Brain rot se zapravo žanrovski dobro uklapa u čitav niz sluzavih i (za)grobnih metafora o suvremenom online životu – tako govorimo o posranjivanju (engl. enshitification)¹, AI šrotu (engl. slop)², zombie internetu, ekonomiji truleži, raspadanju, digitalnom mračnom dobu itd. Ukratko, internet je mrtav, a njegovom se truplu događaju gnjusne stvari.

Metafora mrtvog interneta potječe iz rasprava na nišnim online forumima i zajednicama, a značajniju pažnju privukla je 2021. godine kada je korisnik pod imenom IlluminatiPirate na forumu Agora Road’s Macintosh Cafe objavio post pod naslovom Teorija mrtvog interneta: Većina interneta je lažna. Objava je objedinila razne spekulativne ideje koje su kružile online prostorima, sugerirajući da se promjena u prirodi interneta dogodila oko 2016. ili 2017. godine, kada su stvarni korisnici postali zasjenjeni algoritmima, automatiziranim botovima i umjetnom inteligencijom. Ukratko, IluminatiPirate tvrdi da na internetu više ne postoje ljudi već isključivo botovi koji međusobno razgovaraju i produciraju sve bezličniji i sterilniji sadržaj. Iako je originalna objava bila prilično nekoherentna, teorija je naišla na plodno tlo, a u mejnstrim prostor ulazi objavom članka novinarke Kaitlyn Tiffany Maybe You Missed It, but the Internet ‘Died’ Five Years Ago u časopisu The Atlantic. Od tada teorija doživljava omanji revival svaki put kad se pojavi vijest o novim automatiziranim sustavima.

Iako je ideja da su svi na internetu botovi očigledno sumanuta, ona ipak sadrži natruhe istine – uostalom, kao i svaka teorija urote koja imalo drži do sebe. Internet doista sve više počinje ličiti automatiziranom šoping centru gdje je svaki kutak osmišljen tako da iz korisnika_ca izvuče što više vrijednosti. Sučelja su pretrpana oglasima prerušenima u sadržaj, notifikacije vrište za pažnjom, a dizajnerski tamni uzorci (engl. dark pattern) guraju korisnike prema odlukama koje koriste platformama, a ne njima samima. Osjećaj kontrole erodirao je pod utjecajem algoritama koji odlučuju što ćemo i kako vidjeti, gušeći spontanost istraživanja u korist beskonačnog skrolanja. Bazične funkcije, poput pronalaska informacija ili povezivanja s drugim osobama, sada su zagušene paywallovima, pretplatama i nametljivim privolama za podatke. 

Uzmimo za primjer Google – kompaniju koja je poprilično uočljivo odustala od svog originalnog mota “Don’t be evil”. Zadatak internet tražilica je jednostavan: na upit korisnica_ka što brže ponuditi relevantne rezultate. Dakle, što je tražilica bolja, to će korisnici provesti manje vremena na njoj. Iz pozicije platforme to ipak nije najsretnije rješenje. Budući da im prihodi ovise o prikazivanju reklama, Googleu je u interesu da korisnici provode što više vremena unutar brižno ograđenog ekosustava, a ne da im pruži najbolju moguću uslugu. Kompaniji je stoga ekonomski razboritije prioritizirati sponzorirane linkove, a relevantne informacije sakriti iza nešto skrolanja. Prije desetak godina klikanje na drugu stranicu Googleovih rezultata bio bi znak očaja i predmet memova, danas su šanse da se upravo tamo kriju tražene informacije. Poslovni model velikih platformi tako pretpostavlja određeno balansiranje između izazivanja maksimalne moguće iritacije za korisnice i stvarne korisnosti. 

Međutim, utjecaj Googleova rangiranja stranica ne ostaje ograničen na sam ekosustav platforme – njegova tražilica najkorištenije je sučelje pristupa ostatku interneta. Pozicioniranje među rezultatima pretraživanja za milijarde web stranica, blogova i medija predstavlja razliku između vidljivosti i opskurnosti. Optimiziranju stranica za Googleove i druge algoritme posvećena je i čitava SEO (engl. search engine optimization) industrija. Utrka za udovoljavanjem Googleovim algoritmima stvorila je beskrajno more šupljeg, repetitivnog sadržaja, optimiziranog ne za ljude, već za hirove algoritama. A kako uvođenjem automatiziranih sustava Googleova kontrola nad internetom jača, običnim korisnicima ostaje da razvijaju taktike otpora. Na primjer, praksa dodavanja riječi “reddit” na kraj Google pretrage postala je suptilna, ali značajna promjena koja odražava rastuće nepovjerenje prema serviranim rezultatima i potrebu za stvarnim sadržajem. Svim problemima Reddita unatoč, ta platforma još uvijek okuplja velik rezervoar zajednički stvorenih mišljenja, rasprava i iskustava, što nije nužno slučaj s ostatkom interneta. 

