Kao povod ovogodišnjoj temi festivala, organizatori_ce ističu radove feminističkih i queer autorica poput Rebecce Solnit “koje su pisale upravo o nadi i o radosnim mogućnostima kolektivnog otpora”. Kako piše aktivistkinja Solnit, “imati nadu ne znači poricati realnost, već biti spremna suočiti se s izazovima koji su pred nama i vjerovati da su promjene moguće. Naposljetku, put naprijed gotovo nikad nije ravna crta, već vijugava staza.”

Filmski program u dvorani 2 kina Kaptol Boutique Cinema 5. svibnja otvara dugometražni dokumentarac Drugi spol – Tragom Simone de Beauvoir, a zatim slijedi Dan kada je Island stao koji je na rasporedu 7. svibnja. Filmski segment u Kaptolu zaključuje projekcija filmova Godina prođe, dan nikako i Ljeto iza nas koji su na rasporedu 9. svibnja. Osim navedenog, dio filmskog bloka održava se i u Šesnaestici gdje će biti prikazani dokumentarci Greta Gerwig: Itinerary of a Rising Star i Bloodsisters.

Diskurzivni blok otvara tribina Queer Joy – Radost queer postojanja u četvrtak, 8. svibnja u Šesnaestici, a nastavlja se u ponedjeljak, 12. svibnja diskusijom o biografskom filmu Itinerary of a Rising Star o životu i radu umjetnice i redateljice Grete Gerwig. Razgovor o snazi i ideji queer poduzetništva pod nazivom Queer Beez Pitching Day će zaključiti diskurzivni dio festivala.

Osim mnogobrojnih radionica čiji puni popis možete pronaći na poveznici s rasporedom, izdvajamo i zabavni program koji čine LezBijada pod geslom Otpor ženo kapiju i Gledaonica Eurosonga by House of Flamingo. O atmosferi prošlogodišnje LezBijade možete doznati više u reportaži Karle Kostadinovski. Oba programa se odvijaju 17. svibnja, na posljednji dan festivala.

Poziv na sudjelovanje u programu organizatori_ce zaključuju citatom Sare Ahmed koja ističe da “Ima nešto buntovno u bivanju sretnima onda kada ne bismo trebali biti sretni”, stoga vas pozivaju da im se pridružite u “festivalskom prostoru bunta i radosti, gdje je otpor uvijek moguć, a bolja budućnost čeka iza ugla – samo se moramo izboriti za nju.”

U prvom dijelu radionice polaznici_e će s autoricom razgovarati o tome što je erotično u književnosti, a što se samo erotičnim i uzbudljivim predstavlja. U kratkim crtama dotaknut će se i razlike između literarne pornografije i erotike, odnosno pitanja čemu ta razlika služi, kao i formalnih odlika erotskog pripovijedanja. Potom je u planu proći niz “sočnih” primjera iz bogate književne tradicije erotskog pisma, kako queer, tako i heteroseksualne.

Polaznici_e bi potom trebali_e napisati kratku prozu duljine između jedne kartice (1800 znakova) i tri kartice teksta (5400 znakova s razmacima). Na drugom susretu predviđeno je čitanje i komentiranje napisanog.

Voditeljica radionice Asja Bakić (Tuzla, 1982) zajedno s Mašom Grdešić, Lanom Pukanić i Barbarom Pleić Tomić 2014. godine pokrenula je portal za feminističko čitanje popularne kulture Muf. Autorica je knjige poezije Može i kaktus, samo neka bode (Aora, 2009), zbirki kratkih priča Mars (Sandorf, 2015) i Sladostrašće (Sandorf, 2020) te knjige izabranih eseja Dođi, sjest ću ti na lice (Fraktura, 2020).

Sudjelovanje na radionici je besplatno, no broj mjesta je ograničen. Za sudjelovanje je potrebno poslati prijavu putem e-mail adrese festival@voxfeminae.net. 

Radionice su namijenjene svima kojie žele razviti vještine pjevanja i naučiti kako u tradicijske ili pop pjesme integrirati aktualna queer i feministička pitanja te tako kreirati vlastite pjevačke narative. Tijekom rada učit će se tehnike zagrijavanja glasa i upjevavanja te zborskog pjevanja u jednoglasju ili višeglasju.

Polaznice_i će na radionicama predložiti i odabrati pjesme koje će se potom tekstualno prilagoditi zajednički odabranim temama. Najavni tekst poručuje: “svi su dobrodošli_e, potrebna je želja za pjevanjem, no ne i predznanje!”

Radionice će se održati kroz 7 susreta tijekom travnja i svibnja. Polaznici_e radionica stečene vještine imat će priliku predstaviti na otvorenju 18. Vox Feminae Festivala.

U prijavi je potrebno poslati kratku motivaciju, opis dosadašnjeg iskustva s pjevanjem i, po želji, prijedlog pjesama/tema. Zbog velikog broja sudionika_ca, organizatorice očekuju redovne dolaske na probe.

Prijaviti se možete mailom, do 5. travnja.

Više detalja o rasporedu probi možete pronaći ovdje.

Polazeći od osobnog iskustva iz 2011. godine kada je, kao članica publike na predstavi Mandićstroj redatelja Bojana Jablanovca i glumca Marka Mandića, zbog pucnja kazališnim pištoljem dobila tinitus i hiperakuziju, Žmak u ovom Žmakstroju istražuje načine na koje umjetnost oblikuje stvarnost koju živimo. Iako naizgled nepovezane, teme tinitusa i patrijarhata postaju centralne okosnice ove predstave koja operira na granici stand-upa i izvedbenog predavanja. Stajući prvi put na scenu u ulozi izvođačice, Žmak se bavi pitanjima istinitosti i reprezentacije, participativnosti i odgovornosti, provodeći nas kroz vlastita dramaturška i seksualna iskustva postavljajući pritom sebi i publici pitanja o važnosti i smislu umjetničke proizvodnje u doba divljeg kapitalizma. 

Izvođačica je Jasna Jasna Žmak, oblikovatelj svjetla Anton Modrušan, podrška za pokret Ana Kreitmeyer, producentice su Romana Brajša, Špela Trošt (Via Negativa) i Barbara Zonta (Mesto žensk), fotografkinja Sanja Merćep, a dizajner Pavao Kuharić. 

Predstava je nastala u koprodukciji Centra za dramsku umjetnost (Zagreb), Via Negativa (Ljubljana) i Društva Mesto žensk (Ljubljana), u partenstvu s KunstTeatrom (Zagreb), VoxFeminae festivalom (Zagreb) i Zavodom En-Knap (Ljubljana).

Više o predstavi i ulaznicama potražite ovdje.

