KP: Tijekom osamdesetih godina u Hrvatskoj se razvijala omladinska supkulturna scena koja je za razliku od devedesetih bila subvencionirana od strane vlasti. Budući da si svjedočio tom vremenu, možeš li se osvrnuti na tu scenu koja se najčešće označavala terminom alternativna kultura? 

D. K.: Veliko je pitanje što je nezavisna kulturna scena i mislim da ona ima jedan veliki problem svog identiteta. U Sloveniji posljednjih godina 80-ih doista možeš vidjeti neku preteču toga što bismo zvali civilnom, alternativnom, kulturnom scenom, scenom mladih ili bilo koji drugi naziv, od kojih niti jedan nije dobar, jer je svaki parcijalan i nepravedan prema nekim drugim aspektima. 

Iz današnje perspektive je nesumnjivo da su svi časopisi/projekti – Polet, Studentski listovi, Pitanja, Quorum itd., bili omogućeni državno-partijskom strukturom. Sve je naime bilo financirano iz džepa Saveza socijalističke omladine grada ili republike. Istovremeno, što god se danas mislilo o svim tim tipovima političke kontrole i pritisaka tog vremena, svi su oni imali neki prostor svoje autonomije. Iako mislim da je cijela ta ideja autonomije malo precijenjena, ipak je sama politička kontrola bila ograničena na samo nekoliko temeljnih segmenata koji su se ticali – Nemojte nam dirati Tita, Partiju, tekovine revolucije, bratstvo i jedinstvo, a sve ostalo je bilo nekako moguće i ovisilo je o trenutnim željama i interesima određenog uredništva pa i novinara. Tako danas kad pogledaš vidiš da je cijela punk i novovalna scena proizašla iz državnog financiranja. I to ne samo novine, nego i omladinski klubovi – Lapidarij, Studentski centar, Kulušić i sve ostalo. Sve to ne bi postojalo bez nekakve državno-partijske infrastrukture. U knjizi o Mirku Iliću, Inoslav Bešker je rekao da bi bilo super da je Partija imala takvu strategiju i da je to bila njihova ideja, ali vjerojatno se sve to dogodilo stjecajem okolnosti, puštanjem stvari, nebrigom, i logikom – Pa moramo nešto dati za te mlade pa hajmo im dat pa nek’ oni rade što već hoće… 

Već krajem 80-ih, ali posebno 90-ih, političkim prevratom, tranzicijom, privatizacijom, uvođenjem parlamentarne demokracije… dolazi do urušavanja te omladinske scene – vrlo brzo cijela struktura nestaje, raspada se, privatizira itd. Tek se negdje sredinom devedesetih počinje s nekim novim tipovima organiziranja, uglavnom uz potporu Instituta otvoreno društvo. Dakle, dogodio se veliki lom između ’90. i ’93. Danas se posljedice toga vide u mainstream medijima. Polet, Studentski list i drugi su služili kao nekakvi inkubatori ljudi koji su kasnije odlazili u tzv. velike ozbiljne medije ili su odlazili u neka druga područja. Manje više svi koji su se bavili nekim kreativnim djelatnostima (glazba, kazalište, film, književnost itd.) prolazili su kroz studentske novine koje su služile kao mjesto odgoja, samoobrazovanja i ulaska u svijet rada.

Međutim, jedan dio tih ljudi koji su se profilirali od 70-ih su 90-ih na ovaj ili onaj način nastavili su svoj rad i podržavali su civilnu, alternativnu, nezavisnu kulturu i mlade, koja je nastajala tijekom 90-ih godina. Neki oblik kontinuiteta u svakom slučaju postoji. Što se mene tiče, iskustvo rada u omladinskom tisku i želja da se taj relativno autonomni model proizvodnje kulture, medijske proizvodnje kulture na neki način održi, doveo je i do mog rada u Arkzinu i sličnim projektima. Tako da postoje neke “organske” povezanosti između toga.

