Srećko Horvat je filozof čiji je rad davno nadišao hrvatske okvire, a njegova bibliografija trenutno broji više od deset knjiga prevedenih na nekoliko svjetskih jezika, od kojih možemo istaknuti naslove Što Europa želi (sa Slavojem Žižekom, 2013.), Radikalnost ljubavi (2016.) i Poeziju iz budućnosti (2023.). Ovom prilikom Horvat je predstavio filozofski projekt svoje posljednje knjige After the Apocalypse koju je 2021. na engleskom jeziku objavio američki Polity Press, a potom na hrvatskom 2022. i domaći V.B.Z. pod naslovom Nakon Apokalipse. U izlaganju se Horvat, osim temeljnim tekstom knjige, bogato koristio primjerima aktualnih novinskih članaka, reklamama i internetskih kurioziteta. 

Nakon posljednjeg dana

Predavanje Poslije apokalipse Horvat otvara Kafkinom parabolom o dolasku Mesije: “Mesija će doći onda kada više nikome ne bude potreban. On neće doći posljednjeg dana, doći će dan nakon posljednjeg dana.” Kao što će u nastavku predavanja postati jasnije, promjena odnosa prema kraju točka je iz koje Horvat izvodi nove mogućnosti djelovanja. 

Trenutak u kojem razgovaramo o apokalipsi zasićen je primjerima u kojima dolazi do pomućenja odnosa fikcije i stvarnosti. Začudne primjere poput izvoza arktičkog leda, najčišćeg H20 na svijetu, koji se doprema u Ujedinjene Arapske Emirate kako bi gosti koktel-bara u Dubaiju mogli uživati u luksuznom, 100 000 godina starom osvježenju, za Horvata su jedna od mnogih kontradikcija zelene tranzicije. Naime, grendlandski start-up Arctic Ice na drugi kraj svijeta izvozi led kako bi potaknuo razvoj zelene ekonomije u svojoj zemlji, dok su njegovi krajni uživatelji magnati čije se bogatstvo temelji na fosilnim gorivima. Riječ je, dakako, o raskoraku između stremljenja da se umanji šteta i očuva okoliš, te da se istovremeno omogući raskošno i ekstravagantno dočekivanje kraja. Nespojivost postaje jedan od temelja za prevrednovanje značenja apokalipse ili kako će nešto kasnije Horvat pojasniti “najbogatiji se spremaju za kraj svijeta nakon što su ga omogućili”. 

S druge strane, apokalipsa je medijski sveprisutna, a takav simptom vremena u kojem živimo Horvat će nazvati “hiperinflacijom apokalipse”. Navodi poput “apokaliptični uvjeti u Gazi” ili “hoće li UI izazvati apokalipsu” ukazuju na to da je apokaliptično diskursno usidreno u svakodnevnicu i pojavljuje se u različitim iteracijama, istovremeno i višestruko. Upravo zato, Horvat inzistira na konceptualnom raščišćavanju jezika o apokalipsi jer se opasnost normalizacije takvoga jezika u praktičnom smislu očituje u prihvaćanju stvarnih primjera s onu stranu fikcije – poput spomenutog grenlandskog start-upa, bivšeg CEO-a Googlea Larryja Pagea koji posjeduje pet otoka, luksuznih bunkera i gradova za doček kraja svijeta – kao uobičajenih i samim time nečime na što nema potrebe reagirati.

 Apokalipsa se već dogodila 

U Horvatovu tumačenju apokalipsa je predstavljena kao epistemički, politički i moralni izazov pa je definicija kojom otvara raspravu na tragu etimološki starije inačice termina usko vezana ne uz kraj, već uz promišljanje. Za razliku od tumačenja značenjski bližem kataklizmi koja donosi kraj svijeta (grč. kataklysmos), apokalipsa o kojoj on govori čuva izvorno značenje za koje je ona prizma promatranja, proces raz-otkrivenja. Takva je tradicija prevođenja pojma apokalipsa vidljiva i u posljednjoj knjizi Novoga zavjeta, Otkrivenju. Otkrivenje ili raz-otkrivanje do kojega dolazi, za razliku od onoga koje poznaje kršćanstvo, ne završava dolaskom spasitelja, već je suočavanje s eshatološkom realnosti – izumiranjem. 

Takvo se tumačenje apokalipse naslanja na rad Günthera Andersa (1902-1992) njemačkog filozofa i novinara čiji je rad, a poglavito djelo Die Antiquiertheit des Menschen (1956-1990; čija su prva dva poglavlja u izdanju za Nolit 1985. objedinjena u jednoj knjizi i prevedena kao Zastarelost čoveka) zbog aktualnosti doživjelo revitalizaciju u anglofonoj filozofiji. Kao što Anders primjećuje – pojam kraja, tema ljudskog promišljanja otkad je mišljenja, u 20. stoljeću dobiva nikad ranije zamislive konture trenutkom izuma atomske bombe. Kako će naglasiti Horvat, za Andersa Hirošima simbolizira novi trenutak, onaj “u kojem tehnologija postaje subjekt povijesti”. Slika nuklearnih kratera na Maršalovim Otocima, nastalih nuklearnim testiranjem koje je SAD kontinuirano provodio između 1946. i 1958., podcrtava Andersov temporalni obrat u tumačenju apokalipse – “apokalipsa se već dogodila”.

S druge strane, mehanizmi mjerenja koje poznajemo postali su nepouzdani u onome što Horvat, prema američkom književniku Josephu Campbellu, naziva polikrizom. Prijetnje se ne pojavljuju pojedinačno niti su ograničene na određeni trenutak i vrijeme, a posljedice su globalne i na rubu ireverzibilnosti. Polikriza je kontekst koji stoga zahtijeva prevrednovanje pristupa i potragu za načinima na koje je moguće ući ukoštac s novonastalim situacijama.

