S Darkom Šimičićem razgovaramo o procesu nastanka izložbe, poznanstvima s umjetnicima_cama i umjetnosti koja je danas i u međunarodnoj recepciji ono što legitimira pripadajuće razdoblje kao progresivno.

Ove godine obilježava se pedeseta obljetnica izvedbe rada Željka Jermana Ovo nije moj svijet, koji je autor po prvi put izložio u travnju 1976. godine na fasadi zgrade Studentskog kulturnog centra u tadašnjem glavnom gradu Jugoslavije – Beogradu. Nešto kasnije, a to je vidljivo i iz fotodokumentacije rada koja se može vidjeti na izložbi, baš na istome mjestu bio je izložen rad Marijana Molnara po kojem je ova izložba i nazvana.      

Ta dva rada sad je opet spojila vaša izložba u dvorcu u okolici Ljubljane, u Loškom muzeju u Škofji Loki. Kako je došlo do izložbe i suradnje s Barbarom Borčič? 

Izložba je nastavak projekta u kojem sam sudjelovao, a bio je realiziran u Gradskoj galeriji u Bratislavi. Daniel Grúň, kustos i voditelj Društva Július Koller iz Bratislave, pozvao je Miška Šuvakovića i mene da zajednički postavimo opsežnu izložbu koja je nazvana Haptički odjek. Priroda, tijelo i umjetnosti u Čehoslovačkoj i Jugoslaviji. Planirali smo izložbu premjestiti u Škofju Loku, no to je konceptualno, organizacijski i prostorno bilo neizvedivo. Stoga me ravnateljica Loškog muzeja Saša Nabergoj pozvala da postavim novu izložbu u suradnji s kustosicom Barbarom Borčić iz Ljubljane. Sa Sašom i Barbarom veže me dugogodišnje poznanstvo i suradnja, premda do sada nismo realizirali ovako opsežan projekt. 

Izložba je svojevrsni pregled razvoja radikalne umjetnosti u Jugoslaviji. Kako ste je koncipirali?  

Odlučili smo se fokusirati na fragmentarni, a to znači jedan od mogućih prikaza radikalne umjetničke prakse u Jugoslaviji između 1960. i 1990., premda ima radova koji izlaze izvan ovog vremenskog okvira. Namjera je bila prikazati najbolje dosege nekih od najznačajnijih umjetnica, umjetnika i grupa koji su tada bili na početku svojih uspješnih karijera. Namjera je podsjetiti publiku na umjetničke i etičke vrijednosti koje su dominirale tadašnjom alternativnom kulturnom scenom. Fokus je na kritičkoj umjetnosti koja je bila neapologetska, koja je otvoreno propitivala umjetnost i društvo.

Etičke vrijednosti su u srži onoga što svodimo pod radikalnu umjetnost kojom se izložba bavi. Aktualnost radova je neupitna: od Stošićevih performativnih uputa za prosvjed do Mangelosovih pejzaža rata i mira.  

Veliki sam poštovalac pjesničkog i umjetničkog rada Josipa Stošića. Njegova prva knjiga poezije Đerdan (1951.) djelo je vrlo mladog pjesnika, imao je samo 16 godina kad je napisao te radikalno moderne pjesme. Tadašnji javni tužilac je zbirku zabranio i naredio njeno povlačenje iz distribucije jer, citiram sudsko rješenje, “pjesme objavljene u ovoj knjizi po svojoj tematici, formi i jeziku mogu negativno djelovati na omladinu”. Na sreću, Stošića to nije obeshrabrilo, dapače, nastavio je pisati i svoju djelatnost proširio prema vizualnim i scenskim umjetnostima. Njegov rad-tekst iz 1970. Poduka iz politike, lekcija prva u cijelosti glasi: “Zamislite da na glavnim trgovima raznih metropola iz sveg glasa vičete riječ sloboda”. Dakle sama suština djela je sloboda i poziv na iskazivanje slobode. One građanske, ljudske, primarne. Poduka iz politike koja je vrlo aktualna i danas.      

S druge strane djelo Mangelosa je kompleksan spoj riječi i slike, privatnog i javnog jezika, umjetnosti i antiumjetnosti. Njegovi slike-tekstovi paysage de la mort i paysage de la guerre nastaju u doba nakon Drugog svjetskog rata, iz iskustva ratne traume i novog učenja, nove abecede i jezika. Privilegiran sam što sam obojicu poznavao, tada sam bio vrlo mlad i učio sam na njihovim umjetničkim iskustvima.

Izložba obuhvaća stotinjak radova, a pritom pokazuje neke koji su nepoznati ili manje poznati stručnoj i široj javnosti, a neki se pokazuju po prvi put. Koje bi od tih izdvojili?

Teško je reći koji su to poznati, a koji nepoznati radovi prikazani na izložbi. Možete vidjeti rana djela poznatih umjetnika, ali i djela koja se vrlo rijetko vide na izložbama. Jako volim razglednicu-rad Davida Neza, tekst na traci papira Judite Šalgo, pozivnicu Anonymous Conceptual Artist Gorana Trbuljaka. Možda mogu reći nešto drugo: kad smo otvarali izložbu, isti dan u Cankarjevom domu u Ljubljani bila je premijera filma o grupi OHO. Koji dan kasnije u Cukrarni je otvorena velika izložba Marine Abramović. Od ožujka ove godine u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku postavljeni su radovi članova grupe Gorgona. Radove svih tih umjetnica, umjetnika i grupa možete vidjeti i u Škofja Loki.

Jedan od izložbenih prostora je i dvorska kapela, koja sadrži nekoliko oltara na kojima ste izložili knjige, a prostorom dominiraju radovi koji na različite načine dodiruju ili sadrže poeziju.    

U početku smo zamislili opsežniju izložbu, no ubrzo smo shvatili da postoji prostorno ograničenje. Planirao sam uključiti znatno više radova koji imaju poetsko ishodište. Nazvao sam tu sekciju Oslikovljena riječ, prema prvoj publikaciji koja je tematizirala vizualnu poeziju, objavljenu kao poseban broj časopisa Bit international (br.5-6, Zagreb 1969). Kad smo shvatili da za to nema dovoljno mjesta, ukazala se neočekivana prilika da uđemo u obližnji prostor gotičke kapele. Postavili smo zvučni rad, glas jugoslavenske i mađarske umjetnice i pjesnikinje Katalin Ladik s gramofonskih ploča. Na zidove smo postavili nekoliko radova, a knjige Josipa Stošića, Vladana Radovanovića, Marka Pogačnika i Matjaža Hanžeka smo pozicionirali ispod baroknih oltara. Dobili smo nevjerojatan spoj prošlosti i sadašnjosti. Hvala Saši Nabergoj koja je donijela tako hrabru odluku i dozvolila da iskoristimo i taj prostor. 

