U vladavini neoliberalnog kapitalizma, profitu nije u interesu da su građani obrazovani i da imaju svoj stav o umjetnosti i kritičko mišljenje uopće. Kapitalizam na ljude gleda kao na potrošače pa je zato kultura uglavnom zabava. Umjetnost kao kritika i korektiv društva u tom je smislu nepotrebna i nepoželjna. Situacija sa relevantnom kritikom vrlo je nepovoljna i smanjuje se medijski prostor, razmišljanja su mnogih kulturnjaka i novinara.

U subotu, 11. svibnja, u 11 sati u Galeriji Cvajner možete poslušati radove nastale na radionici “Mediji i kultura” te time podržati razvoj mladih novinara, ali i dati svoj doprinos raspravi koju će moderirati Danijela Stanojević. Gosti tribine su Vlatka Kolarović (HRT), Igor Ružić (T-portal) i Boris Vincek (Glas Istre).

Jeste li znali da je Dobriša Cesarić čitav svoj opus izradio uz pomoć nešto malo više od 10.000 riječi, koliko su mnogi od nas već ostavili samo na Facebooku? Znate li koja je najčešće korištena imenica u hrvatskom jeziku? Zašto u jeziku vrijedi samo Zipfov zakon – prema kojemu, od stotina milijuna oblika riječi koje koristimo, tek njih oko 4.000 čine 80 posto svih tekstova i svih naših komunikacija? Što je s riječima koje koristimo, a nisu nikada zapisane ni u jednom rječniku?

Izložba Korpus jest izložba riječi. Vrlo netipična izložba koja u galeriju stavlja hrvatski jezik i oblikuje arhitekturu jezika kroz posve neočekivane obrise. U njoj su izložene i arheologija istraživanja jezičnoga korpusa (koja datira s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća) i suvremene spoznaje o jeziku analizirane iz naše komunikacije u digitalnom prostoru. Kojih „10 NAJ“ – imenica, glagola, psovki, prezimena itd. – koristimo svaki dan? Na koji način Korpus služi forenzičnoj lingvistici? Koje zemlje imaju najbolje obrađene jezične korpuse? Koji sve tekstovi ulaze u korpus i zašto u nekim korpusima danas ima i preko milijardu riječi? Naš je svijet doista, i to nije metafora, sazdan od riječi!

Prema ideji Vlatke Kolarović, uz stručnu suradnju Marka Tadića izložba Korpus obilježit će 15 godina znanstvenoga rada na Hrvatskom nacionalnom korpusu, predstaviti njegovu novu inačicu HNK v3.0 i – učiniti korak prema EU. Ovom se izložbom postavlja i pitanje: Kakva je zemlja ako je oblikuje njezin – jezik? I što taj jezik o nama govori, čak i kada sami nismo sigurni što želimo reći?

Autoricka koncepta Vlatka Kolarović i stručni suradnik Marko Tadić potpisuju i tekstove u katalogu izložbe. Za postav izložbe zaslužni su Dejan Dragosavac Ruta i Marko Matošić.

Otvorenju izložbe u Galeriji VN u četvrtak, 14. ožujka prethodit će razgovor Vlatke Kolarović i Marka Tadića naslovljen Corpus delicti u 19 sati, a izložbu možete pogledati do 29. ožujka. 

U opisanoj slici neadekvatno su popraćeni svi tipovi kulturne proizvodnje, a posebno  suvremene, istraživačke, angažirane i kritičke umjetničke prakse. Kako kulturu vide uredničke politike komercijalnih medija i javnog servisa? Koji je smjer očuvanja sad već iznimno skučenog prostora za kulturu? Koje su mogućnosti širenja tog prostora?

O svemu ovome govorit će se na okruglom stolu pod naslovom Kultura u medijima koji će biti održan u subotu 16. lipnja u 20 sati u Muzeju antičkog stakla u Zadru. U razgovoru će sudjelovati: Vlatka Kolarović, urednica redakcije kulture HTV-a, Vatroslav Miloš, glavni urednik portala Kulturpunkt.hr, Mija Pavliša, urednica redakcije kulture t-portala, Boris Postnikov, glavni urednik dvotjednika Zarez i Milan F. Živković, predstavnik Ministarstva kulture RH. Razgovor će moderirati Igor Ružić. Razgovor je dio segmenta projekta MediaLab pod nazivom MediaLab na putu koji se realizira u sklopu platforme Clubture.