D. K.: U našem kulturnom krugu se to ne dovodi u pitanje. S jedne strane to su društveno politički razlozi, situacija u kojoj je scena uspijevala održavati neki teritorij kao protu-teritorij dominantnom, državotvornom, nacionalističkom, konzervativnom modelu. Iz toga su se izrodile i druge inicijative, ali su se iz tih uskih interesa – antiratnih, ženskih i sl. – s društvenim promjenama počeli razvijati i drugi, specifični interesi koji idu od suvremene teorije do Creative Commonsa, i izlaze iz uske sfere tzv. nacionalne kulture i nacionalne scene. Tako da je scena svoje inicijalne interese tog trenutka uspjela pretvoriti u neke druge interese. To su interesi za pitanja javnosti koji nadilaze interese današnjih tabloidiziranih medija. Ujedno, to su i internacionalni interesi koji se opiru provincijalizaciji hrvatskog društva koje je zatvoreno samo u sebe, simbolički predstavljeno sukobima ustaša i partizana. Iako dakle živimo u globaliziranom društvu, naša šira društvena svijest o zbivanjima lokalnim, regionalnim ili u svijetu ostaje vrlo provincijalna, površna i klišeizirana. Za kulturu nezavisna scena danas predstavlja reprezentativni element na svjetskoj razini, za razliku od ove institucionalne, “nacionalne” kulture koja jedva reprezentira i samu sebe a guta prilična proračunska sredstva.

 

KP: Međunarodne fondacije su odigrale ključnu ulogu u stvaranju nezavisne kulture. Među njima je posebno važan bio Institut otvoreno društvo – Hrvatska. Međutim, ti si jedan od kritičara koji smatra da Institut nije u dovoljnoj mjeri podržao kulturu kojoj su državni i gradski proračuni bili zatvoreni. Možeš li pojasniti ovu tezu? 

D. K.: Da nije bilo stranih fondacija, prije sveg IOD-a koji je sve to podržavao ne bi bilo novaca da se pokrenu i realiziraju mnogi projekti. Utoliko je njegova uloga veoma važna. Ali meni se uvijek čini da su oni u Zagrebu ipak imali više jedan liberalistički pristup kulturi i da je sve skupa što smo radili za njih bilo previše lijevo, radikalno, pa i “jugonostalgičarsko”. Da nije bilo osobnog angažmana prvo Karmen Bašić, zatim Srđana Dvornika i Saše Miloševića veliko je pitanje koliko bi sve to skupa dugo trajalo. Naime, po mojoj ocjeni kulturna orijentacija Instituta bila je više u ovoj nekoj sferi održavanja nekakvog kontinuiteta, nadomještanja institucija koje su prestale postojati, nestale i zastale u svom radu. Njihova je koncepcija kulture tako bila i kulturno i medijski a svakako i politički, puno konzervativnija nego ona koju je, recimo, Arkzin zagovarao. Da je bilo više sklonosti prema nekom kulturnom i medijskom eksperimentu koji se pokazao kao društveno politički važan, čega je bilo daleko više i u Ljubljani i u Beogradu pa čak i Sarajevu, mislim da bi stimulativni efekt njihovog djelovanja, njihovih financijskih injekcija, mogao biti jači. Ovako imam dojam da se to podržavalo, ali nekako preko volje, da se ne kaže da nisu podržavali. Mislim da su glavne količine sredstava išle na neke druge strane koje se na koncu nisu pokazale produktivnima (sjetimo se Novog Danasa, Tjednika…). 

Naravno, drugi tip problema se pojavio kada je Soros prestao s aktivnostima u Hrvatskoj. Civilna scena tada ostaje u svojevrsnom nebranom grožđu, a ništa od infrastrukturnih problema nije bilo riješeno. Praktično, osim MI2/mame i CDU-a kao spin-off projekata IOD-a, ništa drugo nije imalo infrastrukturu, a veliko je pitanje koliko su i ih i oni riješili (što se nedavno vidjelo upravo na primjeru CDU-a koji je morao praktično ukinuti svoj ured). Dakle, ništa drugo nije imalo neku svoju čvrstu bazu. Iz tih razloga opet dolazi i do osipanja scene i mora se iznova graditi. Stoga su uvijek potrebni neki novi počeci. 