Filmski program

Kino Tuškanac je i ove godine domaćin partner Vox Feminae festivala. Iako se feminizam smatra najuspješnijim društvenim pokretom 20. stoljeća, dosad nije bilo dokumentarnih filmova koji na obuhvatan način problematiziraju status quo feminizma. Feminizam WTF! osvrće se na aktualne rasprave unutar feminizma i na rasporedu je 8. svibnja. Dva dana kasnije, 10. svibnja, na programu su Nemilosrdna vremena: Pjesme o skrbi – dokumentarni film koji tematizira krizu u finskom sektoru skrbi za starije i nemoćne osobe. 22. svibnja na rasporedu je dokumentarni film Ultraviolette i banda kašljačica krvi; dok će se Ne sasvim običan život, priča o hrabrim fotoreporterkama koje su dokumentirale neke od najznačajnijih povijesnih događaja – od Trga Tiananmen do sukoba u Sarajevu, Iraku, Somaliji i Arapskog proljeća -redateljice Heather O’Neill prikazivati 25. svibnja. Dokumentarni film Strast redateljice Maje Borg prikazuje redateljičin vlastiti proces suočavanja s traumom nakon destruktivne veze i na programu je 29. svibnja, a festival će 31. svibnja službeno zatvoriti igrani film Orlando, moja politička biografija. Film će biti prikazan u suradnji sa Zagreb Prideom.

U sklopu festivalskog programa, ljubitelji kratkih formi moći će pogledati tri kratka animirana filma online: The body is so resilient, I am a horse te Eating in the dark.

Izvedbe, razgovori, performansi i radionice

This is my truth, tell me yours autorski je projekt dramaturginje i spisateljice Jasne Jasne Žmak. U performansu, koji će se održati 19. svibnja u Kunst Teatru, Žmak se bavi odnosom prema umjetničkom polju preispitujući vlastite i tuđe autorske pozicije te odgovornošću i anksioznosti koje one impliciraju. Polazeći od osobnog iskustva iz 2011. godine kada je, kao članica publike na predstavi Mandić stroj redatelja Bojana Jablanovca i glumca Marka Mandića, zbog pucnja kazališnim pištoljem dobila tinitus i hiperakuziju, autorica istražuje načine na koje umjetnost oblikuje stvarnost koju živimo.

Kao i svake godine, organizacija festivala fokus stavlja na diskusije, radionice i performanse. Svi zainteresirani 20. svibnja upoznat će se s projektom koji ima za cilj rasvijetliti marginalizaciju jugoslavenske publikacije Makedonka, dok će 24. svibnja moći biti dio tribine psihoterapeutkinje Lejle Talić i Mateje Popov, koje će razgovarati na temu ispunjavajućih queer veza, odnosa i partnerstva i svega što im može stati na put.

Performans Čitanje NJE predstavit će izvedbeni tekst Terapija glumice Mire Perić, prvakinje drame HNK u Osijeku i redovne profesorice na osječkom Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti. Čitanje će izvesti Petra Kurtela, Ana-Marija Bokor Vrdoljak i Marijana Prokl. Režiju Čitanja NJE preuzela je Dora Golub, mlada i uspješna kazališna autorica.

Radionicu Priručnik o kućnim popravcima za žene vodit će nagrađivana umjetnica Nika Rukavina. Festivalu će se pridružiti i najpoznatija švedska seksualna edukatorica s više od 20 godina iskustva Marika Smith te novo lice na sceni seksualnih edukatora Kristoffer Lindh. Seksualni edukatori održat će tri radionice: Playsure – Stručno vodstvo kroz erotske igračke i dobar seks, Švedski stol seksa i senzualnosti te Kako biti sretan, napaljen i netoksičan seks partner.

Vizualni identitet ovogodišnjeg festivala potpisuje ilustratorica Ana Tavić. Festival organiziraju udruga K-Zona, poznata po portalu Voxfeminae.net i društvenom poduzeću Fierce Women, a realizira se kroz sufinanciranje Iceland, Liechtenstein i Norveškog fonda, Ministarstva kulture RH, Hrvatskog audio-vizualnog centra, Ureda za kulturu Grada Zagreba, Kreativne Europe i zaklade Kultura nova.

Sav program, uključujući filmske projekcije u Kinu Tuškanac, je besplatan.

Na radionici će osam polaznica steći znanja potrebna za realizaciju animiranog filma kroz upoznavanje s osnovnom terminologijom, različitim tehnikama i materijalima te programom za izradu stop animacije. Stečeno će znanje primijeniti kroz faze koncipiranja, planiranja i produkcije svog dijela edukativnog filma o strašnim ženama, zauzimajući pri tome različite uloge u kreativnom procesu, od fotografiranja, režiranja do animiranja.

Istražit će se različiti pristupi tehnikama animacije kroz reprezentativne primjere s fokusom na pristupima u kreiranju priče kroz tehnike stop animacije i piksilacije. 

Finalni će rezultat biti kratki dokumentarno-animirani film kojeg su stvorile žene za žene, a koji će se prikazati u Kinu Tuškanac na zatvaranju VFF-a.

Radionica će se održavati u intervalu od tri dana (5.5., 6.5., 7.5.) u terminima od 13h do 18h. Prijaviti se možete putem Google formulara (najkasnije do 02.05. u 23:59).

Odabrane polaznice bit će kontaktirane putem mejla za finalnu potvrdu sudjelovanja nakon zaključenja prijava.

Navedena radionica treća je u ciklusu koju vode Matea Kovač i Katrin Novaković. Prva radionica održana je u svibnju 2021. godine u okviru Vox Feminae Festivala, te je također rezultirala kratkim animiranim filmom inspiriranog našim vodičem ‘Putevima strašnih žena’. Druga radionica, iz listopada 2022., bavila se strašnim znanstvenicama.

O voditeljicama:

Katrin Novaković diplomirala je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, odsjek Film i video, te magistrirala Animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Stručnu praksu je odradila u studiu za animaciju Trikk17 u Hamburgu u Njemačkoj. Sa svojim studentskim filmovima osvaja nekoliko nagrada, u distribuciji Bonobo studia I Zagreb filma. Radila je u studiu 3D2D Animatori, povremeno za Hrvatsku radioteleviziju, izrađuje namjenske filmove za muzeje I glazbene spotove za različite bendove u tehnici stop animacije. U 2020. je član selekcijske komisije studentskih animiranih filmova  i članica stručnog žirija na nekoliko festivala animiranih filmova. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi. Na Baltic trail rezidenciji u Latviji u sklopu EU projekta Future DiverCities, počinje se baviti i vizualnim performansom. 

Matea Kovač magistrirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na odsjeku za Animirani film i nove medije. Iskustvo animatorice i montažerke stječe kroz autorske filmove kratke forme, ali i kroz rad u marketinškim agencijama (Bruketa&Žinić&Grey, BBDO). Kao suradnica u produkciji na raznim funkcijama doprinijela je realizaciji brojnih projekata i filmova različitih vrsta i rodova, nagrađivanih i prikazivanih na brojnim domaćim i međunarodnim festivalima. Vlastito znanje i iskustvo dalje distribuira kroz radionice animiranog filma, čime nastoji široj publici približiti čari i raznovrsnost tehnika animacije i animiranog filma.