U povodu i kao dio izložbe izvedena je i nova pjesnička agitacija Vlade Marteka Čitajte pesmi Srečka Kosovela, pjesnika kojem se za trajanja izložbe obilježava i 100. obljetnica smrti. Srednjovjekovna jezgra Škofje Loke bila je ispunjena tim agitacijama koje su se mogle vidjeti u izlozima lokalnih obrta, trgovina i drugdje. Martek je prošle godine agitirao i u Carigradu (Art Has No Alternative, Read Orwell). Možete li reći nešto o toj njegovoj praksi koja je kroz seriju radova predstavljena i na izložbi? 

Vlado Martek je već na početku pjesničke karijere odlučio iskoračiti iz zatvorene forme pisanja poezije koja u javnosti završi na stranicama časopisa i knjige. Zanimalo ga je što sve pjesnik može učiniti da bi proširio teritorij svog djelovanja. Jedno od spasonosnih rješenja je direktno suočavanje s potencijalnim čitačima u javnom prostoru. Zanosio se iskustvima avangarde, kada Majakovski ispisuje svoje pjesme na plakatima ili vagonima propagandnih vlakova ili čita poeziju pred mnogobrojnom publikom. Zanimaju ga riječi u prostoru i poezija u akciji. Martek tu ideju realizira vrlo efektno i ekonomično. Pjesničke agitacije, kako ih on naziva, su papiri A4 formata na kojima je sitotiskom otisnut tipografski vrlo jasno čitljiv tekst: ČITAJTE PJESME MAJAKOVSKOG ili ČITAJTE PJESME RIMBAUDA ili…. 

Brojni su primjeri pjesničkih i političkih agitacija izvedeni u raznim gradovima, na raznim jezicima. Poruka, kratka, sažeta i vrlo vidljiva, postavljena je u javni prostor ilegalno i anonimno. Tada počinje pjesnička karnevalizacija ulica, čuđenje zašto netko reklamira čitanje pjesama, a ne kupovinu kozmetike. Na gledaocu ostaje da poruku zapamti. A možda se i pokrene na stvarnu akciju i pročita pjesmu. Na ovoj su izložbi Martekove pjesničke agitacije iz razdoblja 1978.-1982. izložene u muzeju kao povijesni artefakti.

Uz izložbu, Martek je na ulicama Škofja Loke izveo novu agitaciju navodeći publiku na akciju: ČITAJTE PESMI SREČKA KOSOVELA. Ovom gestom, u obljetničkoj godini ovog pjesnika, autor ukazuje da je nužno vratiti se opusu velikih avangardnih umjetnika koji su svojim djelima proširili granice zanata i gromoglasno se založili, između ostalog, za borbenu etiku i demokratizaciju umjetnosti. 

Koji su bili centri radikalne umjetnosti u Jugoslaviji?

Jednom davno, na jednom predavanju u Pragu iskoristio sam termin “arhipelag avangardi” da bih označio manja središta u kojima su avangardni umjetnici djelovali, poput Dessaua, Lodza, Harkiva, Vitebska, Trsta, Osijeka, Subotice, Zagreba i brojnih drugih. Arhipelag neoavangardi u Jugoslaviji, pokazan na ovoj izložbi obuhvaća glavne i manje gradove: Beograd, Zagreb, Ljubljanu, Kranj, Split, Dubrovnik, Novi Sad, Suboticu i Tjentište. To su mjesta gdje je postojala grupa mladih i radikalnih umjetnika, odnosno mjesta gdje su izveli neka od svojih djela. 

Vjerojatno najveći broj zastupljenih umjetnika i umjetnica na izložbi je iz Zagreba. 

Na kulturnoj mapi Jugoslavije Zagreb zauzima istaknutu ulogu kao mjesto u kojem se stvara i izlaže eksperimentalna umjetnost. Važno je napomenuti da je Zagreb tijekom šezdesetih godina bio mjesto uzbudljivih međunarodnih susreta na manifestacijama nove muzike poput Muzičkog biennala, vizualnih umjetnosti kroz Nove tendencije ili filmskih eksperimenata koje je donosio festival GEFF (Genre Film Festival). Zagreb je tada bio važan centar na globalnoj kulturnoj mapi, i to je ostao i u sedamdesetim godinama. Niz radova zagrebačkih autora predstavljenih na ovoj izložbi pokazuje da su živjeli u poticajnoj sredini, u suglasju s događajima u globalno važnim kulturnim metropolama.

Zagrebačka Galerija suvremene umjetnosti u to je vrijeme izlagala i kupovala radove konceptualne umjetnosti, što, primjerice, nije bila praksa u Sjedinjenim Državama toga vremena. Kakva je općenito bila inicijalna i institucionalna recepcija radikalne umjetnosti toga vremena?    

Treba znati da se ova umjetnička praksa odvijala podjednako u alternativnim prostorima, omladinskim i studentskim centrima, u prirodi, na ulicama, u haustorima i na trgovima, ali i u kulturnim institucijama, a to su Galerija suvremene umjetnosti u Zagrebu i Muzej savremene umetnosti u Beogradu. U Beogradu su vrlo rano postavljene grupne tematske izložbe Primeri konceptualne umetnosti u Jugoslaviji (1971.)  i Dokumenti o postobjektnim pojavama u jugoslovenskoj umetnosti (1973.) u Salonu Muzeja savremene umetnosti. 

Uvijek naglašavam važnost epohalne izložbe i prateće opsežne publikacije Nova umjetnička praksa 1966-1978 u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu (1978). Ta izložba je detaljno predstavila najnoviju produkciju radikalne umjetničke prakse koja se u prethodnih dvanaest godina odvijala na prostoru Jugoslavije, a publikacija je i danas temeljna knjiga za izučavanje umjetničke produkcije tog doba.

Možete li izdvojiti neke poveznice dva umjetnička žarišta, Ljubljane i Zagreba, ali i navesti neke razlike?

Pojava mladih umjetnika okupljenih u slovensku grupu OHO početkom šezdesetih godina iz temelja je promijenila teritorij modernističke umjetnosti. Njihova početna aktivnost su poetski eksperimenti, no vrlo brzo počinju snimati filmove, izdavati knjige umjetnika, slikati, crtati, izvoditi akcije i intervencije u prirodi. Bili su u potpunom suglasju s onodobnom globalnom umjetničkom scenom, o čemu svjedoči njihov nastup na povijesnoj izložbi Information (1970.) u MoMA-i u New Yorku. Paradoksalno, odmah nakon te izložbe, u skladu s njihovom umjetničkom i životnom filozofijom, prestali su djelovati kao umjetnička grupa. 

