Odazvavši se na temu Bijenala koja je pod naslovom Stranci posvuda imala za cilj ukazati na suvremenu migraciju, Horvat se umjesto samostalnog nastupa odlučila za višestruku suradnju. Pozvala je, naime, gotovo 200 drugih umjetnika – prijatelja i kolega koji poput nje dijele iskustvo života u dijaspori – da se svojim umjetničkim radovima referiraju na poziciju stranca. Ti su radovi bili izloženi na Bijenalu, zahvaljujući pak jednoj još široj mreži poznanika, posrednika i putnika, koji su u svojim torbama iz različitih krajeva svijeta prenijeli umjetničke radove do Venecije. 

Sve pošiljke Horvat je još u Veneciji akribično popisala i organizirala, pa je MSU postao bogatiji za cjelovitu zbirku umjetnina, koja s obzirom na svoje porijeklo i svoj profil može funkcionirati i kao “muzej u muzeju”, reflektirajući ne samo iskustvo života u dijaspori, nego i muzejski, odnosno kustoski posao. Postav izložbe u Veneciji bio je oblikovan trodijelno, što priziva strukturu muzejske institucije. Činili su ga izlagački dio prostora, dio namijenjen pohrani pristiglih radova i prostor rezerviran za studio u kojem je umjetnica radila, kreirajući kolaže koji su kroz gestu recipročnog darovanja, istim načinom neformalnog kurirskog prijenosa, sada putovali obratno: iz Venecije prema različitim lokacijama na kojima su suradnici na izložbi živjeli i radili.

Tri su se segmenta izložbe u bivšem tvorničkom prostoru u Veneciji pretakala jedan u drugi i vizualno i funkcionalno, baš kao što su se miješale umjetničine uloge: od proizvođačice (stvarateljice) umjetničkih objekata, preko arhivistice (kustosice) do uloge prijateljice i posrednice u kontaktima sa suradnicima i publikom. 

Za nekoga tko je u svom dosadašnjem umjetničkom radu pokazivao sklonost prema skupljanju, uspoređivanju i raspoređivanju najrazličitijih predmeta u izložbenom prostoru, kao što je to slučaj s Vlatkom Horvat, iskorak prema muzeografskim metodama rada činio se logičnim izborom. Fokus suvremenih umjetnika, s jedne strane na institucionalne, a s druge na divlje (nekanonizirane) repozitorije znanja nije od jučer, ali se izoštrio popularizacijom digitalnih tehnologija. Negdje od 1990-ih godina, ova praksa nosi različita imena – “arhivski zaokret”, “umjetnik kao kustos” ili “umjetnost bazirana na istraživanju”, što je pak opis koji je Claire Bishop nedavno ponudila u tekstu znakovito naslovljenom Information Overload – ali u osnovi označava isto. 

Bishop praksu umjetničkog istraživanja izravno povezuje s dva fenomena. Jedan je pojava i proliferacija tzv. umjetničkog doktorata na visokim umjetničkim školama u Europi i SAD-u, a drugi je Internet kao multimedijalni informacijski sistem. U svijetu umjetnosti, njihova sinergija rezultirala je značajnim promjenama. Očekivalo se od umjetnika, primjerice, da se aktivno uključe u pedagoški sistem i to tako da istražuju, čitaju, pišu i predaju, a ne samo da prave i prodaju. Kako se Internet, odnosno World Wide Web s vremenom pretvorio u suvremenu aleksandrijsku knjižnicu, jedan se dio umjetničkih istraživanja usmjerio prema Internetu do te mjere, naglašava Bishop, da je pretraživanje postalo sinonim za istraživanje. 

Izložbe umjetnika privučenih novim tehnologijama i metodama rada obilovale su tekstualnom, vizualnom i zvučnom dokumentacijom, pa se izložbeni postav oslanjao na različite tehnike izlaganja: vitrine, registratore, biblioteke, oglasne ploče itd. Kako su tehnološka sredstva bila sve dostupnija i kako se umjetnička edukacija sve više okretala znanstvenim procedurama rada, izložbe su postajale sve obimnije i zahtjevnije za recepciju. Posjet izložbi sve je više bio praćen strahom da se ona neće stići u cjelosti obuhvatiti, da će neki njezin dio promaknuti pažnji i tako okljaštriti doživljaj ili spoznaju.  

Premda se Horvat poslužila određenim metodama ove umjetničke tendencije – bazom podataka, vitrinama, kartotekom, oglasnom pločom – postav izložbe By the Means at Hand ne zamara obiljem informacija. Umjesto ovladavanja opsežnom tekstualnom ili video dokumentacijom, publika je ohrabrena u korištenju tradicionalnih metoda čitanja izložbe. Umjesto da ih ovjesi na zid, Horvat je umjetničke radove – fotografije, crteže, kolaže, pisma i poneki objekt – prezentirala na drvenim otvorenim policama (vitrinama). Njihov oblik i prostorni raspored je neutralan; ničim se ne remeti koncentracija gledatelja, pa se on, kao u tradicionalnoj galerijskoj “bijeloj kocki”, kreće od jednog umjetničkog rada do drugog, postepeno stječući dojam o izložbenoj cjelini.

Svi tekstualni materijali na izložbi su prezentirani sažeto i nenametljivo, što je također u kontrastu s umjetničkom praksom koju opisuje Bishop. Čak je i e-mail prepiska – vjerojatno ključni komunikacijski alat u produkciji izložbe – pretvorena u svojevrsnu sliku (kolaž) i obješena na zid u kutu prostora (u Zagrebu, postav izložbe je bitno drugačiji: primjenjene su viseće, a ne samostojeće police; izostao je dio namijenjen pohrani umjetničkih radova; pridodana je videodokumentacija venecijanske izložbe, kao i staklene vitrine s umjetničkim knjigama koje nisu dio donacije muzeju itd.) 

Suočeni smo tako s prividnim paradoksom. Moć izložbe da proizvodi značenje, da ukazuje na kompleksne društvene teme i diskurse ne smanjuje se s količinom zastupljenih znakova. Prepoznajemo pojave kao što su dijaspora, prijateljstvo, solidarnost itd., ali se ne gubimo u obilju labavo povezanih referenci. Kako to? Čini mi se da je to zbog toga što Horvat ima povjerenje u prikazivačku moć izložbenog medija, odnosno da razumije semiotički rad umjetničke instalacije, tog možda zadnjeg slatkog plijena tzv. lingvitičkog zaokreta.

Sve što u kulturi može funkcionirati kao neka vrsta znaka i što se može organizirati u određeni sistem može generirati značenje, pokrenuti komunikaciju. Poput štafelajne slike, pjesme ili romana, izložba je specifičan znakovni sustav u kojem je s manje moguće reći jednako ili više. 

