projekt otkriva isprepletene sustave organizacije plesa kroz animacije, interaktivne alatke i druge vizualne interpretacije. William Forsythe, Norah Zuniga Shaw i Maria Palazzi kreirali su ovaj projekt u suradnji s istraživačkim timom (iz područja računarstva, filozofije, dizajna, plesa, geografije, statistike i arhitekture) na Advanced Computing Center for the Arts and Design pri Sveučilištu u Ohiu (SAD). U Zagrebu će suautorica Norah Zuniga Shaw predstaviti instalaciju koja Vas poziva da se upustite u kreativni radni prostor kako ispitivanja koreografskih ideja: dublje upoznali projekt na interaktivnim računalnim kioscima, pogledali izabrane HD animacije i raspoznali obrasce transformacija, nacrtali vlastite partiture pokreta ili uronili u višekanalno zvukovno isksutvo plesa.

Od plesa preko podataka do objekata proces nastanka projekta Synchronous Objects obuhvaćao je opsežan rad s Williamom Forsytheom i plesačima The Forsythe Company kako bi se sistematično i stravaralački analizirao materijal i sustavi razmjene koji tvore koreografiju One Flat Thing, reproduced. Ti sustavi (cuing, poravnanja, tematski materijali) kvantificirani su kroz prikupljanje podataka i onda transformirani u seriju objekata – sinkronih objekata – koji su usklađeni kako bi ispitali koreografske strukture, razotkrili i komunicirali njihove obrasce i kreirali polje paralelnih virtualnih manifestacija djela.

Od izlaska projekta u travnju 2009. više od 30.000 ljudi iz Sjedinjenih Američkih Država, Njemačke, Japana i drugih zemalja pristupili su internetskim stranicama projekta na http://synchronousobjects.osu.edu/ i počeli ga koristiti kao nadahnuće za nove likovne ili koreografske porjekte te kao dinamične pedagoške alatke na polju povijesti plesa, plesne kompozicije, arhitekture i geografije. 

***

Algoritamske refleksije koreografije: od koreografije do softvera i natrag je međunarodno četverodnevno događanje koje će predstaviti najnovije pristupe u primjeni softverskih alatki u koreografskom radu. Simpozij, radionice i instalacije okupit će umjetnike, tehnološke stručnjake, pedagoge i znanstvenike koji će predstaviti načine kako takvi tehnološki alati mogu pomoći u razvoju, dokumentiranju i podučavanju koreografije te što su estetski učinci njihove primjene. U događanju će, između ostalih, sudjelovati stručnjaci i umjetnici koji rade na alatkama The Forsythe Company, Emio Greco | PC, Deborah Hay Company, BADco., Ventura Dance Company i drugih plesno-kazališnih trupa.

Povod simpoziju je objavljivanje softverskog alata Whatever Dance Toolbox koji je nastao iz suradnje BADco. i njemačkog softveraša Daniela Turinga.

U događanju će, između ostalih, sudjelovati stručnjaci i umjetnici koji rade na alatkama The Forsythe Company, Emio Greco | PC, Deborah Hay Company, BADco., Ventura Dance Company i drugih plesno-kazališnih grupa.

Povod simpoziju je objavljivanje softverskog alata Whatever Dance Toolbox koji je nastao iz suradnje BADco. i njemačkog softveraša Daniela Turinga. Nakon jednodnevnog simpozija uslijedit će tri dana radionica i prezentacija instalacija Synchronous Objects, koju su kreirali The Forsythe Company i ACCAD, pod vodstvom Norah Zunige Shaw, i Whatever Dance Toolbox pod vodstvom koreografa BADco.

Algoritamske refleksije koreografije: od koreografije do softvera i natrag dio je projekta LABO21 – europske platforme za interdisciplinarna istraživanja o umjetničkim metodologijama, partnerskog projekta kojeg vode BADco. (Zagreb), BUDA Arts Center

iz Kortrijka, Laboratorium iz Antwerpena i University of Circus and Dance iz Stockholma.

