Piše: Vatroslav Miloš

Kako ne bismo morali zavlačiti ruku u frazeološku kantu novinarskih uvriježenosti i relativizirati bilo koju od tragedija koje se istovremeno događaju u dijelovima svijeta izvan uobičajenog dosega medijske pažnje te reći da je teroristički napad na redakciju francuskog satiričkog lista Charlie Hebdo događaj koji posljednjih dana potresa svijet, to je uistinu otrježnjujući događaj, dokaz da ne postoji trenutak u ljudskoj povijesti koje ne bismo mogli nazvati zanimljivim vremenima. Nesumnjivo je da se u ovom trenutku nije lako snaći u nepreglednoj šumi informacija i mišljenja tko je sve i što je sve Charlie Hebdo, odnosno tko i što nije. Uputno je, u tom smislu, konzultirati ekstenzivan tekst Tene Erceg u ovotjednim Novostima koji – citirajući različite komentare koji satiru toga lista etiketiraju kao rasističku, islamofobnu, antisemitsku i šovinističku – ne propušta taj događaj jednostavno nazvati njegovim pravim imenom: terorističkim zločinom. 

Hrvatska je izabrala svoju prvu predsjednicu, Kolindu Grabar Kitarović. Većinom je glasova pobijedila Ivu Josipovića, kandidata stranaka nominalno lijevog spektra koji je, zajednički s čitavim tim spektrom stranaka, posljednjih pet godina radio sve – ako se uopće može reći da su svi zajedno išta i radili – kako bi svojim biračima uništio vjeru u tu beskrvnu institucionalnu ljevicu. No, kriva je dijaspora. Krivi su šatoraši. Krivi su oni koji su, u nedostatku političke opcije koja bi zastupala njihove stavove, prakticirajući svoje legitimno demokratsko pravo glasački listić prekrižili, unakazili ili dopisali što su htjeli. Istovremeno, svjedočili smo kako se Kolindi Grabar Kitarović tepa s “barbika”, “lutka” i “gospođa” ili, jednostavno, “Kolinda”. Svjedočili smo da, u trenutku proglašenja pobjede, čak i izabrana predsjednica mora znati gdje joj je mjesto: “Prvih nekoliko minuta svog trijumfa Kolinda je morala čekati da Karamarko završi s govorom kako bi dobila riječ, doslovno postavljena na drugo mjesto. Šef HDZ-a obratio joj se s ‘Kolinda draga’, s nježnošću politički rezerviranom samo za žene, a potom se ‘šaljivo’ zahvalio njenom mužu, koji je morao trpiti ambicioznost svoje supruge, žrtvujući se onako kako se supruge političara konstantno žrtvuju, ali ne dobiju skandiranje. U tih smo nekoliko minuta mogli dobro vidjeti konzervativni, rodno normativni, duboko patrijarhalni okvir njene pobjede. Bilo je zastrašujuće i Kolinda je pobijedila”. Više čitajte u tekstu Lane Pukanić na Mufu. 

Beogradska su kina, kao i ona zagrebačka, rasprodana u jeku privatizacije javne imovine devedesetih. Dio opreme je devastiran, dio preprodan, a prostori na atraktivnim lokacijama postali su, naravno, privatno vlasništvo različitih komercijalnih namjena. Borba za beogradsko kino Zvezda traje od kraja novembra. Zgrada najstarijeg beogradskog kina bila je predviđena za rušenje, no aktivisti i aktivistkinje Pokreta za okupaciju bioskopa zauzeli su prostor i od onda proizvode kulturni program dostupan svima. Podrška im stiže sa svih strana: krajem godine u posjet im je došao Aleksis Tsipras, vođa SYRIZE i izgledni kandidat za premijera Grčke, ukazao se tamo i Alain Badiou, francuski je redatelj i animator Michel Gondry inspiriran pokretom snimio i kratki animirani film, a Srećko Horvat posvetio im je svoj “op-ed” u New York Timesu. Ipak, kako bi se direktno prenijele ideje koje stoje iza okupacije i Novog bioskopa Zvezda, ovdje upućujemo na izvrstan tekst Ivana Velisavljevića objavljen sredinom prosinca na stranicama Slobodnog Filozofskog. 

Naš trenutni premijer, Zoran Milanović, čovjek je bez ijedne brige na svijetu i pritom se iznimno dobro zabavlja. Recimo, zabavlja ga uvođenje novih riječi u vokabular. Tako je, u nedavnom gostovanju u emisiji Javna stvar na HRT-u, vjerojatno prvi puta u svom trogodišnjem mandatu – inspiriran popularnom retorikom Ivana Vilibora Sinčića, upotrijebio riječ “ovrha”. Iako sasvim sigurno ne zna što ta riječ zapravo znači i koje su realne implikacije nasilja u kojem zbog blokade računa niste sigurni kako ćete se nahraniti i platiti račune. Također, nevjerojatnom je staloženošću umirivao građane da, unatoč zastrašujućem rastu vrijednosti švicarskog franka, večeras slobodno mogu u provod jer, zaštitit će ih Vlada. Za kraj se, sada već tradicionalno, zabavljao instruiranjem novinara u teme o kojima bi zapravo trebali razgovarati. Sljedeći tjedan u goste Goranu Rotimu dolazi naš budući premijer Tomislav Karamarko koji će, nesumnjivo, za nas imati koju duhovitu dosjetku. No, za sada, bez potrebe da se dalje dulji: naš trenutni premijer, Zoran Milanović. 

“Po prvi puta u posljednjih 50 godina, većina onih koji pohađaju javne škole u SAD-u dolaze iz obitelji niskih primanja”, stoji u uvodnoj rečenici teksta Lyndsey Leyton u Washington Postu. Trend porasta ovih brojki primjećuje se već neko vrijeme, a sada je postao surova stvarnost. “Vlast je nekoć bila izvor vodstva i inovacija u pitanju ekonomskog napretka i vertikalne mobilnosti. Danas smo zemlja lišena namjere da ulaže u mlade ljude”, ističe Kent McGuire, predsjednik Southern Education Foundationa, organizacije koja je i provela istraživanje s ovim rezultatima. 

Humans of New York iznimno je popularan foto-narativni blog kojega je prije nekoliko godina pokrenuo Brandon Stanton koji prikazuje Njujorčane, poglavito one koji se kreću Manhattanom, i pokušava iz njih izvući “priču o njihovim uspjesima, strahovima i životnim preprekama”. Stanton je već više puta bio kritiziran, prvenstveno zbog brisanja kritičkih komentara, ali i odabira lokacije i sugovornika. Tekst naslovljen On Sentimentality: A Critique of Humans of New York autorice Mellise Smythe pruža britku i argumentiranu analizu i kritiku “zamke sentimentalizma” koju predstavljaju mediji kao što su Humans of New York.