No što sve prikazuje ova izložba? Sudimo li po sadržaju elektroničke pošte koju umjetnica na početku projekta upućuje kolegama i prijateljima, pažnju zaokuplja zadatak s kojim ih ona suočava, a koji bi se mogao parfrazirati kao: “Opiši mi, reci mi, prikaži mi, kako izgleda, što je tvoje iskustvo života u dijaspori?” Odgovor je stigao u obliku dvjestotinjak vizualnih i verbalnih reprezentacija, to jest dvjestotinjak omanjih i lako prenosivih predmeta.

Da je Horvat izložila samo ono što je dobila, a ne i način na koji je to dobila – korištenjem ad-hoc organizirane mreže sastavljene od poznanika i prijateljevih prijatelja koji su umjetničke predmete donijeli u Veneciju – izložba bi doista bila neka vrsta malog muzeja dijaspore. Međutim, izloživši umjetničke radove, zajedno s dokumentacijom o njihovom putovanju, Horvat je izložbu – koja u tradiciji umjetnosti bazirane na istraživanju najčešće ima semiotički vrlo homogeno tkivo – značenjski rastresla, presloživši recepecijska očekivanja. 

Stoga je izložba svoj istinski prikazivački potencijal, svoju stvarnu začudnost zadobila prikazujući produkcijske procese koji su joj prethodili (ili su se za vrijeme njezinog trajanja još uvijek odvijali), a ne pokazajući umjetničke predmete. Problematika dijaspore postala je problem komunikacije.

Komunikacija je problem u kojem smo zapeli, zaključuje John Durham Peters u svojoj knjizi Speaking into the Air (The University of Chicago Press, 1999). Postoje povijesna razdoblja koja uopće nisu poznavala ovaj problem, a i danas postoji veliki broj ljudi koji ne koriste ovaj pojam da označe neku konkretnu aktivnost. Samo u kulturi uznapredovalog individualizma, u kojoj kontakt licem u lice nije više dominantna logika društvene organizacije, samo tada komuniciramo. Krajem 19. stoljeća, ističe Durham Peters, tehnologija radija i telegrafa pobudila je želju za nematerijalnim, mentalnim kontaktom (telepatija je jedan, a uvjerenje da ljubavnicima za komunikaciju ne treba verbalni jezik drugi aspekt te želje). No koju želju pobuđuje suvremena tehnologija komunikacije? 

Teorija o šest stupnjeva razdvojenosti – ili pravilo šest rukovanja, kako se još naziva – izvorno je osmišljenja 1929. i bila je prvi pokušaj da se racionalnim, egzaktnim alatima opiše iskustvo svijeta izmijenjenog razvojem transportne tehnologije. Da bi se, naime, povezala dva međusobno nepoznata čovjeka bilo gdje u svijetu potrebno je u svojevrsni lanac povezati pet njihovih prijatelja i prijatelja njihovih prijatelja (sedamdesetak godina kasnije, služeći se elektroničkom poštom, matematičari su došli do zaključka da se lanac mora sastojati od šest osoba).

Kao i u slučaju popularne uzrečice “Kako je svijet malen!”, smisao ovih teorija ne leži u ironijskoj dosjetki ili uvjerenju da je svijet doista, zahvaljujući avionima i mobitelima takav, nego u neodređenoj želji da si od svijeta čovjek radi kuću, a od mnoštva ljudi prijatelje ili barem prijateljeve prijatelje i tako matematičkom progresijom do nekog oblika zajednice, primjerice McLuhanovog “globalnog sela”. 

Zahvaljujući svojstvu internetske komunikacije – dok su tehnologija radija i televizije bazirane na modelu “jedan prema svima”, tehnologija Interneta počiva na modelu “svi prema svima” – neodređena želja za izgradnjom drugačije zajednice, za pripadanjem društvenom tijelu koje je šire od vlastitog i lokalnog (nacionalnog) još je izraženija. Njezin se generički oblik danas jednostavno zove mrežom, a prakse koje ju kreiraju i održavaju, umrežavanjem. Što je mreža brojnija, veći je njezin učinak a taj je kumulativni proces vidljiv i na izložbi.

Primjerice, nizom fotografija koje dokumentiraju predaju umjetničkih radova iz ruku kurira u umjetničine ruke; kartotekom koja je rasla iz dana u dan u ovisnosti od prispjeća pošiljaka; boravkom i radom umjetnice u izložbenom prostoru, njezinim dočekivanjem kurira, zaprimanjem i otpremanjem pošiljaka što je na momente galerijski prostor metaforički pretvaralo u poštanski ured (upečatljiva je anegdota o desetak posjetitelja koji su jedno jutro čekali da im umjetnica otvori vrata galerije kako bi joj uručili jednu jedinu pošiljku, izvodeći performans predaje pošiljke iz ruke u ruku). 

U onoj mjeri u kojoj je prenošenje umjetničkih radova iz različitih krajeva svijeta u Veneciju – kako sama umjetnica u intervjuima povodom izložbe naglašava – švercanje i parazitiranje na transportnim rutama suvremenog svijeta, u toj se mjeri na izložbu može gledati kao na najtransparentniju kritiku upućenu dispozitivima suvremene moći, gleda li se cjelina umjetničkog rada Vlatke Horvat.

Kritički potencijal izložbe ne leži toliko u zaobilaženju produkcijskih protokola Bijenala ili u internacionalizaciji nacionalnog nastupa u Veneciji, koliko u skretanju pažnje na modele djelovanja koje je francuski sociolog Michael De Certeau krajem 1970-ih nazvao modelima svakodnevnog snalaženja ili taktičkim djelovanjem, pozivajući se na rasprave o ratu Carla von Clausewitza (u sukobu, taktika je umijeće slabijeg, tvrdio je Clausewitz). 

Pritom, naravno, ne mislim na poziciju same umjetnice koja je na raspolaganju imala ozbiljan budžet i razrađenu produkcijsku infrastrukturu. Mislim na nevidljivu mrežu međuljudskih odnosa – izgrađenu on-line i off-line – koju je Horvat inicirala i kojoj je izložba uspjela dati oblik.

U doba osobnih ili društvenih kriza i promjena – kako je to biti stranac?  – ovakve mreže krpaju pokidano društveno tkivo, pribavljaju novac, spajaju i spašavaju ljude, šire informacije, dijele podršku. Ne znam koliko je to vidljivo generaciji koja je odrasla s mobitelom u ruci – je li svaka kriza ista? – no generaciji kojoj pripadam, onima koji su iskusili raspad jedne zajednice i rat, izložba Vlatke Horvat podsjetnik je da su neke prakse preživjele nestanak industrijske kulture i da još uvijek imaju društvenu relevantnost. 

