vlatko marković – Kulturpunkt

Maligna izraslina na socijalnom tkivu

admin — Tue, 13 Mar 2012 15:00:56 +0000

Piše: Boris Postnikov

U pet posljednjih sezona Prve hrvatske nogometne lige, četiri je puta drugoplasiran bio ŠDD Hajduk. Kako stvari stoje, i u ovoj će. Pridodamo li tome nagli uspon RNK Splita – nekada kluba splitskih anarhista, danas igračke građevinskih investitora – čini se kako je i treće mjesto već rezervirano. S obzirom na bizarnu činjenicu da je poredak prve tri momčadi u tzv. elitnom nogometnom natjecanju, dakle, bio manje-više poznat i prije nego što je to natjecanje započelo, rezultatska se neizvjesnost uglavnom iscrpljuje u pitanju: koji će od preostalih sportskih kolektiva dočekati završna kola a da prije toga ne bankrotira?

Samo nekoliko dana uoči početka proljetnoga dijela prvenstva, naime, Disciplinska komisija Hrvatskog nogometnog saveza objavila je da čak tri kluba – NK Karlovac, HNK Šibenik i NK Varaždin – u njemu neće moći sudjelovati ne podmire li dugovanja svojim igračima. Uz nekoliko brzopoteznih financijskih ekshibicija prva su dva uspjela izbjeći suspenziju, treći je morao predati utakmicu prvoga kola službenim rezultatom 0:3, da bi se, u posljednji trenutak i nakon promjene predsjednika, ipak nekako vratio… Stvari, dakle, ostaju u okvirima kakve-takve regularnosti, ali nitko ne može predvidjeti do kada – ako sportske kladionice u svoju ponudu još uvijek nisu uvele redoslijed kojim će sudionici 1. HNL-a završiti u stečaju, ovo je sjajan trenutak da to učine.

Balansiranje na rubu financijske propasti nekada relativno uglednih klubova sportski su komentatori redom proglašavali posljednjim dokazom u prilog tezi o nestručno vođenoj, upropaštenoj i korumpiranoj glavnoj instituciji hrvatskoga nogometa. Napadima na vodstvo HNS-a neočekivano se oštro pridružio i novoizabrani ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović, procijenivši, valjda, da se atraktivnim medijskim ratom s iznimno nepopularnim figurama poput Vlatka Markovića i Zorislava Srebrića politički legitimitet stječe kudikamo lakše nego adresiranjem kompleksnijih i kontroverznijih tema poput, recimo, komercijalizacije znanosti i visokog obrazovanja. Koliko u HNS-u pritom drže do njegova angažmana, svjedoči Srebrićeva izjava nakon – pretpostavlja se – prilično neugodnog zatvorenog sastanka s ministrom. Na konkretno novinarsko pitanje o rezultatima toga sastanka, odgovorio je, naime, rezolutno: “Situaciona opstojnost vas tjera da se prilagođavate svim aspektima mogućih novonastalih situacija, i to koristimo kako bi se snašli u ovom trenutku”. Vrijedi ponoviti: “Situaciona opstojnost vas tjera da se prilagođavate svim aspektima mogućih novonastalih situacija, i to koristimo kako bi se snašli u ovom trenutku”. Da se starogrčka proročica Pitija kojim slučajem inspirirala halucinogenima slabije kvalitete, njezina bi proročanstva zvučala otprilike ovako; glavnom tajniku HNS-a dovoljna je, vidimo, već i posvemašnja nezainteresiranost za stavove javnosti, pitanja novinara i angažman resornoga ministra.

Politikantski pritisci, ridikulozne izjave, financijski kolaps, pa onda još i masovni odlazak publike s tribina, rasističke provokacije rijetkih primata koji su na njima ostali (Marković: “Hukuće li netko na vrhu tribine, to nije moj problem”), igrači koji štrajkaju ili tuže svoje poslodavce sudovima zbog neisplaćenih plaća – sve se to sažima ovih dana u brzopotezno skiciranu medijsku karikaturu hrvatskog klupskog nogometa kao degutantne društvene aberacije, izvitoperenog konglomerata mafio-menadžera i podivljalih huligana, žabokrečine koja prekriva nekadašnje istinske sportske vrijednosti…

Što, međutim, ako je baš ovakva nogometna liga jedan od adekvatnijih odraza socioekonomskog konteksta u kojem se odvija? Što ako u njoj pokušamo vidjeti pregnantnu metaforu društva kakvo, zapravo, zagovara cjelokupni pogon visokoinstitucionalizirane politike? Što ako nesuvisli pokušaji nedoučenih trenera i limitiranih igrača na grbavim ledinama oronulih stadiona ustvari – da preciziramo pitanje – neočekivano predstavljaju sasvim vjeran igrokaz specifičnog, neoliberalnog uređenja društva?

