Projekt je započeo 1.12.2014. godine i trajao je do 1.12.2015. Svaki tjedan, Jelena i Vladimir neovisno jedno o drugome snimaju jedan kadar, svaki u svom mediju (fotografija, film), koje zatim međusobno šalju svake nedjelje. Vladimir bi zatim montirao kadar fotografije s filmskim kadrom u novonoastali filmski segment u trajanju od 35 sekundi. U tom filmskom segmentu, statični fotografski kadar traje 10 sekundi dok filmski kadar traje 25 sekundi.

Nova sekvenca od 35 sekundi u nedjelju navečer proslijeđuje se Ivanu koji u narednih tjedan dana komponira glazbu za novonastalu sekvencu. Dodavanjem glazbene kompozicije kadru novonastala sekvenca se tjedno objavljuje na vimeo kanalu.

Projekt je vremenski trajao 52 tjedna (jedna godina), a nakon godinu dana svi kadrovi tvore ekspermintalni film u trajanju od 30 minuta. 

Jelena Janković rođena je u Beogradu 1985. godine. Diplomirala je na Fakultetu za turistički i hotelijerski menadžment Univerziteta Singidunum. Nakon fakulteta nastavlja četverogodišnju specijalizaciju za umjetničku fotografiju u Centru za likovno obrazovanje Šumatovačka kod poznatoga beogradskog profesionalnog i umjetničkog fotografa Aleksandra Radoša. Svoj rad počinje kao dokumentarna fotografkinja. Ljubav prema glumi, plesu i pozornici uvodi je u kazališnu fotografiju, a od 2010. i u suradnju s Bitef teatrom. Surađujući s Bitef dens kompanijom aktivno istražuje estetiku plesne fotografije te postaje službena fotografkinja Bitef festivala. Godine 2013. fotografiju spaja s dizajnom. Od 2014. kao fotografkinja radi na igranom filmu. Iste godine započinje pedagoški rad s najmlađima, vodeći kreativnu fotografsku radionicu u sklopu Dečijeg kulturnog centra Majdan. Autorica je fotografija u 25 kazališnih produkcija. Višestruka je dobitnica nagrada, uključujući prvu nagradu za umjetničku fotografiju na manifestaciji NOĆI MUZEJA 2010. i 2013. te FIAP plaketu STERIJINOG POZORJA za kazališnu fotografiju 2011. Godine 2013. nagrađena je za umjetničku fotografiju na manifestaciji Photographic Angle’s Competition FACES u Velikoj Britaniji. Godine 2015. osvaja prvu nagradu na međunarodnom festivalu Rovinj Photodays 2015. u kategoriji Moda. Trenutno živi i radi na relaciji Beograd – Zagreb.

Ivan Kapec, gitarist i kompozitor, aktivno se bavi jazzom i elektroničkom glazbog od 90-ih. Svirao je u brojnim hrvatskim jazz ansamblima, a 2001. osniva vlastiti trio s kojim snima dva albuma, “Lancun” i “Bava”. Također je osnivač multimedijalne skupine “Trianguli Zona” s kojom nastupa na brojnim festivalima u zemlji i inozemstvu. Od 2009. vodi space jazz band Capisconne , a zajedno s DJ Laboshom autor je projekta “Loop Chamber Music”, a s Borko Rupenom elektro-akustičnog improvise dua “Sonic Diptych”. EP “Activity”, sastava Capisconne objavljen je za meksičku net etiketu “Breathe Compilation“. Taj album svrstan je među pet najboljih Creative Commons albuma u 2009. Godine 2011. surađuju s rumunjskim etno ansamblom “Anton Pann Band” iz čega je nastao album “Emerging Landscapes”. 2014 Capisconne objavljuje hvaljeni album “Time traveling”, za koji je opširnu bilješku na CD-u napisao novinar portala “All About Jazz” John Kelman. Londonski label Dubmission uvrstio je tri Kapecove elektronske skladbe u kompilaciju “Next dubmission”. Njegove skladbe, među ostalima, izvodili su Big Band HRT-a, multiinstrumentalist Ratko Vojtek i Varaždinski komorni orkestar. Ivan je nastupao u Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Švicarskoj, Bosni i Hercegovini, SAD, Češkoj, Turskoj i Italiji. Trenutno vodi sessione electro-jazza pod nazivom „Sunrise Sessions“ kao novu platformu za razvoj kreativne scene improvise glazbe u Hrvatskoj. 

Vladimir Končar (Bjelovar, 1978.) je interdisciplinarni vizualni umjetnik i dizajner. Studirao je dizajn na Grafičkom fakultetu u Zagrebu. Od 2001. do 2004. član je umjetničke strip grupe Divlje oko. Godine 2004. postaje član HDD-a, a 2005. član ULUPUH-a, sekcija multimedije i intermedije. Jedan je od osnivača multimedijalnog dizajn studija Revolucija, u kojem od 2003., radi kao kreativni i umjetnički direktor. Član je multimedijalnog sastava “Trianguli zona” s kojom je nastupao na brojnim festivalima u zemlji i inozemstvu. U suradnji s tvrtkom Muze, Studiom Cuculić i Studiom Klinika oformljuje Kreativni klaster koji kroz svoje djelovanje radi na interdisplinarnim i multimedijalnim projektima postava muzeja te na razvoju suvremenih centara za posjetitelje poput Ivanine kuće bajke u Ogulinu, Kuće za Brodice na Brijunima i dr.). Autor je niza eksperimentalnih filmova s posebnim fokusom na formu plesnog filma gdje intenzivno surađuje s Mašom Kolar. Dosad je izlagao i učestvovao na velikom broju samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Za svoj rad na području dizajna dobio je niz nagrada, a radovi su mu objavljeni u različitim renomiranim publikacijama za umjetnost i dizajn.

Projekcija eksperimentalnog filma 52 tjedna održat će se u u četvrtak, 30. lipnja u 19 sati u Muzeju suvremene umjetnosti, u dvorani Gorgona. Nakon projekcije u kratkom razgovoru i predstavljanju projekta sudjeluje Nikica Gilić i autori. Razgovor moderira Branislav Oblučar.

Kao polazište i početnu poveznicu u svome izložbenom projektu ovo je troje autora, abecednim redom, Petra Dančević, Jelena Janković i Vladimir Končar, postavilo svoju umjetničku suradnju s plesnom umjetnicom i koreografkinjom Mašom Kolar.