Organizacije Kurziv, Fade In i Filmaktiv osmislile su projekt MediaLab te segment projekta MediaLab na putu čiji je cilj educirati mlade kako bi adekvatno mogli pratiti i prezentirati umjetničke i kulturne prakse koje karakterizira eksperimentalnost, društveni i kritički angažman, subverzivnost i progresivnost. Projekt s jedne strane utvrđuje prostor za razvijanje kritičkog medijskog mišljenja mladih kroz njihovu edukaciju o novinarskim vještinama i specifičnim socio-kulturnim karakteristikama suvremene i nezavisne kulture, a s druge strane podiže vidljivost ovog dinamičnog polja kulture. 

Projekt MediaLab obuhvaća edukacijski program koji se održava u Zagrebu i Rijeci i sastoji od serije predavanja iz kulturnih politika i različitih polja kulturno-umjetničke produkcije nezavisne kulturne scene te radionica novinarstva na kojima uče različite novinarske forme (pisane, audio-vizualne). Po završetku edukacijskog programa projekt se nastavlja radom na terenu kao segment projekta pod nazivom MediaLab na putu koji se realizira u sklopu platforme Clubture, a uključuje izradu priloga o događanjima i programima nezavisne kulturne scene u različitim gradovima Hrvatske, a koja se provode kroz Clubtureov 12. krug razmjene i suradnje. Sadržaji će biti objavljeni na portalu Kulturpunkt.hr i Vimeo kanalu Fade In-a, a bit će predstavljeni ove jeseni na javnim prezentacijama. 

Više o samom Clubture forumu čitajte ovdje.

Velik dio programa čine umjetnici iz Zadra i šireg područja zadarske regije, poput bendova Semafor i sat (Zadar), Lice mista (Preko, Ugljan) i Feng shui (Pag). Također, u sklopu Foruma nastupaju i zadarski zaljubljenici u teatar Treća skupina zemljopinog rizika sa svojom već proslavljenom Predstavom bez imena. No ni filmofili neće biti zakinuti – zagrebačka udruga Otompotom u crkvi sv. Donata predstavit će iznimno duhovit program kratkih filmova pod imenom Uš – Festival uvodnih špica. Ako pak volite elektronske ritmove, pridružite  se u petak navečer kad će trojica iskusnih hrvatskih DJ-a zasigurno rasplesati prisutnu publiku i podići temperaturu već ionako toplih ljetnih zadarskih noći.

Zainteresirana javnost moći će prisustvovati javnoj tribini Uloga nezavisne kulture u razvoju grada Zadra, kao i okruglom stolu Kultura u medijima, koji će se održati u petak i subotu u poslijepodnevnim satima. Na javnoj tribini o položaju nezavisne kulture u Zadru, njezinoj (ne)vidljivosti i budućnosti govorit će Radovan Dunatov, pročelnik Upravnog odjela za kulturu i sport, Željka Tonković s Filozofskog fakulteta te Davor Mišković, predstavnik mreže Clubture, dok će u subotu u 20 sati mjesto kulture u medijima analizirati Milan F. Živković, predstavnik Ministarstva kulture RH, Vlatka Kolarović, urednica redakcije kulture na HTV-u, Mija Pavliša, urednica kulture t-portala, Boris Postnikov, glavni urednik Zareza, te Vatroslav Miloš, glavni urednik portala Kulturpunkt.hr.

Program su realizirali: Udruga Otompotom, Udruga Kontraakcija, Udruga LED, Udruga Vibra, Kulturpunkt, Mavena – 36 njezinih čuda i Treća skupina zemljopisnog rizika.

Više informacija o programu i sudionicima potražite ovdje.

Na trećoj u nizu ovogodišnjih tribina Eurokazova Saloona razgovaralo se o mogućim perspektivama pokretanja za kulturu, znanost i obrazovanje specijaliziranog trećeg kanala državne televizije. Glasnom raspravom provokativnog naslova Velika kultura malog ekrana: ili hoće li hrvatskoj kulturi pomoći pokretanje Trećeg programa HTV-a, 23. ožujka u prostorijama Eurokaza moderirao je kazališni kritičar Igor Ružić.  