Međutim, za House of Flamingo taj osobni kreativni impuls koji se formira kao prorada negativnog afekta uvijek je i na neki način političan, iako možda nije isprva tako zamišljen. To je jedna od ključnih poruka Čopora pičića, čija je premijera održana 27. svibnja u kinu Tuškanac u sklopu filmskog programa Vox Feminae Festivala. Film se sastoji od behind-the-scenes snimki s prošlogodišnjih nastupa na zagrebačkom i splitskom Prideu te s nastupa u Puli, kao i od “okruglog stola” na kojem su sudjelovale sve članice osim Spazam Orgazam, odnosno Jovanke Broz Titutke (koja se, kako je poznato, ne eksponira previše u medijima). Film je pun duhovitosti i humora koje očekujemo od Housea, pa nam tako članice otkrivaju kako su postavile gumenog pauka u Senidin šator na prošlogodišnjem zagrebačkom Prideu, kako je Entity u Puli publiku gađala komadom pizze jer je zaboravila staviti kruh u periku prije izvedbe Kolačića Marine Perazić, te nam otkrivaju kako su nastali prepjevi omiljenih hitova Ja sam barbika (Aquin Barbie Girl) te Danas sam bludna (Danas sam luda Josipe Lisac). Svatko od nas iz queer zajednice na neki se način može u filmu prepoznati – metaforički, ali i doslovno jer sam prilično siguran da se gotovo svi ljudi koji su bili u Tuškancu (uključujući mene) pojavljuju barem u jednom kadru filma. Osim humora, film je prepun srca – na koncu, to je film o zajedništvu ne samo jednog umjetničkog kolektiva već cijele LGBTIQ zajednice širom Hrvatske.

House of Flamingo dominira zagrebačkom queer scenom već skoro deset godina. Colinda priznaje u filmu da je uvijek posebno nastupati “doma”, ali da ima dojam da zagrebačka publika već zna napamet sve njihove “tri šale”. Međutim, ovaj je film doista svojevrsna prekretnica njihove karijere jer ih afirmira ne samo kao etablirane aktere zagrebačke nezavisne kulturne scene već kao izvođače koji svoj brend i svoju političku poruku uspijevaju proširiti po cijeloj Hrvatskoj. “Lako” je biti queer u Zagrebu, ali kako pokazuju okolnosti u Splitu (gdje, kako je prikazano u filmu, nikamo nisu smjeli bez policijske pratnje jer je njihov dolazak bio “visokorizičan” događaj), drugdje u Hrvatskoj situacija je manje bajna. Usprkos tomu, Entity primjećuje da je Split, “što se tiče publike i njezine raznolikosti, nadmašio sve. Pogotovo zato što je bilo toliko ograđeno, i stvarno nije ista stvar Split Pride i Zagreb Pride.” Marino Sorel dodao je da, iako već pet godina nastupaju u Splitu, “baš se ove godine vidio taj neki skok kod publike po pitanju njihove slobode i vizualnog izražavanja”. Svakako nije nategnuto reći da House of Flamingo igra ključnu ulogu u mijenjanju društvene klime. Colinda je u tom smislu odlično rekla da “ne počneš raditi drag da promijeniš nekom život, počneš radi sebe jer je tebi to zabavno. Mi bismo to radili i bez publike. Ali onda nekako skužiš da nastupaš i sebi, ali i tom dijelu sebe u drugim ljudima.” Ispričala je da im je na prošlogodišnjem Zagreb Prideu prišao jedan mladić koji im je rekao da su ga inspirirali da come outa roditeljima. “Ako ti možeš tu gola dok ti kurac viri pjevat prostote, ja mogu sve”, rekao je. Entity je dodala da je takva vidljivost iznimno važna te da su baveći se dragom shvatile da nastupaju onim dijelovima sebe koji nisu imali takve uzore dok su odrastali. 

Članice i članovi House of Flaminga uvijek će stoga biti ako ne političke, onda politične ličnosti. Ako muškarac iz svoje kuće izađe u štiklama, to nikada nije samo estetski, već i političan čin, iako nitko od nas ne želi da se jedna tako banalna stvar politizira. Kada kažem da su umjetnički činovi Housea politični, a ne politički, mislim na to da su oni, htjeli to ili ne, društveno relevantni – oni samim svojim djelovanjem (a ne nužno eksplicitnim propagiranjem ili agitiranjem određene političke opcije) dolaze u sukob s politikom koja ih ili ignorira ili odbacuje zbog toga što se ne uklapaju u njezinu viziju normalnosti. Ovo smo mogli vidjeti na vrlo konkretnom primjeru u Dubrovniku, kada su gradske vlasti istupile protiv njihova nastupa na otvaranju prvog dubrovačkog gay kluba. Mostovac Maro Krstić te gradonačelnik Mato Franković osudili su “vulgarnost” i “nekulturnost” Houseova prepjeva Herpes tvoga utora (prema pjesmi Program tvog kompjutera grupe Denis & Denis). Franković je izjavio da je nastup bio “potpuno neprimjeren, nekorektan i nekulturan za jedan grad kao što je Dubrovnik,” koji je nazvao “gradom kulture.” U brojnim se sredinama, dakle, i dalje mogu pronaći razna malograđanska moraliziranja te dušebrižnici koji se predstavljaju kao predziđe puritanskog ćudoređa. House međutim kontinuirano staje iza svoga stvaralaštva, tvrdeći da “svoj prostor kreativnosti, tu pozornicu na koju se penjemo i mikrofon koji uzimamo u ruke, uvijek ćemo smatrati podjednako alatom društvene promjene koliko i zabave.”

House svoje nastupe voli otvoriti, a ja ću završiti, pitanjem “Jeste gay?”, nakon čega slijedi pitanje “Jeste propaganda?” Publika uvijek oduševljeno klikće na oba pitanja – svakako smo gay, a ako propaganda znači stvaranje vidljivosti za LGBIQ zajednicu, ako znači širenje tolerancije i slobode, kao što to radi House of Flamingo, onda neka budemo i propaganda.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Kako bi doprinijele boljem razumijevanju sindroma sagorijevanja, tri organizacije iz Poljske, Hrvatske i Slovenije pokrenule su projekt Burnout Aid, specifično usmjeren istraživanju i sprječavanju burnouta među zaposlenima i volonterima u civilnom sektoru. U procesu istraživanja i osmišljavanja alata za prepoznavanje i prevenciju burnouta sudjelovala je poljska Fundacja Culture Shock, organizacija koja koristi nove tehnologije i nove medije u neformalnom obrazovanju, hrvatska udruga K-zona, posvećena radu sa ženama i LGBTQ+ zajednicom u području rodne ravnopravnosti, kulture i radničkih prava, te Mesto Žensk iz Slovenije, nevladina organizacija fokusirana na feminizam i rodnu ravnopravnost u umjetnosti i kulturi.

Završna konferencija projekta održana 20. svibnja u sklopu 16. izdanja Vox Feminae festivala bila je povod da s Urškom Jež iz Mesta Žensk razgovaramo o razlozima koji treći sektor čine posebno ranjivim kada je u pitanju sindrom sagorijevanja.

Projekt Burnout Aid započeli ste 2019. godine. Otad do danas tema mentalnog zdravlja dobiva sve veću vidljivost, no vratimo se na čas na početak. Što je za vas bio poticaj da se bavite ovim problemom? Je li sagorijevanje bilo nešto čime ste se bavili u vlastitoj organizaciji?

Dolazim iz organizacije koja radi u polju kulture, provodimo umjetničke projekte, ali nam u imenu stoji ‘udruženje za promociju žena u kulturi’, a to podrazumijeva i brigu za dobre radne uvjete za umjetnice i druge kulturne radnice. Kad nas je K-zona pozvala da se uključimo u projekt nismo to mogle propustiti. Sve češće smo govorile o tome da smo sagorjele, da radimo previše, da moramo nešto promijeniti. Činilo nam se da je ovo svakako tema koja se poklapa s našim radom i koja nas dotiče kao i sve druge organizacije civilnog društva.