Pored nekoliko ostvarenih projekata s Kolar, uključujući najnoviji ovogodišnji, u izložbu je uključen i odabir ostalih, zasebnih umjetničkih radova svakog od troje umjetnika ponaosob i njihovih izvedbi u kombiniranim suradničkim parovima.

Osnovnu sponu svih prezentiranih radova čini pokret, plesni (i dramski) – izražen u modernom baletu i suvremenom plesu (ili pak u kazališnoj predstavi).

Vladimir zapisuje: “Pokret kao kombinacija energije i senzibiliteta ukida objekt tijela. U tom misaonom procesu pokret postaje osnova istraživanja. Proces nastanka spaja nas troje umjetnika u kreiranju različitih plesno-kazališnih produkcija te prikazuje sve segmente rada…”.

Izložbu čine, sumarnim nabrajanjem pojedinih izloženih djela svakog autora,  premda se oni najčešće višestruko isprepliću i međusobno nadopunjuju: plesni kostimi, skice kostima, dokumentarne fotografije procesa rada na izradi kostima i početnih radnih proba, plesne i kazališne umjetničke fotografije plesača i glumaca (pa tako i istih tih kostima) u pokretu – na plesnom podiju ili u teatru, te finalne produkcije u obliku videa, samostalnih kratkih filmova i nastajanja vizualnih identiteta predstave kroz plakate i brošure.

Popratna događanja u sklopu izložbe dvije su radionice otvorene za javnost: radionica J. Janković  Pokret u fotografiji i radionica P. Dančević Kazališni i plesni kostim ili kako stvoriti iluziju na sceni.

Petra Dančević je kostimografkinja iz Zagreba (rođ. 1982. u Zagrebu), magistra tekstilnog i modnog dizajna – modul: kostimografija, s diplomom Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Dizajnirala je (i izradila) kostime za brojne opere, drame, balete, predstave suvremenog plesa, mjuzikle, dječje predstave i filmove, u Hrvatskoj i inozemstvu.  

Jelena Janković je umjetnička fotografkinja iz Beograda (rođ. 1985. u Beogradu). Autorica je fotografija u 30 kazališnih produkcija. Bila je službena fotografkinja Bitef festivala, a trenutačno Nacionalnog ansambla Kolo. Dobitnica je međunarodnih nagrada za fotografiju, prvu nagradu na Rovinj Photodays 2015. u kategoriji Moda. Živi i radi na relaciji Beograd – Zagreb.

Vladimir Končar je multidisciplinarni vizualni umjetnik i dizajner, Zagreb, (rođ. 1978. u Bjelovaru). Djeluje na području novih medija (instalacije, performansi, animirani film, video, interaktivna web sučelja, multimedijalni postavi muzeja i izložbi). Suosnivač je multimedijalnog dizajn studija Revolucija. Dobitnik je prestižnih međunarodnih nagrada, a radovi su mu objavljeni u renomiranim publikacijama za područje umjetnosti i dizajna.

Izložba ostaje otvorena do 29. travnja.

V.K.: Cijela je priča krenula mnogo prije nego što je BUKA osnovana, krajem trećeg srednje, 1996. godine. Pohađao sam gimnaziju, a Branislav Oblučar i Boško Kuzmanović pripremali su zbirku pjesama. Nismo se tada poznavali jer su oni bili opći smjer, a ja jezični, ali su nekako saznali da crtam, pa su mi se obratili da napravim ilustracije za dio njihove zbirke i tako je sve krenulo. Već tada smo počeli razgovarati o tome kako bi nešto trebalo organizirati u Bjelovaru. U tom periodu se pojavio veliki broj kreativaca koji su nešto radili, tada smo naprimjer imali jaku Glazbenu školu iz koje su mnogi odlazili dalje na studiranje u Graz ili u Zagreb na Akademiju. Cjelokupna kreativna energija generacije bila je jaka i na neki način smo tada prepoznali taj potencijal. Zbirka je objavljena u gimnazijskoj nakladi i na tom poticajnom valu smo nastavili raditi dalje. Na završnoj godini srednje škole odlučili smo tako napraviti happening koji smo nazvali Brainstorm i to je u biti bio početak svega. U underground clubu Tarkus okupili smo veliki broj mladih u jednoj večeri, tražilo se mjesto više, čak smo imali i predstavnike jakih snaga MUP-a koji su došli odraditi raciju i iznenadili se što u prvim redovima sjede profesori srednjih škola. Taj trenutak je čak snimljen video kamerom i popraćen smijehom publike. Predstavili smo autorske radove u formi video skečeva, fotografija, crteža, performansa, poezije, proze, slikanja, glazbenih nastupa, svega je bilo. U realizaciji te večeri priključio nam se Slađan Lipovec koji je kasnije uz Branislava Oblučara bio jedna od najbitnijih karika u realizaciji časopisa i programa Buke.

Tada se okupila ta neka osnova, cijela okosnica buduće Buke. Upisali smo 1997. fakultete u Zagrebu i tamo organizirali još jedanput ili dvaput nešto slično, mislim da je naziv jednog od happeninga bio Kadalog. U to vrijeme najaktivniji je bio Attack, od časopisa su tu bili Godine nove, Arkzin, i više se ne sjećam tko je još na području kulture radio. U jednom trenutku odlučio sam da bi možda bilo zgodno da stvarno nešto formalno organiziramo jer do tada smo funkcionirali potpuno neformalno. Često smo o tome razgovarali Brane, Ozren Crnogorac i ja. Okupio sam dio te ekipe iz Bjelovara, jedno desetak ljudi koji su bili u kreativnim vodama i koji su upisali fakultete po Zagrebu te smo odlučili osnovati udrugu. Sjećam se da smo dosta dugo tražili naziv, mislim da je Brane došao na tu ideju dok smo bili na krovu na Šari i tamo divanili. Odlučili smo se nazvati Buka – bjelovarska udruga za kulturnu aktivnost. Tada sam imao neki mali prostor za slikanje na Peščenici, u tamošnjem kulturnom centru, gdje sam provodio većinu vremena dok sam studirao na Grafičkom fakultetu. Skupilo nas se jedno sedam, osam, imali smo anonimno glasanje tko će biti predsjednik. Izabran sam za predsjednika, Ozren Crnogorac za zamjenika i to je bilo to.