Ovom prilikom u Dežmanovom prolazu 3, nažalost bez predstavnika Ministarstva kulture, okupili su se oni koji o ovoj temi imaju zaista puno za reći. Tako smo na tribini mogli slušati mišljenja ljudi bliskih krugu potpisnika nedavno objavljenog Pisma namjere o suradnji u osmišljavanju i proizvodnji televizijskih sadržaja u okviru HTV3 Paola Sfecija, ujedno i utemeljitelja Hrvatske glazbene unije te Nine Obuljen, bivše državne tajnice u Ministarstvu kulture, a sadašnje istraživačice u Institutu za međunarodne odnose te nekolicine novinarki i urednica Hrvatskog radija i Hrvatske televizije koje su, kao predstavnice struke i zaposlenice pogona za kulturu ovog javnog servisa, pokušale istaknuti moguće zamke projekta radnog naziva HTV3. 

Kronologija slučaja

No, prije samog izvještaja s tribine, valja nam se prisjetiti kronologije slučaja. Početkom veljače, u domaćem medijskom prostoru odjeknula je vijest o Pismu namjere o suradnji u osmišljavanju i proizvodnji televizijskih sadržaja koje su upravi HRT-a uputile Hrvatska akademija znanosti umjetnosti, Sveučilište u Zagrebu, Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika, Institut hrvatske glazbe te Koordinacija za medije hrvatskog društva producenata i društva hrvatskih filmskih redatelja. Objava pisma domaćoj je stručnoj i općoj javnosti ujedno i bila prvi glas o realnoj mogućnosti pokretanja “kulturno-znanstveno-obrazovnog” Trećeg programa HTV-a. 

Ova, za mnoge važna vijest, došla je u paketu s najavom uprave radio televizije da će i sama već drugi dan potpisati pismo. Brzina kojom je namjera za kulturu i znanost specijaliziranom kanalu amenovana i od strane uprave televizije, opravdavana je činjenicom da u aktualnom petogodišnjem ugovoru, koji HRT potpisuje s Vladom stoji obaveza pokretanja dva dodatna javna televizijska kanala do kraja ove godine. 

Upravo je pritisak Programskog ugovora shvaćen kao izvanredna prilika za ostvarivanje veće zastupljenosti kulture na malim ekranima zbog koje su se institucije postrojile i krenule u akciju. Kako je nekoliko puta javno istaknuto, konkretnog koncepta programa još uvijek nema, niti je on u bilo kakvim nacrtima ili pismima omeđen, ali prateći na ovu temu napisano, čini se da svaka od potpisnica u rukavu ipak ima neki program koji bi rado vidjeli na ekranima (spomenimo samo neke: TV Matica, humoristične večeri iz Društva hrvatskih književnika, znanstveni skupovi itd). Ovim programom bi se, između ostalog, promovirala “znanstvena i umjetnička izvrsnost”, kako simptomatično stoji na stranicama Sveučilišta u Zagrebu.  

Ubrzo se oglasila i ne tako entuzijastična strana. Neki nisu imali povjerenja u institucije koje se bave kulturom, obrazovanjem i znanošću, no ipak samo onom koja ima nacionalni ili tradicionalni predznak, prigovori iz struke odnosili su se na “netelevizičnost” mnoštva sadržaja s kulturne ili znanstvene scene, kao i na tehničke uvjete unutar kojih se stvara program, a koji su i sada za kulturnu redakciju srezani i ograničeni. Glasna je bila i izjava ministrice kulture Andree Zlatar Violić koja je izrazila bojazan da će novim programom kultura biti getoizirana. Na kraju, bilo je i onih koji su se s pravom sumnjičavi prema osjetljivosti vodećih na HRT-u prema kulturi. Jer što bi točno značila umjetnička izvrsnost na televiziji koja prilogom nije popratila retrospektivu Sanje Iveković u njujorškoj MoMA-i, dok u informativnoj emisiji Dnevnik plus ugošćuje američkog književnog superstara Jonathana Franzena, zaista je teško odrediti. 

Sve ovo, bilo je dakako pobrojano i na Eurokazovu Saloonu, oplemenjeno izravnim sukobljavanjem, detaljnim opisom kratkovidnosti “dalekovidnice” s Prisavlja i neformalnim, ali slikovitim uvidom u nastanak inicijative za HTV3.  

