Obaveze volontera uključuju pomaganje u organizaciji projekcija na lokacijama na kojima će se festival održati – Maloj ljetnoj pozornici i u Villi Antonio, asistiranje autorima_cama i gostima festivala, sudjelovanje u izvedbi popratnog edukativnog i diskurzivnog programa te pružanje informacija posjetiteljima_cama i prikupljanje glasova za nagradu publike.

Festival će volonterima omogućiti besplatan ulaz na projekcije i edukativne programe, potvrdu o volontiranju, poticajan rad u filmskoj zajednici i iskustvo u organizaciji kulturnog događaja, te mogućnost neformalnog umrežavanja s autorima_cama, filmskim radnicima_ama i entuzijastima.

Za volontiranje se mogu prijaviti osobe starije od 16 godina koje su motivirane, odgovorne, željne učenja i razvijanja organizacijskih vještina. Osobe s posebnim interesom za dokumentarni film, studenti_ce kulture, medija i komunikacija, kao i oni_e koje zanima rad iza kulisa dobit će vrijedno iskustvo suradnje na filmskom festivalu.

Prijave s osobnim podacima šalju se preko online obrasca najkasnije do 10. kolovoza.

Više detalja potražite ovdje.

Postani asistent_ica izvršne produkcije, promidžbe i hospitalityja, upoznaj izvođače_ice iz raznih zemalja, te otkrij kako izgleda priprema festivala i backstage svake predstave.

Troje volontera_ki potrebno je u periodu od 23. rujna do 6. listopada.

PUF se održava od 2. do 6. listopada u Puli, a uz predstave i performanse, bit će održane i izložbe, glazbeni program u Klubu Kotač i niz drugih sadržaja. Tijekom održavanja festivala, organizatorima će biti potrebna pomoć svakog dana u vrijeme održavanja programa, a prije toga svega nekoliko sati.

Obaveze volontera bit će: sudjelovanje u promidžbi (plakatiranje i dijeljenje letaka), donošenje izvođačima vode i hrane iz restorana, djeljenje letaka publici prije početka programa te druga pomoć ovisno o potrebama festivala i njegovih gostiju. Volonterima će biti osiguran topli obrok u festivalskom restoranu, dojmljivo iskustvo upoznavanja i druženja s domaćim i inozemnim umjetnicima i gostima, te mogućnost da se zaviri u backstage i vidi kako funkcioniraju međunarodni festivali.

Za prijave je potrebno ispuniti online obrazac, a za sva dodatna pitanja možete se obratiti putem maila puf.sakud@gmail.com ili broja mobitela 099 340 45 15.

I ove godine Centar za dokumentiranje nezavisne kulture provodi edukaciju u sklopu koje se volonteri_ke imaju priliku upoznati s razvojem nezavisne kulture i civilnog društva u Hrvatskoj te steći osnovne vještine arhiviranja. Volonteri_ke će se upoznati sa značajnim korpusom materijala s polja nezavisne kulture koji je arhiviran u Centru, a koji nije dostupan kroz formalnu edukaciju, kao i sa svrhom, kontekstom, uvjetima i načinima rada Centra.

Program je podijeljen u edukacijske i mentorske formate. Edukacijski formati uključuju posjete knjižnicama i arhivima nezavisne kulture i civilnog društva u Zagrebu uz predavanja stručnjaka koji vode spomenute institucije, radionicu digitalizacije materijala pohranjenih u Centru kao i radionicu osnova uređivanja Wikipedije. Mentorski formati uključuju obradu građe kao što su plakati, sitni tisak, knjige, časopisi i ostali materijali pohranjeni u arhivu Centra te unos u online dokumentacijsku bazu Centra. Mentorski segment je individualiziran tako da se njegovo trajanje, intenzitet i sadržaj prilagođava drugim obavezama volontera_ki kao i njihovim interesima i mogućnostima.