Događanje će se održati u partnerstvu sa Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade – POGON.

Izvor: BADco.

Izvor: POGON / Foto: BADco., Whatever Dance Toolbox

KP: Kako, kada i zašto nastaje BADco.?

N.P.: BADco. nastaje 2000. godine kad se četvero ljudi okuplja oko projekta Ispovijedi u Teatru &TD. Bili smo to Pravdan Devlahović, Ivana Sajko, Goran Sergej Pristaš i ja. Osnovno je bilo da smo shvatili da možemo jako dobro raditi zajedno i da u estetskom pogledu imamo puno zajedničkih interesa. Kao grupa od dvoje plesača, budućih koreografa, i dvoje dramaturga, bili smo dosta neobična kombinacija za tadašnju hrvatsku scenu. Naša prva zajednička predstava Čovjek. Stolac nastaje kao posljedica i nastavak suradnje započete Ispovijedima, gdje smo se prvi puta susreli i s umjetnikom čiji nas je rad jako intrigirao, iako je u to vrijeme bio potpuno marginaliziran – Damirom Bartolom Indošem. Ta predstava pomalo buntovnog štiha funkcionirala je kao manifest BADco. Bila je to prva predstava u hrvatskom plesu napravljena bez glazbenog ili dramskog predloška, kao plesna varijacija Indoševog umjetničkog performansa Čovjek-Stolica iz 1981. godine. Već tada nam je bilo bitno pokazati da ples i koreografija mogu nastati ne samo temeljem glazbenog ili narativnog predloška, nego i na temelju sasvim drugačijih sadržaja. Kada je nastao, Indošev performans bio je pobuna, izraz neslaganja sa svojim kolegama iz Kugla glumišta oko određenih političkih i estetskih odluka grupe na projektu na kojem su radili. O samom performansu, kasnije izvedenom i u Beogradu, nema posebne pisane bilješke, ostao je zabilježen tek kao natuknica u povijesti Kugla glumišta i, što je najvažnije, u Indoševom tijelu. No autor u njemu na potpuno nov način postavlja odnos između objekta i tijela, a već to je za nas bio dovoljan razlog da se taj čin afirmira i pokuša prevesti u polje suvremenog plesa. Bitno je dakle da je grupa nastala zauzevši već u startu novi stav spram estetskih i političkih sadržaja koji su do tada postojali u suvremenom plesu. To je ujedno i pozicija koju smo zadržali u cjelokupnom djelovanju. Kad smo povodom jubileja radili rekapitulaciju, shvatili smo da se dosta tih estetskih postulata ponavlja, kao i to da se neki naši primarni interesi provlače kroz sve predstave – pri čemu postaju sve kompleksniji i ulaze u druge tematske i izvedbene sklopove, no svejedno ostaju vrlo jasno izraženi. A za to su svakako zaslužni i ljudi koji su se s vremenom pridruživali skupini, prvo Tomislav Medak, zatim Ana Kreitmeyer i Ivana Ivković, a naposlijetku Zrinka Užbinec te Lovro Rumiha.

I.I.: Mislim da nije slučajnost da upravo sada slavimo deset godina BADco., jednako kao što nije slučajno da isti jubilej slave i neke druge organizacije ili manifestacije s područja suvremenog plesa kao EkS-scena, ili Platforma mladih koreografa. Upravo su Nikolina Pristaš, Pravdan Devlahović te, u to vrijeme i Aleksandra Janeva sa triptihom koreografija 2tri4 iz 2001. godine otvorili vrata praksi da kao koreografi mogu raditi i mladi umjetnici, a ne samo oni prisutni na sceni već godinama.

KP: Koji se dakle procesi i ideje javljaju na sceni suvremenog plesa u vremenu o kojem govorite?

