Dugih sedam godina kasnije, postoje naznake da bi obnova Trga mogla konačno krenuti u tom smjeru. U srijedu, 15. siječnja, u prostoru Društva arhitekata Zagreba predstavljena je konzervatorska studija Krajolici prošlosti – vizure budućnosti koja nudi uvid u povijesne, arhitektonske i krajobrazne vrijednosti Trga žrtava fašizma i donosi smjernice za njegovu obnovu. Izradu studije naručilo je Vijeće četvrti Donji grad, a na predstavljanju su govorili Irena Kraševac, znanstvena savjetnica na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu i suautorica studije, Mate Rupić, krajobrazni arhitekt i suautor studije, Tamara Bjažić Klarin, viša znanstvena suradnica na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, arhitektica Suzana Dobrić, ravnateljica HDLU-a Ivana Andabaka, student arhitekture Frano Jakšić i Robert Faber, predsjednik Vijeća četvrti Donji grad. Razgovor je moderirao Mauro Sirotnjak, arhitekt i predsjednik Odbora za prostorno uređenje Gradske skupštine Grada Zagreba.

Razgovor je otvorio Faber koji je podsjetio na događaje iz 2018. godine, kada je uklanjanje drveća izazvalo val nezadovoljstva na kojem je izrasla inicijativa Vratite magnoliju. Naglasio je da su već tada struka i građani upozoravali na nepravilnosti u postupcima, uključujući izostanak konzultacija s lokalnom zajednicom i ignoriranje stručnih standarda. Podsjetio je da nije samo Trg žrtava fašizma trebao biti žrtva “uređenja”, opustošeni su trebali biti i Ulica Račkog, drvored na Krešimircu i dio Branimirova tržnice, ali su ti planovi ipak zaustavljeni. “Trg žrtava tada nismo uspjeli spasiti”, kazao je Faber i pojasnio kako se, usprkos raznim problemima, birokratski napornim procedurama i aktima, napokon krenulo u izradu studijskog dokumenta koji bi usmjerio uređenje tog trga.

Suzana Dobrić, jedna od članica inicijative Vratite magnoliju, dodatno je istaknula važnost tadašnjeg angažmana građana: “Mi smo prosvjedovali kontinuirano svake srijede od 18 sati, 28 tjedana smo se okupljali na Trgu žrtava fašizma i protestirali i to tako da svaki put imamo neku drugu priču, da ukazujemo na određenu nepravilnost na koju smo taj tjedan odlučili staviti naglasak.” U nizu nepravilnosti posebno je problematizirala izvješća koja su tvrdila da su sve biljke na Trgu bile bolesne, iako su biljke u neposrednoj blizini bile sasvim solidnog zdravlja, dok je prstasta konopljika, zaštićena vrsta, uklonjena unatoč napomeni u elaboratu da se mora sačuvati. “Ono što smo uočili je to da se struka stavila u funkciju politike, sve što je tadašnji gradonačelnik poželio on je mogao brzo i efikasno realizirati, lomeći preko koljena procedure”, poentirala je Dobrić.

Na povijesni kontekst uređenja Trga osvrnula se Irena Kraševac, počevši od ideja Milana Lenucija o urbanističkom planiranju istočnog dijela grada. U dvadesetima je prostor današnjeg Trga žrtava fašizma još uvijek bio nedorečeni Trg N, nakon čega se kreću razvijati ideje o njegovu uređenju – od spomenika kralju Tomislavu, preko Meštrovićeve vizije Doma likovnih umjetnika, do formiranja Muzeja revolucije i konačnog preimenovanja u Trg žrtava fašizma. O samoj zgradi Meštrovićeva paviljona govorila je Tamara Bjažić Klarin, jedna od autorica konzervatorskog elaborata, koji je nastao kao rezultat potresa i potrebe za sanacijom.  Naglasila je da zgrada već dugi niz godina vapi za infrastrukturnom obnovom te da ni konstrukcijska obnova pojedinih dijelova 2000. godine nije značajno popravila stanje.  

