U ovoj e-knjizi nalaze se tekstovi objavljivani od 2005. do 2014. u rubrici Poptika na portalu Kulturpunkt.hr. Poptika se bavila različitim trendovima i pojavama u kulturi, politici i društvu, a njezin su oblik, stil i teme uvelike oblikovali njezini autori i autorice. Komentar i problematiziranje tih trendova i pojava povezuje sve tekstove, bilo da se radi o šaljivo-satiričnim, blogovskim formama bilo o klasičnim novinarskim komentarima i analizama. Autori i autorice, teme, pristupi i stilovi reflektiraju i život našeg portala, odnosno njegove promjene i razvoj, ali i poteškoće na koje je nailazio.

Zahvaljujemo svim autorima i autoricama koji su kreirali rubriku Poptika, a vama želimo da uživate u pričama za koje sami možete prosuditi jesu li “velike” ili “male” i gdje smo mi u njima. 

Knjigu možete preuzeti ovdje. Format za Kindle preuzmite ovdje.

U ovom dijelu programa nastupaju Tanja Mravak, Vlado Bulić, Marija Borovičkić, Marko Pogačar i drugi, a posebna će večer biti posvećena liku i djelu korčulanskog autora Roberta Tomovića. Osim književnika i pjesnika, raspravama o jubavima u letu pridružit će se i povjesničari Dragan Markovina i Boris Stamenić, a svoje su sudjelovanje najavili i autori popularnog stripa Lavanderman. 

Tijekom opuštenih ćakula s multimedijskim umjetnicima u sitne noćne sate bit će istražen odnos umjetnosti i ljetnih ljubavi te fenomen galeba kao specifikum jadranskog priobalja i njegove šanse opstanka u Europskoj uniji. U filmskom programu bit će ugošćeni filmovi Dobrodošli u Igrane Kristine Kumrić i Lito Vilovito, jugoslavenski kino klasik iz 1964. godine, a posebno će prikazivanje doživjeti i kratki film Trapula autorskoga dvojca Ivana Ramljaka i Marka Škoblja. 

Tijekom manifestacije, organizirane su i dvije radionice. Fotoradionica pod mentorstvom Davora Konjikušića bavit će se ljetnom foto-memorabilijom, a radionica Ričolov će kroz riječi i sliku i pod paskom teatrologinje Jane Dolečki i slikarice Danke Dimitrijević aktivno uključiti sudionike u razotkrivanje samog grada Korčule.   

Festival organizira zagrebačka udruga kulturne akcije Kula u partnerstvu sa Gradskom knjižnicom Ivan Vidali iz Korčule, Centrom za kulturu Korčula, gradskim muzejom Korčula i gradom Korčula. Svi će se programi odvijati na otvorenom, u uličicama i na trgovima stare gradske jezgre i u potpunosti su besplatni.  

Sve dodatne informacije o festivalu potražite na službenim stranicama ili facebook stranici.

Izvor: ŠUŠUR!

V.M.

Kad čovjek pogleda top-ljestvice najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj, učini mu se da su Hrvati na pragu spektakularnog duhovnog preobražaja. Naime, knjige Zlatko Sudac – Razgovori koju potpisuje novinarka Dunja Ujević i Koliba Williama P. Younga koju bismo slobodno mogli okrstiti i naslovom Razgovori s Bogom ne silaze s prvih mjesta.

Najlakše bi bilo zaključiti da su se ljudi zbog krize okrenuli duhovnosti, ali to bi bilo malo nategnuto. Duhovnost pali već duže vrijeme. Prije nekoliko godina hit je bila Tajna, prije toga je žario i palio Paolo Coelho pa tako u rikverc možemo sve do hipija koji su otkrivali istok, a od njih sve do pećine u kojoj su se prvi ljudi pitali da li iza grmljavine stoji Netko ili se ona odvija sama po sebi pa su se odlučili za tog Nekog jer je tako bilo lakše.

