čini mi se da je bilo kasno proljeće, 2024.

Približava mi se poznata osoba na izložbi i, nakon kratkog pozdrava, iznebuha me pita zašto sam se tako jako udebljao od našeg zadnjeg susreta. Nije prvi put da mi netko postavlja to pitanje na izložbi, ulici, poslu, u kafiću ili dućanu pa često, u rijetkim trenucima slobodnog vremena, razmišljam o tome kako dovitljivo odgovoriti na to pitanje. Razmišljao sam, primjerice, da svaki put lažem o genezi svoje debljine, da ona jednom bude rezultat krivih suplemenata koje uzimam, da odgovorim kako je sada pomodno iz identiteta twinka prijeći izgledom u medvjeda ili da sam postao ovisan o visokokaloričnim veganskim čokoladicama iz Müllera koje bih, da mogu, konzumirao i intravenozno, koliko god to možda drugoj osobi zvučalo glupo. 

Na moju nesreću, nisam vrlo dovitljiv u takvim situacijama pa često iskoristim jedan od tri općeprihvaćena odgovora koji se koriste kada te netko pita za tvoju debljinu pa ih sada, na temelju svog iskustva, dijelim s vama ako će vam zatrebati: a) zaljubio sam se pa je to razlog zašto imam višak kila, b) kažem “ma samo sam se ugodno popunio” i tom obmanom uvjeravam drugu osobu da ona krivo vidi, u nadi da ću joj ponavljanjem te grozne šale dozlogrditi i da će se sama povući iz mog vidnog polja ili c) neka isprazna floskula poput “život se dogodi” ili “što ćeš” kojima se popunjava neugodna tišina koja bi u protivnom nastala kada bih zaista krenuo razmišljati o tome zašto sam debeo. 

Ne sjećam se koji sam odgovor dao tada na izložbi niti kako sam se izvukao iz rafala pitanja o tome bolujem li kojim slučajem od teške bolesti zbog koje sam nabio sve te dodatne kilograme. Poslije tog susreta, vidno nepokoleban razgovorom, svratio sam u Arena centar po uobičajeni veganski burger meni s pomfritom i Fuzetea ledenim čajem od breskve te jednim pakiranjem vrhnja.

I

Često dok listam internetskim stranicama dućana brze mode u nadi da ću pronaći barem jedan par hlača koje mi radi kroja neće na nelagodan način istaknuti nabore na međunožju kao da u njima držim zalihu Krašovih Bananka, pitam se na što smo sve kao debele osobe svedene u društvu. Ne mislim nužno samo na odjeću koja ne odgovara našim tjelesnim proporcijama neovisno koliko se X-ova nalazi u nazivu veličine, već i na to što smo u društvu ili nevidljivi u smislu potreba koje imamo ili je pak naša debljina toliko pod povećalom društva da je se uzima kao prigodno jedini relevantni, lakomisleni uzrok svih naših životnih boljki poput slabijeg zdravlja, nepovoljnih poslovnih prilika, ljubavnih nedaća ili zadovoljstva kvalitetom života. 

Što god nam ne polazi za rukom, lako se prišije debljini kao tihom krivcu, kao da će se nama debelima riješiti svi problemi ako nam se iz ruku istrgne neki izmišljeni masni, američki hamburger kojim se tovimo i pod zub ubaci koja sićušna vlat zelenila. Kao novopridošlica u zajednici Debelih, često shvaćam koliko sam prije kao mršava osoba uživao u privilegijama neopterećujući se pitanjima hoće li moje tijelo moći pripasti kakvom prostoru i hoće li određena funkcija prostora ili sam prostor odgovarati mojoj veličini. 

Sve te, možda na prvi mah, nerazumne strepnje o zauzimanju i korištenju prostora proizlaze iz opetovanog promišljanja o tijelu koje ne odgovara nekom izmišljenom tjelesnom standardu i koje se, baš onda kada vidljivo odstupa od postavljenih gabarita funkcija nekog prostora, afirmira kao nepoželjno. Taj osjećaj nepoćudnosti izaziva sijaset osjećaja kod nas debelih pa tako, osim poticanja još snažnijeg internaliziranja srama, potiče i izvjesnu dozu skepse oko toga hoćemo li u nekom trenutku početi predstavljati teret društvu.