Voditelji Centra su Miljenka Buljević i Marko Kovačić, a prostor Centra nalazi se u Klubu Booksa.

Program se provodi od 25. rujna do 1. prosinca, a prijave se vrše kratkim predstavljanjem putem maila. Po završetku programa, sudionici_e će dobiti potvrdu o volontiranju.

Više detalja o pozivu možete pronaći na poveznici.

Rok za prijavu je 23. rujna.

Tečaj je osmišljen kao početni korak u osnivanju grupe, odnosno volonterskog servisa koji će uspostaviti redovitu sudioničku praksu popravaka tekstila u zajednici. Cilj je razviti vještine za produljenje životnog vijeka odjevnih predmeta i posljedično smanjiti nastanak otpada, kao i pritisak na kupnju novog. Nakon tečaja planiran je nastavak suradnje u vidu mjesečnog sudjelovanja na događajima šivaćih popravaka i prenošenja znanja na minimalno godinu dana.

Tečaj je otvoren sudionicima_cama s različitim znanjem i iskustvom. Prihvaćaju se prijave od onih koji već samostalno koriste šivaću mašinu do onih koji tek počinju i nemaju iskustva u šivanju. Sudionici_e trebaju biti predani_e, strpljivi_e i odgovorni_e. Za prijavu je bitna mogućnost sudjelovanja na gotovo svim radionicama, no moguće je izostati dva puta.

Zelena akcija prostor je sigurne zone s nultom tolerancijom na diskriminaciju ranjivih skupina, stoga se od polaznika_ca očekuje susretljivost, pristupačnost i poštivanje različitosti tijekom rada.

Tečaj je otvoren za maksimalno 10 polaznika_ca, a prijaviti se možete putem online obrasca.

Više informacija o tečaju i volontiranju možete pronaći ovdje.

Prijave traju do 3. ožujka.

Volontiranje uključuje angažman u trajanju od deset sati i to na poslovima pripreme prostora događanja te dočekivanju i usmjeravanju posjetitelja. 

Na kraju odrađenog volonterskog programa, volonteri i volonterke dobit će potvrdu o volontiranju.

Na natječaj se možete javiti slanjem kratkog izraza motivacije (oko 500 znakova) putem maila s oznakom “Prijava za volontiranje”. 

Rok za prijavu je petak, 17. studenog do kraja dana.

Zainteresiranima se nude dva volonterska mjesta. Detalje prijave i obrazloženje volonterskih obaveza pročitajte u objavi. Volonteri_ke će po završetku programa dobiti potvrdu o volontiranju, potvrdu o stečenim kompetencijama (na zahtjev i nakon tri mjeseca kontinuiranog volontiranja), po potrebi i preporuku za posao. Osim navedenog steći će specifična znanja i vještine koje će moći primijeniti u svom budućem radu.

Rok za prijavu na prvo volontersko mjesto je 22. listopada, a na drugo do 1. prosinca.

Ove godine SFF nudi mogućnost volontiranja u raznim sektorima i na raznim pozicijama. Sektori u kojima se može volontirati su: ured za goste, sekcija pripreme festivala, media sektor (ured za odnose s javnošću), info pult, tehnička podrška i volontiranje u foto & video sekciji.

Prijave za volontere otvorene su do 1. kolovoza, a za prijavu je jedino potrebno ispuniti online prijavnicu.

O rezultatima prijava prijavljeni će biti obaviješteni putem maila. Sva pitanja moguće je uputit na mail, a više informacija o festivalu potražite na poveznici.

Poslovi volontera bit će organizirani na info pultu i ulazu, parkingu i u kampu, kao i u tehničkoj potpori te u dvorcu, a  prijaviti se mogu sve punoljetne osobe. Detaljniji popis poslova, uvjeta prijave i povoljnosti za volontere zainteresirani mogu pročitati ovdje. Volonteri koji savjesno ispune dogovorene obaveze dobit će službenu zahvalnicu kao potvrdu za volontiranje, a otvorit će im se i mogućnosti dugoročnije suradnje na ostalim projektima organizatora.