Živio čovjek u pećini ili debeloj postmoderni, taj Netko ili to Nešto, zvali mi to Bog, Buda, Alah, Jahve, Opće Dobro, Skup Pravila, Priroda… nužno mu je potrebno. Jednostavno rečeno – puno je lakše živjeti kad vjeruješ da iza svega što (ti) se događa postoji neki viši smisao. Inače završiš, kako bi to sročio barba Marinko Čulić, kao postmodernistička ispražnjena kreatura, čovjek ispran od svakog uvjerenja kojem je ostao samo goli interes – moć i novac.

Crkva je, barem na zapadu, stoljećima popunjavala tu rupu, ali kako se zadnjih desetljeća uporno odbija uklopiti u vrijeme u kojem djeluje, sve se više zapadnjaka okreće alternativnim “izvorima duhovnosti” tražeći Boga ili to Nešto koje im osobno najviše odgovara. Tržište na to reagira pa im Boga nudi u raznim bojama i dezenima.

Tako dolazimo do ove dvije knjige koje na tom polju predstavljaju i lagani obrat – one ne nude alternativna rješenja nego promišljaju, recimo to tako, ovog zadanog kršćanskog Boga. Pri čemu se Sudac nije uspio pomaknuti s pozicije seoskog župnika koji drži sat vjeronauka, dok je Young ispričao jako kompleksnu priču kroz koju je zapadnjacima ponudio Boga za kojim vape još od doba Johna Lennona.

Zlatko Sudac – Razgovori

Kad su katolički svećenici u pitanju, postoji nekoliko mjesta na kojim se lako da utvrditi da li se radi o produhovljenoj osobi s vlastitim mišljenjem ili zatucanom papagaju koji odrađuje PR za Majku Crkvu. To su primjerice pitanja o položaju žena u društvu, o homoseksualnosti, agnosticizmu i ateizmu te o drugim religijama. Na svim ovim točkama, Sudac se sveo na već spomenutog papagaja.

Tako će trenutni izvor duhovnosti u Hrvata broj jedan, o feministicama i ženama s karijerom, izjaviti sljedeće: Što se tiče svih tih feminističkih pokreta danas, o tome bi se dalo puno raspravljati. Koliko je tu, u biti, čežnje, patnje, pomanjkanja ljubavi. Koliko pomanjkanja iskrenosti, koliko oholosti, ludosti, zavedenosti. Ja bih ovo rekao svim tim ženama u jednoj rečenici pa nek` srcem čuju što ću im reći: ponavljam, iza svakog velikog muškarca stoji jedna mudra žena. (…) A iza svake velike, uspješne žene, koja ima karijeru, tko stoji? Produhovljena novinarka na to odgovara: Ne znam. Muškarac? Sudac nastavlja: Dao Bog! Usamljenost. Stoji usamljenost. Dao Bog da je muškarac!

Prosječni tudum – šovinist bi to rekao s puno manje riječi. Recimo ovako: Feministice i žene s karijerom su ružne ženturače kojima fali da ne rečen šta jer bi se onda mora ispovidit.

Od prosječnog tuduma, u ovom slučaju homofoba, Sudac nije puno originalniji ni kad je na tapetu homoseksualnost. Ide citat: Gledajmo pozitivne strane. Pa, nisu se oni sami stvorili takvi. Premda, mnogi i jesu. Onda novinarka pita: Kako? Sudac nastavlja: Predavajući se bez borbe protuprirodnom bludu kao normalnom. (…) I, što je zanimljivo, ti ljudi, ako zaista svoju seksualnost predaju Bogu, ako žive onu čistoću, onu ljubav prema Bogu, a onda i prema čovjeku, o kojoj sam govorio, ti ljudi mogu zaživjeti i samo srce mistike. Jer, patnja pročišćava, a mnogi od njih su ljudi koji pate. Samo, takvi neće u gay – parade.

Prosječni tudum – homofob bi to vjerojatno sročio ovako: Ako si peder, stoj doma i pati.

Kad su na tapeti druge religije, agnostici ili ateisti, na scenu stupa Sudac – vjerni vojnik Majke Crkve kako se sam naziva na nekoliko mjesta. Tako će naša vojničina o Hinduistima izjaviti sljedeće: Oni tamo – nirvana, zadovoljenje s bogom, `ja i moj Bog`. I dok su oni tako bili u nirvani, Majka Terezija je skupljala djecu iz kontejnera.

