“Iza naizgled jednostavne papirnate provedbe, i kolikogod autor inzistirao da se radi tek o djelima proširene književnosti (eksperimentalne forme, ready made, paraliteratura, custom tipografija…), zapravo stoji duboko promišljanje visokonaponskog trenja između društva, (digitalne) tehnologije i umjetničkog imaginarija. 

Izloženi radovi na taj način postaju sličniji opuštenom studio visit-u negoli nekoj reprezentativnoj retrospektivi. Točnije – kao parafraza Valéryja – ne bave se toliko prošlošću koliko budućnošću autorovih ideja”, stoji u tekstu najave.

Na izložbi će biti predstavljena dva Ćosićeva rada: Za koga i Nacija – Kultura.

Više o izložbi potražite ovdje.

Piše: Igor Marković

U klubu MaMa Multimedijalnog instituta 22. ožujka, na proputovanju u Rijeku gdje je sudjelovao na izložbi i konferenciji Transnacionalizmi, britanski umjetnik Heath Bunting održao je predavanje, svojevrsni tour de force svojeg dosadašnjeg rada/života, u kojemu je povezao svoje umjetničke početke s trenutnim preokupacijama. Nakon trideset godina djelovanja, za Buntinga danas slobodno možemo reći da se radi o kanonskom umjetniku (nedavna izložba u londonskoj Whitechapel Gallery uz bok JMW Turneru to dobro ilustrira) koji se okušao i dokazao u različitim medijima, formama, akcijama, vizualizacijama i dokumentacijama. Kako sam kaže, uvijek se bavio pre(vazi)laženjem granica između umjetnosti i svakodnevnog života, fokusirajući se na ključnost informacija i, nerijetko, jednostavno, grubo, sirovo djelovanje. To vrijedi za njegove rane radove, grafite i street art osamdesetih, preko info- i bio-projekata devedesetih, kada se uz Aleksa Šulgina i Vuka Ćosića pozicionira kao pionir net.art-a, do aktualnih inherentno interdisciplinarnih visokotehnološki sofisticiranih mapiranja identiteta, ali i stvarnosti same. 

Njegov interes za “izgradnju” otvorenih struktura i komunikacijskih sustava proizlazi iz svakodnevnog propitivanja i razotkrivanja dominantnih narativa. Preokupacija mehanizmima (kontrole) javnog prostora – stvarnog i virtualnog – teži identificiranju granica sustava i u pravilu rezultira intervencionističkim umjetničkim projektima i praksama. “Sustavi upravljanja postoje jer ljudi vjeruju u njihovu funkcionalnost i njihovu vrijednost”, kaže Bunting objašnjavajući kako sustav nastaje kao kolektivni rezultat svih akcija, vrijednosti i uvjerenja njegovih sudionika. Načini disrupcije, razrahljivanja (kako bi rekao Vladimir Biti, sljedeći deCerteaua) tog dominantnog diskurza, vidljivi u svakom radu Heatha Buntinga, proizilaze iz razumijevanja samoga sustava, bez obzira radi li se o “uličnoj” akciji na stanici Kings Cross – kada je na webu objavio brojeve telefona javnih gornica i pozvao korisnike da ih nazovu u točno određeno vrijeme – ili o još uvijek aktualnom Status Projectu.

Giorgio Agamben (What is an apparatus) aparatom smatra sve što na neki način ima kapacitet uhvatiti, usmjeriti, odrediti, presresti, modelirati, kontrolirati ili osigurati geste, ponašanja, mišljenja ili diskurze živih bića. Ne referira se, kao što je to učinio Foucault, isključivo na disciplinu ili na panoptikon, već na bilo koji aparat koji se povezuje s moći. Računala, mobilni telefoni, satelitska navigacija kao i sam jezik, za Agambena su aparati. Naša borba s njima rađa procese subjektivizacije iz kojih nastaju korisnik mobitela, web surfer, pisac, umjetnik, aktivist… Aparati imaju predispozicije za neograničen rast dopuštajući da se naša našu subjektivnost paralelno širi.

Ova Agambenova teza stara desetak godina, potvrđena je i na jedan način dovršena, kada pomislimo na prisutnost brojnih digitalnih mreža (od Interneta do lokalnih, pa i osobnih intraneta) i uzmemo u obzir njihovu moć, kao i cijenu koju plaćamo za mogućnosti koje nude. Milijuni misli, interesa, potreba i želja, vještina i sposobnosti svakodnevno se distribuiraju nematerijalnim prostorom mreža, oblikujuću nebrojene identitete. Kroz stalno razvijajuće mehanizme prikupljanja podataka koji se odnose na zdravlje, obrazovanje, rad, financijsko stanje, komunikaciju, mobilnost i društvo, rođeno je “tijelo podataka”, nematerijalna i, barem u početku, brižno skrivena strana jastva koja olakšava identifikaciju. Riječ je o “fašističkom bratu” virtualnog tijela (kojega je početkom devedesetih slavio nedavno preminuli John Perry Barlow), u potpunosti na usluzi nadnacionalnim korporacijama, policijskim državama, u težnji za “savršenim panoptikumom”.