Rasulo je prilika

Već na samom početku rasprave Paolo Sfeci naumio je prisutnima objasniti pozadinu Pisma namjere: “Mi smo za kulturu pokušali osvojiti komad teritorija. To je napravljeno iz dobre namjere, u času kada je na HRT-u očito opće rasulo i kada se pojavila jedna grupa ljudi koja je spremna potpisati ovaj sporazum. Nikad više nam se ta prilika neće pružiti. Ova inicijativa nije nikakav master plan matoraca. Jednom sam prilikom razgovarao s Bojanom Baletićem koji je u rektoratu Zagrebačkog sveučilišta i koji mi je rekao da oni namjeravaju pokrenuti Sveučilišnu televiziju jer imaju ogromnu produkciju iza sebe. Onda sam bio kod tajnika Matice hrvatske Zorislava Lukića koji mi je rekao da on i Tomislav Radić rade na osnivanju Matičine televizije. Na to sam ja sjeo s njih dvojicom i rekao okej, u ugovoru Vlade i HRT-a piše da je Treći program obiteljski, što znači da će se puštati holivudski filmovi i reprize, a to nema smisla. Tamo ima nekakva lova, postoje ljudi koji proizvode program, ima gomila arhive, hajmo sjesti s njima i vidjeti da li se od ta dva preostala programa može napraviti program za kulturu, znanost i obrazovanje. I to je cijela priča”. 

Na Sfecijevo izlaganje prva je reagirala urednica na Trećem programu hrvatskog radija Biljana Romić ukazavši na odredbu po kojoj HRT mora proizvoditi vlastiti program te izrazila skepsu prema uspješnosti novog televizijskog kanala u vremenu kada se zbog rezanja budžeta postavlja pitanje opstanka radija i već postojećih TV emisija. Nakon njenog komentara krenula je rasprava o netransparentnosti radnji koje su prethodile potpisivanju samog Pisma namjere (jer većina djelatnika televizije i stručne javnosti nije bila upućena u ovu ideju te je ipak dovedena pred gotov čin), kao i isticanje produkcijskih zakonitosti televizijskog programa, za koje Sfeci nije pokazao osobitu osjetljivost.  

Pitanja za javnu raspravu

Ipak, nakon poveće galame, uskočio je moderator Saloona Igor Ružić i zaokružio kompleksni slučaj HRT-a danas: “Već neko vrijeme ponavljam tezu da će najveći zadatak nove vlasti i nove strukture Ministarstva kulture biti Hrvatska radiotelevizija. Više-manje znamo što će se događati i s institucionalnom i neinstitucionalnom kulturom, dok HRT ostaje veliki problem. Čini mi se da je HRT pokazatelj gospodarskog, političkog i ideološkog stanja u zemlji. Gospodarskog, jer vidimo da je radiotelevizija na neki način u stečaju, samo što i dalje funkcionira jer može funkcionirati; političkog upravo zato što je dopušteno da tako funkcionira i ideološkog jer uvijek ima iste probleme lijevih i desnih, zadovoljnih i nezadovoljnih izborima u tijela i vijeća. HRT prikazuje i dokazuje mogućnosti tranzicije i transformacije ovog društva. Isto tako, na primjeru odnosa prema kulturnom segmentu od 3. programa radija do 1. programa televizije, čini mi se da je moguće vidjeti da je kultura u Hrvatskoj postala politika drugim sredstvima. Mislim da bismo danas mogli razgovarati o nekoliko pitanja: koji je odnos budućeg programa HTV3 i same kuće, na koje resurse se on misli oslanjati, koja bi bila njegova programska politika i tko bi ju vodio, kolika je isplativost tog kanala te treba li on uopće biti isplativ ili je nužno razmišljati o simboličkom kapitalu i za kraj, kakav je odnos kućne i vanjske produkcije?”. 

Konkretnim pitanjima na kojima je Ružić inzistirao, ova rasprava se nije ozbiljnije bavila, no Ružićev rezime nameće se kao poprilično smislena uputa za buduću javnu raspravu. Hrvatsku radioteleviziju, njenu sadašnjost i moguću budućnost, zaista bi trebalo gledati kroz prizmu ekonomskih, političkih i ideoloških odnosa te bi se ovaj veliki javni servis koji je prečesto služio kao poligon za osobne interese svih profila, prije bilo kakvog restrukturiranja ili nadgradnje, trebalo dobrano razložiti. 