Ovom izložbom prezentira se istoimeni projekt kojim je Horvat predstavljala Hrvatsku 2024. godine na 60. Venecijanskom bijenalu. Po završetku Bijenala koji se odvio pod motom Svugdje stranci, umjetnica je rad donirala Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. U okviru ovog interaktivnog projekta Horvat je “pozvala dvjestotinjak međunarodnih umjetnika – prijatelja i prijateljica kojima je zajedničko to da žive ‘kao stranci’ u različitim zemljama diljem svijeta – da s njom razmijene umjetničke radove, koji se na neki način bave iskustvom migracija, bivanja strancem i života u dijaspori.

Za svaki rad koji je primila u Veneciji, Horvat je umjetnicima za uzvrat poslala jedan svoj kolaž iz serije koju je izrađivala dok je živjela u paviljonu tijekom trajanja Bijenala. Radovi su putovali u oba smjera neformalnim transportnim mrežama; u torbama prijatelja, poznanika, a ponekad i stranaca koji su pristali biti kuriri. Izložba u MSU predstavlja izbor radova umjetnica i umjetnika koji su sudjelovali u projektu, kao i opsežnu popratnu dokumentaciju koja svjedoči o njegovu nastanku, razvoju i realizaciji”, stoji u najavi izložbe. Više o projektu doznajte u intervjuu s umjetnicom koji je na Kulturpunktu objavljen ususret njenom gostovanju na Bijenalu.

Vlatka Horvat je umjetnica koja u svom radu koristi različite medije i forme izražavanja – od skulpture i instalacije, do kolaža, videa, fotografije, performansa i izdavaštva. Izlaže intenzivno u samostalnim i grupnim izložbama u međunarodnom kontekstu od 2004. godine, u raznim institucijama, a radovi su joj zastupljeni u brojnim javnim i privatnim kolekcijama diljem svijeta. 

Više detalja o izložbi pročitajte ovdje.

Naime, Ministarstvo je 14. studenog objavilo informaciju da će Hrvatsku na 61. Međunarodnoj izložbi vizualnih umjetnosti – Venecijanskom bijenalu predstavljati projekt Prostorno i sadržajno specifična ambijentalna instalacija dubrovačke umjetnice Dubravke Lošić, uz povjerenika Branka Franceschija, ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Iako se vijest u trenutku objave doimala kao uobičajena informacija o izboru hrvatskog nastupa, naknadno izmijenjena formulacija objave Ministarstva te istup članice savjetodavnog Povjerenstva otvorili su pitanje procedure na temelju koje je odluka donesena.

Prema prvotnoj objavi Ministarstva (preneseno ovdje), članovi savjetodavnog Povjerenstva razmotrili su jedanaest pristiglih prijedloga, a povjerenika je imenovala ministrica Nina Obuljen Koržinek. Naknadno izmijenjena formulacija objave dodatno je ipak naglasila da je ministrica donijela odluku o izboru povjerenika, ali bez objašnjenja odnosa između njezina izbora i preporuke Povjerenstva.

Važnu dopunu konteksta pružila je jedna od članica Povjerenstva, umjetnica Vlatka Horvat, koja je u svojoj objavi na Facebooku pojasnila da je stručna skupina jednoglasno preporučila drugi projekt, koji na koncu nije potvrđen. Pritom je potvrdila da ministrica ima puno pravo donijeti odluku različitu od preporuke, budući da je uloga Povjerenstva savjetodavna, no istaknula je i da je presedan prihvaćanja preporuke Povjerenstva koji je uspostavljen prethodnih godina, ovaj put prekinut. 

Iako je formalno točno da je konačna odluka u nadležnosti ministrice, sporno je to što je u javnoj komunikaciji predstavljena kao potvrda izbora struke, bez jasnog navođenja da preporuka Povjerenstva nije prihvaćena. Time je, naravno, izostalo i bilo kakvo objašnjenje takvog ishoda, unatoč činjenici da je objava odluke kasnila tri tjedna. 

Ministarstvu kulture i medija stoga smo uputili upit o razlozima zbog kojih je ministrica zanemarila preporuku Povjerenstva i samostalno odlučila o izboru projekta. U odgovoru Ministarstvo prvi put iznosi tvrdnju da prijedlog Povjerenstva nije prihvaćen zbog, kako navode, sukoba interesa jedne od članica stručnog tijela. 

Prema službenom obrazloženju, ministrica je donijela odluku “uzevši u obzir činjenicu da je Povjerenstvo za odabir projekta, usprkos upozorenju na temelju analize stručnih službi, predložilo projekt koji je bio opterećen sukobom interesa jedne od članica Povjerenstva koja se nije izuzela od odlučivanja”. Ministarstvo pritom ističe da je “dužno osigurati zakonito postupanje pri dodjeli sredstava”, zbog čega navedeni prijedlog nije mogao biti prihvaćen.

Više detalja Ministarstvo ne iznosi, već zaključuje da “zbog zaštite dostojanstva svih prijavljenih umjetnika te članova Povjerenstva” neće davati daljnje komentare. Takvo obrazloženje, iako formalno zatvara slučaj, ne razjašnjava okolnosti donošenja odluke, već otvara dodatna pitanja o načinu na koji je postupak vođen. Ako je, kako Ministarstvo tvrdi, Povjerenstvo donijelo prijedlog koji je bio opterećen sukobom interesa logično bi bilo očekivati da se ta odluka poništi, a Povjerenstvo raspusti. 

Povjerenstvo za odabir projekta činili su ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti i predsjednica Povjerenstva Vesna Meštrić, umjetnica Vlatka Horvat, umjetnik Kristian Kožul, ravnateljica Galerije umjetnina Split Jasminka Babić te Nevena Tudor Perković, ovlaštena za obavljanje poslova ravnateljice Uprave za razvoj kulture i umjetnosti Ministarstva kulture i medija. Činjenica da je u radu Povjerenstva sudjelovala i predstavnica Ministarstva dodatno otvara pitanje kako je donesena jednoglasna preporuka ako je, prema navodima Ministarstva, već tijekom postupka postojalo upozorenje stručnih službi na mogući sukob interesa.

U odgovoru na naš upit predsjednica Povjerenstva Vesna Meštrić navodi da je Povjerenstvo svoj rad provelo u skladu s utvrđenim postupkom, te da o razlozima zbog kojih ministrica nije prihvatila njihovu preporuku nisu bili obaviješteni. “Nakon pregleda i razmatranja svih pristiglih prijava, Povjerenstvo je izradilo stručno utemeljeni prijedlog te ga, u skladu s propisanom procedurom, dostavilo ministrici kulture i medija. Uloga Povjerenstva je savjetodavna, dok je donošenje konačne odluke u nadležnosti ministrice”, navodi Meštrić, dodajući da Povjerenstvo “ne sudjeluje u donošenju konačne odluke niti može davati tumačenja odluka Ministarstva”.