Prosječni tudum bi o religiji starojoj od kršćanstva vjerojatno rekao isto, a vjerojatno bi se složio sa Sucem i po pitanju ateizma ili agnosticizma. Ide citat: Pa, ima ljudi koji stvarno od nespojivog spajaju neke nespojive stvarnosti. Da, vjerujem u Krista, ali u Crkvu ne.` To je taj filozofski ateistički ili agnostički pravac. Ali ja kažem da ti ljudi prakticiraju tu svoju poganštinu.“

Nakon ove ogrlice od produhovljenih bisera, svako daljnje Sučevo palamuđenje o duhovnosti, ljubavi, vjeri, dobroti i sličnim terminima, nužno završava spektakularnim skokovima u vlastita usta. A takvih skokova je puna knjiga. Jer kad se čitatelj na jednoj stranici ponada da rečenice koje čita izgovara produhovljena osoba, na drugoj ga dočeka taj vjerni vojnik Majke Crkve. Tako da sve što iz knjige možeš zaključiti jest da duhovnost, ljubav, dobrota i slični termini sve manje idu ruku po ruku s Crkvom, čime se samo podebljava ona kriza o kojoj smo govorili na početku teksta.

Don Živko Kustić, čija se recenzija nalazi na kraju knjige, na čak pet mjesta se oduševljava činjenicom da se Sudac ni na jednom mjestu ne ograđuje od Crkve. A kao jednu od hvalevrijednih i originalnih Sučevih izjava, vidi onu u kojoj Sudac kaže kako svećenik treba biti čovjeku čovjek, prostitutki prostitutka, narkiću narkić... Time je don Živko, a da nije ni svjestan toga, ispisao najžešću kritiku Crkve u ovoj knjizi. Jer ako je svećenik koji može razumijeti čovjeka s problemom, dapače poistovjetiti se s njim, u kontekstu Crkve originalna i hvalevrijedna pojava, što da mislimo o toj Crkvi?

Zašto Sudac tu i takvu Crkvu na kritizira, čak i na mjestima na kojima se ona da kritizirati s čisto vjerničkih pozicija? To je pitanje koje je, usudio bih se reći, srž slučaja Sudac. Odgovor je jako jednostavan – zato što između Suca i Majke Crkve postoji prešutni dogovor o nenapadanju. Sudac je dovoljno inteligentan da shvaća da bi se u momentu u kojem se Crkva i na koji način ogradi od njega, njegovo hrvatsko stado počelo masivno osipati. Crkva, s druge strane, shvaća da joj je Sudac idealan oblik marketinga. Ukratko, ni on ni Crkva ne žele izgubiti klijentelu.

William P. Young – Koliba

Nakon Suca koji kao pravi vojnik, nastupa ognjem i mačem, Koliba dođe kao pravo osvježenje i čovjek u prvi mah pomisli kako bi bilo zgodno ovu knjigu ubaciti u domaću lektiru da klinci skuže da se o istom Bogu o kojem govori Sudac, da razmišljati i na dijametralno suprotan način.

Naravna stvar, Sudac bi to odmah ocijenio poganštinom jer na jednom mjestu u Kolibi sam Isus eksplicitno govori kako mu religije u paketu s ustanovama nisu nimalo drage, a već samo to je dovoljno da se politički korektni i liberalni zapadnjak zainteresira.

Razinu političke korektnosti iz ove knjige, Sudac vjerojatno neće dostići ni u sljedećem životu. Bog s kojim Mack, glavni junak ove knjige, razgovara u spornoj kolibi, prikazan je kao Sveto Trojstvo u kojem se Bog Otac manifestira u obliku dobroćudne crne domaćice koju glavni lik zove Stara, Sin Isus u obliku Židova krivog nosa koji nije lijep kao na slikama. Duh Sveti se, pak, utjelovio u liku azijatkinje Saraye.

