Stoga je serijal Raised by Wolves dočekan kao nova velika nada televizijskog SF-a jer, čuda li nad čudima, nije franšiza (bar ne zasad lol), niti reboot, pa ni ekranizacija… I nije čak ni neki jeftinjol nego skupocjena HBO-ova produkcija, a da bi dojam vizualnog spektakla bio potpuniji – prve dvije epizode je k tome još i režirao Ridley Scott! SF-fanovima je to bilo kao da ih je netko šarmirao buketom lijepog cvijeća i odveo u predivni bistro na promenadi… Za razliku od većine televizijskih SF-produkcija iz proteklog desetljeća, koje su uglavnom bile kao da te neki mufljuz vodi na prvi spoj u kvartovsku birtiju s tri stola i pikadom u koju godinama nije kročila ženska noga, ne računajući konobaricu. Osjećali smo se tako tetošeno!

I serija nas je upoznala s dvoje bezbožnih androida, Majkom i Ocem koji zasnivaju koloniju i odgajaju grupicu ljudske djece na dalekom, naizgled nenastanjenom planetu Kepler-22b, nakon što je matična im Zemlja gotovo potpuno uništena u bespoštednim ratovima između ateista i mitraista, fanatičnih štovatelja boga Sola. A onda ispadne da su se i mitraisti uputili na Kepler-22b i – eto ti belaja…

Pilot-epizoda je imala sve što biste mogli poželjeti od pilota jedne ovakve serije: jako zanimljivu premisu, dojmljivu fotografiju, top efekte te uzbudljiv, pa i šokantan razvoj događaja koji nas je ostavio sa sto pitanja u glavi i onom slatkom, gorućom željom da dobijemo bar pokoji odgovor u narednim tjednima. Univerzalno oduševljenje pilotom se, međutim, nije proteglo do kraja sezone, do kojeg se gledateljstvo već podijelilo na dva tabora: one koji su i dalje obožavali seriju s mitraističkim žarom – i nas koji smo bivali sve skeptičniji, ako ne i psovali Sola nakon polarizirajućeg finala nedavno prikazane prve sezone.

Ali nije da nisam bio spreman na to. Jer koliko god da mi je pilot bio dobar, ovo je ipak i dalje HBO-ova visokobudžetna serija o androidima – baš kao onaj nesretni Westworld, koji je također imao sjajno otvaranje e da bi onda postajao sve veći i veći krš, završavajući mi naposljetku u rubrici “ZAŠTO pobogu ja ovo i dalje gledam?!?”. Tako da sam od početka strepio kada bi i u Raised by Wolves mogao krenuti raspad sistema i – sad kad gledam unatrag, rekao bih da je to bilo negdje oko… druge epizode?

Da ne budem sad previše strog prema seriji – nije to neko zafrkavanje gledatelja čisto zafrkavanja radi kao u slučaju Westworlda, čiji su autori bili toliko opsjednuti gomilanjem misterija i zagonetki i navođenjem gledatelja na krivi trag da su po putu zaboravili kako jednostavno ispričati priču s glavom i repom. Raised by Wolves nije ni približno tako ekstreman primjer forsiranja enigmatike nauštrb drame, ali bih svejedno rekao da je, tja… previše zaogrnut plaštom tajnovitosti za vlastito dobro?

Kako prepoznati seriju koje je previše ovisna o misterijama kao pogonskom gorivu? Pa, tako što, kada im sezona dođe kraju i osvrnete se unatrag, skužite da ste cijelo vrijeme uglavnom samo saznavali stvari na kapaljku – stvari o prošlosti likova, o njihovim stvarnim motivima, o njihovom okruženju i tako dalje – ali da se relativno malo toga konkretnog dogodilo u prezentu radnje. A radnja prve sezone Raised by Wolves se uglavnom svodi na… pa, dva-tri okršaja Majke i Oca s jedne te mitraista s druge strane. Plus neke čudne stvari koje im se povremeno dogode između tih okršaja, a koje djeluju posve nasumično jer vam je uskraćen gotovo bilo kakav kontekst za razumijevanje, jer MISTERIJE.