N.P.: Uz spomenutu činjenicu da se na sceni pojavljuju mladi ljudi s novim idejama, samostalno se okupljaju koreografi i plesači, prvo radi razmjene informacija i treninga, a potom i zbog radionica pa onda i koprodukcijskih projekata. Sve je to bio rezultat procesa sazrijevanja scene suvremenog plesa koja se događa upravo u to vrijeme. Također, nije slučajnost da se to dešava u vrijeme dok je kazališna scena prilično uspavana. Činjenica da je došlo do stagnacije u suvremenom teatru, da je izgubio političku relevantnost koja ga je odlikovala recimo u zlatno doba ’70-ih i ’80-ih urodila je potrebom da se taj kreativni zastoj nadoknadi na drugačiji način. Možemo reći da smo, unatoč dojmu vječne marginalne pozicije, sudjelovali u stvaranju određene umjetničke i kulturne atmosfere.

I.I.: Nije nevažno da su, od prve tri koreografije BADco. dvije dobile inozemne nagrade. To zasigurno nije prošlo nezamijećeno među ljudima koji su u to doba odlučili napraviti prvu vlastitu koreografiju. Sigurno je da je to bio poticaj za scenu, ljudi su shvatili da možda mogu ponuditi svoj rad izvan Hrvatske, da nisu osuđeni samo na prostor u kojem je tada bilo vrlo teško, a niti danas nije baš jednostavno, prezentirati suvremeni ples.

1 siromašan i jedna 0

KP: Kad govorimo o umjetničkim principima i praksama koje su obilježile BADco., što biste još mogli izdvojiti?

N.P.: Dio svakog našeg kreativnog procesa su razgovori o uvjetima gledanja, o tome kako se konstruira gledateljev pogled. Tako su se naše predstave, ovisno o tematici, ili jako približavale gledatelju (primjerice: Čovjek.Stolac, Rebro kao zeleni zidovi, memories are made of this…, Izvedbene bilješke, …) ili nestajale gledatelju pred očima (Deleted Messages) ili ga stavljale u situaciju da sam bira, montira koreografiju (Fleshdance) ili ga postavljale u poziciju sa strane (1 siromašan i jedna 0, Poluinterpretacije ili kako objasniti suvremeni ples nemrtvom zecu).
Naše predstave ne pozivaju ljude da se uživljavaju u situacije na sceni, ne funkcioniraju po principu potpunog razumijevanja i identifikacije, već radije postavljaju gledatelja pred određeni politički ili kreativni problem. Želimo pozvati publiku da zajedno s nama razmišlja o onome što predstava stavlja pred njega, a to je uvijek nešto kompleksno. Gledanje je kreativan čin, to je rad kojeg gledatelj obavlja i rad kojim on proizvodi vrijednost. Taj rad je bitan, on je smisao teatra.

KP: Je li vam cilj proizvesti u gledatelja određenu dozu produktivne konfuzije?

N.P.: Produktivna konfuzija je dobrodošla. U nedavnom intervjuu jedna novinarka nam je rekla kako za naše predstave vlada fama da su nerazumljive, da su daleke gledatelju, da su teorijske. No, u razgovoru s ljudima koji nisu opterećeni potrebom da imaju profesionalno mišljenje o našem radu često otkrivamo da naša publika jako puno toga razumije, na puno toga pozitivno reagira, te da im je vrlo jasno što je posrijedi. I nama samima je ponekad nemoguće odgovoriti na pitanje: “O čemu se radi?” u jednoj rečenici. Te predstave dovode u polje teatra teme koje nisu nužno spojive u svakodnevnoj logici sagledavanja stvari, ali su spojive u umjetničkoj konstrukciji.

Imali smo prilike pokazati svoje radove u sredinama gdje su se ljudi po prvi puta susretali sa suvremenim kazalištem i tada bismo zapravo puno naučili o tome kako te predstave funkcioniraju. Često nam upravo takvi gledatelj otkriju kako stvar zaista djeluje. Nadalje, uvijek su nas zanimale teme koje nisu lako prevodive u plesni kod, u koreografski jezik. Neke od tih tema su teme radništva, povijesti filma, brisanih poruka, karantena, sjećanja i zaborava… Možemo reći da je rodno mjesto naših radova upravo ta točka sudara tema koje nisu plesu lako prispodobive.