D. K.: Zbog opisane situacije sve civilne inicijative imaju vrlo slične dinamike koje izazivaju i zahtijevaju konstantna preispitivanja. Budući da ta institucionalna dugoročnost nije unaprijed osigurana, nego se svake godine boriš s održavanjem projekta, preživljavanjem, kontinuirano preispituješ, pokušavaš. A godišnjice su uvijek prilika za retrospektivu. Ali ovih 10 godina nisu bile iste, nego rascjepkane na različite periode koji nisu bili samo rezultat strategija i razvoja, nego i posljedica slučaja i kaosa sustava koji ne osigurava sigurnost organizacijama kakva je WHW. Period prve izložbe bio je labav i nije postojala neka jasna vizija da će se to pretvoriti u dugoročni projekt. Kada se projekt pretvorio u udrugu, nije se odmah znalo da će se otvoriti mogućnost s Galerijom Nova. Kada je otvorena Galerija, koja je dobila neki svoj život, onda su se neki projekti radili u njoj, a drugi izvan, mada su se uvijek pokušavali povezati što je stvar ekonomije i ekonomiziranja. Tako se nastojalo projekte koji su rađeni za Kassel, Beograd ili recimo Istanbul, povezati s lokalnom sredinom. Dakle, uspotstaviti i međunarodnu komunikaciju. Rad na tim velikim projektima promijenio je potrebe i oblike komuniciranja. Dakle, stvari su se mijenjale i same po sebi, tako da nije moglo doći do zamora zbog ponavljanja stalno jedno te istog. Osim toga, stalno smo vidjeli neke konkretne rezultate zbog kojih je imalo smisla ići dalje. 

Osim toga, dinamiku zadnjih 10 godina WHW-a neophodno je povezati s nezavisnom scenom koja se kod nas smatra marginalnom, alternativom, mladom. A ona je praktički mainstream koji komunicira sa scenom u inozemstvu, dok bi ova naša institucionalna scena nacionalne kulture i nacionalnih kulturnih institucija koje jedine u posljednjih dvadesetak godina nisu doživjele nikakvu “tranziciju”, bila marginalna u nekim svjetskim okvirima. I tu je paradoks naše nezavisne kulturne scene koja ostvaruje veći uspjeh i vidljivost u inozemstvu, nego što je priznata i valorizirana u lokalnom kontekstu. Pitanje je do kada to može ići tako. I što se institucionalne i tzv. vaninstitucionalne scene tiče.

D. K.: Već 15 godina sam zagovornik institucionalizacije, ne nužno u smislu da organizacije padnu na budžet gradova ili države, nego u smislu trajnosti i dugovječnosti. Naime, pokazalo se da se nakon propasti jedne inicijative, za nekoliko godina javlja slična koja onda mora gotovo sve početi ispočetka. Na toj smo ideji gradili i Arkzin, ATTACK! i MI2. Dakle, osigurati trajnost i kontinuitet rada, vezu generacija, prijenos iskustava… Kada se organizacije nekako ustale uvijek će se naći način da ih se protrese. A ovako živimo s minimalnim pomacima i kao da stalno tapkamo u mjestu, gdje se velike institucije financiraju i održavaju po inerciji bez ikakvog problema, a nezavisna scena se jedva održava… To nije dobro ni za jedne ni za druge, a ni za društvo u cjelini. Mislim da je važno ako se uspije uspostaviti neka vrsta profesionalizacije scene. Uostalom, prostor za marginu i alternativu nikad neće biti ugašen. Tako da je mogućnost institucionalizacije te neovisne, vaninstitucionalne scene vjerojatno trenutačno najmanji problem kojeg se treba plašiti.

