Režiju potpisuje Petra Radin, a tekst Petra Radin i Vojin Perić. Igraju Suzana Bliznac i Vojin Perić.

Iz najave: “Zašto šutiš dok prolaziš pored mene, pored nas? Zašto ti je neugodno pričati o nečemu čega te je strah, o nekome koga sažalijevaš jer je drukčiji nego ti i jer mu bijeli štap kazuje put? Zašto bježiš od razgovora o seksualnosti, o invaliditetu, o vlastitim suzama i razlozima istih?”

Ulaznice se po cijeni od 10 eura mogu nabaviti ovdje. Više informacija o predstavi dostupno je ovdje.

Predstavu po tekstu Henrika Ibsena, u režiji Marija Kovača i izvedbi ansambla kazališta Novi život išla sam pogledati s dodatnom agendom na umu: osim same predstave zanimao me i način na koje kazalište doživljava slijepa publika. Kako sam ja videća, dogovorila sam se s Vojinom Perićem, voditeljem Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život, da se nađemo na predstavi i kasnije je prokomentiramo. Osim s Vojinom, o predstavi i o temama vezanima uz kazalište i slijepe razgovarala sam i s redateljem i dugogodišnjim suradnikom Novog života Marijem Kovačem, koji je na toj suradnji bazirao i svoju doktorsku disertaciju.

“Noru se danas čita kao kapricioznu ženu koja ima sve, a diže nepotrebnu revoluciju”, komentira Kovač, “a živimo u vrijeme kada je upravo u kontekstu kazališta i filma aktualan me too pokret, kao i Nisam tražila kod nas. Svi smo znali da to postoji, svi smo to čuli, ali nismo imali dokaze niti su se žrtve usuđivale progovoriti. Osim toga, kod nas se pojavila radikalno desna struja koja se poziva na obitelj i život, a neskriveno pozivaju na smanjivanje prava žena, tako da nam se Nora činila kao dobar odabir”. Pitam ga o odabiru režije Norina lika (kojeg je utjelovila izvrsna Dajana Biondić): na koji način je riješio problem prenošenja publici tog unutrašnjeg previranja u klasično postavljenom komadu koji je ipak pisan u drugačijem kontekstu? U samom tekstu, kaže Kovač, tu ulogu igraju Norini monolozi na dramaturški ključnim mjestima – no ako je nešto vrijeme pregazilo, onda su to upravo oni. Stoga je na spornim mjestima govoreni monolog odlučio zamijeniti plesnim sekvencama koji bi prenosili tu unutarnju borbu ispod Norine fasade. Plesom koji Vojin nije mogao vidjeti.

Pitanje “kako slijepi idu u kazalište?” s kojim sam krenula u Vidru donekle podsjeća na ono od kojeg je Vojin Perić napravio kazališnu predstavu A kako vi vodite ljubav?. Takva pitanja pokazuju koliko je svakodnevica slijepih osoba još uvijek posve nepoznata i egzotična: živimo u društvu u kojem je moguće da su slijepe osobe, kao i osobe s invaliditetom uopće, toliko izolirane da su mnogi od nas došli do odrasle dobi bez bliskog susreta s nekom osobom s invaliditetom, osim ukoliko recimo nije dio obitelji. Prema statistici Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Hrvatskoj su trenutno registrirane 27092 osobe s oštećenjem vida (dakle slijepe i slabovidne osobe), što je prevalencija od sedam osoba po tisuću stanovnika. Takve su mi brojke uvijek zanimljive kada razmišljam o društvenim mjehurićima u kojima se krećemo. Na Facebooku, primjerice, imam preko tisuću prijatelja koje poznajem osobno, a poznajem (ipak) i ljude koji na Facebooku nisu: ipak, broj slijepih i slabovidnih osoba koje poznajem značajno je manji nego što bi to statistički ravnomjernom distribucijom trebao biti.