Naime, značajan dio web prometa — prema nekim procjenama, gotovo polovicu — proizvode automatizirani sustavi. No utjecaj botova nije ograničen na proizvodnju sadržaja, već stvara i nove načine ophođenja s digitalnom mrežom. Izvan okvira teorija zavjere, metafora mrtvog interneta odražava raširenu nelagodu i kolektivnu anksioznost koja vlada u online prostoru. Teorija mrtvog interneta nije samo teorija; to je raspoloženje, tihi šum u pozadini svake interakcije s modernim webom. Ona ne tvrdi samo da su botovi preplavili internet, već sugerira nešto daleko više uznemirujuće: da je čovječnost interneta ispražnjena, zamijenjena mehaničkim performansom tako uvjerljivim da jedva primjećujemo promjenu. Radi se o načinu na koji su naše interakcije sve više posredovane platformama koje prioritiziraju bilo kakav angažman nad kvalitetom, o načinu na koji smo internalizirali te prioritete i oblikovali naše digitalne subjektivnosti. Čak i kad nismo botovi, igramo po njihovim pravilima. 

Kako je to u seriji tekstova istražio i pokazao novinar portala 404 Media Jason Koebler, širenje sadržaja generiranog automatiziranim sustavima na društvenim mrežama poput Facebooka ukazuje na tu uznemirujuću transformaciju u prirodi online interakcija. Naime, daleko od toga da je Facebook mrtav internet sastavljen samo od botova, no ta je društvena mreža evoluirala u svojevrstan zombi internet — kaotičnu mješavinu botova, umjetne inteligencije i stvarnih korisnika, od kojih neki svjesno, a drugi nesvjesno stupaju u interakciju s automatiziranim sadržajem. Bizarne slike i sadržaji – poput Isusa sastavljenog od škampi, militarističke propagande, nekonsenzualne pornografije slavnih i svakodnevnih osoba generirane umjetnom inteligencijom – infiltriraju se u platformu i oko sebe stvaraju “zajednice” (stranice i grupe) koje uključuju milijune profila stvarnih ljudi i botova.

“Platforma je postala nešto gore od razgovora botova s ​​botovima. Postala je nakupina botova koji razgovaraju s botovima, botova koji razgovaraju s botovima po uputama ljudi, ljudi koji razgovaraju s ljudima, ljudi koji razgovaraju s botovima, ljudi koji se svađaju o lažnoj stvari koju je stvorio bot, ljudi koji ne razgovaraju ni s kim, a da toga nisu svjesni, otetih ljudskih računa pretvorenih u botove, ljudi zabrinuti da su drugi ljudi s kojima razgovaraju botovi, hibridnih ljudskih/bot računa, kraja zajedničke stvarnosti, i, u središtu svega ovoga, jedna od najvrednijih kompanija na planetu koja je omogućila ovo sranje, jer njezini ljudski rukovoditelji i dioničari imaju previše novca. Taj novac pak previše ovisi o masovnom usvajanju tehnologije koja razbija stvarnost, da bi učinili išta po tom pitanju”, zaključuje Koebler.

Fenomen zombi interneta prema tome nije samo apstraktna zanimljivost, već odraz poslovnog modela Facebooka, ali i same logike velikih platformi. Tehnološki kritičar Ed Zitron je za tu logiku skovao termin ekonomija truleži. Izraz opisuje digitalni ekosustav vođen nemilosrdnom i konačno destruktivnom težnjom za rastom. Taj imperativ rasta doveo je do pada kvalitete online prostora i degradacije korisničkog iskustva. Ekonomija truleži je prema Zitronu sveprisutna sila koja utječe na gotovo svaki aspekt naših digitalnih života, od načina na koji konzumiramo sadržaj i komuniciramo do načina na koji uspostavljamo odnose i snalazimo se u svijetu. U nedavno objavljenom opsežnom eseju Never Forgive Them, Zitron podcrtava: “Iskustvo prosječne osobe s tehnologijom toliko je agresivno i nasilno da vjerujem da blago traumatizira milijarde ljudi. Čini se da smo, kao društvo, sposobni shvatiti da nas društvene mreže mogu povrijediti, uznemiriti ili učiniti da se osjećamo ludi i ljuti, ali mislim da je vrijeme da prihvatimo da ostatak tehnološkog ekosustava potkopava našu dobrobit na jednako podmukao način. I većina ljudi ne zna da se to događa, jer su svi prihvatili duboko usrane uvjete u posljednjih deset godina.”