Još jedna važna karakteristika je suradnički pristup radu, među nama ne postoji jedan autor koji daje obilježje cijeloj skupini. Tu raznolikost autorskih rukopisa je donekle moguće sagledati kronološki, pa reći da su u ponekim predstavama vidljiviji autorski rukopisi nekih od nas. No jednako je tako prisutna ta isprepletenost koja je posljedica grupne dinamike. Za same je predstave nebitno što je čiji proizvod. Zbog produkcijskih i privatnih razloga organizirali smo rad na način da možemo pri planiranju sezone pojedine osobe više ili manje “isturiti”, ali uvijek smo svi uključeni. Takav su nam pristup omogućila i sredstva Europske zajednice.

I.I.: Prva dva projekta na kojima sam se ja 2004. godine uključila u BADco. (Deleted Messages i Fleshdance) već su bila dobila određena međunarodna sredstva, i to je omogućilo situaciju relativnog autorskog komfora kojeg na žalost nema puno umjetnika na našoj sceni. A to je komfor, odnosno privilegija kolektivnog rada. Za nas je pitanje odabira ustrajanje u tome da osiguramo sredstva kako bismo svi mogli sudjelovati, ali ne samo to, nego i kako bismo omogućili uvjete za suradnju s ljudima izvan našeg najužeg kolektiva. Na projektima tako redovito surađujemo s kompozitorima, dizajnerima svjetla, likovnim umjetnicima, programerima… Uvijek nam je misija stvoriti situaciju održivosti, premda danas ne još i potpune samoodrživosti. Svi mi uz BADco. radimo još ponešto. To govori o nama kao individuama, odnosno našoj motivaciji, jer ne činimo ovo kako bismo osigurali egzistenciju, nego dolazimo zbog nekih kreativnih interesa, donoseći sa sobom određeno znanje, vještine i iskustvo. Redovito naglašavam da ono što radimo uz BADco. često za nas predstavlja veliki izvor stvaralačkih mogućnosti te se mozaično slaže s onim što radimo zajedno.

Deleted Messages

KP: Možemo li dakle govoriti o svojevrsnoj ravnoteži koju održavate s jedne strane čuvanjem distance prema gledatelju, a s druge pak autorskom i kreativnom otvorenošću?

I.I.: S obzirom da se naši radovi jednostavno ne razotkrivaju gledatelju, da se ne “odmotavaju” pred njim na način na koji je možda navikao, netko može imati dojam da mi kao kolektiv nedovoljno pristupačni. Ali mi kao grupa uvijek smo nastojali maksimalno otvoriti svoj rad prema van, otvarajući se prema društvu na vrlo neposredan način; bilo kroz radionice, prezentacije ili neke druge formate. Svi mi koji smo se pridružili grupi nešto kasnije ušli smo jer smo osjetili tu otvorenost – recimo ja sam upoznala Nikolinu intervjuirajući je za časopis Frakcija, Zrinka je sudjelovala na radionici, i tako dalje. Ali važno je istaknuti kako otvorenost nije slučajan odabir nego nešto što je inherentno našem stvaralačkom pristupu.

Uz naš se rad često javlja riječ teorija, ili pak otvaraju pitanja teorijskih referenci, ali uz to kompleksno polje koje je doista integralni dio našeg djelovanja, tu je redovito i praktičan rad u dvorani, sa zajedničkim čitanjem, konkretnim razvojem koreografije i vrlo postepenim razvojem dramaturške linije. Mi pritom trebamo feedback izvana kako bismo mogli ići dalje. To nam je motivacija, jer nikada ne ponavljamo model rada od prethodnog projekta. Stoga nije samo važno pronaći sustav referenci, nego nalaženje nekog svježeg spleta motivacija pa i novog modela ophođenja s materijalom. Uvijek nastojimo razmišljati o koreografiji i dramaturgiji kao o vrlo kompleksnim operacijama koje zadiru u socijalno tkivo, a za to je, dakako, imperativ upravo otvorenost.