Tema o kojoj Mack i Trojedini Bog cijelo vrijeme razgovaraju, ubojstvo je Mackove kćeri koje se dogodilo u istoj toj kolibi, a nakon kojeg je Mack ne samo izgubio vjeru, nego počeo i mrziti Boga koji je dozvolio da se to dogodi.

Već je na toj točki jasno kud priča vodi. Jer ako Bog do kraja knjige uspije Macka uvjeriti da ubojstvo njegove kćeri ima neki viši smisao, a pritom si nijednom ne uskoči u usta, onda će prosječnog čitatelja koji se bakće s nevraćenim kreditima, recesijom i inim problemčićima naprosto pomesti. Sudeći prema broju prodanih primjeraka i oduševljenju čitatelja, u tome je potpuno uspio.

Kakav je taj Bog kojeg nam prodaje Young? On je, prije svega, Otac koji jednako voli svu svoju djecu – kako Mackovu ubijenu kćer Missy tako i čovjeka koji ju je ubio. Missy je, naravno, već u raju, ali ubojica neće u pakao. Njemu će Bog Otac koji ga voli davati nove i nove prilike sve dok i njega ne privede u taj bolji svijet. Tu stvar već počinje mirisati na reinkarnaciju i, kako bi kuhari rekli, fusion religija koji unutar ove knjige ipak drži vodu. Možda zato što ju je pisao teolog.

A ujedno dolazimo i do druge točke na kojoj će politički korektni i liberalni zapadnjak zagristi stvar. Bog o kojem piše Young naprosto je Bog o kojem taj zapadnjak želi čitati. To je Bog koji ne sudi, koji nije strog, koji te neće rasturiti ognjem i mačem ako si gay, ateist, ako si promiskuitetan i tako dalje. Čak i ako si ubojica, On te jednako voli i s tobom ima plan. U svakoj varijanti, raj ti ne gine. Da stvar bude paradoksalnija, Crkva u Bibliji ima svu municiju da ponudi barem sličnu, ako ne i istu sliku Boga, ali to opetovano odbija napraviti.

Kako se razgovori ugodni između Macka i Boga bliže kraju, tako se dolazi i do ključnog pitanja: Ako Bog toliko voli svoju djecu, zašto dopušta stvari poput Missynog ubojstva iako ih može spriječiti? Tu već pomisliš da će si Youngov Bog, u Sučevoj maniri, početi skakati u usta, ali se to ipak ne dogodi. Bog tu nudi sasvim logično objašnjenje. U trenutku kad su Adam i Eva zagrizli jabuku, napravili su ogromnu grešku i umjesto života s Bogom izabrali nezavisnost. Bog im je, opet iz ljubavi, dopustio izbor kao što ga dopušta svakom čovjeku. Sve zlo koje se događa posljedica je ljudskog izbora, a Bog se trudi iz tih loših odabira, u konačnici, proizvesti nešto dobro. Narodski, od govna napravit pitu.

Tako se vraćamo na početak ovog teksta, na ono da je puno lakše živjeti kad vjeruješ da iza svega što (ti) se događa postoji neki viši smisao. U ovoj knjizi sam Bog to eksplicitno kaže. A prosječni zapadnjak kojem poradi niza loših odabira američke administracije, život sve više liči na govno, a sve manje na pitu, to naprosto želi čuti.

Zaključak

Bilo bi glupo zaključiti kako ove dvije knjige nemaju ništa zajedničko kad smo tekst počeli konstatacijom da obje haraju top – ljestvicama. Broj prodanih primjeraka u Hrvatskoj definitivno im je zajednički. S tim da Koliba iste rezultate postiže i na globalnom tržištu.

Sad ćemo se malo prebaciti u marketinšku terminologiju. Kako razmišlja potencijalni Sučev konzument – čovjek, Hrvat i katolik? Ovako: ovaj svećenik je dobio stigme, dakle dotaknuo ga je sam Bog; ako ga je dotaknuo, onda to što on govori na neki način dolazi od Boga; taj Bog, pak, kroz Sučeva usta ne voli homoseksualce, voli Hrvatsku i općenito se slaže s Crkvom; točno tako sam i zamišljao tog Boga.

