Zakonski temelj za uvođenje vjerskog odgoja u vrtić ili segregacije najmlađih prema vjerskom opredjeljenju njihovih roditelja nastao je potpisivanjem Vatikanskih ugovora 1997. godine. Nedugo potom donesen Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju poslužio je kao podloga za sklapanje Ugovora o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama između Hrvatske biskupske konferencije i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Stoga posljednji događaj, a zapravo jedan u nizu diskriminacije manjinskih vjernika ili nevjernika u javnim odgojno-obrazovnim ustanovama Republike Hrvatske, slučaj dubrovačkog vrtića koji provodi vjerski odgoj, nije iznenađenje.

U dubrovačkim su dječjim vrtićima, novcem svih građana, educirali dvadeset odgajatelja za provođenje isključivo katoličkog vjerskog programa. Građanska inicijativa Glas razuma – Pokret za sekularnu Hrvatsku upozorila je na posljedice takve situacije: “Manjak satova matematike i hrvatskog jezika, te izostanak građanskog odgoja, sve kako bi se u satnici osiguralo termine za nastavu vjeronauka, doveo je, osim evidentnog opadanja razine pismenosti i poznavanja vlastitog jezika kod mladih, do toga da bi 55% njih podržalo vladavinu autoritarnog vođe kojemu parlament ne bi mogao utjecati na ovlasti”.

No, kao i pri većini odgojno-obrazovnih propusta temeljenih na identitetskim politikama, i odgajatelji i roditelji, ali i prenositelji medijskih priopćenja, ne postavljaju pitanje o dostupnosti ove osnovne socijalne usluge. U Republici Hrvatskoj postoje veće potrebe za smještajem djece predškolske dobi u dječje vrtiće od postojećih kapaciteta te svake godine na listama čekanja ostaje oko 5000 djece. Iako je zakon predvidio mogućnost da se u jaslice uključuju djeca od šest mjeseci, u praksi se ostvaruje tek minimalan prihvat djece od 10 i 11 mjeseci i to samo onda kada za to postoje materijalni i prostorni uvjeti, iznimno ostvareni u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Puli i Splitu, navedeno je na stranicama MZOS-a.

U brojnim se gradovima i općinama, nakon prenošenja osnivačkih prava 1993. na tijela lokalne i regionalne samouoprave, nisu poštovali postojeći standardi, a izmjenama Zakona o porezu na dohodak iz siječnja ove godine smanjeni su prihodi jedinica lokalne i regionalne samouprave što je utjecalo na financiranje školstva, socijalne skrbi te kulturnih djelatnosti. Ekonomska cijena smještaja djece u predškolske ustanove kreće se od 1250 do 2500 kuna po djetetu, za djecu s teškoćama u razvoju i do 5200 kuna, a manjak smještajnih kapaciteta podrazumijeva velik broj djece u grupama i posljedično nepoštivanje pedagoških standarda te nepodnošljive radne uvjete predškolskih odgajatelja i odgajateljica. Rezultat je paradoksalno povlačenje države iz pružanja osnovnih socijalnih usluga te komodifikacija i privatizacija ovog sektora. Ili, kako je to slikovito izrazila ravnateljica dubrovačkih Dječjih vrtića Boja Milan Mustać, “daj Bože što više privatnih vrtića”.

U svjetlu ovogodišnjih upisa u vrtiće, ali i iz nužnosti da se javno problematiziraju teme vezane uz odgoj, obrazovanje i skrb djece predškolske dobi, na tribini koju organizira Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) u suradnji sa Sindikatom obrazovanja, medija i kulture (SOMK), govorit će Dubravka Canjko (SOMK), Božica Žilić (SOMK), Marija Šinković Bečić (Udruga roditelja Vrtić za sve), Mirela Blažanović (Udruga RODA) i Teo Matković (Hrvatski zavod za zapošljavanje). Tribina će biti održana u srijedu, 10. lipnja, u 18 sati u Radničkom domu u Zagrebu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.