KP: No, pitanje kolektivnog autorstva uvijek ima pomalo mitski prizvuk i povlači za sobom niz nedoumica… Kako vi pristupate tom problemu, konkretno, kako izgleda proces kolektivnog rada?

N.P.: To zaista ovisi od projekta do projekta. Prva stepenica je vezana uz direktne interese za određene teme – netko predloži neku temu koju zatim zajedno prodiskutiramo. Zatim kreće proces rada u kojem sudjelujemo tako da najveći doprinos dajemo kroz ono u čemu najbolje “plivamo”, za što smo školovani. Neke stvari nekima idu bolje nego neke druge – i to ne negiramo. Međutim, u procesu se znamo izmjenjivati u funkcijama. Pravdan, Ana, Zrinka i ja ćemo vjerojatnije donijeti koreografsko ili plesačko rješenje ili prijedlog, dok će politički, povijesni moment vjerojatnije donijeti Tomislav, Sergej ili Ivana. Ali tijekom rada na predstavi svi čitamo i radimo na tome kako ono što nas zanima prevesti u polje plesa, odnosno kazališta. Uvijek prvo odradimo određeni posao apstrahiranja ne bismo li mogli derivirati postupke, operacije koje nas zanimaju te ne bismo li mogli krenuti u proces prevođenja u kazališni jezik. Ključan je dakle taj proces kolektivnog pregovaranja, u kojem u idealnim uvjetima svatko nastoji istupiti iz područja vlastite ekspertize i razmišljati na drugi način od onog na koji je navikao. Dobro je to što uvijek u jednom trenutku iz objektivnih razloga moramo završiti s radom na predstavi jer naši su procesi ekstenzivni i u protivnom bi imali tendenciju da se rastegnu u beskonačnost.

memories are made of this

I.I.: Uvijek ima prostora za još neku ideju pa se projekti nastavljaju razvijati i nakon premijernog prikazivanja, transformirajući se bez prestanka. Ali da se nadovežem; svi se mi uz neke druge interese danas primarno ovim radom, zato što trebamo određeni izazov u životu. To se onda vidi i kroz hrabrost da se istupi iz udobnosti svog polja rada. Imamo tako dramaturge koji su izvođači, koreografe koji pišu tekst predstave, tehnički vode predstavu… Možda se to najbolje vidi u predstavi 1 siromašan i jedna 0, gdje je bilo važno da svi koji su radili na predstavi budu i na pozornici jer smo se bavili pitanjima kolektivnog rada, zajedništva i nekim društvenim pitanjima. Ja u tom momentu nisam imala nikakvo iskustvo scenskog nastupa, a nastupala sam s Nikolinom koja je već godinama na sceni. Kroz formu djela ispoljava se i način na koji surađujemo, to je u komadima vrlo vidljivo – rastvaramo ih tako da nestaju sve scenske iluzije; da se vidi tko govori u “off-u”, odakle dolaze projekcije, gdje se svjetla pale…

N.P.: Ukratko, ostaju vidljivi svi mehanizmi teatarskog rada.

KP: Vrlo zanimljivo je pitanje suradnje s umjetnicima i drugim suradnicima koji često nemaju prethodnog teatarskog iskustva, surađivali ste primjerice sa Silvijem Vujčićem, Goranom Petercolom, Slavenom Toljem i drugima. Što vi možete dobiti od takvih suradnika, a što oni od vas?