Krenuli ste od istraživanja i analize postojećih saznanja o sindromu sagorijevanja, između ostalog i prisutnosti ove teme u javnom diskursu zemalja u kojima se projekt provodio. Koji je vaš dojam razumijevanja burnouta na toj općoj razini te kakav je položaj civilnog društva unutar postojećeg korupusa znanja? 

Projekt se odvijao u četiri segmenta. Prvi je bio istraživanje, odnosno desk research, tijekom kojeg smo u svim zemljama mapirali što već postoji o burnoutu – koja su istraživanja već provedena, postoje li neki mehanizmi podrške i slično. Nakon toga je uslijedilo terensko istraživanje, studje slučaja pet organizacija koje rade s različitim ranjivim grupama: starijom populacijom, osobama s mentalnim poteškoćama, LGBT zajednicom, ženama i migrantima. Unutar svake organizacije radile smo po tri intervjua s nekim iz vodstva organizacije, s nekim od zaposlenika i volontera. Nastojale smo iz različitih perspektiva mapirati koji su to ključni uvjeti koji nas tjeraju u sagorijevanje u nevladinim organizacijama. Osim terenskog istraživanja, u svakoj od zemalja u kojima se projekt provodio imali smo i pet eksperata koji se na različite načine bave ili burnoutom ili temama koje su važne za njegovo razumijevanje. Pored terapeuta i praktičara, u projekt smo uključile i osobe koje rade na pitanju radnih uvjeta iz pravnog aspekta kako bismo doznale koji su uvjeti rada specifični za civilni sektor i na što bi nevladine organizacije posebno trebale obratiti pažnju.

Ustanovile smo da u nekim zemljama postoje istraživanja vezana za školski sustav, medicinu ili neka druga područja, ali specifično po pitanju burnouta u nevladinim organizacijama nismo puno toga našle. Npr. u Sloveniji je sagorijevanje bilo riječ godine, puno se pričalo o tome, izašle su neke knjige, ali ništa što bi specifično zahvaćalo civilno društvo. No, prisutnost ove teme u javnom prostoru bio je samo jedan aspekt našeg istraživanja. Ono što nam je bilo zanimljivije je mapiranje od kad se uopće govori o sagorijevanju, kako se ono razumije unutar zdravstvenog sustava, je li prepoznato kao bolest, možeš li dobiti dijagnozu burnouta, pravo na bolovanje i slična pitanja.

Odgovore na njih tražili ste kroz istraživanje u tri zemlje – Poljskoj, Hrvatskoj i Sloveniji. Kakvi su vaši nalasci, koji su to uvjeti koji nas tjeraju u sagorijevanje? Postoje li neka preklapanja ili specifične razlike u navedenim zemljama?

Situacija u svim zemljama je jako slična. Ključni faktori koji dovode do burnouta su sistemski, a osnove su projektni ritam rada organizacija i mali broj zaposlenika, što direktno proizlazi iz nedovoljnog financiranja. S jedne strane to su uvjeti rada koji često obuhvaćaju i nedostatak osnove infrastrukture i adekvatnog radnog prostora, zbog čega mnogi zaposlenici nevladinih organizacija rade od doma i koriste vlastite resurse. S druge strane, zanimljivo nam je bilo vidjeti i kakvu ulogu imaju korisnici s kojima organizacija radi, je li i to jedan od faktora koji utječe na burnout u organizaciji. U razgovorima sa zaposlenicima organizacija civilnog društva koje rade s ranjivim skupinama pokušali smo doznati doživljavaju li sekundarnu, tj. posrednu traumu i, naravno, ispostavilo se ona u velikoj mjeri utječe na osjećaj burnouta kod svih, osim možda kod organizacija koje rade sa starijom populacijom.

Još jedan jako važan faktor koji utječe na sagorijevanje je društvo u kojem organizacija radi i kako se ona percipira. S jedne strane dojam je da aktivistički rad nije ozbiljan posao, da to što radimo iz ljubavi ili nam je posao gotovo hobi pa se podrazumijeva da nam ne predstavlja stres. S druge strane, iz pozicije vlasti naš se rad doživljava kao prijetnja, mi smo one koje uvijek rade probleme, postavljaju nezgodna pitanja, upozoravaju na nepravilnosti… Taj antagonizam stvara pritisak koji sigurno utječe na burnout. Također, pomaci na kojima jako teško i naporno radimo su minimalni, treba dugo vremena i puno napora da se nešto promijeni – sve su to faktori koji stvaraju ‘plodno tlo’ za sagorijevanje u civilnom društvu.

Na završnoj konferenciji projekta u Zagrebu govorilo se o različitim razinama na kojima možemo govoriti o problemu sagorijevanja u neprofitnom sektoru – od individualne, preko organizacijske do strukturne razine koja definira naše radne uvjete. Mogu li se prema vašem mišljenju i iskustvu te razine adresirati odvojeno?

Na individualnoj razini možemo govoriti o preklapajućim vrijednostima ljudi koji ulaze u civilno društvo, koje obično vodi entuzijazam i želja za društvenim promjenama. No mislim da je bitno da osim osobnih razloga koji radnike i radnice civilnog sektora mogu dovesti do burnouta govorimo o ulozi organizacija u kojima rade. Važno je da ne prebacujemo odgovornost – da ne zaključujemo da burnout proizlazi iz pojedinačnih karaktera i navika koje možemo promijeniti. Jako je bitno da se priča o sistemskoj i organizacijskoj razini, jer nam nedostaje strukturirano adresiranje problema. Najčešće se o ovoj temi govori neformalno, u usputnim razgovorima ili uz kavu. To su pokazale i radionice koje smo provodile u sklopu konferencije, koje su potvrdile da se u organizacijama rijetko odvaja posebno vrijeme za razgovor o problemu sagorijevanja. Nemamo vremena stati i pričati o tome kako ćemo raditi manje, kad prije toga trebamo završiti gomilu hitnijih stvari. Ovaj ritam i način rada u velikoj mjeri nam diktira sustav u kojem djelujemo, pa se postavlja pitanje kako izaći iz tog začaranog kruga.

Ono što može pomoći je da organizacija u strateškom smislu odluči što su prioriteti, a što se može ostaviti za kasnije ili uopće nije njena misija. Puno puta pišemo i radimo projekte jer njima možemo u nekom manjem dijelu financirati ono što je bit djelovanja naše organizacije. Mislim da možemo prihvatiti da ne moramo raditi baš sve. Problem je, naravno, u nesigurnom kontekstu. Organizacije civilnog društva imaju perspektivu od pola godine, godinu i zbog toga nijedan poziv, nijedan natječaj neće proći bez prijave. No taj ritam nas dovodi do sagorijevanja i zato tu logiku trebamo osvijestiti i preispitati.

Kroz projekt ste ponudili neke alate i metode koje mogu pomoći u adresiranju problema burnouta i njegovoj prevenciji. Kakva su dosadašnja iskustva u njihovoj primjeni, postoji li otpor prema promjeni ustaljenih praksi?

