Razgovarala: Martina Kontošić

Vladimir Miladinović (1981.) vizualni je umjetnik koji je završio doktorske studije Teorije umetnosti i medija Univerziteta umetnosti u Beogradu. Član je radne grupe Četiri lica Omarske, kao i jedan od osnivača Inicijative za savremenu umetnost i teoriju u Beogradu. Godine 2012. nagrađen je na 53. Oktobarskom salonu za seriju od 25 crteža nastalih kopiranjem stranica beogradskih dnevnih listova Politika, Večernje novosti i Borba, kojima je predstavio državnu propagandu prisutnu i u drugim medijima diljem regije.

Ciklusom crteža iz 2016. prikazanima na izložbi Otpor, pokret, promjena Vladimir Miladinović nastavlja proces kreiranja odnosa s prošlošću u kontemplativnoj formi crteža koji prikazuju uznemirujuće sudske dokumente i materijale iz tiska povezane sa zločinima nad albanskim civilima u vrijeme rata na Kosovu. Seriju Zapisnik čini dokumentacija izjava bivšeg radnika MUP-a Srbije koji je prevozio kamion sa tijelima iz Kosova u Beograd, dok Timočku krimi reviju čine stranice danas ugašenog tjednika koji je prvi prenio vijesti o pronađenoj hladnjači sa tijelima u Dunavu.

KP: U Zagrebu je prikazan samo jedan dio procesa koji si započeo još 2012. godine. Možeš li nas vratiti na sam početak nastanka ovih opsežnih serija crteža laviranim tušem na papiru?

Ja sam poprilično spontano započeo rad na istraživanju za koji nisam imao neke posebne ambicije u samom startu, a sada je to postala neka vrsta svakodnevne rutine i potrage za materijalom po raznim arhivama kojima imam pristup. Moja osnovna ideja je bila da pokušam da saznam na koji način i šta je sve uticalo na kreiranje mog znanja kao i šta se i kako sada sa tim znanjem može raditi. Sa druge strane, vremenom mi je postala bitna i forma materijala sa kojim sam svakodnevno u kontaktu pa sam počeo da koristim i samu estetiku arhivskog materijala. Taj spoj mučnog sadržaja sa jedne i atraktivne forme sa druge strane stvorio je neku vrstu tenzije koja je ključna u samom radu. Činjenica da je arhiv po sebi mrtva stvar i da jedini njegov potencijal leži upravo u izmeštanju iz tog institucijalnog konteksta i dalje korišćenje tih materijala jeste ono što održava kontinuitet rada, bez nekog kraja na vidiku. 

KP: Osim što se baviš mučnim epizodama recentne povijesti ovih krajeva, u tvom radu prisutna je i kritika aktualnih ekonomskih politika. Međutim, ne bih strogo odvajala nacionalizam i kapitalizam; kako doživljavaš njihovu vezu?

Svaki pokušaj zanemarivanja načina na koji se desio raspad Jugoslavije kroz rat i ratni zločin je kontraproduktivan, ako želimo da tu vezu učinimo vidljivom. Osim ako tako nešto dolazi iz ugla onih kojima je rat bio jedno od sredstava za lično bogaćenje i omogućavanje procesa privatizacije društvene svojine. Postavlja se pitanje koju je ulogu pri razbijanju klasne svesti kao jedne od osnova jugoslovenskog socijalizma odigralo pozivanje na rasne i etničke podele i ratni zločin kao sredstvo izvođenja tih podela? U tom smislu za mene je instistiranje na traumatičnim delovima recentne prošlosti koji su sada već apsolutno isključeni iz domena javnih sfera ključno, ako želimo da vezu između kapitalizma i nacionalizma učinimo vidljivom. 

KP: Proteže li se tvoja forma protesta i na ulicu? Sudjeluješ li u prosvjedima koji upravo traju u Srbiji?

Moj rad je odraz ličnog uverenja i vere u umetnost i za mene je sam proces rada pri nastajanju umetnosti apsolutni vid protesta. Da li se i na koji način on može prevesti na ulice je drugo pitanje. Na aktuelnim protestima učestvujem koliko i kada mogu, a njihova spontanost kao i ideološka ignorancija su konačno pokazali da je vera u slobodu izbora u ovakvim okolnostima besmislena i da je svaki pristanak na parlamentarnu igru političkih elita čist promašaj. 

U riječkom Malom salonu predstavljen je dio višegodišnjeg projekta beogradskog umjetnika Vladimira Miladinovića u kojem ispituje na koje načine mediji i institucije post-jugoslavenskih zemalja stvaraju javni prostor i njime oblikuju kolektivno sjećanje. Njegov rad temelji se na istraživanju arhivske građe – dokumentima, svjedočanstvima, kartama i isječcima dnevnih novina iz Srbije i svijeta koje tehnikom laviranog tuša prenosi u formu crteža. Prenoseći arhivske materijale u umjetničku sferu, Miladinović naglašava pitanja ratne medijske propagande, manipulacije, povijesne odgovornosti i intelektualnog angažmana.