OHO je bio prisutan u Zagrebu, od prvih sudjelovanja na festivalu GEFF ’67 do izložbi u Galeriji Studentskog centra (1968.) i izložbe Pradjedovi u Galeriji suvremene umjetnosti (1969.). Zagrebačka radikalna scena formira se krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih oko Galerije SC, Galerije suvremene umjetnosti i alternativnih prostora od kojih je svakako najvažniji Haustor Frankopanska 2a. Ukratko, kad jenjava radikalna umjetnička scena u Ljubljani, pojavljuje se u Zagrebu. 

Krajem sedamdesetih, alternativni umjetnički prostor Podrum u Zagrebu postao je model po kojem se razvijao prostor Galerije ŠKUC u Ljubljani, ključno mjesto slovenske alternativne scene. Možda da navedem primjer suradnje: serija izložbi Radne zajednice umjetnika iz Zagreba bila je postavljena u Galeriji ŠKUC 1981. godine. Izlagali su, među ostalima, Mladen i Sven Stilinović, Vlado Martek, Marijan Molnar, Rajko Radovanović, Vlasta Delimar, Željko Jerman – umjetnici koji su sada i u Škofja Loki. Jedan kuriozitet: i ja sam tada bio umjetnik, izlagao sam na toj izložbi i tada upoznao Barbaru Borčić.

Motiv zastave provlači se kroz više radova primjerice u radu Mladena Stilinovića Eksploatacija mrtvih. Socijalistička Jugoslavija politički je okvir vremena koje izložba tematizira i donosi radove koji su kritični, zbog čega su neki od umjetnika bili osuđeni na zatvorske ili novčane kazne.    

Na izložbi su prikazani radovi koji direktno problematiziraju politiku, politički govor i parole te onodobne lidere i događaje. Velika instalacija Mladena Stilinovića Eksploatacija mrtvih 1984-1988 obznanila je kraj socijalističke Jugoslavije, kao što je to bila i aktivnost grupe Laibach i pokreta Neue Slowenische Kunst. Treba znati da su zastava i novac bili zakonski zaštićeni protiv zloupotrebe ili destrukcije.

To naravno nije sprečavalo umjetnike da naprave radove s motivom zastave: crno-bijele slike ili čavlima zakovane zastave Svena Stilinovića, crvene zvijezde i zlatnog križa u radu Rajka Radovanovića, srpa, čekića i crvene zvijezde u performansu Tomislava Gotovca, novčanica u radovima Mladena Stilinovića itd. Već sam naveo slučaj zabrane knjige Josipa Stošića. Tomislav Gotovac je redovno plaćao novčane kazne “zbog vrijeđanja javnog morala građana“. Najgore su prošli novosadski umjetnici Slavko Bogdanović i Miroslav Mandić koji su 1971. bili osuđeni na višemjesečne kazne zbog umjetničkih tekstova objavljenih u novinama i časopisima.

Jedna od sekcija izložbe posvećena je pejzažu, a jedna od odlika predmetne umjetnosti je izlazak i prisutnost u javnom prostoru. Pritom, izložba na neki način kroz umjetnost donosi i priče o gradovima. Od Gotovca koji gol trči beogradskom Sremskom ulicom do, primjerice, spomenute Ljubljane Davida Neza. Gradovi su utoliko protagonisti scene, ne samo kao prostorne činjenice i uprizorenja, već i kao motivi. Primjerice, Crveni Peristil, novozagrebački pothodnik kod Velesajma u radu Marijana Molnara ili arhitektura dubrovačke katedrale u radu Slavena Tolja.    

Taj dio izložbe smo nazvali paysage prema radu Dimitrija Bašičevića Mangelosa. Pejzaž i priroda su tradicionalni motiv, no ovi umjetnici tome prilaze na potpuno drugačiji način. Kod Mangelosa je to crni monokrom na kojem je stiliziranim krasopisom ispisana riječ “paysage”. Ivan Kožarić predlaže neizvedivu land art intervenciju rezanja Sljemena, Slaven Tolj i Marija Grazio Tolj u performansu Uzlazak (1989.) koriste prirodni fenomen plime i oseke. David Nez oko ljubljanskog grada postavlja Nevidljivu skulpturu (1969.), tanku nit plastičnog flaksa dugu 400 metara.

Istovremeno, javni gradski prostor postaje integralni dio umjetničkog djela. To je npr. povijesni Peristil u Splitu kojega su mladi umjetnici prebojili u crveno ili centar Novog Sada gdje je Bogdanka Poznanović izvodila akciju Srce –  objekt (1970). U akcijama Tomislava Gotovca grad ima istu ulogu kao što to ima Dublin u djelu Jamesa Joycea, Pariz u filmovima Jean-Luc Goddarda ili brojni gradovi u filmovima Alfreda Hitchcocka. 

Kroz rad Miška Šuvakovića To si ti vidimo naznake utjecaja vaneuropskih kultura na jugoslavensku umjetnost. Kakvi su bili ti vanjski utjecaji? 

Crtež Miška Šuvakovića TAT TVAM ASI – To si ti (1984.) naslovljen je prema jednoj od velikih izreka iz Upanišade. Istočnjačka filozofija snažno je prisutna u djelu Marka Pogačnika, šamanski ples i ritual u djelima Katalin Ladik ili Dubravke Đurić. Na umjetnike prikazane na ovoj izložbi podjednako su utjecali veliki umjetnici poput Marcela Duchampa i Kazimira Maleviča, Piera Manzonija i Dietera Rotha. Posebno poglavlje su radovi nastali pod utjecajem filozofije Ludwiga Wittgensteina, pop muzike i kontrakulture ili antipriča Danila Harmsa, itd.   

Koliko su i kroz kakve radove zastupljene umjetnice?

Umjetnice su dale snažan doprinos umjetničkoj sceni ovog razdoblja. Katalin Ladik je svakako jedna od najintrigantnijih umjetnica jer je u svom opusu koristila poetski tekst, body art, glas, film – dakle raznovrsne medije kojima je prenosila svoje umjetničke ideje. Prva faza rada Marine Abramović odvijala se u Beogradu i Zagrebu, prije nego što je otišla u Amsterdam i kasnije u New York. Danas je globalna mega zvijezda. Sanja Iveković je prepoznata u svijetu kao jedna od ranih protagonistica feminističke umjetnosti.