Ono, volim i ja dobru misteriju – tko ne voli? – ali jedno je imati misterije, a drugo kad ti misterije, jebote, paraliziraju seriju! Naprimjer, mislim da neće biti neki pretjerani spojler ako kažem da se ispostavi kako naizgled nenastanjeni Kepler-22b zapravo… i nije tako nenastanjen kao što se čini. Znate već koja je procedura s ovakvim serijama, znate odmah u startu da će tu biti ovakvih ili onakvih tajanstvenih starosjedilaca, da ćete nakon dvije-tri epizode početi viđati njihove obrise u mraku i da ćete bilo što iole konkretnije o njima saznati… vjerojatno tek na kraju sezone?

I tako bi i ovdje, samo što ti zakrabuljeni starosjedioci, domoroci, šta već, ne da nisu neka prijeteća pojava – nego su me fizionomijom i kretanjem ponajprije podsjećali na, hm… Evokse? Znate, one dobroćudne, kudrave, skoro-pa-medvjediće iz Star Warsa? E, tako nekako otprilike, što… možda i nije baš najpoželjnija asocijacija za jednu seriju koja se inače trudi graditi nekakvu kao creepy atmosferu? Mislim da je i scenaristima to naknadno sinulo, pa su u drugoj polovici sezone brže-bolje ubacili scenu u kojoj se ovi mole nečemu što izgleda kao… glava janjeta s ražnja na metalnom postolju? A moglo se to sve jednostavno izbjeći tako da se lijepo negdje u tipa četvrtoj ili petoj epizodi razjasnilo tko i što su oni i nastavilo dalje odatle, ali – jok, sve što može biti misterija mora biti misterijom i točka, pa makar i narušavalo atmosferu serije!

A postojanje nekih drugih bića na Kepleru je inače potpuna novost Majci i Ocu, čitavih dvanaest godina nakon što su na nepoznatom planetu zasnovali koloniju o kojoj bi trebala ovisiti budućnost ljudske vrste – dvanaest godina kroz koje se očito nisu udostojili pošteno poskenirati niti najbližu okolinu za moguće prijetnje potencijalno zadnjim izdancima ljudske vrste koje su, kao, programirani štititi? Da ne spominjem kako su, od svih mogućih kutaka planete, izabrali da nastane djecu tik do jedne – ogromne rupe bez dna, promjera jedno bar deset metara?!? Jedna takva potpuno nemarna traljavost da me ne bi iznenadio twist da zapravo nisu uopće ateistički androidi, nego da ih je na Kepler uhljebio HDZ!

A kad androidima logika nije jača strana – možete misliti kako se tek u seriji ponašaju ljudi. Mitraisti su recimo također uvjereni da su među posljednjim živim predstavnicima ljudskog roda – pa se svejedno uredno nastavljaju međusobno ubijati zbog glupih internih sranja! Mislim, dobro, kužim: religiozni fanatici, slijepo vjerovanje autoritetima i hijerarhiji, bla bla, ali kad ste već toliko desetkovani da vas ostane tek tucet-dva, a stvarno ste uvjereni da ste među posljednjim preživjelim homo sapiensima – pa je li previše za očekivati da bi netko od vas mogao možda u nekom trenutku i reći da bi možda, štajaznam, mogli i malo stati na loptu? Glavnog baju među mitraistima, inače, glumi Travis Fimmel ilitiga Ragnar iz Vikingsa i glumi ga tako da baulja okolo poput pijanog šatoraša – ali ostatak postave je uglavnom OK, Amanda Collin i Abubakar Salim su jako dobri kao Majka i Otac, a nije ni Winta McGrath za baciti u glavnoj dječjoj ulozi (mada me totalno dekoncentriralo koliko je ista Kiernan Shipka!).

E, i još onda povrh svega toga – finale sezone! Sve ovo što sam dosad naveo je ništa u odnosu na finale, koje kao da je napisano u potpunom kokainskom bunilu, bez ikakvih filtera, kao da su scenaristi nabacali sve što im palo na pamet. Neke je to finale toliko revoltiralo da su prekrižili seriju… Jesam je i ja manje-više prekrižio kao ozbiljnu seriju, ali ću pogledati bar još jednu sezonu jer ako i bude TV-saobraćajka kao što mi se čini da će biti – bit će bar propisno zabavna saobraćajka, za razliku od zadnje dvije sezone Westworlda.