U Bjelovaru smo u nekom kafiću napravili prvi radni sastanak, osnivačku skupštinu i formalno napravili statut po uzoru na onaj koji smo dobili od Attacka. Moram priznati da se ne sjećam svih imena koji su prisustvovali osnivačkoj skupštini, ali jezgra koja je u većini daljnjih aktivnosti bila aktivna je bila ova: Branislav Obučar, Ozren Crnogorac, potom Marko Dragičević, Željka Grmić i Vinko Prelac, Kornelija Pintar, Miran Međimorac, Bruno Gavran, Igor Crnek, Margareta Tolnaj i moj brat Mladen Končar. Neki od članova nisu studirali, ali su živjeli i radili u Bjelovaru. Bila je to dobra ekipa.

KP: Gdje ste se okupljali?

V.K.: U mojoj zgradi postojao je podrum koji je bio prazan, a svojevremeno je služio kao sklonište i tamo smo odlučili imati prve sastanke i razvijati neku strategiju daljnjeg rada. Bilo je to zanimljivo vrijeme jer se u tom periodu na našim tjednim sastancima subotom i nedjeljom, kad smo se vraćali iz Zagreba, znalo pojaviti i stotinjak ljudi. Pokušali smo redovito organizirati te sastanke, a kako se vijest širila da se nešto događa tako se na tim sastancima pojavljivalo sve više i više ljudi. Žao mi je što nemamo foto dokumentaciju tog perioda. Sastanke smo improvizirali jer nismo imali ni znanja ni iskustva kako uopće koordinirati takve stvari i toliki broj ljudi. Otpočetka je postojala ideja da napravimo časopis, postojala je ideja organizirati neka događanja poput Brainstorma kako bi otvorili prostor mladima da prikažu čime se bave. Željeli smo promovirati ono što se događa u Zagrebu i predstaviti širu nevladinu i kulturnu scenu.

KP: Što su ti vikendi u Bjelovaru donijeli?

V.K.: Vikendi su, za početak, donijeli puno razgovora. Jesu li donijeli nešto konkretno, ne sjećam se baš. Znam da je zaključak svih tih sastanaka bio da će ljudi ustvari napraviti štogod ako im ti u nekom trenutku kažeš ok, ‘ajmo to radit i raspodijeliš zadatke, ali da se kroz nekakav plenum dođe do nekog zaključka što bi se moglo raditi, teško. Barem mi to tada nismo znali na taj način iskordinirati. Sastanci su oduzimali jako puno vremena i znam da smo bili jako tromi u tom smislu. Sjećam se da sam bio zadovoljan što je toliko ljudi uključeno i zainteresirano, ali isto tako nezadovoljan što nitko ne želi preuzeti inicijativu. Na kraju, bez obzira što se u cijelom procesu i radu kroz sve te godine provrtilo toliko puno ljudi, ova neka baza ljudi koja je radila, koja je to na neki način vukla, ostala je ista. Na kraju, to je i logično. Ne mogu svi sve raditi.

KP: Kada ste formalno počeli djelovati?

V.K.: Znači, osnivačka skupština je bila u studenom 1999. u nekom bjelovarskom kafiću, a prva akcija u prosincu i siječnju. Za početak smo odradili anketu po srednjim školama gdje smo pokušali vidjeti što ljudi žele u Bjelovaru, istraživanje o tome što ljudi ustvari očekuju. Ispalo je da svima nedostaje kulturni centar i to je na početku postala glavna ideja, pokušali smo oformiti kulturni centar u kojem je plan bio organizirati niz različitih radionica, zatim oformiti redakciju časopisa koji je trebao biti kao neki kulturni pokretač grada. Na kraju smo se tim aktivnostima i bavili, ali nikad nismo uspjeli oformiti kulturni centar.

Imali smo dosta dobru podršku gradske uprave. Znao sam često tamo odlaziti, kucati na vrata i uvijek bi nam dali neformalnu podršku, ali ona bitnija, formalna u obliku financijske potpore bila je na minimumu. Bili su to tada smiješni novci, 300 ili 500 kuna, ali nama je bilo dovoljno da platimo gostima putne troškove i bili smo zadovoljni tim mrvicama, snalazili smo se na sve strane. To je bilo vrijeme u kojem su svi koje smo pozvali pristali doći u Bjelovar bez honorara, neki čak nisu tražili ni putne troškove, svi su bili otvoreni za suradnju s nekim tamo klincima s Bilogore. Povezivali smo se uglavnom preko kontakata koje smo polako svi stjecali po dolasku u Zagreb i te smo ljude vukli u Bjelovar da se dođu predstaviti.

KP: Kojim je događanjem Buka obznanila svoje postojanje Bjelovaru?

V.K.: U siječnju 2000. organizirali smo prvo javno događanje u bjelovarskoj studijskoj čitaonici. Večer poezije Kornelije Pintar, Branislava Oblučara i Marka Dragičevića uz glazbeni performans i ples Maje i Melite Matašin. Bio je to gotovo meditativno čitanje, u studijskom odjelu, današnjem dječjem odjelu knjižnice, sa svijećama i sjećam se da je to svima bilo neobično. U to vrijeme je Mario, bjelovarski šaman, izrađivao didgeridooe od autohtonog drva, a kako sam i ja tada svirao tj. puhao u te cijevi, tako smo cijelo čitanje popratili meditativnim zvukovima. Red čitanja, red tog našeg mrmljanja, lupanja po bongosima, bio je to prvi performans koji smo napravili. Ravnatelj knjižnice, Marinko Iličić, pratio nas je od početka bez zadrške. Uvijek bi nam omogućio korištenje prostora knjižnice kad god bi nešto radili, bio nam je baš velika potpora, pa tako i tada kad smo prvi put uletili u njegov ured sa zahtjevom za prostor. Bez njega ne bismo uspjeli pola tih programa organizirati. To je bilo prvo javno djelovanje, a u Jutarnjem listu pisalo je: Bjelovarski studenti prekinuli kulturnu apatiju.