Danas postoji veliki interes za akcije novosadske umjetnice Bogdanke Poznanović, više njenih foto radova su prikazani na izložbi. Još izlažemo rani foto kolaž Vlaste Delimar, poetski zapis Judite Šalgo i fotografije poetskih performansa u prirodi Dubravke Đurić. Marija Grazio Tolj prisutna je u zajedničkom performansu sa Slavenom Toljem. Sve su vrlo važne prethodnice koje su proširile polje djelovanja za danas najmlađu generaciju umjetnica.

Većina radova na izložbi iz vaše je privatne kolekcije koja je nastala druženjem s umjetnicima. Jedan od radova Mladena Stilinovića, kravata, svojevrsni simbol građanstava, pokazuje i tu vašu osobnu vezu s umjetnicima i radovima.    

Proveo sam dosta godina radeći kao službenik u banci, a sve slobodno vrijeme družio sam se s umjetnicima. S Mladenom Stilinovićem vezalo me vrlo intenzivno prijateljstvo. On je bio fascinantan lik, veliki umjetnik i još veći čovjek. Imao je nevjerojatnu auru, bio je izuzetno duhovit i neposredan. Dok sam radio u banci, kolegice su mi za rođendan poklonile elegantnu crnu kravatu jer sam ih svakodnevno morao nositi na poslu Mladen je jednom prilikom tražio tu kravatu za jedan rad.

Nekoliko dana kasnije, u njegovoj minijaturnoj sobi vidio sam da je minimalno intervenirao na mojoj kravati, dodao je = 0 crvenim akrilom. Taj simbol je preuzeo iz opusa Kazimira Maleviča. Rekao je da će mi vratiti kravatu ako ju budem nosio na posao. Tako sam 1987. godine više mjeseci nosio oko vrata rad Mladena Stilinovića na redovnom poslu na šalteru banke. Na kraju, po njegovim uputama napravio sam okvir i postavio kravatu na crvenu svilu. Bila je postavljena na centralno mjesto na danas povijesnoj izložbi Eksploatacija mrtvih 1984-1988 u Galeriji PM u Zagrebu.

Izložba počinje Molnarovim transparentom (ispred ulaza) po kojem je izložba i nazvana, a završava Martekovom Jugoslavijom i posvetom Grupi šestorice autora.      

Molnarov rad je jedan od onih bitnih radova iz tog doba koji je nepravedno zanemaren. On koristi sveprisutnu parolu i modele političkog djelovanja. Prvo na ulici provodi anketu među slučajnim prolaznicima, traži od njih da vlastitim potpisom pokažu građansku svijest i podrže društveno korisnu akciju. Veliki transparent s istom parolom izlaže na fasadama zgrada, koristeći tada uobičajeni format političkog govora. Ispisuje parolu sprejom na uličnoj fasadi ili zidu pothodnika, dakle koristi subkulturne prakse. Na kraju, Molnar pozira ispred parole zamaskiran u maniri onodobnih radikalnih političkih grupa Crvenih brigada ili Frakcije crvene armije i tu fotografiju objavljuje u novinama. 

Slična aktivnost karakteristična je i za Marteka, njegov umjetnički aktivizam je žestok i duhovit istovremeno: na izložbi je pokazana njegova Dlakava zastava (1983.), po njegovim riječima to je jedina zastava iza koje on kao umjetnik može stajati. Njegov rad Grupa šestorice autora (1991.) ironična je  priča o umjetnicima i državama, o realnosti i fikcijama. Država, nacrtana na papiru, nalik je apstraktnom znaku. Svim stanovnicima države odmah je prepoznatljiva, a za strance je neprepoznatljiva. “Državo unakazit ću te artom” zapisao je Martek jednom davno.

Iz današnje perspektive propasti humanitarnih i prosvjetiteljskih ideja, u vrijeme otvorenog zagovaranja novofašizma, kultura je ponovo u opasnosti od onih koji je ne konzumiraju. Stoga naslov izložbe Za demokratizaciju umjetnosti – ponovno zagovara zauzimanje novog borbenog stava i odavanje počasti svim borbenim umjetnicama, umjetnicima i grupama.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Fokus Štefančićeve kustoske koncepcije je na odnosu između pojedinca i mase, te potencijalu umjetničke tradicije u oblikovanju društva u kojem nije ugrožena niti ideja osobne slobode, niti ideja zajednice. Suita za mase posvećena je kretanju, te je nastala kao dio programa Unutarnji muzej (UM). U okviru istog programa u Galeriji Galženica do sada su održane dvije izložbe: Svako drvo stoji i misli i Svatko stoji u svjetlu drugog.

Iz predgovora Klaudija Štefančića: “Kroz različite vrste artefakata – književnost, umjetnost, film, fotografija, dizajn – izložba pokušava skrenuti pozornost na društvene procese koji su na pojedince, a prije svega na umjetnike i umjetnice, morali djelovati intenzivno i preplavljujuće, bez obzira na to jesu li se ti procesi odvijali u metropolitanskim centrima ili u provinciji, u uvjetima kapitalističke ili socijalističke privrede.”

Izložba se sastoji od radova autora_ica različitih generacija, medija i estetskih pozicija, među kojima su braća Miles, Tošo Dabac, Peter Handke, Vlado Martek, Vjekoslav Majcen, Vatroslav Mimica, Milan Pavić, Neša Paripović, Nasta Rojc, Ivan Standl, Claude Levi-Strauss i anonimni autori.

Ulaz na izložbu je slobodan, a može se posjetiti do 17. lipnja.

Riječ je o posljednjoj tribini u ciklusu Grad u Gradskoj koja će tematizirati tekstualnost javnog prostora u Zagrebu. Povod su za razgovor grafiti koji su svojevremeno stajali na tramvajskoj stanici u Vodnikovoj, stihovi koji se mogu pročitati na pločici na klupi u parkiću u Martićevoj, službene obavijesti, kućni brojevi, reklame i oglasni stupovi, odnosno sve informacije u prostoru grada koje su često posredovane (i) tekstom. O tom sastavnom dijelu gradske svakodnevice Šimpraga će razgovarati sa Sanjom Baković, pjesnikinjom, novinarkom i organizatoricom mnogih književnih događanja, te Vladom Martekom, pjesnikom i umjetnikom.

Povodom tribine bit će postavljena i peta u nizu jednovečernjih tematskih mini izložbi s izborom iz građe zagrebačke zavičajne zbirke Zagrabiensia pri Gradskoj knjižnici. Autorice izložbe su Sara Džapo i Sanja Radulović.

