Program Make the Scene – Comedy Edition namijenjen je autorima_cama i producentima_cama televizijskih projekata u fazi razvoja, u žanru komedije i dramedije. Moguće je prijaviti projekte iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine te Crne Gore, na jeziku zemlje iz koje se projekt prijavljuje.

Projekti mogu i ne moraju imati pridruženu produkcijsku kuću, a jedan prijavitelj_ica može prijaviti najviše dva projekta. Uvjet je da prijavljeni projekti na prethodnim natječajima, javnim pozivima i slično nisu dobili financijsku potporu ili nagradu bilo koje vrste.

Autori_ce odabranih projekata bit će pozvani_e na sudjelovanje u radioničkom programu za pripremu nastupa te da svoje projekte predstave na pitchingu koji će se održati pred tročlanim stručnim žirijem. Najboljem će projektu bit dodijeljena novčana nagrada u iznosu od 5.000 eura. Drugoplasirani finalist dobit će stručno mentorstvo pod vodstvom renomiranih autora Gorana Stankovića i Vladimira Tagića kao podršku u daljnjem razvoju projekta. Pulski filmski festival osigurava smještaj odabranim finalistima_cama za vrijeme trajanja programa.

Prijava je moguća isključivo putem obrasca dostupnog ovdje, a potrebno je priložiti osobne podatke i detaljan opis projekta prema uputama. Cjelovit pravilnik natječaja pročitajte ovdje.

Rok za prijavu je 25. svibnja.

“Najbolja regionalna serija ove godine”, “toliko dobra da izaziva čvor u želucu” i “fantastična i krajnje jeziva analiza propasti jednog društva” glase neke od lauda hrvatskih kritičara, koji su se, izgleda, predozirali zanatskom i autorskom nedoraslošću velike većine domaće serijske produkcije (s izuzetkom izvrsnog Srama), pa im se za srbijanske i šire kriterije prilično slaba, konfuzna i na trenutke čak i nehotice smiješna Sablja učinila velikim televizijskim događajem. Nije.

Sablju autorski i režijski potpisuje dvojac Goran Stanković i Vladimir Tagić. Iako se kao likovi pojavljuju i sam Đinđić (Dragan Mićanović), Milorad Ulemek Legija (Sergej Trifunović), Vojislav Koštunica (Predrag Bjelac), Čedomir Jovanović (Marko Grabež) i ostali akteri tog sada već povijesnog perioda, okosnicu priče čine dvojica policijskih inspektora, Boris Rakić (Ljubomir Bandović) i Ljuba Vasiljević (Feđa Štukan), novinarka Danica Mandić (Milica Gojković) i mladi kriminalac Uroš Ristić Mali (Lazar Tasić), svi redom izmišljeni proizvodi autora Stankovića i Tagića i njihovih suradnika na scenariju (Dejan Prćić, Maja Pelević, Marjan Alčevski). 

Ideja je očito bila kroz njihove postupke prikazati različite strane operacije Sablja – policijsku, medijsku i mafijašku – no problem je u tome što ti likovi do kraja serije ostaju plošni i nekonzistentni, unatoč tome što se upoznajemo i s njihovim privatnim, a ne samo profesionalnim životima. Glumci se trude, ali je problem u onome što je napisano u scenariju, kao i načinu na koji je sve to režirano, te tih osam epizoda postaju sve lošije kako radnja odmiče.

Primjerice, u četvrtoj epizodi novinarka Danica dolazi s kolegicom u dom za starije i nemoćne u posjet prometnom policajcu koji je 1999. na Ibarskoj magistali zaustavio kamion kojim je kasnije pokušan atentat na opozicijskog lidera Vuka Draškovića (odvio se u režiji Državne bezbednosti (DB), koju je tada vodio Rade Marković, poslušnik Slobodana Miloševića). Bivši policajac sjedi u menzi i nevoljno žlicom prebire po tanjuru rijetkog variva od graha dok ga Danica rešeta pitanjima. On potvrđuje svoj stari iskaz da je zbog prometnog prekršaja zaustavio atentatora na Draškovića, koji je ubrzo pušten intervencijom DB-a. Kada ga Danica pita zašto nije došao svjedočiti na suđenju o tome, iako je bio na listi svjedoka, on se teatralno odmiče od stola i veli: “Bio sam. Ali se onda dogodila još jedna saobraćajna nesreća.” Tek tada vidimo mi gledatelji, ali i Danica, da je dotični u invalidskim kolicima i da mu je jedna noga amputirana ispod koljena. Kreće i dramatična muzika.