Kao potencijalni odgovor, Horvat nudi tzv. točke prevrata, odnosno tipping points – očekivane granice do kojih kao civilizacija smijemo ići (npr. 1.5 stupanj zatopljenja), a koje su i alat razumijevanja i eshatološko oruđe. Točke prevrata odnose se na višesmjerno i višerazinsko promišljanje promjena i pomaka do kojih dolazi, a koje je potrebno analizirati ne samo u granicama pojedinačnih fenomena, već na razini čitavog sustava. Za Horvata se njihova eshatološka dimenzija očituje u podsjećanju na razinu promjena (globalno zatopljenje, izumiranje), ali – možda još i važnije – istodobnosti i su-djelovanja događaja koji izazivaju takve promjene. Dok točke prevrata predstavljaju posljednji pokušaj da se tentativno zahvate razmjeri prijetnji, izostanak djelovanja u realnostima polikrize predstavlja opasnost da će stupanj katastrofe prestati biti pojmljiv. 

Žalovanje, melankolija, solastalgija

Subvertirajući klasičan prikaz pet stadija žalovanja Kübler-Ross modela (negiranje, ljutnja,  pregovaranje, depresija, prihvaćanje), Horvat razlaže susret društva s apokaliptičnim u sedam procesnih reakcija. Kao što će izložiti u drugom dijelu predavanja, za sve velike recentne krize (pandemiju, rusko-ukrajinski sukob, globalno zatopljenje…) moguće je uspostaviti kretanje iz (1) faze supraliminalnog u kojoj apokalipsa stvara fascinaciju i odupire se razumijevanju, prema (2) apokaliptičnoj sljepoći, ignoriranju, odbijanju i negiranju problema. U fazi (3) komodifikacije apokalipse, kapitalistički će sustav iznjedriti načine na koje apokalipsa može postati profitabilna da bi potom tijekom (4) fetišizacije na već stvorenim mehanizmima stvaranja dobiti izgradio nove režime kapitaliziranja na fascinaciji koju društvo iskazuje prema scenarijima vlastitoga kraja. Faze normalizacije (5) i otpora (6) bave se trenucima naviknutosti na stanje krize, odnosno pokušaja promjene. Posljednja faza, (7) faza melankolije, u kontrastu s prihvaćanjem koje označava krajnju točku procesa žalovanja, podsjetnik je na nemogućnost apsolviranja gubitka. 

Za razliku od frojdijanske dihotomije žalovanja i melankolije prema kojoj je potonja patološka jer ne uspijeva isplivati iz ponavljanja gubitka, Horvat se vodi Benjaminom, za kojega je odnos između polova gubitka ipak složeniji. Naime, gubitak o kojem govorimo značajan je – riječ je o gubitku horizonta, svijeta, vrste, poznatoga i upravo u stalnom podsjećanju na značaj onoga što se gubi, leži i potencijal melankolije da pokrene promjenu. Temporalni obrat čitanja apokalipse u ovom se smislu odnosi i na gubitak – umjesto nostalgije koja opstaje u prostoru izgubljenog, Horvat navodi solastalgiju – anticipacijsku bol gubitka. Drugim riječima, raz-otkrivanje gubitka u žaljenju za onim što će nestati. Melankolija, koja nije privilegija mnogih koji su izloženi stvarnim neposrednim prijetnjama, svejedno je luksuz koji je potrebno reafirmirati. Gledati u mjesto gubitka, iz njega izvesti zeigeist, točka je iz koje počinjemo.

Horvatovo predavanje vrlo konkretnim jezikom utire put prema filozofski kompleksnim razradama pa se upravo inzistiranje na primjerima i stalno osuvremenjivanje materije pokazuju kao njegova najveća kvaliteta. Ipak, jedan od “propusta” koje je moguće pripisati događaju rezultat je njegovog formata. Čini se kako je zbog uobičajenog, ali za ovu potrebu oskudnog trajanja od sat vremena, Horvat imao prilike tek naznačiti neke od točaka koje njegovo izlaganje čine zanimljivim ne samo u teorijskom kontekstu, već i relevantnim polazištem za konkretne rasprave o zelenim politikama. Prije svega tu je problematizacija zelene tranzicije u klasnom kontekstu jer se uz bok isticanju paradoksa apokalipse i moći, otkupljivanja zelenog otiska i sličnih praksi, nalazi često neugodna implikacija žrtava tranzicije – trećesvjetskih, siromašnih, rasno i klasno negativno markiranih života za koje je preživljavanje jednako vezano uz neposredne ekonomske uvjete kao i za savladavanje pošasti od kojih siromašniji stradavaju prvi. U tom smislu, Horvat naglašava kako je stvarna zelena tranzicija moguća tek pod uvjetima klasne. Ipak, u nastojanju da čim uspješnije prikaže temeljne teze, neke od misli na tragu gore spomenutih ostale su na razini fusnote.

Za dublje porinuće u ove teme ostaje nam stoga okrenuti se knjizi na kojoj se predavanje temeljilo, a organizatorima i Horvatu poručiti – dajte nam još!

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U izvedbi Ivane Pedljo, ova duodrama tematizira odnos čovjeka kao pojedinca koji neverbalno pokušava uspostaviti komunikaciju o svojim unutrnjim raskolima s publikom. Autorica vlastiti istraživački pristup temelji na minimalističkoj sceni s plesnim trapezom na sredini, koji joj postaje ravnopravnim partnerom u komunikaciji i izvedbi.

Pedljo pritom stilski i plesno reagira na zvukove reinterpretirane musique concrète i kontrastno svjetlo koje čini scenografjiu predstave. U najavi izvedbe, napominju se djela Waltera Benjamina, Hannah Arendt i Giorgia Agambena kao izvori inspiracije pri radu na predstavi.

Više informacija o izvedbi potražite ovdje.

Zbirka Antifašističke pesme pripremana je povodom 75-godišnjice prvoga izdanja (koje je pak izašlo na godišnjicu Oktobarske revolucije u tad oslobođenom Užicu) i u vihoru ustanka, kao otimanje zaboravu zbirke borbenih pjesama, nastale kolektivnim radom. Pored pretiska originalnog sadržaja, zajedno s ilustracijom Piva Karamatijevića, knjižica sadrži i predgovor drugom izdanju i novi predgovor Gorana Babića pisan za ovu priliku.