Na ovom projektu radi od 2012. godine, a izložbom Između znanja i imaginacije u Rijeci je predstavljena njegova najnovija faza. U fokusu izložbe zločin je nad kosovskim Albancima 1999. godine, a sadrži Izvještaj o arheološkom iskopavanju, dio dokaznog materijala iz arhive Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu u kojem je opisan proces iskapanja masovnih grobnica u studenom 2002. godine u blizini Beograda. Zapisnik sadrži izjavu bivšeg djelatnika MUP-a koji je kamion s tijelima prevozio iz Kosova u Beograd, a Slobodni predmeti popis artefakata prikupljenih tijekom procesa ekshumacije na temelju kojih se identificiraju žrtve. Miladinović također donosi stranice tjednih novina koje prve spominju pronađene žrtve, a prvi put prikazuje i nove radove, crteže velikog formata kojima prenosi arhivske fotografije britanskog forenzičkog tima snimljene tijekom istrage.

Prenošenjem i isticanjem arhivskih materijala Miladinović ispituje polje medija i propagande, ali i trenutnog odnosa javnosti prema potisnutoj prošlosti. “Mislim da se izraz devedesete često koristi kao vrsta otklona od traumatične prošlosti koju dijelimo u ovoj regiji. U procesu stvaranja nacionalnih identiteta prošlost se koristi selektivno, u vlastite svrhe, a suvremena umjetnost može uključiti marginalizirane dijelove prošlosti i u taj proces”, istaknuo je umjetnik prilikom izlaganja radova u Berlinu prošle godine. 

Iako izložba u Rijeci uglavnom prolazi “ispod radara”, reakcije na spomenute teme pokazuju koliku važnost određeni povijesni događaji imaju na kreiranje naših trenutnih odnosa. Kada je Miladinović u Splitu prikazao kopiju stripa Knindže – Vitezovi srpske krajine čija je dva broja izdala Politika 1991. godine, a slavi kapetana Dragana i njegovu militantnu skupinu, rad je okarakteriziran kao provokacija, no isto se dogodilo i s njegovim izlaganjem u Kraljevu u Srbiji. Velik dio njegovog rada temelji se na odnosu medija i službenih institucija prema određenim događajima kao i načinu na koji će oni biti prezentirani javnosti. Izložbe temeljene na arhivskim materijalima, kao što je postav SENSE – Dokumentacijskog centra Srebrenica, čest su medij kojim se nastoji adresirati elemente traumatične prošlosti, no svojim radom, prenoseći tekst u sliku i faktografsku činjenicu u umjetničko djelo, Miladinović postavlja pitanje “koliko nam svjedočanstvo traumatične prošlosti govori ako ju ne možemo zamisliti, te da li je faktografija dokaznog materijala dovoljna da bismo u njega povjerovali”.

Izložba u Rijeci predstavlja najnoviju fazu u radu Vladimira Miladinovića. Još od 2012. godine Miladinović prati svoju dnevnu rutinu u kojoj je posvećen arhivskom istraživanju tabuiziranih povijesnih perioda oko kojih se teško postiže širi društveni konsenzus. U svom radu koristi razne vrste materijala, od stranica dnevnih novina do službenih državnih dokumenata, svjedočenja, listi, mapa i planova. U formu crteža, vjerno kopirajući prikupljeni materijal u tehnici laviranog tuša, Miladinović pokušava stvoriti osobni odnos prema prikupljenom materijalu.

Na izložbi u Rijeci predstavit će serije crteža: Zapisnik (Izjava bivšeg radnika MUP-a koji je prevozio kamion sa tijelima iz Kosova u Beograd), Slobodni predmeti, (popis predmeta prikupljenih tijekom procesa ekshumacije na lokalitetu Batajnica 2 u Beogradu), Timočka krimi revija,  (Stranice Timočkog nedeljnika u kojem su se pojavile prve vijesti o pronađenoj hladnjači sa tijelima u Dunavu). Također će po prvi put pokazati i svoje nove radove, crteže ugljenom većeg formata na papiru i platnu, napravljene za ovu izložbu. Prevodeći sudske procese, zapise o ratnim zločinima, popise pronađenih predmeta na osnovu kojih se identificiraju žrtve, u područje umjetnosti, Miladinović ukazuje na značaj potisnutih ili izbačenih narativa iz prošlosti u procesima uspostavljanja odnosa u sadašnjosti. Pored pitanja o manipulaciji, povijesnoj odgovornosti i intelektualnom angažmanu, umjetnik pokreće pitanje odnosa između teksta i slike, odnosno svjedočenja i imaginacije, neizrecivog i nezamislivog.