Spreman sam, naravno, u određenoj mjeri suspendirati nevjericu, ali nas autori serije Sablja izgleda hoće uvjeriti da je Danica toliko neperceptivna i kao osoba i kao novinarka da uopće nije primijetila kako joj je sugovornik u invalidskim kolicima sve dok joj on to nije sam pokazao. Dakle, ušla je u menzu, prišla mu s leđa, sjela s njime za stol i razgovarala par minuta i tek kada se on odmaknuo od stola i skrenuo pažnju na kolica, ona ih je registrirala. Prethodno je pak sva pitanja postavljala u maniru nabrijanog isljednika, što baš i nije način na koji bi novinar trebao razgovarati s potencijalnim izvorima, barem ako od njih nešto želi doznati.

Sablja je puna takvih scena u kojima se glavni likovi odjednom ponašaju kao idioti, i to ne zato što su se autori od početka odlučili da im glavni likovi budu idioti, već im je njihov idiotizam u određenom trenutku potreban za stvaranje nategnute napetosti i za nastavak dramaturški slabo konstruirane priče.

Najgori primjer je u šestoj epizodi, u kojoj inspektor Vasiljević shvaća da njegov partner Rakić radi za DB preko tasta Žarka Ilića (Zlatko Burić), za kojeg se ispostavlja da je najbliži suradnik Radeta Markovića i jedan od organizatora pokušaja atentata na Vuka Draškovića. Vasiljević nadalje ispravno deducira da je Rakić izdao i potencijalnog svjedoka pokajnika, koji je nakon toga ubijen. Kada ga s time konfrontira, Rakić sve priznaje i Vasiljević mu kaže da više neće moći raditi u policiji. 

Vasiljević se dotad pokazao kao pošten, inteligentan i kompetentan inspektor, no već u sljedećoj sceni on zajedno s Rakićem sjeda u auto i kreće u noćno hapšenje pripadnika Zemunskog klana, mafijaške skupine koja je sudjelovala u atentatu na Đinđića. U tom hapšenju Rakić koristi situaciju da bi hladnokrvno, uz tek “Jebiga, kume”, ranjenom Vasiljeviću smjestio metak u čelo. Sve to ne bi bilo moguće da Vasiljević nije odjednom “odlučio” biti jako glup i povjerljiv prema svom partneru, kojem je prethodno, u istoj epizodi, već prestao imalo vjerovati. Prvo mu kaže da je de facto izdajnik profesije, suučesnik u ubojstvu kojeg čeka zatvor i koji više nema što tražiti u policiji, te kako će se on osobno potruditi da tako bude, a već u sljedećoj sceni ga vodi kao podršku u hapšenje naoružanih mafijaša na rubu grada. Čovjeku bude žao izvrsnih glumaca Bandovića i Štukana koji su dali sve od sebe kako bi i takve gluposti učinili uvjerljivima. 

Previše je takvih trenutaka u Sablji da bi ih se moglo ignorirati. Previše je i nepreglednih akcijskih scena, ekspozicijskog dijaloga, kadrova snimljenih kroz prozor iako ne predstavljaju ničiju subjektivnu perspektivu, loših naglasaka (mafijaši u Rijeci govore čisti dalmatinski dijalekt, ako niste znali). Previše je i isforsirane napetosti pomoću drndanja muzike Aleksandra Ranđelovića ili pak isforsirane dirljivosti pomoću jecanja muzike Aleksandra Ranđelovića. Previše je toga u Sablji ofrlje i prvoloptaški da bi to doista bio napet i uvjerljiv politički krimić kakav su Stanković i Tagić mislili da snimaju.