Spin o zlonamjernosti 

U raspravu se sa zakašnjenjem uključila i Nina Obuljen koja je pokušala još jednom objasniti namjere inicijative udruga potpisnica, koja je po njenom mišljenju u javnosti krivo prezentirana: “Preduvjet da se ovaj kanal otvara nije želja niti sadašnje uprave niti udruga koje ovu inicijativu pokreću. U sadašnjoj fazi, do trenutka potpisivanja ugovora jedini je cilj napraviti pritisak, inicijativu, poticaj da jedan od ta dva specijalizirana kanala doista bude specijaliziran u smislu onoga što je javna funkcija. Ono što je potpuno jasno i u sadašnjem sporazumu koji će nakon potpisivanja biti dostupan javnosti, jest da nitko ne pretendira biti urednikom programa. Logično je da HRT ima svoje zakone i svoja tijela koja su zaslužna za donošenje programa. Vrlo je zlonamjeran spin da su udruge zamislile da će se one baviti organiziranjem sadržaja na novom kanalu”. 

Dakako, s ovom tezom nisu se složili oni s, uvjetno rečeno, druge strane koja i dalje brine neće li sedam velikih institucija po pokretanju kanala, pozivajući se na svoj prestiž i sudjelovanje pri oformljivanju, na neki način diktirati duh budućeg HTV3. Važno je spomenuti da je Biljana Romić istaknula da se “i na postojeća dva kanala može više, ako se dobije prostora za kulturu i znanost”. To je naknadno potvrdila i novoizabrana urednica televizijske kulturne redakcije Vlatka Kolarović ističući da je potrebno odmaknuti se od zakonski propisanih kvota i “inzistirati na emisijama u kojima kulturnjaci stignu završiti rečenicu. Emisije iz kulture ne smiju biti nevidljive”, referirajući neizravno i na strah struke da će na Trećem programu kultura biti premještena u geto.  

Tribina na koju je trebalo doći

Ipak, kroz prošlotjednu žučnu raspravu isplivale su dvije argumentacijske linije. Dok su predstavnice kulturne javnosti i djelatnice HRT-a, među kojima možemo spomenuti Vlatku Kolarović, Vesnu Mimicu, Biljanu Romić i Danijelu Stanojević-Majerić, upozoravale da novi potez uprave ne slijedi dosadašnji odnos prema kulturi na televiziji te da uz dužno poštovanje prema inicijativi, institucije potpisnice ipak nemaju dovoljno iskustva da bi stvarale televizijski program, što u svim budućim ugovorima i treba jasno istaknuti, druga strana uporno je ponavljala kako je televizija u rasulu te da je sadašnja ponuda kulturnog programa primjer koji opravdava zahtjev za radikalno novu politiku prema kulturi na javnoj televiziji. 

Artikulirana ili ne, ova rasprava svakako je iskristalizirala da u priči oko HTV3 programa postoji niz nepoznanica: s jedne strane, inicijatori ne pristupaju kritički brzinskom osnivanju novog kanala, i kako su upozoreni od strane profesionalaca zaposlenih u nacionalnoj TV kući, ne poznaju dovoljno strukturu odlučivanja i unutarnju dinamiku, koja u praksi često znači zavidni nemar prema kulturnom programu. Ne postoji dugoročna strategija ili studija o mogućnostima takvog kanala u Hrvatskoj, dok mu je financijski okvir za sad tek labavo postavljen. Također, još uvijek nije jasno buduće programsko oblikovanje HRT 3 kao što nije poznata niti njegova unutarnja struktura. Iako su se i Nina Obuljen i Paolo Sfeci zaklinjali da se u programski sadržaj neće direktno uplitati institucije potpisnice te kako ova inicijativa institucija nema namjeru baviti se konačnim ugovorom i propisivanjem sadržaja, imajući na umu izjave koje dolaze od potpisnica, teško je suzdržati skepsu. 

Jer ako ništa, na Eurokazovom je Saloonu bilo poučno i na ovom slučaju svjedočiti kako neke stvari “kod nas” funkcioniraju. Uglavnom površno, na brzinu, neformalno, na osnovi poznanstava i povjerenja te pod geslom “sve će se to u hodu riješiti”. Činjenica jest da je malo toga samorazumljivo i samorješivo pa je ipak uputno pedantnije pristupati osnivanju novog državnog televizijskog kanala i ne ostavljati prostora nejasnoćama.  