Jedina svijetla točka sadašnjeg zombificiranog stanja interneta jest što je suludoj iluziji kako su velike tehnološke platforme drugačiji i “progresivniji” predstavnici kapitalizma konačno došao kraj. To ne znači da će platforme izgubiti svoju moć, upravo suprotno. Tako je, unatoč svim predviđanjima o brzoj propasti, Muskova kupovina Twittera i njegova izuzetno uspješna politička instrumentalizacija pokazala ostalim platformama da su moderiranje sadržaja, bavljenje provjerom činjenica, ograničavanje botova ili desničarskih trolova i prazno pokazivanje brige za “demokraciju” tek nepotrebni troškovi. Nije trebalo dugo da ostatak sektora usvoji lekciju pa je tako i Facebook odustao od dosadašnjeg modela moderiranja i provjere činjenica (Zuckerbergova novopronađena vjera u slobodu govora pritom će vjerojatno podrazumijevati više transfobije, ali ništa manje cenzuriranja genocida). 

Ako želimo drugačiji internet, ne možemo čekati da se korporacije “poprave” ili da algoritmi “evoluiraju”. Potrebna je politička i ekonomska borba – izgradnja decentraliziranih alternativnih mreža i, prije svega, kolektivno odbacivanje platformi koje nam oduzimaju pravo na digitalni prostor kao javno dobro. U međuvremenu, brain rot nam nudi tračak nade i zabave dok navigiramo digitalnim kaosom, po mogućnosti s daljinskim upravljačima. On nije samo simptom raspada, već i signal da bi se iz kompostirajućeg trupla kapitalističkog interneta mogla izroditi neka bolja budućnost.

1. Pojam označava postupno pogoršanje kvalitete digitalnih platformi ili usluga zbog poslovnih odluka koje stavljaju profit ispred korisničkog iskustva ↩︎
2. Fenomen masovne proizvodnje tekstova i slika koje oponašaju ljudski sadržaj, ali su besmislene ili loše kvalitete. Cilj je privući promet na web stranice, a posljedica je da korisnici moraju prolaziti kroz velike količine “šrota” kako bi pronašli relevantne informacije. ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nemoćan da donesem odluku, a primoran da napišem tekst za ovu divnu (online) publikaciju, odlučio sam stoga iznijeti novogodišnje prijedloge o tome kako da se poboljša iskustvo bivanja na Internetu, kad smo već ulovljeni u tu mrežu. Prijedlozi nisu upućeni nikome, budimo realni, a ne bih se usudio ni tvrditi da se radi o utopijskim idejama ili konstruktivnoj kritici.

Ruku na srce, kritika svega postojećega i smišljanje drugačijeg Interneta naprosto su dio zimskih radosti. Ne služe li blagdani upravo grintanju, izbacivanju nakupljenih frustracija i nabacivanju sumanutih ideja? Možda ne svi blagdani, to vjerojatno nije filozofija malog Isusa ni Djeda Mraza, ali ako pitamo Franka Costanzu, utemeljitelja tradicije Festivusa, onda smo na pravom tragu. Postavimo aluminijsku štangu u kuhinju, okupimo se oko stola, neka Festivus počne.

Naravno, prijedlozi neće biti inovativni. Inovacije su odavno passé. Radije ćemo se vratiti starim medijima koji su nas ranije frustrirali, ali sada se, u usporedbi s posljednjim krikovima suvremene tehnologije, čine genijalnima. Kad bismo prilijepili njihova rješenja za moćnu mrežu, dobili bismo ili bolji Internet ili tehnološki bastard koji uzrokuje kvarove i glitcheve diljem svijeta, dakle u svakom slučaju nešto vrijedno pažnje. Dobrodošli na Web 0.5.

Non serviam!

Prvo i osnovno, daljinski upravljač treba nam postati glavni posrednik s mrežom. Očito je praktičnije rješenje od toga da kursorom tražimo ikonice ili utipkujemo imena stranica u nekakvu traku, a definitivno ga je higijenski lakše održavati od pametnog telefona koji, sav tako pametan i senzibilan, odbija raditi čim dođe u dodir s imalo ozbiljnijom kemikalijom. Ali i načelno, kako mu naziv kaže, daljinski upravljač daje nam priliku da se distanciramo, a da pritom imamo moć upravljanja, što su dvije moći koje nam oduvijek nedostaju prilikom “surfanja” Internetom. 