“Predrasude prema osobama s invaliditetom idu do obespoljenja, počinje se na ljude gledati kao na stvari. Razgovarao sam sa slijepim čovjekom od tridesetak godina, kaže da se nikada nije poljubio!”, komentira Perić. “U moje vrijeme mi smo odrastali u internatu, i brzo smo jedni s drugima dolazili u kontakt. Danas su mladi u integriranim razredima u kojima ne postoji dobra infrastrukturna podrška, tako da oni završe još više odvojeni i getoizirani nego što smo mi bili, i to još individualno, što je gore.” Stoga i izbjegava odrednicu “inkluzivnog” u opisu kazališta na čijem je čelu. “Ja se uvijek pitam tko me to i zašto isključio kad me ovako dobrohotno sada želi uključiti.” U svom doktoratu koji je nastao prvenstveno na dugogodišnjem iskustvu rada s ansamblom Novog života, Mario Kovač umjesto inkluzivnog koristi termin “specifično”. Što je specifično u specifičnom kazalištu, pitam ga. “Ja to vidim kao tehničko pitanje. Kazalište slijepih i slabovidnih kod mnogih je prvo slijepo, a onda kazalište. Ne kod svih – unazad petnaestak godina slika se ipak promijenila, i ljudi su počeli prepoznavati kvalitetu.”

Profesionalni pristup, no ne i status

Usmjerenje na invaliditet, a ne na umjetničku kvalitetu dovodi do patronizirajućeg odnosa – pozicija sažalijevanja je hijerarhijski određena, i time dehumanizirajuća. Tako je jednom prilikom neka tvrtka kupila dvjesto karata za predstavu, ali se na dan predstave nitko nije pojavio. Na pozive tajnice – glumci čekaju, gledalište je prazno, što se događa? – odgovorili su da nisu oni mislili doći, računali su da će karte već nekome podijeliti. Tu su kupnju shvatili kao milostinju, bez perspektive da bi na toj predstavi mogli i oni dobiti nešto – primjerice, izvrstan kazališni doživljaj. Vojin često spominje dan kada je vijest o premijeri predstave Novog života napokon došla u centralni dnevnik, da bi urednici odlučili od svih mogućih komentara prikazati gledateljicu koja je bila oduševljena time što nitko nije pao sa scene.

U Novom životu nitko ne pada s pozornice. Dapače, njegove članice i članovi izvode i plesne predstave i iznimno zahtjevne sekvence pokreta. Kazalište slijepih odavno je preraslo amaterizam, kvalitetom i znanjem glumaca u ansamblu (koji su sudjelovali i u drugim profesionalnim produkcijama izvan Novog života), ali i suradnjama s profesionalnim režiserima, glumcima, koreografima, kao što su u slučaju Nore Mario Kovač, Nikša Marinović i Branko Banković. Kazalište je osnovano još 1948., i diči se položajem najstarijeg aktivnog kazališta slijepih na svijetu, nizom nagrada te velikim repertoarnim programom koji trenutno čini sedam naslova. Kazalište koje profesionalno pristupa svome poslu, ali ne i profesionalno kazalište.

To je Vojinova bolna točka: “Mi smo u svjetskim okvirima u posebnoj kategoriji: imamo cijelu infrastrukturu, pokret, svjetlosni park, razglas, imamo kompletnu infrastrukturu profesionalnog kazališta. Mi smo prošli sve glumačke škole, radili smo s nizom redatelja. Kolegica i ja imamo status u Hrvatskom društvu dramskih umjetnika. A ipak, Novi život je udruga, ne kazalište, jer ga nije moguće upisati u očevidnik kazališta. Svi se koncentriraju prvenstveno na pridjev “slijepi”: Homer je slijepi pjesnik, Ray Charles slijepi pjevač. Naši glumci su slijepi glumci.”