Na obrazloženje Ministarstva osvrnula se pak prošlogodišnja predstavnica Hrvatske na Venecijanskom bijenalu Vlatka Horvat, odgovarajući kako su optužbe na račun rada povjerenstva neosnovane. Prema njezinu pojašnjenju, Povjerenstvo je potencijalne sukobe interesa razmatralo i prije donošenja savjetodavne odluke, i to na sastanku kojem su prisustvovale i dvije zaposlenice Ministarstva kulture i medija. “Zaključeno je da sukob interesa ne postoji te da nema potrebe da itko istupa iz procesa, kao što je bila praksa prethodnih godina kad se radilo o mogućem sukobu interesa”, navodi Horvat. Nakon toga, dodaje, Povjerenstvo je u dobroj vjeri nastavilo s radom i donijelo jednoglasnu preporuku.

O ulozi stručnog povjerenstva u ovom procesu, odnosno o težini koju njegove preporuke imaju u odnosu na političku odluku, govori već i način na koji je postupak izbora postavljen. Naime, dok je u pozivu za prošlogodišnji hrvatski nastup stajalo da je odluka Povjerenstva “konačna i obvezujuća”, u ovogodišnjem pozivu navedeno je da se “obrazložena odluka dostavlja ministrici koja će imenovati povjerenika”. Takva formulacija unaprijed je otvorila mogućnost donošenja odluke mimo preporuke Povjerenstva, što je ministrica i iskoristila.

I to nije prvi put da ministrica odstupa od preporuka stručnih tijela. Podsjetimo, uvid u prijedlog Kulturnog vijeća za interdisciplinarne i nove umjetničke prakse za 2024. godinu pokazao je da je ministrica Obuljen Koržinek i tada zanemarila stajališta Vijeća: pojedine preporučene programe u potpunosti je izostavila iz financiranja, nekima je povećala predložene iznose, dok je u financiranje uvrstila i projekte koji nisu ispunjavali uvjete natječaja, a koje su članovi Vijeća prethodno, u skladu s pravilima poziva, odbili. Iako su i kulturna vijeća formalno savjetodavna i njihovi prijedlozi nisu obvezujući, takve intervencije otvaraju pitanje njihove stvarne svrhe i transparentnosti cjelokupnog postupka odlučivanja.

Dio nejasnoća o tijeku i proceduri izbora i u ovom bi slučaju mogao razjasniti uvid u zapisnik sa sjednice Povjerenstva. Kulturpunkt je 10. prosinca Ministarstvu kulture i medija uputio zahtjev za pristup toj dokumentaciji, no do objave ovog teksta zapisnik nije dostavljen. Netransparentnost u komunikaciji i izostanak pravodobnog obrazloženja tako proizvode prostor za različita tumačenja i nagađanja, i to ne samo o radu Povjerenstva, već i o motivima koji stoje iza odluke ministrice. U tako postavljenom okviru savjetodavna tijela svode se tek na formalnu instancu, a procedure koje bi se trebale temeljiti na vjerodostojnosti i stručnosti postaju još jedan zatvoreni administrativni čin.

Katalog Vlatka Horvat: By the Means at Hand (u hrvatskom prijevodu: Priručnim sredstvima) nudi detaljan uvid u istoimeni projekt umjetnice Vlatke Horvat kojim se Hrvatska predstavila na Venecijanskom bijenalu – 60. Međunarodnoj izložbi vizualnih umjetnosti. Uoči otvorenja Hrvatskog paviljona razgovarali smo s umjetnicom, a o dojmovima ovogodišnjeg bijenala na temu Stranci posvuda, pročitajte u tekstu Jana Jafe i Tee Vidović Dalipi.

Projekt Priručnim sredstvima razvijao se od travnja do studenog 2024. godine “kao akumulirajuća izložba bazirana na uzajamnoj razmjeni umjetničkih radova između umjetnice Vlatke Horvat i oko 200 međunarodnih umjetnika_ca iz zemalja diljem svijeta.” Riječ je o umjetničinoj mreži prijatelja i prijatelja prijatelja koje je umjetnica pozvala da sudjeluju u projektu, a kojima je “zajedničko to da svi žive ‘kao stranci'”, pojašnjava najavni tekst.

“Za svaki rad koji je stigao u Veneciju, Vlatka Horvat je svakom umjetniku_ci zauzvrat poslala jedan kolaž iz serije koju je producirala tijekom svog osmomjesečnog boravka u Hrvatskom paviljonu. Svi radovi putovali su u Veneciju i iz Venecije u torbama i koferima prijatelja, poznanika, a ponekad i stranaca koji su pristali biti kuriri”, stoji u tekstu najave.

Uz katalog, u okviru projekta Priručnim sredstvima / By the Means at Hand objavljena je i publikacija koja je bila predstavljena prilikom otvorenja paviljona, a bit će besplatno dostupna i na promociji u MSU.

Više detalja pronađite ovdje.

Službeno otvorenje Hrvatskog paviljona na Međunarodnoj izložbi vizualnih umjetnosti odvija se u petak, 19. travnja 2024. u prostoru Fàbrica 33, u kojem će Horvat i boraviti tijekom trajanja izložbe. Prije odlaska u Veneciju, neposredno nakon predstavljanja projekta u zagrebačkom MSU-u, s umjetnicom smo razgovarale o njezinom tumačenju krovne teme i pristupu ideji nacionalnog paviljona, kao i mogućnostima suvremene umjetnosti u adresiranju aktualnih društvenih, političkih i ekoloških kriza.

Središnju temu ovogodišnjeg bijenala umjetnički direktor Adriano Pedrosa objasnio je kroz dualnost sveprisutnosti stranaca i činjenice da, gdjegod se zateknemo, uvijek smo i sami stranci. Na tu temu odgovorila si projektom u kojem adresiraš društveno i intimno pitanje dijaspore. Kako je zamišljena njegova struktura?

Projektu sam pristupila iz osobnog iskustva, s obzirom na to da većinu svog života živim u dijaspori, prvo 20 godina u Americi i sad 13 godina u Velikoj Britaniji, i puno razmišljam o načinima povezivanja imigranata. Okosnicu projekta čini pozivna struktura koju sam osmislila i u nju pozvala druge sudionike, konkretno umjetnike i umjetnice bazirane diljem svijeta, a kojima je zajedničko to da su stranci u zemljama u kojima žive. Moj poziv umjetnicima je dvostruk: prvo tražim od njih da naprave novi rad koji kroz ekonomiju darivanja postaje dio projekta, a zauzvrat ja njima poklanjam jedan svoj rad. Tražim od njih također da taj rad na neki način dokumentira ili reflektira njihovo iskustvo dijaspore, a način na koji će oni interpretirati taj poziv ostavljam prilično otvorenim. Drugi dio mog poziva odnosi se na metodu dostave njihovog rada u Veneciju: tražim od umjetnika da tu našu razmjenu radova realiziramo tako da izbjegavamo službenu infrastrukturu – poštanske usluge, špedicije i slično – i da se umjesto toga oslonimo na improvizirane prakse, konkretno na prakse neformalnog transporta preko poznanika, prijatelja, prijatelja od prijatelja, rođaka i slično, koji već putuju u Veneciju iz nekih svojih razloga. Njih molimo da prenesu rad spakiran u svojoj prtljazi, presavinut u knjizi, strpan u torbu od laptopa… Tim neformalnim načinom prijenosa radova u Veneciju i iz Venecije mi i zaobilazimo transportni sistem i “parazitiramo” na putovanjima koja se već odvijaju neovisno o našem projektu.