Vladimir Miladinović (1981) živi i radi u Beogradu. Diplomirao je na fakultetu Primijenjenih umjetnosti u Beogradu. Završio je doktorske studije na Univerzitetu umjetnosti u Beogradu, odsjek za teoriju umjetnosti i medija. Od 2007. godine ima status samostalnog umjetnika. Dobitnik je nagrade 53. Oktobarskog salona.

Kreativno korištenje napuštenih ili zapuštenih prostora u sve više europskih gradova postaje norma i faktor koji presuđuje o zanimljivosti kulturno-umjetničke scene i društvenog života. U posljednje vrijeme to potvrđuje i kasno propupali beogradski primjer. Trenutno se čini kao da sve zanimljivo odvija u četvrti Savamala koja se sve brojnijim umjetničkim inicijativama naočigled pretvara u berlinski Kreuzberg (nekada kvart izbjeglica i ostalih pripadnika nižih društvenih slojeva, a danas europski centar ambicioznih umjetnika i dizajnera). Savamala je doduše prostor kojemu su kroz povijest dodijeljivane važne uloge, od ekonomskog do prometnog centra, u koje se potom nije ulagalo; ostajao je sustavno zanemarivan i na koncu, kao društveni prostor, izbjegavan. Tako je prešao put od najstarijeg urbanog dijela grada krcatog tobože zaštićenim spomenicima kulture do jednog od najzapuštenijih i ekološki najugroženijih.

No, svako zlo za neko dobro. Estetika propale arhitekture na socijalno problematičnom tlu dokazano proizvodi čuda. Razlog leži, između ostalog, u već gotovom setu simbola i narativa oko kojih se može i ne mora graditi novi koncept. To je vrlo zahvalna situacija koju je i beogradska kulturna scena prepoznala, te je u posljednje vrijeme počela intenzivnije raditi na potencijalu kakvog ovakav značenjski bogat prostor nudi. Na program i cilj ovogodišnjeg izdanja festivala Mikser održanog sredinom godine na više lokacija u Savamali nadovezao se ovaj pedeset i treći po redu Oktobarski salon, ili “Oktobarac” kako ga lokalni stanovnici radije zovu, nastanjujući jednu specifičnu građevinu. Riječ je o monumentalnom beogradskom zdanju koje je od početka gradnje 1905. godine do danas imalo raznolike namjene: prvobitno je služilo Beogradskoj zadruzi, zatim Geodetskom institutu, a nakon njegovog iseljenja raznim nasumičnim prigodama poput tuluma i snimanja glazbenih turbofolk spotova. Osim renoviranog prizemlja koje trenutno koristi Pravosudna akademija, interijer apsolutno odaje godine zloupotrebe i zanemarivanja na oguljenim zidovima, debeloj paučini i razbacanim rekvizitima prethodnih stanara za koje je teško procijeniti pripadaju li inventaru zgrade ili nekom od oktobarskih umjetnika. 

U takvom prostoru višestruke nesređenosti, kako namjenske, pravno-imovinske, pa tako i fizičke, smjestio se ovogodišnji Oktobarski salon naslova Гуд лајф / Good Life (fizički narativi i prostorne imaginacije) u kustoskoj koncepciji Branislava Dimitrijevića (Srbija) i Mike Hannule (Finska). Iz navedenog naslova čitljiva je dvostruka tematika Salona. S jedne strane, tematizira pojam “dobrog života”, što i kako bi se on trebao predstavljati u trenutcima sveprisutne političke, ekonomske i društvene krize, dok se s druge strane taj opširan koncept pokušava smjestiti u odnos s fizičkim prostorom u kojemu se nalazi. Pomalo ambiciozno zamišljen poduhvat koji je izveden s više ili manje uspjeha, ovisno s koje točke gledišta promatramo. Ukoliko fokus usmjerimo na uspješnost namjere Salona da, kako u uvodu kataloga piše, istraži modalitete prevođenja i transformacije prostora kao unaprijed datog i statičnog, u mjesto, kao privremeno i tranzicijsko, mogli bismo ustvrditi da je ta namjera ostvarena. Građevina nekadašnjeg Geodetskog instituta uistinu je pružila idealan prostor za smještaj izložbe koja svojom derutnom estetikom mami posjetitelje, te se na taj kratak period između 22. rujna i 4. studenog transformirala u vibrantno mjesto različitih događanja. No, upravo zbog svoje visokocijenjene estetske vrijednosti, građevina je istovremeno predstavljala izazov za kustose i umjetnike koji su s vidljivim strahopoštovanjem ulazili u prostor. Radovi su pozicionirani na način da korespondiraju s prostorom bez invazivnosti prilagođavajući se već postojećoj strukturi, što je u nekoliko navrata rezultiralo potpunom inferiornošću ili čak nevidljivošću radova spram snažne impresije oronulih zidova i raspadajućeg namještaja. Osim prostorne poveznice, koja je očito bila os oko koje se zavrtila cijela struktura ovogodišnjeg Salona, radovima je nedostajala jedna viša logika koja ih povezuje. Druga ponuđena tema koja je trebala objediniti radove na izložbi, već spomenuti “dobar život”, u potpunosti je pala u drugi plan, ne samo zbog nedovoljne mogućnosti primjene koncepta na same radove, već i zbog superiornosti građevine koja je isti koncept proždrla. Povezujući tako radove isključivo kontekstom prostora u kojem su izloženi stavljen je prevelik naglasak na samu građevinu, dok je odgovornost za njezinu sudbinu vješto izbjegnuta. Naime, budućnost građevine i radova izloženih u njoj prepuštena je slučaju ili boljim prilikama i pametnijim naraštajima, što pokazuje nedovoljnu promišljenost primarnog koncepta izložbe. 