Raspakujem svoju biblioteku: beseda o kolekcionarstvu drugo je izdanje Benjaminovog ogleda (nakon za današnje standarde “ekstravagantnog” prvog izdanja iz 2015.), u popularnom džepnom formatu. U njemu Benjamin iz iskustva slaganja vlastite bibiloteke razvija ideju “oslobađanja” knjiga na polici, a posebno secira figuru kolekcionara.

Na promociji govore urednici Vladimir Marković i Ratibor Trivunac te prevoditeljica Benjaminovog ogleda Mira Bogdanović, uz moderatoricu Vesnu Vuković. Razgovor kreće od dvaju posljednjih izdanja, ali se na njima ne zaustavlja, već obuhvaća i stanje u izdavaštvu danas, njegovu poziciju i ulogu u suvremenom društvu te posebno njegov kolektivni aspekt koji se često posve nepravedno izostavlja. 

Simpozij, na kojem će sudjelovati predavači iz Zagreba, Osijeka i Ljubljane, bavit će se temama poput prostora i događaja suvremene arhitekture, kategorija moderne, postmoderne i suvremene arhitekture, čitanja metamorfoze grada od Heideggera i Benjamina do Deborda, Baudrillarda, Jamesona i Rancièrea, gradogradnje prema umjetničkim pravilima nasuprot Koolhaasovoj ideji junkspacea te odnosa pojmova polis, city i metropolis.

Detalji o programu dostupni su na sljedećoj poveznici.

Piše: Luka Antonina

Što je to migrant? Migrant je riječ kojoj je potrebno povratiti značenjsku dimenziju ljudskosti. No, da bismo je uopće pokušali povratiti, potrebno je pronaći ishodište njezinog gubitka. 

Jednom smo u Caritasu dobili punu torbu slatkiša i teglili je prema Črnomercu u tramvaju prepunom ljudi. Dotjerana gospođa u našim kolima rekla je kolegici da to izbjeglice rade gužvu jer se po cele dane vozaju sim tam. Pogledala sam je i nasmiješila se jer sam znala da smo mi prognanici, a da su izbjeglice iz Bosne.

Ovako ide jedna epizoda iz prognaničkog iskustva Ivane Simić Bodrožić kao djevojčice, zabilježenog u njezinom romanu Hotel Zagorje. Ono što je zanimljivo jest ironični obrat kojim se potvrđuje ono što Freud naziva narcizmom malih razlika, dakle osnovni princip isključenja unutar konstruirane moralno-vrijednosne hijerarhije pojmova, baš poput one prognanik-izbjeglica-migrant, a koji se odigravao tijekom prošlog ljeta, kad su se lomila koplja oko toga koji je izraz prikladniji za skupine ljudi koji prelaze europske granice u bijegu od bijede i rata. Tako je UN-ova agencija za izbjeglice izdala proglas o poželjnoj upotrebi termina izbjeglica, no ne i migrant kako to prenosi Centar za mirovne studije: 

Za razliku od termina izbjeglica koji podrazumijeva ljude koji su zbog ratnih sukoba protjerani iz svoje države, pojam migranti odnosi se na osobe koje su se odlučile preseliti na neko drugo područje zbog želje za boljim životom”, nadalje prenoseći odredbu Vijeća UN-a, “Azil se neće i ne može odobriti na temelju ekonomskih razloga već isključivo političkih. (…) Izbjeglice imaju pravo tražiti azil, dok migranti nemaju”.

Kako takva jedna, naoko očita i jednostavna ideja kao ta da su svi ljudi jednaki, u svakodnevnoj praksi odjednom postaje veoma subverzivnom? Odgovor se ovdje logički nameće – pa to je zato što nisu svi ljudi jednaki. Kao što poznata Orwellova opomena kaže – “neke su (životinje) jednakije”.

Jednakije životinje vrše diskurzivno nasilje nad jednakim životinjama, posredstvom tautologije – upravo onog jezika koji instalira “režim istine” i posredstvom kojeg se on legitimira. Ljudi ne mogu biti jednaki (za sebe), međusobno i bez principa iznimke, već u odnosu na jednakije. Jednakiji su suvereni, a jednaki (po sebi) – to su ostali, nesuvereni – narod, izbjeglice i migranti. Potonji su nejednako jednaki i u odnosu na jednake, odnosno narcisoidnim jezikom suverena i beživotnim jezikom spektakla oni mogu biti označeni tek kao – jednako inferiorni, možda i jednako zli, a možda i jednako nedostojni življenja.

Žilet-žica i država-nacija

U povijesnom trenutku u kojemu povijesno provizorne konture susjednih nam država-nacija iscrtavaju kilometri žilet-žice, iscrtavaju se i konture ne tako provizorne naravi suvremenog europskog režima. Da povijest nije učiteljica života, kako su nas to učili u školama, jer nitko nikad i ništa od povijesti, kako se čini, nije naučio, potvrđuje i slučaj suvremene Mađarske. 

U svibnju 1989. Mađarska je vlada, unatoč izravnom protivljenju sovjetskih vlasti, započela s demontažom bodljikave žice duž granice s Austrijom. To je, kako piše Olivier Razac u knjizi Politička povijest bodljikave žice, značilo otvaranje pukotine u željeznoj zavjesi za slobodan protok ljudi i početak kraja dotadašnje blokovske podjele svijeta. Tom je prigodom Gyula Horn, tadašnji mađarski ministar vanjskih poslova, zajedno sa svojim austrijskim kolegom simbolički presjekao žicu između dviju zemalja izjavivši: “Ni u kojem se slučaju nećemo vraćati na stare metode”. Svega dvadeset i pet godina kasnije svjedočimo restauraciji režima žice ne samo na jugoistočnim granicama susjedne nam Austrije, Slovenije i Mađarske, dakle na granicama šengenske zone, već i na prostorno rastućoj skali.

Bodljikava žica, odnosno sadašnja ponešto sofisticiranija varijanta iste – žilet-žica, povijesno se javlja 1874. kao masovni industrijski proizvod na sjevernoameričkom kontinentu tijekom procesa europske kolonizacije širokih prerijskih prostranstava, kao rudimentarno tehničko oruđe koje je za osnovnu funkciju imalo dvostruko razgraničenje privatnog vlasništva američkih farmera, odnosno poljoprivrednih površina u njihovom vlasništvu s jedne te ograničenje kretanja stoke u vlasništvu američkih stočara s druge strane. 