Daljinski treba imati brojeve 0-9 za biranje omiljenih stranica (duplo više nego što nam realno treba), par tipki za druge funkcije (volume, titlovi, teletekst – o njemu malo kasnije) i, ključno, veliki crveni gumb za gašenje. Naravno, i sada možemo blokirati ljude, gasiti preglednik i uređaj, ali ipak, te procedure uvijek zahtijevaju više klikova, nekoliko odgovora na pitanje “jeste li sigurni” i obavezu spremanja svega što nije uredno sačuvano. Mobitel možemo “uspavati” pritiskom na sitni, jadni gumbić sa strane. Ništa od toga ne omogućuje momentalno, rezolutno, strastveno odbijanje ikakve veze s onim što vidimo na ekranu.

Stiskanje crvenog gumba, uz psovku po slobodnom odabiru, omogućuje evakuaciju, emociju i slobodu da dramatično odlučimo uzmaknuti: Non serviam! A ako se predomislimo? Možemo tiho stisnuti isti gumb i upaliti uređaj. Nije slučajno što je daljinski upravljač postao simbol patrijarhalne moći u modernom kućanstvu, a sad ga treba vratiti i dati u ruke svima. Prije svega treba nam crveni gumb, a tek onda možemo dalje.

Blaženi rok za tiskaru 

Mladi hakeri u začecima Interneta mora da su bili silno uzbuđeni što stvaraju medij koji neće biti ograničen fizičkim zadanostima tiska. Kako li će to biti krasno kad će svatko moći jednostavno objaviti sadržaj u bilo koje doba dana i noći! Slatko, ali sada možemo podvući crtu i odbaciti tu ideju. Ono što smo dobili jest da profesionalni internetski mediji očekuju konstantnu produkciju vijesti i stalnu dostupnost novinara, a da društvene mreže potiču množenje sadržaja i reakcija. Takav ritam uzrokuje stalni, adiktivni nemir ljudi koji svakih pola minute provjeravaju što ima novo. Ma što bi bilo novo?! Nemojmo si laskati, velika većina nas ne živi život koji zahtijeva stalnu informiranost i dostupnost, niti imamo želudac za takvo što.

Stoga treba vratiti ritam objava kao u tiskanom mediju: neovisno je li riječ o profesionalcima ili dokonim društvenomrežnjacima, moći će se objaviti sadržaj jednom dnevno, u točno određeno doba, i onda nema više dorađivanja ni mijenjanja. Bit će kao uklesano u kamen! Ništa što se u ovom trenutku događa na cijeloj planeti neće se nimalo promijeniti činjenicom jesmo li toga svjesni sada ili sutradan, a ako je nešto stvarno hitno, onda ćemo se, kao i dosad, osloniti na direktan kontakt, odnosno na usmenu predaju. Dodajmo i da na praznike Internet neće izbacivati novi sadržaj, niti će novinari morati raditi. Zašto bi?

Nadalje, premda je sloboda govora važna tekovina prosvjetiteljstva i društvena vrijednost itd., potrebno je nekako osvijestiti odgovornost za napisanu riječ. Moderiranje društvenih mreža susreće se s nizom etičkih i proceduralnih problema, tu ne mogu smisliti neko rješenje, ali moglo bi se makar ošinuti ljude da se zapitaju dvaput prije nego što objave štogod žele. To bi inače radili novinski urednici, a u ovoj prigodi makar je izvedivo da se uvede robotska pomoć.

Prije svake javne objave tako bi nam umjetnointeligentni, mehanizirani glas naprosto pročitao što smo napisali, ali u upitnom obliku. Ako napišemo Danas je lijep i sunčan dan, robot će nas tako zapitati: Danas je lijep i sunčan dan? Jeste li sigurni da to želite objaviti? Pa ćemo pogledati kroz prozor i provjeriti jesmo li u pravu ili širimo meteorološke laži. A ako nekoga izvrijeđamo ili napišemo ksenofobnu bljuzgariju, robot će nas suočiti s napisanim i pitati jesmo li sigurni da želimo takvo što plasirati ostatku svijeta.

Nisam siguran bi li to doista potaknulo ljude da preispitaju što su napisali, ali makar bi tako i oni, skupa sa svima ostalima, morali biti izloženi tim gadarijama. Možda bi onda ipak zastali u svom bijesu, a i imali bi još 24 sata da razmisle hoće li ponoviti išta slično.