No može se reći, vraćajući se Agambenovoj i Foucaultovoj definiciji aparata, i da je podatkovno tijelo krajnji proizvod biotehnike. Informatika se koristila kao metoda primjene biomoći još od 18. stoljeća, s prvim primjenama demografskih i statističkih podataka na kontrolu stanovništva. A ako je pojedinačni čovjek kao živo biće postao fokus interesa, a sam život postao nadzorljiv i mjerljiv, uz ispriku sigurnosti i prevencije, što se danas promijenilo s novim podatkovnim tijelom? Ne suočavamo li se s istim izgovorima za agregiranje i kontrolu naših podataka? Nisu li slični mehanizmi kontrole i normizacije između živih bića i njihovih procesa subjektivizacije? I možda najvažnije pitanje, u kojoj mjeri ove mehanizme i njihove procese korisnici/građani zapravo percipiraju?

Na sva ta pitanja odgovara Status Project, kapitalno djelo Heatha Buntinga u kojem od 2004. godine istražuje podatkovne identitete koji su proizvedeni (i proizvode se) mimo naše kontrole, u prešutnom (Marcuse bi vjerojatno dodao i konformisitičkom) pristajanju na “novi društveni ugovor”. U osnovi je riječ o administrativnom sustavu koji se bavi dokumentacijom podataka razmijenjenih između osoba i usluga u Velikoj Britaniji. Vremenom je postao relacijska baza podataka koja istražuje veze između osoba i institucija/sustava – banke, komunikacijske tvrtke, zdravstveno i socijalno osiguranje – dokumentirane kartama ili osobnim portretima, koji ističu mrežne odnose između sustava i osobe, s jakim naglaskom na njihov društveni status. Bunting stvara alat/vizualni arhiv kako bi razotkrio obrasce koji se odnose na društveni status i identitet kreirajući narative ili intervenirajući u postojeće, stvaranjem novih identiteta.

Nakon što je stvorio bazu podataka s više od 20 000 unosa, izlistom stotinjak mapa kao portreta osoba, predstavio je kako se naše kretanje (digitalno, ali i analogno), naše transakcije i naše akcije nadziru. Time je postavio niz pitanja o ciljevima takve kontrole, (proizvoljnim) zaključcima koji se izvode, s ispituje i mogućnosti subverzije. Ustvrđujući da se danas identitet sastoji od ljudskog bića, ekvivalentu živog bića Foucaultaa ili Agambena, i umjetnog bića, koja povezuje s pravnim osobama ili korporacijama, Heath se usredotočuje na kapacitete i mogućnosti svake osobe. On stvara portretne karte i poziva gledatelja da ih promatra i postavi pitanje što je to što u konačnici definira podatkovno tijelo. Kao što sam kaže, “većina ljudi zapravo ne razumije tehnologiju i njezinu funkcionalnost. Ako imate pametni telefon, pretpostavljam da ne znate kako on radi u smislu elektronike, što zapravo stvarno radi, to jest, njegovu punu funkcionalnost. Isto je s identitetom. Ljudi ne znaju kako on funkcionira i zapravo ga ne znaju koristiti. Za mene je to jedna od najvažnijih tehnologija današnjice”.

Višekratna međudjelovanja i sjecišta stvaraju portrete stvarnih ljudi (ili kategorija subjekata), otpočinjući s mogućnostima. Fokusirajući se na to što osoba “može” (ili, što joj je dozvoljeno) pokazuje da se svaki kapacitet, svaki potencijal pretvara u zamku samog aparata. Što znači imati pristup Internetu, e-mail adresu  ili biti korisnik mobilnog telefona? Kada je netko karakteriziran kao terorist, kršćanin, narkoman ili konformist? Pridjev “sposoban” (able to) koji se namjerno mnogostruko ponavlja na kartama Status Projecta (“sposoban pružiti jedinstveno korisničko ime”,”sposoban za pružanje trenutne poštanske adrese”, “sposoban pružiti novac”), pokazuje da se isti može povezati s vrlo različitim setovima podataka, i pokazuje kako aparat obrađuje spomenuti potencijal.

Stoga, ako je danas išta drugačije u odnosu na 18. stoljeće, razdoblje nastanka  biopolitike prema Foucaultu, to je da je danas tijelo sjecište interesa za zbroj njegovih fizičkih, mentalnih i afektivnih sposobnosti, a to nije značajno samo za aparat koji pokušava nadzirati (i u konačnici kontrolirati) ljudsko postojanje, već i za identitet, koji se bori za svoje postojanje. Identitet, temeljen na potencijalnosti ljudskog postojanja, nikada ne može biti zarobljen u cijelosti. Reprezentacija koju nudi podatkovno tijelo može predstaviti jednu ili mnogo ravni, ali nikada sveukupnost, jer (još uvijek) nema aparata koji može uhvatiti život u suvišku (“identiteti nikada nisu jedinstveni”, kako je davno ustvrdio Stuart Hall). Bez obzira koliko suveren sustav nadziranja izgledao, moć uvijek sadrži i otpor. Ili, prema Agambenu, u opoziciji aparata, mogućnost je stvaranja anti-aparata koji može povratiti ono što aparati su prisvojili. 

Heath Bunting definitivno slijedi taj pravac jer nije samo kreirao bazu podataka izvan hegemonijskog sustava i proizveo brojne mape – grafičke prikaze međuodnosa identifikacijskih podataka, on je također izgradio anti-aparat kojime se (barem dio) apropriranoga od strane aparata vraća ljudima. Napravio je softver koji proizvodi identitete i nudi ih na prodaju. Pa što ako su svi podaci tih identiteta arbitrarni? Kako blizu ili koliko su daleko od “stvarne” reprezentacija nečijih podatkovnih tijela? Sloboda, kako je rekao Vilém Flusser je kada “igrate protiv aparata”. Odnosno, “ako ne vjeruješ u represiju sustava, možeš odmah umrijeti”, kako kaže Heath Bunting.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izložba obuhvaća seriju radova Official History of net.art koja sadrži čuvene projekte History of Art for the Airports, Net.art Classics, ASCII History of Art for Blind, Compressed History of Film i – možda najpoznatije Ćosićevo djelo – ASCII History of Moving Images. Pored navedenih radova koji su rađeni primarno za internetski prostor, izložba predstavlja i dva Ćosićeva galerijska rada – History of Arts for the Intelligence Community i Very Deep ASCII.