Referirajući se na temu ovogodišnjeg bijenala, u ovom projektu me zanima nešto što možemo nazvati dijasporička solidarnost, odnosno strukture povjerenja, uzajamne pomoći, zajedničke borbe koje su na neki način karakteristike života u dijasporama i koje proizlaze iz društvenih raspršenosti, migracija, raseljavanja… Mreže poznanika i prijatelja koje se formiraju u stranim zemljama možda počinju kroz asocijacije i pripadanje nacionalnim, regionalnim ili nekim drugim identitetskim grupama, ali te se kategorije zapravo brzo raščlane. Prijateljstva, veze i prepoznavanje nečeg zajedničkog u iskustvu bivanja strancem i života u dijaspori ne slijede identitetske kategorije već se grade slijedeći neke druge logike. I to je zapravo srž projekta – preispitivanje struktura neformalnih zajedništava koje jesu udomljene u hrvatskom paviljonu, ali objedinjuju iskustva, životne priče i putanje ljudi iz različitih zemalja, koji su stranci u različitim zemljama.

Predstavljajući projekt, kustosica Antonia Majača ponovila je konstataciju proizašlu iz vašeg ranijeg razgovora, u kojoj kažeš da ovaj rad namjerno ne razumije zadatak koji je pred njega postavljen. Možeš li objasniti što si pod time mislila?

U svom se radu često bavim gestama “pogrešnosti” koje koristim kao dio moje umjetničke strategije. Kad govorim o pogrešnosti to se može odnositi na zaigrano pogrešno razumijevanje konteksta i onog što taj kontekst traži, može se raditi o upotrebi alata ili strategija koje nisu primjerene za određenu situaciju ili posao, ili se može raditi o identifikacijama procesa koji se odvijaju u nekim drugim sferama i njihovom relociranju na mjesta gdje ti procesi “ne pripadaju”. Konkretno, ovaj projekt se bazira na toj vernakularnoj praksi koju svi znamo – manje-više svi smo u nekom trenutku poslali pošiljku, pismo, novac, poruku ili neki predmet preko prijatelja i poznanika koji idu na odredište kamo nekom nešto želimo poslati. To je jedna uvriježena praksa koja je i povijesno i geografski rasprostranjena, a često proizlazi iz stanja oskudice i neimaštine, ili nepostojanja, odnosno nedostupnosti resursa i strukturalne podrške. Dakle, mi ne izmišljamo tu metodu već je uzimamo iz polja svakodnevice i izmještamo u kontekst suvremene umjetnosti gdje ona ne pripada.

Ta strategija unutar tog konteksta postaje “začudna” u odnosu na okvir, jer nije dovoljno “ozbiljna” ili dovoljno službena, nije u skladu s etabliranim metodama koje se koriste prilikom organiziranja velikih internacionalnih izložbi kao što je Venecijanski bijenale, prilikom čije se realizacije aktivira ogromna mašinerija art handlera, logističkih firmi, špedicija… To je i ogroman biznis i ogroman logistički poduhvat. Metoda koju mi koristimo operira na ljudskoj razini, iz ruke u ruku, i kao takva čini se nedostatna u kontekstu jedne od najvidljivijih manifestacija suvremene umjetnosti u svijetu. Ta gesta relociranja svakodnevne neformalne prakse u kontekst koji zahtijeva nešto “ozbiljnije” proizvodi humor i određeni dojam apsurdnosti te stavlja u prvi plan same metode i logike sistema, čineći vidljivima problematike vezane uz taj sistem, njegov modus operandi i njegova očekivanja. Tako da strategija korištenja “namjerne pogrešnosti” ili “nerazumijevanja” postaje i gesta otpora, kritika sistema i te čitave mašinerije. Naš projekt tu kritičku poziciju ne proklamirana glasno, ne viče. Ona je suptilno infiltrirana u sistem – mi poštujemo i odrađujemo sve bitne odrednice manifestacije, ali pozicioniramo se u odnosu na njih pomalo “postrance”.

Možemo li u tom ključu čitati i to da u nacionalnom paviljonu odlučujete reprezentirati radove umjetnica i umjetnika koji nisu iz Hrvatske? 

Da, usprkos okviru čitave manifestacije koja se bazira na reiteraciji nacionalnih odrednica, država i granica, mi otvaramo pitanje pripadanja na osnovi nekih drugih načela. Sama struktura nacionalnih paviljona naglašava tko je odakle, tko gdje pripada. Ta se pitanja često postavljaju u kontekstu migracija, pogotovo kad se načela pripadnosti i identiteta dovode u pitanje ili postaju višeslojna i maglovita. To su i identitetska i politička pitanja – tko gdje pripada i na osnovu čega, na koji način se grupiramo s ljudima, što nas povezuje, koji su nam zajednički prerogativi i slično. To su pitanja organizacijskih prioriteta i klasifikacije, ali i ključna društvena pitanja: pitanja zajednice, pitanja pripadanja, zajedništva. 

S obzirom na ovako postavljenu strukturu projekta, kakvu ulogu u njoj imaju moguće varijacije i neplanirane dinamike?

Struktura koju sam osmislila funkcionira kao okvir u kojem su zadana određena pravila, postoje određene restrikcije, a unutar te zadane strukture postoji puno prostora za manevriranje, za improvizaciju i za interpretaciju. Način na koji će pozvani umjetnici riješiti problem koji im poziv nameće, kako će dostaviti svoje radove u Veneciju, nije definiran. Kad sam razrađivala kako bi proces mogao funkcionirati, u početku sam zamišljala da će sudionici direktno slati radove iz grada u kojem žive u Veneciju, međutim to je postalo puno kompliciranije zato što ljudi pronalaze neke svoje solucije. Mene zato i zanimaju sistemi koji funkcioniraju na osnovu zadanih pravila, jer ta pravila postaju nešto s čime se hvataš ukoštac – ograničenja postaju poticaj za inventivnost, za osmišljavanje novih rješenja. U ovom konkretnom slučaju, umjetnici šalju radove na različite načine koji ne slijede neminovno linearne putanje, no uvijek poštuju pravilo nošenja paketa iz ruke u ruku. Kao primjer, rad koji bi u ideji išao direktno iz Los Angelesa u Veneciju, zapravo netko prvo nosi u New York, tamo ga preda nekom tko ga nosi u Zürich, od tamo ide u London do nekog tko ga preda meni koja ga nosim u Veneciju. Način na koji ljudi pronalaze rješenja “problemu” koji sam im zadala je nepredvidiv, a i putanje na koje radovi kreću su i same po sebi nepredvidive, a time i sudbine tih radova na putu do Venecije. 