Jer, pogledajmo bolje: jedan je klub tu uvijek na vrhu. GNK Dinamo je, dakle, monopolist HNL-a. I u financijskom i u sportskom smislu. Financijski, jer raspolaže budžetom većim od ukupnih godišnjih proračuna skoro svih ostalih klubova pa može sebi dopustiti da, primjerice, kupuje igrače koje nikada neće poslati na teren, samo da ih ne bi mogli kupiti drugi klubovi. Rezultatski, jer iz sezone u sezonu već nakon nekoliko prvih kola bježi ostalima takvom bodovnom razlikom da prvenstvo biva riješeno već u kasnu jesen… Dinamo, drugim riječima, funkcionira upravo onako kako funkcionira onih famoznih 1% o kojima su govorili prosvjednici od New Yorka do Zagreba. Pa onda ni ne čudi da je, golemom bogatstvu usprkos, sve vrijeme financiran javnim sredstvima – baš kao što javnim sredstvima financiramo Agrokor u Hrvatskoj, baš kao što su javnim sredstvima financirani monopolisti bilo koje gospodarske grane u svim kapitalističkim društvima. Pa onda ne čudi ni da, dok Hrvatska nogometna liga tone u propast, Dinamo na njoj itekako profitira, kupujući jeftino nogometaše iz malih sredina i preprodajući ih skupo bogatijim inozemnim klubovima, a da poreznici koji ga financiraju nemaju od tih transfera baš nikakvu korist. Pogledajmo dalje: zar klub koji je “vječno drugi”, splitski Hajduk, ne igra u ovakvom rasporedu snaga baš onu ulogu koja je u neoliberalnim društvima namijenjena eksponentima ideologije slobodnog tržišta, kojom se prikriva monopolizacija ekonomske moći? Kada je, prije četiri godine, privatiziran i pretvoren u “športsko dioničko društvo”, trebao je postaviti primjer ostalima, pokazati kako se izlaskom na tržište posrnuli gutač gradskih novaca pretvara u odgovornog, uspješnog i stabilnog poslovnog aktera, koji će sredstva namaknuta preoblikovanjem uskoro pretočiti u visoke sportske rezultate… Od svega, ostale su samo najave stečaja, prijetnje sudskim tužbama i epizodna uloga dezorijentiranog sparing-partnera u Dinamovim pohodima na nove titule.

Na istoj matrici, priču možemo razvijati i dalje: Radnički nogometni klub Split dat će joj semantički doprinos pripitomljenom ikonografijom ljevičarske tradicije stavljenom u službu uvećanja profita braće Žužul, Rijeka će uvesti poznati lik poduzetnika-spasitelja u izvedbi talijanskog naftnog magnata Gabrielea Volpija (Jutarnji list: “Gabriele Volpi stigao je privatnim avionom i donio DVA MILIJUNA EURA za spas Rijeke”), sličan je i slučaj NK Karlovca (Slobodna Dalmacija: “SPAŠENI: Njemačka menadžerska agencija preuzima NK Karlovac”). Nikakvo čudo, stoga, da su se u takvim okolnostima nogometaši nedavno organizirali na liniji radničke solidarnosti pa, pod vodstvom Daria Šimića, krenuli u sindikalnu borbu za svoju prava.

Nekome će se ovakva metaforička akrobacija zasigurno učiniti nasilnim reduciranjem kompleksnog socijalnog fenomena nogometa na pojednostavljeno formuliranu logiku neoliberalizma. Postoji, međutim, jedan detalj zbog kojeg na njoj vrijedi insistirati. A to je ona bizarna situacija s početka priče: činjenica da su u 1. HNL-u pobjednici poznati i prije nego što utrka započne. Trenutak uoči prvoga kola, kada su na ljestvici svim natjecateljima u rubrike osvojenih bodova, postignutih i primljenih golova upisane nule, doima se stoga kao umanjena replika pervazivnog ideologema “jednakih šansi” za sve, imaginarnoga socijalnog i ekonomskog vakuuma iz kojega, navodno, svi mi krećemo u tržišne i društveno-političke utakmice – iako zapravo dobro znamo kome su namijenjeni trofeji, a kome ono što zloslutna figura siromašnoga žargona sportskog novinarstva neobično adekvatno naziva “borbom za opstanak”.