Knjiga This Is Not My World tematizira progresivnu umjetničku scenu u javnom prostoru Zagreba 1970-ih i 1980-ih godina, a u razgovoru za Kulturpunkt, koji je ujedno i njen prvi intervju povodom nove knjige, Rounthwaite govori o Grupi šestorice autora (Boris Demur, Željko Jerman, Vlado Martek, Mladen i Sven Stilinović, Fedor Vučemilović), odnosu prostora i jezika u radovima Vlade Marteka i Mladena Stilinovića, fotografiji i performansima Željka Jermana, radovima Vlaste Delimar i Tomislava Gotovca u javnom prostoru, i gradu Zagrebu kao poligonu za suvremenu umjetnost.

Kako ste se inicijalno zainteresirali za zagrebačku umjetničku scenu? 

Interes su mi potaknule dvije slučajnosti. Prvo sam vidjela izložbu Mladena Stilinovića Eksploatacija mrtvih na documenti 12 u Kasselu 2007. godine, a potom sam sudjelovala na konferenciji Performance Studies International u Zagrebu 2009. kad sam prvi put i upoznala grad.     

Već sam ranije bila fokusirana na umjetničke prakse koje su uključivale izravan angažman publike, pa sam se dodatno zainteresirala za Stilinovićev rad kad sam saznala da je i s Grupom šestorice autora stvarao izložbe-akcije u javnim prostorima. To me je potaknulo da 2010. počnem učiti hrvatski kako bi započela istraživanje koje je na kraju rezultiralo ovom knjigom.

Kroz vaša istraživanja i niz posjeta Zagrebu opetovano ste razgovarali s mnogima od umjetnika i umjetnica kojima se knjiga bavi. Možete li reći nešto o tim razgovorima i općenito procesu nastanka knjige? 

Vjerujem da su intervjui s umjetnicima vrlo važni za razumijevanje nečije umjetničke prakse. To nije zato što umjetnici uvijek govore istinu, nude najuvjerljivija tumačenja ili pamte sve, a često ne pamte, već zato što to kakav je netko i kako se odnosi prema ili shvaća svijet, bitno utječe na njihov rad. Intervjui za ovu knjigu dali su mi važne detalje o povijesnom razdoblju, ali i uvid u umjetnike kao osobe – na primjer da je Mladen Stilinović bio ironičan i vrlo precizan, da Vlasta Delimar ima upečatljivu, neobično angažiranu i toplu međuljudsku energiju, te da je Vlado Martek vrlo entuzijastičan i argumentiran. Ti su susreti oblikovali moje razumijevanje njihove umjetnosti. Osobito sam zahvalna što me Fedor Vučemilović odveo da upoznam Borisa Demura samo nekoliko tjedana prije Demurove iznenadne smrti. Bez tog susreta mislim da ne bi dovoljno razumjela Demurovu ljubav prema glazbi i njegov strastven način gledanja na svijet. Žao mi je što su Željko Jerman i Tomislav Gotovac umrli prije nego što sam počela raditi na ovom projektu i što ih nikada nisam osobno upoznala.

Jedan od fokusa knjige je na djelovanju Grupe šestorice autora. Ta skupina nije nužno bila ono što bi nazvali kolektiv, već grupa prijatelja koja je međusobno dijelila i izlagala umjetnost u i o javnom prostoru. Kakav i po čemu je značajan ili specifičan odmak Grupe šestorice nasuprot ranijih praksi u Zagrebu, primjerice radova Gorana Trbuljaka ili Brace Dimitrijevića u javnom prostoru, s elementima slučajnosti?

Vjerujem da je specifičnost djelovanja članova Grupe šestorice autora u njihovoj privrženosti emocionalnoj strani umjetnosti, pa čak i određenoj vrsti romantizma koju su zadržali istovremeno se baveći rigoroznom konceptualnom dekonstrukcijom umjetničkog djela. Ta emocionalna kvaliteta prisutna je u načinu na koji su u prvi plan stavili svoja tijela i različite oblike intimnog sadržaja, primjerice svoju seksualnost i svakodnevni život. Prisutna je i u smislu odnosa prema pojmu umjetničkog medija kao takvog. Kad sam prvi put počela čitati o njihovom radu, bila sam zbunjena mjerom u kojoj su identifikacije s određenim medijima – poezija za Marteka, fotografija za Jermana, slika za Demura itd. – bile ustrajne u vlastitim umjetničkim prezentacijama njihovih praksi i u istraživanjima o njihovu radu, s obzirom na to da je njihova umjetnost bila toliko interdisciplinarna i eksperimentalna. Ali onda sam shvatila da je pojam medija u njihovim praksama bio apsolutno rastavljen na formalnoj razini samo da bi se vratio kao skup emocionalnih povezanosti i obveza. Ta ih tendencija povezuje kao skupinu i izdvaja od umjetnika poput Trbuljaka i Dimitrijevića koji su prakticirali hladnije, manje emotivne forme konceptualizma.

O odnosu javnog prostora i jezika/teksta posebno se bavite na primjerima opusa Vlade Marteka i Mladena Stilinovića. 

O opusima Mladena Stilinovića i Vlade Marteka zanimalo me je promišljati istovremeno, budući da je jezik toliko važan u njihovoj praksi, a bili su i prijatelji. No, oni su jezik također koristili na vrlo različite načine i njihov je rad različito cirkulirao: Stilinovićeva umjetnost izlagana je u svijetu od oko 2000. nadalje, dok Martekova ljubav prema hrvatskom jeziku čini njegovu praksu manje dostupnom stranoj publici. Moja analiza u knjizi vrti se oko načina na koji obojica koriste jezik kako bi potvrdili “mladenačke” oblike subjektivnosti koji nisu odgovarali postojećim političkim ili estetskim modelima koji su cirkulirali u javnoj sferi Jugoslavije. Iako je “mladenačko” važno u objema praksama, oblik subjektivnosti koji Martekov rad zamišlja više je adolescentski i uključuje romantiziran, ali bolan odnos s modernizmom, dok Stilinović koristi jezik za stvaranje djela koja imaju razoružavajuću djetinjastost, iako ih karakterizira laserski oštar kritički stav. 

Naslov vaše knjige Ovo nije moj svijet preuzet je od jednog od radova Željka Jermana. Na koji način interpretirate njegov rad u odnosu na javni prostor? 