Uporabom ASCII kodova i low-tech estetike, Ćosić se u svojim radovima bavi ekonomijom, ekologijom i arheologijom medija, sjecištima teksta i kompjuterskog koda, te fluidnom prirodom i beskonačnom prilagodbom digitalnog svijeta. Lokalnoj publici poznat kao autor komunikacijske strategije i član tima Europske prijestolnice kulture – Rijeka 2020, Vuk Ćosić je i uspješni web strateg koji je vodio timove ključnih projekata slovenskog online prostora koji su uključivali vladu, korporacije, civilnu scenu i kulturu. 

Suosnivač je Ljubljanskog Digital Medialaba (Ljudmila), Nettime-a i konzultantske tvrtke Case Sensitive. Kao pionir internetske umjetnosti izlagao je između ostalog na Venecijanskom i Havanskom Bijenalu, Digital Artlabu u Tel Avivu, Manifesti u Zurichu i Ars Electronici u Linzu, u londonskom Institutu za suvremenu umjetnost, pariškom Centru Georges Pompidou (Beaubourg) i ciriškom Cabaret Voltaireu, u galerijama Whitechappel u Londonu, ICC u Tokiju i Postmasters u New Yorku itd. Održao je predavanja na festivalima, umjetničkim školama i sveučilištima diljem svijeta, a njegov je umjetnički rad predmet brojnih preddiplomskih, diplomskih i postdiplomskih radova, kao i značajnih publikacija na temu novih medija.

O Ćosiću su izvještavali brojni svjetski mediji kao što su NY Times, Liberation, La Repubblica, Guardian, Financial Times, Cahiers du Cinema, Artforum, Newsweek, Wired, Haaretz, ORF, CNN, BBC, itd.

Otvorenje izložbe zakazano je za četvrtak, 13. travnja, u 20 sati u Galeriji Filodrammatica, a možete ju pogledati do 5. svibnja.

U Harlemu (New York) je u listopadu 2015. godine otvoren Dječji muzej umjetnosti i pripovijedanja Sugar Hill. Zgrada koju je projektirao arhitekt David Adjaye, osim muzeja sadrži i financijski dostupne stanove. Sugar Hill, najnoviji projekt Broadway Housing Communitiesa, objedinjuje stanovanje, obrazovanje i umjetnost, a cilj mu je utjecati na kvalitetu života siromašnih i neprivilegiranih građana.

Institucija se nalazi u povijesnom okrugu Sugar Hill, na razmeđi tradicionalno afro-američke zajednice Harlema i latino zajednice Washington Heightsa, te u susjedstvu etnički raznovrsnih zajednica Južnog Bronxa. “Sugar Hill, sa svojom bogatom kulturnom i intelektualnom poviješću, istinski je inspirativno mjesto i savršen dom za novi dječji muzej New Yorka. U suradnji s Davidom Adjayeom i drugim svjetski poznatim umjetnicima, stvorili smo otvoreni prostor za djecu svih zajednica gdje mogu zajednički pričati priče, stvarati značajnu umjetnost i razvijati kreativnost tijekom važnog razdoblja njihova razvoja”, rekla je Susan Delvalle, ravnateljica muzeja.

Muzej je predstavljen s nekoliko izložbi od kojih je svaka kurirana kako bi bila prihvatljiva djeci, ali bez povlađivanja ili “poglupljivanja” umjetničke ideje. Tekst: umjetnost, jezik, mediji, jedna je od izložbi, a istražuje uključivanje teksta u radovima dvanaest suvremenih umjetnika. Izložba uključuje i rad Bruce Lee, King Kong, Mickey Mouse, pjevaju na kiši, Vuka Ćosića, srpskog umjetnika kojem se pripisuje izum net.arta, digitalne platforme koja je od osnovnih piksela i kompjuterskog koda stvorila oblik umjetnosti. U spomenutom Ćosićevom radu vizualni tekst neprimjetno je ujedinjen sa samom srži kompjuterskog jezika. 

Sadržaj i pristup izložbe Tekst: umjetnost, jezik, mediji daje naslutiti kako će i buduće izložbe nastaviti redefinirati “dječju umjetnost”, kao i propitivati dječje strpljenje i interes participiranja. No izložba se ne obraća samo djeci, nego ljudima svih uzrasta i zato predstavlja zanimljiv početak nove harlemske institucije, piše Melissa Stern za Hyperallergic.

Jean Francois Lyotard u kultnoj knjizi Šta je postmoderna. Postmoderna protumačena deci kaže otprilike sljedeće: u vrijeme procvata građanskog društva saloni i akademije su forsirali realizam u umjetnosti. Radi se o kodovima koje čitatelji lako dešifriraju, referenti su stabilni i naoko nema mjesta nesporazumu. Čitatelj je siguran, ugodno ušuškan u svijest o identitetu i prihvaćanju, koju mu mimetički predstavljaju umjetnički izmišljeni svjetovi. Lyotard tumačeći Waltera Benjamina tvrdi da su fotografija i film nastavili ono što su započeli slikarstvo i roman (pogotovo realistični), jer nema tog romana koji bi takozvanu realnost preslikao bolje od filmske kamere. (Koja, naravno, stilizira, ne preslikava vjerno, deformira, itd., ali filmske pripovjedne tehnike nisu tema ovog teksta.)  Svijest je očuvana od sumnje, nema mjesta panici.