No, ona je istovremeno označavala i konačnu demarkacijsku liniju između teritorija “civilizacije” (naravno, civilizacije zapadnoeuropskih kolonizatora) i “divljine”, odnosno teritorija namijenjenih rezervatima i lovnim područjima indijanskog naroda, kao svojevrsna odgoda i najava neminovnog uništenja društvene organizacije indijanskih zajednica i njihovog masovnog istrebljenja. Osim u europskim kolonijalističkim ekspedicijama, vrlo korisnim oruđem pokazala se i u međueuropskom imperijalističkom ratovanju – do početka Prvog svjetskog rata, bodljikava žica prešla je u masovnu upotrebu na teritoriju Europe kao vojna tehnika komplementarna izgradnji rovova i fortifikacija na prvim crtama bojišnice, a da bi se njezine stravične implikacije potpuno ispoljile u fenomenu nacističkog koncentracijskog logora. U nešto kasnijem dijelu 20. stoljeća, baš kao i kapitalizam ili država-nacija, žica postaje i vrlo uspješnim europskim izvoznim proizvodom namijenjenim ostatku svijeta, neprestano se manifestirajući kao univerzalni epifenomen moderne političke tiranije, i to bez obzira tko, i s koje strane žice, u datom historijskom trenutku trpi ulogu homo sacera: bio on sjevernoamerički Indijanac, irački “terorist”, francuski vojnik, katalonski anarhist, bila ona romska ili čečenska žena, europski Židov, sirijski mladić ili palestinsko dijete.

Današnja žilet-žica na sjeverozapadnim granicama naše zemlje manifestira se na potpuno isti način – ne kao uzrok već kao posljedica političkog nasilja. Jer, kao što kaže gore spomenuti autor – simbolička snaga bodljikave žice teži izvrnuti odnose između simbola i fenomena. Više se ne radi o tome da “ondje gdje postoji bodljikava žica postoji brutalnost moći”, nego ćemo “po prisutnosti bodljikave žice ili sličnih dispozitiva prepoznati brutalnu primjenu moći”.

Završna scena kultnog antiratnog filma Jeana Renoira Velika iluzija iz 1937., sasvim ozbiljno, a opet sasvim nadrealno tretira ovaj, sasvim ozbiljan i sasvim nadrealan fenomen granice. Naime, njemačka vojna patrola puca za francuskim bjeguncima koji preko Alpa bježe prema neutralnoj Švicarskoj, no kada se dvojica Francuza probiju preko snježne doline, njemački oficir naređuje obustavu paljbe jer, kako smatra, sada se bjegunci nalaze u Švicarskoj. “Naivnoj” svijesti gledatelja izmiče ta apstraktna međudržavna granica negdje u snijegu, no u svijesti njemačkog oficira ona je potpuno realna i, kao takva, realno obvezujuća. 

No, nije li šengenska zona, doduše u jednom vrlo skučenom smislu, predstavljala upravo realnu mogućnost nadilaženja simboličke i realne prostorne raspodjele po principu državnih granica? Ako jest, utoliko postaje jasnijom neuroza suvremene države-nacije oko problematičnog joj fenomena migranta. Čini se da, jednom kada zakažu daleko sofisticiranije,  biopolitičke regulatorne tehnologije i tehnike, država-nacija poseže za konačnom, veberijanskom odstupnicom – monopolom na legitimno fizičko nasilje na geografskom području koje podliježe njezinoj administraciji – za žicom i za vojskom. 

Da granice država-nacija egzistiraju tek kao predmet kolektivne imaginacije ljudi, no da su, kao takve, sasvim realne u svojim ubojitim posljedicama, svjedoči i fenomen ekocida kao nusprodukta režima žice. Naime, dok su se otvaranjem političkih granica koncem 20. stoljeća oporavile i populacije europskih divljih životinjskih vrsta, razgraničenjem ionako premalih populacija domaće divljači (primjerice, medvjeda, vukova, risova i jelena), dolazi do nemogućnosti pronalaska udaljenih partnera za parenje, što onemogućuje održavanje genetske raznovrsnosti i, posljedično, umanjuje izglede otpornosti i zdravlja jedinki te, u konačnici, opstanka vrste, ističu u tekstu Fences put up to stop refugees in Europe are killing animals Andy Coghlan i Mićo Tatalović.

Iako u svijesti životinja predmeti i simboli ljudske geopolitičke imaginacije ne znače ništa, one postaju njezinim najranjivijim subjektima – kao neljudski subjekti neinicirani u jezik bilo koje društvene zajednice, zajedno s neeuropskim migrantskim stanovništvom, neiniciranim, ili pak samo polovično iniciranim u kulturni jezik ekonomsko-političkog europskog imperija.

Proizvodnja viška vrijednosti kao proizvodnja ljudskog viška

Temeljno licemjerje zapadnog civilizacijskog kruga spram stanovništva Afrike i Bliskog istoka očituje se u prisilnom ekonomskom uključivanju ovih područja u globalnu mrežu kapitala (korporativnom ekstrakcijom prirodnih resursa iz okoliša lokalnih zajednica i njihovim izvozom, a posredstvom najamnoga rada najširih slojeva istih tih zajednica, uz svesrdnu podršku korumpiranih lokalnih elita, ili pak izravnom imperijalističkom okupacijom teritorija od ekonomskog interesa), uz istovremeno prisilno ekonomsko isključenje lokalnog stanovništva koje je, u ovom globalnom procesu istiskivanja viška vrijednosti, ostavljeno na društveno-ekonomskoj margini preživljavanja.

Ovaj ljudski otpad naličje je historijskog procesa kapitalističke modernizacije, istog onog procesa koji “kod kuće”, u Europi, posebice na njezinoj periferiji i poluperiferiji, istim sredstvima ekonomskog isključenja proizvodi unutrašnju migraciju – lokalni ljudski otpad – obespravljene radnice i radnike, nezaposlene i ekstremno siromašne. 

