U sklopu 22. izdanju Liburnia Film Festivala bit će prikazana nekolicina (auto)biografskih i/li obiteljskih dokumentaraca, a među njima je i dugometražni film Geni moje djece Vladimire Spindler.

Film Geni moje djece dobio je naslov prema neobjavljenim memoarima Mire Škrinjarić, redateljičine prabake, odnosno majke slavne dječje književnice Sunčane Škrinjarić i bake cijenjene dječje književnice Sanje Pilić. Polazeći od života svoje šukunbabe, slovenske književnice i feministkinje Zofke Kveder, redateljica tka priču o svojim slavnim pretkinjama, neustrašivim, talentiranim umjetnicama čije su živote obilježile slične nedaće – od egzistencijalnih problema do propalih brakova i kompleksnih odnosa s djecom. U filmu se pojavljuje i poznata plesna pedagoginja Tihana Škrinjarić, redateljičina prateta, koja u nekoj mjeri pridonosi uspostavljanju protuteže između prošlosti i sadašnjosti.

Arhivske fotografije i snimke te isječci iz pisama i memoara grade faktografski okvir filma, unutar kojega redateljica upisuje živa sjećanja članica svoje obitelji, kao uostalom i vlastita. Krnja i lelujava prisjećanja razbijaju statičnost kadrova prikazujući prošlost kao živahan narativ podložan zaigranom i zajedljivom subjektivizmu. S jedne strane imamo orise važnih povijesnih ličnosti, a s druge strane manje romantični pogled na majke koje su k tome bile i (dječje) književnice.

U razgovorima jedan na jedan, posjednute protagonistice uspijevaju zadržati svoju opuštenost te iznenaditi duhovitim i vrckavim izjavama. Ipak, posebnu draž filmu donose zajedničke scene za obiteljskim stolom i u sobi Sunčane Škrinjarić, kada je većina akterica prisutna, a razgovori zahvaćaju bližu prošlost i sadašnjost. Među njima je i Maša, redateljičina kćerka u formativnim godinama koja, osvrćući se na izbore svoje majke i pretkinja, prepoznaje određene obrasce koje ne želi ponoviti. Naime, od Zofke Kveder do Vladimire Spindler – sve žene u njezinoj obitelji bile su umjetnice i samohrane majke zbog čega su često vodile financijski nestabilne živote. Vladimira Spindler u svojim precima i prošlosti pronalazi svoju umjetničku predodređenost, pa tako govori da je od oca naslijedila jedino ljubav prema filmu na kojoj je zahvalna. Razgovarajući sa svojom majkom, Sanjom Pilić, Spindler saznaje više o njezinim spisateljskim počecima koje Pilić potpuno demistificira.

U scenama gdje razgovara s Mašom, Spindler je ispred kamere, a kada razgovara s majkom je uglavnom iza kamere ili vidljiva u odrazu ogledala. Tim postupcima poigrava se svojom ulogom u filmu u koji je potpuno uronjena, bez obzira čujemo li samo njezin glas ili je i vidimo. Složeni i zamršeni odnosi između majki i kćeri u obitelji provlače se kao podtema filma – od Zofke koja nikada nije preboljela smrt najstarije kćeri, preko Mire Škrinjarić koja je napisala memoare kao odgovor na Sunčaninu knjigu Ulica predaka, pa sve do odnosa Sanje i Vladimire koji je tijekom godina oscilirao, te naposljetku odnosa Vladimire i Maše, koje pokušavaju izvući lekcije iz života svojih pretkinja. 

Obiteljski stan u Hebrangovoj koji je u vlasništvu obitelji od 1926. godine predstavljen je kao točka pomirenja, odnosno ponovnog zbližavanja Vladimire i Sanje. Pandemija, potres i druge okolnosti koje navodi redateljica, primorale su ih na ponovni suživot koji je rezultirao nekim vidom zacjeljenja. Film završava upravo u tom stanu, u Sunčaninoj sobi, gdje protagonistice razglabaju o dugovječnosti svojih pretkinja, smrti i željenom načinu ukopa. Razmatrajući svoju blisku budućnost, Sanja Pilić bez emocije, potpuno pragmatično govori da će po svoj prilici biti primorana prodati obiteljski stan kako bi si mogla platiti starački dom. Materijalna ostavština, bilo da je riječ o Zofkinim pismima, Mirinim memoarima ili o obiteljskoj nekretnini, u potpunosti je krhka, podložna propadanju, zaboravu. No ono što ove žene povezuje i čini tako osebujnima i inspirativnima, što se provlači kroz njihovu žensku liniju, prkosno opstaje unatoč svemu.

Iako film počinje ucrtavanjem ženske loze obiteljskog stabla sa željom da se shvati njihove odluke, postupke i moguću genetsku uvjetovanost nekih životnih izbora, protagonistice ne bježe od preuzimanja odgovornosti niti na svoje životne situacije gledaju fatalistički. Njihova vedrina, cinizam, svojeglavost i prkos čine jezgru filma koji jednako uspijeva nasmijati i ganuti. Sklanjajući prašinu s obiteljske povijesti, Spindler se kroz umjetnost suočava sa svojom prošlošću, ali pritom nam svima čini veliku uslugu podsjećajući nas na djelomično zaboravljene žene koje zaslužuju i filmove i ulice.

Ulaz na projekcije, koje počinju u 21 sat, je slobodan.

Svake godine Restartova Škola dokumentarnog filma iznjedri nove dokumentarce i autore. Generaciji koja je u polje dokumentarnog filma stupila 2017. godine pripada Maja Alibegović, koja je filmom Lovačka sreća predstavila lovačku zajednicu. Jasmina Beširević u filmu All Good Things prikazala je pak atipičan odnos muškarca i žene koji su u vezi 36 godina, a da nikad nisu živjeli zajedno, dok je Vladimira Spindler u Mama, zašto plačeš prikazala vlastitu borbu s depresijom.

U Prasowskom, gdje je Slučajno kino već održalo niz projekcija, bit će prikazan film Bojane Burnać koji prati svjetskog rekordera u ronjenju na dah Gorana Čolaka. Film je prikazan na brojnim festivalima, a na DokuFestu u Prizrenu dobio je nagradu za najbolji balkanski debitantski film.

Odabrani filmovi recentni su hrvatski dokumentarci, prikazani na lanjskom Liburnia Film Festivalu. Ovim projekcijama organizatori najavljuju i 16. izdanje LFF-a kao manifestacije isključivo posvećene ovdašnjoj dokumentarističkoj produkciji. Festival će se ove godine održati od 20. do 24. kolovoza na Ljetnoj pozornici Opatija.

Program Slučajno kino financijski podržava Grad Rijeka.

Zainteresirani za upis u Restartovu Školu dokumentarnog filma mogu se prijaviti do 1. rujna.

Zagreb je danas u sve manjoj mjeri javni prostor građana, a sve više vlasništvo pojedinaca tj. privatnog i bahatog kapitala. Pojedine reprezentativne točke Zagreba, umjesto prema odlukama struke, svoje vizure mijenjaju ovisno o preferencijama vladajuće političke opcije. Svaka reakcija na ovakve aktivnosti hvale je vrijedan pokazatelj osviještenosti građana prema građanskom aktivizmu i angažiranom sudjelovanju u vlastitoj svakodnevnici, Vladimira Spindler reagirala je na sebi specifičan način boreći se svojim oružjem, fotografskim aparatom, načinivši time od jednog krvavog i brutalnog događaja osebujan ciklus visoko estetiziranih fotografije snažne osjećajnosti i poetskog naboja.

Otvorenje je u petak 30. studenog u 19 sati.