Pedantnosti je sklona i ministrica Zlatar čijom izjavom u Intervjuu tjedna na Radiju 101 možemo zaključno ocrtati problem: “To zvuči dobro na prvi pogled. Međutim, tu se kriju velike opasnosti. Institucije koje su se ovdje našle, na neki način otvaraju put privatizaciji javnog prostora putem javnih institucija. Uključujući i HAZU i Maticu hrvatsku koje su krovne ustanove, imaju lex specialis i ‘nadstatus’ u odnosu na bilo koje druge ustanove. One sad objašnjavaju da je inicijativa otvorena za sve, no čini mi se besmislenim da postoji beskonačna mogućnost prijava udruga za sudjelovanje. Ako HRT želi raditi 3. program, on ga u potpunosti mora raditi od svojih potencijala i u suradnji, bez takvih okvira. Ono što mene više zabrinjava jest, s obzirom na dosadašnje odluke kada se što emitira, da se Treći program postavlja kao mjesto za evakuaciju svih programa kulture, znanosti i umjetnosti što je apsolutno neprihvatljivo i zbog toga sam skeptična oko te ideje. Ona je prolongirana za sam kraj godine i čini mi se da je do nje došlo da bi sadašnja uprava mogla reći da će tokom ove godine ispuniti svoju programsku obavezu koja proizlazi iz prošlogodišnjeg ugovora s Vladom da pokrene 3. i 4. program za čije kanale ima koncesiju”.  

Pokretanje kanala HTV 3, između ostalog, zaista se čini kao dobra prilika za ponovno razmatranje servisiranja kulture na javnoj televiziji. Ozbiljni problemi postoje te u svakoj raspravi valja imati na umu da na državnom radiju i televiziji rade ljudi koji su stručni, informirani i uhodani u svoj posao, a kojima se zbog sistemskih nejasnoća ne pruža prilika da taj posao rade dostojanstveno. Kada se u obzir uzme da većina novinara na HRT-u radi svoj posao na ugovor o djelu te svoje priloge uspijevaju plasirati tek u ponižavajućim terminima i minutažama, nameće se zaključak da je rad u redakciji kulture svojevrsno prokletstvo. Stoga na postavljeno pitanje hoće li osnivanje novog kanala zaista pomoći domaćoj kulturi i demokratizirati reprezentaciju kulturne produkcije ili će HTV 3 nastaviti po već viđenoj matrici prekarnog rada i nacionalne mitologije – moramo hitno dobiti odgovor. 

Pitanje koje će pokušati problematizirati ovaj Književni petak možda se više nadaje kao dijagnoza postojećih domaćih (ne)prilika u uvjetima sveopće marketinške estradizacije književnosti, kada se knjiga mahom tretira tržišno kroz promotivne informacije velikih izdavačkih kuća. Ili je to pitanje naprosto nostalgični vapaj u situaciji kada je književna kritika, kao seriozni putokaz u sveprisutnoj marketinškoj utrci, protjerana iz vodećih, tzv. mainstream medija u zatvorene literarne kružoke, u rezervate specijaliziranih novina, portala i časopisa za kulturu? 

Kakav je aktualan medijski tretman književnosti? Koja je uloga novinara pisaca? Kakve su uopće šanse za preživljavanje literature u medijima u opstojećem kulturnom krajobrazu?, neka su od pitanja koja će se razmatrati na tribini. Gosti Književnog petka su Vlatka Kolarović, Milan Živković i Seid Serdarević. Urednik i voditelj je Gordan Nuhanović.

Tribini možete prisustvovati 17. veljače u 20 sati u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici. 

Projekt se odvija u tri dana. Započinje u Galeriji ULUPUH u petak, 27. svibnja u 19 sati, mjestu određenom za umjetnički čin koji  oslobađa energiju. Autori izložaka nosit će vlastite modele direktno komunicirajući s publikom. Ovu jednodnevnu izložbu  otvorit će Vlatka Kolarović.

Drugi dan autori odjeveni u svoj model odlaze na Cvjetni  trg na kavu. Neuobičajenim izgledom unutar običnog prostora odbacuju naslijeđene i nepotrebne navike i potiču okolinu na razmišljanje o promjeni.

Treći dan autori idu na turističku turu gradom na biciklu, a polazište je Britanac. Umjetnički čin ostvaruje se tako na širem prostoru  sa ciljem poticanja na razmišljanje o utjecaju na stvarnost i afirmacije primijenjene umjetnosti koja to omogućava.

Autorica koncepcije: Ruža Hodak, članica ULUPUHove Sekcije za oblikovanje odijevanja, a sudjeluju: Ivana Bakal, Ivana Čuljak, Patrizia Dona, Jadranka Hlupić, Ruža Hodak, Vesna Karuza, Alida Mezić, Senija Radić  i dr.