Cilj svih istraživanja bio je da dođemo do alata koji su potrebni organizacijama za podršku i prevenciju sindroma sagorijevanja. Na kraju se projekt razvio u tri različita pravca. Prvo, proizveli smo scenarije za radionice prepoznavanja i sprječavanja burnouta u organizacijama, koje smo proveli i u Zagrebu. Na stranici projekta postoji osam scenarija za radionice koje se mogu provoditi unutar organizacija ili među zaposlenicima i suradnicima različitih organizacija. Na radionicama nudimo različite alate koji pomažu reflektirati procese koji se odvijaju u kolektivima, osnažuju sudionike_ce u započinjanju razgovora i sugeriraju mjere koje se mogu implementirati kako bi se postigla promjena. Proizveli smo i seriju videa koji služe u svrhu podizanja svijesti o problemu sagorijevanja u neprofitnom sektoru. Donose različite perspektive osoba koje su prošle kroz burnout, intervjue s ekspertima u području radnog prava te razgovore s terapeutima koji rade u poslovnom sektoru. I, naravno, ono osnovno – donose informacije o tome što je burnout, koji su simptomi i kako izgledaju pojedine faze.

Najvažniji rezultat projekta je upitnik koji se nalazi na web stranici, koji mogu ispunjavati pojedinci ili predstavnici organizacija. Upitnik je strukturiran tako da obuhvaća različite segmente – od poslovnih procesa i ponašanja, preko zadovoljstva poslom do radnih prava. Rezultati upitnika pokazuju nam koja područja našeg rada su održiva, a gdje trebamo korjenite promjene. Ujedno nam se nude i različite metode kojima možemo pospješiti radne procese – na individualnoj razini to je sve od vježbi disanja i meditacije, do alata koji pomažu u organiziranju to-do liste i uspješnom vođenju projekata. Za organizacije tu je predložak protokola protiv mobinga na radnom mjestu, check-lista s popisom svega što sve treba sadržavati dobar ugovor te alati koje organizacija može koristiti u sprječavanju ili izlasku iz burnouta, što je i najvažnije.

Materijala je zbilja puno i najčešće je pitanje gdje početi, što je prvi korak. Nije nužno aplicirati sve, najvažnije je odabrati ono što je realistično i ima smisla za pojedinačnu organizaciju. Dovoljno je odvojiti pet minuta svaki dan za prakse koje ciljano utječu na smanjenje faktora sagorijevanja. To mogu biti male stvari, npr. promjena načina kako se vode sastanci, koliko ih često imamo, tko sve u njima sudjeluje i slično. Najvažnije je da odlučimo da ćemo primijeniti nešto od ponuđenih alata, da se otvori prostor za sustavni razgovor o ovim temama. Činjenica je da se svijest o problemu pomakla, ali praksa i dalje kaska. Važno je da smo osvijestili problem, prepoznajemo ga i osjećamo na svojim tijelima. Svjesni smo i da zahvaća velik broj osoba koje pokušavaju pozitivno utjecati na društvo koje je u krizi već 30 godina.

Jesu li nakon posljednje, pandemijske krize vidljivi neki pomaci? Jesmo li spremniji napustiti stare mehanizme i usvojiti nove prakse?

Mislim da smo kroz pandemiju naučili da je zdravlje važno, i počeli smo burnout direktno povezivati sa zdravljem. Sve više se priča o mentalnom zdravlju i kao da se prihvaća da je burnout dio ovog korpusa na koji trebamo obratiti pažnju, jer je jednako važno. U postpandemijskom vremenu sve organizacije bave se time kako prijeći s rada od doma na uredski rad. Ipak, mislim da se nijedna organizacija neće vratiti na staro već ćemo trebati naći nove mehanizme koji će biti dovoljno fleksibilni da se prilagode novim potrebama.

Važno je i da prepoznamo koji su benefiti brige o mentalnom zdravlju za čitav neprofitni sektor, ne samo za pojedinačne organizacije. Puno ljudi odlazi iz sektora, odlazi znanje i energija i to se negativno odražava na sve. Čini mi se da su na organizacijskog razini problema više svjesne radnice i radnici srednje generacije. Puno njih je već prošlo kroz burnout i tek sada govore o tome, možda su i otvoreniji jer su iskusili sagorijevanje i shvaćaju što ono znači. Kod mlađih timova i organizacija entuzijazam je još uvijek toliko visok da možda i ne prepoznaju stres, odnosno možda nisu svjesni da i pozitivan stres, da ga tako nazovem, na duge staze doprinosi burnoutu.

Kako vidite nastavak rada na ovoj temi, u sklopu projekta ili na razini vaše organizacije?

Sigurno postoji želja za nastavkom bavljenja ovom temom. Upitnik koji smo kreirale nastavlja prikupljati informacije koje će nam pružiti osnove za planiranje daljnjih koraka. Što se naše organizacije tiče, mi smo uvele neke prakse koje ćemo sigurno nastaviti, a periodički ćemo provoditi radionice i bez projekta jer to smatramo važnim.

Jako bitno pitanje koje na neki način ostaje otvoreno i na kojem bi trebalo nastaviti raditi je pitanje samostalnih umjetnika i drugih freelancera u kulturnom sektoru. Dosad smo se bavili osobama i kolektivom koji funkcionira unutar neke organizacije, a sljedećim korakom bismo voljeli zahvatiti ljude koji rade projektno – umjetnike, producente, dizajnere koji su samozaposleni, nemaju organizaciju koja bi mogla štiti njihove interese. Samozaposlene osobe ili freelanceri moraju balansirati između različitih projekata, ako žele preživjeti mjesec sustav ih tjera da rade nekoliko projekata istovremeno, no rijetko se razgovara o tome tko za njih ‘igra ulogu’ organizacije. Postoje li udruženja koja se bave ovom temom, koje nude pomoć i razmišljaju što su sistemske promjene koje će omogućiti sigurnost i zaštitu od burnouta? U nedostatku organizacijskog okvira problem se vraća na individualni nivo, zbog čega mislim da je to tema kojom se u budućnosti trebamo ozbiljnije pozabaviti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Iako radiš na razmeđu različitih umjetničkih područja, obrazovala si se u vizualnim umjetnostima, a tvoj prvi medij bio je crtež. Možeš li nam, za početak, ispričati kako je došlo do iskoraka iz crteža u umjetnost izvedbe, i koje su te preokupacije usmjerile prema performansu?

Diplomirala sam na Akademiji za vizualne umjetnosti (AVA) u Ljubljani, smjer konceptualizacija prostora. Crtež je oduvijek bio moj jezik, prvi medij, nešto što bih radila uglavnom za sebe i istraživala razumijevanje svijeta, predstavljao je osnovu koja mi je pružila uvid i prostor za razmišljanje. Performans me počeo zanimati na fakultetu; mama je profesorica likovnih umjetnosti i ona me je vrlo rano upoznala sa svijetom umjetnosti, pa tako i performansom. Prvi performansi koji su mi privukli pozornost bili su oni Vlaste Delimar i Tomislava Gotovca. Pred kraj studija me je performans toliko povukao da sam redovito obilazila Vlastin festival performansa, Moja zemlja, Štaglinec. Naslov mog diplomskog rada bio je Radikalni aktivizam u umjetnosti i subverzivne forme, a najviše sam pisala o performansu. Mislim da me performans toliko preuzeo baš zbog aktivne pozicije umjetnika. Polako je postao jedan od “jezika” koje govorim.