Bujanjem kapitalizma dolazi do stanovitog obrata: kapitalizam sam po sebi, ima ogromnu sposobnost derealizacije uobičajenih predmeta, objašnjava Lyotard, tako da ono što bi inače bilo “realistično” može realnost prizvati samo u obliku nostalgije ili ruganja. Kad je mimetičko, dakle, postalo izlišno, na scenu je skočilo eklektično. U navedenom djelu on veli: “Eklekticizam je nulta tačka opšte savremene kulture: sluša se reggae, gledaju se westerni, u podne se jede McDonald, a uvečer domaća kuhinja, pariški mirisi nose se u Tokyju, u Hong Kongu se nosi retro. Lako je naći publiku za eklektička dela. Umetnik, galerista, kritičar i publika zajedno uživaju u čistoj proizvoljnosti.” To jest, u realizmu koji proizvodi moć proizvoljnosti, odnosno diktat novca.

Što se, međutim, događa s umjetnošću ako se prebaci u radikalno drugačije uvjete proizvodnje? Što ako su proizvodnja, distribucija i konzumiranje umjetnosti – besplatni?

Oneobičavanje internetskog iskustva

net.art je relativno mlad fenomen, a sam je termin skovan devedesetih kako bi se označio skup umjetničkih praksi po internetu, s internetom i na internetu. Umjetnici, dakle, internet koriste kao medij, sadržaj, distribucijsku platformu: ukratko, svi proizvodni elementi su online, svima dostupni i, naravno, džaba. Kao najvažniji predstavnici i začetnici žanra (uvjetno rečeno) obično se navode Alexei Shulgin, kolektiv Jodi.org te Vuk Ćosić, koji je prije mjesec dana u zagrebačkoj mami održao predavanje pod naslovom Kolaps konteksta 2.0. On je net.art vrlo zgodno označio kao “oneobičavanje internet iskustva”, prikladno iskoristivši termin koji je u teoriju književnosti uveo Viktor Šklovski (остраннение). Raznim se pripovjednim tehnikama uobičajeni jezik očuđuje, čini neobičnim, kako bi se percepcija otežala, a književni tekst potvrdio svoju literarnost u odnosu na ne-književnost. Ako je u književnosti ponekad teško odrediti radi li se o literarnom tekstu ili ne (pa tako često govorimo o graničnim žanrovima, poput  biografije), s internetom je još teže. Pitanja na koje valja odgovoriti su kakav je net.art u odnosu na ostatak interneta, i zašto je tome tako? Preformulirano, zašto je net.art umjetnost, a ne obično glupiranje na internetu?

Prisvajanje internetskog prostora

Prije svega moramo imati na umu da je internet, osim što bi bio klasični medij ili umjetničko polje, prije svega prostor. U net.artu se, prema tome, radi o praksi prisvajanja tog prostora za umjetničke (i ne samo te) svrhe. Važno je napomenuti kako se na internetu, zbog same prirode medija, pri proizvodnji umjetničkog djela uvijek i nužno radi s hrpom već kodiranih fenomena, bilo da su oni online, ili su dio (pop)kulture uopće). Tako su u net.artu uobičajeni manevri asemblaž, hipertekstualizacija, nesekvencionalno pisanje (npr. grananje, skakanje s linka na drugi, beskonačno otvaranje novih stranica, vrtnja u krug; npr. ovo), kao i za čitatelja konfuzna igra paratekstom (“if you say: this is an artwork, you’ve blown your cover immediately”; npr.)

Svaka umjetnost ovisi o mogućnostima i granicama medija/â kojim/a se izražava. Što se net.arta tiče, to je uočljivo pogotovo u ranim radovima iz druge polovice devedesetih, što je net prakse okrenulo konceptu na diskurzivnoj razini, te auto i općerefencijalnosti na razini sadržaja. Poznat je primjer “serije radova” Vuka Ćosića pod imenom ascii history of moving images, u kojem se filmske scene kanonskih i žanrovskih filmova (npr. Deep Throat) prikazuju ASCII kodovima. Navedimo još i Super Mario Clouds autora Coryja Arcangela: parodijsku, zabavnu, opuštajuću i od smisla cijepljenu intervenciju u poznatu igricu Super Mario. Može se reći, s obzirom da se uvijek radi o nečem već kodiranom, da djela po samom nastanku ulaze u fazu postprodukcije.

Citatnost i očite, snažno stilizirano i naprasno selektirane scene, ukazuju na svijest umjetnika o širem društvenom kontekstu. No doseg net.arta je puno veći od pukog preuzimanja postojećih fenomena konvencionalnih kulturnih kodova: njegova je singularnost da se njima poigrava u novom mediju i da ih mijenja, da njima manipulira i izvrće ih, ironizira, komentira ili se izravno, angažmanom, uplete u svijet koji nije tako virtualan kao njegov. Kako kaže Dragan Čalović u tekstu Umjetnost u cyber okruženju, radi se o “reinterpretaciji modela percepcije i razumijevanja online komunikacije”, navodeći land-art kao “fizičkiji” (svakako opipljiviji) ekvivalent, strukturno jednaku transformaciju proizvoda kulture/prirode u umjetničko djelo. 