Pitam se hoće li se neprilagodbom na primjer gradskih infrastruktura, javnog prijevoza ili zdravstvene skrbi ugroziti naša dobrobit te nam ograničiti da uživamo u istim pravima korištenja javnih prostora kao i ostali. Tako se ponekad uhvatim u strahovanju neće li kakvim uvijek novim rezovima u troškovima aviokompanije odjednom nuditi još kraće i slabije sigurnosne pojaseve ili neće li kojim slučajem novi Končarovi niskopodni tramvaji odjednom nuditi još uža sjedala osuđujući nas s viškom kilograma da tako ostanemo bez sjedišta. Možda smo još daleko od takvog distopijskog scenarija, no nije ni nezamislivo da se takvo što dogodi preko noći. 

II

Kako je žeđ za odgovorima na goruća društvena pitanja jednostavno utažiti u kulturi, pokušao sam pronaći bilo kakve tuzemne primjere iz meni bliske vizualne kulture koji bi mi možda dali naslutiti zbog čega se svako malo moram osjećati nevoljko radi troznamenkastog broja na vagi. Tražeći po svojoj maloj, privatnoj knjižnici i u bookmarksima gdje, uglavnom, samo spremim web stranice koje na kraju nikad više ne pogledam, počeo sam se prisjećati vizuala od kojih su me neki pratili čak i iz djetinjstva.

Tu sam naišao na raskošne prikaze Rubensovih ogoljelih, mesnatih muškaraca u jednom hrvatskom udžbeniku Likovne umjetnosti koji su mi zasigurno postavili (nerealne) estetske standarde u odabiru partnera i par poveznica na IMDb s popisom filmova u kojima uvijek prvoklasni Goran Navojec igra ulogu tipične debele osobe koja često zapada u neke od tropova o debelim ljudima koje rangiraju od veseljaka do tragičnog unesrećenika. Nakon par dana još dubljeg kopanja i konzultiranja s raznim osobama sa scene koje bi mogle znati više od mene, konačno sam si usudio postaviti pitanje – pa gdje su svi ti debeli ljudi za koje se rade silni propagandni plakati da bi ih se spasilo od njihove debljine?

Fenomen nevidljivosti debelih u kulturi nije samo utkan u našu lokalnu kulturu, već je nešto što je u kulturalnom svijetu opće mjesto. Pokušavajući mu ući u trag, autorica, kustosica i istraživačica Anna Mirzayan u svom tekstu Why Does the Art World Hate Fat People? navodi kako je i ona tijekom svog istraživanja bila nezadovoljna nedostatkom sadržaja u vizualnim umjetnostima koji su kritički raščlanjivali debelost. Naišla je tek na površne pozive za reprezentacijom debelih ljudi što smatra reduktivnim pristupom jer se, po njoj, ravnopravnost debelih ljudi mora ostvariti na više društvenih razina. Autorica nadalje komentira kako debele osobe u umjetnostima mogu biti reprezentirane samo ako ih se svede na društveno prihvatljive okvire kako bi drugima mogli poslužiti kao “zabava, moralna analogija, horor priča prije i poslije ili kao sredstvo za humor”. 

Debele osobe izvan okvira tih par tropova teško supostoje u kulturi, pa se debljina publici plasira bez jasne kritičke svijesti o njenoj pojavnosti. Osobe koje vlastiti strah od društveno nepoželjnog tjelesnog izgleda projiciraju na debele ljude često ih prvo napadaju i omalovažavaju, da bi ih kasnije, kako autorica ističe, ponovno iskoristile kao izvor zabave.

Ako već plešemo u limbu nevidljivosti i kulturnog spektakla za one s normativnim tijelima, gdje onda možemo vidjeti usjeke nade za nas debele? Koliko nam je potrebno imati vizualne reprezentacije različitih tijela, uključujući onih debelih, tumači i Lara Frater u svom tekstu Fat Heroines in Chick-Lit. Gateway to Acceptance in the Mainstream? iz perspektive književnosti. Frater piše kako je chick-lit jedan od rijetkih književnih žanrova u kojem se debele osobe mogu poistovjetiti s punašnim junakinjama (a danas i junacima) koji usprkos svojoj nekonvencionalnoj težini ipak ne završavaju kao predmet poruge. Za njih postoji mogućnost imaginiranja sretnog završetka, braka sa zgodnim muškarcem koji je za njima lud ili karijernog uspona koji ih ispunjava.

Napisani likovi ipak povremeno pokazuju blagi manjak samosvijesti kad sami sebe osuđuju zbog viška kilograma. Ponekad na kraju fabule izgube kilograme koji su ih tištali pa se raduju što više nisu debeli i omraženi ili pak budu na nekoj tankoj granici društveno prihvatljive debljine koja je tek sitnim korakom udaljena od mršavosti. Međutim, nesavršena reprezentacija debljine i dalje omogućuje male društvene pomake onima koji svoja tijela ne vide u mainstream medijima. 