Nije, pritom, da i nogometna prvenstva u prošlim sustavima nisu imala izrazite favorite, promovirane ekonomskom moći i političkom podrškom. Pa ipak, nikada se, recimo, u ukupno 62 sezone prvih liga Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, FNRJ i SFRJ nije dogodilo da isti klub više od tri puta za redom osvoji prvenstvo, a i to je uspjelo samo Crvenoj Zvezdi (dva puta), Partizanu i BSK Beogradu; u samo dvadeset godina HNL-a, Dinamo je već stigao spojiti jedan niz od pet uzastopnih pobjeda i jedan od šest… Usprkos ondašnjoj izrazitoj dominaciji “velike četvorke” (Crvena Zvezda, Dinamo, Hajduk i Partizan), dalje, u 62 je sezone titule osvojilo čak trinaest različitih klubova; u HNL-u, s druge strane, osim Dinama i Hajduka, prvakom je do sada samo jednom uspio postati NK Zagreb.

Naravno da ovakva paralela nije usmjerena prema nekritičkoj romantizaciji “bolje nogometne prošlosti”, naravno da bi u obzir trebala uzeti brojne specifičnosti pojedinih historijskih razdoblja i konjunkcija, činjenicu da je konkurencija u bivšim državama bila šira… Pa opet, teško je u ekstremnom zgušnjavanju moći, u golemim procjepima koji dijele Dinamo od Hajduka i Hajduk od ostatka lige ne vidjeti nešto opasno nalik na načelni poredak snaga u današnjem društvu. Daleko od toga da bi bio maligna izraslina na socijalnom tkivu, hrvatski klupski nogomet, baš onakav kakav jest – neučinkovit, mučan za gledanje i poguban za većinu sudionika – sugerira da s cijelim tim tkivom nešto ozbiljno nije u redu. “U fudbalu, kao i u životu, šire” – kako bi to rekao jedan od likova iz sjajnoga romana Oštar start mladog pisca Miće Vujičića – “najvažniji je pregled igre”. A pregled igre nam u ovoj utakmici kaže da s druge strane terena stoji neusporedivo bogatiji i snažniji protivnik.

Oni koji poznaju elementarna pravila nogometne taktike, znaju i što se radi u takvim okolnostima: igra se bunker, povlači pred svoj gol, grčevito brani. I čeka prva prilika za kontranapad.

Nogomet nije naslov, nikako

admin — Tue, 24 Jun 2008 13:35:55 +0000

Piše: Ante Jerić

Ono na čemu stoji piramida ljudskih nagona je održavanje vrste. Najvažnija stvar na svijetu, reklo bi se. Ako ćemo vjerovati istraživanjima, nešto više od polovice Europljana kojima je lopta prirasla srcu prije bi se gložilo, nego složilo s tom tvrdnjom. Oni kroz tekući mjesec održavanje vrste pretpostavljaju igri koju hrvatsko nacionalno biće poznaje kao nogomet. Nogomet se, dakle, bar za neko vrijeme, od najvažnije sporedne prometnuo u doista najvažniju stvar na svijetu.

Sukladno tome, neću pretjerati ako kažem da je stolica nogometnog izbornika važnija od, ajde, ako ne premijerske onda bar predsjedničke. Niste baš uvjereni? Pogledajte malo oko sebe. Recimo da ste cijepljeni protiv virusa nogometne euforije koja ovih dana hara Lijepom Našom. Prije nego što nastavim, čestitam vam! Spadate u skupinu rijetkih trezvenih ljudi. Uspjeh je tim veći ako nemate genetsku olakšicu u obliku dva ista spolna kromosoma. X označava mjesto obrane. Gdje smo stali? Aha…. niste montirali barjak na svoje pokretnine. Ne mažete lice navijačkim bojama. Ne ispuštate primordijalne zvukove kad se lopta ili loptač nađu u neočekivanoj poziciji. Čak i vama, kladim se u pivo, zatitra osmijeh kad sudac puhne u zviždaljku, a naši odnesu pobjedu. To je ključna riječ -; naši.

Mi smo pobijedili. JA sam možda malen, siromašan i jadan, ali MI smo veliki, bogati i jaki. Mi ćemo kolektivno zaboraviti da je cijena nafte dosad već probila i psihološku granicu jednog tibetanskog lame. Mi ćemo, kad izvadimo prazan novčanik iz džepa, zažmiriti na jedno pa na drugo oko, a da nam svejedno ne padne mrak na oči. Mi se nećemo buniti zbog skupog kruha dok ima jeftinih igara. Iz te prespektive, izgleda da Slaven Bilić na svojim leđima nosi breme dostojno jednog Atlanta. 11 onih koji istrče na travnjak plus 2 zamjene, pišem 3 (boda) pamtim 1 (trijumf) – sve skupa jednako je sreći u državi.