Također, Brane i ja smo u to vrijeme bili uključeni u rad GONG-a, prošli smo njihove radionice i u Zagrebu educirali ljude o nadgledanju izbora. To je bila ona godina prije promjene vlasti 2000-e. Istovremeno smo u Bjelovaru nadgledali izbore i širili GONG-ovo glasilo. Čudno su nas gledali, kao tajne agente, nisu shvaćali što mi ustvari želimo. Htjeli smo sudjelovati u javom životu i utjecati na promjene koje su se događale. Iako, nismo toliko bili usmjereni na nevladinu scenu nego više na naše programe i projekte, na predstavljanje mladih, stvaranju prostora za njih. Većina nas je težila kulturnom sektoru i kroz cijeli rad pretežno smo promovirali kulturu i kulturna događaja.

KP: U siječnju 2000. u lokalnim se novinama pojavljuje članak naslovljen Buka počela dizati buku.

V.K.: Nakon ankete i prvog javnog djelovanja organizirali smo peticiju i počeli skupljati potpise za za osnivanje kulturnog centra u Bjelovaru. Organizirali smo se po gradu, imali smo nekoliko štandova. Sjećam se da je bilo hladno i da su nam nosili čajeve da se ugrijemo. Svi su pozitivno reagirali na našu akciju i skupili smo stvarno puno glasova, a prikupljanje je trajalo tjedan, dva. Potpise smo predali sa zahtjevom na gradsku upravu, napravili smo malo buke, ali neki stvarni pomak nismo napravili. Ono što je svima tada bilo jasno da su se pojavili neki novi glasni klinci što su i lokalne novine popratile.

Prostor Buke, 2001.

KP: Je li postojao neki prostor koji ste mogli zamisliti kao prostor kulturnog centra?

V.K.: Za vrijeme bivše Juge, za vrijeme mraka kako to sada zovu, Bjelovar je imao Omladinski centar koji je bio koncipiran kao kulturni centar. Kao klinac sam tamo provodio vrijeme na raznim radionicama tako da mi je ostao u dobrom sjećanju makar nisam siguran kako je to zapravo tada funkcioniralo. U podrumu je bio prostor za zabavu, disko, što li već, održavali su se koncerti, zatim imali smo gradsku kuglanu. Na prvom katu bio je prostor knjižnice, a u potkrovlju su bili smješteni modelari, radio amateri, šahovski klub, kao neki mali inkubator svih tih izvannastavnih aktivnosti. To je super funkcioniralo, uvijek je netko tamo bio i onda je došao rat i sve je to stalo. Zgrada je i dalje bila otvorena zato što je u to vrijeme knjižnica bila u njoj, posudbeni odjel koji se kasnije prebacio u novu zgradu. Kad je knjižnica prebačena u novu zgradu ostala je praktički prazna zgrada. S tim da je taj disko u podrumu i dalje radio, a to je, onako, bila rupčaga. Prostor je bio idealan za kulturni centar jer je imao i dvorište s malim amfiteatrom za male akustične koncerte. Međutim, nama ga nikad nisu dali u kompletu na upravljanje, već smo u jednom trenutku dobili jednu sobu na prvom katu na korištenje za ured gdje je nekad bila knjižnica.

KP: Je li organiziranje peticije pridonijelo vidljivosti Buke kod gradskih vlasti?

Nakon peticije su nas primijetili, ali nismo dobili ništa osim neformalne potpore, ona bitnija formalna je bila minimalna. U smislu, ok, kad hoćete nešto raditi, javite nam se i mi ćemo to nekako isfinancirati. Ne’š ti financiranja. Kad bih zbrojio sve stvari koje smo radili, posebno u tim počecima, a koliko su nas financirali u tom periodu… To su novci koji su mi se onda činili veliki i mi smo bili jako zahvalni, ali iz današnje perspektive, kad znamo koliko gradske uprave troše novaca na običan ručak, koliko se love u međuvremenu na svim političkim razinama pokralo, čine mi se smiješni. Pogotovo kad se sjetim koliko smo se oko njih mučili. Sve što smo tada radili smo radili potpuno transparentno i svaku kunu koju smo dobili smo iskoristili za programe koje smo radili.

Uvijek se koristio izgovor da postoji jako puno udruga te kako mi baš ne možemo dobiti potporu koju tražimo jer smo se eto tek pojavili. I bilo je tih uduga, makar ne sjećam se da je itko okupljao mlade ljude koji žele nešto raditi niti da su te udruge nešto pametno radile. U tom smo periodu sigurno bili najspremniji i imali najviše energije da proguramo i najkompleksnije programe. Bilo je to prijelazno vrijeme, mijenjala se vlast, a za gradonačelnicu je izabrana Đurđa Adlešič i ona nam je dala bezgraničnu potporu, mogao sam doći kod nje kad god je trebalo, bez nekih procedura i najava, bila je stvarno korektna. Vjerujem da su nam tada više izašli u susret u financijskom smislu vjerojatno bismo i mi više napravili i možda ostvarili neke dugoročnije ciljeve. Poslije, isto je sa svim udrugama, kad energija počne padati, sve praktički padne na uski krug ljudi, najčešće jednu osobu i tako je sve palo na mene samog, a ja sam u to vrijeme morao početi raditi. Energija je bila najsnažnija dok smo svi bili još studenti, dok smo imali tu neku jaku želju za promjenom i neovisnost.

Otvaranje izložbe Divljeg oka

KP: Unatoč manjku dubljeg razumijevanja gradskih vlasti za vaše programe, Buka je nastavila raditi.

V.K.: Uskoro smo organizirali tribinu časopisa Quorum, gosti su bili Branko Čegec, Miroslav Mićanović i Roman Simić. Quorum je tad bio institucija, i danas je, samo možda ima manji utjecaj od onoga koji je tada imao. Sva su naša događanja bila jako posjećena, ljudi su pratili naš program jer je sve skupa to bilo nešto potpuno novo. U Bjelovaru se devedesetih stvarno ništa nije događalo. Početkom devedesetih postojao je jedan fanzin ili časopis, mislim da se zvao Leptir, no to je bila jedna ekipa koja se pojavila, bljesnula u nekom kratkom trenutku i nestala. Tako da Bjelovar ni danas nema neku jaku kulturnu scenu u smislu da se nešto značajno događa. Eto, postoji BOK festival koji organizira Navojec, ali koji je čisti populizam, više je zabava za ljude koje glume u tim predstavama nego za same Bjelovarce. Ne kažem da i toga ne treba biti, ali to sigurno ne bi trebalo biti najvažnije kulturno događanje u Bjelovaru. Postoji i jedan mali festival dokumentarnog filma Dokuart koji recimo ima zavidnu razinu i ta ekipa radi dobar posao.

