I baš kao svaka priča, ona ima pripovjednu logiku koja organizira svaki njen detalj. Prenapuhana predizborna obećanja, agresivne reklamne kampanje, dosadni televizijski dueli i, konačno, naše nedjeljno zaokruživanje jednog imena na bijelom listu papira – sve je to precizno orkestrirano od dubinske strukture naše priče. Najzahvalniji alat za njeno shvaćanje nudi oslanjanje na aktantski model Greimasove strukturalne semiotike. Iako sintagma možda djeluje odveć ambiciozno, stvar je zapravo krajnje jednostavna. Postoji univerzalna gramatika značenja zajednička ljudima koja im omogućuje da u obliku šest aktanata organiziraju neke aspekte svoje egzistencije. Subjekt žudi nekom Objektu. Davatelj šalje objekt dok ga Primatelj prima. U svom djelovanju naš Subjekt ima Pomoćnika i Protivnike. Za ovu prigodu predsjednički izbori postaju priča o čovjeku koji dolazi na vlast uz pomoć naroda da bi njime pravedno vladao.

Ključan aktant naše priče je objekt – predsjednička vlast. Svatko od nas onako empirijski, bez pomnog iščitavanja Ustava, zna da predsjedničke ovlasti nisu baš prevelike i da je predsjednička funkcija zapravo više simbolična unutar modela podjele vlasti kakvog naša zemlja baštini već cijelo jedno desetljeće. To je za priču predstavljalo veliki problem. Ako je objekt žudnje više-manje bezvrijedan, zašto bismo mi kao ciljana publika zdušno navijali za našeg kandidata, odnosno subjekta? Upravo zato prije nego što uopće pristupimo priči prešutno pristajemo na susprezanje nevjerice. Znajući za ta pravila igre kandidati mogu obećavati da će tijekom svoje vladavine odjenuti gole, nahraniti gladne i napojiti žedne upošljavajući pritom desetke milijuna kuna skupu administrativno-reklamnu mašineriju bez straha da će ih ti isti goli, gladni i žedni pozvati na odgovornost. Ili na linč.

Davatelja u našoj priči predstavljaju glasači u zemlji i inozemstvu. On mora odlučiti kome povjeriti vlast. Glasačko je tijelo poprilično široko, a kandidati nastoje zadobiti svačiju naklonost pa je bitno da svatko razumije njihovu poruku što uvjetuje srozavanje obraćanja ponekad na razinu težeg oblika idiotluka. Ova priča je stvarno pretjerana s tog aspekta. Priglupe metafore izazivaju tupo štrecanje s unutrašnje strane čela dobrog dijela biračkog tijela. Mog tijela svakako. Ne zalažem se za visokoparni akademizam pri obraćanju tzv. “malom čovjeku”, božesačuvaj, već za minimum povjerenja u inteligenciju svojih sugrađana. Ako mogu zavezati vezice na cipelama, odšetati se do biračkog mjesta i zaokružiti jedno ime, onda valjda mogu razumjeti jednostavno sročenu izjavu dugu uvrh glave pola minute u kojoj nema mjesta za jedijevske metafore o borbi svjetla i tame.

Ivo Josipović je lik naše priče koji je objedinio aktantske funkcije primatelja i subjekta. Napravio je puno, a da ništa nije napravio. Samom činjenicom da je izabran napokon možemo reći da živimo u poretku koji počiva na legalnoj vlasti, a ne karizmatskoj gdje se karizma zna tu i tamo zamijeniti s običnom bahatošću. Josipović je uglađen, pametan i stručan. Iako ponekad djeluje kao apaurin uspio je uvjeriti šest od deset Hrvata da će biti pravi čovjek na pravom mjestu ili, što je vjerojatnije, barem bolji od svog protukandidata iz Pogane Vlake. Aktantske funkcije na stranu, kao akter on po filmskoj tipologiji predstavlja dobrog dečka iz susjdstva koji će obaviti posao jednako učinkovito kao čovjek od akcije. Ma i bolje.