Za prijavu je potrebno ispuniti formular najkasnije do 15. svibnja.

Osim što si studentica dvopredmetnog diplomskog studija povijesti umjetnosti i ukrajinskog jezika i književnosti, djeluješ i kao freelance kustosica. Kako su izgledali tvoji počeci rada u tome polju te na koje si poteškoće nailazila?

Sada ću vjerojatno ispričati predugu priču, no neka. Moji počeci podosta su atipični. Naime, još za vrijeme srednje škole s kolegama sam otvorila udrugu koja je djelovala na području humanitarnog rada, koji smo komunicirali putem više umjetničkih područja. Kako je prvi projekt, budimo iskreni, prošao bolje od očekivanog, taj nas je polet osnažio da započnemo još jedan projekt. Crni linorez, svijetla budućnost isti je problem nastojao osvijestiti i senzibilizirati javnost za njega te putem likovne umjetnosti pomoći u prikupljanju sredstava koja se dodjeljuju mladima koji su netom napustili domove za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi (a čime se godinama izuzetno aktivno, požrtvovno i predano bavi Zaklada Vaša pošta i njena upraviteljica). U sklopu projekta započelo je partnerstvo s Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu, točnije njenim Nastavničkim odsjekom. Iz toga sam se razloga još kao brucošica povijesti umjetnosti zatekla u poziciji neposrednog učenja o umjetničkih medijima i tehnikama, realizaciji projekata u kulturi, organizaciji izložbi i sličnog. Bilo je toliko toga novog i neznanog, kako meni tako i ostalim kolegama iz udruge, no uz pomoć prije svega profesorice Ines Krasić, koja nas je strpljivo podržavala i educirala, usmjeravala i povezivala sa studentima, alumnijima i profesorima, sve se uspjelo ostvariti. Usporedo s navedenim, nekoliko sam godina volontirala u Arhivu Tošo Dabac, gdje me je sreća opet pratila te sam naišla na ogromnu podršku, ukazano povjerenje i poticajnu okolinu dviju kustosica, Marine Benažić i Ivane Janković, i njihovih suradnika/ica. Moram priznati da su sami počeci utoliko bili bezbolni. Naravno, da nije bilo ovakvih pretpostavki i prirodnog tijeka učenja o i prakticiranja struke bilo bi znatno teže ohrabriti se i uopće krenuti razmišljati da se kao studentica njome mogu baviti van okvira čuvanja izložbi. Nakon tih iskustava imala sam ponešto znanja, ali, puno važnije, uočila sam kako se stvari mogu pokrenuti, kako su važne zajedničke snage i kako se ne treba sramiti pitati za savjet nekog iskusnijeg.

Početkom 2020. postala si voditeljica Garaže Kamba, pop-up galerije s fokusom na predstavljanje suvremenih i inovativnih umjetničkih praksi, koju je odnedavno podržala Zaklada Kultura nova. S kojim produkcijskim, financijskim i/ili organizacijskim problemima ste se susreli pri pokretanju takvog projekta u nezavisnoj kulturnoj sceni?

Prije svega bih istaknula kako nisam bila uključena u samo pokretanje Kambe. Na tome treba zahvaliti Mariji Kamber i Nataši Raus, koje su cijeli projekt inicirale 2017. godine, a od tadašnje prve izložbe bili su i ostali izuzetno uključeni Anja Leko, Domagoj Hmura, Tomislav Hršak, Josip Drdić i Vida Meić. No Kamba je oduvijek djelovala kao svojevrsni fluidni kolektiv, pri čemu su se mijenjale voditeljice. Tijekom 2018. to je bila Marija Kamber, 2019. ulogu je preuzela Anja Leko, dok je 2020. godina bila “prijelazna”, odnosno tada su me prethodne voditeljice pozvale na tu funkciju, no Marija je bila uz mene, upućivala me je i savjetovala, što je bilo posebno važno zbog dodatnih izazova koje je pandemija nametnula.