Da se vratimo na Buku. Nakon početnih aktivnosti organizirali smo izložbu odabranih tekstova iz Quoruma u Art-caffe-u. Sami smo na poziv jednog našeg kolege uređivali cijeli prostor oslikavajući prostorije. Zatim smo organizirali izložbu Irene Jukić Pranjić koja je u jednom trenutku počela s nama surađivati i bila je važan dio same Buke kasnije. Preko nje smo pratili strip scenu što je rezultiralo i izložbom Divljeg oka u gradskom muzeju. To je bila skupina likovnih umjetnika, strip crtača, koja je 2000-ih promovirala strip kao umjetničku formu. Članovi su tada bili Dušan Gačić, Ivana Armanini, Miroslav Nemeth, Zvonko Todorowski, Magda Dulčić, Franjo Anžlovar, Helena Klakočar Vukšić i Irena Jukić Pranjić, a kasnije sam im se i ja pridružio. Tretirali su strip poput slikarstva i izlagali ga u galeriji, nešto poput Novog kvadrata iz onog vremena. Tada smo s Irenom uspjeli urediti i izdati veliki katalog Divljeg oka.

KP: Čija vam je podrška, osim prostorne, u ono doba bila najvažnija?

V.K.: Surađivali smo s Ceraneom, centrom za razvoj neprofitnih organizacija koji je vodila Marija Raos. Održali smo radionicu za razvoj neprofitnih organizacija, sudjelovali su naši članovi i školarci iz Ekonomsko-birotehničke škole u Bjelovaru. Ravnatelj Vojko Kranželić nam je također bio velika podrška i jedan od ključnih ljudi koji su nam nudili prostor kad god je trebalo. Ceraneo nam je tako pomagao oko pisanja projekata, a to je bilo u ono vrijeme ključno jer mi tog iskustva nismo imali već smo samo nabadali po silnim formularima koje trebalo ispuniti. Tada je u Zagrebu bio aktivan i Institut Otvoreno društvo Hrvatska s kojim smo imali dobar kotakt kao i s OESS-om. Koliko se sjećam, gdje god smo u to vrijeme aplicirali na natječaj dobili bismo nešto. Ne sjećam se sad o kojim ciframa se radilo, ali znam da smo novcem od Otvorenog društva uspjeli kupiti računalo, televizor, video i kameru, a financirali smo i dio tiskanja časopisa što su za sve nas to tada bili veliki novci i velika odgovornost.

KP: To je, pretpostavljam, bio najintenzivniji period djelovanja Buke.

V.K.: Definitivno smo tada bili najaktivniji. Povodom Dana žena 2001. organizirali smo koncerte, prezentacije knjiga, okrugli stol o feminizmu, izložbu fotografija, izložbu dječjih radova. To događanje je organizirao Bruno Gavran i održavalo se u prostoru bivšeg Omladinskog doma, u podrumu disko kluba H8. Gostovali su tada Bez panike iz Čakovca, Schmrtz teatar, Marshmallow, Zdesk iz Velike Gorice. Onda su nas nakon toga zvali iz Metelkove pa je ekspedicija Buke išla u posjetu Ljubljani da vidimo malo kako to tamo u vojnom kompleksu funkcionira. Cijelo smo vrijeme razmišljali što bismo još mogli napraviti u Bjelovaru. Postojala je stara vojarna koja nije bila u funkciji i ideja je bila, ako ne možemo dobiti Omladinski, možda nešto možemo dobiti u toj vojarni. To je također bio objekt u centru grada i bio je prazan godinama, čak se i pričalo da bi to bio prostor za kulturni sektor. Međutim, kada je zgrada renovirana, u nju je prebačena cijela gradska uprava. Ne znam kako to trenutno fukncionira.

Prezentirali smo tada i knjigu Dražena Šimleše Snaga utopije i Anarhija – grafički vodič Clifforda Harpera, organizirali tribinu o zaštiti okoliša Gorjana Agačevića, gostovali u Gradskom muzeju Čazme s projektom Božić bez pucanja. Projekt je uključio izložbu mojih slika, projekciju slajdova Ozrena Crnogorca, poeziju Slađana Lipovca, Marka Dragičevića, Branislava Oblučara i Emily Dickinson. Sjećam se kako su u novinskom članku napisali da nastupa i Emily Dickinson!

Također, pomogli smo pri izdavanju zbirke poezije Darka Kovačevića, jednog od naših članova, organizirali mu promociju uz koncert grupe Van iz mog pijeska, domaće bjelovarske skupine. Bez obzira na glazbenu školu i veliki broj učenika tadašnja glazbena scena nije bila baš jaka. Bilo je nekoliko manjih bendova koji su svirali, nitko nije bio previše aktivan. Na toj smo promociji upoznali Romana Dautanca koji je radio performans, lijepio se selotejpom, točno se sjećam. Romano je poslije organizirao mnoge važne stvari, radio i formirao se kao autor, a danas nastupa pod imenom Teatar Škripzikl.

Mediji su nas uglavnom pratili u radu, lokalni studio HRT-a je radio priloge gotovo sa svih naših događanja, bilo bi to zanimljivo danas pogledati. Od novina tu je bio Zarez, bjelovarska redakcija Večernjeg lista i lokalni list Bjelovarac, oni su nas uvijek predstavljali, napravili bi najavu, minimalne stvari no ponekad bi i zabljesnuli s pravim novinskim člankom: Buka uspjela probuditi Bjelovarce ili Transcedentalna tišina Buke, e to su već bili opasni naslovi.

KP: Buka je djelovala u kratkom, ali intenzivnom periodu. Čini li ti se da su te tri, četiri godine trajale dulje?

V.K.: Dok je Buka radila zbilja nije postojalo ništa drugo u gradu, nudili smo što nitko drugi nije nudio i radili smo to besplatno. Eventualno tu i tamo bi se dogodio neki koncert, ali nitko kulturni život u gradu nije organizirao na ovaj način i dovodio ljude koje smo mi dovodili, čak ni knjižnica koja je tada imala najbolji program. Organizirali smo niz tribina koje su vodili Branislav i Slađan i doveli smo tada Ferića kad je objavljen Anđeo u ofsajdu, zatim Nevena Ušumovića, Edu Popovića, Evelinu Rudan i Marinka Koščeca. Organizirali smo tribinu o Zarezu u studijskoj čitaonici, gosti su bili Andrea Zlatar, Boris Beck i Grozdana Cvitan. Tada je Zarez bio u najboljim godinama.