Jedan od problema zbog kojih nije moguće da Novi život postane profesionalno kazalište jest taj što slijepim osobama donedavno nije bilo omogućeno ni da pristupe prijemnom ispitu na studiju glume. Naime, jedan od specifičnih zahtjeva za upis glume na hrvatskim sveučilištima jest taj da je za pristup prijemnom ispitu potrebno priložiti potvrdu o zdravstvenoj sposobnosti za studij. Konkretne kriterije za to što zdravstvena sposobnost za glumu podrazumijeva nije lako naći, ali prema informacijama s medicine rada koriste se generalnim kriterijima za druge fakultete: tako se, primjerice, za upis na Studij medicine ili neki od studija na Visokom učilištu Algebra, zahtijeva “uredno emocionalno i kognitivno funkcioniranje”, ali i “uredan vid i raspoznavanje boja”.

Za većinu kandidata ovaj papir predstavlja formalnost, ali ne i za Mariju Pucak, kojoj je onemogućio san da se okuša na prijemnom ispitu za studij glume. Taj je slučaj bio povod pritisku grupice aktivista koji su uspjeli postići da se potvrda medicine rada makne iz zahtjeva zagrebačke Akademije; ipak, ona je ostala uvjet za studij glume u Osijeku, Rijeci i Splitu. Istovremeno, u propozicijama za prijemni ispit na pariškom Konzervatoriju za dramsku umjetnost primjerice, također se traži potvrda liječnika, ali s drugim ciljem: da se individualiziraju oni aspekti studija koji će biti studentima s invaliditetom neizvedivi. Eksplicitno napominju da to neće ni na koji način utjecati na izbor.

Vojin je pesimist oko skorog ravnopravnog uključenja slijepih glumaca u profesionalni život hrvatskih kazališta: “Ne mislim da će se u nekoj bližoj budućnosti dogoditi da netko upiše glumu, bez obzira na promjenu zahtjeva.” “Postoji neiskustvo kod mojih kolega”, govori Mario, “ne znaju dati uputu slijepoj ili gluhoj osobi, što onda dovodi do straha.Taj je strah prisutan i na Akademiji, pa im je lakše onemogućiti upis nego razmišljati kako prilagoditi nastavu. Ne znaju koliko slijepi glumci mogu”. A mogu, kako je to pokazala i Nora, iznimno puno. Primjerice plesati, kao Dajana Biondić u Norinim plesnim monolozima. “Treba samo naći način kako prilagoditi pristup. Branko Banković, koreograf koji je radio pokret i plesne sekvence, imao je problem kad je prvi put došao na probu. Inače je u radu s glumcima pokret uvijek pokazivao, sada je morao manipulirati s njihovim tijelima, što inače kao koreograf izbjegava… Ovo je prvi put da je već od prve probe morao probiti barijeru taktilnog.” Pitam Vojina kako je doživio plesne sekvence koje nije mogao vidjeti. “Nikša [Marinović] je napravio odličnu glazbu, tako da se kroz glazbu i kroz zvuk njenih koraka osjeti taj pokret. To je trzanje ptice u kavezu, želja za slobodom.”

Individualizirani pristup, kolektivna emancipacija

Slijepa publika kazalištu pristupa na dva načina. Prvi je da odlaze uz podršku nekoga tko će im prepričavati događanja na pozornici. To mogu biti prijatelji ili osobni asistenti, ali i profesionalci zaduženi i obučeni za audiodeskripciju. “Radio sam na projektima audiodeskripcije za kazališta, ali tu se javlja specifičan problem: ona bi trebala biti individualizirana”, govori Kovač prisjećajući se svog iskustva. “Radilo ih je dvoje glumaca, Nikša Marinović, koji je i glumio u Nori, i Zrinka Kušević, koja osim što ima ekstenzivno iskustvo igranja s članovima ansambla Novi život ima i slijepe roditelje. U kasnijoj analizi sa slijepom publikom dobili smo međusobno suprotstavljene komentare – nekima je bilo previše informacija, javljao se šum u komunikaciji, žalili su se da smo im govorili stvari koje su i sami mogli zaključiti. Drugi su govorili kako im neki detalji nedostaju, recimo boje. Tu treba obratiti pažnju i na razlike između osoba koje su slijepe od rođenja i onih koje su oslijepile naknadno. Mnoge stvari poput mimike ili boje osobe slijepe od rođenja ne mogu shvatiti, te su im informacije irelevantne.”