Spomenutih sat i po Latinice, emitiranih u blagdansko vrijeme, podsjetimo, izazvalo je nadasve površnim i, posljedično, uvredljivim tretiranjem spomenute teme snažne reakcije gotovo svih domaćih autor(ic)a angažiranih po ženskom pitanju. Tekstovi Đurđe Knežević, Ande Bukvić, Gabrijele Ivanov, Tajane Broz, Vesne Kesić i drugih, silom prilika mahom su plasirani u nezavisnom medijskom prostoru, na internetskim portalima ZaMirZINE, planB, Voxfeminae, Libela i kulturpunkt.hr. Ovi komentari su ukazivali na početničke uredničke pogreške koje su već terminološki pogrešno postavljenu raspravu potkopale u temelju. Latinica je ubrzo nakon toga, ali ne i zbog toga, nestala s lijepih nam naših ekrana, ali urednička nemarnost očito nije. Emisija Drugi format, emitirana koji mjesec poslije u nešto marginalnijem terminu, 6. travnja u 23:42 na prvom programu HTV-a, pokazala je jednaku dozu nesposobnosti ozbiljnog pristupa navedenoj temi.

Fokus Drugog formata bio je uži – usmjeren na onaj dio žena koje vole žene, a još k tome i pišu, a i sama emisija je bila naslovljena  konciznije, pa možda malo i prekoncizno – Od koga se skriva Nora Verde? Iako je popis gostiju pokazao, za Latina i njegov tim, zavidnu razinu poznavanja problematike, smjer u kojemu su se kretala voditeljska pitanja, jednako kao i smjer kojim se kretala redateljska kamera, pokazali su zapravo jednaku, za HTV očito simptomatičnu, količinu ignorancije.

Povod emisiji je relativno nedavno izdavanje “prvog hrvatskog lezbijskog romana”, Posudi mi smajl, “autorice” Nore Verde. I dok su pederi već ranije doživjeli svoje pjesničke (sjetimo se samo našeg bivšeg premijera) i prozne premijere, lezbe su do sada u hrvatskoj književnosti živjele uglavnom na području poezije i kratke proze. Ozbiljnijoj prozi, možda, pomislit će neki, nisu bile dorasle. (Oprez, ironija!) A onda se, napokon, “pojavila” Nora Verde.

Gore umetnuti navodnici, nažalost, nisu tek stilsko sredstvo, već prije svega semantička nužnost. I uistinu bih bila sretna kad bih ih mogla ukloniti, no s obzirom na prirodu “pojave” spomenute “autorice”, i ne samo u Drugom formatu, to do daljnjega neće biti moguće.

Jer, kako se to ona “pojavila”? “Pojavila” se pod pseudonimom. I u mraku. “Pojavila” se, dakle, kao što se tisuće gejeva i lezbijki svakodnevno “pojavljuju” – zapravo se skrivajući, ostajući u ormaru, zatirući vlastiti identitet, šuteći, potvrđujući tako, implicitno, vladavinu hetero umova.
Čak i kada ostavimo njezinu “pojavu” u ostatku medijskog prostora po strani, njezino “pojavljivanje” u Drugom formatu bilo je vrlo doslovno – doticanje dna. Dok je prije za potrebe fotografiranja angažirala dublericu, ovaj se puta na televiziji odlučila “pojaviti” sama, glavom i bradom, točnije – lica skrivenog u mraku, glasa moduliranog do neprepoznatljivosti. Nora Verde govorila je tako o svojem lezbijskom identitetu kao što maloljetne žrtve silovanja govore o traumatičnim događajima iz svoje prošlosti. Govorila je iz pozicije straha. I, što je još gore, srama.

Za to je vrijeme kamera, u nedostatku materijala, fokusirala nervozu njezinih ruku koje su izražavale nelagodu osobe čije tijelo nije prikazivo i to – njezinom vlastitom odlukom. Takav oblik zatiranja vlastite tjelesnosti neoprostiv je za osobu koja se odlučila tako otvoreno baviti upravo temama seksualnosti, bliskosti, intime. Ali samo na papiru.