Što ne mora biti nužno loše… Ovisi, je li, kako kad! Čak i najprofinjenija dramska serija će se, ako potraje duže nego što bi trebala, suočiti s istim problemom kao i prosječna sapunica nakon sto i ne znam koje epizode: skoro svi bitni zapleti su već raspleteni, svi smisleni odnosi među likovima odavno izmapirani i serija će se naći pred raskršćem – ili će nastaviti po starom i postati najdosadnija serija na svijetu, ili će uvoditi nove elemente po svaku cijenu, pa i onu da raskrsti s mozgom. A nitko nikada ne želi raditi najdosadniju seriju na svijetu.

Kao serija koja je zaključena nakon svega 26 epizoda raspoređenih kroz tri sezone, Dark taj problem nema. Ali zato ima jedan drugi… S tim da ne znam da li bih to uopće i nazvao “problemom”, pošto je riječ o nečemu što, povrh regularnog SF-ovskog užitka, pruža i jedan dodatni sloj – onaj campovskog užitka?

Naime, o čemu je riječ… Sapunice su notorne po svojoj melodramatičnosti: svaka emocija je odvrnuta na maksimum, svaki konflikt zaoštren do krajnosti. No, sapunice pritom barem obično pokriju jedan širok spektar emocija, dok se emocije koje proživljavaju likovi Darka kreću u rasponu od čemera pa sve do, hmm… očaja? Svi su duboko nesretni i žive u nesretnim brakovima disfunkcionalnim obiteljima i svako toliko im netko od bližnjih nestane, ili se ubije, ili se bar pokuša ubiti. Kada u sceni nema dijaloga, na ekranu ćete (ako, naravno, imate uključene Netflixove titlove na engleskom) najčešće vidjeti natpis: (gloomy music). Ili (dismal music). Ili – osobni favorit – (oppressive music)! A ako ni to nije zadovoljilo vaše apetite za opresivno turobnim zvucima, dobijete još i pri kraju svake epizode obaveznu montažnu sekvencu praćenu nekom komornom radioheadastom naricaljkom!

I onda ta kiša… Bože moj, ta gotovo neprestana KIŠA! Hektolitri i hektolitri turobno opresivne kiše, u skoro svakoj drugoj sceni… A nitko nikada nema kišobran! Ako ste lik u Darku, najbolje bi vam bilo da ni ne izlazite iz kuće bez kabanice, ili bar jakne s kapuljačom (Jonas definitivno kuži spiku), jer ako se u suprotnom nađete na pljusku… a šta da vam velim, najebali ste. Možete samo pokisnuti do gole kože, pošto ćete – Dark gonna Dark – biti toliko obuzeti snažnim unutarnjim previranjima da vam neće niti pasti na pamet da biste možda mogli i, ne znam, potražiti neki zaklon? Lako za putovanja kroz vrijeme, ono što je u ovoj seriji uistinu nerealistično je da jedno pola likova nije umrlo od upale pluća već do kraja druge sezone!

No Dark je serija koja, nasreću, ipak jest vrhunska u mnogim drugim pogledima, pa to manijakalno forsiranje čemerne atmosfere postane i nekako simpatično, poput nekog blesavog tika jako ti dragog prijatelja. A koncept putovanja kroz vrijeme je dušu dao i za posezanjem za onom najtežom artiljerijom iz sapuničarskog arsenala – obratima u kojima se otkrivaju prethodno nepoznata srodstva među likovima! Evo, recimo, što jedan od njih izjavi usred finala prve sezone Darka:

“Sad, evo, ispada da imam još jednu baku i da njen muž, koji se jebe s mojom majkom, traži svog sina – koji je moj otac!”