Drugi način na koji slijepa publika gleda kazališnu predstavu jest taj da se usmjeri na informacije koje neka videća osoba niti ne primijeti – kao što to čini Vojin. “Ljudi misle da slijepe osobe žive u mraku, a mrak označava strah. Ma ne žive! Ja sam mrak vidio, on je crn. Sljepoća je ništa, to je kao da gledaš ramenom. Imaginacija nas obesvijetljenih je iznimno bogata, a umjetnost je zato područje u kojem se možemo dobro snaći. Meni nedostaje taj filigran koji sam nekada mogao vidjeti, ja zato koristim riječi, stvaram nove kovanice. Ja kad opisujem hod žene primjerice, opisujem zvuk pokreta, zvuk traperica i čarapa. Tu se razvija posebna estetika koja je drugačija od vizualne. O nekoj će mi osobi više informacija dati zvuk zatvaranja vrata nego način na koji pozdravlja. Prostor će promijeniti zvuk i toplinu s novim predmetima.”

Dok uživam u Vojinovim poetskim opisima, kao i dok gledam film Ljetnikovac u kojem on igra glavnu ulogu, a u kojem se riječ “slijep” ne spominje niti jedanput, razmišljam o različitim teorijskim koncepcijama invaliditeta. Onaj prevladavajući je medicinski: invaliditet prepoznaje kao problem pojedinca koji on ili ona moraju riješiti i liječiti kako bi postali što sličniji većinskom stanovništvu. Oni koji odlučuju o potrebama osoba s invaliditetom jesu liječnici, medicinsko osoblje, rehabilitatori. Međutim, postoji i socijalni model invaliditeta. On problem prepoznaje u društvu koje nije prilagođeno specifičnim potrebama, a stručnjaci su upravo osobe s invaliditetom – kao što poručuje i slogan “Ništa o nama bez nas!”.

Na potonji, socijalni model cilja i Vojin kada govori zašto ne voli termin inkluzivno kazalište: taj termin stavlja moć djelovanja izvan dosega samih osoba kojih se tiče. Ako je moć na onome tko ima mogućnost nekoga uključiti, postavlja se pitanje zašto ga je onda uopće isključio – time što je u kazalištu slijepih vidio samo “slijepce”, a ne i kazalište ili time što ne dozvoljava mogućnost upisa različitih studija, poput onog glume, osobama s invaliditetom. Međutim, postoji i treći model: onaj koji naglašava pozitivnu identifikaciju s invaliditetom, kolektivnu, intersekcionalnu samo-emancipaciju. On prepoznaje da različitost može ponuditi jednu sasvim drugačiju vizuru stvarnosti koja nam nije inače dostupna.

Vojin je, nakon preboljelog teškog oblika COVID-a 19, pun entuzijazma za buduće projekte i eksperimentiranje s novim formama i mogućnostima koje sa sobom nosi specifično kazalište. Na jesen organizira bijenalni BIT, međunarodni festival kazališta slijepih, a u međuvremenu je započeo i rad na novom komadu prema tekstu Marine Vujičić, s redateljem Ivanom Planinićem. “Tu je audiodeskripcija dio scene. U predstavi se radi o slijepom starcu za kojega skrbnik unajmljuje djevojku da mu čita knjige. Između starca i djevojke javlja se blizak odnos, i skrbnik pomisli da mu se ona uvlači pod kožu kako bi preuzela stan. Skrbnik ih nadgleda i prisluškuje i cijelo vrijeme iz te pozicije opisuje, govori nam što se događa, što zapravo funkcionira kao audiodeskripcija.” Fascinirana sam spiralom pitanja koja su mi se zavrtjela u glavi već na ideju koja se nalazi tek na početku svoje umjetničke razrade. Ako audiodeskripciju radi lik iz scene, kako možemo vjerovati njegovoj objektivnosti? A kako možemo vjerovati objektivnosti nekoga tko nije lik, već mora interpretirati vizualnu informaciju i kodirati je u govor?