Naposljetku, treba nam urednički kolegij da spriječi lavinu jednoličnog sadržaja koja proizlazi iz toga što svi naši mrežni prijatelji komentiraju isti događaj i što nam potom algoritmi nude još sličnog sadržaja. O algoritmima više u idućem poglavlju…

Prekrasni radijski eter 

Internet je već odavno progutao radio: ne samo što je preuzeo radijske emisije i preimenovao ih u podcaste (ha?), nego je i doslovno integrirao zemaljske stanice koje sada možemo slušati putem internetskog signala. Ali zapravo to treba obrnuti, odnosno smisliti kako bi se Internet mogao loviti pomoću radiovalova. Tako bi pomoću pravih ili priučenih antena svatko živ mogao bilo gdje hvatati Internet, a ne bismo morali ovisiti o skupom teleoperateru, pogodnoj lokaciji za uvođenje mreže, birtijskom wi-fiju (šifra: odjedandoosam) niti o susjedovom nevješto zaključanom računu slabog signala (ime mreže: Nedirajmiwifi).

Pravo blago radija krije se, međutim, u nepisanom pravilu da pojedinac ne smije sam zauzeti eter, nego mora imati ili sugovornika ili muzičku pratnju. Kakvo bi osvježenje bilo uvesti takvu praksu na društvene mreže opterećene monološkom formom! Osim što svaki razgovor zvuči zanimljivije, dinamičnije, suvislije i ležernije od monologa, pogotovo uz muzičke pauze, valja podcrtati da je u svakom smislu traženje sugovornika daleko važnije od traženja publike. 

Puštanje glazbe također ima više smisla kad se odvija među ljudima. Kako smo uopće došli do toga da odabir glazbe, privilegiju za koju se rukama i nogama bore svi posjetitelji svakog tuluma, prepustimo kompjuterskom algoritmu? Zašto bi roboti dobili tako lijep posao dok istovremeno ljudska bića peru zahode, raznose pizze ili ispunjavaju izvještaje za europske projekte? Neka AI radi te poslove! 

Algoritam počiva na pretpostavci da je svaki naš hir istovjetan novogodišnjoj odluci, pa ćemo tako puštanjem jedne pjesme Rolling Stonesa biti izloženi cjelogodišnjem navođenju na rock 1960-ih. Želimo li doista snositi takvu odgovornost za svoje odabire? Želimo li uopće stalno donositi odluke? Dok se algoritam pokušava prilagoditi našoj zoni komfora, dobar i bezobziran DJ odvest će nas u nepoznato i upoznati s nečim što nismo ni znali da možemo voljeti. Čak i loš DJ loš je za sebe, dok loš algoritam opet više govori o nama nego o sebi. Ne možemo li malo slušati muziku bez samorefleksije? Vratite nas diktaturi ljudskog DJ-a. Ako nam se i ne svidi, uvijek imamo crveni gumb (i mini liniju).

Kino-šaka

Sjajno je što se filmska tehnologija razvila do mjere da se danas mogu snimati kratki filmovi bez ogromne i skupe mašinerije, ali pritom je došlo do takve proliferacije materijala da je ni specijalizirane stranice ne mogu podnijeti. I tko može bečiti oči u sve te snimke? Stoga treba svu tu video produkciju razvrstati i prikazivati po uzoru na stara kina: u slotovima od dva sata koji se, jednom pokrenuti, ne bi mogli mijenjati ni zaustaviti (osim crvenim gumbom). Zvuči okrutno ljude osuditi da gledaju kratke snimke dva sata u komadu, ali to svi ionako radimo kad krenemo pogledati “samo još ovaj video” pa nam medvjedi koji plešu i slideshow prijateljskih fotografija s rođakove krizme požderu cijelu večer. Zašto da se onda zavaravamo?

Dugo sam razmišljao i što ćemo sa snimkama mačaka, pasa, kapibara, koalā i drugih manje ili više slatkih životinja. Teška srca sam zaključio da se i to treba regulirati: o objavi materijala raspravljala bi državna komisija strogih mačaka, donosila bi diskrecijsku odluku, a zasjedanje komisije također bi se snimalo i objavljivalo. Netko bi možda prigovorio zašto odluku donose isključivo mačke, a ne i druge životinje. Za takav tip prigovora bila bi nadležna ista ta komisija.

Ako ljudima pak dosadi gledanje snimki, neće ipak moći otvoriti novi tab, nego će moći preusmjeriti pažnju na dobri, stari teletekst na kojem se nalaze kratke vijesti, sportski rezultati, horoskop i dopisivanje usamljenih srca. Teletekst bi također preuzeo ulogu pretraživača jer, kako vidimo, Google je toliko zastranio da nas već treća stranica svakog pretraživanja vodi preko ruba znanosti. Stoga bi se pretraživanje ograničilo na 999 stranica teleteksta, a ako bi netko trebao dodatne informacije, uvijek bi se mogao javiti Službi općih informacija, na telefonski broj 18981, ili naprosto prošetati do knjižnice.