U paviljonu izlažemo radove svih umjetnika koji tim sredstvima stignu na odredište. U srcu projekta su umjetnički radovi koji se referiraju na iskustvo dijaspore te dijalozi koji se preko radova konstruiraju između različitih autora i pozicija. No istovremeno me tu zanimaju i procesi, putanje, priče i problemi kroz koje je projekt realiziran, način na koji su radovi stigli, kojim putem su išli, odakle, uz čiju pomoć… sve te stvari koje u nekom klasičnom formatu izložbe izostavljamo jer nisu interesantne. Tragovi procesa koji se odvijaju među ljudima, komunikacija između mene i pozvanih umjetnika, između pozvanih umjetnika i ljudi koje oni pronalaze u svojoj mreži prijatelja i poznanika koji onda postanu privremeni kuriri… te interakcije postaju dio projekta. Projekt ih pokušava djelomično “uhvatiti”. Kažem djelomično zato što je struktura projekta namjerno dizajnirana na način da je nekim stvarima dozvoljeno da “pobjegnu” ili da ih jednostavno niti ne pokušavamo reprezentirati. Na primjer, mene je od početka zanimalo kako taj čin primopredaje radova postaje određeni okidač koji proizvodi društveni kontakt. Naime, ako ćeš nekom dat svoj rad da ga nosi u Veneciju za pretpostaviti je da ćete se negdje susresti, otići na kavu… Ti susreti su meni jako bitan dio projekta, ali projekt ih ne pokušava – ni ne želi – regulirati ili determinirati ili prikazati.

Dakle, postoji cijela mreža nekih izvedbenih procesa koji jesu dio projekta i koji su dio načina na koji se projekt realizira, ali oni imaju neke svoje ekonomije, logike, procese koji nama nisu poznati, koji nam izmiču. U paviljonu bilježimo samo tragove tih susreta. Konkretno, od umjetnika tražim da prilikom primopredaje fotografiraju svoje ruke u činu predaje rada svom kuriru. Te fotografije mi šalju na mail, ja ih potom printam u paviljonu tako da jedan dio izložbe čini upravo ta kolekcija fotografija ruku. Izložene na valovitim strukturama, one postaju kao neko more ruku preko kojih radovi stižu u paviljon za vrijeme trajanja bijenala te s vremenom oblikuju određeni tjelesni horizont. 

U kontekstu velikih bijenalnih manifestacija poput ove, umjetnička i kustoska uloga neminovno se preklapaju s onom producentskom i menadžerskom, no vi ste ih ovim projektom internalizirale i učinile organskim dijelom samog umjetničkog koncepta. Koliko to usložnjava realizaciju rada?

Ovaj projekt sadrži puno logističkih i administrativnih aktivnosti koje su na neki način sastavni dio umjetničkog rada. Umjetnički rad – u smislu posla – nije nešto romantično što se bavi samo idejama. To je jedna prekarna aktivnost koja uvijek uključuje veliku količinu administrativnog rada, traženja sredstava, logistike, komunikacije “iza kulisa”. To nije nešto novo. Ali, kao što sam naglasila ranije, u ovom projektu taj pozadinski dio dolazi u prvi plan i postaje vidljiv. Konkretno, na početku projekta sam za dogovor o realizaciji radova pisala 200-tinjak umjetnika ili umjetnica, od kojih je u ovom trenu njih oko 160 prihvatilo poziv tako da sam trenutno u e-mail korespondenciji s jako velikim brojem ljudi. Malo te zaboli glava od te brojke! (smijeh) Naša prepiska također je dio izložbe – predstavljena opet u fragmentima.

U ovom projektu koji se bazira na pozivnoj strukturi i činu okupljanja velikog broja suradnika, uloga umjetnice preklapa se s ulogom projektne menadžerice i organizatorice logistike, a kad projekt krene dodat ćemo toj listi i ulogu arhivistice ili knjižničarke! Fotografije ruku pri činu primopredaje postaju prvi korak u određenoj alternativnoj logistici koja kroz našu izložbu dolazi na svjetlo; one su zapravo indeks da je rad krenuo na put. Na fotografijama ruku ja vodim evidenciju koji kurir nosi rad, kojim putem, kad je taj rad stigao u Veneciju, koji moj rad zauzvrat šaljem tom umjetniku ili umjetnici, preko kojeg kurira, je li rad stigao na odredište… Tokom čitavog trajanja izložbe evidentirat ću te procese razmjene. Uz to, imat ću i ulogu domaćice jer ću tijekom cijelog bijenala i živjeti u paviljonu. Paviljon tako ima višestruku funkciju – on je moj životni i radni prostor, prostor produkcije, izložbeni prostor te prostor konvergencije, društvenih susreta i razmjene. 

Izložbe Venecijanskog bijenala imaju i značajan kompetitivni aspekt, a takvoj atmosferi nadmetanja doprinose i mediji načinom izvještavanja. Kako suptilnijim projektima poput tvojeg osigurati vidljivost i dosizanje šire publike?

Bijenale je velika mašinerija koja je jako birokratski nastrojena. Mi sve radimo “po pravilima”, ali, kao što sam već istaknula, naš pristup nacionalnom paviljonu nije neka monumentalna gesta koja profilira rad jednog umjetnika ili jedne umjetnice već se bazira na disperzivnoj strukturi u koju ulaze narativi, pozicije i radovi velikog broja umjetnika. Izložba se realizira aktiviranjem kolektivne energije i truda mnogih sudionika. Takav pristup kosi se na neki način s tom ogromnom strukturom i mašinerijom.