Online subverzija vantržišnog

Čalović citira talijanskog kritičara Bonita Oliva: “Priroda postaje novi prostor koji se zauzima ili u kome se eksperimentira, ali bez narušavanja ili rezova, tj. bez želje da se alternativno upotrijebi.” Taj je proces transformacije “prirodnog okruženja” prebačen iz doslovnog u online izdanje, gdje se resursi za rad nabavljaju još lakše, a o skladištenju i distribuciji da i ne govorimo. Dakle, da se vratimo na pitanje s početka teksta – koje su implikacije činjenica da su umjetnička djela net.arta besplatna i svima dostupna?

Objekti net.art umjetnosti su ponovljivi bez degradacije i potpuno slobodni za prijenos i kao takva net.art postaje, barem u teoriji, izazov mainstream umjetničkom tržištu. Neki teoretičari (npr. Nicholas Bourriaud) tvrde da je takva umjetnost, koja zahtjeva društvenu interakciju, proizašla iz pukih društvenih činjenica kao što su podjela rada i trka za profitom. Novi načini rada, koje je u opticaj uveo net.art, proizvode nove subjekte: ljudi trebaju jedni druge da bi proizveli vrijednost, ali ne trebaju više kapital i njegove organizacijske sposobnosti. U tim je redefiniranim zajednicama, kako tvrdi Julian Stallabrass u radu The Aesthetic of net.art, sadržan potencijal “za neku vrst spontanog i elementarnog komunizma.”, barem u teoriji, naravno. 

Budući da za rad koristi sve moguće online alate, osim unutarnje subverzije potkopavanja tržišnih odnosa net.art lako zahvaća u takozvanu realnost, nerijetko aktivno birajući stranu i izravni angažman. Najpoznatiji je primjer The Zapatistas Tactical FloodNet kolektiva Electronic Distturbance Theater, zamišljen kao svojevrsni virtualni sit-in, po prvi put globalno izveden 10. travnja 1998. u znak solidarnosti s pokretom El levantamiento armado del Ejército Zapatista de Liberación Nacional (EZLN), koji se u Meksiku opirao predsjedniku Zedillu. U akciji su klikovima pretrpane stranice Pentagona, američke vlade, spomenutog predsjednika i još nekih. No, ako je u devedesetima to i imalo smisla i učinka, kakva je situacija danas?

Post festum: što s net.artom?

Vuk Ćosić u jednom intervjuu kaže: “net.art pomalo liči na Istočnu Europu. Bilo je puno očekivanja od kojih su se neka ispunila, ali načelno smo prestali biti užasno atraktivni i strašni negdje oko dotcom booma.” Iako i dalje ima snažnih radova u polju, kao primjerice Delivery for Mr. Assange, legitimno je pitati se o realnim dosezima net.art angažmana u dobu u kojem se revolucije brzopotezno dogovaraju na društvenim mrežama, a na terenu bivaju ugušene još brže. Isto tako valja proučiti i status autora na internetu, kolektivna autorstva, konstrukcije tipova čitatelja te, konačno, pitanje institucionalizacije net.arta. U svakom slučaju, na kritičarima i znanstvenicima je da net.art prepoznaju kao specifičan i važan fenomen, opišu ga i dekonstruiraju, a hoće li ga povijest pamtiti po njegovom obolu ljevici ili iskoraku u mediju, to ćemo tek vidjeti. Ja bih se osobno kladio na ovo drugo.

A) Why do we still talk about net.art?

Personal view of a father, enriched with anecdotes and vague allusions that lead the listener in a dangerous direction. The presence is required.

B) Position of early Internet art in the narrative arc of progressive art practices from dada through the Situationists towards the future.

Private view of who was once a carrier of the virus of freedom in an unfree time and in an unfree infrastructure.

C) The collapse of context 2.0

Public reflection of changes in the physical state of Internet as a space of freedom to space of surveillance – and possible artistic tactics.

Vuk Ćosić is an Internet veteran and internationally acclaimed classic of internet art. Cofounder of the Ljubljana Digital Medialab (Ljudmila) and the consultancy Case Sensitive. Throughout his explosive and fruitful career as a creative director, UX lead and CEO, Vuk was the leader of project teams for key projects in Slovenian internet space. Generically, these projects range from proto-startups via corporate work to enterprise web strategies (in all sectors: corporate, government, NGO & culture). Currently focused on ways in which fundamental business strategy overlaps with fundamental ethical orientation. A pioneer of internet art, he frequently exhibits (Venice Biennial; ICA, London; Beaubourg, Paris; ICC, Tokio; Kunsthalle, Vienna; Digital Artlab, Tel Aviv; ZKM, Karlsruhe; Ars Electronica, Linz; Walker, Minneapolis; Postmasters, NYC; Friedricanum, Kassel; Neue Galerie, Graz; IAS, Seoul; Baltic, Newcastle; Moca, Oslo…) and lectures (Musemus: Beaubourg, Paris; Guggenheim, Venice; CCA, Glasgow; Thing, NYC; LAMoCA, LA; Festivals – Hong Kong, London, Liverpool, Dessau, Montreal, Banff, Madrid, Gorizia, Copenhagen). He lives in Ljubljana, Slovenia.

The net.cube project explores context of Internet art, seeks to provide the conditions for artistic Internet projects and encourages local online creativity, its contextualisation and mapping. The program is conducted on two levels – as a web gallery (in progress) and a series of public lectures.

The project is supported by the Kultura nova Foundation, the Ministry of Culture of the Republic of Croatia and the City of Zagreb.

“A) Zašto i dalje govorimo o net.artu?