Prve godine djelovanja Galeriju su pokretači samostalno financirali, dok od 2018. godine započinje apliciranje i korištenje sredstava iz javnih izvora. Riječ je o skromnim sredstvima, koja ipak s godinama ponešto rastu. Troškove pokušavamo maksimalno racionalizirati a da pritom ne gubimo na kvaliteti samih izložbi i projekata ili ugrožavamo praksu isplaćivanja honorara za izlaganje umjetnicima, uspostavljenu još 2018. godine. Ipak, dva su nas problema godinama sustizala, prvi od kojih je nemogućnost da češće i značajnije podržimo produkciju umjetničkih radova ili izložaba izlagača. Iako smo u više navrata pojedinačne izložbe prijavljivati na istovjetne natječaje te smo unutar vlastita budžeta predviđali određena, skromna sredstva za tu svrhu, htjeli bismo pružiti veću podršku. Druga je poteškoća sveprisutna, a riječ je o potplaćenom radu. Iako smo svi znali kako se Kambi ne priključujemo kako bi “ganjali” prihode, već smo tu iz želje da se ponudi svjež sadržaj i podrži mlade umjetnike (i povremeno one srednje generacije), kao voditeljici mi teško pada isplaćivati toliko skromne honorare za posvećen i odlično odrađen posao kolega/ica. Upravo zato se neizmjerno veselim(o) što nas je Zaklada Kultura nova prepoznala i što ćemo uspjeti ponuditi bolje uvjete za uključene. Uz to, podršku Zaklade cijenimo i zato što nam je potvrdila kako je ono čime se bavimo stvarno relevantno i potrebno, a čitanje nas je obrazloženja, moramo priznati, uistinu raznježilo. Lijepo je povremeno, unatoč pozitivnim stavovima izlagača i posjetitelja/zajednice, osjetiti dodatno podršku i valorizaciju te uživati značajnija sredstva koja nam omogućuju da program uzdignemo na novu razinu.

Sudjelovala si na raznim umjetničkim festivalima, manifestacijama i izložbama. Koje bi pozitivne a koje negativne strane izdvojila u vezi volontiranja i rada na kulturnoj sceni? Jesi li se ikada morala oslanjati i na druge izvore prihoda? 

Posvetit ću se malo više volontiranju, pošto se o njemu manje javno govori. Kod volonterstva na kulturnim manifestacijama ili pri institucijama na osobnoj razini, ali i kod kolega, nailazila sam i na krajnje pozitivna, ali i ona iskustva koja se manje odlikuju tom karakteristikom. Dok određeni akteri stvarno razumiju što volonterski rad jest i kakvo to iskustvo može biti, kod drugih je to manjkavo.