Kako pak razmišlja potencijalni Youngov konzument – politički korektni liberal? Ovako: autor ove knjige je obrazovani teolog i jako je politički korektan; Bog o kojem on govori nema nikakvih predrasuda i utjelovljuje čistu ljubav; zlo koje nas okružuje nije od Boga nego od ljudi, ali zbog tog zla nećemo gorjeti u paklu; točno tako sam i zamišljao tog Boga.

Nemojte misliti da Sudac i Young prije pisanja nisu dobro razmislili o svemu tome. Marketinškim rječnikom rečeno, jako dobro su upoznali tržište na koje izlaze i dali mu Boga kojeg želi. Jedan ovom našem lokalnom, a drugi onom globalnom.

-Pa di si rođak, pederčino stara? -; glas iz mobitela je pokušavao nadjačati motor kamiona i Mišu Kovača koji se u pozadini borio s Dalmacijom u svom oku.

Kad te ova rečenica probudi, pa makar bilo i tri popodne, lagano se izbezumiš. Kao da ti netko nasilno penetrira u lifestyle pa u milisekundi moraš izvesti sve ono za što normalnim ljudima trebaju godine. Skužiti tko si ti zapravo i gdje su korijeni tvog bitka. Konkretno, jesi li kul i urban lik, pače, kreator javnog mnijenja ili samo još jedna seljak koji stjecajem okolnosti živi u srednjoeuropskoj metropoli.

-Šta je, govnaru dalmatinski?! Šta me budiš koju pičku materinu?! -; kažeš, definirajući se pri tom.
-Nabijen te na kurac, pederčino purgerska!
-Šta je, di si?
-Evo me prid Svetin Rokon. Moran ujutro vratiti kamion u skladište i uzest novi pa se vraćan doma. Oćemo ić pit večeras?
-A radin, jebiga.
-Šta radiš, Gospe ti, u petak navečer?
-Moran pisat reportažu s Big Brother partija.
-Ali je tamo zabranjeno pit?
-Nije.
-Pa šta me jebeš koji kurac onda?

Nakon pola sata, kuham kavu i rolam đoju. Provjeravam aparaturu za večeras – kazeta u diktafonu, baterije, kartica u digitalcu. Sve je spremno za još jednu geeenijalnu večer u Piranhi.

Provjeravam zoom. Dali su mi novi aparat pa sad mogu dobro uhvatit Renatin dekolte i s drugog kraja kluba. Opet mobitel. Urednik.

-Ti si večeras u Piranhu, je li tako? -; počinje.

Šaltam se sa seljaka na urbanog i kul lika, pače, kreatora javnog mnijenja. Ovakvi tiltovi u kombinaciji s travom garantiraju shizofreniju do četrdesete.

-Da, jesam.
-Kod tebe je novi digitalac?
-Da, zašto?
-Imam novi zadatak za tebe. U ITD-u igra jedna plesna predstava. Trebaš otići tamo i poslikati to.
-Ali… čekaj… mi uopće nemamo rubriku kultura.
-Ma ne radi se o tome nego žene plešu gole, a sve je financiralo Ministarstvo.
-Dobro, i?
-Šta “I?” Pa, čovječe, ja tebi nakon tri godine u ovom poslu moram crtati stvari.
-…
-Poslikaj ih na stageu, zumiraj sise i guzice i imamo jebenu naslovnicu.
-Kužim to, ali s kojim naslovom -; “Vidi, sisa”!?
-Zavrtit ćemo priču kao s onim pušenjem na Jarunu. Kužiš? Zašto Ministarstvo financira striptease?
-Aha… A ja se trebam zgrozit svim tim u tekstu?
-Aleluja, skužio si.

Dva sata kasnije, u stan mi upada rođak Mate. Najveća legenda među Konzumovim šoferima. Nakon glasnog uvoda, rola đoju i počinje, kao, ozbiljno.

-Do ka š ti nas sramotit, a?

Ja se skroz sjebo. Nemam pojma o čemu pričam.