Proces “ekstrakcije” ljudskih resursa, odnosno simultani proces proizvodnje ljudskoga viška manifestira se i prostorno, kako u vidu zatvorenih i poluzatvorenih azila i izbjegličkih logora, tako i u vidu urbanih geta i logora beskućnika. 

Globalna podjela rada svodi čitave skupine ljudi na funkciju najamnoga radništva. Tržište rada tako postaje, nešto manje primjetno u Europi, a u potpunosti primjetno izvan nje, temeljnim biopolitičkim principom razmeđe između života i smrti pojedinog čovjeka i čitavih skupina ljudi. Žilet-žica, u tom pogledu, tek je “element [tog univerzalnog] dispozitiva isključenja i uključenja”.

“Dokument kulture uvijek je ujedno i dokument barbarstva. I kao što on nije lišen barbarstva, tako nije ni proces prenošenja kojim prelazi od jednoga drugome”, rekao je Walter Benjamin. Kulturnim transmutacijama – od bodljikave žice preko Vijeća UN-a pa do žilet-žice – uviđamo proces ovog prenošenja naše kulture u barbarstvo i barbarstva kao naše kulture. I kao što je logor temeljno moderan fenomen (čemu je možda najdosljedniji svjedok Agambenov Homo sacer), tako je žilet-žica koja ga omeđuje artefakt moderne kulture par excellence, budući da u temeljima i jednoga i drugoga leži jedinstveni princip isključenja.

Diskurzivno odvajanje izbjeglica od azilanata, a potom obje ove kategorije od migranata, a potonjih eventualno još i od ilegalnih imigranata, prijelomna je točka u kojoj se ogledaju zabrinjavajući aspekti (neo)liberalne vizije svijeta i odnosa moći u njemu, prema kojoj izbjeglice kao žrtve lokalnog etničko-religijskog nasilja imaju pravo na (bolji) život i slobodu, dok ekonomske izbjeglice, koje su to postale prvenstveno kao žrtve globalnog ekonomskog modela prinude, pravo na bolji život i slobodu od postojećeg, prema tome, očito nemaju. Dakle, pravo na život i slobodu kao ideal eventualno se tolerira, sve dok se to odnosi isključivo na pravo na život slobodan od progona i nasilja na temelju identitetskih odrednica pripadnosti, no nikako ne i na život slobodan od tiranije objektivnih ekonomskih, to jest klasnih odrednica pripadnosti pojedinog čovjeka i naroda.

Osnovni biopolitički, odnosno thanatopolitički princip već je sadržan u takvoj vrsti diskursa. U konačnici, baš kao što simbol kolabira u fenomen, a fenomen biva ekstrapoliran u simbol, diskurzivno odvajanje ljudi od ljudi samo prethodi fizičkom odvajanju ljudi od ljudi, bilo vojnim kordonom ili žilet-žicom. 

Lekcija je ovdje jasna – ona domena gdje je (post)moderni čovjek prestao biti čovjekom je upravo domena ekonomije i rada. Čak i ako uspije nadići nacionalne horizonte, opći horizont očekivanja i domet socijalne imaginacije postmodernog čovjeka ostaje kapitalističko tržište i sve implikacije po društveni život koje ono može imati. Globalna tržišna mreža financija, trgovine i rada tako predstavlja ultimativnu i sad već globalnu regulatornu instancu nad ljudskim životom i smrću i, sve dok se taj odnos ne obrne u korist života, nije za očekivati nestanak žilet-žice kao opominjućeg utjelovljenja biopolitičkog raskola društvenog života na one jednake i one jednakije ili na, kako to kaže Agamben, na Narod kao suverena i narod kao goli život.

Isti korijeni toga nalaze se i u sustavnom odbijanju da se shvati temeljna društvena narav problema, čiji korijeni dubinski sežu u strukture globalne ekonomske podjele rada, odnosno raspodjele profita od tog globalnog rada. Tako se klasni problemi uvijek iznova odbijaju razumjeti kao takvi, kako bi ih se prevelo u građanima daleko razumljiviju, pa možda i njima prihvatljiviju, iako nepotpuno definiranu kulturološku problematiku, dodatnu iskrivljujući sliku povijesnim naslagama rasnih stereotipa i reducirajući zbilju na teološke predodžbe o zbilji. I stvarno, tako se odjednom čini plauzibilni(ji)m razloge imperijalizmu, terorizmu i šovinističkom nasilju tražiti u religijskim kodeksima Kurana iz Arabije 7. stoljeća, no ne i u globalno sveprisutnoj, ekonomsko-političkoj svakodnevici.

(Neo)liberalni imaginarij koji je u potpunosti politički obesmišljen za djelovanje onkraj granica humanitarne pomoći te koji migrante ne uspijeva pojmiti kao subjekte unutar realnih okvira njihove društvene egzistencije, već isključivo kao objekte humanitarnog rada, svodi ove ljude na jednodimenzionalnu sliku intrinzično plemenite osobe, kultivirane po pravilima europske, dakle kolonijalne “uljudbe” neeuropskih subjekata te, shodno tome, ostaje potpuno zatečen pred slikom Drugog koji ne odgovara parametrima “uljuđenog divljaka”. 

U direktnoj inverziji ovog politički impotentnog modela svijesti, postojeća diskrepancija, između beživotne slike Drugog i traumatičnog susreta s realnim Drugim, djeluje samo kao pospješujući agens za rasplamsavanje reakcionarnog imaginarija kolektivne stigmatizacije i ksenofobnih projekcija, kako bi se i današnjem liberalu učinila snošljivijom sutrašnja represija, diskriminacija i nasilje nad tim istim, do tragičnog apsurda obesmišljenim ljudima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U jeku aktualne izbjegličke krize, a koja i u lokalnim medijima i u lokalnim političarima izaziva paniku i strah, valja podsjetiti da je Walter Benjamin, jedan o najvažnijih modernističkih filozofa i teoretičara kulture, sebi oduzeo život u trenutku očaja, bez nade da će preko granice naći sigurnost i život. 