Kad ne bismo imali EURO odjednom bismo se sjetili da nemamo eura. Ni drugih deviza. Ni kuna. Bar ne dovoljno. Onda bi zbog cijene plavog dizela ribari svojim koćama zaustavili pomorski promet u sezoni koja se već lagano zahuktava. Zbog cijene crnog dizela bi pak poljoprivrednici traktorima blokirali jednu, dvije državne ceste na nekim bitnim čvorištima. Ako narod ne vidi par golova, moglo bi se dogoditi da vlada vidi par barikada. Zna to i dr. Sanader koji je u prisavski studio ušao kao mr. Ivo i podijelio par znalačkih komentara i zadovoljstvo pobjedom nad Austrijom.

Sve je to normalno, svi se žele uključiti u kompoziciju koju gura moćna Bilićeva lokomotiva. Pivska industrija, primjerice. Hektolitri piva proteći će kroz navijačke mokraćovode zahvaljujući uspjehu momčadi čiji su kult i same oblikovale izuzetno specifičnim propagandnim materijalima. Pulsirajući zvukovi, likovi naših ubermenscha, duboki glas u offu koji zaziva Boga Oca Svemogućega. Svi sastojci koji zazivaju magnum opus Leni Riefenstahl. Ništa nije slučajno. Jedan narod, jedna država, jedan izbornik! Jedna je i igra koja spaja i ustaše i partizane, visoke i niske, debele i mršave unutar državnih granica, a u evanđelju po Thompsonu i nešto šire. To je, molim lijepo, adhezijski potencijal kakav nema ni Bond, Superbond!

Ako vas još nisam uvjerio da nogomet nije samo riječ od 7 slova niti samo natjeravanje kožnate mješine na travi zelenoj slobodno, potražite pomoć. Preporučujem našeg Srđana Vrcana ili Umberta Eca. Sve će vam postati jasno. Ok, pitanje “zašto” valjda je riješeno.

“Kako” je jednako zanimljivo, ako ne i zanimljivije. Nama koji nemamo u čarapi basnoslovne svote za put na utakmicu, a imamo, recimo, studije, poslove, troje djece ili nogu u gipsu, ostaje da se utješimo televizijom. A čega lijepog ima tamo? Lijepe su starlete koje u pravilu pojma o nogometu nemaju, ali imaju najveću minutažu. Stručne gostujuće komentatore (izuzev šjor Ivića) spomenut ću samo u kontekstu nečeg što neću spomenuti.

Najbolji dio tog infotainment programa su reportaže prekaljenih novinarskih vukova u bijelom svijetu. Doznao sam da su Švicarci ukočeni, negostoljubivi i dosadno točni, a da Austrijanci odreda u podrumima ne drže sireve i pršute, nego… Bravo majstori! Svaki novi oponent Bilić boysa postaje Drugo, na temelju čega mi Hrvati stječemo i potvrđujemo svoj identitet. Galvaniziraju nas kao žablje batake, zasigurno. Tako zatvaramo krug. Tuđi životi i tuđi uspjesi pomažu da zaboravimo na naše – kako živote tako i neuspjehe.

Ipak, bilo bi, ako ništa drugo, nepristojno jednu divnu igru svoditi isključivo na sociološki problem. Neka bude tema, a ne problem. Za tu se riječ ne lijepe ružne konotacije, a nogomet ima i nekih divnih nuspojava. Hoćete primjer? Poslušajte samo Vlatka Markovića, čelnog čovjeka našeg Nogometnog saveza. On je prije par dana u Jutarnjem listu izjavio da mu je pobjeda reprezentacije protiv Njemačke izuzetno važna, ali eto, da bude iskren, ipak manje od one protiv Engleske jer su mu “stričevi poginuli pod Bleiburga”. Nogomet je, kako vidite, nastavak rata drugim sredstvima. I neka je. Primljeni gol boli manje od primljenog metka. Nogomet je opijum za narod. I neka je. Svi mi trebamo bijeg od stvarnosti. Dok god na svijetu ima ljudi kojima je njihov partner ipak miliji od kvrgavih koljena nogometaša i dok postoje ljudi za koje je van Gogh ipak veći umjetnik od van Nistelrooya, nogomet je ipak tema, a ne problem.

Nemamo sreće s Turcima. Umjetnički dojam je dobar (3), ali povijest se ponavlja. Em Krbavsko polje, em Mohačko polje, em nogometno polje. Unatoč tome, ja sam zadovoljan. Bar tu jednu minutu povjerovao sam izborniku ono što premijeru nikad neću -; da idemo dalje!