-Ja se falija po firmi kako iman pametnoga rođaka, kako čovik piše u novine, pokaziva in članke, a ti onda onako. Sad me svi zajebaju. A prošlu nedilju, jadna baba ti na misu nije išla od sramote.
-Mate, koji ti je kurac?
-Pa ono kad si o pederin pisa. Od svi judi u Zagrebu, baš in ti moraš stat u obranu. Pa jeba mu Bog mater!

Ja se opet šaltam na seljačinu.

-A moran, Gospe ti! Ne mogu, Boga ti, samo za babin gušt pisat.
-Ma znan nego… -; dodaje mi đoju -; Čovik bi pomislija da stvarno misliš tako.
-Ma… ma… zajebi to. Nego, iđemo u kazalište večeras.

Na Matinom licu šok.

-Ti se, Isusa mi, drogiraš! Dobro je Mare susida rekla.
-Moran zbog posla. To je uru vrimena pa ćemo pit.
-Neš na Big Brother?
-Neću.
-Pa di ćemo ić pit onda?
-A ne znan… Kakva mista voliš? Oćeš na narodnjake?
-Oću pičku materinu! Daj nešto, ono, domaće… Znaš, Gospe ti, Mišo, Stavros, Zečić…
-Nema ti toga. Ili narodnjaci ili strano, domaće ti ovde niko ne sluša.
-Sereš!
-Ne seren, Boga mi!
-Ovde je sve ludo, je Isusa mi! -; zaključuje i uzima đoju natrag.

Oko devet smo spremni za akciju.

-Ka ti je to kazalište? -; pita.
-U deset.
-Oćemo ić šta izist prije?
-Možemo, oćemo do picerije?
-Jebeš piceriju, amo na pečeno negdi.
-Di š u Zagrebu na pečeno, jebote!
-Šta, ni toga nema?
-Pa vjerojatno ima negdi u pizdi materini, ali po centru nema nigdi.

Gleda me u nevjerici.

-Čekaj, nema pečenoga i niko ne sluša domaću muziku. Pa je li ovo glavni grad Hrvatske ili koja pička materina? -; već je na rubu živaca.
-Mogu pogledat na internetu. -; kažem.
-Šta?
-Pa za pečeno.
-Je, mene si naša zajebavat! Amo ća, izist ću ćevape neke usput. Valjda toga ima.
-Ima.

Nakon sat vremena, Mate je ispred SC-a parkirao Konzumov kamion, platili smo upad i nacalili se ispred ulaza u polukružnu dvoranu ITD-a.

Mate se nije mogao načuditi ekipi -; hrpa šarenih djevojčica, par ozbiljnih teta u srednjim godinama i neki tipovi kojima je Mate u roku munja utvrdio seksualno opredjeljnje.

-;Evo tvoji, rođak! -; nacerio se.
-;Odjebi!

Ušli smo u polukružnu, sjeli u prvi red i počeli čekati početak.

-Je li, a kakva je ovo predstava? -; počeo je Mate.

Čovjek je zadnji put bio u kazalištu kad nas je drugarica u prvom osnovne odvela da gledamo neku lutkarsku predstavu o partizanima. Mislim, doživljavao je to kao prvu pričest. Obaviš je jednom pa si miran ostatak života.

-Pa… plesna.
-Šta, oni balet?
-Pa nije baš ka balet, ovo ti je suvremeni ples.
-Ka ono u Bingu? E, jesu in dobre one pičke šta plešu.
-Ma nije ni to nego… kako bi ti reka… suvremeni ples…
-Ne znaš ni ti! Odlično!
-Pa ono, nije da ne znan, samo ne znan kako bi ti to opisa. Tu ti se ka… amo reć… mislin, iđe se i na fakultet iz toga. Samo nema u nas.
-Boga ti? Na fakultet? I šta uču tamo?
-Pa plesat, jeba mu ti mater!
-Je svašta na svitu ima.

Nakon pet minuta, svjetla se gase i na scenu izlaze plesačice. Gole.