Lik mladog kriminalca Uroša, koji se sve dublje upetljava u poslove Zemunskog klana, jedva da vrijedi spomenuti, iako ga pratimo kroz svih osam epizoda. Njegova ključna karakteristika je to što mu je otac nestao na Kosovu (ah, on je žrtva zlih Albanaca!), pa bismo valjda zbog toga trebali s njime suosjećati, iako kroz priču ima niz prilika da se izvuče iz mafijaškog blata u koje je upao, ali nijednu od njih ne iskoristi. Autori Sablje misle da nam s Urošem prikazuju kako jedan u osnovi dobar mladić postaje hladnokrvni ubojica, a zapravo gledamo mafijaški uspon jednog karakternog slabića. 

Ni Zoran Đinđić ne prolazi bolje, unatoč zalaganju Dragana Mićanovića u toj ulozi. Dobro je skinuo poznate manirizme pokojnika i njegovu dikciju. No, Đinđić je u scenariju Sablje tek amorfna masa nabacanih citata, jednodimenzionalan i pogubljen, što ubijeni premijer Srbije sigurno nije bio. Hiperinteligentni i vrhunski obrazovani Đinđić je, između ostaloga, bio sposoban i, ako je potrebno, beskrupulozan politički taktičar i improvizator, te čovjek s jasnim političkim ciljem, a u Sablji izgleda kao netko tko igra šah ne razmišljajući o nijednom potezu unaprijed.

Tako koncipiran lik Đinđića svjedoči i o političkoj impotentnosti Sablje, koju dokazuje i to što njeno prikazivanje nije pratio napad tabloida pod kontrolom Aleksandra Vučića, kakav je prethodno doživjela u svakom smislu superiorna serija Porodica Bojana Vuletića iz 2021. godine, o hapšenju Slobodana Miloševića. Zato je Sablja mogla ići na RTS-u, jer za Vučića nije opasna, a trebala bi biti.

Porodicu je krasilo aristotelovsko jedinstvo vremena, mjesta i radnje, te odlično profilirani likovi, i stvarni i fiktivni, koje je vrhunska glumačka ekipa uvjerljivo oživjela, a onda i koherentna i napeta režija, kao i mnogo precizniji prikaz odnosa između medija i politike, dakle sve ono čega u Sablji nema. U Porodici je prikazana i reakcija običnih ljudi na politička previranja u Srbiji, primjerice kroz lik fanatične pristalice Slobodana Miloševića koju je glumila Svetlana Bojković, dok toga u Sablji također nema. 

Poveznica Porodice i Sablje je lik mlade novinarke (u Porodici se zvala Nataša i glumila ju je Isidora Simijonović), izgleda omiljeni trop u recentnoj srbijanskoj kinematografiji, s obzirom na to da je mlada novinarka također i protagonistica filma Pored tebe Stevana Filipovića iz 2023. Očito u Srbiji postoji potreba da se reflektira i uloga medija u društvu, pa je u Porodici prikazano kako su glavni antagonisti mlade novinarke njeni kompromitirani urednici, dok je u Sablji najveći neprijatelj tajna služba povezana s mafijom. Dapače, vlasnik privatne televizije na kojoj Danica radi je toliko oduševljen njenim radom, kao i radom cijele informativne redakcije, da im povećava plaće i potiče ih na proizvodnju još više beskompromisnih političkih emisija. Ah, taj divni privatni kapital koji osigurava slobodu medija nasuprot zle države!