Naposljetku, treba ukinuti preskakanje reklama. Upravo tako: jedina stvar iritantnija od reklama jest mogućnost da plaćanjem Premium usluge preskočimo reklame. Koja je poruka toga? Da moramo platiti da nas se ne bi tretiralo kao potrošače? Da samo oni s dovoljno novaca mogu gledati što žele, a svi ostali moraju pratiti konzumeristički šuft? U egalitarnom društvu ima da svi trpimo jednako, a ako nam se to ne sviđa, uvijek postoji crveni gumb.

Uz to, kako su reklame zapravo postale ograničene na par sekundi prije nego što ih možemo preskočiti, suvremene reklame postale su očajnički agresivne kako bi nam u tom skučenom vremenu privukle pažnju i ostavile dojam. To nije prihvatljivo. Bolje je pristati na pola minute smirenog maltretiranja nego na tri sekunde napada na osjetila. A kako bi bilo ukinuti reklame? Zvuči lijepo, ali nezamislivo. I mašta ima granice.

Škola Interneta

Od pamtivijeka, u svakom društvu, znanje ima status otrova – ono može biti korisno, ali u ograničenim količinama i samo ako njime rukuje izniman znalac, inače je smrtonosno. Zato je inicijaciju u znanje oduvijek vodila priznata osoba po jasno određenom ritualu. Da nije tako, samo bismo sagradili knjižnice i pustili školsku djecu da vrludaju među policama kako im je drago. Sama ideja zvuči apsurdno! Umjesto toga sagradili smo škole i sveučilišta, obrazovali učitelje i profesore, razvili cijeli sustav kako da djeca ne dobiju direktan pristup znanju, nego moraju prolaziti dug i mučan proces u kojem učitelj vodi djecu kroz baštinu, daje im upute kako se znanje prikuplja i obrađuje, te usput procjenjuje tko je vičan zadatku, a kome će više znanje ostati nedostupno. 

No u ovom vremenu, kad imamo najveću, ljudskom umu nesagledivu riznicu ljudske kulture, naprosto puštamo svakoga, neovisno o dobi i iskustvu, da njome luta kako želi. I pokazuje se da onaj mučan proces obrazovanja možda nije toliko besmislen kako pamtimo iz školskih dana. Naime, Internet ima cijeli svemir lijepog, korisnog, poticajnog i vrijednog sadržaja do kojeg često: a) ne znamo doći; b) ne znamo što bismo radili s njim; c) nemamo disciplinu da uopće nešto probamo; d) pažnju nam je preuzeo mačji video koji nas je automatski prebacio na video rakuna itd. 

Zašto se podrazumijeva da je vještina korištenja Interneta opće znanje? Zašto ne postoje ljudi čiji je posao pokazati nam što se sve, kako i zašto može raditi na Internetu? Treba nam ne škola, nego škole Interneta, različite po filozofiji, interesu i načinu rada. Ma trebaju nam cijela sveučilišta, kao i osnovne i srednje škole, tečajevi, brzi i spori kursevi, radionice, stručna vodstva, neformalne šetnje s vodičem, boravci kod senseija…

Ništa što smo učili u školi i u životu nije nas pripremilo da se znamo koristiti Internetom, čak ni dugogodišnje bivanje na toj istoj mreži. Treba nam pomoć da bismo znali otključati 1 % potencijala koji ova sumanuto velika knjižnica čuva u sebi, jer način kako trenutno koristimo Internet može se usporediti s korištenjem hadronskog sudarivača za otvaranje pivske boce. 

Muzej suvremene kulture

Na kraju treba posvetiti pažnju i budućim generacijama arheologa, povjesničara, muzeologa i školaraca koji će se morati baviti kulturom 21. stoljeća. Usmene kulture ranijih perioda bile su dovoljno obzirne da ostave svoj trag, ali na ograničenom broju materijalnih predmeta koji su potom razvrstani i izloženi u muzejima diljem svijeta. Kako će itko raditi muzej o kulturi našeg doba? Učenici već danas pate nakon što provedu dva sata gledajući biste i slike. Kako će budući učenici izdržati stalne postave bezbrojnih memeova?

Ostavit ćemo budućim generacijama zeldabajte (evo, morao sam izmisliti jedinicu) svakojakog materijala, od najvećeg smeća do vrhunaca naše kulture, a što će oni s tim? Istovremeno dobar dio tih materijala već je netragom nestao. Gdje su brojne web stranice ranijih desetljeća? Što se događa sa stranicama koje izgube domenu? Imamo iluziju da se Internet nalazi u neprobojnom, lebdećem cloudu, ali sve je ovo zapravo materijalna kultura koju čine krhki komadići metala pobacani po serverima diljem svijeta. Tko brine za tu bižuteriju? Tko će na kraju odlučivati o internetskoj kulturi koja ostaje očuvana? Musk i Zuki?