Uzmimo primjerice kategoriju angažmana, odnosno vremena koji se od volontera očekuje da posveti radu. Neki potražuju izuzetno veliku volontersku posvećenost i stalni angažman, čime, ukoliko to uopće transparentno navedu u propozicijama, onemogućuju sudjelovanje dijelu studenata/mladih obzirom da takvo opterećenje ne mogu uskladiti s vlastitim fakultetskim obavezama i/ili poslom na koji su neki primorani. Smatram kako se to možda ne može uvijek, ali puno češće se može izbjeći – primjerice, angažmanom većeg broja ljudi ili još jednostavnije fleksibilnošću organizatora, a zainteresiranima koji bi tada dobili priliku izuzetno bi to značilo. Drugo je važno pitanje koje su to obveze, odnosno kakvi se zadaci postavljaju pred volontera. Oni mogu varirati od toga da institucija traži volontera bez jasnog cilja do toga da se praktički traže stručnjaci. Pri tome je jasno da se, unatoč planiranju, nikada ne može sa stopostotnom sigurnošću predvidjeti svaki radni dan i sat, pogotovo ako je riječ o izuzetno dinamičnoj atmosferi, koja je česta prilikom organizacije velikih festivala i izložbi ili neposredno pred otvorenje. Ipak, može se i treba od početka razmišljati o volonteru kao osobi koja je spremna izdvojiti vlastito vrijeme za “naš” cilj. S tim na umu valja razmišljati i što mi kao organizatori možemo ponuditi tim osobama – naravno da će to ovisiti o tome tko smo, čime se bavimo i u sklopu čega uključujemo volontere, a idealna bi situacija bila ona u kojoj možemo ponuditi zadatke od značaja (a koji ne graniče s iskorištavanjem), kroz koje će osoba ojačati postojeća ili steći nova znanja, doživjeti relevantna iskustva te biti u prilici doznati više o onome što ju zanima. Glavna pretpostavka uvijek bi trebala biti otvorena komunikacija, ugodna atmosfera i zdravi međuljudski odnosi, kao i želja da se volonter/ka osjeća pozvanom u naš projekt i kolektiv te da zna kako smo tu čak i u onim situacijama koje potencijalno nadilaze volonterski angažman.

Da se donekle vratim početnom pitanju, i pozitivne i negativne strane volonterskog i rada u kulturi najčešće su se proizlazile iz ranije navedenih stavki, iako bih naglasak stavila na ljudski faktor. Jer kada si okružen kvalitetnim ljudima i razumijevanjem, i preko nedostatak se lakše prijeđe. S druge strane, glavna je razlika između volonterstva i rada ta zloglasna plaća “o kojoj nije red govoriti”. Stava sam kako perpetuiranje takvih izjava ima potencijal tek dodatno podrivati sektor i voditi mlade u nepovoljnu poziciju. Ako netko iskreno pita o tome, ne vidim problem podijeliti informaciju – dapače, u jednom smo takvom razgovoru kolegica i ja otkrile kako smo različito plaćene za predgovore. Ne aludirajući na spomenuti primjer, kada se govori o honorarima često treba osvijestiti i stvari poput različitog profila i tipa organizacija s kojima radiš, načina i vrste rada, potencijalne razlike u zadacima, da nabrojim samo neke, a ove bi razlike češće trebale voditi ka povećanju nego li smanjenju honorara. U duhu financijske transparentnosti koja bi morala biti prisutnija u našim raznovrsnim institucijama, u ovom trenutku većinu prihoda ostvarujem kroz rad u kulturi, no još uvijek se moram podržavati studentskim radom, a u određene inicijative (u pravilu studentske projekte) uključena sam volonterski.

Pandemija koronavirusa imala je najdramatičniji utjecaj na radne uvjete, pogotovo u kulturnom sektoru. Kako si ti doživjela taj preokret i kako se on odrazio na tvoj rad?

Unatoč skoro dvije godina suživota s pandemijom, još uvijek ne mogu donijeti jedinstven stav. Još uvijek mi je zanimljiva cijela situacija – od onih informacija početkom 2020. o nekakvom tamo dalekom virusu, do dramatičnih vijesti kako je prvi slučaj potvrđen u Europi pa do 15. ožujka kada sam smjenu provela komentirajući najavljene “mjere prevencije” i mahnito primala i slala mejlove otkazivanja i odgode. Takvim se tokom i nastavilo, samo što su se s vremenom krenule nizati i tragične vijesti i one kako se sada smijemo družiti sa širom obitelji, od cijepljenja do to toga da iznova postoje koncerti. Sukladno tim opozicija i sama sam proživljavala period pandemije. Od početne nevjerice i učenja staro-novih vještina – banalnih, poput pranja ruku – do toga da mi je zapravo godilo što je svijet privremeno stao i što mi se nudi vrijeme na koje nikada ranije nisam mogla računati. Vjerojatno mi je još uvijek najveći faktor začudnosti kako su korjenite izmjene života kakvog znamo moguće, nažalost na način koji nitko nije priželjkivao. Što mogu reći o osobnom iskustvu? Pretpostavljam ništa više nego li bilo tko drugi. Pogotovo na početku – to je bio period u kojemu su u isti čas navirale brojne poteškoće: kako uopće planirati Kambin program, do kada obustavljamo provedbu jednog drugog projekta, hoće li se europski projekt kojemu sam se mjesecima radovala ikada zaživjeti obzirom na to da je u Francuskoj, hoće li se sredstva za javne potrebe u kulturi isplatiti zbog obustave gradskog proračuna, gdje ću raditi pošto će dio kulturnih institucija ubrzo pretrpjeti značajna oštećenja od potresa. Svi su se ti problemi na jedan ili drugi način odrazili na stvarnost te, ali i prošle te godine kroz koju upravo koračamo.