Prvi dio emisije koja se inače bavi pitanjima s područja kulture, tako je više nalikovao na epizodu ispovjednog talk showa koji u publici izaziva zgražanje i sažaljenje, a voditeljičine sugestije nisu nimalo doprinijele odmicanju od tog prosedea. I tako se nitko, ni u jednom trenutku, nije zapitao o stvarnom značenju iskaza koji kaže Reću ću vam da sam lezbijka, ali neću vam reći tko sam i reperkusija koje on ima. Obaviti coming out, ali obaviti ga pod krinkom, o vlastitoj drugosti govori na način još više ponižavajući nego što to čini dominatni, ignorantski, diskurs. Taj postupak jasno poručuje: Imam hrabrosti, ali je zapravo nemam, za pravu sebe. Upravo zato Posudi mi smajl nije prvi hrvatski lezbijski roman. Posudi mi smajl je još jedan tekst pisan ravno iz ormara, s tom razlikom što se on te etikete ne srami već njome ponosno maše. A mediji tu njegovu poziciju sustavno podržavaju pokazujući za njih dosta nekarakterističnu razinu razumijevanja, gurajući njegovu “autoricu” još dublje u ormar.

I tako, kada je sat te večeri pokazao ponoć Nora Verde nije se pretvorila u bundevu, nije izašla iz ormara, ali su se, srećom, novopridošle sugovornice Vlatke Kolarović pokazale na svjetlu. Lada Čale Feldman i Mima Simić govorile su, osim toga, vlastitim glasovima, bez kompjuterskih intervencija, bez straha da će ih netko prepoznati. Pa iako je tema emisije vrlo jasno isticala Noru Verde i njezino skrivanje, voditeljica se, vjerojatno iz samo njoj jasnih razloga, odlučila za odvajanje prve gošće od ostale dvije, radeći tako dodatno na segregaciji unutar ionako manjinske zajednice, čime je još više naglasila potrebu za određenim zazorom prema istoj. Pa iako su, kao što sam već istaknula, i Lada Čale Feldman i mr. Mima Simić pametno odabrane gošće za emisiju koja se bavi pitanjima seksualnosti u sprezi sa književnošću (za razliku od katastrofalno loše odabranih govornika u spomenutoj Latinici koja je, shodno tome, od početka bila osuđena na propast) već je u načinu njihova predstavljanja počinjena diskriminacija – tituliranjem Lade Čale Feldman svim njenim akademskim titulama, te izostavljanjem istih u slučaju Mime Simić. Iako je potonja u posjedu tek jedne od njih, razlog izostajanja tog divljenja vrijednog akronima u njezinom slučaju očito nije bio kvantitivan već kvalitativan. Jer ubrzo je iz toka razgovora postalo jasno da je Lada Čale Feldman, u čiju kompetenciju nemam ni najmanjih sumnji, u emisiju pozvana isključivo kao glas autoriteta, glas koji daje legitimnost rečenom, te glas, što je također zanimljivo primijetiti, o čijoj se seksualnosti nije ni u jednom trenutku raspravljalo. Da li zato što je njezino akademsko zaleđe pretpostavka heteroseksualnosti, da li zato što se, ako nije drugačije navedeno, heteroseksualnost pretpostavlja, da li zato što povezivanje akademizma i seksualnosti nije pristojno, da li zato što je opasno – nikada nećemo saznati.

O seksualnosti mr. Mime Simić raspravljalo se zato nadugo i naširoko. Pa iako je, s obzirom na edukaciju i radno iskustvo, spomenuta magistra rodnih studija i filmska kritičarka jednako kompetentna govoriti o temama roda i seksualnosti iz teorijske perspektive, pitanja koja su njoj bila upućena rijetko su prelazila razinu doslovno osobnog pa je tako npr. jedno od prvih pitanja njoj postavljenih bilo usmjereno na povlačenje te već mnogo puta spominjane epizode outanja na još jednom HTV-ovoj perjanici – Milijunašu. Ponovo – talk show, ovog puta – divljenje iz publike.

I tako je Drugi format polako priveden kraju, a serija Lovci na natprirodno mogla je početi. Iako su i Čale Feldman i Simić govorile o još jednom recentnom podvigu domaćeg izdavaštva – prvom domaćem prijevodu zbirke eseja naslovljene ‘Hetero’ um i drugi eseji francuske teoretičarke Monique Wittig, u izdanju lezbijske grupe Kontra i prijevodu Katmerke Kurtović – “radikalnost” prve “autorice” nije dovedena u pitanje kroz prizmu radikalnih teza druge autorice, za što je svakako bilo prostora. No, urednici je, očito, više od istraživanja novih prostora bilo stalo do cementiranja ustaljenih pozicija. I dok god bavljenje queerom na HRT-u bude tako izgledalo, odgovor na pitanje Od koga se skriva Nora Verde? bit će relevantnije od pitanja Zašto se skriva Nora Verde? –  drugim riječima, oni od kojih se, navodno, mora skrivati i dalje će biti važniji od nje same.