Jermanov rad ima patos koji karakterizira napetost između želje da bude uključen u svijet, da komunicira i da se poveže s ljudima s jedne strane, a s druge strane okrenutost prema sebi, intenzivnu introvertiranost, pa čak i stidljivost. Stvarao je radove u vrlo različitim modalitetima, od banera dizajniranih za prenošenje poruka širokoj publici u javnom prostoru, kao što su Ovo nije moj svijet i Intiman zapis, do malih fotografskih radova koji oduzimaju dah ljepotom i delikatnošću. U poglavlju o njegovom radu usredotočila sam se na vezu s javnim prostorom ne samo u velikim djelima nego i u Mojoj godini 1977., poznatom dnevniku u kojem se fotografirao i napisao kratki tekst za svaki dan 1977. godine. Ako pažljivo promotrite te slike, taj se rad centralno vrti oko pragova, prostora koji nisu ni javni ni privatni, već prijelaz između njih, a za mene je to između ključno za to kako je Jerman izražavao svoje iskustvo bivanja u svijetu. Jerman je dao doprinose povijesti fotografije koji su globalno važni, ali zbog prirode mnogih njegovih radova, koji imaju neku vrstu neprozirnosti u smislu značenja i fizički su krhki, njegova praksa imala je ograničenu cirkulaciju izvan regije. Jedna od ključnih namjera moje knjige bila mi je da upoznajući se s njegovom praksom, potaknem čitatelje da čine isto.

Jedno od poglavlja knjige posvećeno je izvedbama Vlaste Delimar i Tomislava Gotovca. Iako su generacijski bitno razdvojeni, spojila ih je uloga tijela u umjetnosti, a svoje prve radove tog tipa izvode i s petnaestak godina razmaka. Oboje su pritom izveli i neke od antologijskih radova koji su na neki način postali i dio identiteta Zagreba. U kojoj mjeri mislite da se Zagreb danas poistovjećuje s umjetnicima i djelovanjima iz vremena o kojem govori vaša knjiga?  

Gotovčeve brončane stope u Ilici u spomen performansa Zagreb, volim te! izvedenog 1981. godine najdoslovniji su mogući otisak eksperimentalne umjetnosti u gradskom prostoru. Zainteresirala me i nedavna inicijativa koja je prikazivala dokumentacijske slike na fasadama i svjetlosnim kutijama po gradu, primjerice upečatljivu fotografiju Vlaste Delimar u izvedbi Vezana za drvo iz 1985. Ti su tragovi opipljivi u današnjem Zagrebu, no istovremeno se ne mogu vratiti doživljaji koje su radovi generirali u svom povijesnom trenutku. Na primjer, iskustvo dubokog šoka prizora Gotovca kako gol trči ulicom ovisio je specifičnom moralu koji je prevladavao u javnoj sferi kasnog socijalizma. Također i o tome da je to bilo doba prije društvenih mreža. Suvremeni grad nosi u sebi sve te slojeve povijesti, od kojih su neki jasno vidljivi, a drugi izgubljeni iz sjećanja.

S obzirom na teme kojima se knjiga bavi, gdje je u svemu tome sam grad Zagreb koji je na neki način glavni ili jedan od bitnijih protagonista? 

Godine 1979. Gotovac je napisao čuveni Totalni portret grada Zagreba, gdje prikazuje Zagreb kao živo biće koje ima “svoje tijelo i dušu”. Važan cilj moje knjige je dočarati atmosferu grada 1970-ih i 1980-ih i učiniti je opipljivom čitateljima, dok u isto vrijeme navodim da pogledi poput moga živu stvarnost mogu prenijeti ipak samo fragmentarno. Budući da Zagreb, a posebno Zagreb 1970-ih i 1980-ih, nisu “moji” prostori, smatram se gošćom koja je imala sreću posjećivati grad i doživjeti njegovu eksperimentalnu umjetnost, bilo u smislu razgledavanja preživjelih umjetničkih radova, bilo u smislu zamišljanja kako su ti radovi djelovali u interakciji s javnim prostorom i bili oblikovani njime u tim povijesnim trenucima.

U jednom razgovoru, Vlado Martek mi je rekao da 1990-ih nije mogao prodati nijedan rad. Dominantni narativi toga u Hrvatskoj uistinu mračnoga vremena obilježenog ratom i autokracijom odmaknuli su od humanizma i internacionalizma. Povjesničarka umjetnosti Lidija Butković Mićin u karakterizaciji toga vremena reći će i da su nacionalne granice postale i mentalne. Nacionalistička retorika, pa i histerija, bitno je utjecala i na ukus javnosti. Što po vama karakterizira postsocijalističko vrijeme, tranziciju i posttranziciju, u kontekstu transformacije umjetnosti i gdje su u svemu akteri vaše knjige? 

To je zanimljivo Martekovo opažanje i apsolutno ima smisla budući da je on 1990-ih stvarao radove koji su se izravno i nepokolebljivo bavili i žudnjom za oštrim ograničenjima nacionalizma. Pokojna Dubravka Ugrešić okarakterizirala je hrvatsku ratnu javnu sferu kao kakofoničnu pretrpanost slikama i zvukovima, od kojih su mnogi prisvojeni iz socijalističkog razdoblja i iskrivljeni kako bi se uklopili u postsocijalističku ideologiju. Primjetno je da su 1990-ih mnogi umjetnici zastupljeni u knjizi stvarali djela s doslovce fragmentarnom estetikom – Martekov rad je ovdje ključan, ali također i na primjer serija Nepravednosti Vlaste Delimar i radovi Svena Stilinovića koji prikazuju metke – koji se čine da preuzimaju kvalitetu javne sfere koju Ugrešić opisuje, ali je prisvajaju za ciljeve koji su bili kritični prema nacionalizmu. Istodobno, u knjizi navodim da strana publika ne bi trebala romantizirati umjetnike s Balkana kao one koji nekako nužno bolje reagiraju na nasilje i toksični nacionalizam zbog povijesti regije. Mnogi su u tome smislu proizveli snažna i važna djela, ali tvrditi da to prirodno ili univerzalno vrijedi za sve umjetnike iz regije bilo bi egzotizirajuće. Eksplozivne izjave i umjetnički radovi Tomislava Gotovca iz ranih 1990-ih u prilog hrvatskom nacionalizmu ilustriraju kako su i umjetnici iz Nove umjetničke prakse mogli zauzeti problematične stavove o političkoj klimi u regiji koja se brzo mijenja.

Vaša prva knjiga Asking the Audience: Participatory Art in 1980s New York (Pitajmo publiku: Participativna umjetnost u New Yorku 1980-ih; University of Minnesota Press, 2017.) kao i najnoviji naslov dobrim se dijelom dotiču odnosa s publikom i participativnih umjetničkih praksi u otprilike istom razdoblju. Možete li to usporediti u dva grada, New Yorku i Zagrebu? Iako je jedno de facto možda glavni grad svijeta, s bitno većim brojem stanovnika, a drugi u to vrijeme manji jugoslavenski grad, no ima li dodirnih točaka, odnosno postoje li i koje su neke od specifičnosti djelovanja umjetnika i participativnih umjetničkih praksi toga vremena? 