U tom kontekstu, važna je informacija da je obnova zgrade konačno započela, o čemu je na skupu govorila ravnateljica HDLU-a Ivana Andabaka. Objasnila je da je ideja vodilja vratiti paviljon u izvorno stanje, ali koristeći nova rješenja koja će odgovoriti na suvremene potrebe galerijskog prostora. “Ovdje je prvi put adresirano da je to isključivo galerijski prostor, a ne prostor za razne druge namjene”, podcrtala je Andabaka dodavši da im je jako bitno osigurati pristupačnost osobama s invaliditetom. Na tragu toga, inspirirani katedralom Notre Dame u Parizu, odlučili su na paviljon primijeniti sustav Stepless. Sustav funkcionira tako da se pritiskom na tipku stepenice udube i dovedu u razinu zemlje te se nakon korištenja vrate u svoju početnu formu.

Smjernice studije predstavio je krajobrazni arhitekt Mate Rupić, koji je na primjeru Trga žrtava fašizma objasnio Foucaultov pojam heterotopije, odnosno prostora u kojem se preklapa više značenja i uporaba. “Prostor Trga žrtava fašizma je u službi okoliša jednog reprezentativnog i kulturno povijesno važnog projekta. On je i neposredan okoliš obrazovnih ustanova, poput glazbene i srednje škole. Također je i kvartovska površina za ljude koji obitavaju u tom dijelu donjeg grada i bilo je potrebno razviti posebnu metodologiju za njegovo promatranje. U tom smjeru onda idu buduće smjernice”, objasnio je Rupić. Naglasio je da za sadašnje stanje prostora nema previše opravdanja, osim što se paviljon “jako dobro vidi”. Međutim, takva gola travnata površina u središtu grada, bez drugih elemenata, stvara velike toplinske otoke, čime dodatno pogoršava ekološku situaciju.

Smjernice za buduće uređenje stoga uzimaju u obzir povijesnu vrijednost prostora, potrebe lokalne zajednice te klimatske i ekološke izazove, a na tragu antigentrifikacijske politike koja bi omogućila da Trg ostane dostupan za korištenje postojećim korisnicima, ali bi bio otvoren i novima. “Intenzivni engleski golf teren nije jedino rješenje za uređenje partera”, naglasio je Rupić i dodao da je ključno izbjeći pogreške iz prošlosti, kada su se prostori uredili, ali su kasnije loše održavani, što je dovelo do kontraproduktivnih rezultata.

Istaknuo je i zanimljivu simboliku trenutačne situacije na Trgu žrtava fašizma: “Sva urbana oprema je uklonjena, svi njegovi slojevi su obrisani. To je ujedno interesantna situacija jer se zapravo na neki način zavrtio puni krug. Došli smo od Trga N do Trga N s paviljonom te zapravo danas imamo tabulu rasu na kojoj možemo opet početi graditi njegovu budućnost.” 

Predstavljeni dokument trenutačno je na lekturi i nije javan, ali će, prema najavama, uskoro biti besplatno dostupan na stranicama Instituta za povijest umjetnosti, a planira se i izdanje tiskane publikacije.

Navedena studija, koju je naručilo Vijeće četvrti Donji grad “pruža uvid u povijesne, arhitektonske i krajobrazne vrijednosti Trga te nudi smjernice za njegovu obnovu i unapređenje, s ciljem očuvanja njegove autentičnosti i prepoznatljivosti”, stoji u tekstu najave.

O projektu će govoriti Irena Kraševac i Tamara Bjažić Klarin sa Instituta za povijest umjetnosti Zagrebu, krajobrazni arhitekt Mate Rupić, arhitektica Suzana Dobrić, ravnateljica HDLU-a Ivana Andabaka, predsjednik Vijeća četvrti Donji grad Robert Faber uz moderaciju predsjednika Odbora za prostorno uređenje Gradske skupštine Grada Zagreba – Maura Sirotinjaka.

Više detalja o programu možete pronaći ovdje.

S jedne strane, dakle, govorimo o genezi devastacije eksterijera Meštrovićeva paviljona i ilegalnoj rekonstrukciji stubišta, a s druge, o lošim natječajnim procedurama i upravljanju prostorima kulture, kao i nedostatku planova za renovaciju interijera paviljona. U zaključku prenosimo nekoliko optimističnih misli o građanskom otporu predstavnika inicijative Vratite magnoliju, koji je pratio sve faze projekta preuređenja, s nadom da će se njihova nastojanja pretočiti na ostatak priče uređenja pješačke zone. Za potrebe teksta, intervjuirale smo korisnike prostora na koje je u manjoj ili većoj mjeri utjecalo preuređenje okoliša paviljona i zgrade: predstavnike umjetnika, udruga i institucija koje koriste prostor, te građana i aktivista koji žive u okolici paviljona i koriste se njegovim eksterijerom.