Razvili smo i sustav najave naših događanja sukladno našem imenu, glasnim zvukovima bubnjeva najavljivali smo gotovo sve što smo radili. Stanislav Muškinja i Miran Međimorac bi prije svakog događaja postavili bubnjeve i raspalili što glasnije kako bi privukli pažnju nezainteresiranim prolaznicima. Uvijek je bila dobra atmosfera, lomile su se palice kada još nije ni bilo Zlih bubnjara.

Muzej nas je također par puta ugostio, u samoj jezgri grada, sve institucije koje su nam davale podršku bile su u samom centru. Tu smo organizirali multimedijalni projekt Tranzicija: problemi, promociju nultog broja Akt-a, koncert Sparrow Soup, prostornu instalaciju Ane Kadoić i Danijele Ratkajec.

KP: Što je bio Akt, tko ga je stvarao?

V.K.: Akt je bio naš aktivistički medijski prostor, u formi časopisa. Na svojim stranicama nastojao je mapirati premještanje i presijecanje različitih kulturnih sadržaja i konteksta. Ideja je bila pronaći i prezentirati problemsko u kulturi i društvu, biti otvoren stvaralaštvu mladih i perspektivnih autorica i autora s područja književnosti, teorije, kritike, stripa, fotografije, kazališta i drugih sfera umjetnosti. Suradnici su bili različiti, a osnova su uglavnom bili članovi udruge. Akt je otvorio prostor temama koje se nisu obrađivale i Bjelovaru su bile nepoznate, poput feminizma, istospolnih zajednica, suvremenih umjetničih praksi, tema do kojih se u Bjelovaru nije moglo doći. Internet tada nije bio raširen, spajalo se modemom, a googla još nije bilo. Željeli smo sve do čega smo došli odlaskom u Zagreb i na studiranje, kroz taj kanal distribuirati, educirati i pokazati da postoje stvari koje su drugačije od nekakvog malograđanskog prosjeka koji nas je sve skupa okruživao.

KP: Kako je Akt bio koncipiran?

V.K.: Buka je bez obzira na kulturni kontekst bila miks svega, tako je i časopis koji smo izdavali bio miks različitih tema. Brane, Marko i Slađan su studirali na Filozofskom književnost, Ozren, Bruno i ja smo bili na Grafičkom, Irena je završila Likovnu akademiju, Helena Vuksan je tada bila profesorica psihologije, Igor Crnek na glazbenoj akademiji, a Marko Vuković vjerojatno se i danas bavi sastancima anarhista iz ex-Yu. I to je na neki način bila i preslika sadržaja tako da za nulti broj nije postojao koncept po principu “e sad ćemo ovu temu obraditi” nego je bio po jedan tekst na svaku temu koja je nekoga zanimala, znači više po principu fanzina. Sama činjenica da smo uspjeli skupiti tekstove, lektorirati ih, prelomiti časopis i zatim ga umnožiti je bila velika stvar za nas i poticaj da tu ideju časopisa razvijamo dalje. Evo recimo, sad sam otvorio prijevod teksta ruske teoretičarke Irine Aristarkhove Od negostoljubivosti ka negostoprimstvu. Moram priznati da ne znam uopće o čemu je taj tekst.

Promocija Akt-a, 2000.

KP: Nakon nultog broja izdali ste prvi broj, a zatim i drugi broj koji je ustvari bio dvobroj. Dvobroj je zadržao formu, iako je očito bio deblji, no je li ostao i tematski raspršen?

V.K.: Na neki način prvi broj je još uvijek bio raspršen, pokušali smo ga tematski objediniti, a kvaliteta tekstova nam je bila u prvom planu. U drugom broju tj. dvobroju taj smo urednički dio posla ipak digli na razinu časopisa i konceptualno kvalitetnije objedinili broj. Bavili smo se tehnologijom, genetikom, umjetnosti, imali smo veliki temat o istospolnim zajednicama. To je tada bilo puno škakljivije pitanje nego danas i na prezentaciji časopisa nismo znali hoće li nam netko raditi probleme, no sve je prošlo puno bolje nego smo očekivali. U dvobroju su pisale udruga Lori iz Rijeke, s njima smo imali dobar kontakt. Radili smo intervju s Mimom Simić, imali temat o nomadizmu, tu su bili putopisi, zatim polemika i strip, predstavljanja poezije i proze, tema globalizacije, Irena je pisala o sklupturama u Bjelovaru, intervju s Ivanom Koprivčevićem iz Legena, predstavljanje mladih bjelovarskih autora, kritike. Nismo imali gomilu suradnika i materijala nego je to sve proizašlo iz ljudi koji su bili u užem uredništvu i nekog šireg kruga prijatelja koji su radili prema svojim afinitetima. Pokrenuli smo ga s idejom časopisa, ali na početku je to više bio fanzin nego časopis, a s dvobrojem smo uspjeli napraviti pravi časopis. I bio je, naravno, besplatan.

KP: Kako ste ga promovirali?

V.K.: U sklopu Bjelovarskog ljeta imali smo promociju Akt-a, doveli smo Matiju Dedića i njegov trio, performans Theatre des femmes Anice Tomić i Jelene Kovačić, veliku izložbu Divljeg oka. Gostovali su i Irena Andreić i Marko Mihalinec iz Zaprešića s udrugom Nuclear age nomadz s kojom smo imali dobru suradnju. To je bio veliki hepening održan u atriju Muzeja. Theatre des femmes napunile su pijeskom dvije prostorije u zatvorenom dijelu muzeja u koji se ulazilo zavezanih očiju, a izlazilo se kao da ste se upravo vratili s nekog drugog planeta. Bila je to zanimljiva večer i ljudima se svidjelo jer nisu nikad vidjeli takve stvari u Bjelovaru, većina ljudi nije doživjela takve stvari. To je bilo baš lijepo i ne sjećam se da li sam ikad bio na tako posjećenom alternativnom događaju u Bjelovaru. Sigurno je tu večer bilo tristotinjak ljudi u atriju, nije bilo mjesta za disanje.