U praksama koje sam analizirala u Zagrebu i New Yorku, uključivanje publike bilo je nešto što je oblikovalo rad na pragmatičnoj razini – na primjer, u smislu kako se izvedba ili događaj odvijaju – dok je također predstavljalo način na koji su umjetnici pokušavali realizirati koncepte koji su bili ključni za njihov rad, primjerice u smislu demokratske uključenosti koju su američki umjetnici nastojali poticati i načina na koji su jugoslavenski umjetnici htjeli povezati umjetnost sa svakodnevnim životom. Ogromna razlika između ovih konteksta leži u njihovim različitim konfiguracijama institucionalne podrške praksama izravnog angažmana publike, ili nedostatku istih.

Projekti Group Materiala i Marthe Rosler koje sam analizirala iz New Yorka nastali su u suradnji između bogate umjetničke organizacije i nepokolebljivo ljevičarskih umjetnika, suradnja koja je kod umjetnika i publike stvorila ambivalentnost oko izravnog uključivanja publike. U isto vrijeme, publika koja je sudjelovala u tim projektima bili su ljudi koji su odlučili prisustvovati događajima, od kojih su mnogi bili dio umjetničkog svijeta grada, za razliku od ljudi koji su jednostavno obavljali svoje poslove u javnom prostoru i nailazili na eksperimentalnu umjetnost. U Zagrebu, Grupa šestorice autora i njihov krug glavne su gradske galerije doživljavali kao birokratizirane i često nedostupne, a rad u javnom prostoru predstavljao je alternativu tome. Istovremeno, međusobni odnosi umjetnika i publike nisu bili nevini niti izravno pozitivni. Cilj mi je pokazati kako bi prolaznici mogli imati stereotipe o umjetnicima – npr. kao o lijenim hipijima, kao ništavnim remetiteljima javnog prostora i kako bi umjetnici također mogli imati stereotipe o publici, prolaznicima – kao mainstreamu s malo razumijevanja za naprednu umjetnost. Susreti između publike i umjetnika odvijali su se na nepredvidive i zanimljive načine pa i preko ovakvih i pogrešnih percepcija.

Planirate li promociju knjige u Zagrebu?

U Zagreb dolazim krajem svibnja i nadam se da ćemo organizirati i promociju knjige.  

O čemu će biti vaša iduća knjiga? 

U novoj knjizi bavit ću se pomalo neobičnom temom desničarskih perspektiva u suvremenoj umjetnosti. To uključuje intervencije u kulturne politike, prosvjede i estetsku produkciju vezanu uz političku desnicu. Radit će se o transnacionalnoj studiji koja obuhvaća Sjedinjene Države i bivše socijalističke zemlje Europe od 1970-ih do danas, a pokriva materijal u rasponu od političkih nastupa američkih političara koji su pokušali uskratiti financiranje Nacionalne zaklade za umjetnost počevši od 1989. do nedavnih nastojanja kulturnih politika u Sloveniji i Poljskoj koje su željele “reformirati” glavne kulturne i umjetničke institucije i nametnuti konzervativnije prikaze povijesti umjetnosti. Dio ovog projekta bavit će se i skupinom Biafra koja je agitirala protiv eksperimentalne umjetnosti u vrijeme izložbe Mogućnosti za 1971. kada je vandalizirano Kožarićevo Prizemljeno Sunce. Projekt je neobičan utoliko što se fokusira na ljude koji su često bili aktivno antagonistički nastrojeni prema eksperimentalnoj umjetnosti, no mislim da će donijeti svježu perspektivu u rasprave o politici i publici u suvremenoj umjetnosti. Dio ovog projekta bavit će se i skupinom Biafra koja je agitirala protiv eksperimentalne umjetnosti u vrijeme izložbe Mogućnosti za 1971. kada je vandalizirano Kožarićevo Prizemljeno sunce.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Publikaciju će, uz autora, predstaviti urednica i autorica teksta dr. sc. Sandra Križić Roban, recenzentica dr. sc. Leonida Kovač, Jasna Jakšić (Muzej suvremene umjetnosti) i Darko Šimičić (Institut Tomislav Gotovac), a na promociji će se knjiga moći nabaviti po promotivnoj cijeni.

“Na tragu prihvaćanja umjetnosti kao otvorenog polja, u kojem umjetnik može raditi ono što misli da treba raditi te usvajanjem fluxusovskog principa djelovanja, kojim se ne stvara razlika između umjetnosti i života, i u sklopu kojeg su svakodnevica, rutina i banalnost legitimni načini umjetničkog izražavanja, Martek od sredine 1960-ih nadalje eksperimentira i istražuje razne medije. (…) Fotografija u njegovom opusu ima posebno mjesto, prvenstveno jer je ‘najbliža riječima’, kako sam kaže, bliska poeziji i automatskom pismu (…). U jednom trenutku Martek fotografije počinje upotrebljavati kao gotove pjesme, nad-sadržaj, prihvaćajući njihovu nestalnu prirodu i sposobnost da funkcioniraju kao podloga i predmet, kao trag, a ne kao dokaz”, piše u tekstu Sandra Križić Roban.

Riječ je o umjetnicima koji u svom radu, između ostalog, preispituju ili neposredno istražuju prozno odnosno poetsko uobličavanje određenih tema i preokupacija kojima se bave, ne samo kao vizualni umjetnici, već i kao pisci ponekad odvojeni od svojih vizualnih načina (re)prezentacije.

Predstavljaju se radovi Petre Brnardić, Igora Grubića, Marijana Crtalića, Borisa Greinera te Vlade Marteka koji, svaki na svoj način, istražuju odnose između različitih suvremenih umjetničkih disciplina.

Više o događanju potražite ovdje.

Izložba se sastoji od triju uzastopnih cjelina: prvi tematski segment (23. travnja – 4. svibnja) bavi se formama društvenih akcija, a predstavit će radove grafičkog dizajnera Željka Borčića (1942. – 2015.) čije je intenzivno umjetničko djelovanje tijekom 1970-ih i 1980-ih posebice bilo fokusirano na medij fotografije i videa; konceptualnog umjetnika Željka Jermana (1949. – 2006.) koji je svojim elementarnim, siromašnim fotografijama aktivno participirao u javnom prostoru; te umjetnice Edite Schubert (1947. – 2001.) koja se sedamdesetih godina koristila aproprijacijom, snimala “beznačajne” snimke i fotografijom bilježila nereprezentativne postupke koje je prethodno izvela u mediju slikarstva.