Značajan dio planova za 2020. godinu mi se nažalost nije ostvario, barem ne u priželjkivanoj mjeri. Režije i najamnina su se plaćale sredstvima od “ispod madraca”. U jednom sam trenutku konačno uspjela i nanovo krenuti raditi, naravno u jednom meni sasvim novom području. Program Garaže smo srećom uspjeli izvesti gotovo u potpunosti, a hrabrošću i upornošću održao se i međunarodni festival Touch Me. Određene izložbe za koje sam angažirana od tada su počele uključivati i komunikaciju s kamerom. Važnijim od dovoljnog broja čaša postali su dostatna količina dezinficijensa i iščitavanje aktualnih mjera Stožera kako se nešto ne bi previdjelo. Kako je vrijeme odmicalo, tako se i smanjivao broj nepoznanica i potpuno novih situacija. Dogodine smo već spremnije koračali tim stazama, a nekako je i društvo uspješnije nastavljalo; a meni su se tada otvorile i stare i nove mogućnosti za angažmane. Neobično kakvo je bilo i još uvijek jest, pandemijsko stanje barem mi je dalo temu diplomskog rada.

Možeš li u kratkim crtama dati kontekst početku razvijanja interesa za projekte u koje si danas uključen? Koja bi radna iskustva u kulturi izdvojio kao poticajna i/ili od važnosti za trenutne angažmane?

Interes za stvari kojima se trenutno bavim se pojavio dolaskom u Zagreb. Odrastao sam u Neumu, u kojem nažalost baš i nema nekog kulturnog sadržaja. Dolaskom u Zagreb su mi se otvorile neke nove prilike koje prije nisam imao. Meni osobno najpoticajnije iskustvo bilo je dolazak na fakultet i početak rada na Radiju Student. Uz Radio sam se bavio debatom, pisao sam za Radnička prava te sam postao član Kluba studenata Fakulteta političkih znanosti. To su mi postala veoma draga mjesta na kojima su mi se probudili afiniteti prema projektima kojima sam se bavio i kojima se u konačnici trenutno bavim. Neki od tih projekata i interesa su uređivanje i vođenje glazbenih emisija na Studentu (Eastern Blocc, Zvučni zid, Vrijeme je stalo), aktivizam, organiziranje radionica, tribina i humanitarnih akcija u KSFPZG-u te pisanje tekstova za Radnička prava.

S obzirom na to da si uključen u nezavisnu radijsku scenu, možeš li opisati mogućnosti realizacije vlastitih projekata i ostvarivanja suradnje s novinarima/studentima drugih radija?