Ukratko, prema vlastitoj suvremenoj kulturi odnosimo se kao hoarderi pri čemu će posao čišćenja, razvrstavanja, selektiranja i proučavanja pasti na naše potomke, kao da im nismo već uvalili dovoljno problema. Stoga treba već sad uvesti muzeje internetske kulture, i to ne cool novomedijske NGO projekte u skandinavskim zemljama, nego državne i međunarodne institucije. Posao je ogroman, a kultura nije ništa više ni manje značajna od one koja se odvijala prethodnih stoljeća – i vječni klasici često su u svoje vrijeme bili tek obični trolovi, a preživjeli su ne zbog vanvremenske vrijednosti, nego jer ih je netko fizički sačuvao. 

No retreat

Ovime nije iscrpljena tematika, nego autor ovog teksta. Kad pogledam ideje, vidim da se uglavnom radi o teškoj represiji, o tome kako smanjiti ili zabraniti konvencionalno korištenje Interneta. Doista, nemam osjećaj da Internetu nešto fali, nego da ga ima previše, da je tzv. slobodno korištenje Interneta postalo toliko invazivno da se rađa organska potreba za samoobranom. Ali mislim da rješenje nije bijeg u retreat, u nekakvu prirodu koja svojim zelenilom prenosi prave vrijednosti (uz dužno poštovanje prirodi), nego bolji Internet. Naravno, razvoj Interneta ovisi o puno većim i moćnijim kulturnim procesima i političkim borbama, a ovakvo kritiziranje ne igra nikakvu osjetnu ulogu… ali tko zna? Za svaki slučaj dao sam svoj gunđavi mikrodoprinos toj borbi, a mene, ako se sete na Dan bezbednosti sete se, ako se ne sete nikom ništa. 

U slučaju da sam propustio nešto bitno, ako sam rekao nešto krivo ili ako naprosto imate druge jednako briljantne ideje, svakako javite, odnosno pošaljite razglednicu na adresu Kulturpunktove redakcije. Svima koji su došli do kraja teksta želim sve najbolje u idućoj godini, a za sve ostalo tu je uvijek crveni gumb…

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 …lOok … wwwsculpture … Freedom in the City or Just an Illusion Petar Grimani, Helena Bulaja (1996)

KP: Bila si jedna on naših prvih novomedijskih umjetnica novije generacije. Kako je sve počelo?

H.B.: Počelo je sve davne 1995. ili 1996. kada sam poslala svoj rad na Salon mladih, koji se tada pokrenuo nakon dugo vremena. Tada je Ars Electronica doživjela svjetsku eksploziju, net art je bio aktualan. Instalacija, koju smo Petar Grimani i ja predstavili u Džamiji u rujnu, imala je isti koncept kao i rad koji je napravio Toshio Iwai u Japanu u prosincu. To sam tada čitala u časopisu Wired i bila vrlo ponosna. Gle, ideje plutaju svijetom istovremeno. Naravno, to što je on radio je bilo produkcijski na puno većem nivou.

A ja sam bila sretna što sam na ovom svijetu uopće uspjela dobiti mogućnost da išta takvo radim. Mi smo tada bili jako zapaženi jer je to što smo radili bilo vrlo lijepo i ljudima se jako sviđalo, ali malo je njih ustvari shvaćalo teleprezentnost, komuniciranje cyberspace-a i realnog prostora, i sve te metafore koje smo Petar i ja pokušali prenijeti. Korištenje kamera koje su tada bile u svom vrhuncu komunikacije preko Interneta, kroz umjetničko izražavanje i oplemenjivanje prostora, stanja, ljudi… Mislim, tada je e-mail bio većini ljudi špansko selo.

KP: Da, to je bilo vrijeme vrlo skromnih web stranica… međutim, web dizajneri su počeli koristiti gif slike i pozadine u boji.

H.B.: I ono što je još bolje, to je bilo vrijeme dial-up-a i dobro se sjećam zvuka spajanja na Internet. Ideja da na web serveru postoji jedno web tijelo koje korisnik pregledava bilo gdje u svijetu i time utječe na jednu sliku koja se događa u prostoru, znači da izlazi iz računala u prostor kao projekcija i da tom slikom upravljaju ljudi iz cijelog svijeta, ideja je bila fantastična i programerski izvediva, ali upravo zbog te telefonije i dial up Interneta, brzina prijenosa slike je bila usporena. Toliko smo čekali da se gif datoteka otvori, skoro pa satima. Bilo je jako ambiciozno zamišljeno, ali na neki smo način uspjeli to postići. Ali, kažem nitko to nije uistinu shvaćao, osim na razini kaleidoskopske zadivljenosti.