Osnovne strukture fotografije i filma te njihov međuodnos u kontekstu pojmova vremena i pokreta tema su drugog segmenta izložbe (7. – 18. svibnja), kada će u Galeriji Spot biti predstavljeni radovi Tomislava Gotovca (1937. – 2010.), Marijana Molnara (1951.) i Ivana Faktora (1953.). Treći tematski segment (21. svibnja – 1. lipnja) okupit će radove Petra Dapca (1942.), Enesa Midžića (1946.) i Vlade Marteka (1951.), koji su svoja umjetnička promišljanja usmjerili k samom mediju fotografije i mogućnostima izraza.

Izložba je realizirana u sklopu projekta Zaboravljeno nasljeđe – europska avangardna umjetnost na mreži / Forgotten Heritage – European Avant-garde Art Online posvećenog neoavangardnoj umjetnosti onih europskih država koje su – u umjetničkom, ali i u političkom i/ili geografskom smislu – smještene na rubu kontinenta. Njegova je namjera (ponovno) otkrivanje i (re)interpretacija praksi koje su dosad bile zanemarene u dominantnim međunarodnim povijestima neoavangardne umjetnosti, a središnji je dio projekta internetska baza europske umjetnosti. Sadržaj baze, potekao iz privatnih arhiva umjetnika i institucionalnih zbirki iz Poljske, Hrvatske, Estonije i Belgije, prikupljen je tijekom višegodišnjeg istraživanja članova tima Fondacije Arton iz Varšave, Muzeja Kumu iz Tallinna, Umjetničke škole LUCA iz Bruxellesa i Ureda za fotografiju iz Zagreba. U bazi, koja će biti kontinuirano nadopunjavana, trenutno se nalaze radovi više od dvadesetero hrvatskih umjetnika, a pojedine umjetničke radove, kao i dokumentaciju prikupljenu za potrebe projekta, posjetitelji će moći vidjeti na izložbi u Galeriji Spot.

Izložbu Proširena fotografija kuriraju Sandra Križić Roban, Lana Lovrenčić i Jelena Pašić iz Ureda za fotografiju.

Riječ je o izložbi slika, crteža, asamblaža, samizdata i piktograma jednog od najznačajnijih hrvatskih umjetnika postavangarde i postkonceptualističke umjetničke prakse.

Martek je bio osnivač i član Grupe šestorice autora, uz Željka Jermana, Svena Stilinovića, Mladena Stilinovića, Borisa Demura i Fedora Vučemilovića. Njegov primarni medij su jezik i književnost, odnosno (pred)poezija, a sredinom osamdesetih godina zalazi u područje vizualnih medija.

U Koprivnici će Martek predstaviti presjek radova nastalih od 70-ih godina pa sve do danas, a nakon otvorenja održat će se i razgovor s umjetnikom o kontekstu nastanka i značenju pojedinih djela.

Detaljnije informacije dostupne su na Facebook stranici događanja.

“Samostalna izložba uvijek je dobra prilika za prezentaciju autorove poetike, mada je to posao koji ne može biti završen. Osim toga tekst koji prati izloške najčešće je najslabija karika u lancu prezentacije. Naime, ‘Nijedan tekst ne može aludirati na načelo iluzije koje njime vlada’. (R. Girard).

Utoliko je to manifestacija manirističke manire, koja poruku čuva kao jezgru (badem). Multimedijalnost je u duhu vremena, minimalizam je u duhu vremena, odnosno ti aspekti prezentacije su konstantni kad se radi o umjetnosti. Što se tiče duhovnog aspekta i duhovne vertikale, ono je prisutno u pojmovima svjedočenja i budnosti, te tranzitivnosti, koji su ranije spomenuti u tekstu. Autoru je stalo do tog ne-zaborava, jer je sklon ideji da je umjetnost dobro sredstvo ali loš cilj.

Podnaslov Pripremanje za manirizam, očito ima funkciju ironijskog regulatora, koji se naslanja na glavno shvaćanje i inzistiranje na bitnosti pripremanja (za umjetnost). Paradoksalno, maniristički, priprema iznjedri umjetnost kao da nije svjesno, teoretski, konceptualistički određena”, kaže o izložbi umjetnik.

Izložba je otvorena do nedjelje, 3. prosinca. 

Više potražite ovdje. 

U njoj devetero umjetnika sa zagrebačke umjetničke scene predstavlja radove koji za reference imaju ideje drugih umjetnika, književnika, filozofa, psihoanalitičara, fizičara, režisera, muzičara, teoretičara filmske i video umjetnosti i drugih autora.

Izloženi će biti radovi Mangelosa, Tomislava Gotovca, Mladena Stilinovića, Sanje Iveković, Dalibora Martinisa, Svena Stilinovića, Vlade Marteka, Igora Grubića i Gorana Trbuljaka. Riječ je o radovima nastalima u rasponu od 1960-ih godina do danas, afirmiraju erudiciju i maštu umjetnika i traže angažman gledatelja od kojeg se očekuje da, kao i umjetnik, poznaje druge autore jer upravo oni tvore kontekst za nove poruke pojedinih djela. 

Dio radova, poput Mangelosovih Manifesta, kritički negira ili ironizira temu vlastitog interesa i polemizira sa svojim izvorom. U drugih su pak izraženiji ludički elementi, kao u Martinisa i Svena i Mladena Stilinovića. Gotovčevi autoportreti iz 1960-ih hommage su ruskim ratnim i američkim detektivskim filmovima, Jacquesu Prévertu i drugima. Video Chanoyu Sanje Iveković i Dalibora Martinisa kroz “čitanje” Kakuza Okakure, koji piše o osnovama tradicionalne ceremonije ispijanja čaja, otkriva zen u scenama iz suvremenog života. Vlado Martek “preveo” je niz poetskih situacija u područje likovnoga, dok je konturama europskih država u svojim slikama i grafikama razvijao složene naracije o “crvenom Balkanu”. Sven Stilinović fotografiju svog zavezanog tijela jukstaponira tekstovima Karla Marxa upućujući na slobodarske tradicije anarhizma, dok Mladen Stilinović u nudi svoju interpretaciju teoretičara filma Jerzyja Plazewskog. Pozivajući se na Marchela Duchampa Goran Trbuljak proglašava sve kadrove iz filmova koje je snimio za ready-made. Postav na osobit način zaokružuje rad Igora Grubića, umjetnika mlađe generacije, koji se referira na poetske agitacije Vlade Marteka iz 1970-ih akcijom bacanja papirnatih aviona s pjesmama koje je stariji umjetnik za njega odabrao.

Izložba je otvorena do 9. prosinca, a detalji su dostupni na sljedećoj poveznici.