Radio bi bio najbolji komunikacijski aparat u javnom životu, tvrdio je Bertolt Brecht, samo kada bi ta komunikacija postala dvosmjerna, odnosno, kada bi se građani mobilizirali i od pukih recipijenata postali aktivni kreatori sadržaja. Ideja otpora državnoj kontroli radijskih frekvencija i slobodne praticipacije građana stara je gotovo koliko i medij sam, a zlatno doba proživljava šezdesetih godina pojavom piratskih stanica. Takvi pokušaji demokratizacije medija nisu zaobišli ni naše krajeve, a zabilježeni su u sjajnoj dokumentarnoj studiji Krste Papića Nek se čuje i naš glas iz 1971. godine, koja prati radio amatere ruralnih predjela sjeverne Hrvatske, ustrajne u naumu da se izbore za svoj djelić etera, unatoč zabranama i stalnoj konfiskaciji opreme. Državna regulacija radijskog spektra izmjestila ga je iz ruku hobista, izumitelja i eksperimentatora u ruke masovnih medija, čime se proizvodnja i distribucija informacija centralizirala, a građani u najvećoj mjeri ostali u poziciji pukih konzumenata. Pojavom interneta ti se odnosi transformiraju, a razvojem digitalne tehnologije te njenom dostupnošću mijenja se i sam način na koji slušamo.

Tehnička definicija podcasta, termina bez adekvatnog hrvatskog prijevoda, kaže da se radi o medijskom formatu glazbenog ili govornog sadržaja, objavljenom na internetu u digitalnom obliku za automatsko preuzimanje i slušanje. Iza suhoparne definicije krije se inventivna i raznovrsna praksa slobodne komunikacije koja je iz underground okruženja stasala u pop-kulturnu senzaciju, o kojoj se danas dominantno piše kroz optiku novih marketinških mogućnosti i ekonomske isplativosti. Trebalo bi se zato vratiti korak unatrag i vidjeti kako je sve počelo. Sam naziv skovao je britanski novinar Ben Hammersley u članku iz 2004. godine u kojem proglašava audio revoluciju, svega par mjeseci nakon objave prvog podcasta iza kojeg stoji autor i novinar Christopher Lydon.

Objavljen je na domeni Radio Open Source, kao politički odgovor tradicionalnim medijima koji su sustavno zanemarivali glasove otpora ratu u Iraku. Iako je web i audio tehnologija u tom trenutku bila poznata, novost predstavlja njihova instrumentalizacija – postaju društveni alat koji omogućava demokratizaciju komunikacije. S vremenom se razvija i niz besplatnih alata koji omogućuju jednostavnost produkcije, čime je medij postao dostupan širokim masama. Deset godina kasnije, format doživljava pravu renesansu, prije svega zahvaljujući iznimnoj popularnosti istraživačkog novinarskog podcasta Serial, svojevrsnog spinoffa dugovječnog radijskog programa This American Life. 

Milijune slušatelja Seriala privukla je zanimljiva i vješta dokumentaristička naracija Sarah Koening, a napetosti je, pored intrigantne teme ubojstva mlade djevojke u Baltimoreu 1999. godine, pridonijelo i epizodno pripovijedanje, popularno još od serijaliziranih romana Charlesa Dickinsa. No, osnovna privlačnost audio pripovijedanja, uz tehnologiju koja sada omogućuje slušanje u pokretu, sastoji se u aktivnom uključivanju slušatelja. Audio mediji, za razliku od vizualnih, od slušatelja zahtijevaju sudjelovanje u stvaranju vizualnog doživljaja posredovanog zvukom. Uz zanimljive teme – informativne, edukativne ili zabavne, dramatizirano pripovijedanje i maštovite zvučne slike, slušatelj biva uvučen u svijet kojeg i sam sukreirea.

Neki podcasti nude i zanimljive osvrte na naše navike slušanja u visoko digitaliziranom svijetu. Jedan od zanimljivijih je Ways of Hearing, koji poput BBC-jeve televizijske inačice iz sedamdesetih, analizira mogućnosti nove tehnologije kako bi ispitao naš odnos prema zvuku. Damon Krukowski, autor podcasta i knjige The New Analog: Listening and Reconnecting in a Digital World, zadržava kritičku perspektivu u odnosu naspram digitalizacije slušanja, unatoč njezinoj sveprisutnosti i praktičnosti. Dekoncentriranim primanjem audio sadržaja u pokretu, tvrdi, privatiziramo javni prostor te umanjujemo pažnju i kvalitetu našeg slušanja, zbog čega zagovara bolje “uštimavanje” naših analognih i digitalnih svjetova.

I rodonačelnik žanra Lydon upozorava da podcasting treba biti nešto više od hit serijala, i svakako više od marketinške zlatne groznice, posebno u vrijeme postistine i entropije javnog govora. Podcast je nastao kao društvena i politička intervencija te simbolizira borbu za osvajanje prostora slobode govora izvan autoritarne strukture državnog radijskog monopola i komercijalnog progama. Kroz slobodno stvaranje i dijeljenje inovativnog, edukativnog i zabavnog sadržaja, kultura podcasta ima potencijal ne biti samo još jedna marketinški isplativa platforma, već i sredstvo za izgradnju pojedinaca, ali i širih zajednica.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.