D. K.: Tijekom 90-ih se scena sukobljavala s jasno vidljivom nacionalističkom ideologijom Franje Tuđmana. Danas je to “nevidljivi” neoliberalni kapitalizam, koji uključuje rizomatsku strukturu moći, hobotnicu koja povezuje npr. Bandića, Horvatinčića, Todorića, Pavića… Situacija je tim puno opasnija i sve neovisne, nekomercijalne inicijative bi mogle biti lakše ugašene i gurnute na marginu. Iz tih je razloga važno osigurati kontinuitet scene, a prvenstveno riješiti pitanje prostora. Još smo 90-ih nastojali riješiti to pitanje, ali nije bilo sluha u IOD-u, a i kada je postojao interes onda bi zbog natezanja 5 inicijativa koje se nisu mogle međusobno dogovoriti sve propadalo. Mogućnosti koje su postojale ili barem mislim da su postojale u IOD-u, nisu u tom trenutku ostvarene. Postojanje infrastrukture, javnih prostora, omogućava nekakvu vidljivost i dinamiku scene. 

Niz organizacija i pojedinaca nemaju svoj prostor, moraju ih iznajmljivati ili raditi iz svojih privatnih stanova. Umjesto da Grad, Država ili bilo tko prepozna važnost svih tih civilnih, kulturnih, nezavisnih, umjetničkih inicijativa, malih zanata u krajnjoj liniji, i da se napravi neki institucionalni mehanizam na temelju kojih bi se ti prostori mogli staviti u upotrebu i na transparentan način dodjeljivati, mi imamo hrpu prostora koji su gradski, državni, ili u nekom zakonsko-vlasničkom međuprostoru, a koji zvrlje prazni i širi centar grada nam sve više podsjeća na slumove.

Očito je da ne postoji nikakva volja da se sistemski riješi taj problem gradske i državne imovine jer je to uvijek neko sredstvo manipuliranja i personalnih dogovora. Način dodjeljivanja tih prostora je potpuno netransparentan, ne znaš postoje li natječaji, svatko ima svoju teoriju kome zahtjev treba uputiti, koja je prava procedura… Uglavnom prava procedura je ta da prostor na kraju ne možeš dobiti, osim ako to nisi s nekim dogovorio na nekoj personalnoj razini. A priče oko Centra za nezavisnu kulturu i mlade samo su vrh cijelog tog problema.

***

Pročitajte također i sljedeća poglavlja razgovora s dizajnerom Dejanom Kršićem: 

Serija katastrofa, pokušaja i pogrešaka – Formativni period Dejana Kršića odigrao se tijekom osamdesetih godina, kada dizajn vidi kao granično, borderline područje kreativnog rada, pri čemu je ključna ideja bila rušenje granica “visoke” i “popularne” umjetnosti. 

Bez konvencionalnih hijerarhija – Dvotjednik Arkzin nije bio na tragu konvencionalnog novinarskog dizajna devedesetih godina. Dejan Kršić bio je jedan od dizajnera, a kasnije i glavni urednik. 

Život s WHW-om – Kao jedan od članova udruge WHW, dizajner Dejan Kršić autor je svih vizualnih materijala ovog kustoskog kolektiva pa svoja iskustva stječe kako na lokalnoj, tako i međunarodnoj sceni.

Prošlost, sadašnjost, budućnost – Zasigurno najveći uspjeh u svom dosadašnjem radu kustoski kolektiv WHW je postigao kuriranjem 11. Istanbulskog bijenala, a Dejan Kršić je bio autor svih vizualnih materijala Bijenala. 

 

Iako volonterstvo u Hrvatskoj još uvijek nije posve uvriježena djelatnost, zadnjih desetak godina razvojem civilnog društva i volonterstvo je krenulo uzbrdo. Put razvoja nerijetko je brdovit zbog problema koji se savladavaju. Pa tako volonterske organizacije često moraju imati bačve pune strpljenja u dogovorima s lokalnim zajednicama prilikom ostvarivanja projekata ili dobivanja zadovoljavajućeg prostora. Nekada se gubi mnogo vremena i živaca, ali rezultati uvijek uslijede prije ili kasnije, pa bi se moglo reći da entuzijazam savladava sve teškoće.