Nakon uspona nacizma u Njemačkoj, Benjamin je osam godina proveo u izbjeglištvu, uglavnom u Španjolskoj i Francuskoj, promijenivši pritom 28 adresa, da bi nakon poraza Francuske u lipnju 1940. krenuo prema Portugalu odakle je, s vizom koju mu je pomogao ishoditi Max Horkheimer, trebao otputovati u SAD. Zajedno s fotografkinjom Henny Gurland, njenim sinom Josephom i Lisom Fittko, planinskim je prijevojem krenuo pješke prema pograničnom gradiću Portbouu, no fašistička je Španjolska ukinula tranzitne vize preko svog teritorija i naredila da se izbjeglice predaju francuskim vlastima, a Benjamin je, svjestan da tamo odakle je došao za njega više ne postoji, 25. rujna popio smrtonosnu dozu morfija. Sljedećeg dana granica je otvorena i grupa s kojom putovao uspjela je stići do Lisabona, a nekoliko mjeseci kasnije Hannah Arendt prešla je istu granicu noseći sa sobom Benjaminov posljednji rukopis, “Über den Begriff der Geschichte” (Historijsko-filozofske teze). 

“Bio je apsolutno neusporediv, jedan od onih koje nije moguće klasificirati”, zapisala je svojedobno Hannah Arendt i, ustinu, teško se s time ne složiti, uzevši u obzir da su Benjaminovi kritički interesi sezali od romantičke njemačke drame preko epskog kazališta i modernističke književnosti do marksizma, flanerizma, estetičkih problema umjetnosti u doba tehničkog napretka. 

Njegova ostavština, svojevrsni “arhiv”, sastoji se od “različitih artefakata, uglavnom fotografija, tektsualnih fragmenata i crteža koji predstavljaju iskustva, ideje i nade koje je Benjamin pritom entuzijastično arhivirao, sistematizirao i analizirao”, a uredili su ga Ursula Marx, Gudrun Schwarz, Michael Schwarz i Erdmut Wizisla i za njemačko izdanje pripremili 2006. godine kao Walter Benjamins Archive: Bilder, Texte und Zeichen. Godinu dana kasnije Verso je objavio prvo englesko izdanje, a sada i drugo, džepno izdanje. 

“Potpuna neizvjesnost nadolazećih dana, nadolazećih sati, ono je što upravlja mojim postojanjem već niz tjedana”, zapisao je Benjamin u svom posljednjem pismu Theodoru Adornu, a to je isto što svi oni koji se ovih dana probijaju kroz konfuziju granica, jezika, birokracije, nepoznatih željezničkih stanica i poljskih puteva pokušavaju nadvladati. 

Prvo u nizu događanja – nakon predavanja Douglasa Kahna koje nas očekuje 6. ožujka – jest hrvatska premijera Oscarom nagrađenog dokumentarnog filma Citizenfour. Film američke redateljice Laure Poitras, “intimni portret Edwarda Snowdena i njegovih akcija”, premijerno će biti prikazan u kinu Europa 19. travnja, a zajednički ga predstavljaju Multimedijalni institut, Centar za mirovne studije i Što, kako i za koga/WHW – “organizacije koje se intenzivno bave pitanjima slobode u informacijskom društvu, zviždačima i hakerima ili novim spojevima umjetnosti i aktivizma”. 

Explicit Music u suradnji sa Žednim uhom 17. travnja u Močvaru ponovno dovodi australskog muzičkog eksperimentatora Bena Frosta, u suradnji s Izlogom suvremenog zvuka 8. svibnja zakazan je nastup Reinholda Friedla, pijanista i voditelja ansambla Zeitkratzer, a nastavlja se i projekt Skoro ništa posvećen francuskom skladatelju Lucu Ferrariju. 

Otprilike u isto vrijeme, krajem travnja, održat će se i kolokvij naslovljen Oko nesuglasnosti – Rancièreova politika. Povod je kolokviju dvadeseta obljetnica izlaska Nesuglasnosti (La Mésentente), središnjega teksta opusa Jacquesa Rancièrea, ali i njegovi hrvatski i srpski prijevodi koji se očekuju ove godine. Također, ovaj će kolokvij poslužiti kao najava Rancièreova gostovanja u Zagrebu u jesen 2015. godine, a datum ćemo, kao i točan datum održavanja samog kolokvija, doznati uskoro. 

Konstelacije suvremenog mišljenja – program koji vodi Ante Jerić i koji u mjesečnom ritmu predstavlja mlađe teoretičare i teoretičarke iz susjedstva i regije – nakon Samija Khatiba krajem veljače i spomenutog Kahna, 9. svibnja predstavlja Christiana Fuchsa. 

Krajem svibnja i početkom lipnja održat će se izložba i konferencija Javna knjižnica. Radi se o zajedničkom projektu Multimedijalnog instituta i kustoskog kolektiva WHW koji, nakon izložba, prezentacija i hackathona diljem Europe, uključuje niz javnih događanja od 27. svibnja. U sklopu Javne knjižnice bit će, primjerice, predstavljena digitalizirana arhiva časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole koju je godinama prikljupljao Ante Lešaja, autor knjige Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj devedesetih. Potom se očekuje radionica Kennetha Goldsmitha, američkog pjesnika, urednika, predavača i pokretač mrežnog arhiva UbuWeb, a u sklopu međunarodne konferencije koja će se održati 7. lipnja predstavit će projekte kao što su Aaaaarg.org, Katalog oslobođenih knjiga, Open Media Library.

Potom nas od 12. do 14. lipnja očekuje Poiesis, simpozij koji će se baviti pitanjima “stvaranja i kreativnosti u umjetničkoj, tehnološkoj i političkoj domeni”. Na simpoziju će sudjelovati Branka Arsić, Thomas Schestag, P. Adams Sitney i Jed Rasula dok će program “nadopuniti umjetničke izvedbe i projekcije”. 

Nakon nedavno izašle knjige Digitalna isključenost Roberta McChesneyja, do ljeta 2015. u nakladi Multimedijalnog instituta izlaze i knjige Poslije konačnosti Quentina Meillassouxa, Bela Tarr – Vrijeme od poslije Jacquesa Rancièrea, Opstanak krijesnica Georgesa Didi-Hubermana, Kapitalizam kao religija Waltera Benjamina i Wernera Hamachera te The Bourgeois – Between History and Literature Franca Morettija. 