Projekt preuređenja Trga žrtava fašizma, vrijedan 4,2 milijuna kuna, započeo je 2017, prema ideji i projektu zaprimljenom iz arhitektonskog ureda Elle vlasnice Loredane Stunić koja je gradonačelniku Bandiću ponudila “drugačiju viziju prostora trga”. Prema projektu, najavljeno je uređenje hortikulture, gradnja novih slivnika, zamjena oštećenja dijelova stuba oko Meštrovićeva paviljona, te ugradnja granitnih kocki i kamenih rubnjaka. Također, najavljena je i obnova urbanog mobilijara – klupa, koševa za smeće i stalaka za bicikle. Sve u svemu, radilo se o dugo iščekivanom projektu obnove zagrebačkog trga koji je i na vizualno-funkcionalnoj razini trebao potvrditi kulturni (društveni) i povijesni status koji trg uživa u gradu. Umjesto toga, projekt se pretvorio u još jednu lokalnu trakavicu u Bandićevoj kuhinji, budući da se radi o projektu koji je proveden bez natječaja i javne rasprave. U tom smislu, svaka rasprava o estetici zasnovana na subjektivnim dojmovima trga, u ovom konkretnom slučaju samo odvraća pažnju s onoga što je zaista bitno – netransparentnosti i ilegalnosti rekonstrukcije.

Sporno je u cijelom slučaju da cjelokupni plan i detalji preuređenja nikada nisu jasno javno iskomunicirani, pa se tako projekt uređenja hortikulture oko paviljona pretvorio u svojevrsni ekocid, a zamjena oštećenja dijelova stupa i stepeništa u devastaciju spomenika kulture. Naime, kada su se oko paviljona posjekla sva stabla i drvenaste biljke, krivnja se vrlo nespretno pokušala prebaciti na Meštrovića, idejnog autora projekta od prije 80 godina, koji je navodno izjavio da paviljon zamišlja kao kružnu građevinu na tratini usred trga. Međutim, pokušaj prikazivanja projekta kao inkarnacije Meštrovićeve ideje, kao i korištenje idejnih crtica autora za legitimiranje renovacijskog procesa u najmanju je ruku površno. Dobro je poznato da je Meštrović mijenjao svoje inicijalno idejno rješenje projekta, kao i činjenica da se nikako nije bunio protiv hortikulturnog uređenja koje se održalo do danas. Na spomenute probleme ukazivali su tijekom provedbe projekta stručna javnost i građani udruženi oko inicijative Vratite Magnoliju, na čije se intervencije i zahtjeve grad u potpunosti oglušio.

Još alarmantnije u samom slučaju jest da je projekt uređenja Trga žrtava fašizma tek prva faza realizacije većeg projekta izgradnje šetnice, tzv. Pješačkog centra izvrsnosti o kojem javnost nije u potpunosti informirana i za koji je plan tek u izradi. Radi se o ambicioznom urbanističkom projektu koji bi obuhvaćao Trg Hrvatskih velikana, ulicu Franje Račkoga, Trg žrtava fašizma, Višeslavovu ulicu, Branimirovu tržnicu i Trg kralja Petra Krešimira IV. U uređenim demokracijama, zahvati u javnom prostoru provode se nakon detaljno napravljenih analiza postojećeg stanja, prostornih kapaciteta i analiza potreba sadržaja prostora uz konzultacije struke i korisnika prostora, što služi kao podloga za definiranje projektnog zadatka i programa provođenja natječaja. Takav se natječaj dalje logički nadovezuje na Generalni urbanistički plan i u njemu definiranu strategiju razvoja i ciljeve. Taj temeljni prostorni dokument u Zagrebu ne daje strateške i razvojne, već isključivo provedbene smjernice.