Lični pogled oca, obogaćen anegdotama i nejasnim aluzijama koje odvode slušaoca u opasnom pravcu. Prisutnost obavezna.

B) Položaj rane internetske umjetnosti u narativnom luku progresivnih umjetničkih praksi od dade preko situacionista ka budućnosti.

Privatno viđenje svojevremenog nosioca virusa slobode u neslobodnom vremenu i na neslobodnoj infrastrukturi.

C) Kolaps konteksta 2.0

Javno promišljanje promjene agregatnog stanja interneta od prostora slobode ka prostoru nadzora te o mogućim umjetničkim taktikama”. 

Vuk Ćosić internetski je veteran i međunarodno priznati klasik internetske umjetnosti. Suosnivač je Ljubljanskog Digital Medialaba (Ljudmila), Nettime-a i konzultantske tvrtke Case Sensitive. Kao pionir internetske umjetnosti izlagao je na Venecijanskom Bijenalu; ICA, London; Beaubourg u Parizu; ICC, Tokio; Kunsthalle, Beč; Digitalni Artlab, Tel Aviv; ZKM, Karlsruhe; Ars Electronica, Linz; postmasters, NYC; Friedricanum, Kassel itd. Predavanja je držao u Beaubourgu u Parizu, Guggenheimu u Veneciji u Thing u NY, na festivalima, umjetničkim školama i sveučilištima. Osim kao autor brojnih net.art projekata, Ćosić je poznat i kao web strateg koji je vodio timove ključnih projekata slovenskog online prostora koji su uključivali vladu, korporacije, civilnu scenu i kulturu. Živi u Ljubljani. 

Projekt net.cube istražuje kontekst internetske umjetnost i nastoji osigurati uvjete za umjetničke internetske projekte i poticanje domaćeg online stvaralaštva, njegovo kontekstualiziranje i mapiranje. Program se ostvaruje na dvije razine – kao internetska galerija (u nastajanju) i serija javnih predavanja.

Kao prvo, pojam “radikalnosti” u većem se dijelu izlaganja, više ili manje prešutno, izgubio. Jedan događaj s konferencije dobro prikazuje cijelu situaciju: Luka Frelih iz ljubljanske internetske kulturne udruge Ljudmila pričao je o načinima financiranja te je naveo kako su on i kolege, nakon odlaska Sorosa iz regije, registrirali Ljudmilu kao umjetničku organizacija te su povukli novce iz državnih fondova, čemu je pripomogla činjenica što Ljudmila nije politički kritička udruga. “Pa što je tu onda radikalno? – upitao je glas iz publike. “Ako je efikasno, zašto bi bilo radikalno!” – poentirao je digitalni umjetnik i aktivist Vuk Ćosić. Dakle, radikalnost medija u sadržajnom smislu pala je u drugi plan. S jedne strane, možda je stvar u tome što je danas iznošenje nekad radikalnih stavova postalo opća pojava – nekad “nezamislive” ideje o krahu kapitalizma i o lažnosti demokratskih sustava ne samo što su javno artikulirane, nego su na njima utemeljeni brojni masovni prosvjedi diljem svijeta. S druge strane, polje funkcioniranja političkih medija sve je više suženo – troškovi su veći, javne potpore manje, oglašivači su izbirljivi, a prihodi od prodaje skoro zanemarivi. Medijski aktivisti (koji su i sudjelovali na konferenciji) tako danas imaju dva glavna problema, jedan mali i jedan veliki. Mali problem je smisliti načine na koje politički mediji danas uopće mogu egzistirati. Veći problem je pronaći taktike pomoću kojih bi mediji mogli ne samo informirati čitatelje, nego izvršiti ozbiljan politički pritisak na nositelje moći. Stoga se na konferenciji manje pričalo o “radikalnim medijima”, a više o “taktičkim medijima”. 

Kada govorimo o “taktičkim medijima”, ne govorimo tek o medijima koji su taktični, nego o konkretnom konceptu koji je nastao tokom 1990-ih u tzv. “pokretu taktičkih medija” (o čemu je govorio mladi filozof Clemens Apprich drugog dana konferencije). Pokret taktičkih medija odnosio se na suradnju aktivista koji su se okupljali na amsterdamskoj konferenciji The Next Five Minutes održavanoj od 1995. do 2003. U Nizozemskoj je nastao i manifest (i jednostavan uvod u cijelu priču) ABC of Tactical Media kojeg su 1997. napisali David Garcia i Geert Lovink. 

Garcia i Lovink objašnjavaju kako se, u želji da funkcioniranje bude što jeftinije i slobodnije od utjecaja sa strane, taktički mediji okreću mogućnostima novih tehnologija (prvenstveno interneta). Međutim, taktički mediji nisu samo oni mediji koji pokušavaju ušparati na tisku, nego su to i nužno politički kritički mediji, “mediji krize, kritike i opozicije”. Sam izraz “taktika” preuzeli su od francuskog filozofa De Certeaua. U ovom slučaju, on označava potrebu da medij ne teži tek “reprezentaciji stvarnosti”, nego pronalaženju najboljih načina “upotrebe reprezentacija” za postizanje političkog cilja. Mediji tako zauzimaju jasnu poziciju i sudjeluju u konfliktu o kojem izvještavaju. Pritom De Certeauova “taktika” pretpostavlja i fleksibilnost, spremnost medija da uđe u koalicije s raznim stranama kako bi se postigao cilj. Ukratko, umjesto ideala beskompromisnih i objektivnih novinara koji izvještavaju o političkom stanju, “taktički mediji” teže kompromisnim i subjektivnim novinarima koji će pokušati ostvariti političku promjenu.