Priličan broj ljudi još uvijek ne zna što je volontiranje niti da ono postoji. Jedan od razloga za to možda je nedovoljan interes medija za takvu tematiku. Da bi razjasnili aspekte volontiranja i potaknuli nove volontere na sudjelovanje pogledajmo što je volontiranje i čega tu sve ima.

Volontiranje možemo definirati kao dobrovoljnu aktivnost kojom neka osoba ili više njih doprinosi općoj dobrobiti, dobrobiti nekog pojedinca, skupine ili društva. Ova aktivnost nikada ne teži ostvarenju profita, pa je iznos novca koji možemo dobiti za njeno izvršavanje jednak nuli. Svoje korijenje najčešće sadi u organiziranim djelovanjima različitih zajednica za vrijeme svakojakih kriza. S obzirom da se radi o dobrovoljnom angažmanu, ljudi radeći različite stvari na ovakav način uvijek uživaju u njima, jer nisu ni na što prisiljeni te biraju volontersku aktivnost na temelju vlastitog kriterija sviđanja. Na volontiranje bi nas trebao potaknuti višak energije i nekakav unutarnji poriv, a ni u kom slučaju osjećaj obaveze. 

Kratkoročno ili dugoročno volontirati možete u različitim udrugama i organizacijama Hrvatske i svijeta. Izbor područja unutar kojeg ćete to činiti je na vama, a birate između kulture, ekologije, izgradnje mira, rada s djecom itd. Možete volontirati da zadovoljite svoje potrebe za stjecanjem novih vještina i iskustava, boravkom u kreativnom i dinamičnom okruženju ili pak da pomognete drugima. Najčešće ćete pomažući drugima pomoći i sebi te obrnuto.

Rezultati istraživanja Temelji zagrebačkog volonterskog servisa koje je proveo Volonterski centar Zagreb (VCZ) krajem 2007. pokazuju da je potreba za volonterima najveća u socijalnim institucijama poput bolnica, dječjih vrtića i domova za djecu te u udrugama osoba s invaliditetom i onima za zaštitu ljudskih prava i okoliša. Ako uzmemo u obzir nesrazmjer organizacijskih i ljudskih kapaciteta ustanova s brojem i potrebama korisnika koje pružaju, onda volonteri mogu imati ključnu ulogu u osiguravanju bolje kvalitete njihovih usluga.

Bez obzira na to što su neki ljudi voljni volontirati, neki drugi ipak nisu, a u nedostatku posla im se nameće obveza da moraju negdje volontirati kao npr. na sudu nakon završenog studija prava. To se onda zove volonterskim radom ili u nekim slučajevima stažiranjem. Volonterski rad može biti nešto što se naprosto mora odraditi jer nemaš drugog izbora, pa na neki način i jest prisilno, a spada u Zakon o radu. 

Volontiranje je isključivo dobrovoljno i regulira se Zakonom o volonterstvu koji je stupio na snagu 2007. Tako je formirano područje za razvoj volonterstva i omogućena zaštita samih volontera te institucija i udruga koje rade s njima. Tijelo nadležno za provedbu Zakona o volonterstvu je Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti koje prikuplja podatke o broju organizatora volontiranja i volontera te dobiva godišnja izvješća od organizatora volonterskih aktivnosti. Nacionalni odbor za razvoj volonterstva je koordinacijsko tijelo pri ovom Ministarstvu, a najviše priznanje što ga RH dodjeljuje za volontiranje jest godišnja državna nagrada za volontiranje koja je novčana i propisana pravilnikom. 

Pitanja koja se nerijetko postavljaju glase – koja je korist koju neki pojedinac ima od volontiranja? Zašto bih nešto radio/la besplatno? U slučaju da ste ih nekada postavili sebi ili drugima to znači da niste nikada volontirali, jer da jeste ne biste nikada osjetili potrebu da tako nešto pitate.