Godinama sam studentima povijesti umjetnosti zadavala kao vježbu predikonografsku analizu – proces kojim se određena slika treba prevesti u riječi što neutralnije, bez interpretacije. Primjerice “ljudski lik u stojećem položaju, težinom naslonjen na jednu nogu i uzdignutom desnom rukom, odjeven u prsni oklop s tkaninom prebačenom oko bokova i lijeve ruke. Uz lijevu nogu nalazi se dječak koji jaše dupina”. Interpretacija da se radi o rimskom caru Augustu dolazi tek u drugom koraku. Bez obzira na to što su slične vježbe prolazili na različitim kolegijima, taj im je zadatak uvijek predstavljao problem: interpretacija je bila previše zavodljiva. No to nije slučaj samo kada pokušavamo prebaciti sliku u riječ. I sam proces gledanja zapravo je proces interpretacije: odvajamo lik od pozadine, zatvaramo oblike, grupiramo ih po sličnosti. Ovi su principi toliko prisutni da onda kad zakažu izazivaju fascinaciju, stvaraju optičke varke. Koliko zaista možemo imati povjerenja u ono što vidimo?

Dok šećem gradom nakon predstave pokušavam zamišljati kako bi moja percepcija prostora izgledala da se više oslanjam na druga osjetila. Da kada prevodim svoj doživljaj svijeta u riječi ne ostajem samo na onome što vidim – pročelje kazališta Vidra, koncentrične kružnice koje kapi kiše čine u lokvama vode, odjeća i izrazi lica posjetitelja predstave, već na ono što čujem, osjećam, mirišem. I dalje je to isti ulazak u kazalište na predstavu Nora, ali s nekom sasvim novom kvalitetom.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Knjiga Udahnuti svjetla pozornice govori o metodologiji kazališnog rada sa slijepim i slabovidnim osobama koju je autor razvijao u sklopu svog doktorskog rada. Mario Kovač započeo je svoj profesionalni kazališni rad sa slijepim i slabovidnim osobama 2002. godine na poziv glumca i umjetničkog voditelja Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život Vojina Perića. Kovač ističe kako mu je cilj skrenuti pozornost akademske te kazališne zajednice (ali i općenito umjetničke te šire javnosti) na jedan zanemaren i nedovoljno istaknut segment domaćeg kazališnog života.

Udahnuti svjetla pozornice pokušava rezultate dobivene u tijeku redateljsko-pedagoške prakse sistematizirati na znanstven način i izvući iz spoja teorije i prakse materijal pogodan za izvođenje novih teza u humanističkom polju istraživanja i interdisciplinarnom području.

Ova predstava se pita, kamo ide društvo u kojem se sljepoća smatra najgorim mogućim invaliditetom u situacijama kad slijepu osobu vidimo na ulici, kad bi je trebali primiti na posao ili joj omogućiti školovanje, no kad društvo treba pripomoći i osigurati određene benefite, tada je to jedva invaliditet, tada je to skoro ugodan i privilegiran život koji ne zaslužuje niti asistenta, a potpora za kompenzaciju troškova prouzročenih sljepoćom, svodi se na milostinju i najmanja je u ovom dijelu Europe”, stoji u najavi predstave.

Tekst i režiju potpisuje Petra Radin, a predstavu izvode Dajana Biondić, Suzana Bliznac, Milenko Zeko, Vojin Perić i Loris Pilav.

Premijera predstave bit će održana u petak, 27. veljače, u kazalištu Vidra, s početkom u 20 sati.

Sve ovo, ali i puno više pitaju se glumci ove predstave, igrajući slijepu osobu, ali i vlasnike predrasuda, crtajući jedno izmišljeno, ali tako uobičajeno svakodnevlje. 