Aktant pomagača u ovoj priči bio je podijeljen između stotina različitih likova; od članova matične stranke preko estradnjaka do protukandidata koji su se nakon prvog izbornog kruga svrstali na Josipovićevu stranu. Nedvojbene vrline koje Josipović posjeduje nisu bile presudne za tu podršku već samo činjenica da figurira kao protukandidat Bandiću. Da je na njegovom mjestu bio partviš od metle uvjeren sam da bi dobio jednako iskrenu i nepodijeljenu podršku. Ako ne i veću.

Aktant protivnika u prvom krugu podijeljen na više likova s vremenom se utjelovio u zagrebačkom gradonačelniku. Milan Bandić i Ivo Josipović po karakternim osobinama toliko su dijametralno različiti da to možemo promatrati kao rezonancu njihovog aktantskog odnosa u strukturi priče. Je li to slučajnost? Mislim da nije. Je li Bandić doista jučer provirio tintarom iz mulja pa da uvaženog sveučilišnog profesora i skladatelja omaškom proglasi neradnikom? On se ponašanjem morao radikalno diferencirati u odnosu na svog dojučerašnjeg stranačkog kolegu ne bi li mobilizirao dio političkog tijela koji je te nedjelje odlučilo ostati kod kuće. U tome je ležao onaj promil šanse da odnese pobjedu. Nije ublažavao svoj plemenski karakter, nego ga je naglasio po prokušanom kerumskom receptu. U Hrvatskoj ipak ne živi 50% +1 stanovnik kod kojeg bi to prošlo. I čiča-miča-gotova-priča.

Ne mislim da je svejedno tko će biti na Pantovčaku idućih pet godina, ali ni ne precjenjujem važnost politike. Najvažnija funkcija glasovanja leži negdje drugdje. Izbori nisu slučajno organizirani kao velika priča. Nije istina da nam priče nude bijeg od stvarnosti; one jesu naša stvarnost. Upravo zato periodično zemlje koje se diče demokracijom ulažu u izbore ogromne sume kapitala svake vrste. Ljudi trebaju iluziju dostojanstva baš kao što trebaju iluziju odlučivanja. Nije slučajno da iz usta najljućih političkih protivnika koji bi se inače teško složili o boji neba možete slušati vazda isti refren o prijekoj potrebi izlaska na izbore. Isto tako nije slučajno stavljanje naglaska novog predsjednika u svom prvom govoru na činjenicu da je u službi svih građana. Gubitnici, kao i pobjednici, također imaju potpuno pravo na sreću u danima koji slijede. Inzistiranje na sretnom kraju i integraciji pobjednika i poraženih u društveni poredak su, tek da znate, osnovne odlike KOMEDIJE.

Gospodin Bilić endemska je pojava na Hrvatskoj radioteleviziji. Čovjek se upisao u imaginarij hrvatskog gledateljstva kao vazda pokisli voditelj emisija izuzetno ambicioznih naslova (prisjetimo se samo: TV parlament, TV interview – Misli 21. stoljeća, Lica nacije) koje se, jedna za drugom, prikazuju neovisno o smjenama vlasti, godišnjih doba ili Dinamovih trenera. Nazivi su se poprilično mijenjali, forma malo, a sadržaj bogme nimalo. Kako to izgleda u ovogodišnjim uprizorenjima?

Voditelj/intelektualac u studio pozove dva gosta s minimalno dvije titule i tri funkcije ispred imena i prezimena da s njim razlaže neke od problema koji nagrizaju temelje našeg demokratskog društva. Onda ih, jednom kad se svi udobno smjeste, sljedećih sat vremena bombardira salvom sebi svojstvenih pitanja koja su nerijetko duža od njihovih odgovora. Ako koji gost slučajno ostane dovoljno priseban i iskričav te razvije vlastiti tok misli, Bilić mu se unese u lice upadicom poput “ali, ne mislite li vi da…” koja uopće ne mora imati veze s onim što je sugovornik govorio već služi čisto da se pokaže tko je tu gazda. Gledatelju pak – ako već prije nije sam sebi učinio uslugu – ne preostaje ništa drugo nego da nakon jednog i pol sata rezigniran ugasi televiziju bolno svjestan činjenice da je ono u što je buljio više od sata toliko patetično i beskorisno da nije vrijedno spomena osim možda u kontekstu nečeg što nije vrijedno spomena.