Jedna od velikih prednosti rada na Studentu jest da sam dobio prostor i potpunu slobodu da radim emisije i puštam glazbu koju slušam i koja mi je zanimljiva. Također dao mi je priliku da istražujem različite glazbene scene i da svoja otkrića prezentiram u eteru. Student u praksi daje prostor svima koji su zainteresirani za alternativnu kulturu i sadržaj koji ona nudi. Još bitnija stvar su ljudi koji na Studentu rade i s kojima surađuješ u kreiranju sadržaja. To je razna ekipa sa svih strana: osim studenata FPZG-a, Filozofskog i niza drugih fakulteta, tu su i iskusni glazbeni novinari, koji duži niz godina vode glazbene emisije i sudjeluju u radu alternativne zagrebačke scene. Upravo zbog toga mi je Radio Student jako drago mjesto na kojem sam upoznao jako kul ljude. Mogućnost suradnje s drugim radijima postoji, ali nismo toliko povezani. Postoji par emisija koje se puštaju na drugim neovisnim radijima, ali neka suradnja u kreiranju zajedničkog sadržaja je mala. Dosta neovisnih radija i dalje je u borbi za frekvencije, a dosta njih su i dalje u fazi online rada. Dobivanje frekvencije je nemoguć posao u Republici Hrvatskoj i zbog toga nam neovisna radijska scena pati.

U člancima koje si pisao za portal Radnička prava bavio si se, osim feminizmom, glazbenom scenom i radničkim pravima, i uvjetima studentskog života, pa tako i studentskog rada u vrijeme pandemije. Što bi izdvojio kao bolne točke, i u kojoj se mjeri pandemija odrazila na studente poput tebe, osobito one koji se bave radom u kulturi?

Najbolnija točka je apsolutna nebriga koja u Republici Hrvatskoj vlada prema studentima. Država nas je praktički prepustila da se sami snalazimo. Ogroman broj nas radi i ovisimo sami o sebi u vidu financiranja studiranja i studentskog života. Rad u kulturnom sektoru je postao još otežaniji s obzirom da se u početnoj fazi pandemije ništa nije događalo. Naprosto kao da je netko pritisnuo pauzu na većinu kulturnog sadržaja. Upravo zbog toga je ovaj vid rada koji je užasno prekaran postao još prekarniji. Najgore od svega državu nije briga za to te se o ovim problemima u medijima naprosto ne govori u dovoljnoj mjeri. Prekarnost mnoge studente u kulturi tjera da rade još poslova pored rada u kulturi. Osobno, uz rad u kulturi, konobarim te sam demonstrator na fakultetu. Budući da ovisim o sebi u vidu financiranja moram raditi plaćene poslove jer sve ostalo je volonterski rad koji radim sebi za dušu.

S obzirom na omjer dosadašnjih volonterskih i plaćenih radnih iskustava, možeš li prokomentirati mogućnosti i uvjete studentskog rada na nezavisnoj kulturnoj sceni? Misliš li da je studentima zainteresiranim za rad u polju umjetnosti omogućena financijska potpora i infrastruktura kako bi održavali studentsku scenu i ostvarivali vlastite ideje?

Moje osobno iskustvo s uvjetima rada na nezavisnoj sceni jest da su loši. Većina poslova koji možeš raditi u kulturi nisu plaćen. Financijska podrška od države je praktički nepostojeća, a infrastrukture je jako malo. U praksi se stvari rade na volonterskoj osnovi, a to nije toliko privlačno svima. Ako zanemarimo taj dio, postoji scena, ali previše ovisi o sebi samoj. Imamo jako puno talentiranih ljudi i ljudi koji gaje interes prema kulturi, ali je sustav takav da dosta ubija volju za bavljenjem njome. I takav rad može biti privremeni izvor motivacije – mnogo ljudi u kulturi je motivirano svojevrsnom borbom protiv sustava i borbom za bolje sutra. Osjećaj da radiš usprkos preprekama koje sustav nameće je dobra motivacijska energija. Ta energija nažalost nema neograničen rok trajanja. Upravo zbog toga je perspektiva rada u kulturi izuzetno neprivlačna. Možda sam ciničan, ali sumnjam da će se išta mijenjati nabolje. Dok vlast ne krene shvaćati nužnost postojanja kulture i ulaganja u nju, teško da će i uvjeti rada u kulturi biti bolji.