U sferi nezavisnog izdavaštva postoji i danas arhiv nekadašnje aktivnog FaT GiRL samizdata o kojem piše Le’a Kent u tekstu Fighting Abjection. Representing Fat Women. Samizdat je uključivao različite tekstualne forme poput proze i poezije te one umjetničke poput stripova, grafika i fotografija. Zajednički cilj svih izdanja je bio prikazati debelo tijelo kao nešto što nije društveni spektakl ili groteska te pronaći načine da se zavoli tijelo čiji prirodni oblik društvo osuđuje. Kroz radikalan i feministički pristup opresiji debelih strejt i kvir žena, FaT GiRL je uspio maloj zajednici čitateljica i autorica ustupiti prostor oslobođen bilo kakvih represivnih tjelesnih politika. 

Prethodno spomenuta Anna Mirzayan također je dala svoj obol kritičkom izložbom Soma Grossa kojom propituje kako vizualne umjetnosti mogu poticati raslojavanje problematike društvene percepcije debljine. 

III

Kada to sve tako spomenem ovdje, čini se da ipak ima nade jer postoje neki bastioni koji čuvaju i njeguju kulturu debelih. Važno je napomenuti da zidine tih bastiona drže upravo žene. Nažalost, mršavost i dijetalna kultura toliko su već ustaljene i normalizirane u društvu da se čak i osobama čija tijela odgovaraju društvenim standardima serviraju razni paketi u obliku detoxa, vitaminskih boostera ili proteinskih dijeta koji, iako sami po sebi nisu u potpunosti loši, perpetuiraju da hranu doživljavamo kao sredstvo postizanja određenog društvenog statusa, a ne kao okrjepu koja je potrebna tijelu.

Neoliberalni kapitalizam profitira na našim nesigurnostima i potrebi da se uklapamo pa tako nalik zmijskom repu ouroborosa neprestano nas izjeda novim prehrambenim trendovima koji nas potiču na daljnje konzumiranje namirnica koje sami vjerojatno ne bi odabrali. Svaki prezreli avokado koji sam morao baciti u smeće jer sam ga zaboravio, bio je rezultat toga što sam se olako vinuo za trendovima na nekom of lifestyle portala.

Body positivity pokret koji je zaslužan barem za prstovet osvještavanja javnosti o štetnim učincima body shaminga, također je, nažalost, kooptiran kao dio neoliberalne kapitalističke strategije koja unovčava nesigurnosti debelih ljudi pod krilaticom da možemo biti debeli ako imamo i jednako debeo novčanik koji može ublažiti našu društvenu nepoželjnost. Jedan je takav primjer kampanja dm-a #bašja koja se trenutačno nalazi na oglasnim panoima diljem Hrvatske. Za razliku od promidžbenih kampanja ekstremno desnih političkih kandidata čije me ekspresije lica i položaji tijela od reda uvijek asociraju na osamljene, osušene spužve za pranje kupaonice koje zaboravljeno stoje u kutu prostorije, lijepo je vidjeti modno osviještene žene u šarenim odjevnim kombinacijama, na jumbo plakatima koje se uz hešteg bašja smiješe na svježe pokošenom travnjaku.

No to što neka od njih ima možda raznobojnu kosu, druga je punija ili što treća ima Downov sindrom promašuje cijelu poantu stvarnog uključivanja različitih skupina ljudi u društvo. Kada se takve reklame plasiraju bez dubljeg konteksta ili stvarne društvene promjene, njihova poruka postaje nejasna i gubi značenje u očima onih koji ih svakodnevno doživljavaju iz marginalizirane pozicije. Takve se kampanje, uvrh glave, zadržavaju na ispraznom propagiranju uvažavanja i ne čine ništa značajno za, primjerice, debele osobe i boljitak naših života.

Teškom sam mukom naučio voljeti svoje tijelo i prihvaćati se bez premca te uživati u tomu što imam tijelo koje imam. No, uhvatim se i ja, taj samoprozvani, samopouzdani gorostas, kako se nepotrebno kesim dežurnim konobarima u slastičarnici nakon što s dva pojedena komada kolača u želucu pokušavam na jedvite jade izaći iz malenog zakutka prostora a da svojim šlaufićima u zoni abdomena ne okrznem ubogog, usahnulog zmajevca koji mjesecima vapi za kojom kapljicom vode. Prihvaćanje sebe je valovita putanja osjećaja koji ponekad lakše, a ponekad teže sjedaju. U tim trenucima, dok se provlačim kroz takve uske prolaze, podsjećam se – moje tijelo nije isprika, nije teret, nije nešto što treba umanjivati. Ono je moj dom, i u tom prostoru učim se kretati s ponosom, čak i kada mi prihvaćanje samog sebe ide teško.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Natječaj je otvoren za samostalne izložbe, manje grupne izložbe, kustoske koncepcije, prostorne intervencije, akcije, performanse, programe koji uključuju lokalnu zajednicu.