Goli život, rad koji će biti izveden na Vox Feminae Festivalu, jedan je kritičar opisao kao “performativni obračun s povrćem”. Povrtni i biljni svijet također je čest je motiv u tvojim crtežima gdje se, kao i u Golom životu, pojavljuje uz golo tijelo. Možeš li nam reći više o tome kako je došlo do “obračuna s povrćem” u Golom životu, ali i šire – kako kroz svoj rad promišljaš odnos (neljudske) prirode i (ljudske) tjelesnosti?

U mom radu, kao i u većem dijelu povijesti umjetnosti, prisutno je golo tijelo. Golo tijelo mi je toliko fascinantno jer ga posjedujemo svi, ali se naše razumijevanje i odnos prema njemu razlikuje od osobe do osobe. Zanima me zašto se čovjek toliko udaljio od svog tijela, može li se uspostaviti neki normalan odnos s golim tijelom, zbog čega smo toliko “uzbuđeni” kada vidimo golo tijelo, zašto nam je golo tijelo toliko nenormalno i neprihvatljivo, zašto se toliko sramimo sami sebe, i možemo li sve to promijeniti? Zašto u našem društvu prolazi da golo tijelo reklamira pastu za zube ili boju za zid, ali čim ono nosi neku veću, umjetničku poruku, to postaje kršenje javnog reda i mira? Promijenimo li odnos sebe i drugih s golim tijelom, prihvatimo li to svoje golo tijelo, prihvatit ćemo sebe i druge.

Povrtni, biljni, životinjski svijet također često nalazi mjesto u mojim radovima, isključivo zbog svog organskog karaktera. To je priroda i mi smo dio nje, kroz razumijevanje prirode možemo razumjeti i sebe. Ako poštujemo prirodu, poštujemo i sebe. Goli život je performans koji se bavi pitanjem kako postojati u svijetu u kojem živimo. Ne bih rekla da je performans ”obračun s povrćem”, obračun je to s našim razumijevanjem društvene situacije i ideologije, s uvjetima postojanja. Kroz poetičan jezik Goli život vizualizira intimnost žive prisutnosti ljudskog tijela i dinamike između njegovog fizičkog, duševnog i osjećajnog identiteta. Nakon svakog dosadašnjeg performansa zapisivale smo tok misli nastalih za vrijeme akcije ribanja povrća, a naribanim povrćem nahranile bismo kokoši.

Goli život nova je u nizu tvojih izvedbi koje su nastale u suradnji s platformom Via Negativa. Kako je krenula vaša suradnja i kako se ona razvijala?

Nakon Golog života uslijedio je još jedan performans; Dihaj, nastao u suradnji Vie Negative i Zavoda Sploh, koji smo izveli 16. aprila 2021 u Ljubljanskoj galeriji Fotopub. U izlogu galerije je sedamnaest golih ljudi stajalo i disalo s vrećicama za biootpad na glavama. Taj se performans bavio pitanjem disanja kao borbe za život, za svoje postojanje, za svoj značaj, za svoju misao. Kroz minimalističku akciju instalacije publika je pratila osnovno ljudsko pravo na postojanje. Kroz vizualnu poetiku bila je prikazana borba za to osnovno pravo. Performans je prekinula policija. Isti performans smo izveli i sljedeći dan, bez prekida policije. Policija je reagirala na poziv susjede, koja je bila toliko uznemirena našim disanjem da smo dobili kazne za pokazivanje spolovila na javnom mjestu, bez obzira na to što smo bili u prostoru galerije. Naš slučaj preuzela je Pravna mreža za varstvo demokracije koja nas je na sudu i obranila. Kazne nismo trebali platiti.

Via Negativa je platforma za istraživanje, razvoj i produkciju suvremene scenske umjetnosti. Usredotočena je na istraživanje i nalaženje različitih strategija scenskog izvođenja, s naglaskom na etičnosti i živosti izvedbene prakse, postupaka, žanrova. Viu Negativu sam zapazila za vrijeme studija, ali tek nakon diplome sam se odvažila i započela suradnju s njima. Prvi projekt u kojem sam se susrela s Bojanom Jablanovcem (osnivačem i umjetničkim voditeljem VN) bio je Kitch, Multimedijski praktikum za opolnomočenje manjšin. Nakon toga sam počela redovito dolaziti na Laboratorij Vie Negative, seriju radionica koje su povezane u kontinuirani kreativni proces. Na kraju svake serije radionica slijedi javna prezentacija materijala nastalog na radionicama. Suradnja s Viom Negativom razvijala se organski i polako je iz nje nastao autorski performans Goli život, nakon njega Dihaj, dok u rujnu slijedi novi performans Rodovitna prst. Za Viu Negativu sam radila kao performerica, scenografkinja, kostimografkinja u raznim projektima. Sada sam jedna od članica umjetničkog svijeta Vie Negative. Via Negativa me privukla metodom rada i načinom razmišljanja. VN ustrajno radi na izvedbi sa stavom, kakva svjesno radikalizira i relativizira vlastitu poziciju sa samoironijom i humorom.

Pored radova koje izlažeš ili izvodiš u prostorima suvremene umjetnosti, radila si i u klupskom prostoru s kabareom Tiffany. Možeš li nam reći više o kabaretskom kontekstu tvog rada, ali i o tome na koji način promišljaš odnos s publikom s obzirom na različite kontekste u kojima stvaraš?

Moj klupski rad tekao je paralelno s radom koji se izvodio u prostorima suvremene umjetnosti. Gay Klub Tiffany jednostavno me privukao svojom otvorenošću, prihvaćanjem, kreativnosti i slobodom. Počela sam surađivati sa Jernejem Škofom (koordinatorom programa Kluba Tiffany), koji se u našoj suradnji iskazao u ulozi kustosa (zajedno smo pripremili nekoliko izložbi) i performera (Kabaret Tiffany, Vulgarne Akne). Osim noćnih izlazaka, klub je nudio, i još uvijek nudi, raznolike queer kulturne sadržaje. Kabaret Tiffany je program namijenjen LGBTIQ+ osobama i zasnovan kao laboratorij za istraživanje LGBTIQ+ izvedbenih umjetnosti, autonomnog scenskog izraza i tijela. Kabaretu sam se pridružila 2014. godine i provela sam neko vrijeme u ulozi performerice, a vrlo brzo sam i preuzela vođenje kabareta koji sam vodila donedavno. Kabaret mi je nudio slobodu, opuštenost i humor. Unutar kabareta sam najviše izvodila točku Artistas, koja je usko povezana sa svijetom suvremene umjetnosti. Artistas čini trio: dvije drag kustosice – jedna od njih je govornica engleskog iz visokog svijeta umjetnosti, dok je druga kustosica ”mlađa kolegica sa nekih drugih prostora”, prevoditeljica koja se trudila kako je najbolje znala i mogla (prevodili smo na slovenski, španjolski, srpski, češki, mađarski, francuski, bosanski…) – uz mene, u ulozi umjetničkog djela (koje je ili predstavljalo žensko tijelo ili bilo napravljeno sa strane ženske umjetnice). To je točka koja ismijava visoke cijene visoke umjetnosti, stereotipe, samo razumijevanje i važnost visoke umjetnosti.