Gle, ja sam vam čovjek koji nerijetko zastane i zamisli se nad nečim poput: “Ujna? Hmm, ujna… što bi to ono točno bilo? Je l’ to ono žena od maminog brata – ili da nije možda sestra od maminog muža, to jest mog tate? Mislim da će ipak biti ovo prvo… Mada, opet… ?”. Ozbiljno, znam se izgubiti čak i u najelementarnijim relacijama, a kamoli u vratolomijama poput spomenutog citata. A nije sad ni da nakon te izjave likovi u sceni ušute, izađu iz kadra na nekoliko minuta i odu si na napraviti čaj ili nešto dok moj siroti mozak pokušava pohvatati tko je kome što – nego uredno nastave pričati, kao da je rečeno nešto što se najnormalnije apsolvira!

U redu, uzeo sam jedan ekstreman primjer dijaloga (koji se inače u seriji sasvim lako prati, bez brige)… Ali srodstva među likovima u različitim vremenskim periodima se već nakon nekoliko epizoda toliko razgranaju i zapetljaju – i nastavljaju se granati i samo postaju još zapetljanija kako serija odmiče – da biste uz uobičajeno, pasivno gledanje jako lako mogli izgubiti nit. Pa znam ljude koji su između, ako ne i usred epizoda iscrtavali rodbinske križaljke i obiteljska stabla; ja bih, recimo, nakon svake epizode pročitao kratki sažetak iste na Wikipediji. I redovito bih nailazio na krucijalne detalje koji su mi totalno promakli.

Putovanje kroz vrijeme je jako sklizak žanrovski teren. Rick & Morty su se, naprimjer, u onoj sjajnoj prošlogodišnjoj epizodi o planeti zmija dobro sprdali na račun Terminatora: OK, poslali ste zmijskog pobunjenika u prošlost da ubije zmijskog Hitlera – što onda sprječava zmijske naciste da pošalju u isti trenutak u prošlosti svog vojnika da spriječi ovog pobunjeničkog da izvrši atentat? I zašto onda pobunjenici ne bi zatim poslali još jednog svog da spriječi nacističku zmiju da spriječi pobunjeničku zmiju? I tako dalje i tako redom, sve dok se prizor ne pretvori u neprestani bljesak vremenskih portala koji se furiozno otvaraju jedan za drugim dok iz njih non-stop ispadaju zmije i pucaju jedne u druge…

Autori Darka su dobro, jako dobro i pažljivo razmislili o implikacijama mogućnosti putovanja kroz vrijeme – i izgradili seriju oko jednog od šačice mogućih logičnih zaključaka. Teško bi se sad dalo reći više od toga, a da se ne ode u spojlere, pa recimo onda ovako: ako baziraš djelo na bilo kojem od tih zaključaka i dosljedno ga se držiš, to mora rezultirati nečim sumanuto zapetljanim i kompliciranim. Poput Primera, kultnog mozgolomnog filma Shanea Carrutha – ili ove instantno kultne njemačke serije koja oduzima dah time koliko se često nađe na rubu raspada sistema, a da svejedno uvijek nekako i dalje drži vodu. Ne sumnjam da su najrevniji reddit-detektivi pronašli ipak poneku rupu u radnji, ali meni ne pada na pamet nijedna da bi bila vrijedna spomena: ne mogu se prestati diviti svemu skupa, naprosto ne mogu vjerovati da je jedna ovako prekrasno kompleksna prostorno-vremenska slagalica plod puke ljudske ruke!

Znam da nije svima bilo po volji što su SF-ludorije s vremenom sve više istiskivale obiteljsku dramu, ali te ludorije su ono što osobno najviše volim kod Darka: što je bio zapetljaniji, meni je utoliko bio uzbudljiviji i bolji. A uzbuđenja nikada nije manjkalo, jer ovo je jedna izuzetno dinamična serija koja od početka drži nogu na gasu. I još je povrh svega uspjela privesti cijelu priču kraju na jedan jako zadovoljavajući način, za razliku od toliko puno high concept SF-serija koje se često pogube i daleko prije finiša (bok, Westworld!). I jako mi je drago što sam pričekao da izađe cijela serija i tek onda krenuo gledati, baš mi je uljepšalo ovo ljeto: pustim na plaži mozak na pašu, a onda ga navečer tjeram da skače kroz obruče, to je život!