Ne prihvaćaju se projekti koji su izlagani u Dubrovniku u proteklih deset godina te samostalni projekti umjetnika koji su već samostalno izlagali u Galeriji Flora u protekle dvije godine.

Prijava treba sadržavati:

• Kontakt podatke i životopis autora
• Prijedlog / projekt
• Vizualne i tekstualne materijale rada koji se predlaže
• Tehnički opis projekta/prijedloga

Prijave se šalju na hdludu.programsko@gmail.com s naznakom “Natječaj za izlaganje u Galeriji Flora 2025”. Prijave je potrebno dostaviti u digitalnom obliku kao jedan pdf dokument (max 10 stranica). Video i audio radovi mogu biti poslani WeTransferom ili kao poveznice. Rok za slanje prijava je 20. srpnja.

Popis odabranih projekata/ umjetnik_ca biti će objavljen na Facebook stranici Galerije Flora 20. kolovoza 2024. godine. HDLUDU se ne obavezuje slati posebne obavijesti o statusu prijava na druge načine.

Riječ je o site-specific intervenciji, vizualno-analognom zapisu nastalom tijekom jednog dana umjetničinog kretanja haustorom.

“Topografski zapis upisat će se posredstvom sakupljenih predmeta pronađenih na lokaciji koji pohranjeni u ruksaku na leđima, uz papir i različiti pisaći pribor, s obzirom na dinamiku samog prostora i kretanja tijela u njemu stvaraju crtež, odnosno produkt uronjenosti u cjelokupni kolaž haustora”, stoji u objašnjenju Klare Dujmović.

Intervencija se može pogledati ponedjeljkom i srijedom između 12 i 18 sati u Jurišićevoj 7, a potrebno je pozvoniti na “Liberdance”.

Više o haustor-galeriji LiberSPACE možete doznati u Kulturpunktovom intervjuu s Tonkom Maleković.

“Marina Rajšić svojom instalacijom Print Screen kreira simulaciju virtualnog/cyber prostora, u fizičkom prostoru, prostoru galerije. Autorica Print Screenom rasprostire i raslojava radnu površinu računala kako bi ukazala na osobine umrežene javnosti koja je važan faktor u određenju njezinog mjesta u svijetu. Radi se o sadržaju koji je široko dostupan i prisutan, ali u ovoj određenoj kombinaciji postaje jedinstven i intenzivan tako da emocionalno, intelektualno i fizički utječe na posjetitelja izložbe, ali i na samu autoricu rada kao pripadnicu današnje generacije”, piše Davor Mišković povodom izložbe.

Marina Rajšić (1995., Rijeka) umjetnica je i dizajnerica vizualnih komunikacija. Diplomirala je Vizualne komunikacije i grafički dizajn na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci 2019. godine. U prosincu 2018. objavljuje umjetničku knjigu naziva Umjetnost lijepog, za koju je nagrađena Rektorovom nagradom
Sveučilišta u Rijeci. Finalistica je nagrade Radoslav Putar 2022., koja je dio međunarodne mreže YVAA – Young Visual Artists Awards, te dobitnica 2. Nagrade Ivan Kožarić (2022.), koju dodjeljuje MSU i Grad Zagreb. Dobitnica je nagrade ULUPUH-a za najbolju mladu umjetnicu 2023. godine. Njezini se radovi nalaze u javnim zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti (Zagreb), Muzeja moderne i suvremene umjetnosti (Rijeka) i Muzeja suvremene umjetnosti Istre (Pula). Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti.

“Na izložbi naziva Putrefactio (lat.raspadanje) umjetnice Mariane Ban, glavni su motiv vrane, barem na većini slika, dok su na samo jednoj prikazani ljudi poodmakle dobi, u različitim položajima kojima kao da se animira svojevrstan ekstatički pokret. Suprotno njima, vrane ne izražavaju nikakav unutarnji niti vanjski nemir. Stoje na zemlji, ne lete, iako bi u stvarnosti trebale biti dinamičnije od ostarjelih ljudskih bića. Sve je postavljeno obrnuto u slici svijeta koju nam podastire ova umjetnica”, u predgovoru izložbe piše Damir Stojnić.