Ima jedno mjesto na kojem se događaju mnogi poslovi, a nije radno, ima jedno utočište gdje sklanjamo svoje brige, a najmanje je dom, ima jedno raskrižje svih put-ologija i patologija, jedno svevremensko brbljalište u kojem su svi u pravu i svi na rubu ekscesa, u kojem se toči tuča tičući se svih i svakoga. Svaka kavana ima svoje stolove i stolice, svoj šank i svoje stalne goste, što se jednim potpisom može podvesti pod inventar. U tom “inventaru” nekako isto, a opet potpuno različito prolaze dani, svaki za sebe – cabaret, svaki istočkan gutljajima, psovkama, poljupcima i drugim filigranski oslučajenim sitnicama. 

U jedan tako ustanovljen “kaos” dolazi – skoro svakoga dana – jedan slijepi gospodin, što ga je poprilično sprijateljilo sa izvjesnim umirovljenim pjesnikom Rudijem i konobaricom koja je završila veterinu, pa pronalazi u svemu ono životinjsko i pokušava pomoći. Kako je slijepi gospodin već u godinama, dvojka sa šanka mu pokušava pomoći, oglašavajući ženidbenu ponudu, bez njegova znanja.

Dok mu mobitel stalno zvoni, on iz situacije u situaciju naslućuje stvar, no kad djevojke počnu pristizati u živo, počinju smiješne, a na trenutke i lascivne scene. Sve je garnirano suludim političkim zbivanjima koji su opjesmljeni u songove napisane na već poznate melodije. Sve je izmišljeno i izmaštano, osim autora – koji ne vidi, pa ga i tako nitko neće ozbiljno uzeti u obzir, a kamo li u što drugo”, najava je predstave koja će svoju premijeru imati 12. prosinca u kazalištu Vidra, u 20 sati.

Autor je teksta Vojin Perić, koji je i redatelj, scenografiju potpisuje Marta Crnobrnja, a kostimografiju Vesna Kutnjak. Skladatelj je songa Milenko Zeko, a za dizajn svjetla i video zaslužan je Nenad Lalović.

Igraju Igor Kučević, Ivana Veran, Ružica Domić – Lalović, Vojin Perić, Zeko Milenko i Suzana Bliznac.

Zvučna verzija teksta snimljena je za potrebe emisije Slobodni stil Hrvaskoga radija, a pročitala ga je spikerica Maja Crnobori Tretinjak.

Kad me prijateljica nedavno pozvala na Ionescovu Ćelavu pjevačicu u izvedbi Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život, bio je to prvi put da gledam neku njihovu predstavu. Ovo, naravno, govori prije svega o meni i mojoj ignoranciji, ne govori gotovo ništa o kazalištu, a ne govori čak ni toliko puno o njegovom medijskom tretmanu. Naime, njihov rad u dobroj je mjeri praćen kritikama – o predstavama su, na primjer, pozitivno govorili Nataša Govedić u Zarezu i Novom listu ili Igor Ružić na Radiju 101. A nisu im, valja spomenuti, strane ni nagrade struke – upravo su prije koji dan na festivalu Naj, naj, naj pokupili nagradu za svoju dječju predstavu Ispeci pa reci.