I ovdje sad dolazimo do onog o čemu se radilo na ovoj konferenciji, na kojoj su sudjelovali upravo medijski aktivisti iz regije koji djeluju od 1990-ih. Prvo, pitanje je u kolikoj mjeri danas znatno veći značaj i mogućnosti interneta predstavljaju potencijalnu novu prednost (ili prepreku)? Drugo, u duhu suvremenih problema s kojima se suočavaju lokalne zajednice i društvo u cjelini, potrebno je analizirati taktičke mogućnosti borbe protiv tih problema. Nositelji taktičkih medija već se neko vrijeme suočavaju s novim borbama i novim medijskim oruđem. Ciljevi ove konferencije bili su, čini mi se, potaknuti refleksiju o tom novom stanju, razmijeniti iskustva, pa i formirati nove taktičke koalicije. To je organizatorima donekle uspjelo.

Tehnološki resursi kao mjesta revolucije

Katarina Peović Vuković u uvodnom je izlaganju postavila internet i Open Source u kontekst marksističkih problema, postavivši osnovno pitanje mogu li navedeni tehnološki resursi biti mjesta revolucije. Pritom nije mislila na “Facebook-revolucije” u arapskim zemljama koje se u zapadnim liberalnim medijima predstavljaju kao pobjeda cyberdemokracije nad autoritarnim režimima, nego na antikapitalističko djelovanje pomoću dostupnih internetskih sredstava. U tom smislu, pokreti poput Open Sourcea i koncepti poput copylefta, koji su usmjereni protiv ograničavajućeg koncepta autorskih prava i koji onemogućuju bogaćenje posrednika između autora i korisnika programa, predstavljaju pravi prostor ostvarenja i širenja nekapitalističkih, solidarnih ekonomskih principa. Naravno, internet otvara ove mogućnosti zato što su ga takvim napravili entuzijastični hakeri, najzaslužniji za razvoj interneta 1970-ih i 1980-ih te za njegovu današnju strukturu (ili, jezikom Marxa, za opću dostupnost internetskih sredstava za proizvodnju i samih proizvoda). 

Različita predavanja davala su više i manje općenite, pozitivne ili negativne odgovore na početno pitanje koje je postavila Peović Vuković. Matteo Pasquinelli upozorio je na loše učinke internetskih tražilica na vrijednosne procjene. Dobrim dijelom zahvaljujući Googleu, društvenim mrežama i akademskim bazama, procjena radova postala je mehanička i kvantitativna: tako najposjećenije stranice dobivaju najviše vrijednosne ocjene zbog čega bivaju još posjećenije, i tako u krug. U tom smislu, internet je iskorišten kao sredstvo kvantificirajuće, “financijalizirajuće” suvremene logike. 

S druge strane, Ana Peraica ukazala je na pozitivan primjer taktičkog korištenja društvenih mreža za rješavanje problema u lokalnoj zajednici, točnije u splitskoj Dioklecijanovoj palači (Getu). Ukratko, Facebook je poslužio Peraici i drugim stanovnicima Geta da se upoznaju, razmijene iskustva o problemima života u Getu, solidariziraju i organiziraju kako bi se zaštitili od gradske vlasti koja vrši pritisak na stanare da isele sa skupocjenog zemljišta. Jednom kad su se dogovorili i organizirali, “Getani” su uspjeli dignuti na noge širu javnost te mailovima zasuti UNESCO, organizaciju koja štiti Geto (tj. financira splitsku vlast da to radi). Zatrpani mailovima, UNESCO-u nije preostalo drugo doli obratiti pozornost na slučaj Geta i pritisnuti splitske vlasti da prestanu praviti probleme. Tako su taktičkim zaobilaženjem instance gradske vlasti i direktnim obraćanjem UNESCO-u (u čemu je krucijalnu ulogu odigrao internet) građani Geta uspjeli postići političku promjenu.

Gerald Raunig također je pomoću dihotomije “organska/orgijska reprezentacija” ukazao na pozitivne primjere korištenja novih tehnologija u gerilskom novinarstvu. Dok je organska reprezentacija konvencionalni novinarski žanr koji zapadne novinske agencije redovito koriste za pričanje određene priče (primjer toga bi bila televizijska reportaža), današnja tehnologija omogućuje i nastanak “orgijskih reprezentacija”, tj. dokumenata koje stvaraju sudionici samih događaja (npr. mobitelom snimljeni policajci kako tuku prosvjednicu). Nasuprot tom “neposrednijem” susretu s udaljenim događajem, spomenuti Clemens Apprich govorio je o strahu Felixa Guattarija da dolazimo u epohu “postmedija” u kojoj smo toliko zatrpani medijskim porukama da učinak medija slabi i više ni ne prepoznajemo medij kao takav. Medij stoga danas ne može potaknuti nikakvu značajnu promjenu, a kamoli revoluciju.