Kako onda objasniti činjenicu da se njegove emisije kontinuirano prikazuju otkako ja pamtim? Čovjek ima jedinstvenu sposobnost da temu ozbiljnu poput infarkta svede na ništa više od napornog kukanja trojice gunđala u studiju. Društvena kriza, hipokrizija vlasti, sveopća korupcija, globalna recesija ili, ne znam više, bilo koja druga apokaliptična sintagma koja vam padne na pamet pod Bilićevom će sigurnom rukom biti obrađena bez trunke političkog uloga. Godinama čovjek zarađuje na proizvodnji subverzija tako oslabljenih da ih svaka vlast može bez problema integrirati u svoj poredak. Sasvim je moguće da on sebe smatra posljednjim bastionom obrane civilizacijskih tekovina, štoviše, uvjeren sam da je tako. Ali ja se, kao netko tko naleti tu i tamo na njegovu emisiju, ne mogu oteti dojmu da se radi o nekoj vrsti preventivne vakcinacije kojom se vladajući sloj štiti od možebitnih opasnih napada. Zato ga svaka vlast zna cijeniti.

Okej, priznajem, možda sam malo i bez razloga istresao na Biliću, ali imam odlično opravdanje. Samo dan ranije na istom kanalu mogli smo vidjeti nešto potpuno drukčije. Ana Jelinić u emisiji Dossier.hr ugostila je politologa Darka Petričića pa su vrlo odrješito i precizno – dakle, nimalo bilićevski – pričali o sprezi kriminala i vlasti. Gost je, da ne duljim, imenima i prezimenima prozvao creme de la creme naše političke scene zbog sklapanja unosnih dealova s građevinskom mafijom. I djelovalo je to, prema mojoj procjeni, poprilično suvislo. Onaj tko posjeduje barem prvu polovicu slova m u riječi mozak mogao je zaključiti što će uslijediti za dan, uvrh glave dva. Kad su već cenzorske škare propustile napraviti cik-cak, Hloverka je promptno smijenila Jelinićku. Zašto? “Jer se o kriminalu”, kaže Hlo, “ne može govoriti ako nema konkretnih dokaza.” Zašto se, naime, o kriminalu ne bi moglo raspravljati bez konkretnih dokaza ostalo je nejasno. Raspravljalo se dosad o Higgsovim bozonima, Svetom Trojstvu i iračkom nuklearnom programu bez konkretnih dokaza. I, kad smo već kod puno bitnijeg pitanja, što su to uopće konkretni dokazi? Ne znam točno postoji li uopće juridička definicija, ali kladim se da pod tim naša Hlo podrazumijeva da su akteri spomenutih afera jednom rukom držali Bibliju, a drugom potpisivali izjavu o sudjelovanju u kriminalnim poslovima koju su kasnije uredno odnijeli na ovjeravanje kod javnog bilježnika.

Bivšoj urednici Dossiera ovo nije bio prvi put da dira u teme koje su manje ili više gurane pod tepih. Sjećam se, primjera radi, priloga o studentskoj blokadi fakulteta koji je progurala u vrijeme kad je većina medija provodila svoju blokadu studentske blokade. Odrađeno je to više nego korektno. Dossier je, kad podvučemo crtu, bio vjerojatno najbolja kolažno-informativna emisija u zadnje vrijeme. Posljednji uručeni otkaz  eklatantan je dokaz ulagivačkog mentaliteta koji se duboko ukorijenio na nacionalnoj televiziji. Potonja rečenica bila je jedna od prvih u mom nikad dovršenom članku povodom Hloverkine smjene Petra Štefanića – čovjeka koji je prije Ane Jelinić bio urednik Dossiera. Nije se puno toga promijenilo, ha?

Iskreno, ni uzoran učenik hlebinske škole ne može se nadati da će televizija strukturirana poput HRT-a ikad prestati djelovati kao ideološki aparat države i postati prosvjetiteljska dalekovidnica, ali nekako smo se svi, bar mislim, potajno nadali da smo ovako očit i ovako ljigav tip poltronstva ostavili u prošlom tisućljeću. Ovakva nacionalna televizija podsjeća na velikog kućnog ljubimca koji je tako dobro izdresiran u prošlosti da sad već prepoznaje svaku gospodarevu misao. Ne treba gospodar više kratki lanac jer beštija sada ionako sama ide uz nogu.

HRT je, jasno je svima, već odavno hrt.