S druge strane, “GUP je u mnogim svojim elementima nejasan i podložan tumačenjima, između ostalog u smislu planske obveze provedbe natječaja. Upravo to omogućuje gradskoj upravi da slične prostorne situacije rješava na potpuno suprotne načine, ovisno o trenutnim željama i okolnostima koje su najčešće plod sitnih, parcijalnih interesa”, pojašnjava aktivistkinja Suzana Dobrić. Činjenica je pak da za Trg žrtava fašizma Grad nikada nije ponudio jasno i suvislo objašnjenje zbog čega natječaj nije proveden. Jedno od objašnjenja bilo je i da se tu nije radilo o preuređenju, nego o sanaciji kod koje se prostor “apsolutno ne mijenja u velikom obimu”, kako je to objasnio Ivica Rovis, ravnatelj Zavoda za prostorno uređenje Grada Zagreba, u emisiji Moj firtl Radija Sljeme.

Suzana Dobrić dalje objašnjava kako je uloga Gradske skupštine i Vijeća gradske četvrti u donošenju odluka oko rekonstrukcije paviljona praktički samo načelna, jer mišljenje vijeća nije obvezujuće. Vijeće gradske četvrti pokušalo je prekinuti tu praksu aktivnim uključivanjem u problematiku uređenja otvorenom sjednicom na kojoj je zatražena obustava radova, i sazivanjem Zbora građana s inicijativom Vratite magnoliju, što je jedan od rijetkih alata direktnog odlučivanja koji građanima stoji na raspolaganju. Pokušaj nije uspio. Slična je situacija i u Gradskoj skupštini, jer naime vijećnici često nisu uopće upoznati s problematikom, osim kroz tematske odbore, a kako se odluke često donose politički, tako je i ova donesena preglasavanjem.

Sve u svemu, radi se o paradigmatskom slučaju provođenja autokratske politike gradonačelnika Bandića, koja je evidentna u svim segmentima upravljanja, pa tako i u prostornom planiranju Grada Zagreba. U ovom slučaju, kao i mnogim prethodnim, provođenje projekta osigurano je proceduralnim manipulacijama i obmanjivanjem javnosti i struke o točnim razmjerima rekonstrukcije trga. Tako je umanjivanje rekonstrukcije zahvata i njegovo svođenje na sanaciju manjeg raspona omogućilo izbjegavanje natječaja, kao i pravovremeni glas javnosti. Sam manipulativni princip vrlo je dobro poznat gradskoj vlasti koja na sličan način kroji gradske prostore već dulje vremena. Činjenica da se o preuređenju trga nije znalo puno prije same sanacije, te da se i dalje ne zna gotovo ništa o krovnom projektu gradske šetnice, jasni su indikatori nemara o mišljenju javnosti. U provođenju projekata prostornog uređenja gradske se vlasti uglavnom oslanjaju na inerciju javnosti uslijed neinformiranosti, a jednom kad je projekt završen i predstavljen, koristi se za opravdanje okolnosti u kojima je nastao.

Velik dio problematike slučaja Trga žrtava fašizma odnosi se i na pitanje vlasničkih odnosa države i grada. Dok je eksterijer paviljona u nadležnosti grada, sam paviljon je od 2016. godine u vlasništvu države. Tako se simbiotski prostor paviljona i okolnog parka cijepa na dva prostora s dvije različite uprave. To već samo po sebi stvara probleme za integralan pristup rješavanja prostora, budući da je bilo koja vrsta međuinstitucionalne komunikacije u Hrvatskoj uvijek veoma komplicirana. Nezakonitost rekonstrukcije leži pak u činjenici da se preuređenje zgrade ne može raditi temeljem dozvole za preuređenje njezinog okoliša, osobito kada govorimo o Meštrovićevom paviljonu koji je zaštićen i kao pojedinačno dobro i kao dio povijesne cjeline Donjeg grada. Grad je mijenjao stepenište temeljem projekta koji to ne spominje, osim kao troškovničku stavku, a Ministarstvo državne imovine kao vlasnik paviljona za to nije izdalo valjanu dozvolu, odnosno suglasnost. Ova činjenica jedan je od elemenata temeljem kojih je podignuta i kaznena prijava protiv gradonačelnika Bandića i pročelnika Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture Silvija Novaka.