N.P.: Jako puno! Silvio već deset godina daje specifičnu vizualnu kvalitetu našem radu. Surađujemo tako što razgovaramo i tako što Silvio za ono čime se bavimo uvijek nepogrešivo pronađe izraz u kostimu. On je formiran umjetnik koji ima sjajnu sposobnost prevođenja vlastitog umjetničkog mišljenja u kazališni kod.

I.I.: Silvio je tip suradnika koji nas svaki put primora da reagiramo na njegov rad, on nije samo tu da odradi narudžbu prema našem zahtjevu, već nudi rješenja koja mi često u tom trenutku sami niti ne prepoznajemo i tu se opet događa neki pregovarački proces. Nikad se nije dogodilo da mi naručimo kostime i da oni jednostavno budu isporučeni, do kostima dolazimo zajedno, kroz niz uzajamno stimulativnih podražaja. Svim našim suradnicima zajedničko je da nam ne isporučuju gotove proizvode, nego se zajedno radimo na svemu, nastojeći iznaći neka posve nova tehnološka rješenja. Puno je primjera za to – uz Vujčićeve kostime, tu su recimo i grleni mikrofoni Helgea Hintereggera, ili koreografski softver Daniela Turinga.

N.P.: Turing nam je još jedan od vrlo bitnih i dragih suradnika, on je njemački programer slobodnog softwarea iz Njemačke s čijim radom smo se susreli prije nekih sedam godina kad je u Njemačkoj surađivao s Aleksandrom Janevom, a održao je i neke prezentacije u Zagrebu. U svakom slučaju jedan njegov rad nam je bio interesantan za projekt Deleted Messages koji smo radili 2004. godine. To je software koji stvara iluziju motion trackinga, reagirajući na promjenu slike na ekranu, umjesto na promjenu u prostoru. Kasnije, na projektu memories are made of this imali smo određenih koreografskih situacija iz kojih nikako nismo mogli naći izlaz i Daniel nam je predložio softversko rješenje. Kad smo primijenili software shvatili smo koliko jedna tehnološka alatka može olakšati sporazumijevanje oko plesa. Tako se rodila ideja da zajedno napravimo “Whatever Dance Toolbox”, tehnološku alatku koju bismo mogli podijeliti sa širim krugom potencijalnih korisnika u svrhu olakšavanja proizvodnje plesa, pokreta, u edukacijske svrhe, a kako se stvari trenutno razvijaju, i u terapeutske svrhe. “Whatever Dance Toolbox” je softverski paket podijeljen u dvije grupe; jedna fokusira prostorne aspekte kretanja, a druga vremenske aspekte kretanja.

I.I.: Probno smo već distribuirali pilot verziju kako bismo utvrdili koji problemi nastaju ovisno o platformi na kojoj se software pokreće, te druga pitanja tehničke prirode. Velika investicija našeg rada je recimo priručnik kojim ćemo budućim korisnicima objasniti na koje sve načine mogu koristiti taj alat. To će biti i osnova jednog novog umjetničkog projekta kojeg sada startamo s partnerima iz Belgije i Švedske – umjetnički centar BUDA iz Kortrijka, Laboratorium Jana Fabrea i Sveučilište za ples i cirkus iz Stockholma.

KP: Čime se još planirate ili bi se barem voljeli baviti u narednom periodu?

I.I.:  Osim spomenutog, kroz narednu godinu-dvije svakako bismo željeli napraviti sistematizaciju vlastite metodologije, u koreografskom i u dramaturškom smislu. Nakon nekoliko intenzivnih proizvodnih godina u kojima se nismo uspjeli dovoljno baviti refleksijom na naš rad koliko bismo željeli sada se želimo i time pozabaviti, i u suradnji s drugima i sami između sebe. Dakako nećemo posustati niti s produkcijama, nešto čime ćemo se također baviti je projekt koji je za nas novi izazov, rad na predstavi koja će funkcionirati i kao instalacija, odnosno sadržavati komponentu koja će moći “nadživjeti” sam izvedbeni čin danima, pa i mjesecima. Uskoro ćemo vam moći reći više o tome.