Možda je to tako doista bilo početkom stoljeća u Srbiji, ali danas je jasno da stvari nisu tako jednostavne. Vidjeli smo kako su npr. krupni kapitalisti Jeff Bezos i Patrick Soon-Shiong, vlasnici The Washington Posta i Los Angeles Timesa, otvoreno intervenirali u uređivačku politiku ovih medija uoči američkih predsjedničkih izbora, a kako se ne bi zamjerili Donaldu Trumpu. S druge strane, vidimo kako je Vučić u Srbiji pod svoju kontrolu stavio sve televizije s nacionalnom frekvencijom, i javni servis RTS i privatne televizije poput Pinka i Happyja, koje funkcioniraju kao propagandni kanali vlasti, njega osobno i njegove Srpske napredne stranke. 

Slično je, ali baršunastije u izvedbi, učinio i Andrej Plenković u Hrvatskoj, pacifiziravši većinu mainstream medija marketinškim ugovorima s ministarstvima i državnim firmama. Tako se može ovih dana vidjeti i da se, primjerice, Janaf reklamira čak i na opskurnom desničarskom portalu Direktno. S druge strane pak imamo krupne kapitaliste poput Pavla Vujnovca ili Marija Radića, koji je pak cijelu televiziju Z1 pretvorio u propagandni stroj svoje nove stranke Dom i nacionalno okupljanje. Imamo i privatne medije opsjednute “poduzetničkim mindsetom”, poput Indexa Matije Babića, koji su godinama glorificirali Matu Rimca, da bi on onda prvom prilikom, za izdašne poticaje, skočio u naručje vladajućem HDZ-u. O tome kako se ciljano prešućivalo pogodovanje stranke Fokus Rimcu u Svetoj Nedjelji da ne govorimo. Sada o tome, uslijed stranačkog raskola, otvoreno govore i ljudi iz Fokusa, a kada je na to godinama prije, s dokazima, upozoravala Katarina Peović iz Radničke fronte, navodno slobodni privatni mediji su je naizmjenično ignorirali i ismijavali kao luđakinju. Nije čudo što sve manje ljudi vjeruje mainstream medijima. 

Te vrste kompleksnosti u analizi položaja i uloge medija, ali i novinara koji u njima rade, u formiranju javnog mnijenja u Sablji naravno nema, pa je zato npr. cijela tabloidna kampanja blaćenja i prijetnji koja je prethodila atentatu na Đinđića spomenuta samo u jednoj kratkoj sceni. O tome tko je i kako financirao tada sve te tabloide, koji su čak otvoreno pozivali na Đinđićevo smaknuće, Sablja nema ništa za reći. Zapravo je baš to i najveći problem ove serije: ona nema što za reći. Na momente se pravi da ima, ali nema. Jer kad bi htjela nešto konkretno reći, morala bi se htjeti zamjeriti, a to nikako ne želi. U tom smislu je serija Sablja prilično – hrvatska. Ne bi se štela mešati. 

Koga zanima hrabar, vjerodostojan i doista napet tretman priprema za Đinđićevo ubojstvo, kao i posljedica tog atentata za Srbiju, mogu preporučiti Krivičnu prijavu za oružanu pobunu, koju je beogradski odvjetnik Srđa Popović 2010. podnio Specijalnom tužilaštvu za organizovani kriminal. Čitanje Popovićeve prijave traje mnogo kraće nego gledanje Stankovićeve i Tagićeve osmodijelne serije, a nudi daleko više.

Operacija Sablja je trajala od 12. ožujka do 22. travnja 2003. Tijekom njenog trajanja privedeno je više od 11 hiljada ljudi, više od dvije hiljade zadržano je u 30-dnevnom pritvoru, a uhapšeno njih 871. Obim operacije Sablja, koja je prožela sve slojeve društva u Srbiji, pa su iza rešetaka završili i pjevačica Ceca Ražnatović i neki Koštuničini savjetnici, u seriji Sablja uopće nije prikazan. Šteta, jer operacija Sablja je doista fantastičan materijal za dramsku seriju, kojoj bi vjerojatno najbolje bilo pristupiti kao altmanovskoj freski srbijanskog društva u tom trenutku, Kratkim rezovima koji bi u desetak epizoda zarezali mnogo dublje i šire nego što se ova tupa Sablja usudila.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.