Međutim, onda kad se udaljimo od uskog polja profesionalne kritike, medijski tretman rada tog kazališta ipak se prokazuje kao nezadovoljavajući. Kako to kaže Vojin Perić, njegov ravnatelj, novinari koji im dolaze najčešće su oni zaduženi za socijalnu problematiku, a u takvom kontekstu čuđenje i pohvalu glumice i glumci zasluže već samim tim što nitko na sceni nije pao. Upravo je ovakav stav, pretjerano oprezan, pa i patronizirajući, razlog zašto se o ovom kazalištu općenito baš previše ne govori, ili se ne govori kako bi se trebalo. Ne doživljava ih se u prvom redu kao kazalište, kao ljude koji su tu prije svega da bi proizvodili umjetnost, već kao slijepce, invalide, kao one koje treba blagonaklono potapšati za njihov trud, za njihov pokušaj kazališta. Ovaj izraz – “pokušaj kazališta” – u susretu s institucijama pokazuje se posebno točnim. Naime, unatoč tome što postoje od 1948. i najstarije su kazalište slijepih i slabovidnih u svijetu, unatoč čestim i uspješnim gostovanjima u inozemstvu, unatoč međunarodnom festivalu Blind in Theatre koji organiziraju, unatoč već spomenutim kritikama i nagradama, ovo kazalište nema status kazališta, kako se ne uspijevaju registrirati, već se vodi kao udruga, odnosno dramski studio. Radi se o tome da bi ih, s obzirom da se ne uspijevaju financirati sami, od prodaje ulaznica, registrirati trebao sam Grad Zagreb ili država – za tim se, međutim, ne pokazuje interes. Ovo je, naravno, izrazito simptomatično već na simboličkoj ravni, ali posljedice su i sasvim konkretne – kao kazalište imali bi automatski financiran hladni pogon (redovne plaće za ansambl od petnaestak ljudi), na što kao dramski studio nemaju pravo. Ipak, pogon su, financiran od Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, odnosno sadašnjeg Ministarstva socijalne politike i mladih uspijevali kontinuirano održavati od 2007. godine, ali krajem prošle i to im je oduzeto, te su u potpunosti prepušteni financiranju kroz projekte, što je za život ovog kazališta nedovoljno, a dovodi donekle u pitanje i ovogodišnji BIT festival (iako su pripreme, optimistično, polako već počele). Dakako, njihova je situacija ovdje donekle usporediva i s ostalim manjim kazalištima. Međutim, dok ona još mogu računati na određenu, koliku-toliku, zaradu od ulaznica, ovo se kazalište na taj način ne može gotovo nimalo financirati – naprosto, zbog predrasuda prema slijepima i kazalištu kakvo bi oni mogli stvarati, ulaznice u slobodnoj prodaji idu jako slabo, a osloniti se može jedino na organizirane posjete. Da se, bez obzira na opća rezanja u kulturi, i ovdje ipak radi o diskriminatornom polazištu oslikavaju i izjave kakve se, prenosi Vojin Perić, mogu čuti u Gradskoj skupštini, kao odgovor na potrebu tog kazališta da među ostalim i redovno isplaćuje svoje suradnike, profesionalne redateljice, kostimografe, dramaturginje: “ma dajte, pa s njima će ljudi surađivati i za siću”. Ponovno, to je ono omalovažavajuće tapšanje po ramenu, koje ih svodi na kazalište koje bi u ime svojih posebnih potreba umjesto sustavnog financiranja od strane države, trebalo svoje suradnice i suradnike moljakati za suradnju uz mizeran honorar.

U svakom slučaju, Novi život redovito surađuje s profesionalnim redateljicama i redateljima, s Anicom Tomić, Sašom Božićem, koreografkinjom Ksenijom Zec (s kojom su 2007. dobili Grand Prix na festivalu komornog teatra Zlatni lav u Umagu), a u trenutku kad sam ih posjetio zbog razgovora za ovaj tekst, s Mariom Kovačem pripremali su radio dramu Pomračenje Une Vizek, koja će premijeru imati 15. travnja na Trećem programu Hrvatskoga radija. Mario Kovač s ovim kazalištem surađuje već desetak godina, a upravo priprema i svoj doktorski rad Metodologija kazališnog rada sa slijepim i slabovidnim osobama, gdje ovo pitanje tretira isključivo kao teatrološko i tehničko, a nimalo medicinsko. Jedan od zanimljivih aspekata ovdje je i mogućnost primjene glumačkog iskustva u svakodnevici slijepih i slabovidnih osoba. Naime, jedan dio rada koji je u ovakvim kazalištima specifičan, vježbanje je gesti i mimike lica, koju videći ljudi svladavaju vrlo rano i spontano, a slijepi trebaju trenirati za scenu, a mogu upotrijebiti i pri svakodnevnoj komunikaciji s videćim osobama. Ostatak suradnje s ovim kazalištem, Kovač kaže, ne razlikuje se previše od rada sa svakim drugim zaokruženim ansamblom koji zna što hoće. Tu su potrebne još neke vježbe u prostoru, ali koje se svladaju kroz kratko vrijeme – ovo izrazito mobilno kazalište, kojem je matični prostor Scena Vidra, u stanju je vrlo brzo procijeniti pozornicu na kojoj će nastupati.