Sve ono što se dobije volontiranjem puno je veće od onog što ste uložili. Jedino što je potrebno da biste to shvatili jest da u startu niste financijski orijentirani. U protivnom vas nikakve riječi neće razuvjeriti, jer se ovdje radi o jednom potpuno drugačijem sustavu vrijednosti. Društveno smo naviknuti da vrijednost nekog rada proizlazi iz novca koji dobivamo, ali to baš i nije tako. Novac je papirnato sredstvo, a vrijednost koju nam rad daje je nešto posve drugo. Tako možemo raditi dvije različite stvari za jednak iznos novca, s prvom biti frustrirani, s drugom ispunjeni i sretni, ovisno o našim preferencijama. Jedan od razloga za volontiranje može biti potraga za tim osjećajem ispunjenja prilikom obavljanja nekog posla. Vrijednost tog osjećaja i dobrobiti koju donosi nama i našoj okolini u potpunosti bi bila u stanju zamijeniti vrijednost koju novac daje. Nažalost živimo u monetarnom sistemu, pa to još uvijek nije do kraja moguće.

Neka osoba koja je zbog vlastitog opstanka prisiljena raditi posao koji ne voli može se osjećati mnogo bolje volontirajući u svrhu koja je zanima i usrećuje. Tako bi joj i posao koji mora obavljati postao puno lakši jer se na drugi način usmjerila u nešto što privlači njenu pažnju. Na kraju krajeva nisu li situacije koje ne uključuju novac uglavnom puno iskrenije, opuštenije, veselije, manje stresne, pa i češće sa ljepšim i kvalitetnijim rezultatima?

Pored pitanja o tome zašto volontirati mnogi se pitaju može li netko tko je volontirao, ako to poslodavac uzme u obzir, imati nekakve poslovne koristi od toga. Odgovor nam je dala Ivana Kordić, jedna od članica tima Volonterskog centra Zagreb: “Poslodavci u zemljama Zapadne Europe i Sjeverne Amerike razvili su vrlo pozitivan stav prema volonterskom iskustvu svojih potencijalnih zaposlenika. Novije istraživanje Eurostata, statističkog ureda pri Europskoj komisiji, daje podatak o tri četvrtine poslodavaca u EU koji pozitivno vrednuju prethodno volontersko iskustvo posloprimca. Sve više je raširen stav da radno iskustvo, bila osoba za njega plaćena ili ne, donosi poslodavcu brojne prednosti. Osoba s bogatim volonterskim iskustvom ima razvijene praktične vještine i osjećaj za timski rad, ustrajnost pri ostvarivanju ciljeva te posvećenost zadacima koje prihvaća. Novčana naknada nikako se ne može smatrati jedinim izvorom ovih kvaliteta koje poslodavac želi kod zaposlenika.”

Unatoč tome što se u Hrvatskoj volontiranje još uvijek ne smatra modernim ni isplativim ipak biste se začudili koliko udruga postoji i koliko mladih ustvari volontira. Kao dobar primjer pohvalne volonterske inicijative možemo istaknuti desetak mladih studenata koji su se registrirali pod imenom Udes (Udruga dobrih studenata). Od tada su organizirali nekoliko humanitarnih akcija poput Izmuzimo menze ili koncerata u klubu Boogaloo čiji su prihodi u obliku novca ili hrane bili namijenjeni Centru za rehabilitaciju Stančić, Crvenom križu i bolesnoj djevojčici Tei za troškove liječenja. Kao što vidite, ne rade samo tv ‘zvijezde’ humanitarne akcije nego to može napraviti bilo koja malo zainteresiranija skupina dobro organiziranih ljudi. Što je ovu skupinu mladih potaklo na okupljanje rekla nam je Martina Knežević, predsjednica Udesa : “Željeli smo pomoći  potrebitima! Kako volimo zabavu i pomaganje, odlučili smo to dvoje spojiti u jedno i nastao je Udes”. 