KP: Kako je lokalna zajednica prihvatila tu iznenadnu poplavu kulture mladih u svojoj okolini?

V.K.: Podupirali su nas jer bili smo neki njihovi lokalni klinci koji nešto rade i svima je bilo drago da nismo po birtijama. Bili smo ekipa koja je bila na neki način ponos grada pa su nas pratili. Bilo je tu i reakcija na neke članke, zvali su me ljudi i ne sjećam se točno kakvi su razgovori bili, ali znam da su me zvali da pitaju zašto smo “to napisali tako”. Neke ozbiljnije glave od nas nisu to tada razumjele.

KP: Zašto je časopis prestao izlaziti, a Buka je još bila aktivna?

V.K.: Prvenstveno zato jer je trebalo osigurati još financijskih sredstava koje nismo uspijeli dobiti. Nekako u tom periodu, krajem 2002. već je počelo lagano osipanje jer je bio potreban veliki napor da to sve napravimo po standardima koje smo si sami zadali. Počeli smo gubiti energiju, nismo dobili konkretniju lovu da znamo kakav je plan za dalje, manje-više svi su već bili pred kraj fakulteta i nisu više intenzivno dolazili u Bjelovar. Htjeli smo to profesionalnije odraditi, osigurati honorare za suradnike, no nismo dobili neke aplikacije koje smo pisali za Ministarstvo kulture i tu prestaje izdavanje časopisa, ali Buka i dalje nastavlja s radim na nekim drugim područjima.

KP: S Bukom u Bjelovar dolazi i kazališni festival.

V.K.: U to vrijeme, u Zagrebu sam se priključio radu teatra Gaudeamus, kasnije Teatar Elmer, u centru Peščenica gdje sam slikao. Došao sam s idejom da radim scenografiju, a na kraju sam sudjelovao u nastanku svih segmenata predstave, glumio sam i ne znam što sve ne. U rad kazališta sam uključio Braneta, Ozrena Žnidarića i mog brata Mladena. Napravili smo predstavu Elemer je slon drugačiji od drugih i završili u finalu SKAH-a, Susreta kazališnih amatera. Sljedeće godine radili smo predstavu Petera Weissa Patnje gospodina Mockinpotta.

Kroz to iskustvo i kontakte pokušao sam pokrenuti festival i uspio sam ga organizirati po prvi i zadnji put, kao trodevno događanje. Predstavile su se tri grupe: Denis Patafta s Pijunom koji je htio postati kraljica, Burke iz Samobora s plesnom predstavom, i naša grupa s Patnjama. Festival se održao u ljeto 2000. u kulturnom domu u Bjelovaru. Dvorana je bila velika, nije bila nešto posebno opremljena, ali to je bilo sasvim dovoljno za ono što smo radili u tom trenutku i za tehničke zahtjeve grupa koje su gostovale. Tada su to bile jedne od najboljih amaterskih skupina u Hrvatskoj. Dobili smo potporu za pokrivanje putnih troškova, mislim da je Turistička zajednica stala iza projekta, bio je to neki keš na ruke. Sjećam se kako sam išao po lovu nakon predstave da ljudima platim put. Uvijek neka kemija s lovom.

Kasnije smo, krajem 2003, pokušali to ponoviti u sklopu teatra Puknuti i organizirali smo prvi međunarodni festival alternativnog kazališta s gostovanjem Gledališća Ptuj s predstavom Lutza Hubnera Creeps, Art club Sarajevo s predstavom Mandragola Machiavellia, te Daske iz Siska s predstavom U očekivanju kruha Jana Ostermana. Nažalost, ni taj festival nije doživio svoje drugo izdanje.  

KP: No, u Bjelovar nije dolazilo samo “gotovo” kazalište, Buka je pokrenula i izvedbenu skupinu koja se predstavila i izvan Bjelovara.

V.K.: Krajem 2001. zvao me Ivan Koprivčević Kopriva da ima prijatelja koji je dobio nagradu Marin Držić za dramski tekst i bi li mogli u Bjelovaru nešto organizirati, oformiti kazališnu grupu. Radilo se o tekstu Između dva neba Renata Orlića. Meni se ideja svidjela i odlučili smo napraviti audiciju čiji članovi su oformili teatar Puknuti. Bili su to Dubravko Čačija, Mario Petreković, Antonija Putić, Dragutin Novak, Davor Blažeković, Sanja Pavičić. Zašto Puknuti? Zato što je Između dva neba ustvari priča o problemima PTSP-a, priča o Domovinskom ratu tj. o reintegraciji ljudi koji nakon rata ne znaju što bi sa sobom, negdje su u nekoj instituciji i nalaze se između ta dva neba, stvarnosti i njihova svijeta. Dobili smo od Ministarstva sredstva za izvedbu i doveli Dražena Ferenčinu da režira predstavu. Međutim, on je došao, pogledao i shvatio o kakvoj se tu ekipi radi, pa nam je u dobroj namjeri preporučio drugog režisera, Jasmina Novljakovića iz Siska, što se na kraju pokazalo izvrsnim. On je tijekom 80-ih bio aktivan u kazališnoj skupini Daska, harali su cijelom Jugom, radili kultne predstave. Taman se bio vratio iz Poljske gdje je studirao režiju i nije imao posla. Ferenčini se nije valjda dalo maltretirati s nama amaterima. Jasmin je došao, nije bio nešto zahtjevan, smjestili smo ga negdje i počele su probe. Bilo je to ludo vrijeme, dosta problema koje smo u hodu rješavali, no predstavu smo ipak uspjeli napraviti. Nastupili smo na SKAH-u, birale su se najbolje predstave po regijama, pobijedili smo i otišli na državnu smotru gdje smo bili među tri najbolje predstave, a Dubravko Čačija je osvojio nagradu za najboljeg glumca. Predstava je imala popriličan uspjeh i omogućila nam da napravimo još jednu, Poludjela lokomotiva po tekstu poljskog pisca S.I.Witkiewicza. Sve skupa to je trajalo dvije, tri godine dok meni u jednom trenutku na kraju nije puknuo film.  

KP: Na koji je način Buka nastavila djelovati po dobivanju prostora, odnosno prostorije?