Kada je prošle godine objavljena vijest da se za HBO radi serijska adaptacija slavnog grafičkog romana Watchmen, malo tko je bio oduševljen. Fanovi stripa su opravdano isticali kako je riječ o djelu koje do maksimuma koristi prednosti svog specifičnog medija i da naprosto ne može funkcionirati kad spada kad se prenese na ekran, no mnoge je daleko više revoltiralo to što projekt vodi Damon Lindelof, jedan od autora… Losta.

Jest da se finale malo koje serije tako bezobrazno posralo po svojim dugogodišnjim opsesivnim fanovima kao finale Losta – ali otad je prošlo, evo, već osam godina. Osam godina za vrijeme kojih je, između ostalog, Lindelof bio i showrunner jedne od najopjevanijih serija desetljeća, The Leftovers… Ali svejedno, ni to mnogima nije bilo dovoljno da zakopaju ratnu sjekiru. Osam godina! Prošlo je skoro cijelo desetljeće, a ljudi se i dan-danas na sam spomen Losta počnu pjeniti, režati i psovati majku.

Mnogi od nas su i dalje kivni što smo proveli nebrojene sate teoretizirajući o tajnama Lostovog neobičnog otoka, samo da bi dobili uvredljivo loše razriješenje. I Lost je mnoge od nas toliko istraumatizirao da se ne možemo prepustiti bez kočnica novim serijama baziranima na misterijama, iz straha da na kraju opet ne ispadne da nas se cijelo vrijeme samo vuklo za nos… No svejedno mislim da se Lostu mora odati priznanje što je uopće i uspio pobuditi tako manijakalan angažman gledatelja! Jer malo je kojoj seriji nakon njega to pošlo za rukom, barem ne u takvom obimu.

Prva sezona True Detectivea je, naprimjer, bila na dobrom tragu, ali neusporedivo s višegodišnjom jagmom za Lostom – ipak je to bila serija od samo osam nastavaka, pa se napaljena raja već u roku od nekoliko tjedana stigla razočarati spoznajom da su sve one priče o Žutom kralju i Carcosi samo usputni gotičarski ukras atmosferi, ništa više. Dok se pak o Westworldu grozničavo štancaju bezbrojne teorije na redditu, ali izvan njega i nema baš toliko interesa… Štoviše, za jednu basnoslovnu skupu HBO-ovu seriju-potencijalnu nasljednicu Game of Thrones – moglo bi se reći i da je Westworld lagano podbacio.

Mislim, daleko od toga da je fijasko – Westworld svakako jest jedna od popularnijih HBO-ovih serija… Ali najgledanije epizode Westworlda jedva da dosežu brojke prve sezone Game of Thrones. Kojem je usto gledanost iz sezone u sezonu samo nastavljala rasti, dok je gledanost finala druge sezone Westworlda bila za 30% manja od one finala prve! PTSP od Losta možda i jest nagnao neke da zaobiđu Westworld u širokom luku, ali za gubitak gledateljstva koje mu jest dalo šansu – autori Westworlda ne mogu kriviti nikoga osim sebe.

Za one koji ne znaju, Westworld je serija zasnovana na istoimenom filmu Michaela Crichtona iz 1973. o futurističkom zabavnom parku na temu Divljeg zapada u kojem se androidski kauboji i indijanci “pokvare” pa počnu ubijati ljude koji posjećuju park. A serija mi je bila zanimljiva jer mi je isprva izgledala kao da ju je radio netko tko je, baš kao i ja (i sigurno ne samo ja!) gledao Star Trek: The Next Generation i stalno se pitao da kako to da Picard i ekipa uvijek koriste holodeck da bi visili u jazz-klubovima i skakutali po nottinghamskoj šumi umjesto da se… ono, JEBU i to?

Westworld je u tom pogledu puno siroviji i suroviji: istoimeni tematski park ne posjećuje samo ekipa kojoj se traži blago Sierra Madre ili što već, nego i raznorazni bogati bolesnici koji domaćine (tako nazivaju androide) muče, siluju i ubijaju iz čiste obijesti. Nema sumnje da bi tako bilo i u stvarnosti kada bi takav park uistinu postojao, pa je utoliko serija znala biti dosta uznemirujuća – ali i jako zanimljiva i zabavna, jer nam je u iznimno raskošnoj produkciji (samo pilot-epizoda je koštala 25 milijuna dolara!) otvorila vrata fascinantnog novog svijeta s čijim smo se pravilima i zakonitostima upoznavali korak po korak.