S obzirom da će i u ovom slučaju biti onih koji se pitaju što oni imaju od toga, Martina kaže: “Na individualnoj razini svakako dobijemo određenu dozu satisfakcije. Zadovoljstvo učinjenim ovisi o reakciji osoba kojima pomognemo. Kad shvatimo da smo odabrali prave ljude kojima treba naša pomoć, tada nam više ništa nije teško, a motivacija za pomaganjem kontinuirano raste!” Na kraju razgovora još dodaje: “Potreba za volontiranjem danas je veća nego ikad, posebno ako se osvrnemo na trenutnu financijsku situaciju na Zemlji. Bogati ostaju bogati, a siromašni ostaju bez ičega. Mi smo tu da raspodijelimo dobra!”

Jedna od organizacija sa najvećim brojem učlanjenih volontera u Hrvatskoj, njih preko dvije tisuće, je Volonterski centar Zagreb. Osnovan je 1998. godine kao nastavak projekta Antiratne kampanje Hrvatske iz 1996.godine. Jedna od prvih aktivnosti VCZ-a bilo je volontiranje nakon rata u Pakracu. Tada su u Hrvatsku, uz pomoć mreže Service Civile International (organizacija za razmjenu volontera) došli prvi međunarodni volonteri koji su pomagali u obnovi razorenih područja. Tako je ubrzo započeo s radom međunarodni volonterski servis unutar VCZ-a, koji je danas star već desetljeće. Od 2001. VCZ je član mreže Service Civile International te zajedno s njom promiče mir i suradnju u svijetu putem volonterstva. 2007. godine VCZ postaje ogranak navedene mreže koja ove godine slavi 90-u obljetnicu djelovanja.

Program međunarodne razmjene je dakle najstariji program. Iz njega su nastali Međunarodni volonterski kampovi koji se svake godine od svibnja do listopada održavaju u Hrvatskoj i svijetu. Dosad su u Hrvatskoj organizirana 123 međunarodna kampa u 40 mjesta, a od 1997. u programima dugoročne međunarodne razmjene sudjelovalo je 113 volontera iz Hrvatske i inozemstva. Kampovi privlače velik broj mladih iz cijelog svijeta koji se okušaju u toj jedinstvenoj pustolovini čija su područja rada šarolika (obnova, izgradnja, rad sa društveno ugroženim skupinama, ekološke aktivnosti, rad s djecom, mirovni rad, festivali i poticanje umjetničkog djelovanja…). Jedna od onih koje su se potpuno navukle na zarazne vibracije kampova, toliko da bi joj dobro pristajao nadimak kamperski junkie je Dora Dobrica, volonterka VCZ-a koja je koordinirala i sudjelovala u brojnim kampovima u Hrvatskoj i inozemstvu, a svoju ovisnost o kampovima objašnjava riječima : “Volim biti društveno angažirana, a kampovi su idealna prilika da se to spoji s putovanjem i upoznavanjem novih ljudi. Sudjelovanjem u kampu neku zemlju doživiš iznutra, što je puno drugačije od običnog turističkog doživljaja. Otpočetka se povezuješ s različitim ljudima jer morate sve dijeliti – obaveze, sreću, ideje, igre, hranu… Imam osjećaj da neke ljude koje sam upoznala na kampovima znam bolje nego neke koje poznajem već godinama. Također me zadivljuje što su sve ljudi sposobni ostvariti kada nisu ograničeni bespotrebnim restrikcijama, a usmjereni su na zajednički cilj. Fantastična su to iskustva i kao da uvijek u sebi kriju potencijal da ti malo ili puno promijene život.” (Ukoliko ste zainteresirani, onda znajte da o ovogodišnjim kampovima možete više saznati ako posjetite VCZ-ove info dane utorkom i četvrtkom od 17- 19 h u Ilici 29. I ne zaboravite da iz VCZ-a poručuju da ovog ljeta izgorimo od volontiranja, a ne od sunca.)