Jedna stvar koju mi je bitno naglasiti je da manifestacija ovakve prirode i veličine proizvodi ogroman ekološki otisak. Znamo koliko ljudi nahrli u Veneciju tokom osam mjeseci trajanja bijenala, i ovaj projekt je zapravo proizašao iz prepoznavanja te problematike postavljanja izložbi suvremene umjetnosti koje generiraju ogromnu količinu, ne samo putovanja, nego i otpada koji se zbrinjava na neke nevidljive načine. Dakle, ide na smetlište ili u spalionice koje dodatno zagađuju zrak i negativno utječu na život u venecijanskoj laguni – ne samo život ljudi nego i flore i faune. Primjerice, od naših suradnika iz venecijanske organizacije Re-biennale čiji se rad bazira na ponovnoj upotrebi materijala koji ostaje iza bijenala, saznali smo da je 2022. ova manifestacija generirala preko 40 tona otpada! Naš projekt ne stvara dodatni transport, putovanja i druge aktivnosti koje ostavljaju ugljični otisak, ali to naravno ne znači da nismo upleteni u sve te probleme – mi još uvijek koristimo putovanja koja se odvijaju. No priključivanjem na putovanja koja se već događaju, nevezano za naš projekt, pokušavamo predložiti i normalizirati drugačiju metodu transporta koja se bazira na sagledavanju i korištenju već postojećih procesa i resursa. Naš projekt na neki način čini vidljivim, odnosno postaje otisak svih tih putovanja kojima se mi parazitski priključujemo. 

Kako općenito vidiš mogućnost djelovanja suvremene umjetnosti u odnosu na ekološka pitanja i kako pritom pozicioniraš vlastitu praksu?

Mislim da u ovom trenutku ekološke katastrofe ne možemo realizirati izložbe ni druge projekte, a da na neki način razmišljamo o tome. Meni je ta tema konstantno na radaru pa tako i u ovom projektu u kojem se želimo što više uključiti u lokalni život – na kraju krajeva, ja ću živjeti u Veneciji osam mjeseci kao privremeni rezident, stranac, a kustosica Antonia Majača je tamo trajno nastanjena tako da ona ima perspektivu lokalne stanovnice. To nam je iznimno bitno, da nismo samo padobranski došle kao kulturni turisti već da pokušavamo na neki način stupiti u dijalog sa svakodnevicom i s problematikom Venecije kao grada u kojem ljudi žive, te problemom turizma općenito. Jedan od konkretnih primjera je naša suradnja s organizacijom koja je proizašla iz spomenute građanske aktivističke inicijative Re-biennale, a koja djeluje pod nazivom R3B (skraćenica za Reuse, Recycle, Rebuild). Organizaciju čini skupina ljudi okupljenih iz različitih polja djelovanja – arhitekti, stolari, aktivisti – koji žive i rade u Veneciji. Oni pristupaju izgradnji instalacija za paviljone te njihovom rasklapanju na ekološki odgovoran način, imajući na umu mogućnost ponovne upotrebe i daljnjeg potencijalnog života materijala. Jer najlakše je sve samo iščupati, ali onda taj materijal više nije iskoristiv, tako da ekološki održiv dizajn mora već u svojoj koncepciji promišljati proces recikliranja. Oni izvode stolariju naših izložbenih struktura i to nam je izuzetno bitna suradnja.

Lokalna perspektiva zastupljena je i u radovima koje proizvodim za vrijeme boravka u Veneciji i koje šaljem zauzvrat umjetnicima koji sudjeluju u projektu. Konkretno, moji radovi započinju s fotografijama Venecije koju fotkam low-fi metodom, svojim telefonom. Fotografije printam u paviljonu i u njih interveniram različitim metodama – nekad po njima crtam, kolažiram ih, izrezujem sliku i preslagujem je – uglavnom, uvijek na neki način pokušavam transformirati slike grada. U tom procesu me zanimaju dvije stvari. Prva je čin pomnog gledanja – veliki sam fan Georgesa Pereca koji u svojoj knjizi Species of Spaces and Other Pieces govori o važnosti ponovnog gledanja, o imperativu da pokušamo “zaboraviti” ili suspendirati svoje pretpostavke i predrasude, da gledamo stvari kao da ih vidimo prvi puta kako bismo ih stvarno vidjeli. Zanima me taj proces opetovanog gledanja i pokušaj pronalaženja nečeg novog u poznatom, a s druge strane pokušaj zamišljanja transformacije i promjene.

S druge strane radi se o pokušaju zamišljanja alternativnih propozicija, bilo da su one utilitarne, praktične, distopijske ili utopijske. Preslagivanja i kolažiranja koja radim na tim fotografijama nekad kao da predlažu konkretne praktične sugestije za razne urbane lokacije, a nekad su pak skroz fantastične prirode. S vremenom ta serija radova postaje katalog mogućnosti promjene. Te radove koje proizvodim u paviljonu tijekom trajanja bijenala šaljem umjetnicima koji sudjeluju u projektu kroz direktnu razmjenu o kojoj smo pričale na početku našeg razgovora. Taj čin raspačavanja rada na različite destinacije predstavlja i određeno raščlanjivanje projekta: on se u hrvatskom paviljonu istovremeno gradi i fragmentira. Tu se stvara i kontinuirano nadograđuje, a onda se djelomično i raspršuje na različite destinacije, stvarajući odjeke i refrakcije diljem svijeta.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Izložba Dobro društvo umjetnice Vlatke Horvat predstavlja izbor radova iz Zbirke skulpture Muzeja suvremene umjetnosti interpretiran umjetničkom praksom same autorice. Prezentacija uključuje eksperimentalnu zidnu publikaciju koja koristi identifikacijske fotografije radova iz muzejske baze te višeglasne konstelacije skulptura raspoređenih u prostoru. 

U instalaciji, radovi iz različitih razdoblja i umjetničkih pokreta stavljeni su u dijalog s autoričinim crtežima i skulpturalnim intervencijama. Dobro društvo stvara razigrani privremeni susret radova na granici između reprezentacije i apstrakcije, povezujući radove kroz njihove vizualne ekvivalencije i kontraste promišljajući iznova načine njihove organizacije i kategorizacije”, stoji u najavi MSU.

Vlatka Horvat je umjetnica koja u svom radu koristi različite medije i forme izražavanja – od skulpture, instalacije, crteža, kolaža i fotografije do performansa, videa, pisanja i izdavaštva. Reorganiziranjem i preslagivanjem prostora i društvenih odnosa koji u njemu djeluju, njezini projekti često prerađuju prekarne odnose između tijela, predmeta, materijala, elemenata arhitekture i pejzaža. Radovi Vlatke Horvat redovito su izlagani u različitim međunarodnim kontekstima – u muzejima i galerijama, izvedbenim prostorima i festivalima kao i u javnom prostoru – a nalaze se i u mnogim javnim i privatnim kolekcijama diljem Evrope, Sjeverne Amerike i Azije. Nakon dvadeset godina u Americi, kamo je otišla kao srednjoškolka, trenutno živi u Londonu, gdje predaje na Odsjeku za likovnu umjetnost akademije Central Saint Martins / University of the Arts London. 

Program otvara istraživač i edukator Pablo Martínez predavanjem Dissolving the self. Becoming many. On images, bodies and crowds (Rastapanje sebstva. Postajanje mnoštvom. O slikama, tijelima i gomilama) koje “istražuje hitnost kolektivnih emancipatornih gesti u javnom prostoru”. Martínez polazi od sintagme koja je obilježila dvije pandemijske godine, a to je “socijalna distanca” koja je, iako korisna za zaštitu od virusa, imala razoran utjecaj na moć koju tijela imaju u javnom prostoru.