S tim smo odmah upali na Ars Electronicu i bilo je jako lijepo. Tada je bila predstavljena i naša web stranica. Bavila sam se webom, teleprezentnošću i metaforičkim promišljanjem odnosa u cyber space-u. Gdje su granice i dodiri? Kako živimo u jednom, a kako u drugom? To je bilo vrijeme telegardena i zalijevanja biljaka. To je tad bilo začudno, posebno u vrijeme poraća u Hrvatskoj. To je bio prozor u svijet.

KP: Bio ti je bitan međunarodni feedback, jer se ljudi kod nas time još nisu bavili?

H.B.: Ono na što sam vrlo ponosna je činjenica da su moj sajt vrlo brzo pronašli urednici Wired-a i bili uistinu oduševljeni s njim. To je nešto u mom kreativnom rastu što mi je dalo velik poticaj, jer ovdje jednostavno nisam imala povratnu informaciju – feedback. To nije bio feedback od bilo koga, nego od magazina na kojem sam odrasla. Kao vrlo mlada naučila sam da ako je ideja vrlo dobra jednostavno nije moguće da ona ne nađe svoj prostor rasta.

 Helena Bulaja i Hiroshima Matsumoto, foto: Alistair Keddie

 Tim filma o Tesli s Laurie Anderson, foto: Mare Milin

 Bill Weimann i Helena Bulaja

KP: Je li bilo teško doći do njih?

H.B.: Uopće nije bilo teško. Sve sam ih kontaktirala preko kontakata na webu. I svi su bili vrlo jednostavni i profesionalni. Kad se baviš s Teslom, tada se njime baviš u svakom segmentu svog života. Stvari ti same dolaze. S tim projektom bili smo po cijelom svijetu. To je tako, moraš biti spreman sjesti u avion i otići obaviti posao. Naravno, cijeli projekt nije bio lagan u izvedbi.

Lijepe stvari koje mi se sada događaju s tim projektom tiču se ovog interaktivnog dijela. Radim s jednim izvrsnim programerom Billom Weinmanom iz Arizone, koji drži patent na polimorfne baze. To se automatski dotiče onog što bih htjela raditi. Povezivati niz malih clipova, filmića koje bi računalo spajalo u nekakav suvisli filmski komad na nekoliko minuta na osnovu nekog jako apstraktnog user input-a.

KP: Daš mu neku smjernicu, a on od toga stvara film i svaki puta je drugačiji?

H.B.: Da, da. Ali mora biti jako strukturiran da ne bude čisto eksperimentalan. Hoću da ima narativnu potku. Nakon što smo montirali dijelove, sve smo dijelili na subjekte, predikate, pridjeve, glagole. Taj mi se programer također sam obratio. Došao mi je preko Linde Weyman organizatorice Flash Foruma, inače moje prve nagrade za Flash. U međuvremenu sam se s njom sprijateljila i tako me povezala sa svojim bratom koji je programer. On je od prvih dana jedan iz Silikonske doline, tako je sve počelo.

KP: Budući da radiš dosta preko web-a, kako ide to koordiniranje suradnika po cijelom svijetu?

H.B.: Vrlo lako. Iako, ovaj projekt s Teslom sam radila dosta u fizičkom svijetu. Htjela sam koristiti stop animaciju i osim toga bilo je puno toga za istražiti van web-a. Tako da smo radili 2 godine animaciju u Zagrebu. Imala sam kanadsko-škotski tim, kompozitor mi je u Njemačkoj. Ali svaka dva mjeseca imam nekoga od njih u Zagrebu i onda zajedno radimo jedan duži period na dovršavanju.

U ovom projektu mi je bilo vrlo važno imati osobni kontakt. S prethodnim projektima inicijalno je bilo jednostavnije sve riješiti preko web-a. Kod projekta s Teslom sve je bilo drugačije. Sve je ovisilo o vibraciji koju ćemo uspostaviti i na koji način ćemo se inspirirati da idemo dalje.

KP: Šta dalje s projektom? Opet Flash ili nešto drugo?

H.B.: Radit ćemo iPhone aplikacije i adaptirati projekt za web. Tu zaista ima malo Flash-a, jer je sve rađeno po principu stop animacije. Projekt je već sada uključen u najnoviju knjigu Stevena Withrowa o digitalnoj animaciji Secrets of Digital Animation: A Master Class in Innovative Tools and Techniques. A onda se, naravno, bacamo na novu animaciju o macama.

***

Intervju je na engleskom jeziku objavljen na blogu Personal Cyber Botanica.