Prodati dušu vragu 

Međutim, ako je medij sam po sebi nemoćan, onda taktički mediji moraju pronaći nova sredstva za postizanje cilja. Vuk Ćosić vidi rješenje u političkom lobiranju. “Zašto da se tučem s policijom kada mogu dogovoriti da policija ne dobiva loše zapovijedi?”, pita se Ćosić. Njegovo predavanje poslužilo je kao kritika autsajderskih inicijativa koje se zaustavljaju (i zadovoljavaju) na otvorenom izražavanjem frustracija bez konkretnog političkog učinka. Umjesto jalovih prosvjeda, potrebno je “začepiti nos”, stupiti u direktan kontakt s nositeljima moći i apelirati na njih da riješe problem – što Ćosić već godinama radi u Ljubljani. Njegov prijedlog, naravno, ovisi o nekim pretpostavkama koje je Ćosić prešutio: recimo, o tome da su ciljevi već jasno artikulirani među samim aktivistima i, taktički teže izvedivo, da aktivist ima dovoljno kulturnog (ili drugog?) kapitala koji može ponuditi moćniku u zamjenu za akciju. Pa nisu gradonačelnici potpuni bedaci pa da ne znaju da npr. pretvaranje javnog pješačkog prolaza u privatno parkiralište nije lijepo! Vlast koja je spremna pristati na zahtjeve aktivista pokušava stvoriti i neki vlastiti interes iz te “suradnje”. Drugim riječima, uspješno lobiranje uvijek uključuje i potpisivanje ugovora s vragom, a ni vrag danas ne želi sklapati ugovore u zamjenu za nekakve sitne duše. 

Ipak, Ćosićevo predavanje poslužilo je kao bitno upozorenje prisutnim aktivistima da se ne smiju ograničiti tek na artikuliranje svoje pozicije (nebitno o mediju), nego da se uvijek trebaju truditi ući u komunikaciju i pregovaranje s akterima izvan uske grupe kako bi mobilizirali ljude i izvršili politički pritisak. U tom smislu valja uputiti i kritiku ovoj konferenciji koja je naposljetku ostala zatvorena unutar kompleksnog filozofskog i akademskog diskursa. U vrijeme kada sve više ljudi koristi suvremenu tehnologiju i promišlja političke probleme, tema taktičkih medija morala bi bez problema okupiti i potaknuti sudjelovanje širih skupina građana, zbog čega su nepremostive jezično-intelektulalne prepreke ove konferencije bile nepotrebne i frustrirajuće. Diskurzivna hermetičnost naštetila je i sudionicima konferencije jer sam uvjeren da bi uključenje povezanih pripadnika drugih skupina (npr. filozofski nepotkovanih, ali za temu zainteresiranih programera ili novinara) urodilo idejama, poticajima i uvidima koje bi fino nadopunile filozofske koncepte Guattarija, Deleuzea i ostalih. Da je konferencija bila otvorenija, od nje su mogli profitirati i malobrojni slušatelji konferencije, i širi krug ljudi koji se nisu pojavili u mami. Stoga valja zaključiti da su otvorena važna pitanja o taktičkim medijama, ali da sama konferencija nije bila taktički posve uspješno izvedena. 

Kao što je slučaj i s nekoliko prethodnih izložbi čije su kustosice bile članice WHW-a, Draga umjetnosti preuzima naslov jednog rada Mladena Stilinovića i još jedanput se oslanja na “klasični” format izložbe. U atmosferi razočaranosti koju stvara trajan osjećaj neuspjeha (zbog činjenice da se pokušaji radikalne prekonfiguracije umjetnosti i općenito proizvodnje kulture uvijek vrlo brzo spektakulariziraju), Draga umjetnosti inzistira na tvrdoglavom ponavljanju onoga što kustoska metoda danas jest. Usmjerena na međupovezanost umjetnosti i politike, i opterećena prirodom “nedjelotvornosti” umjetnosti, ona pokušava postaviti nužna pitanja: Zašto nam je umjetnost još potrebna, i što danas očekujemo od nje? Što ona obećava i što mi zauzvrat obećavamo njoj? I što se događa kad se to obećanje ne ispuni, kad se iznevjeri, ili naprosto iscrpi?

Draga umjetnosti pristupa pitanju autonomije umjetnika i nužnosti umjetnosti radovima koji namjerno zamagljuju odnos između angažiranosti, autoreferencijalnosti i estetike. Razmatrajući niz proturječnih, heterogenih metoda koje afirmiraju izdržljivost i izdržavaju neodlučnost, suočavaju se s pogrešnim razumijevanjem i potvrđuju lojalnosti, zastupljeni radovi proučavaju kako zbunjenost, žaljenje, odnos prema vlasništvu, uspostavljanje i rušenje vrijednosti, podrška i solidarnost utječu na suvremenu umjetničku praksu i na definiranje nečije prakse u odnosu na rasprave o prekonfiguraciji područja umjetnosti i njezina odnosa prema političkome.

U izložbi Draga umjetnosti sudjeluju Mounira Al Solh &  Bassam Ramlawi, Halil Altindere, Rossella Biscotti, Chto delat?, Svaki čovjek je kustos. /Jeder Mensch ist ein Kurator. Arhiv kao alat., Fokus grupa (Iva Kovač & Elvis Krstulović), Siniša Ilić, Sanja Iveković, Janez Janša, Janez Janša, Janez Janša, Lutz Krüger, Marina Naprushkina, Hila Peleg u suradnji s Tirdadom Zolghadrom i Antonom Vidokleom, Cesare Pietroiusti, Javna knjižnica (Marcell Mars, Tomislav Medak, Vuk Ćosić), Greg Sholette, Mladen Stilinović i Wendelien Van Oldenborgh.

Povodom izložbe izdan je katalog s tekstovima Mladena Stilinovića, WHW-a i Stephena Wrighta koji je dostupan na stranicama MSUM. 

Tijekom otvorenja u Ljubljani održava se festival HAIP (Hack-Act-Interact-Progress), s naslovom Javna knjižnica, iz kojeg je proizašla inicijativa koja sudjeluje na izložbi. Više o programu festivala možete naći ovdje.

Izložba je otvorena do 10. veljače 2013.