Za razliku od osjećaja nedovršenosti koji prožima dvostruku tematiku izložbe, katalog iste odaje dojam kvalitetno osmišljene ideje izvan okvira standardnih povijesno-umjetničkih publikacija. U njemu ne pronalazimo šture opise ili tumačenja izloženih radova, već različite intervjue sudionika izložbe, literarne i kritičke tekstove književnika, povjesničara, antropologa, koji se, na ovaj ili onaj način, nadovezuju na temu ovogodišnjeg izbora izložbenog prostora. Radovi su predstavljeni fotografskom dokumentacijom i kratkom legendom, a potpuno razumijevanje i obrazloženje istih ostalo je na posjetiteljima koji su ih u razdoblju od mjesec i pol dana imali vremena posjetiti i detaljno proučiti. Postav je bio izuzetno pristupačan i primamljiv. No, iako je kretanje kroz izložbu bilo dovoljno jasno označeno, kao i sami radovi, ponekad je granica između rada i fizičkog prostora u kojem se isti nalazi teško razlučiva, te je na promatrač da zaključi što je umjetničko djelo, a što dio prostornog interijera. To je, dakako bio slučaj s instalacijama, koje su bile i najčešća forma umjetničke ekspresije ovogodišnjeg Salona koji je, uz prostorne intervencije, sadržavao i širok spektar ostalih umjetničkih medija izražavanja. Sasvim razumljivo, s obzirom da je na izložbi izlagalo više od trideset sudionika iz Finske, Njemačke, Švedske, Slovačke, Turske, Bugarske, Hrvatske, Estonije, Nizozemske, Velike Britanije i Srbije koji su se odazvali pozivu dvaju kustosa da interveniraju u datom prostoru na način koji smatraju najprikladnijim.

Po zavšetku programa nagrada Salona dodijeljena je Vladimiru Miladinoviću za seriju crteža laviranim tušem na papiru u kojima vjerno precrtava izabrane stranice beogradskih novina izdavanih u ratnim devedesetim godinama. Osobitost ovog rada nije samo u fascinaciji mukotrpnom tehnikom, već i u tekstualnom sadržaju koji, eksponiran na ovakav umjetnički relevantan način, ovjekovječuje odbačene fragmente kolektivne memorije i diskurs ratne propagande. Nagrada Kulturnog centra Beograd koja omogućuje samostalnu izložbu u galerijskom prostoru Centra pripala je njemačkom umjetniku Karstenu Konradu za rad pod nazivom Rialto Beograd. Riječ je o polukružnoj site-specific instalaciji sazdanoj od starog namještaja pronađenog u uredima Instituta, pompozno smještenoj nad stoljetnom skulpturom i centralnim stepeništem zgrade, koja za razliku od mnogih drugih izložaka uspijeva parirati monumentalnosti interijera. Instalacija aktualizira priču o prošlosti okolice Geozavoda, koja je svojevremeno bila prozvana Bara Venecija, u datoj fizičkoj građi i prostoru te na taj način uspješno komunicira koncept ove izložbe. Zadatak koji većina ostalih radova nije ispunila, čime je tradicionalno glavna okosnica Oktobarskog salona, vizualna umjetnost, nažalost pala u drugi plan. Možemo li zato okriviti preveliku ambiciju kustoskog dvojca, ili pak nedovoljnu snagu umjetnika i njihovih radova da pariraju monumentalnosti građevine, teško je reći. Odgovor vjerojatno leži u kombinaciji obaju faktora, te našim prevelikim očekivanjima da jedna izložba funkcionira u punini vlastitog koncepta od zamisli do izvedbe.