Mariana Ban rođena je 1997. godine u Puli. Umjetnošću se počela baviti kroz srednjoškolsko obrazovanje pri Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Puli, gdje je završila smjer grafičkog dizajna. Pohađala je diplomski studij slikarstva na  Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, te je radila na opusu diplomskih radova pod nazivom Znoj ljudskog mesa. Od 2022. godine članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Istre. 2023. godine stječe zvanje naslovnog asistenta te radi na kolegijima slikarstva na APURI.

Prijava na natječaj mora sadržavati portfolio s nekoliko recentnih radova, životopis i prijedlog intervencije.

Odabrani prijedlozi dobit će potporu u razvoju koncepta i tehničkoj realizaciji, honorar u iznosu od 200 eura neto, promociju rada te mogućnost uključivanja u program Festivala plesnih minijatura u Atriju Galerije Klovićevi dvori.

Na temelju pristiglih prijava, stručni žiri (Ivana Meštrov, povjesničarka umjetnosti i kustosica; Tonka Maleković, vizualna umjetnica, inicijatorica i voditeljica LiberSPACEa; Rajko Pavlić, koreograf i umjetnički voditelj Liberdancea) odabrat će ukupno tri prijedloga koji će biti realizirani od svibnja do studenog 2024. godine.

Prijavu šaljite na e-mail adresu haustorgalerija.liberspace@gmail.com. Prijave je potrebno dostaviti u digitalnom obliku kao jedan PDF dokument. Video i audio fajlovi mogu biti poslani WeTransferom ili kao poveznice.

Rok za prijavu je 5. ožujak.

“Arijana Lekić-Fridrih se u svom umjetničkom radu bavi položajem marginaliziranih skupina i ulogom odgovornog građanstva, radovi žive i nastaju u javnom prostoru i kao zajednički cilj uvijek imaju promjenu – u društvu, u javnom mišljenju, u svakom pojedincu”, stoji u najavi izložbe.

Autorica će u subotu, 3. veljače u 8:30 sati izvesti i performans na Peristilu.

Dostupna su tri doktorska mjesta uz ugovor o radu na 75 posto vremena u trajanju od četiri godine. Plaća je otprilike 2.684,10 EUR mjesečno (prije poreza, uključujući zdravstvene beneficije). Ove pozicije zahtijevaju boravak u Beču i doprinos administraciji, podučavanju i samoorganizaciji programa PhD-in-Practice.

Osim navedenih, dostupna su dva doktorska mjesta bez financiranja ili zapošljavanja putem Akademije (samo za studente, shema niskog boravka, ne zahtijeva preseljenje u Beč).

Detaljne informacije možete pronaći ovdje. Period za podnošenje prijave je od 1. do 29. veljače.

“Izložba Projekt PIAQ5454: Treba li nam umjetnost u svemiru? Mihaela Gibe i Ivane Tkalčić svojevrsni je nastavak  i smještanje u fizički prostor Projekta PIAQ5454, programa kojeg je Greta, ostavši bez galerije, pokrenula u online formatu. Upravo je gubitak vlastitog izlagačkog prostora predstavljao polazišnu točku za promišljanje pojma prostora u njegovu najširem smislu. PIAQ5454 je, prema nekadašnjem vojnom kodu, bila georeferentna pozicija Aerodroma Željava smještenog u istoimenom selu na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ovo se naselje okruženo planinama, koje danas broji tek nekoliko desetaka stanovnika, nalazilo na geostrateškoj osnovici bivše države, dovoljno duboko u jugoslavenskom teritoriju, da omogući dugotrajno odolijevanje mogućim invazijama. Spomenuti geostrateški kod poslužio nam je kao simbolička referenca za sve ono što pojam ‘prostora’ može obuhvaćati – od jedne sićušne točke na Zemlji, pa sve do najšireg svemirskog prostranstva – jer Mjesec nam, u ovoj priči, nipošto nije granica”, piše Mirna Rul u predgovoru izložbe.

Iz najave: “Autorica na izložbi predstavlja radove koji su usmjereni na tjelesnu percepciju posjetitelja, te predstavlja svoje doktorsko istraživanje tjelesne percepcije u doživljaju kiparskog djela.

Namjera je stvoriti situacije usmjerene pažnje i utjelovljenosti koje uvlače posjetitelje u osjećaj povezanosti s okolišem i omogućuju im da sami odlučuju koliko i što će iskusiti dok istovremeno stvaraju međusobne odnose.

Tijekom izložbe umjetnica će provesti nekoliko razgovora s posjetiteljima kao dio istraživanja doživljaja radova (metodom fokusnih grupa), a naročito ju zanima uloga sinestezije i mogućnost senzornih metafora u doživljaju te iščitavanju i stvaranju značenja. Izložba uključuje predavanje i tribinu na temu doktorskog istraživanja.”

Ulaz je slobodan.