Artistas je točka u formi aukcije ženskih radova, radova u kojima je prisutna žena ili ženska tema. Naslovi pojedinih performansa su bili: ženski problemi, mokre žene, zaljubljene žene, ženske tragedije…. Kustosice su predstavljale radove, objašnjavale njihovu važnost u povijesti umjetnosti i prodavale ih za nezamislive cijene ili u nepredstavljivim količinama: galonima nafte, suhom zlatu, dijamantima, bitcoinu, sapunima (za vrijeme COVID epidemije) itd. U svakoj točki predstavili bismo tri različita rada, a među njima je svoje mjesto obavezno imala i Marina Abramović. Kustosice su neuspješno pokušavale prodati radove, držeći zlatni materijal iza kojeg bih stajala ja, preuzimajući identitet Marine Abramović (Rythm 0, Balkan Baroque, The Artist is Present, Artist Must be Beautiful…), Yoko Ono, likove Salome, Rođenja Venere, Piete, Lupe Capitoline, Sna Ribarove Žene, Noćne more, Olympije… Ta točka pružala je uvid u žensku ulogu u povijesti umjetnosti, a stereotipizacijom i humorom smo razmišljali o ozbiljnim temama, o položaju žena u društvu. Moj odnos s publikom oduvijek je bio prijateljski – nalazimo se zajedno da bismo razmijenili mišljenja i nasmijali se. Smijeh je nešto što je za život nužno, što nam omogućuje nam da se lakše nosimo s njime.

Crni humor i apsurd prisutni su u tvom radu na specifičan način. Voljela bih se zadržati na njihovoj uporabi u radovima u kojima si se eksplicitnije bavila položajem umjetnika_ca i slobodnom umjetničkog izražavanja. Tematizirala si, primjerice, pojave kao što su cenzura na društvenim mrežama i fake news. Možeš li nam reći više o ovim intervencijama i strategijama komunikacije koje si u njima gradila? 

Crni humor kao olakšanje, apsurd kao ilustracija. Prisutnost onoga što svi posjedujemo – golog tijela – u mom radu pratila je pojava cenzure. Ona se prvo pojavila na društvenim medijima, a kasnije se proširila i u ”stvarni život” te tako postala i temom moga rada. Cenzurom sam se bavila u projektu Psihološki kanibali, u sklopu kojeg sam u Kinu Šiška izložila crnu knjigu, cenzuriranu knjigu, u crnom prostoru.

Knjiga je bila u potpunosti zacrnjena/cenzurirana, sadržavala je sedam čipova (kakve možemo naći u rođendanskim čestitkama) koji su bili umješteni u nju nasumično. Na svakome od njih je bio izmiksan zvuk religioznih pjesama, političkih govora i vojnih akcija. Psihološki kanibali su intermedijski projekt koji problematizira plutokraciju kao oblik apsolutne političke vlasti. Psihopatska elita kroz religiju, vojsku i politiku društvu nameće norme, koje to društvo bez razmišljanja prihvaća. Egoizam, želja za vlašću, militarizam, glorifikacija političke moći, vjerski misticizam, fanatizam i narcizam su osobine suvremenog društva, a suvremeni psihopati često su inteligentni ljudi koji zakone ne krše, nego ih stvaraju. Aktivistička umjetnost i drugi neprimjereni komentari na stanje u društvu, vladavinu psihopata i njihovo iskorištavanje su cenzurirani. Cenzura zato u projektu postaje medij izražavanja, komentar i umjetnička reakcija na svijet u kojem živmo. Crna umjetnička knjiga sadrži cenzurirane slike i tekstove s povremenim zvučnim intervencijama – ”psihološkim minama”. Cenzura je publici dopuštala slobodnu interpretaciju toga što zbog nje nije vidljivo, izazivajući razmišljanje o slobodi izražavanja, te o (samo)cenzuri radi straha.

Fake news je bila performativna instalacija, namjerna dezinformacija koja je preispitivala poziciju umjetnosti i umjetnika u današnjem post-truth društvu. Fikcija je važnija od istine. Cenzura i lažne vijesti su u zadnje vrijeme prilično prisutne u našem društvu. Moramo  sami sebe dovoljno obrazovati da bi se znali nositi s tim pojavama. Taj se rad se bavio politizacijom informacije i lažnim vijestima koje igraju toksičnu ulogu u današnjici. Kroz humor možda lakše razumijemo, a sigurno se lakše nosimo s apsurdom u kojem živimo. Razumjeti humor i moći se nasmijati jest kvaliteta koju treba moći održati. Humor je uvijek ljudima pomagao da prolaze kroz teška vremena. Slovenija je u zadnje vrijeme pokazala koliko je humora ostalo u društvu, humor je pucao po društvenim mrežama i u javnosti, te smo na taj način lakše izdržali.

Položaj samostalnih umjetnika_ca, kao i ostalih radnika_ca u kulturi, u Sloveniji je od početka pandemije ozbiljno narušen, a uz probleme s kojima su suočeni samozaposleni u kulturi, pod napadima su se našli i prostori u kojima si djelovala kao što su Tovarna Rog, autonomni prostor koji je deložiran, ili Metelkova 6, zgrada koja okuplja brojne organizacije nezavisne kulture, koju su pokušali deložirati. Kako sada, nakon nedavne smjene vlasti koja je bila krajnje nenaklonjena prema suvremenoj kulturi i umjetnosti, vidiš perspektivu slovenske umjetničke scene i uvjeta u kojima nastaje?

Žalosno je bilo promatrati kako se situacija u Sloveniji preko noći promijenila. U dvije godine nazadovali smo barem za trideset godina. Tovarna Rog je nestala, prosvjedi protiv njezine deložacije nisu uspjeli zaustaviti rušenje autonomne zone. Sudbina Metelkove 6 je ugrožena, prijeti im izbacivanje iz prostora. U Ljubljani se istovremeno pojavljuju novi prostori umjetnosti, čiste, velike, “svjetske”… Dok nestaju prostori u kojima je bila dozvoljena sloboda, nastaju prostori sa ograničenjima. Prostor kreativnosti često je prisiljen tražiti svoj prostor pod suncem. Najgora od svega bila je razina komunikacije i omalovažavanja radnika u kulturi i kulture same. Tijekom te dvije godine vidjeli smo projekt Psihološki kanibali u praksi. Sada se nadamo promjenama, iako je ta nada naivna. Promjene se moraju dogoditi na globalnom nivou. Naš odnos prema sebi samima, prirodi, svijetu, stvarima (…) mora se promijeniti. U Sloveniji će polako doći do promjene, ali s obzirom na to da još uvijek čekamo formiranje vlasti, još ju nismo dočekali te i dalje osjećamo devastaciju trenutne politike. Ipak, mislim da je veći problem od “malog lokalnog problema” ideologija današnjeg doba. Živimo u vremenu u kojem zaboravljamo da postojimo, maksimalno smo produktivni, opterećeni, potrošeni, konzumiramo konstantno, zaboravljamo da se moramo zaustaviti, promijeniti smjer u kojem se krećemo. Nerazumljivo mi je da danas, kada bi trebali moći razumjeti da se svi nalazimo na istom planetu, da smo svi dio svemira koji dijelimo, i dalje, možda još i više funkcioniramo podijeljeno. Nadam se da će umjetnička scena, najviše mladi umjetnici, izdržati ovaj težak period. Idealno bi bilo kada bi se kultura počela više cijeniti i posjećivati, a ona mora biti neovisna od “psiholoških kanibala’”. Nadam se da će se kultura prepoznati kao temelj društva, da će se možda promijeniti i odnos društva i kulture. Nadam se da će nova vlast donijeti dobre promjene, da će olakšati i potaknuti razvoj umjetnosti i kulture.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

KP: Već si dulje od desetljeća aktivna na beogradskoj kulturnoj sceni – kao glazbenica i organizatorica, izvođačica i vizualna umjetnica. Možeš li ukratko opisati svoju stvaralačku putanju i različite kontekste u kojima si radila? 