Izostankom masovnih prosvjeda u trenutku kada ekstremna desnica i konzervativne elite pokušavaju suziti prostor ljudskih sloboda i demokracije, nestaju i moćne prakse društvene emancipacije. S druge strane, nedostatak okupljanja u javnom prostoru onemogućava stvaranje novih slika kolektiva, a time gubimo i snažan utjecaj na proizvodnju političkog subjektiviteta, na stvaranje zajedničkog identiteta. Martínez se u svom predavanju vraća primjerima iz prošlosti kako bi razmotrio “različite povijesne trenutke u kojima su se ljudi sa svojim tijelima, imaginacijom i jezikom okupljali na ulicama da zajedno izgrade, ne samo antagonistički javni prostor, već i trenutke nade”.

Predavanje se održava u ponedjeljak, 9. svibnja u Maloj dvorani Pogona Jedinstvo, nakon čega slijedi neformalno druženje sa sudionicima WHW-ove Akademije. Gostovanje predavača i edukatora Vlatke Horvat i Pabla Martíneza također je i dijelom i-Portunus Houses programa mobilnosti u sklopu kojeg se odvija WHW-ov projekt Necessary Connections. New threads of experimental pedagogy.

Organizatori i umjetnica pozivaju sve umjetnice i umjetnike, građanke i građane Rijeke, kao i ostale posjetiteljice i posjetitelje, da donesu sa sobom predmet od neke osobne ili društvene važnosti koji žele držati u rukama i pridruže se u bdjenju uz spomenik pored ulaza u 3. maj.

Postavljen 1965. godine, na 20. obljetnicu oslobođenja Rijeke, ovaj spomenik – rad riječkog skulptora Vinka Matkovića – “slavi i komemorira, a u današnjem kontekstu i oplakuje, industrijsko naslijeđe brodogradnje i pomorstva, rad luke i rad ruku”.

Kao gestu solidarnosti, umjetnica Vlatka Horvat organizira performans u formi bdjenja. Horvat će se tom prigodom pridružiti figuri kipa i, stojeći pored njega, držati neki predmet vrijedan čuvanja ili brige, pozivajući sve zainteresirane da joj se pridruže u tome.

Kako stoji u najavi, stvari koje će sudionici izabrati mogu biti “odraz nečijeg rada i ponosa u radu; mogu sadržavati neki osobni narativ; govoriti o društvenoj promjeni; ili pak svjedočiti o izgubljenim stvarima, o izgubljenim životima, o sjećanjima koja ustraju ili o nadama u budućnost. To mogu biti stvari od osobne važnosti ili pak metaforički objekti koji na neki način predstavljaju ili upućuju na nešto na što osoba koja ih je izabrala želi skrenuti pažnju”.

“Čin držanja izabranog predmeta tako postaje simbolički čin nepuštanja – neke fizičke stvari, ideje koju ona utjelovljuje, ili osjećaja koji evocira – tiho priznanje stvarima koje opstaju, bilo u materijalnoj formi, u sjećanju ili u duhu”.

U performansu koji se događa u sklopu II. Bijenalea industrijske umjetnosti mogu sudjelovati osobe svih uzrasta, djeca su dobrodošla, a detaljne upute za sudjelovanje nalaze se na Facebook stranici događanja.

Vlatka Horvat i Galerija Prozori u suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW pozivaju na sudjelovanje u performansu 10. lipnja od 14 do 22 sata.

Sudjelovati u performansu možete tako da dođete u Galeriju Prozori s jednom ili više knjiga po izboru te se, čitanjem naglas prve stranice odabrane knjige, pridružite stvaranju kolaža početaka. Dobrodošli su čitatelji svih uzrasta, profesija, čitalačkih afiniteta i interesa.

Možete donijeti knjigu ili knjige bilo kojega žanra i na bilo kojem jeziku. To mogu biti romani, zbirke poezije, tehnički i drugi priručnici, teorijski tekstovi, publicistika, bajke, kuharice itd. Bilo koja knjiga koja vam je iz nekog razloga važna ili draga.

Ako vam se ne čita, možete slušati druge kako čitaju.

Predstavljeni kao niz provizornih konstrukcija, radovi Periferna svjesnost (2014.), Prepravljeno po mjeri (2009-14.) te Okupljeni u nizu (2013-14.) sastoje se od pronađenih, prethodno korištenih objekata i materijala, organiziranih u skupine ili konstelacije. Postupak miješanja prepoznatljivih predmeta i “običnih” materijala unutar pojedinačnih radova omogućuje nam da ih percipiramo kao objekte koji sudjeluju u neočekivanim interakcijama, dovodeći u pitanje njihovu uobičajenu, svakodnevnu funkciju. Nastavljajući kontinuitet istraživanja fenomena prostornosti, ograničenja površine i dvodimenzionalne plohe, Horvat za izložbu Prema planu realizira i niz novih radova na zidu, naslovljenih Ekvivalenti, Labave veze i Slika okvir (svi 2014.)

U radovima kako manjih tako i većih razmjera – u dvodimenzionalnim radovima na zidu i u prostornim instalacijama – Horvat koristi postupke aproprijacije materijala, slika i predmeta, pritom kombinirajući pažnjom realizirane predmete sa starim, prethodno korištenim i pronađenim materijalima. Gestama rekontekstualizacije, rekonstrukcije i montaže, Vlatka Horvat u svojim assemblageima transponira predmete i odnose te propituje estetske, prostorne i konceptualne okvire i odrednice kroz procese u kojima se značenje formira podjednako u domeni poznatog i nepoznatog, vidljivog i nevidljivog, u tenzijama, lomovima i rascjepima, kako bi formulirala vizualni jezik fragmenata, privremenih, nestabilnih i neizvjesnih formi.

Vlatka Horvat rođena je 1974. u Čakovcu. Nakon 20 godina provedenih u SAD-u, trenutno živi u Londonu. Završila je studij kazališta u Chicagu (Columbia College, Chicago, USA, 1996), magistrirala iz područja Performance Studies (Northwestern University, Evanston, USA, 1997) te doktorirala na odjelu Visual Culture and Performance (Roehampton University, London, UK, 2009). Dobitnica je nagrade Rema Hort Mann Foundation Visual Art Award (New York, 2010). Vlatkini radovi su u brojnim privatnim i institucijskim kolekcijama suvremene umjetnosti, a zastupaju je galerije Zak| Branicka (Berlin), Rachel Uffner (New York) i annex14 (Zurich).

Izložba će biti otvorena u Galeriji SC od 10. do 25. listopada.