-Asti Isusa! -; Matino oduševljenje prolomilo se dvoranom što je uzrokovalo popriličan žamor i par glasnih cereka.
-Daj, umukni idiote! -; šapćem mu.
-Dobar fakultet u pičku materinu! -; ceri se i šapće -; Još da su ove flastere skinile, mogle bi u Stipe u kafiću plesat.

Tu sam se ja onda temeljito sjebo. Žene su preko bradavica imale naljepljene flastere tako da je propao plan s bombastičnom naslovnicom, zgražanje nad stripteasom i pljuvanjem po Ministarstvu kulture.

-Jebaji ga! -; samo sam promrmljao i krenuo škljocati zumirajući flastere.

Kad je završila predstava, opet smo stajali pred ITD-om, a ja sam nervozno čačkao po mobitelu tražeći urednikov broj.

-Jesi pofotkao? -; odmah je krenuo.
-Jesam, ali ništa od priče.
-Kako to misliš?
-A imale su flastere preko bradavica tako da, tehnički gledano, nisu gole.
-Kakve flastere?
-Pa flastere, jebote! Kakvi mogu bit flasteri!?
-Šta ćemo sad?
-Nemam pojma, ti si urednik.

Muk. Kao, razmišljamo.

-Je li znaš napisati, kao, kulturni tekst o tome?
-O suvremenom plesu?
-Da. Stavimo veliku fotku na petu, šestu stranicu i neku minijaturu od teksta.
-Nisam nikad to pisao, jebote! Mislim, šta da napišem? Žene s flasterima na sisama plesale u ITD-u?
-Ala tebe! Pa znaš te tekstove o suvremenoj umjetnosti. Uvijek se nešto propituje. To ti je ključna riječ -; propitivanje. I… i prolaznost vremena. To dvoje se uvijek pojavi u tim tekstovim.
-Kurac moj se propituje! -; ja već nadrkan.
-Pogledaj na netu negdje, ne znam, sigurno ima negdje nešto o predstavi.
-Di?
-Nemam pojma, zašto tebe plaćam? Sutra do tri mi šalji to.

Prekidam razgovor i vraćam se do Mate. Ovaj još pod dojmom.

-Rođak, ti si legenda! -; počinje.

Gledam ga i ne kužim.

-Jeba mater, meni je tek sad sve to postalo jasno.
-Šta to?
-Pa ta kultura i to. Razumiš, kako to pametan i kulturan svit radi. Mi seljaci, jebi ga, iđeš na narodnjake pa je gledaš kako pleše na stolu, pa se vrti oko onoga ka za vatrogasce, pa se neko potuče, pa izvadi pištol… Uvik neko sranje. Ovde lipo dođeš u kazalište, sidneš ka čovik, guštaš je gledat i lipo ženi plješćeš na kraju. Nije grezo, razumiš. Još kad zapališ, milina božja. Ka da ne znaš di si. Gledaš u nju, a ona lipo pleše, ne baca se ka ova na stolu nego sve s miron, ono, polako, lipo. Boga mi, ka da san u raju bija uru vrimena.

Gledam Matu i ne kontam koji mu je kurac.

-Čekaj, svidilo ti se?
-Pa govorin ti, budalo, prva liga!
-Jebeš me sad!
-Vidi budale. Ka da u Konzumu radiš, pizda mu materina, a ti si, ka, nešto, pametan. Ali se tebi nije svidilo?
-Pa je, ali ono…
-Jeba mater, neće mi niko u firmi virovat!

Mate je nakon dva sata i još dvije đoje zaspao kao malo dijete. Siguran sam da je sanjao gole plesačice s flasterima i osjećao se kao da je u raju.

Ja sam krenuo kopati po netu i nakon pola sata googlanja, naletio na Kulturpunkt.hr i opis predstave koju smo gledali.

Impersonalizacijom pokreta u prvi je plan stavljeno tijelo, a ne osoba, iako se ne može zanemariti njena težnja za dominacijom i pomicanjem granica u koje je stavljena. Ta latentna borba za dominacijom stvara napetost koja se sve više povećava i izbija na površinu do konačnog slamanja fizičko – mentalnog prostora u kojem se osoba nalazi.