U svojoj glavi, ja živim u nekom svom svetu, na nekoj svojoj planeti i ono što ja pokušavam da uradim svojim kreativnim radom je da prosto dočaram svoj svet ljudima kroz pisanje, kostim, performans, muziku, umetničku fotografiju, spotove itd. Uvek sam imala brojna interesovanja, međutim moj kreativni rad je oduvek zavisio od mog ekonomskog statusa. Kao mala sam želela da se bavim pevanjem i pisala sam tekstove za pesme, no nisam imala novca da kupim ni jedan instrument niti da platim časove da naučim da sviram. Stoga sam počela da nastupam recitujući svoje tekstove na poetskim večerima. Kada sam završila srednju školu i počela da radim kao konobarica, počela sam da zarađujem dovoljno novca za kostime, šminku i perike i nastupala sam kao dreg kraljica. Kada sam skupila novca za kvalitetan laptop, počela sam da nastupam kao DJ i da organizujem žurke. Od žurki sam finansirala svoju muzičku karijeru (producenta, bend, studio, snimanje spotova) kao i kameru za snimanje YouTube vlogova.

KP: Osim što si aktivna na kulturnoj sceni, javno istupaš na društvenim mreža i vlogu gdje si upozorila i na mizogino, seksualno i ekonomsko nasilje prisutno na klupskoj i glazbenoj sceni. Koje su najveće prepreke s kojima si se suočila i kako su utjecale na tvoj rad? 

Kada sam počela da se bavim DJingom, organizovanjem žurki i snimanjem muzike, shvatila sam da je muzička industrija vrlo mizogina. Žene su generalno ređe shvaćene ozbiljno ili razmatrane za angažovanja (npr. na festivalima), a to što sam trans je samo odmagalo još više. Smeta mi što se moj rad iz samog stvaranja umetnosti pretvorio više u borbu za moje pravo da postojim, da stvaram i da zarađujem za život od svog rada. Volela bih da se preselim u neku razvijeniju državu gde bi moja vrednost bila određivana na osnovu onoga što sam sposobna da uradim, a ne na osnovu toga šta sam dok stvaram (žena, trans osoba itd.).

KP: Uskoro ćeš na Vox Feminae festivalu gostovati na tribini posvećenoj još jednoj temi o kojoj si na razne načine progovarala  – bujanju TERF tendencija u feminizmu i aktivističkim krugovima. Riječ je o ideologiji koja pokušava isključiti trans osobe iz aktivističke borbe, a posljednjih je godina doživjela poseban zamah. Čini li ti se da varijante TERF-a kojima svjedočiš u srpskom kontekstu prate obrasce koji su prisutni globalno, ili ipak imaju svoje lokalne specifičnosti?

Ne volim reč TERF, tj. ”trans-isključujući radikalni feminizam”, jer taj izraz implicira da je problem sa transfobima što isključuju trans osobe iz svog ”feminizma”. To nije slučaj. Rekla sam to milion puta – kada bi problem sa transfobima bio samo što me isključuju, to bi bilo fenomenalno. Imam svoje društvene mreže, imam svoj YouTube kanal, ne treba mi da mene neko uključuje u svoj feminizam. Ne, problem sa transfobima je što aktivno promovišu dezinformacije, laži i teorije zavere koji su dizajnirani da pospeše mržnju prema trans osobama. Problem sa transfobima je što su politički reakcioni – žele da obrnu progres borbe za prava trans osoba. U Srbiji ne postoji mnogo trans aktivista, ili trans osoba koje su javno autovane, niti zakona koji štite transrodne osobe, tako da je većina ”problema” s kojima se TERF bavi uvezena iz Britanije.

KP: U više si navrata isticala koliko je štetno što trans-isključive pozicije transrodnosti i rodu pristupaju krajnje apstraktno i akademski. Možeš li pojasniti zašto takav pristup predstavlja velik problem? 

Većina TERF diskusija su apstraktne diskusije koje nemaju praktičnu realnost. Uzmimo primer toaleta: Da li trans osobama treba dozvoliti da piške u toaletu roda sa kojim se identifikuju? Čak i ukoliko bismo se složili da je odgovor ”ne”, ne bi postojala nikakva praktična realnost u zaustavljanju trans osoba da piške u kom god toaletu žele. Nemoguće je postaviti obezbeđenje ispred toaleta u svakom baru, kafiću, restoranu itd. koji bi proveravao genitalije i hromozome ljudima. Gde bismo našli toliku radnu snagu? Ko bi finansirao njihove plate? Da li bi svi ljudi zaista bili voljni da im neko proverava genitalije i vadi krv da proveri koje hromozome imaju, pre svake upotrebe toaleta? Ideja nema praktičnu realnost.

Svi problemi koje TERF-ovi imaju su apstraktni: uključivanje trans žena u feminizam će da obriše žene, da obesmisli borbu za prava žena i da obesmisli feminizam. Ovi problemi su dizajnirani za duboku filozofsku debatu, ne za praktičnu realnost. Dok su problemi trans populacije vrlo ukorenjeni u realnosti: diskriminacija prilikom pokušaja zaposlenja, skućavanja, ostvarivanja prava na zdravstvenu negu, koji rezultiraju siromaštvom, beskućništvom i nedostatkom medicinske brige. Praktični problemi za koja postoje praktična rešenja. Razlog zašto ja više ne odgovaram TERF-ovima na njihove gluposti je zato što nisam zainteresovana za filozofska pitanja o etici, nego isključivo za pitanja o praktičnim problemima i praktičnim rešenjima, koja bi svet učinila funkcionalnijim i bezbednijim.

KP: Voljela bih završiti pitanjem koje se nadovezuje na tvoju kreativnu praksu. Drag večeri u tvojoj organizaciji probile su put razvoju tog izvedbenog oblika u Beogradu, a prisutna si i na regionalnoj drag sceni od njezinih začetaka. Kako se tvoj doživljaj draga mijenjao kroz godine, i kako gledaš na razvoj scene i sve veću popularnost draga u kontekstima koje poznaješ?

Ne posmatram svoj rad tako. Vrlo sam sebična u svom stvaralaštvu: kroz svoju umetnost izražavam svoju ludost i bitno mi je da je meni lepo. Ukoliko je to što radim dalo bilo kakav povod drugim ljudima da prate i oni svoju ludost, drago mi je. Ukoliko je i njima lepo dok rade to što rade, i zbog toga mi je drago. Ali nikada nisam radila ono što sam radila da bih otpočela dreg scenu ili bilo šta tog tipa. Ja sam samo puna ideja i entuzijastična za rad, i stvaram zato što me boli kada te ideje ne dobiju mogućnost da se manifestuju u realnosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.