U lipnju 2001. otvorio se novi prostor narodne knjižnice Petar Preradović, a mi oformljujemo Teatar za reguliranje tjelesne težine i na otvaranju izvodimo Izvedbu u strogo kontroliranim uvjetima. Zvali su nas da nešto napravimo jer je na otvorenje dolazio i ministar Vujić, pa su htjeli i nešto suvremeno u programu no procedura je bila takva da se moralo točno znati što ćemo i kako napraviti, tako da smo odlučili problematizirati same uvjete nastupa. Sanja Pavičić i ja smo izveli taj performans.

Izvedba u strogo kontroliranim uvjetima 

Knjižnica je tako dobila novi prostor, a stari prostor u Omladinskom domu ostao je prazan, pa nam je grad dodijelio jednu prostoriju. Koristili smo je za radionice ili prezentacije. To ljeto smo se preselili i uredili ga. Grad je pokrivao sve troškove režija i u uspredbi s mojim podrumom to je bio sjajan prostor. Napravili smo ured, a mislim da smo u to vrijeme već dobili tu lovu i od Soroša i od OESS-a.

To ljeto smo organizirali tjedan odbojke za klince na Boriku u suradnji s organizacijom Athlets in action. U novom prostoru Buke započeli smo radionice animiranog filma, vodio ih je profesor Goran Kruno Kukolj koji je u Drugoj osnovnoj školi predavao tehnički i radio s klinicima filmiće. Priključila se i Irena, mislim da neki kratki animirani film negdje postoji kao rezultat toga svega. Organizirali smo projekcije u novom prostoru, prikazivali kultne filmove koje se u Bjelovaru nije moglo nabaviti, filmove Dušana Makavejeva, Bore Draškovića, Woodyja Allena, Ingmara Bergmana, Wima Wendersa, Milana Jelića.

KP: Što je bila posljednja važna stvar koju vežeš uz Buku?

V.K.: Oformili smo izdavačku kuću u sklopu Buke, zvala se Clear your ears. Vodili su je Romano i Ivan Manjkas Maiv i uspjeli smo izdati dva albuma u nakladi od 100 komada. Promocija tih CD-a bila je organizirana u bivšem kinu Gorica, live performans. Mislim da je jedno od završnih većih događanja u organizaciji Buke bila organizacija nekoliko koncerata u sklopu Bjelovarskog ljeta 2002. koje sam organizirao s gradskim Vijećem mladih u kojem je tada sudjelovala Daria Gredelj koja mi je pomogla u organizaciji. Uredili smo atrij omladinca, dovukli drvene balvane koji su služili kao klupe, a zidove su ocrtali grafiteri Slaven Kosanović Lunar i Marko Prpić Zetsi. Doveli smo nekoliko bandova i u tom malom atriju omladinskog doma organizirali par lijepih koncerata, gostovali su Ivan Kapec trio i Miro Mirt.

Od 2002. do sredine 2004. radio sam još neke stvari u udruzi, a onda sve manje jer sam u tom periodu morao početi raditi. Romano je preuzeo organizaciju nekih koncerata i našeg glazbenog labela, a Bruno Gavran je organizirao ska koncerte. Njih dvojica su nešto pokušavali, ali ekipa jednostavno više nije bila voljna. Brane je bio pred završetkom faksa tako da ni on nije više dolazio u Bjelovar, a ekipa koja je ostala u Bjelovaru nije se više angažirala… To je tako. S vremenom su ljudi izgubili entuzijazam i nisu htjeli preuzeti odgovornost, iako smo tada imali sve uvjete. Nažalost nije se pojavio više nitko tko je imao neku ideju što bi i kako mogao raditi, netko s novom energijom, voljom i dobrim živcima da to gura i sve se rasplinulo, jednostavno nisam imao na koga prebaciti pravnu odgovornost makar sam pokušavao. Ostali su samo računi i papirologija koju sam pokušao nekako počistiti, svi ti izvještaji koje je trebalo napisati. Opremu i prostor sam prebacio na neku mlađu ekipu koja je počela nešto raditi neovisno o Buci, no ni dan danas ne znam što se na kraju s njima dogodilo. Željka Grmić nam je inače radila računovodstveni dio bez kojeg sigurno ne bi sve ovo mogli napraviti tako da smo nas dvoje u jednom trenutku podvukli crtu i rekli “to bi bilo to”. Buka ustvari pravno još uvijek postoji jer nikad nisam otišao i podnio zahtjev u sudski registar za prestanak djelovanja, ali stvarno djelovanje je prestalo negdje tamo krajem 2004. godine.

Teško je sada nakon toliko godina rekonstruirati sve što se dogodilo i pozvati u sjećanje sva događanja, tako da sam siguran da sam u ovom razgovoru zaboravio veliki broj ljudi i događaja koje smo organizirali. Svi smo bili klinci bez ikakvog iskustva i s velikom željom, tako da nam je Buka bila dobra škola. Toliko toga smo naučili i svi skupa smo se kroz djelovanje polako počeli formirati kao autori, a kontakti koje smo tada uspostavili i dan danas funkcioniraju. Ne znam gdje bih mogao dobiti takvo iskustvo rada s ljudima i stvaranja iz ničega da nismo to tada pokrenuli. Većina onih koji su sudjelovali u cijelom procesu su i dalje aktivni u nekom obliku kulturnog djelovanja, a svi smo stekli neprocjenjivo iskustvo i znanje. S Ozrenom i Gorjanom sam kasnije osnovao Revoluciju, studio za interakcije, što je sigurno proizašlo iz naše ranije suradnje i osjećaja da znaš da su to ljudi na koje se možeš osloniti.

Svi koje sam susreo i koji su radili u nevladinom sektoru su bili izuzetno sposobni i vrijedni, i koliko god je na trenutke bilo teško nešto sprovesti u djelo sve što smo zamislili, bio je užitak sudjelovati u tom procesu stvaranja.

U tridesetminutnom eksperimentalnom plesnom filmu Polaganost, stvaranom u razdoblju od 2008. do 2011. godine, sedam izvođačica u srazu s prirodom grade intiman svijet. Kruženje voda, nepregledna polja i apstraktne strukture isprepliću se kroz prirodne cikluse. Pokret suptilno nastaje i nestaje u ritmu kadrova uz originalnu glazbu Jeanne Fremaux.

Režiju potpisuju Vladimir Končar i Iva Pavičić.

Premijera filma održat će se u ponedjeljak,  12. rujna u 19 sati.