Međutim, upravo je određena potreba za individualnim radom vjerojatno dio razloga zašto nijedna slijepa osoba u Hrvatskoj nije uspjela upisati Akademiju, koja za takav tip pedagoškog rada naprosto nije spremna. Do sredine 2000-ih godina prepreka je bila sasvim eksplicitna – važeća je bila odredba o psihofizičkom zdravlju pri upisu, što je automatski onemogućavalo pristup osobama s posebnim potrebama. U međuvremenu, ta je odredba uklonjena, ali stvari se nisu promijenile – slijepe osobe i dalje se ne uzimaju u obzir. Tako, naravno, ne mora biti, a to potvrđuje i slijepa Slovenka Metka Pavšič, koja je nedavno magistrirala glumu u Ljubljani, i koja će sa svojim monologom gostovati i u Zagrebu. U svakom slučaju, potreba za glumačkim obrazovanjem postoji i ono se negdje mora kompenzirati, a na tom polju iznimo je aktivna Anita Matković, članica ansambla koja se dramskim pedagoškim radom bavi u Centru za odgoj i obrazovanje slabovidnih i slijepih Vinko Bek. Većina je mlađih ljudi u ansamblu prošla kroz njene pedagoške ruke, a rad s učenicama rezultirao je i priznanjima, npr. na Lidranu. Matković ovaj glumački pedagoški rad shvaća i kao način mentalnog oslobađanja mladih ljudi, kao pokazivanje da se barijere koje se pred slijepe postavljaju mogu prijeći, ali i ona inzistira da se tu i dalje u prvom redu radi o umjetničkom radu – dobro kazalište konačni je cilj, baš kao i kod svakog drugog kazališnog rada.

I kakvo je, dakle, to kazalište? Ponovno: kao i svako drugo. Dok neki strani teatri slijepih, kao što je britanski Extant, u predstavama na zanimljiv način propituju i tematiziraju upravo svoje specifično iskustvo, i koji inzistiraju na prilagođavanju teatra slijepima i slabovidnima korištenjem, primjerice, blještavih kostima koji se bolje vide, audiodeskripcije putem slušalica ili glumačkih izgovaranja didaskalija, Novi život se takvim i sličnim istraživanjima bavio tek sporadično. Ovdje bi valjalo spomenuti predstavu Bijelo, bijelo, bijelo koju je, prema motivima Saramagova Ogleda o sljepoći, napisala Ana Prolić, a režirao već spomenuti Kovač. Tu su, naime, slijepi glumci ovog kazališta glumili slijepe likove, ali one koji su upravo izgubili vid, te se na situaciju u kojoj su se našli tek navikavaju i uče, što je rezultiralo specifičnim, pomaknutim, korištenjem njihova iskustva u svrhu kazališnog čina. Bilo je i pokušaja sa slušalicama putem kojih narator opisuje događanja na sceni, ali tu se javlja problem zvučne izolacije, odnosno slušalice blokiraju ostale zvukove i osoba ne može osluškivati događanja na sceni, kretanje glumaca i njihovu interakciju, što je bitan dio kazališnog iskustva. Ostale predstave, uključujući i Ćelavu pjevačicu, rađene su kao i predstave u svakom drugom kazalištu i u gledateljskom iskustvu nema bitne razlike. Iduća je izvedba, baš kao i premijera radio drame Pomračenje, zakazana za 15. travnja, što su dvije izvrsne prilike da se i sami uvjerite da se zaista radi o kazalištu, a nikako o njegovom pokušaju.

Zvučnu verziju teksta, snimljenu za potrebe emisije Slobodni stil Hrvatskoga radija, a koju je pročitala spikerica Maja Crnobori Tretinjak, možete poslušati ovdje.