Ako se, pak, psihoanaliza i post-kantovska epistemologija slažu da je naše vlastito iskustvo objektivne realnosti u temelju strukturirano fantazijama i našom subjektivnom sposobnošću zamišljanja, kako se u takvom slučaju može iskusiti realnost kapitalističke svakodnevice koju zamišljamo kao osiromašenu?

Zabavljen tim pitanjem, posebno me zaokupljaju političko-nihilističke operacije osiromašenja, destrukcije i ‘barbarske’ redukcije, koje vidim naznačene u Benjaminovom post-humanističkom konceptu tehnologije u dobu tehnološke reproduktibilnosti”, ističe Sami Khatib u najavi predavanja.

Sami Khatib je filozof i stručnjak za Waltera Benjamina. Autor je pozamašne studije Teleologie ohne Endzweck. Walter Benjamins Ent-stellung des Messianischen.

Predavanje naslovljeno Pozitivna koncepcija barbarstva. Benjamin i konzekvence održat će se u petak, 27. veljače u 19 sati. 

Urednici publikacija su Tomislav Medak, Petar Milat, kuda.org i GKP, a prijevode potpisuju Maja Šoljan, Slavica Miletić, Olja Petronić i Tomislav Medak. 

Publikacije su objavljene u okviru projekta Proširena estetska edukacija: umjetnički eksperiment i politička kultura u doba mreža, suradničkog projekta Berliner Gazette, Kontrapunkta, Centra za nove medije_kuda.org, Multimedijalnog Instituta i Mutea, podržanog od strane programa Kultura 2007-2013 Europske Unije.

Fizičke kopije dostupne su u zagrebačkom net.kulturnom klubu mama. 

Izvor: Multimedijalni institut / Kuda.org

Umjetnički kolektiv LIGNA koji čini trojac Ole Frahm, Michael Hüners i Torsten Michaelsen, izvedbom održanom u sklopu trinaestog izdanja UrbanFestivala nastavljaju ne samo vlastitom recentnom (ali ranijom) poetičkom linijom nego i produbljuju svojevrstan rez po tkivu zagrebačkog građevinskog mešetarenja započet još izvedbom u Novom Zagrebu uslijed afere s izgradnjom katoličke bogomolje nasred parka, tj. javne zelene površine koje su bile i svojevrstan zaštitni znak ovog dijela grada i otpor onom ustaljenom imenovanju “novih gradova” monotonim spavaonicama radnika. Povratak LIGNA-e na (novo) mjesto zločina iz dijapazona domaćih urbanističko-poduzetničkih aranžmana, može se uvesti u tetralogiju istih izvedbenih pokušaja nazvanih Shopping provedenih u sklopu festivala Ciudad Paralelas gdje se u prodajnim centrima Züricha, Buenos Airesa, Varšave i Berlina realizira radiodrama – koreografska uputa ovog njemačkog trojca. Ovaj koreografsko-gerilski projekt ulaskom u javni prostor i problematizacijom njegove komodifikacije možda se služi prvoloptaškim referencama u suvremenoj nam političkoj kartografiji Zapadnog svijeta i njegove bliže periferije. Međutim na formalnom planu, izvedba LIGNA-e tj. njihova koreografija i bistro baratanje “starijim medijima” uz izvedbu gerilskog kolektiva “osviještenih građana”, nudi dovoljno slojeva i pitanja, da pravi odmak od standardiziranih performerskih pokušaja u javnom prostoru ili onomu što je prije bio javni prostor.  

Izvedba nazvana Trojanski kolektiv, održana u Cvjetnom centru postavlja ne samo politički relevantna pitanja (koja strše iz ovog simbolički preoznačenog prostora) kroz vlastite forme estetičke artikulacije nego su kroz odabir upravo tih formalnih sredstava progovorili i o njihovim mogućnostima i kombinatorikama. Riječ je o izvedbi koja je jedna velika koreografska ili topografska uputa kroz medij radiodrame i posljedičnu interakciju, tj. izvedbu, pedeseteročlanog kolektiva koji je  istovremeno strogo izvođački, ali i kolektiv s političkom ambicijom tj. s političkim potencijalom i otvorenim tekstualnim referencama na gerilske metode borbe. Pristajući na (u)stupanje u izvedbu preuzimanjem radio prijamnika prije samog početka izvedbe koja se odvijala u privatnom prostoru Cvjetnog centra pristali smo i na vlastitu podvojenu ulogu ili stalno oprezno levitiranje u sivoj zoni između javnih mogućnosti i privatnog prostora, između legalnosti i ilegalnosti vlastitih postupaka, slobode tijela i organičenosti prostora i njegove regulacije – skrivenosti i otvorene vidljivosti koja se postiže koordiniranjem i sinkroniziranjem našeg gestičkog aparata.

Pedeseteročlani izvedbeni kolektiv, a zapravo instruirana publika koncepta kolektiva LIGNA, sa slušalicama i radioprijemnicima uputila se u samo srce Cvjetnog centra – neki aktivni sudionici otpora izgradnji centra priznat će kasnije – i po prvi put nakon izgubljene bitke. Po ulasku na pozornicu konzumerističkog božićnog sajmišta u pseudopostmodernim pasažima započinje radiodrama s monološkim dokumentarističkim dijelovima konzistentne i relevantne teorijske elaboracije i historizacije konzumerizma i prodajnog prostora koja se vrlo jednostavno može i primijeniti na sam prostor Cvjetnog centra i trga uoće. U tekstualno najzanimljivijem dijelu – objašnjenju fetiškog karaktera robe ta se forma pretvara i u dijalog s artiklom s kojim, po koreografskim uputama, izvođač ulazi u gotovo intiman odnos koji je usiljeno apostrofiran nepotrebnom govornom psihologizacijom kroz izvedbu same radiodrame. Međutim osim te kritike ornamentalnog karaktera, žanrovski hibrid radio drame s dokumentarističkim intermezzima i koreografskim pasažima izvrsno funkcionira i samostalno, a kamo li kao tekst izvedbene teksture koja se simultano odvija doživljavajući svoj dramaturški vrhunac u ritmičkom i koordiniranom okupljanju kolektiva koji u centru Cvjetnog centra izvodi improviziranu plesnu točku, koja, ako ćemo se voditi terminima tradicionalne kazališne kritike upućuje na uspjeh cijele predstave. Međutim, uspjehe, tj. crvene točke ove izvedbe treba potražitii na drugim mjestima pogotovo u samom odabiru središnjeg medija cijele izvedbe: radija, koreografiju kroz naraciju, ali i konačni efekt cijele upute koja opet ovisi o samom gerilskom izvedbenom kolektivu – tj. nama i našem snalaženju u koliziji između izvedbenog čina i političkog djelovanja koje proizlazi i iz one suštinske kolizije ovog projekta: izvođača i gledatelja.