No opet, lako je fascinirati gledatelje novim televizijskim svijetom – a taj medeni mjesec nikada nije dugog vijeka, i nakon što smo utvrdili pravila igre slijedi neminovno pitanje: OK onda, što se tu još nudi? Koja je poanta serije? Ako je uopće i ima?

Za prvu sezonu Westworlda je to bar bilo jasno: nakon što je prošao medeni mjesec u trajanju od prve tri-četiri epizode, radnja je dalje vodila prema trenutku u kojem će se androidi-domaćini osvjestiti i dići bunu protiv protiv svojih tvoraca-tlačitelja. To se dogodilo na kraju prve sezone, i nakon toga više nije bilo opravdanja za ikakvo daljnje odugovlačenje: s drugom sezonom Westworldu je konačno došlo vrijeme da se iskaže i pokaže koliko uistinu vrijedi.

A da se neće osobito iskazati, dalo se nazrijeti već iz prve sezone. Mogu još i oprostiti što se od početka pretvara da je puno pametnija serija nego što jest i što je u svojim filozofiranjima najčešće na razini poruke na boci Jane s malo bogatijim vokabularom, ali ono preko čega u Westworldu sve teže prelazim je – opsesija narativnim prcanjem u mozak.

Jer autore Westworlda manje zanima kako ispričati suvislu priču, a više kako će razlomiti priču tako da što više zbune gledatelje pa da ih onda iznenade kad im naposlijetku objasne o čemu se tu točno radi. Što je okej do jedne granice – svatko voli dobar obrat, jel – ali kada svi likovi non-stop pričaju u zagonetkama, kada nikoga ne možeš uzeti za pouzdanog naratora i kada ništa što vidiš na ekranu ne možeš uzeti zdravo za gotovo… Pa, to jedva da se više i može nazvati pričom: to je samo jedna velika enigmatska smicalica.

A što je posebno nezgodno kada, hm… ni same enigme nisu osobito zanimljive? Tu je, recimo, Lost briljirao: i na ponajmanji novi djelić slagalice bi ti odmah zacurile sline i zavrtilo se u glavi od tuceta novih teorija – uvijek sam odmah samo htio znati još, još, JOŠ! A Westworld? Eh. Netko naleti na neki čudni simbol, ili se uputi prema nekoj tajanstvenoj lokaciji, a ja samo ravnodušno pomislim: “Aj dobro, budu nam i to jednom objasnili, štajaznam?”

Druga sezona me je znala neugodno podsjećati na zloglasnu posljednju sezonu Losta, s nakupinama ljudi/androida koji samo hodaju s jednog kraja otoka/parka na drugi dok čekamo da nam se istovari kamion ekspozicije u zadnjih par epizoda. A podsjetila me i na onu nesretnu drugu sezonu Les Revenants koju nisam ni odgledao do kraja: kao što mi tamo više nije bilo stalo što će se dogoditi ikojem od likova kad će se ionako svi vratiti iz mrtvih, tako mi ni ovdje nije bilo jasno zašto bi me trebalo biti briga za sudbinu ovog ili onog androidskog domaćina kada ih se u slučaju “smrti” jednostavno vrati u pogon popravkom, u kojem već obliku.

I tako, taman sam bio spreman dići ruke od serije – kad li se onda zanizale tri dobre, ali baš stvarno dobre epizode za kraj! Osma i deveta su demonstrirale koliko Westworld može biti emotivno bogat kada za promjenu ostavi enigmatska sranja po strani te prestane tretirati svoje likove kao puke pijune na igraćoj ploči, a finalna deseta je pružila epski spektakl gotovo pa u rangu Lostovih sezonskih završnica, pri čemu je čak i filozofski aspekt serije podignut na jednu kompleksniju i intrigantniju razinu. I još je na kraju raščiščen prostor za novi početak, omogućeno da se odbaci sve što nije valjalo i ispriča jedno novo, bolje poglavlje priče kako treba. Westworld si je pružio novu šansu da se dokaže – nabijem ga ako i nju prokocka!