Problem vlasničkih odnosa grada i države dalje se pretače i na probleme korištenja samog prostora zgrade. Naime, ugovorom sklopljenim između Grada Zagreba kao zakupodavca i Hrvatskog društva likovnih umjetnika kao zakupnika iz 2001. godine definiran je obim korištenja zgrade za potrebe HDLU. Istim je ugovorom obuhvaćena cijela zgrada, bez spomena dotadašnjeg korisnika prostora Povijesnog muzeja, kao sljedbenika Muzeja revolucije. Istim ugovorom nikada nisu regulirani prostorni resursi dodijeljeni drugim dvjema udrugama – Društvu naivnih umjetnika i Hrvatskom dizajnerskom društvu, kojima su ti prostori evidentno dodijeljeni samo načelno, jer za njih u prostoru fizički nije bilo mjesta. Pod mutnim okolnostima prostor je od 2016. godine u vlasništvu Ministarstva državne imovine.

Iz novog ugovora HDLU-a i Ministarstva izostavljene su prethodno spomenute udruge, a ugovor Ministarstva s Povijesnim muzejom još nije sklopljen. Pritom, poplava koju je prouzročila rekonstrukcija stepeništa uništila je nekoliko predmeta zbirke Povijesnog muzeja, pa se trenutno troši javni novac za njihovu obnovu. Istovremeno, prema izjavama ravnateljice Matee Brstilo Rešetar, o obnovi stubišta na zgradi paviljona do dana izvođenja radova muzej uopće nije bio obaviješten, a Ministarstvo kulture je za to saznalo tek naknadno. Povijesni muzej u međuvremenu se pak nada da ugovor s Ministarstvom državne imovine neće ni potpisati, kako bi se posredno ubrzao proces obnove zgrade bivše Tvornice duhana u Klaićevoj, koja je još 2010. predviđena za novi muzej. Problem izvana, kako vidimo, prerasta i na suštinski problem upravljanja prostorima za kulturu.

Dok Bandić javne prostore grada devastira prosvijetljenom idejom o Zagrebu kao novom Rimu, državni prostori propadaju uslijed neučinkovitog upravljanja Ministarstva državne imovine. Meštrovićev paviljon nije usamljen primjer. Naime, i druge udruge u kulturi posvjedočile su nam da državni službenici posljednje dvije godine obilaze državne prostore s metrima u ruci, računi za najam stižu, a ugovora nema. Dok oni obilaze, prostori propadaju. Prema riječima ravnateljice HDLU-a Ivane Andabake, “plana rekonstrukcije interijera zgrade nema, a trenutno stanje zgrade je loše. Pored konzervatorskog pitanja vraćanja prostora u prvobitno stanje (konkretno, otkrivanje kupole galerije Prsten), tu su i ostala važna pitanja koja je nužno riješiti: dobivanje nove kotlovnice za bolji sustav grijanja, uvođenje sustava hlađenja, sanacija kupole i vertikalnih odvoda zbog prodora oborinskih voda, osiguranje pristupa osobama s invaliditetom, da istaknem samo najvažnije. Dakle, obnova je nužna, ali cjelovita i sveobuhvatna”.

U suštini, radi se o mentalitetu nesrazmjera reprezentacije (skupocjeni automobil) i infrastrukture (kuća bez kanalizacije), koji je evidentan kako u privatnom, tako i u javnom prostoru. Isto tako, radi se i o detektiranju svih onih društvenih problema koje je moguće razložiti na jednom mikro primjeru. Iako inicijativa Vratite magnoliju nije uspjela utjecati na postupak i ishode uređenja, Jasna Šumanovac u ime inicijative navodi kako je ipak postignuto “da će se, prema obećanjima odgovornih osoba iz institucija koji upravljaju gradom, za svaku iduću fazu realizacije tog velikog projekta raspisati javni urbanističko arhitektonski natječaj te da će javnost i stručna javnost imati priliku sudjelovati u svim fazama realizacije tog projekta. Jednako tako, da se način na koji je realiziran projekt uređenja Trga žrtava fašizma u ovom gradu više neće ponoviti”. Obećanje vladajućih djeluje ohrabrujuće, ali svakako nije utješno i samo nam opetovano potvrđuje koliko je angažman nezavisnih građanskih inicijativa ključan u nastavku provedbe projekta, ali i u procesu osiguravanja demokratskih procesa uopće.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.