Koreografija je zamišljena kao ritimičko pokazivanje i neutraliziranje vlastitog individualnog i kolektivnog tijela u gunguli božićnog sajmišta koje u konačnici završava u razotkrivanju trojanskog kolektiva kao ilegalne skupine dobro uštimanog remetilačkog faktora. A upravo na razini uštimavanja samog izvedbenog medija, tj. izvedbenih medija, istaknuo bih dva bitna aspekta koja se svakako mogu uzeti i kao neka opća crta i LIGNA-nih poetičkih zasada i izvedbenih ostvarenja, ali i suvremenog izvedbenog aparata. Vraćanje onome što ću prilično redukcionistički nazvati “modernističkim medijima” ili tehnologiji koju smo progresivističkom vizijom povijesti davno strpali u postave tehničkih muzeja i u ovom slučaju otkriva ne samo svoj izvedbeni i subverzivni nego bome i diverzivni potencijal. Radio, mediji na kojem i u kojem LIGNA-ovci već dugo rade, istražujući njegove potencijale na granicama legalnog, medij je prvobitne transgresije kojom je tehnologija sredstvo prelazaka granica i politika. Ta gotovo romantičarska slika koju je spomenuo i sam član kolektiva Torsten Michaelsen u svom predavanju dan poslije izvedbe, kritika je postojećih organičenja pomoću tehnologije, ali i ograničenja nad slobodarskim i emancipacijskim potencijalima novih tehnologija. Korištnjem radija kao medija u svim svojim projektima i aktivnim radom od devedesetih na hamburškom slobodnom i slobodarskom radiju FSK, ovaj hamburški trojac uključio se i u suvremene teorijske preokupacije potenicijalom umjetničkog aparata s obzirom na tzv. digitalnu paradigmu i nove medije. Odgovor koji nude blizak je ljevičarskim promišljanima na fonu benjaminovskog shvaćanja umjetničke proizvodnje koji je često tumačen kao odveć modernistički pa onda i prevaziđen. Međutim, kontradikcije koje su postojale tada i koje je Benjamin rješavao zahtjevom za “razotuđenjem” sredstava za umjetničku proizvodnju – jednake su i danas. Tehnološki napredak nije riješio historijske kontradikcije teorijski elaborirane početkom stoljeća nego samo postavio potrebu za drugačiju strategiju pred istim zahtjevom. Gotovo fetišističkom zaokupšljenošću medijem radija, LIGNA ne ostaje zatečena u nekom nevinom pogledu prema vajmarskim godinama, nego odgovara i na jedno shvaćanje povijesti koje se olako rješava sebe same i svojih artefakata i politički i umjetnički aktualnih pitanja.

Drugi strukturalni aspekt koji nas vraća na tu doista neolakotnu poziciju u kojoj smo se našli kao pristajući izvođači otvara i one vječne kazališne procijepe i zidove između izvođača i publike, ali izvedbe i aktivizma. Usredotočenost  na koreografske upute i njene eventualne ekscese ili čak, klasičnim teatrološkim rječnikom rečeno, uživljenost u vlastitu ulogu – ne daje vam puno cerebralnog prostora za analizu vlastite prostorne i strukturne pozicije kroz oči drugih, tj. u ovom slučaju kroz pogled publike nesvjesne vlastite uvučenosti u izvedbeni proces. Jedini odnos na kojem inizistira i radiodrama tj. koreografska uputa – onaj je s robom tj. sa samim sobom kao robom i u tom kontekstu o mogućnostima političkog djelovanja u reguliranim granicama privatnog prostora čija je javna uloga strogo ograničena samo na konzumerističku. Svaki pokret i svaki izlazak iz tih okvira osnova je za sankciju kao i ilegalno umetanje u zakonski strogo regulirane radio-frekvencije. I u trenutku izlaska iz tih okvira, tj. izlaska iz potrošačke i robne anonimnosti u improviziranom plesnom ritualu do kojeg je dovela dramaturgija radiodrame-upute postavlja se ono temeljno, gorko pitanje koje često odgađamo: čemu sve ovo? Cvjetni je pao. Popušili smo još davno, tako da nam ples u središtu tog centra predstavlja tek neku osobnu zadovoljštinu i provokaciju. Često ta provokacija nije provokacija vlasnika, kontrolnog mehanizma ili samog sistema – nego one iste hodajuće robe koja kupuje robu – i dok to čini ne shvaća vlastitu poziciju. Ja je shvaćam? Da, i?

Međutim, uza svu skepsu prema formama site-specific izvedbenih intervencija ili do krajnjih granica eksploatiranih flash-mobova koji su u međuvremenu postali još samo jedan iskaz marketinški usmjerene poruke – izvedba LIGNA-e bistro je odrađen projekt koji je jednaku pozornost pružio kontekstu vlastite intervencije, izvođačkom kolektivu i samom medijskom kompleksu izbjegavajući sve formalne i političke stupice gore navedenih primjera. Trojanski kolektiv ne igra na prvoloptašku histeričnu aktivisitičku intervenciju u osvojenom prostoru, nego pomnim sagledavanjem svakog aspekta izvedbu predstavlja i kao duboku analizu, ali ne samo “situacije” nego i vlastitih izvedbenih i medijalnih granica.

Tekst nastaje u sklopu projekta Pogled izvana koji predstavlja osvrte autora iz lokalnog i inozemnog konteksta.