Usklađivanje javnog i neprofitnog sektora iznimno je važno za kvalitetan razvoj svakog od njih. Međusobna razmjena ideja i nadopunjavanje u znanju i praksi kad god je to moguće omogućavaju protok informacija, nadogradnju novih projekata te suradnju korisnu svim uključenim akterima.

Volonterski centar Zagreb sustavno uspostavlja suradnju s javnim institucijama i  nevladinim organizacijama, pa su tako realizirana brojna partnerstva s organizacijama i lokalnim zajednicama. Ova otvorenost omogućila je Centru da lakše sazna gdje su volonteri potrebni, a time i da odgovori na potrebe određene zajednice. Ujedno je ovakav pristup VCZ-a samim volonterima osigurao širi spektar mogućnosti za volontiranje. 2006. godine VCZ se intenzivnije počinje baviti lokalnim volontiranjem te im glavni program postaje zagrebački lokalni volonterski servis. Program obuhvaća dugoročno volontiranje u različitim udrugama, ustanovama te kratkotrajne volonterske projekte različitih tematika (zaštita okoliša, kultura, rad sa starijima, djecom, beskućnicima…). Svi oni koji traže volontere, a surađuju sa VCZ-om mogu na njihovoj web stranici pronaći više informacija, dok se volonteri mogu prijaviti na sudjelovanje.

Da bi se volontiranje lokalno, pa onda i međunarodno razvijalo, njegov značaj je potrebno prenijeti djeci i mladima. Kod nas su profesori, škole i fakulteti oni koji bi trebali odigrati ključnu ulogu u osvještavanju djece i mladih o važnosti volonterstva. Najčešće oni sami nisu skloni to primijetiti niti na tome raditi. S Ivanom Kordić iz VCZ-a smo razgovarali i o ovoj problematici i tom prilikom je istaknula: “Od donošenja Zakona o volonterstvu u Hrvatskoj nije stvoren sustavni pristup ovom pitanju iako postoje primjeri pozitivne prakse. U većem broju srednjih škola, pri čemu prednjači grad Split, postoje volonterski klubovi ili timovi koji volontiranje prakticiraju kao izvannastavnu aktivnost. U Zagrebu isto postoji nekoliko srednjih škola u kojima su se profesori odlučili, u suradnji sa VCZ-om kod svojih učenika poticati volontiranje putem volonterskog kluba. Ako se želi ostvariti sustavan pristup školskom volontiranju Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa bi trebalo djelovati u poticanju školskih uprava koje bi poticale nastavni kadar, a potom i učenike u razvijanju volonterskih aktivnosti. Fakulteti su dosta otvoreni u smislu prosljeđivanja informacije o nekom volonterskom projektu studentima, ali kod većine to ostaje upravo na toj razini. Mali broj fakulteta razmišlja o tome da volontiranje pretvori u okosnicu nekog kolegija. To zasad čine Učiteljski fakultet, Edukacijsko – rehabilitacijski i Odsjek za psihologiju pri Filozofskom fakultetu.” 

 

Kad bi se u što većem broju aktivno i volonterski uključivali u društvo, tada bi se brže i kvalitetnije rješavali nagomilani problemi i neostvarene potrebe. Sve nesebične aktivnosti jačaju zajednicu i pozitivno utječu na živote svih uključenih sudionika. Globalne promjene uvijek počinju s lokalnim, a lokalne s promjenama u samim pojedincima.

Sama činjenica da se volontiranje sve više širi i osvaja ljude u društvu okrenutom profitu i kapitalu govori koliko ljudi unatoč svemu ipak uspijevaju zadržati najvažnije vrijednosti koje, u ovako postavljenom sistemu, moramo stalno iznova dokazivati, graditi i potvrđivati. Onih koji to čine, iako se na prvi pogled tako ne čini, ipak ima dovoljno. I ne zaboravite da ste i vi jedni od onih koji mogu doprinijeti tome da ih bude još više.